Drugi Morejski rat ili „Mali rat” između Republike Sv. Marka (Venecije) i Osmanskog Carstva započinje 1714. godine, a potrajati će do 1718. godine. Ratne operacije su se vodile na širokom području od Moreje (Peloponeza), Sjeverne Albanije, Crne Gore i Dalmacije. Ovaj rat je ujedno i zadnji rat između ove dvije sile koji je za Imotski kraj imao presudnu važnost u njegovom oslobođenju i ponovnom pripajanju kršćanskom svijetu. Kako sam rat nije krenuo dobro za Mletačku stranu koja nikako nije mogla iskoristiti Habsburške pobjede nad Osmanlijama na Sjeveru, Generalni Providur za Dalmaciju Alvise III. Mocenigo pritisnut od Venecijanskog Senata priprema ratne operacije u Dalmaciji i Crnoj Gori kako bi pokušao okrenuti ratnu sreću. Jedan od ciljeva ratnih operacija u Dalmaciji je bilo osvajanje Imotskog. Mocenigo dobivši od Senata dozvolu za prikupljanje vojske i napad na Imotski, okuplja u vojnom taboru kod Trilja 6 000 pješaka od čega 2 489 profesionalna vojnika iz Švicarske i Njemačke te 1 400 konjanika. U Zadvarju se glavnina vojske uspješno spojila sa topničkim konvojem iz Omiša pod zapovjedništvom contea Paola Caralipea i 23. srpnja 1717. godine krenula prema Imotskom. U Imotsko polje Mocenigo je prispio 25. srpnja gdje je odmah vojsku razvio u punu ratnu formaciju. Prema zapovijedima Varoš je osvojio guvernadur Omiša Zuanne de Franceschi koji je otpočeo prve sukobe s Osmanskom posadom u tvrđavi. Utvrda u Imotskom je brojila 130 vojnika sastavljenih od domaćih Turaka i profesionalnih vojnika. Zapovjednik utvrde (dizdar) odbija predaju uzdajući se u nepristupačnost utvrđenja i jakog predziđa (Falsa braga) koji je utvrdu činio teško osvojivom kao i mogućim pojačanjima iz Hercegovine. Mocenigo je poslao dvije ratne formacije prema Duvnu i Ljubuškom kako bi spriječio dolazak osmanskog pojačanja. Opsada utvrde započinje 27. kolovoza 1717. godine. Nakon početnih neuspjeha ratna sreća se okrenula u korist kršćanskih snaga. Jedna bomba koju su bacili branitelji izazvala je požar koji se proširio na košnice blizu utvrde. Zaštićeni gustim oblakom dima domaći morlaci uspijevaju se popeti na predziđe i otvoriti vrata kroz koja su nahrupili profesionalni vojnici iz Njemačke i Švicarske. Branitelji su se povukli u Citadelu (središnji i najtvrđi dio utvrde) i dalje aktivno dajući otpor. Radi nedostatka opsadnih topova kao i nemogućnosti zauzimanja posljednje djela utvrde na juriš, jedino rješenje bilo je kopanje laguma (podzemni rov) i postavljanje mine pod zidine citadele. Branitelji su uspješno spriječavali kopanje laguma te je tek nakon dva dana i 27 ljudskih gubitaka, trudom inženjera Battiste Camozzinija postavljena mina. Branitelji uvidjevši da je svaki otpor uzaludan i pojačanje neće doći pristupaju pregovorima i predaji utvrde. Predaja je izvršena 1. kolovoza 1717. godine. Međutim rat je potrajao još godinu dana i osvajanje Imotskog je zadnje teritorijalno proširenje Mletačke republike u Dalmaciji. Rat je završen 21. srpnja 1718. godine mirom u Požarevcu. Iako je u ovom ratu Venecija uspjela obraniti Jadran od Osmanlija izgubila je ogromne posjede na Peloponezu i pala je u red drugorazrednih sila Europe. Imotski postaje „acquisto nuovissimo” (nova stečevina) ili kako je cinično jedan dalmatinski pisac napisao „La Repubblica aveva ceduto un regno per una mosca” (Republika je zamijenila kraljevstvo za muhu). Nakon potpisanog mira gdje je Venecija relativno loše prošla u odnosu na Habsburšku monarhiju, pristupilo se dugotrajnom procesu određivanja i uspostavljanja novih linija razgraničenja. Nažalost okončanjem rata nije vrijedilo načelo „uti possidetis” (kako posjedujete) što bi za Veneciju značilo zadržavanje svih novoosvojenih teritorija u Dalmaciji i Hercegovini, već su se pregovarale nove granice prema zadanim pravilima. Proces uspostavljanja novih crta razgraničenja između Venecije i Osmanskog carstva ima svoju dugu povijest i evoluciju. Ukratko nakon potpisivanja mira zaraćene strane šalju svoja diplomatska poslanstva s uputama na teren gdje se treba povući granica kako bi ispregovarala što bolje uvjete novih linija. Ukupni proces je nimalo jednostavan i često dugotrajan. Diplomatska poslanstva su često činila više stotina ljudi npr. koncem Prvog Morejskog rata Venecijanski diplomat Giovanni Grimani je došao u Dalmaciju s poslanstvom od 100 konjanika, 100 pješaka, 250 podanika koji su se brinuli za konje i logistiku, 100 ljudi užeg savjetničkog kruga, tajnikom, 3-4 prevoditelja, kartografom, 6 trubača i dva liječnika, a osmanska poslanstva su često bila mnogobrojnija. Senat je na čelo pregovaračkog poslanstva za Imotski postavio generalnog providura za Dalmaciju Alvisea III. Moceniga. Kako su tekli pregovori možemo pratiti iz izvještaja mletačkog nuncija Alessandra Aldobrandinia, naslovnog nadbiskupa Rodosa. Aldobrandini početkom ožujka 1719. godine javlja Rimu kako je Mocenigo završio uređenje granica na jugu te se očekuje njegov dolazak u Split kako bi nastavio s pregovorima oko razgraničenja kod Imotskog i na području preko Cetine do Prologa. Krajem travnja iste godine Mocenigo piše Senatu da se dovršava razgraničenje oko Neretve te da će se nakon toga pristupiti onom kod Imotskog. Nuncij Aldobradini 17. lipnja potvrđuje kako se razgraničilo područje oko Vrgorca te da se pristupa onom oko Imotskog; procjena je kako će pregovori potrajati sve do listopada 1719. godine. Nuncij je 23. rujna javio Rimu da Mocenigo još uvijek čeka odgovor oko prijepora oko granica i kako već nekoliko mjeseci boravi u taboru kod Imotskog. Dana 28. listopada u Veneciju pristiže Mocenigovo pismo u kojem izvještava o smrti turskog povjerenika Mehmeda-efendije Šabe što odgađa pregovore do imenovanja novog povjerenika, vjerojatno do proljeća sljedeće godine. Mocenigo u pismu izvještava kako je pokojni turski povjerenik bio najtvrđi mogući pregovarač, ali je uspio ublažiti njegove stavove jer mu je ustupio liječnika Castellija da se brine o njemu. Na kraju u iščekivanju novog turskog povjerenika Mocenigo napušta prije zime Imotski i odlazi prema Sinju. U pregovorima su se često koristili različite metode i načini smekšavanja suprotstavljene strane. Od darivanja, potkupljivanja, pritisaka različitih vrsta. Sve je bilo dozvoljeno u postizanju što bolje pozicije pod uvjetom da Visoka Porta i Mletački Senat nikad ne doznaju za određene radnje. Novi mletački nuncij Gaetano Stampa 28. rujna 1720. godine izvještava da je na područje Imotskog napokon stigao novi turski povjerenik, ulogorili su se u Studencima odakle su počeli pregovori o razgraničenju od Prologa južnije za koje se pretpostavlja da će potrajati 50 dana. Konačni dokument razgraničenja je ipak potpisan tek sljedeće godine 8. lipnja 1721. Mletačka republika i Osmansko carstvo su svoje granice utvrđivale na sljedeće načine. Linija razgraničenja u nenaseljenim područjima se gotovo uvijek povlačila duž prirodnih prepreka ili granica, poput planina, brda, rijeka ili gustih šuma. Kada bi se na nekom području uspostavila linija razgraničenja ona se obilježavala piramidalno naslaganim kamenjima koju su Mlečani nazivali masiere ili Dalmatinci unce. Često su na kamenja bili uklesani križ ili polumjesec. Kod gradova i utvrđenja postojala su dva principa povlačenja granica. Prvi je „tiro di cannone” ili topnički hitac u slučaju kojeg bi se polukružno s utvrđenja ispucavale topničke kugle u zadanim smjerovima te se tako povlačila granica koliki je domet topničkog hica. U Imotskom postoji narodna legenda kako je tako nastala granica na našem području, ali ovakav princip uspostave granice se gotovo uvijek koristio kod uspostavljanja morske linije razgraničenja. Uzevši pritom kako je domet najvećih opsadnih ili obalnih topova tog vremena ovisno o vremenu i barutu graničio od 1.500 metara do 3.000 metara, možemo slobodno zaključiti kako se vjerojatno nije koristio ovaj princip kod Imotskog. Drugi princip onaj vjerojatniji u slučaju Imotskog je „ora di cammino” ili sat hoda. Prvo se trebalo dogovoriti sat hoda čega? Mletačka strana je često pokušavala progurati sat vremena konjskog jahanja, takve primjere možemo naći kod Zadra nakon Prvog Morejskog rata, ali Turska strana ih je gotovo uvijek odbijala. Imamo primjere iz Osmanske povijesti gdje se koristio u određenim područjima sat hoda deva, ali u Dalmaciji je to gotovo uvijek bio sat hoda čovjeka. Odredila bi točka s koje hodač kreće, najčešće je to bila utvrda ili nekakav centar grada. On bi s te točke ujednačenim ritmom morao hodati sat vremena, nakon kojih bi stao i tu se postavljala unca, proces bi se ponovi polukružno u zadanim smjerovima. Ritam kojim je hodač trebao hodati je utvrđen od Giovannia Grimania još u Prvom Morejskom ratu, a to je da hodač mora u četvrt sata napraviti 1057 koraka. Ovim principom je uspostavljena granica prema Osmanskoj Hercegovini kod Imotskog ako uzmemo u obzir kako se granica na ovom prostoru nije puno mijenjala tijekom stoljeća. Ipak čini se kako je Mletačka strana dobila malo više od sat vremena hoda pod uvjetom da se krenulo s Topane ili Bazane, udaljenost bi bila bliža dva sata hoda od tih točaka do današnje granice. Odgovore možda treba tražiti kod povlačenja neprirodne granice u Imotskom polju, gdje je granica povučena u korist Osmanske strane (prema predaji Turska strana zlatom je podmitila mletačke službenike i mjernika Cavrovića) i tako nastaje Gornja i Donja Bekija ili ostatak koji je pripadao Imotskom kraju. 8.lipnja 1721. otrgnut je granicom koja se zove Mocenigova linija i pod upravom je Hercegovačkog sandžaka. Ova neprirodno povučena granica je bila smetnja narodu koji je živio s obje strane. Postojalo je kroz stoljeća više prijedloga da se Gornja i Donja Bekija pripoje Imotskom području pogotovo za vrijeme Austrijskih uprava u Dalmaciji. Kako je stanovništvo ovih prostora i dalje nastavilo živjeti kao i prije prelaziti granicu i dolaziti u Imotski postojala je opasnost proširenja različitih bolesti koje su harale Osmanskim Carstvom, nažalost uprave se nikada nisu odlučile na takav korak. Danas su nam ostale predaje poput legende o topovskoj kugli, topu i granici koje treba čuvati i u svakoj prigodi ispričati, ali ostala nam je i granica koja je izdržala izazove vremena. Mijenjala su se Carstva, propadale Monarhije, ratovi, gladi i bolesti, ali Imotski kraj još uvijek živi uz Mocenigovu liniju.

Branimir Leko

Na fotografiji dio karte Imotske krajine nakon 1717. godine, autora Bartola Rivere, Zavičajni muzej Imotski.