GOSPOĐA MARČE

Žao mi je ali u ovoj priči bit će u upotrebi riječi u originalu jer usuprotnom ne bi mogle izrazit duhovitost osoba koji su sastavni diopriče. Gospođa Katica Marče je žena uglednog veterinara Mate. Spadaju u bogatije obitelji. Porijeklo vuku iz Splita, a u Imotski su došli početkom 1855. kao trgovci. U njihovom podrumu bio je badanj (velika bačva za vrenje grožđa) na koji se do vrha penjalo na skalama koliko je bio velik. Ona se jedne srijede na pazarni dan uputila sa svojom služavkom u kupovinu. Prodavač iz Duvna (današnji Tomislav grad) sjedi na tronošcu i prodaje krumpire. Gospođa svojoj služavki upire prstom koji će krumpir izabrati i staviti u vrećicu, i tako prevrće služavka krumpire i pomalo iritira prodavača. Prodavač u ustima puši cigaretu koja mu je skoro dogorjela u ustima i iznerviran radnjom i naredbom gospođe Marče reče: Ajdete vi, gospođo u guzicu. i ostavite se mojih krumpira. Takvu uvredu gospođa Marče u životu nije doživjela. Ugledna gospođa odlazi po pazaru potražiti redara da ureduje i da kazni i posebno zatraži ispriku tog seljaka prema njoj uglednoj osobi. Nakon nekoliko minuta pronađen je redar, ispričana je verzija priče gospođe Marče i redar stupa u akciju. Svi troje: redar, gospođa Marče i njena sluškinja kao svjedok događaja dolaze do seljaka koji je prodavao krumpir. Redar propisno obučen u službenoj uniformi, k tome i poznanik ugledne gospođe odlučnim glasom zatraži ispriku od prodavača govoreći: Ajde, povuci riječ. Duvnjak podigne glavu izvadi cigaretu iz usta i reče: Pa neka gospođa izađe iz guzice.Petar Nikolić (2023.) “Život dida Petra”

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Pučka i Građanska škola u Imotskom 1925. godine. Do škole je hotel Zagora (Dunda). Lijevo je zid dvorišta Nike Vučemilovića na kojem je često bio njegov gavran koji je govorio par riječi. Ispred zida je u kaputiću je Zvone Lončar (star 13 godina) i mali Veseljko Rako. U autu su: Ante Bralić, Toni Colombani i Toni Franceschi. Inicijator gradnje nove školske zgrade bio je najuspješniji Načelnik Imotskog svih vremena Josip Tripalo (1862.-1929.) uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Školska zgrada građena je od 1909. do 1911. godine te “Skrblju općine i ljubitelja prosvjete svečano blagoslovljena i otvorena dne 4. listopada 1911. godine”. Prvi ravnatelj Građanske škole bio je Anđeo Bitanga (1863.-1942.), a među prvim zaslužnim imotskim učiteljima bili su: Pavao Bezić, Martin Pera, Ivan Bulić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić, Ante Markota. Prve poznate učiteljice bile su: Ruža Gentilini, sestre Kornelija i Neva Murvar, sestre Jelka Kalafato Domljan i Marija Kalafato Benković, Marija Dijaković Franceschi.

Razglednica u obiteljskoj arhivi 

Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Modrog jezera 1966. godine…

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Imotski, stari Kolodvor ispod stare kostele i pošte sredinom 1960 ih. U hladovini legendarne kostele započinjale su ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima……Kostela je funkcionirala i kao oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice…..Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić. Ispred zgrade stare pošte nekad je stajala kuća dr. Ivice Jerkovića pogođena avionskom bombom te srušena u II svjetskom ratu. Kasnije je teren sravnjen te je nešto više na općinskom zemljištu dijelom kamenom kuće Jerković izgrađena prva zgrada pošte u Imotskom. Ispred Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana, a nalazila se na mjestu kružnog toka.

Odlazak

Žuti paketaš prekrcan,
crni okvir s onima kojih više nema
lik u osmrtnici,
u debelo drvo kostele,
puntinama zakucan.
Zeleni plastični kufer u dragoj ruci
i smrad autobusnog kolodvora,
sve je što pamtim,
a želja neugasla, sjećanjem cidi,
tjera, daje snagu za naprijed.
Probucao je moje kose ko tisuću puta prije,
nazvao me šmoka ko svakog jutra,
dao mi crvenu stotku za cijelu kutiju Buco sira.
A taj osmijeh,
našalio se opet, al trpko
poslao mi je zadnji poljubac,
a onda u okretu rondoa,
nesta autobus
i voljeno lice priljubljeno na staklo prozora.
……………..
Srce se pita i htjelo bi znati,
gdje je kroz vrijeme voljeni oče,
izgubljeni susret i ona radost
koju je nosio, tvoj povratak.

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija, čuvar baštinjenog mi

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Imotski, pogled sa školske zgrade krajem 1950-ih…

Razglednica u vlasništvu Igora Goleša

Tvojin

………………..

Hvala ti grade,

za godine mlade,

sve što si znaou nas si stkao.

Nema te sile da te ukrade.

Živiš kroz naše Ljubavi, nade…

Mi dica tvoja,ko od granite otklesani,

ponosni i gorditvoji Varušani!!!

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih, Fotograf Ivo Penović, Nakladnik razglednice Papirnica Penović, Imotski.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Plavog odnosno poslije Modrog jezera duga stotinjak godina.
…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, šio se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgradenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali vec od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….

Imotski, tvrdjava 1940. godine. Fotograf je Ivo Penović, Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. U nastavku se daje dio teksta Radoslava Zaradića objavljen u časopisu “Hrvatska revija” br. 2 2015. u izdanju Matice Hrvatske….Na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao! Providur je osobno zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik top­ništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar. Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen…

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine, razglednica sa vizurom jednog dijela Imotskog prije gotovo 100 godina. Na fotografiji se u prvom planu vidi južni dio zgrade Gimnazije sa terasom koja je poslije nadograđena. Dalje na osami vidi se kuća Luke Milinovića koji je kupio dvije kuće advokata dr Jure Ferrija iz Trpnja koji je umro u Imotskom 1917. godine i spojio ih u jednu. Ispred kuće Milinović južno je veliki kompleks zemljišta, a vidi se dio čuvenog Milinovića perivoja sa šetnicama ograđen kamenim zidom. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Između gimnazijske zgrade i kuće Milinović, ispred hotela Dunda koji se na razglednici ne vidi padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a u daljini se vide zgrada i skladišta Režije duhana.
Nakladnik Papirnica Ivanović

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga (1863.-1888.)
Imotska samostanska crkva sv Frane podignuta je djelomično na mjestu stare crkve iz 1736. godine. Građena je i rešena četrdeset godina od 1863. do 1904. Ni jedna crkva u Imoti, pa i šire, nije dosegnula tako punu mjeru cjelovitosti, usklađenosti i veličajnosti kao ona, zapisao je Josip Ante Soldo.

Izdavač: Franjevački samostan sv. Frane Asiškoga, Imotski, Foto Živko Bačić