Čepelice-kapice iz 19. stoljeća, dio oglavlja imotske nošnje ukrašene finim vezom rađenim svilenim koncem kombinacijom punog boda i križića koje se čuvaju u Etnografskom muzeju u Splitu.

SVILOGOJSTVO NA PROSTORU IMOTSKE KRAJINE

Svila je u Europu importirana iz Azije i to, prema saznanjima još  u doba cara Justinijana (6 st.). Vjerojatno se već tada proširila  cijelim Mediteranom  pa tako  i  Dalmacijom koja je imala idealne uvjete    za razvoj ove djelatnosti.   Kroz povijest bila  je  cijenjen i veoma skup proizvod, te je  odražavala statusni simbol pojedinca  kao i njegovu ulogu u   društvu.  Kolika je njena vrijednost i značaj govore podaci kako je ta skupocjena roba bila često sredstvo plaćanja u trgovanju i razmjeni roba. Iz raznih izvora saznajemo da su neki  gradovi još u ranom srednjem vijeku bili obvezatni plaćati  nametnute obveze  upravo u svili /1/. Ponekad se u svojoj vrijednosti mjerila sa samim zlatom.  U 11 st. grad Rab morao je plaćati godišnji  danak Veneciji u iznosu „ od 10 libri svile ili upola tolike vrijednosti  u zlatu“. Svila  je, stoga  bila dostupna samo određenom sloju ljudi.  Najtraženija   je ona proizvedena u radionicama pokrajine Lombardije. Međutim za kvalitetom i potražnjom nisu ništa manje zaostajale  manufakturne radionice  iz  Dubrovnika, koje tamo  rade i posluju već od 16 st.  te, su  predstavljale opasnu konkurenciju drugim proizvođačima svile. U dubrovačkom arhivu postoji dokument koji potvrđuje kako   se svilarstvom u Dubrovniku  u 15 st.  počeo baviti stanoviti Ivan, najprije kao pomoćnik majstora iz Toskane,  dok  se svilogojstvo spominje u Konavlima već  u 14. st. /2/.  Na području Dalmacije svilogojstvo i svilarstvo se  razvija nešto kasnije a zabilježio ga je  talijanski putopisac Alberto Fortis u svom putopisu po Dalmaciji. /3/. U Imotskoj krajini počeci svilogojstva povezuju se s vremenom oslobađanja od  turske okupacije i pripajanjem  Mletačkoj Republici. Tada se pokušalo općenito unaprijediti gospodarstvo u novo pripojenim područjima, s ciljem da se materijalno pomogne  stanovništvo koje je živjelo u bijedi  i neimaštini iscrpljeno višestoljetnom  turskom okupacijom. U  tom razdoblju Imotska krajina je bila slabo naseljena narod se raselio za boljim i sigurnijim životom.  Prema popisu imala je svega 13 000 stanovnika/4/. Mlečani pak u želji da zadrže ljude i da oni ujedno budu štit prema granici s Bosnom gdje su se Turci još zadržali, donosi neke   gospodarske mjere u svrhu  poboljšanja života stanovnika.

___________________

1. Šime Peričić: Svilarstvo u Dalmaciji u 19 st., Radovi Instituta za Hrvatsku povijest. Zagreb ,1982. str,107.
2. Zrinka Režić Tolj: Svilarstvo u Konavlima, Etnol.trib.30,vol 37, 2007 str. 95-116.
3. Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, sv/II 1774,dt.157,158 spominje svilarstvo na Rabu, Braču i dolini Neretve.
4. Ante Ujević. Imotska krajina , Matica Hrvatska Imotski 1991. str. 191.

Između ostalog  potiče  se razvoj zanata, sadnja duhana, uzgoj svilene bube i sl. Donosi i niz agrarnih mjera od kojih seljak nije imao značajne koristi u prvom redu jer nije mogao biti vlasnik zemlje, mogao ju je imati  samo u najmu./5/.  Pokazalo se da dugoročno ni jedna od  mjera nije zaživjela niti ostvarila neki boljitak  ovom kraju. Tek u doba  Austrije  značajnije se radi na  sadnji duhana i stabala duda u svrhu unapređenja svilogojstva. Dudova stabla sade se po cijeloj Krajini, sadnice se dijele besplatno a stimuliraju se u vidu nagrada  oni  koji bi zasadili veći broj sadnica duda. Sadnice su nabavljane uglavnom iz rasadnika u Lombardiji . Kasnije su rasadnici  osnivaju najprije u Zadru 1834. g.,  i na   drugim mjestima po Dalmaciji (Skradin, Trogir, Sinj.) Austrija je imala u  planu  u razdoblju od deset godina, zasaditi oko 800.000 sadnica  murvi diljem Dalmacije./6/. Tako i na prostoru Imotske krajine niću brojni zasadi murvi- uglavnom crnog  duda, dok u nekim krajevima –  kao u Konavlima sade isključivo  bijeli dud.  Svaka kuća u okopoljskim selima Imotske krajine  imala je u svom dvorištu barem jednu zasađenu murvu. Trebalo je više godina da mladica duda izraste u stablo čiji   listovi  postaju pogodni za  prehranu dudova svilca.

 OSNIVANJE SVILARSKIH POSTAJA

Ozbiljnijom proizvodnjom  dudova svilca pojavila se potreba i za otkupnim stanicama koje su trebale biti što bliže proizvođačima.  U Dalmaciji je u početku djelovalo više od 10-tak otkupnih  stanica. U Imotskom  prva takva se spominje se 1873.g. Prema statističkim podacima dvije godine kasnije u njoj je na otkup doneseno oko 500 kg svilene čahure s prostora cijele  Krajine. Otkup je  varirao iz godine u godinu,  tako  je 1882.g. bilo   otkupljeno čak  780 kg./7/  Prosječna cijena po kilogramu čahure iznosila je oko 1,7 fiorina, a ona se formirala prema ponudi odnosno, određivali su je prekupci  koji su imali monopol.  Nudili su niske  otkupne  cijene što je uzgajivače odvraćalo od ovog posla i  naposljetku do postupnog odustajanja od svilogojstva što se  negativno odražavalo na  ukupnu proizvodnju.

____________

5. Mletačka Republika donosi tzv. „Grimanijevzakon“-1756.g. po kojem zemlja i dalje ostaje u vlasništvu države a uživalac daje državi 10% od godišnjeg
6. Taj plan je i premašila tako da je u razdoblju između 1854-1864.g. bilo zasađeno oko milijunstabljika murvi, a samo na području sinjske i trogirske općine 350 000 komada sadnica.

Š.Perić,1982. nav. dj. Str.

7. Radi usporedbe na području Skradina pojedini proizvođačiproizvodili su samostalno  toliko kilograma svilene čahure,  a u dobrim godinama čak  i više. Maksimalna proizvodnja čahura u Dalmaciji bila je  zabilježena 1860 kada je premašena brojka od 50.000 kg otkupljene čahure

Svilarske stanice pa tako i  ona u Imotskom, osim otkupa pružala je  i savjetodavne usluge uzgajivačima, te dijelila besplatne sadnice  murvi kao i besplatno sjeme svilca,  isto tako vršile  su  nadzor nad kvalitetom sjemena i proizvodnjom čahure. Sve postaje morale su biti adekvatno opremljene osnovnim pomagalima, termometrima, mikroskopima i  stručnim osobama/8/.  Unatoč poduzetim mjerama nisu se mogle spriječiti i zaustaviti bolesti svilca tako da je  njihova uloga postupno  postala zanemariva iako su se neke  u aktivnosti  zadržale još dugo kao ova u Imotskom, sve do pred II sv, rat.

PROIZVODNJA ČAHURA

U svibnju mjesecu brali su se mladi listovi duda za hranu svilcima. Posebno se moralo voditi računa da lišće ne bude ovlaženo rosom ili pregrijano na suncu, pa se lišće najčešće bralo noću. Gusjenice se stavljalo na papir koji je bio za tu svrhu posebno  izbušen i svakodnevno se morao čistiti ili mijenjati. Gusjenice se brzo razvijaju ( 35 – 40 dana trajala je inkubacija) i počimaju ispredati niti , odnosno čahurati se. Čahure su se  ponekad izlagale suncu da bi se odgodilo leptiranje /9/. Proces dobivanja svile otpočima  stavljanjem čahura  u vrelu vodu. /10/.    Uz pomoć drvenog štapa ili rašljaste grančice, potapale su se  ili točile u vodi. Kada bi svilarica  uhvatila nit odnosno više njih , sukale (uvijale) bi se u jednu deblju. Konac se motao na rašak (drveni prut )/11/, a onda se motao u kančel ili štrenu

____________________

8. Poslije Prvog rata u Imotskom u svilarskoj stanici bio je uposlen  agronom Vučenović, koji je obilazio sela   i uzgajivače podučavao  o uzgoju svilca ,često uz asistenciju  gospođe Antonjete  Vučemiloić iz Imotskog. Njena unuka prof. Antonjeta  Jutronić  u posjedu je jedne dopisnice upućene   njenoj baki . Dopisnica je poslana iz Splita , a u njoj traže da  im se pošalje malo sjemena svilca   jer ga je u Splitu ponestalo.  Sjeme se, kako vidimo  razmjenjivalo  i putovalo na razne načine. U  sličnoj situaciji , nedavno su se  našle  žene iz Konavala nakon Domovinskog rata kada su  željele obnoviti svoju narodnu nošnju uništenu u ratu . Za to im je bilo potrebno sjeme svilca  ali  njega se nije moglo nigdje nabaviti.   Udruga DEŠA uputila je  brojna pisma na razne adrese u inozemstvu i u nas,  s istom  zamolbom. Nakon dugog traženja javila  se   jedino  jedna  udruga žena iz Francuske  i poslala u Dubrovnik  svega 2,5 grama jajašaca svilene bube. To je bilo više nego dovoljno da  se proizvodnja svile obnovi.( od 1 gr. jajašaca dobije se 3 kg. čahura. a od 1 čahure i do 2ooo metara konca).  Na tajanstven način prokrijumčareno je sjeme iz Francuske u Hrvatsku , kako su to  izvele- žene iz Konavala  nisu ni do danas otkrile .
9. Danas svilarice u Konavlima, dabi spriječile leptiranje, gusjenice stavljaju  na neko vrijeme u hladnjake. Zrinka Režić Tolj: n.d.2007. str,114/5.
10. Količina čahura u loncu određuje debljinu niti. Deblji konac je služio za tkanje odjeće. Za tanjafina platna za košulje i razne vezove bilo je dovoljno oko 20 čahura, a za deblju nit  dodavalo se još čahura u lonac.
11. Često se za namatanjesvilenog konca koristio zgužvani smokvin list omotan  bijelom  krpicom koja se navlaži prije namatanja konca. Svila se sušila u klupku  a onda motala u mace ili štrene.

Boja svilene niti  je varirala od  bijele, prljavo bijele ili svjetlo smeđe./12/ Svila se obično bojala u  domaćinstvima za vlastite potrebe i to prema namijeni i vrsti šara na ruhu za koju je bila namijenjena. Za imotsku nošnju karakteristične  su četiri boje( smeđa, zelena, crvena i modra) koje su se u svakom kućanstvu mogle proizvesti od prirodnih bojila. Kasnije su se kupovale industrijske boje što je uzrokovalo promjene u bojama pojedinih do tada ustaljenih šara na odjeći. Od svilenog konca u Imotskoj krajini, tkala se odjeća i ukrašavala vezom.   Tkale su se pregače, muški i ženski pripašaji , peškiri za muška oglavlja,  tkalo se platno za košulje, ručnike, marame i dr. Ženske košulje, marame- oglavlja, ukrašavala su se bogatim vezom od svilenog konca./12/

OSNIVANJE  PREDIONICA – FILANDA (filatorija)

Proizvodnja svile u našim krajevima pojavila se pod utjecajem  Italije najprije na  sjevernom Primorju  i u Dubrovačkoj  Republici. U ostalim  krajevima pojavljuje se dosta kasnije, a tek u doba  Marije Terezije svilogojstvo doživljava procvat ne samo u Dalmaciji već i u Slavoniji te, na sjeveru Hrvatske u Zagrebu. Zahvaljujući potpori države koja pomaže materijalno i novčano  tu djelatnost ona se omasovila. To je bio poticaj za neke proizvođače da  više proizvode. S većom proizvodnjom javlja se  potreba za osnivanjem manufaktura i nabavkom prvih strojeva.  U  filandama/13/  obavljalo se odmotavanje svile, predenje, bojanje a što je najvažnije u njima se zapošljavala osposobljena radna snaga. U tim svilanama svatko je obavljao  posao za koji je bio izučen (postojale su škole s podukama o radu u svilanama ,koje je organizirala država). Međutim ove manufakture proizvodile su samo sirovu svilu koju su onda morale  slati na doradu i tkanje, u opremljenije radionice najviše  u radionice  Lombardije.

Spominje se prvi filatorij  u Zadru (Smiljevac),  a već 1831 u Dalmaciji ih je bilo u  početku  osam, od toga u Splitu  četiri, u   Visu i Braču po jedan, i dva svilara u Sinju.

_________________

12. Bogatu zbirku fotografija vezanih za vez i čipkarstvo na prostoru  našeg priobalja i Zagore (paška čipka, zlatoveza svilovez i bijeli vez) nalazimo kod austrijske kolekcionarke, spisateljice i  velike zaljubljenice i promotorice naše narodne umjetnosti Natalije Bruck Auffenberg. Organizirala je radionice za uzgoj svilca i preradu svile. Na svom putu po Dalmaciji 1904.g. napravila je više od 340 fotografija uzoraka čipki i veza koje je prikazala na izložbi u Beču. Više o tomu, Branka Vojnović Traživuk: Stud.Ethnol.Croat.vol 18 /2006. str.285.
13. Filanda- tvornica za preradu sirove svile, najčešće su locirane u blizini voda koja im je bila potrebna za rad. Filatorij je bila sprava  za odmotavnje i usukavanje (predenje) svilenog konca.

U Imotskom nemamo zabilježeno postojanje  svilarske predionice. Iako je  svilogojstvo  u našim krajevima, mnogo obećavalo  i bila  prilika da uz  relativno mali trud seljak priskrbi sebi i obitelji dodatnu zaradu, to se  ipak nije dogodilo. Jedno razdoblje ovog obrta davalo je izvrsne rezultate 1860/70.- kada se svilogojstvom bavilo u svim dijelovima Dalmacije , međutim to nije bila konstanta, oscilacije u otkupu čahura  bile su  velike po  godinama. Uz sva nastojanja vlasti da se svilogojstvo održi ono je stagniralo. Uzrok tomu je bolest  koja je napadala čahure, niska cijena otkupa i  konkurencija (Italija).  Isto tako  problem  treba tražiti u ovdašnjem življu koji  nije prepoznao  opću korist koja mu je bila na raspolaganju.  Neobrazovani seljak nije imao povjerenja  u ono što  se  od države nudilo, često  nametalo, od toga je zazirao. U Imotskoj krajini proizvodnja svilca bila je rascjepkana po domaćinstvima i obavljala se primitivno tako da se i nije mogao očekivati određeni  prosperitet  u svilarskom obrtu.

Unatoč  svemu svilarstvo je ostavilo  pozitivnog traga na ondašnje društvo, najviše  u razvoju trgovanja, imalo je utjecaj u kulturi, etnologiji,  modi, gospodarskom i društvenom životu uopće te, u razvoju svilarske tehnologije i  izrade svile.

Nakon revolucionarne 1848.g. i burnih previranja kako u Europi tako i kod nas , formira se novo građansko društvo   koje nameće nove progresivne  ideje  koje imaju odraza  u svim segmentima života, tako i u pogledu  odjeće i mode.   Novi modni ukusi   traže nove materijale drugačije strukture i forme. Traga se za novim formulama u  stvaranju umjetne svile koja bi bila jeftinija i pristupačnija. Svilarski obrti postupno se gasi a većina filanda  se  zatvara. Sporadično se još na prostoru Imotske krajine uzgaja svilac, jer je nudio kakvu-takvu zaradu siromašnom seljaku. Unatoč svemu u nekim mjestima uzgoj svilca nije se u potpunosti ugasio  sve do sredine 20. st.

Snježana Tonković

Zahvala gospođi Idi Jakšić, kustosici Etnografskog muzeja u Splitu na ustupljenim fotografijama čepelica.