Stari Kolodvor

Imotski, stari Kolodvor ispod stare kostele i pošte sredinom 1960 ih. U hladovini legendarne kostele započinjale su ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima……Kostela je funkcionirala i kao oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice…..Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić. Ispred zgrade stare pošte nekad je stajala kuća dr. Ivice Jerkovića pogođena avionskom bombom te srušena u II svjetskom ratu. Kasnije je teren sravnjen te je nešto više na općinskom zemljištu dijelom kamenom kuće Jerković izgrađena prva zgrada pošte u Imotskom. Ispred Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana, a nalazila se na mjestu kružnog toka.

Odlazak

Žuti paketaš prekrcan,
crni okvir s onima kojih više nema
lik u osmrtnici,
u debelo drvo kostele,
puntinama zakucan.
Zeleni plastični kufer u dragoj ruci
i smrad autobusnog kolodvora,
sve je što pamtim,
a želja neugasla, sjećanjem cidi,
tjera, daje snagu za naprijed.
Probucao je moje kose ko tisuću puta prije,
nazvao me šmoka ko svakog jutra,
dao mi crvenu stotku za cijelu kutiju Buco sira.
A taj osmijeh,
našalio se opet, al trpko
poslao mi je zadnji poljubac,
a onda u okretu rondoa,
nesta autobus
i voljeno lice priljubljeno na staklo prozora.
……………..
Srce se pita i htjelo bi znati,
gdje je kroz vrijeme voljeni oče,
izgubljeni susret i ona radost
koju je nosio, tvoj povratak.

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija, čuvar baštinjenog mi

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Imotski 1973. godine

Tvojin

………………..

Hvala ti grade,

za godine mlade,

sve što si znaou nas si stkao.

Nema te sile da te ukrade.

Živiš kroz naše Ljubavi, nade…

Mi dica tvoja,ko od granite otklesani,

ponosni i gorditvoji Varušani!!!

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih, Fotograf Ivo Penović, Nakladnik razglednice Papirnica Penović, Imotski.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Plavog odnosno poslije Modrog jezera duga stotinjak godina.
…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, šio se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgradenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali vec od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….

Dr. Veljko Vuković, Sjećanja na Modro jezero,Imotska krajina, br. 439. 1989.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, tvrdjava 1940. godine

Imotski, tvrdjava 1940. godine. Fotograf je Ivo Penović, Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. U nastavku se daje dio teksta Radoslava Zaradića objavljen u časopisu “Hrvatska revija” br. 2 2015. u izdanju Matice Hrvatske….Na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao! Providur je osobno zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik top­ništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar. Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen…

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine, razglednica sa vizurom jednog dijela Imotskog prije gotovo 100 godina. Na fotografiji se u prvom planu vidi južni dio zgrade Gimnazije sa terasom koja je poslije nadograđena. Dalje na osami vidi se kuća Luke Milinovića koji je kupio dvije kuće advokata dr Jure Ferrija iz Trpnja koji je umro u Imotskom 1917. godine i spojio ih u jednu. Ispred kuće Milinović južno je veliki kompleks zemljišta, a vidi se dio čuvenog Milinovića perivoja sa šetnicama ograđen kamenim zidom. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Između gimnazijske zgrade i kuće Milinović, ispred hotela Dunda koji se na razglednici ne vidi padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a u daljini se vide zgrada i skladišta Režije duhana.
Nakladnik Papirnica Ivanović

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga (1863.-1888.)
Imotska samostanska crkva sv Frane podignuta je djelomično na mjestu stare crkve iz 1736. godine. Građena je i rešena četrdeset godina od 1863. do 1904. Ni jedna crkva u Imoti, pa i šire, nije dosegnula tako punu mjeru cjelovitosti, usklađenosti i veličajnosti kao ona, zapisao je Josip Ante Soldo.

Izdavač: Franjevački samostan sv. Frane Asiškoga, Imotski, Foto Živko Bačić

Pjaca u Imotskom 1925. godine

Pjaca u Imotskom snimljena sa istočne strane 1925. godine, razglednicu je iz Imotskog poslala Valerija Marče u Jelsu Jurju Dubokoviću (1877.-1953.), jelšanskom načelniku od 1912-1936., narodnom zastupniku i predsjedniku Trgovačke-obrtničke komore u Splitu. Razglednica je donedavno bila u arhivu poznate jelšanske obitelji. S lijeva su u nizu kuće: Tripalo,.Ivanišević-Đomba i Ligutić, a s desna su kuće: Oznić i Vrčić, Gradska kavana, Vuković, Tadić, Bauk i na dnu kuća Jerković. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga, kćeri Pavla podigao još jedan kat. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Kuća Vrčić Oznić po mletačkom katastru iz 1725. godine pripadala je Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. Kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine pripadala je Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obitelji Ciciliani. Kuću Vuković sagradili su 1870. godine braća Luka i Bariša Vuković iz Grubina i u njoj se rodio Barišin sin dr Mile Vuković. U kući Vuković otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine te je tu bila smještena do 1897. godine. Kuća Tadić sagrađena je u 18. stoljeću, a obitelj Tadić se doselila iz Starog Grada na Hvaru. Kuća Bauk pripadala je najstarijoj obitelji u Imotskom. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Kuću Jerković sagradio je oko 1860. godine veleposjednik Josip Bolis koji je doselio iz Trogira i oženio se u Imotskom za Ružu Bitanga. Njihova kći Jela udala se za dr Iku Jerkovića koji je podigao treći kat.

Pazar pod snijegom 1920. godine

Imotski, razglednica Pazara pod snijegom 1920. godine i posljednja fotografija stoljetnog stabla kostele koju su posadili muslimani Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića te se smatra njihovom matičnom kućom. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Sljedeće zime 1921. godine uz nezapamćenu studen kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen, kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić.

„Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga..“

„Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga..“
Nedavno su u splitskoj knjižnici Marko Marulić promovirane dvije nove knjige naše Imoćanke Mercedes Cede Marinković, rođene Brekalo. Završivši školovanje u Imotskome, udala se i postala prava Bolka. Zanimljivo je kako je, rođena i odgojena u imotskoj ikavici brzo „uhvatila“ specifični bolski idiom, jezik poezije sam posebi, kako kaže Lucija Puljak. Ona u knjizi pjesama Bota obo bitu koristi način izražavanja starih Boljana, naglasak, stare izraze, onaj mjesni čakavski govor koji pod stalnim pritiskom turista i medija pred našim očima svakodnevno izumire. U pravu je promotor Cedine knjige Mladen Vuković kada njezine pjesme naziva arheologijom jezika.Međutim Ceda nije radi toga zaboravila svoj Imotski. U nešto ranije objavljenoj knjizi pjesama Nostalgija čuvar baštinjenog mi osjeća se da piše iz duše. U svakom stihu prisutna je velika ljubav prema Imotskome bilo da govori o svome djetinjstvu, uspomenama, ljudima, o rodnome mjestu. Kako sama kaže u jednoj pjesmi: Grade moj voljeni…nisam s tobom, al živiš u meni.Druga knjiga promovirana ove zanimljive večeri knjiga je aforizama Hod po paučini.Toma Bebić kaže za aforizam da je to roman kojega je napisao lijenčina. Za Mladena Vukovića aforizam je duševni odušak…satirični ubod…samoobrana pred naletima divlje i zarazne nečovječnosti. Svakako, to je umijeće da se s malo riječi izrazi puno toga, a u takvome umijeću autorica je vrlo uspješna.Zahvaljujući našoj Cedi proveli smo jednu izuzetnu lijepu i zanimljivu književnu večer pa joj želimo još mnogo ovakvih susreta, bilo da piše imotskom ikavicom, bolskim narječjem ili, pak, književnim jezikom. I za kraj, evo nekoliko Cedinih aforizama:
-Svi mi vjerujemo u Boga.Čudno, on je u nas davno izgubio i vjeru i svaku nadu.
-Oni su se snašli, a ostale je snašlo
-Život sigurno nije kratak, ali puno brzo prođe.
-Poštenje je siguran put u samoću.
-Svi ga poznaju.Kako onda ne znaju što čini?
-Obećali su nam sve, a onda su obećali nova obećanja.
-Balkan je prelijep, neophodna mu je samo nova seoba.
-Samo je hostija siguran obrok sirotinji.
-Biti pilot i nije teško, teško je upravljati avionom

Tekst napisala Antonjeta Baškarad Jutronić