Uspomena na posvetu nove župne crkve Lovreć-Opanci 12. XII 1937. godine, V. Marianović. Župa Lovreć-Opanci, u sadašnjim granicama je od 1734. godine. Dolaskom Mlečana župa se podijelila na dva dijela: Opanci su pripali Omišu, a Lovreć Imotskom. Iako se prije župa zvala Opanci, mletačkom podjelom, sve se više koristi naziv Lovreć, što je i službeni naziv pošte. Fratri iz Prološkog blata posluživali su župu Opanke. Kad su se fratri povukli s prološkog otočića pred Turcima, povukao se i opanački župnik i velik dio naroda, a prema svjedočanstvu fra Stjepana Vrljića u župi je ostalo vrlo malo svijeta. Temeljni kamen za novu crkvu postavljen je 4. rujna 1933.godine, a blagoslov je obavio splitsko-makarski biskup dr. Kvirin Klement Bonafačić. Nova župna crkva Duha Svetoga izgrađena je 1937. godine, nedaleko od stare, na brežuljku u samom središtu Lovreća, za župnika fra Joze Šimića koji je prikupljajući donacije za gradnju crkve putovao europskim središtima imotskih galantara, Njemačkoj, Belgiji i Češkoj gdje i danas postoji selo imotskih galantara od kojih su mnogi tu zasnovali obitelji. Trobrodna građevina sagrađena je od klesanog kamena u neoromaničkom stilu. Fra Jozo Šimić za crkvu je nabavio tri mramorna oltara iz stare crkve Gospe od Zdravlja na Dobrome u Splitu. Pri dnu crkve postavljena su poprsja: Nadbiskupa Barskog o. Šimuna Milinovića, fra Joze Šimića, graditelja crkve i o. dr Joze Olujića, profesora u sinjskoj gimnaziji kojeg su zvali fratar lutalica te u svjetskim razmjerima poznatog fizičara, seizmografa i paleonotologa. Posvetio se posebice proučavanju paleontoloških nalaza na području Dalmatinske zagore. Proučavao je i fosilne ostatke slatkovodnih puževa iskopanih u okolici Sinja, na kojima se mogu pratiti neprekinuti evolutivni nizovi oblika. Dr fra Jozo Olujić ubijen je od partizana 1944. godine i ubačen u jamu Križnjača kraj Sinja te identificiran i pokopan 69 godina kasnije, (njegov portret je na donjem dijelu razglednice). Poprsja Nadbiskupa Barskog o. Šimuna Milinovića i fra Joze Šimića izradio je Kruno Bošnjak, a fra Joze Olujića izradio je Kažimir Hraste.https://narod.hr/…/nepoznati-velikan-znate-li-za-fra…

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Pozdrav iz Imotskog početkom 1980-ih.

Izdavač : NTP Slobodna Dalmacija- Inventa Split

Pogled sa zapadnog oboda Modrog jezera na Imotski, tvrđavu i serpentine od dna do vrha 1928. godine…..U nastavku se navodi dio zanimljivog teksta vezano za naziv Jezera iz jednog davnog broja novina “Imotska krajina”:Užasna pogreškaNa vidilici ponad Modrog jezera pristupio sam dvojici Imoćana Toniju Tadiću i Anti Bušiću, i već s početka napravio užasnu pogrešku što sam Modro jezero nazvao Plavim. – Plavo je nebo, a ovo je Modro-reče Ante Bušić, a Toni Tadić – Za iznošeno odijelo koje je bilo duže na suncu kažemo da je poplavilo, a ovo je moj prijatelju, Modro jezero, znate. Onda je Toni Tadić ispričao što sam prije i poslije Imotskoga pročitao u knjigama. Da su ta jezera svjetska rijetkost, da je jedinstven način njihova postanka, da su jezera formirana u grandioznim podzemnim spiljama čiji su se stropovi pri potresu prolomili i stropoštali u provaliju….

Razglednica u obiteljskoj arhivi

GOSPOĐA MARČE

Žao mi je ali u ovoj priči bit će u upotrebi riječi u originalu jer usuprotnom ne bi mogle izrazit duhovitost osoba koji su sastavni diopriče. Gospođa Katica Marče je žena uglednog veterinara Mate. Spadaju u bogatije obitelji. Porijeklo vuku iz Splita, a u Imotski su došli početkom 1855. kao trgovci. U njihovom podrumu bio je badanj (velika bačva za vrenje grožđa) na koji se do vrha penjalo na skalama koliko je bio velik. Ona se jedne srijede na pazarni dan uputila sa svojom služavkom u kupovinu. Prodavač iz Duvna (današnji Tomislav grad) sjedi na tronošcu i prodaje krumpire. Gospođa svojoj služavki upire prstom koji će krumpir izabrati i staviti u vrećicu, i tako prevrće služavka krumpire i pomalo iritira prodavača. Prodavač u ustima puši cigaretu koja mu je skoro dogorjela u ustima i iznerviran radnjom i naredbom gospođe Marče reče: Ajdete vi, gospođo u guzicu. i ostavite se mojih krumpira. Takvu uvredu gospođa Marče u životu nije doživjela. Ugledna gospođa odlazi po pazaru potražiti redara da ureduje i da kazni i posebno zatraži ispriku tog seljaka prema njoj uglednoj osobi. Nakon nekoliko minuta pronađen je redar, ispričana je verzija priče gospođe Marče i redar stupa u akciju. Svi troje: redar, gospođa Marče i njena sluškinja kao svjedok događaja dolaze do seljaka koji je prodavao krumpir. Redar propisno obučen u službenoj uniformi, k tome i poznanik ugledne gospođe odlučnim glasom zatraži ispriku od prodavača govoreći: Ajde, povuci riječ. Duvnjak podigne glavu izvadi cigaretu iz usta i reče: Pa neka gospođa izađe iz guzice.Petar Nikolić (2023.) “Život dida Petra”

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Pučka i Građanska škola u Imotskom 1925. godine. Do škole je hotel Zagora (Dunda). Lijevo je zid dvorišta Nike Vučemilovića na kojem je često bio njegov gavran koji je govorio par riječi. Ispred zida je u kaputiću je Zvone Lončar (star 13 godina) i mali Veseljko Rako. U autu su: Ante Bralić, Toni Colombani i Toni Franceschi. Inicijator gradnje nove školske zgrade bio je najuspješniji Načelnik Imotskog svih vremena Josip Tripalo (1862.-1929.) uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Školska zgrada građena je od 1909. do 1911. godine te “Skrblju općine i ljubitelja prosvjete svečano blagoslovljena i otvorena dne 4. listopada 1911. godine”. Prvi ravnatelj Građanske škole bio je Anđeo Bitanga (1863.-1942.), a među prvim zaslužnim imotskim učiteljima bili su: Pavao Bezić, Martin Pera, Ivan Bulić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić, Ante Markota. Prve poznate učiteljice bile su: Ruža Gentilini, sestre Kornelija i Neva Murvar, sestre Jelka Kalafato Domljan i Marija Kalafato Benković, Marija Dijaković Franceschi.

Razglednica u obiteljskoj arhivi 

Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Modrog jezera 1966. godine…

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Imotski, stari Kolodvor ispod stare kostele i pošte sredinom 1960 ih. U hladovini legendarne kostele započinjale su ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima……Kostela je funkcionirala i kao oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice…..Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić. Ispred zgrade stare pošte nekad je stajala kuća dr. Ivice Jerkovića pogođena avionskom bombom te srušena u II svjetskom ratu. Kasnije je teren sravnjen te je nešto više na općinskom zemljištu dijelom kamenom kuće Jerković izgrađena prva zgrada pošte u Imotskom. Ispred Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana, a nalazila se na mjestu kružnog toka.

Odlazak

Žuti paketaš prekrcan,
crni okvir s onima kojih više nema
lik u osmrtnici,
u debelo drvo kostele,
puntinama zakucan.
Zeleni plastični kufer u dragoj ruci
i smrad autobusnog kolodvora,
sve je što pamtim,
a želja neugasla, sjećanjem cidi,
tjera, daje snagu za naprijed.
Probucao je moje kose ko tisuću puta prije,
nazvao me šmoka ko svakog jutra,
dao mi crvenu stotku za cijelu kutiju Buco sira.
A taj osmijeh,
našalio se opet, al trpko
poslao mi je zadnji poljubac,
a onda u okretu rondoa,
nesta autobus
i voljeno lice priljubljeno na staklo prozora.
……………..
Srce se pita i htjelo bi znati,
gdje je kroz vrijeme voljeni oče,
izgubljeni susret i ona radost
koju je nosio, tvoj povratak.

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija, čuvar baštinjenog mi

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Imotski, pogled sa školske zgrade krajem 1950-ih…

Razglednica u vlasništvu Igora Goleša

Tvojin

………………..

Hvala ti grade,

za godine mlade,

sve što si znaou nas si stkao.

Nema te sile da te ukrade.

Živiš kroz naše Ljubavi, nade…

Mi dica tvoja,ko od granite otklesani,

ponosni i gorditvoji Varušani!!!

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih, Fotograf Ivo Penović, Nakladnik razglednice Papirnica Penović, Imotski.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Plavog odnosno poslije Modrog jezera duga stotinjak godina.
…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, šio se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgradenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali vec od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….