Starohrvatske ruševine

Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje opis oslobođenja Imotskog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alvise Moceniga u izvještaju od 1. kolovoza 1717. godine. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju, a prijepis izvještaja zadržao u Zadru.Presvijetli Vojvodo!Božja blagonaklonost umnožava blagoslove nad Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (općoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošću državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletačku (Venecijansku) zaštitu, pridružujući se državnim slavnim zauzećima. Pošto mi je naređeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, čvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoće koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na časoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radobilju pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi(?) (nosača?), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Co. Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajući (postupajući) ozbiljno od početka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeća. Ujutro 23. prošloga srpnja pođoh odavle i marširajući u potpunom redu, kako dolikuje, nađoh se navečer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju. Tu nađoh očekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koji su pod vodstvom Gosp. Sarg-to Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je počeo po koji sukob između naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrđavu….Imotska utvrda leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera…….Čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini….Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom…..Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća,…..pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (će) morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji……Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice……Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika, sv. Marka….

Razglednica iz 1900. godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Stari Kolodvor

Imotski, stari Kolodvor ispod stare kostele i pošte sredinom 1960 ih. U hladovini legendarne kostele započinjale su ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima……Kostela je funkcionirala i kao oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice…..Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić. Ispred zgrade stare pošte nekad je stajala kuća dr. Ivice Jerkovića pogođena avionskom bombom te srušena u II svjetskom ratu. Kasnije je teren sravnjen te je nešto više na općinskom zemljištu dijelom kamenom kuće Jerković izgrađena prva zgrada pošte u Imotskom. Ispred Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana, a nalazila se na mjestu kružnog toka.

Odlazak

Žuti paketaš prekrcan,
crni okvir s onima kojih više nema
lik u osmrtnici,
u debelo drvo kostele,
puntinama zakucan.
Zeleni plastični kufer u dragoj ruci
i smrad autobusnog kolodvora,
sve je što pamtim,
a želja neugasla, sjećanjem cidi,
tjera, daje snagu za naprijed.
Probucao je moje kose ko tisuću puta prije,
nazvao me šmoka ko svakog jutra,
dao mi crvenu stotku za cijelu kutiju Buco sira.
A taj osmijeh,
našalio se opet, al trpko
poslao mi je zadnji poljubac,
a onda u okretu rondoa,
nesta autobus
i voljeno lice priljubljeno na staklo prozora.
……………..
Srce se pita i htjelo bi znati,
gdje je kroz vrijeme voljeni oče,
izgubljeni susret i ona radost
koju je nosio, tvoj povratak.

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija, čuvar baštinjenog mi

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Uskrsne čestitke

Osim odlaska na misu, blagoslova hrane te uskrsnog doručka u krugu obitelji, slanje uskrsnih čestitki i ispisivanje lijepih želja nekada je činilo Uskrs. Međutim ovaj lijepi, topli, stari običaj koji su svi rado njegovali, smatrajući ga neizostavnim dijelom tradicije danas se gotovo u potpunosti izgubio. Vrijeme je nemoguće zaustaviti i danas se sve manje koristi pošta, a sve više mobilni telefoni iako je puno ljepše dobiti čestitku nego bezličnu SMS poruku. Tradicionalnog načina čestitanja ne odriče se još samo manji broj starije populacije, dok nove generacije čestitke izložene na prodajnim mjestima ni ne zamjećuju. Posebne čestitke, značajne zbog ljepote ili pak zbog pošiljatelja, čuvale su se i spremale, nekada i u posebne albume, da bi se kasnije ponosno pokazivale ili tek razgledavale prisjećajući se nekih davnih ugodnih trenutaka i ljubljenih osoba. 

Koloslanice u Katunima 1910. godine

Dnevni dolazak i polazak Koloslanica Kod Poštanskog i Brzojavnog Ureda u Katunima 1910. godine. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbarda E. Petermanna navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Zagvozd 1905. godine

Poštanska kočija u Zagvozdu, trećoj postaji za izmjenu konja na relaciji Imotski-Split 1905. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….I u vrijeme druge austrijske uprave nastavljeno je s izgradnjom cesta, no s nešto manje intenziteta nego ranije. Međutim Austrija je bila svjesna da bez dobrih cesta i dobre regionalne povezanosti nema ni razvoja gospodarstva u njenoj carevini. Udaljenost od Imotskog do Zagvozda iznosi 21 km ili tri sata i deset minuta hoda. Od 1877. godine otpočelo je trasiranje ceste preko Škobaljuše prema Zagvozdu na Šestanovac, te se na taj način pokušalo Imotsku krajinu-davnu želju Imoćana povezati preko Zadvarja s obalom. Kočija iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri put tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Načelnik Imotskog Josip Tripalo zalagao se za ovaj red vožnje jer se on uglavnom nije poštovao zbog loših cesta koje su uzrokovale česte kvarove na kočijama. Tripalo je stoga napravio projekt izgradnje cesta od važnost, a jedna od njih bila je preko Zagvozda…”

Razglednica Zagvosda sa prikazom Varoši u zbirci Igora Goleša

Lovreć 1902. godine

Poštanska kočija u Lovreću, postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog na putu za Split 1902. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji učinjeno je najviše u poboljšanju cestovnog prometa. Za nekoliko godina napravljeno je oko 300 km novih cesta. Maršal Marmont je uveo obvezu građana, prema kojoj je svaki muškarac stariji od 25 godina morao odraditi određeni broj dana na cesti ili pripremiti određenu količinu kamena tucanika i predati ga cestarskoj službi. Imoćani su bili posebno ogorčeni na teške i neljudske uvjete tog obvezatnog rada kad, se radilo na cesti preko Turije, a radilo se i po zimi i ljeti bez krova nad glavom, uz oskudnu prehranu. Marmont još 1806. godine piše da u cijeloj Dalmaciji nema ni jedne jedine gostionice za putnike uz koju bi bila staja ili, koliba za kola, kočije i konje. To je neprilika koja samo u Dalmaciji postoji. Nakon francuske propasti, car Franjo Josip I, putujući po Dalmaciji nije skrivao svoje zadovoljstvo iskazavši najveću pohvalu Francuzima, aludirajući na njihovu poduzetnost u gradnji cesta-svojom poznatom izrekom: šteta što ti Francuzi nisu ostali duže vremena u Dalmaciji…”Razglednicu Lovreća sa prikazom crkve i glavnog trga u obiteljskoj arhivi poslala je sa postaje Katinka Bitanga u Imoski sestri Dražesnoj Djevojčici Mileni Bitanga. Katinka piše: “Prispjeli smo oko 71/2, a odputovat ćemo na 9 sati. Mnogo pozdrava svima, a osobito Uči (učitelj Anđule Bitanga): tebi zagrljaj od tvoje Katinke

Nakladnik razglednice Weiss & Dreykurs, Wien

Krivodol 1902. godine

Poštanske kočije u Krivodolu, prvoj postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog 1902. godine. Snježana Tonković, tada ravnateljica Zavičajnog muzeja u Imotskom postavila je 2007. godine izložbu “Diližansom po Imotskoj krajini” te je autorica istoimenog kataloga. U katalogu se među ostalim piše o jednom itineraru iz 1899. godine objavljenom i u Beču u kojem se opisuju mjesta po Dalmaciji koja se preporučuju posjetiti. Među tim mjestima je i Imotska krajina koja je detaljno opisana sa svim znamenitostima. Vodič navodi kako doći do tih mjesta, gdje se može koristiti poštanska kočija, koja je cijena prijevoza, gdje se može na putu jesti, gdje prespavati. Navodi se da za 72 km vožnje zapregom cijena iznosi 3,60 forinta. Kočija ili kolosalnica iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri puta tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Dolazak poštanskih kočija bio je događaj. S njima su stizale vijesti, pisma, razne pošiljke, kao i dragi prijatelji i poznanici ali najčešće nije morao postojati niti jedan određeni razlog da se kočije sačeka ili isprati na svom dugačkom putu do odredišta.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Imotski 1909. godine

Imotski 1909. godine, mještani dočekuju na Pazaru diliđencu što je prometovala sa Splitom putujući cijeli dan. Od prisutnih Imoćana desno kod stabla je Jure Vučemilović te malo naprijed njegove dvije kćeri Antonjeta i Darija, zatim u sredini fotografije je Filip Vučemilović sa majkom, suprugom i sinom Tonijem. Desno se vidi mramorno poprsje u naravnoj veličini cara Franje Josipa I. postavljenog na visoki kameni stup u podnožju kojeg su ležale dvije velike kamene kugle. Carev spomenik izmrčen patinom i oštećen bačen je 1918. godine u općinski zatvor, a nakon toga su ga mrzitelji prošlosti bacili u crnu jamu. Potkraj 19. stoljeća Imotski, gradić od oko 1500 stanovnika bio je na ‘kraju svita’, u prometno izoliranoj i gospodarski zaostaloj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije. Putnike i poštu od 1870-ih iz Splita i Sinja preko Krivodola za Imotski dovozile su diliđence s tri brza konja. Na teškoj makadamskoj cesti izmjene konja obavljale su se u nekoliko mjesta, a sljedećih nekoliko dana prisjetit ćemo se tih postaja. Putnicima je to bilo gorko iskustvo jer je u diliđencama puhalo na sve strane, a po kiši bi se morao otvoriti kišobran. Kotači diliđenca često bi ispadali putem pa bi se putnici morali iskrcavati i na putu čekati dok se kotač zaveže i priveže. Nakon toga bi u strahu za vlastiti život jedva čekali doći do svojih odredišta. Diliđence iz Splita za Imotski i obratno prometovale su sve do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine.

Nakladnik razglednice u obiteljskoj arhivi je Filip Vučemilović, Imotski.

Anamaria Marušić Tonković

Pučka škola u Poljicima 1911. godine

Poljica 1911. godine, đaci pred Pučkom školom prije 110 godina. Škola je u Poljicima od 1876, bila prvo u kući Žarković, a zatim u kući Zujić. Prvi učitelj škole u Poljicima bio je Augustin Zuviteo (1856.-1928.) rođen u Splitu 1856. godine. Zuviteo je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1876 godine, a nakon završetka školovanja raspoređen je za učitelja u Imotska Poljica, gdje je javna pučka škola otvorena 1876. godine. Učionica i učiteljeva soba bile su smještene na tavanu iznad štale, a učionica je bila mračna i zagušljiva bez dovoljno prozora.S učiteljem Zuviteom u Poljicima je živjela i majka Jelka, a u dopisu Kotarskom školskom vijeću od 19. kolovoza 1879. učitelj navodi kako mu je stara majka “prisiljena nagucati se u sobi smrada i vlage sčega ju svako malo spopadaju razne bolesti osim kostobolje koju je ovdje stekla te je nemilo mori”. Zuviteo je prijateljevao sa ocem velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, Ivanom Ujevićem koji je nakon završetka školovanja u Arbanasima 1877. godine raspoređen za učitelja u Lokvičiće. Mladi su se učitelji družili sve do 1880. godine, kad Zuviteo završava službu u Poljicima, a prijateljstvo je nastavljeno i kasnije. Po svjedočenju potomaka učitelja Zuvitea pjesnik Ujević dobio je ime upravo po njemu, a trebao mu je biti i kum na krštenju, no bio je spriječen doći u Vrgorac. Augustin Zuviteo umro je 1928. godine u Dubrovniku gdje je do umirovljenja bio ravnateljem Preparandije. Prvi Poljičanin koji je službovao kao učitelj u Poljicima bio je Petar Domljan (l893-l926) koji je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1912. i te je iste godine 1. listopada nastupio kao učiteljski kandidat u Poljicima, gdje ostaje do 1920. godine. Nastavio je studij na VPŠ u Zagrebu, zatim bio profesor i od 1923, ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Bio je prvi predsjednik podružnice Jadranske straže u Imotskom, osnovane l923. Petar je nesretnim slučajem stradao, jer se u lovu napio vode iz bunara i dobio tifus od kojeg je umro 1926. godine.

Razglednica u vlasništvu Roberta Kavazavića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.