Koloslanice u Katunima 1910. godine

Dnevni dolazak i polazak Koloslanica Kod Poštanskog i Brzojavnog Ureda u Katunima 1910. godine. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbarda E. Petermanna navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Zagvozd 1905. godine

Poštanska kočija u Zagvozdu, trećoj postaji za izmjenu konja na relaciji Imotski-Split 1905. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….I u vrijeme druge austrijske uprave nastavljeno je s izgradnjom cesta, no s nešto manje intenziteta nego ranije. Međutim Austrija je bila svjesna da bez dobrih cesta i dobre regionalne povezanosti nema ni razvoja gospodarstva u njenoj carevini. Udaljenost od Imotskog do Zagvozda iznosi 21 km ili tri sata i deset minuta hoda. Od 1877. godine otpočelo je trasiranje ceste preko Škobaljuše prema Zagvozdu na Šestanovac, te se na taj način pokušalo Imotsku krajinu-davnu želju Imoćana povezati preko Zadvarja s obalom. Kočija iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri put tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Načelnik Imotskog Josip Tripalo zalagao se za ovaj red vožnje jer se on uglavnom nije poštovao zbog loših cesta koje su uzrokovale česte kvarove na kočijama. Tripalo je stoga napravio projekt izgradnje cesta od važnost, a jedna od njih bila je preko Zagvozda…”

Razglednica Zagvosda sa prikazom Varoši u zbirci Igora Goleša

Lovreć 1902. godine

Poštanska kočija u Lovreću, postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog na putu za Split 1902. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji učinjeno je najviše u poboljšanju cestovnog prometa. Za nekoliko godina napravljeno je oko 300 km novih cesta. Maršal Marmont je uveo obvezu građana, prema kojoj je svaki muškarac stariji od 25 godina morao odraditi određeni broj dana na cesti ili pripremiti određenu količinu kamena tucanika i predati ga cestarskoj službi. Imoćani su bili posebno ogorčeni na teške i neljudske uvjete tog obvezatnog rada kad, se radilo na cesti preko Turije, a radilo se i po zimi i ljeti bez krova nad glavom, uz oskudnu prehranu. Marmont još 1806. godine piše da u cijeloj Dalmaciji nema ni jedne jedine gostionice za putnike uz koju bi bila staja ili, koliba za kola, kočije i konje. To je neprilika koja samo u Dalmaciji postoji. Nakon francuske propasti, car Franjo Josip I, putujući po Dalmaciji nije skrivao svoje zadovoljstvo iskazavši najveću pohvalu Francuzima, aludirajući na njihovu poduzetnost u gradnji cesta-svojom poznatom izrekom: šteta što ti Francuzi nisu ostali duže vremena u Dalmaciji…”Razglednicu Lovreća sa prikazom crkve i glavnog trga u obiteljskoj arhivi poslala je sa postaje Katinka Bitanga u Imoski sestri Dražesnoj Djevojčici Mileni Bitanga. Katinka piše: “Prispjeli smo oko 71/2, a odputovat ćemo na 9 sati. Mnogo pozdrava svima, a osobito Uči (učitelj Anđule Bitanga): tebi zagrljaj od tvoje Katinke

Nakladnik razglednice Weiss & Dreykurs, Wien

Krivodol 1902. godine

Poštanske kočije u Krivodolu, prvoj postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog 1902. godine. Snježana Tonković, tada ravnateljica Zavičajnog muzeja u Imotskom postavila je 2007. godine izložbu “Diližansom po Imotskoj krajini” te je autorica istoimenog kataloga. U katalogu se među ostalim piše o jednom itineraru iz 1899. godine objavljenom i u Beču u kojem se opisuju mjesta po Dalmaciji koja se preporučuju posjetiti. Među tim mjestima je i Imotska krajina koja je detaljno opisana sa svim znamenitostima. Vodič navodi kako doći do tih mjesta, gdje se može koristiti poštanska kočija, koja je cijena prijevoza, gdje se može na putu jesti, gdje prespavati. Navodi se da za 72 km vožnje zapregom cijena iznosi 3,60 forinta. Kočija ili kolosalnica iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri puta tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Dolazak poštanskih kočija bio je događaj. S njima su stizale vijesti, pisma, razne pošiljke, kao i dragi prijatelji i poznanici ali najčešće nije morao postojati niti jedan određeni razlog da se kočije sačeka ili isprati na svom dugačkom putu do odredišta.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Imotski 1909. godine

Imotski 1909. godine, mještani dočekuju na Pazaru diliđencu što je prometovala sa Splitom putujući cijeli dan. Od prisutnih Imoćana desno kod stabla je Jure Vučemilović te malo naprijed njegove dvije kćeri Antonjeta i Darija, zatim u sredini fotografije je Filip Vučemilović sa majkom, suprugom i sinom Tonijem. Desno se vidi mramorno poprsje u naravnoj veličini cara Franje Josipa I. postavljenog na visoki kameni stup u podnožju kojeg su ležale dvije velike kamene kugle. Carev spomenik izmrčen patinom i oštećen bačen je 1918. godine u općinski zatvor, a nakon toga su ga mrzitelji prošlosti bacili u crnu jamu. Potkraj 19. stoljeća Imotski, gradić od oko 1500 stanovnika bio je na ‘kraju svita’, u prometno izoliranoj i gospodarski zaostaloj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije. Putnike i poštu od 1870-ih iz Splita i Sinja preko Krivodola za Imotski dovozile su diliđence s tri brza konja. Na teškoj makadamskoj cesti izmjene konja obavljale su se u nekoliko mjesta, a sljedećih nekoliko dana prisjetit ćemo se tih postaja. Putnicima je to bilo gorko iskustvo jer je u diliđencama puhalo na sve strane, a po kiši bi se morao otvoriti kišobran. Kotači diliđenca često bi ispadali putem pa bi se putnici morali iskrcavati i na putu čekati dok se kotač zaveže i priveže. Nakon toga bi u strahu za vlastiti život jedva čekali doći do svojih odredišta. Diliđence iz Splita za Imotski i obratno prometovale su sve do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine.

Nakladnik razglednice u obiteljskoj arhivi je Filip Vučemilović, Imotski.

Anamaria Marušić Tonković

Pučka škola u Poljicima 1911. godine

Poljica 1911. godine, đaci pred Pučkom školom prije 110 godina. Škola je u Poljicima od 1876, bila prvo u kući Žarković, a zatim u kući Zujić. Prvi učitelj škole u Poljicima bio je Augustin Zuviteo (1856.-1928.) rođen u Splitu 1856. godine. Zuviteo je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1876 godine, a nakon završetka školovanja raspoređen je za učitelja u Imotska Poljica, gdje je javna pučka škola otvorena 1876. godine. Učionica i učiteljeva soba bile su smještene na tavanu iznad štale, a učionica je bila mračna i zagušljiva bez dovoljno prozora.S učiteljem Zuviteom u Poljicima je živjela i majka Jelka, a u dopisu Kotarskom školskom vijeću od 19. kolovoza 1879. učitelj navodi kako mu je stara majka “prisiljena nagucati se u sobi smrada i vlage sčega ju svako malo spopadaju razne bolesti osim kostobolje koju je ovdje stekla te je nemilo mori”. Zuviteo je prijateljevao sa ocem velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, Ivanom Ujevićem koji je nakon završetka školovanja u Arbanasima 1877. godine raspoređen za učitelja u Lokvičiće. Mladi su se učitelji družili sve do 1880. godine, kad Zuviteo završava službu u Poljicima, a prijateljstvo je nastavljeno i kasnije. Po svjedočenju potomaka učitelja Zuvitea pjesnik Ujević dobio je ime upravo po njemu, a trebao mu je biti i kum na krštenju, no bio je spriječen doći u Vrgorac. Augustin Zuviteo umro je 1928. godine u Dubrovniku gdje je do umirovljenja bio ravnateljem Preparandije. Prvi Poljičanin koji je službovao kao učitelj u Poljicima bio je Petar Domljan (l893-l926) koji je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1912. i te je iste godine 1. listopada nastupio kao učiteljski kandidat u Poljicima, gdje ostaje do 1920. godine. Nastavio je studij na VPŠ u Zagrebu, zatim bio profesor i od 1923, ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Bio je prvi predsjednik podružnice Jadranske straže u Imotskom, osnovane l923. Petar je nesretnim slučajem stradao, jer se u lovu napio vode iz bunara i dobio tifus od kojeg je umro 1926. godine.

Razglednica u vlasništvu Roberta Kavazavića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.

Staro-hrvatske ruševine u Imotskom 1900. godine

Staro-hrvatske ruševine u Imotskom 1900. godine. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje dio teksta fra Joze Grbavca objavljen u listu “Grad na gori” br. I. (56) 2017.”….U petak 23. srpnja, krene vojska s artiljerijom iz Omiša teškim i neprohodnim stazama prema Imotskom. Trebalo im je dva dana da stignu u Imotsko polje. General Mocenigo osobno je zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik topništva Rizzo. Kako bi spriječio Turcima u Imotskom svaku pomoć sa strane general Mocenigo pošalje zapovjednika Semicetola prema Neretvi, Nonkovića prema Trebinju i Stonu, a Vrgorčani se obvezaše onemogućiti dolazak pomoći iz Livna i Glamoča. Prije nego što je glavnina mletačke vojske stigla u Imotsko polje, u nedjelju popodne 25. srpnja vojskovođa Zuane de Franceschi sa svojim ljudima već bijaše osvojio samu varoš Imotski. Ostade samo prijeteća utvrda u koju se bijaše zabarakidirala turska posada od 111 vojnika: 103 borca i 7 aga pod zapovjedništvom dizdara. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije se ne htjedoše predati.Sljedećeg dana hrvatsko-mletačka vojska utabori se na sjevernoj obali rijeke Vrljike, istočno od Perinuše, u Mujića polju i Gospojinama. U noći s 27. na 28. srpnja manji dio vojske s artiljerijom uputi se prema Topani….. Nakon dva dana imotska se tvrđava našla u potpunom okruženju. Mletački inžinjer Camozini i zapovjednik artiljerije Rizzo postaviše tri topovske baterije na dominantne kote uz sjeverni i istočni rub Modrog jezera tako da su sa udaljenosti od svega nekoliko stotina metara lakoćom pogađali u samu unutrašnjost tvrđave. Nakon pada prvog bedema i gubitka tridesetak vojnika, Turci se povuku i zabarikadiraju u gornji dio tvrđave……. Već prvog dana osvojiše prvi bedem utvrde, na koji se prvi pope Ante Vrdoljak, vojnik sinjske čete, i na nj izvjesi zastavu sv. Marka. Junaštvom opošteniše svoje ime i dvojica Imoćana: harambaša Brnić-Lelas i njegov četni barjaktar Grgur Ujević, strah i trepet Imotske krajine. Mletački inženjeri pod okriljem noći počeše bušiti litice u podnožju utvrde za postavljanje mina. Kada za to saznaše Turci, napusti ih svaka hrabrost te 30. srpnja izvjesiše bijelu zastavu i započeše pregovore o predaji. Tročlana turska delegacija 1. kolovoza uvečer pristade na predaju uz uvjet da im se dopusti odlazak u najbližu tvrđavu Ljubuški. Tako Imotski nakon teška osmodnevnog krvavog boja, 2. kolovoza, na Gospu od Anđela, osvanu slobodan od Turaka koji se uz vojnu pratnju na čelu s pukovnikom Grgurom Nakićem preko noći povukoše prema Ljubuškom….

Razglednica u nakladi imotskog načelnika Josipa Tripala koji je i poslao 1905. prijatelju u Šibenik u obiteljskoj je arhivi

Imotski 1973. godine

Tvojin

………………..

Hvala ti grade,

za godine mlade,

sve što si znaou nas si stkao.

Nema te sile da te ukrade.

Živiš kroz naše Ljubavi, nade…

Mi dica tvoja,ko od granite otklesani,

ponosni i gorditvoji Varušani!!!

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Šetalište pred Obćinskim domom 1903. godine

Imotski, 1903. godine, šetalište pred Obćinskim domom, razglednica Pjace koja prikazuje njen krajnji zapadni dio. Lijepa kamena zgrada novog Obćinskog doma izgrađena je 1900. godine zaslugom tadašnjeg općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka, doseljenika iz Grabovca. Dalje se vidi velika kuća sagrađena sredinom 19. stoljeća u vlasništvu Mihovila Miše Vrdoljaka (1827.-1900.), Načelnika Imotskog u nekoliko razdoblja koja je 1930-ih godina ženidbenim vezama pripala dr Mirku Tonkoviću. Prva lijevo je kuća postolara Ivana Dubravca, zatim kuća obitelji Šoić. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954.) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak”.
Razglednica sa neta

Pjaca sa zapadne strane snimljena 1914. godine

Imotska Pjaca sa zapadne strane snimljena 1914. godine. U prvom planu je lijepa kamena trokatnica izgrađena početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića (1762.- 1812.), punog imena Marko Stipe Kleme Batošić Nemanjić. Po dolasku u Imotski oženio se za Francescu Franinu Colombani. Kako nisu imali djece Marko Batošić je 1812. godine neposredno prije nego što je umro osnovao zakladu “Batošića kasa” za siromašne udavače Imotskoga, Vinjana i Prološca. Nakon Markove smrti u 49 godini života novac od prodaje njegovog bogatog imanja, vrijednosni papiri i dragocjenosti za tu svrhu bili su pohranjeni u škrinji koja je bila zaključana u jednoj sobi kuće Batošić. Škrinja je 1945. god. ukradena, te je “Batošića kasa” iste godine prisilno ukinuta. Postojanje pravih zaklada možemo sustavnije pratiti tek od 19. stoljeća. Kako piše Frane Baras od davnih vremena običavali su imućniji Splićani namijeniti dio svoje ostavštine pomaganju siromašnih djevojaka i prosjaka. Zanimljivo je da su u Splitu Kata i dr. Gajo Bulat 76 godina kasnije od zaklade Batošića kasa osnovali 1888. godine zakladu za nabavku miraza siromašnim djevojkama, po mogućnosti kćerima vatrogasaca. Sačuvani spisi o zakladi Marka Batošića pohranjeni su u Državnom arhivu u Zadru, Odjel za zaklade Namjesništva za Dalmaciju u razdoblju od 1813. do 1912. godine pod oznakom spisa Sv. 41. – Pobožna zadruga Marko Batošić Imotski 1890–1911. Kuća koju su Marko i Francesca Batošić kao i ostalu imovinu ostavili u korist siromašnih udavača tijekom vremena promijenila je vlasnike, te je početkom 20. stoljeća u kući stanovalo više vlasnika. Danas zahvaljujući obiteljima Roso i Parlov ova kuća nastavlja živjeti za razliku od mnogih starih kamenih imotskih kuća koje propadaju i umiru.
Anamaria Marušić Tonković
Razglednica koju je Katinka Vuković 1914. godine iz Imotskog poslala u Split sestri Zorki Cerezin u obiteljskoj arhivi