Pučka i Građanska škola u Imotskom 1925. godine

Pučka i Građanska škola u Imotskom 1925. godine. Do škole je hotel Zagora (Dunda). Lijevo je zid dvorišta Nike Vučemilovića na kojem je često bio njegov gavran koji je govorio par riječi. Ispred zida je u kaputiću je Zvone Lončar (star 13 godina) i mali Veseljko Rako. U autu su: Ante Bralić, Toni Colombani i Toni Franceschi. Inicijator gradnje nove školske zgrade bio je najuspješniji Načelnik Imotskog svih vremena Josip Tripalo (1862.-1929.) uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Školska zgrada građena je od 1909. do 1911. godine te “Skrblju općine i ljubitelja prosvjete svečano blagoslovljena i otvorena dne 4. listopada 1911. godine”. Prvi ravnatelj Građanske škole bio je Anđeo Bitanga (1863.-1942.), a među prvim zaslužnim imotskim učiteljima bili su: Pavao Bezić, Martin Pera, Ivan Bulić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić, Ante Markota. Prve poznate učiteljice bile su: Ruža Gentilini, sestre Kornelija i Neva Murvar, sestre Jelka Kalafato Domljan i Marija Kalafato Benković, Marija Dijaković Franceschi.

Razglednica u obiteljskoj arhivi 

Imotski, glavno šetalište 1914. godine

Imotski, glavno šetalište, Pjaca., na razglednici iz davne 1914. godine dokumentiran je tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu na Pjaci: Ciciliani, Vuković, Tadić, Bauk i Ligutić. Krajnje desno na mjestu srusene mirine izmedu dva svjetska rata sagradena je kuca Ferrari. Ispred kavane je veliki feral kojeg nema na fotografiji iz 1912. godine, a tu je i austrijski vojnik.

Razglednicu je poslala Katinka Vuković iz Imotskog sestri Zorki Cerezin u Split čestitajući joj imendan.Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, Glavno šetalište, Pjaca 1905. godine

Imotski, Glavno šetalište, Pjaca 1905. godine., nakladnik Ante Dunda. Razglednica prikazuje krajnji zapadni dio Pjace sa mnoštvom ljudi. Desno je zgrada novog Obćinskog doma izgrađenog 1900. godine, zatim se vidi velika kuća koju je sredinom 19. stoljeća sagradila Anđelina Nina Bitanga, poslije supruga Mihovila Miše Vrdoljaka (1827.-1900.), Načelnika Imotskog u razdobljima 1888-1889. i 1896.-1897 godine. Lijevo je kuća doseljenika iz Grabovca Marka Vrdoljaka (1772.) sagrađena početkom 19. stoljeća u kojoj je živio fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.), a u kući je rođena nećakinja fra Jerolima Luiđija, kći njegovog brata Jure, pjesnikinja Ana Vrdoljak Imotskinja (1833. -1866.).

Izvor: Obiteljska arhiva

Ulaz u Varoš Imoski

Ulaz u Varoš Imoski sa Istočne strane, razglednica poslana od dr. Frane Kekina Pelicarića 1908. godine, vlastnik Marko Dunda.S desne strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a dalje lijevo je hotel “Dunda”, vlasnika Marka Dunde. Nasuprot Matijaševića kuće poslije se izgradila kuća Ive Kordića Kleminice, a u kući je sada slastičarnica.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Starohrvatske ruševine

Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje opis oslobođenja Imotskog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alvise Moceniga u izvještaju od 1. kolovoza 1717. godine. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju, a prijepis izvještaja zadržao u Zadru.Presvijetli Vojvodo!Božja blagonaklonost umnožava blagoslove nad Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (općoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošću državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletačku (Venecijansku) zaštitu, pridružujući se državnim slavnim zauzećima. Pošto mi je naređeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, čvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoće koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na časoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radobilju pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi(?) (nosača?), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Co. Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajući (postupajući) ozbiljno od početka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeća. Ujutro 23. prošloga srpnja pođoh odavle i marširajući u potpunom redu, kako dolikuje, nađoh se navečer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju. Tu nađoh očekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koji su pod vodstvom Gosp. Sarg-to Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je počeo po koji sukob između naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrđavu….Imotska utvrda leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera…….Čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini….Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom…..Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća,…..pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (će) morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji……Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice……Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika, sv. Marka….

Razglednica iz 1900. godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Stari Kolodvor

Imotski, stari Kolodvor ispod stare kostele i pošte sredinom 1960 ih. U hladovini legendarne kostele započinjale su ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima……Kostela je funkcionirala i kao oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice…..Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić. Ispred zgrade stare pošte nekad je stajala kuća dr. Ivice Jerkovića pogođena avionskom bombom te srušena u II svjetskom ratu. Kasnije je teren sravnjen te je nešto više na općinskom zemljištu dijelom kamenom kuće Jerković izgrađena prva zgrada pošte u Imotskom. Ispred Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana, a nalazila se na mjestu kružnog toka.

Odlazak

Žuti paketaš prekrcan,
crni okvir s onima kojih više nema
lik u osmrtnici,
u debelo drvo kostele,
puntinama zakucan.
Zeleni plastični kufer u dragoj ruci
i smrad autobusnog kolodvora,
sve je što pamtim,
a želja neugasla, sjećanjem cidi,
tjera, daje snagu za naprijed.
Probucao je moje kose ko tisuću puta prije,
nazvao me šmoka ko svakog jutra,
dao mi crvenu stotku za cijelu kutiju Buco sira.
A taj osmijeh,
našalio se opet, al trpko
poslao mi je zadnji poljubac,
a onda u okretu rondoa,
nesta autobus
i voljeno lice priljubljeno na staklo prozora.
……………..
Srce se pita i htjelo bi znati,
gdje je kroz vrijeme voljeni oče,
izgubljeni susret i ona radost
koju je nosio, tvoj povratak.

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija, čuvar baštinjenog mi

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Uskrsne čestitke

Osim odlaska na misu, blagoslova hrane te uskrsnog doručka u krugu obitelji, slanje uskrsnih čestitki i ispisivanje lijepih želja nekada je činilo Uskrs. Međutim ovaj lijepi, topli, stari običaj koji su svi rado njegovali, smatrajući ga neizostavnim dijelom tradicije danas se gotovo u potpunosti izgubio. Vrijeme je nemoguće zaustaviti i danas se sve manje koristi pošta, a sve više mobilni telefoni iako je puno ljepše dobiti čestitku nego bezličnu SMS poruku. Tradicionalnog načina čestitanja ne odriče se još samo manji broj starije populacije, dok nove generacije čestitke izložene na prodajnim mjestima ni ne zamjećuju. Posebne čestitke, značajne zbog ljepote ili pak zbog pošiljatelja, čuvale su se i spremale, nekada i u posebne albume, da bi se kasnije ponosno pokazivale ili tek razgledavale prisjećajući se nekih davnih ugodnih trenutaka i ljubljenih osoba. 

Koloslanice u Katunima 1910. godine

Dnevni dolazak i polazak Koloslanica Kod Poštanskog i Brzojavnog Ureda u Katunima 1910. godine. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbarda E. Petermanna navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Razglednica u zbirci Igora Goleša