Dubrovnik 1911. godine

Dubrovčani su 03. veljače 2023. godine proslavili 1051. Festu svetog Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, Festa sv. Vlaha od 1. rujna 2009. godine nalazi se na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva, a temelji se na legendi o pojavljivanju sv. Vlaha koji je pomogao Dubrovčanima u obrani od Mlečana. Prigodom proslave Blagdana 3. veljače koji neprekidno traje od 972. godine do danas cijela Republika je hrlila u Grad jer je to bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svima sudjelovati, Republika je uvela ‘Sloboštinu Sv. Vlaha’, dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost. Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: ,Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.’
“S. Biagio vesc. mart. prottetore di Ragusa prega per noi”.

Razglednica Dubrovnika sa prikazom Straduna, Piace, Glavne ulice poslana u Imotski Gospođici Mileni Bitanga 12.09.1911 godine u obiteljskoj arhivi 

Uskrsne čestitke

Osim odlaska na misu, blagoslova hrane te uskrsnog doručka u krugu obitelji, slanje uskrsnih čestitki i ispisivanje lijepih želja nekada je činilo Uskrs. Međutim ovaj lijepi, topli, stari običaj koji su svi rado njegovali, smatrajući ga neizostavnim dijelom tradicije danas se gotovo u potpunosti izgubio. Vrijeme je nemoguće zaustaviti i danas se sve manje koristi pošta, a sve više mobilni telefoni iako je puno ljepše dobiti čestitku nego bezličnu SMS poruku. Tradicionalnog načina čestitanja ne odriče se još samo manji broj starije populacije, dok nove generacije čestitke izložene na prodajnim mjestima ni ne zamjećuju. Posebne čestitke, značajne zbog ljepote ili pak zbog pošiljatelja, čuvale su se i spremale, nekada i u posebne albume, da bi se kasnije ponosno pokazivale ili tek razgledavale prisjećajući se nekih davnih ugodnih trenutaka i ljubljenih osoba. 

MAJKAMA

MAJKAMA
Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, da vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)

Majčinstvo je najuzvišenija uloga žene, a Majčinsku ljubav ništa ne može nadomjestiti. Ta ljubav je zapravo misterij. Danas na Majčin dan, darujmo im malo pažnje, barem nekoliko lijepih riječi, jedan cvijet, malo pohvale, priznanja….Morali bismo znati da male stvari i tople riječi ništa ne koštaju, a da za uzvrat puno dobivamo. Dobivamo ljubav. U ovom slučaju majčinsku.

Tekst: Antonjeta Baškarad Jutronić

Razglednica sa prikazom žene iz Petrovog polja koju je naslikao Virgil Meneghello Dinčić (1876–1944) poslana 1916. godine u vlasništvu je Antonjete Baškarad Jutronić

Grb Dalmacije

Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac! ,“Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum”, tako je vrlo često svjestan svoje teške naravi, znao reći Sveti Jeronim (Jere), zaštitnik Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata.
Sveti Jere (340.-420.) jedan je od četvorice velikih zapadnih svetih otaca, čiji se spomendan slavi 30. rujna, a Crkva ga pamti i slavi po tome što je napravio reviziju staroga latinskog prijevoda Biblije te je tako nastao njegov prijevod – Vulgata u koji pothvat uložio je 20 godina života.
Na razglednici izdanoj 1909. godine grb je Dalmacije kojega čine tri okrunjene lavlje glave na modrom polju. Tim grbom se, kao jedinim službenim za područje Dalmacije i Hrvatske, od XIV stoljeća služila anžuvinska dinastija. Za habsburške dinastije koja je Dalmacijom vladala od 1797. do 1918. korišten je za Kraljevinu Dalmaciju.. Nalazio se i u gornjem lijevom polju grba Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Sumartin 1917. godine

Dan svetoga Martina slavimo 11. studenoga. Ovoga sveca često ćemo naći u šaljivoj priči koja ga povezuje sa pretakanjem novoga vina, pri čemu je zaspao pa stoga kasni za blagdanom Svih Svetih 1. studenoga. Sveti Martin poznat je kao izvrstan propovjednik i gorljivi širitelj kršćanstva. Umro je 11. studenoga 397., pa se taj dan slavi kao njegov blagdan. Jedno od mjesta koje posebno svečano slavi Dan svetoga Martina, Sumartin je na Braču. Prije točno 371 godinu, 1646. godine grupa bjegunaca pred ratnim strahotama, predvođena franjevcima i njihovim gvardijanom fra Petrom Kubatom iskrcala se na tada pustu istočnu obalu Brača i osnovala naselje današnji Sumartin. U to vrijeme prema fra Stipanu Zlatoviću, “posred prološkoga jezera u Imotskoj krajini ” nalazio se franjevački samostan s gvardijanom fra Petrom Kubatom. Fra Petar je imao brata trgovca koji je znao turski pa je putovao po Bosni i cijelom tadašnjem Turskom carstvu. On je upozorio fra Petra o predstojećem ratu između Turske i Venecije, pa je ovaj potajno sa svojim franjevcima i dijelom naroda na vrijeme pobjegao u Primorje. Prihvatili su ih subraća iz makarskoga franjevačkog samostana, a kao veoma cijenjen svećenik uskoro je i u ovome samostanu bio izabran za gvardijana. Međutim rat se rasplamsao, a padom Zadvarja turskoj vojsci bio je otvoren put prema Primorju pa je ponovno trebalo bježati pred turskim bijesom. “U općoj bježaniji franovci pograbiše, što mogoše poniti, sve iz crkve i samostana sa pristoljem presv. sakramenta, nakrcaše se u svoj brod na Mandraču i prevezoše na Vrh Brača. Jedan dio puka nehtjede ih ostaviti, sa svim da su se mogli sgodnije nastaniti uz svoje redovnike, ter s njima se smjestiše u pustošnu uvalu “. To se dogodilo upravo na Dan svetoga Martina 11. studenoga 1646. godine, pa je Sumartin možda i jedinstven slučaj da neko mjesto ima i svoj imendan i svoj rođendan i to istoga dana. Iskoristili bismo ovaj zapis za još jedno razjašnjenje. Naime u povijesnoj literaturi naći ćemo fra Petrov oblik prezimena kao Kubat ili kao Kumbat. Na početku svojeg postojanja Sumartin je pripadao župi Gornji Humac. Međutim, zbog udaljenosti i nikakvih puteva fra Petar u Sumartinu obavlja razne poslove koji bi inače pripadali župniku, pa tako neko vrijeme vodi i prvu matičnu knjigu Sumartina od 1665. godine. Iako je knjiga pisana bosančicom vrlo lako se može pročitati da se fra Petar redovno potpisuje kao Kubat, a nikada kao Kumbat.

Razglednica Sumartina poštanski upotrijebljena 1917. godine, Naklada V. Stein Trst

Majkama

MAJKAMA

Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, a vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)
Nakladnik razglednice Librairie Morpurgo Split, razglednica u vlaništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Fra Petar Kubat

Jedan od najžešćih ratnih sukoba između tadašnjih velesila Turske i Venecije poznat je kao Kandijski rat. Započeo je 1645. godine kod grada Irakliona na Kreti, koja se tada zvala Kandija i trajao sve do 1669. godine. Kopnena granica između Turske i Venecije bila je u Dalmaciji pa su u tome ratu stradali i naši krajevi. U to vrijeme gvardijan franjevačkog samostana na otočiću Manastir u Prološkom Blatu bio je fra Petar Kubat (Kumbat). Da bi izbjegao ratne opasnosti sa svojom subraćom i dijelom stanovništva bježi najprije u Makarsko primorje, a zatim na dan svetog Martina 11. studenoga 1646. godine na tada nenaseljenu istočnu obalu Brača. Tu se zaustavljaju i osnivaju naselje, današnji Sumartin. I fra Filip Grabovac u svome „Cvitu razgovora“ tiskanome 1747. godine spominje taj događaj pa završava pjesmu o fra Petru Kubatu:
…i naseli na vrh Brača selo.
Sva družina zdravo i veselo!

Ovom prilikom svim Sumartinjanima čestitamo 370 rođendan, ujedno i imendan njihovog mjesta, kojemu je osnivač Imoćanin fra Petar Kubat.

Tekst i razglednica crkve u Sumartinu: Antonjeta Baškarad Jutronić

Viški boj

Pomorska bitka kod Visa u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije zbila se prije 150 godina kisnog 20. srpnja 1866. godine. U tom ratnom sukobu cilj pomorskog pohoda Kraljevine Italije bilo je zauzimanje istočnojadranske obale.Viška bitka bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon, a i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Iako je talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova bila daleko moćnija i brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova bitka je završila pobjedom austrijske flotu koju je predvodio admiral Wilhelm von Tegetthoff, dok je zapovjednik talijanske flote bio grof Carlo di Persano.Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi “Imotska krajina” (1954) Imoćani su se pokazali junacima te 1866. godine kada je trebalo braniti Dalmaciju od talijanske agresije. Oko 200 Imoćana mornara i podoficira istakli su se u borbama kod Visa koje su u odlučnoj bici 20. srpnja 1866. godine donijele poraz nadmoćnijoj talijanskoj mornarici. Za ranjenike Imoćane u borbi pod Visom sakupljeno je u jedan dan oko 150 fiorina pomoći. Zauzimanjem imotskog načelnika Rossija općina je odlučila na svoj trošak liječiti sve vojne ranjenike Imotske krajine, a općinski liječnik dr. Antonio Mazzi odlučio ih je liječiti besplatno.
Prekrasna i izuzetno rijetka razglednica sa prikazom Viške bitke i admirala Tegetthoffa koju je Giovanni Bonacci poslao iz Visa na 33. godišnjicu bitke 20. srpnja 1899. godine u Spalato Stimatissimi signorini Carmeli Tocigl tada zaručnici dr. Josipa Mladinova u arhivi je Antonjete i Dragana Jutronića.

I. slet Hrvatske sokolske župe “Vojvoda Hrvoje” održan u Splitu 21. 08.1910. godine

 

I. slet Hrvatske sokolske župe “Vojvoda Hrvoje” održan u Splitu 21. 08.1910. godine koji je nacrtao Virgil Meneghello Dinčić (1876-1944), slikar rođen u Splitu (u desnom donjem uglu inicijali VMD). Virgil Meneghello Dinčić je učio slikarstvo u Rimu, Firenzi, Veneciji, Beču i Drezdenu. Radio je tehnici ulja, pastela, crteže perom i drugo. Radio je vedute Splita gdje i živi stalno. Obrađuje i folklorne motive, izlagao je u Zadru, Zagrebu, Ljubljani…Izvor: Obiteljska arhiva Nore Vučemilović Baškarad

Razglednica iz 1904. god. sa prikazom hrvatske narodne nošnje

 

Etnografski muzej Split  3. srpnja 2015. godine proslavio je 105. obljetnicu.
Ključna osoba vezana uz povijest Etnografskog muzeja Split je inženjer Kamilo Tončić pl. Sorinjski (1878.- 1961.) koji je 3. srpnja 1910. godine sa ciljem očuvanja izvorne narodne tradicije stvaralaštva otvorio izložbu ručnih radova i narodnih nošnji u Carskokraljevskoj obrtničkoj strukovnoj školi u Splitu koja će poslije prerasti u današnji Etnografski muzej Split.
Kamilo Tončić pl. Sorinjski rođen je u Zadru, arhitekt po struci utemeljitelj je i ravnatelj Obrtničke škole, Graditeljske i umjetničke škole te srednje tehničke škole u Splitu. Bavio se sakupljanjem i proučavanjem folklora Dalmacije. Utemeljitelj je Etnografskog muzeja kojeg poklanja općini 1927.godine, te je bio dugogodišnji ravnatelj toga muzeja. Osnovao je i Galeriju umjetnina u kojoj je bio ravnatelj od 1931. do 1941. godine. Kao graditelj bio je poklonik bečke secesije te je u tome stilu projektirao 1903. Sumporno kupalište i 1908. Hrvatski dom u Splitu, kasnije preimenovan u Narodni dom. Službovao je i kao organizator i inspektor Banovinske poslovnice, koja je unapređivala domaću radinost u Dalmaciji. Umro je 29. lipnja 1961. u Splitu.
KamiloTončić je za vrijeme trajanja I. i II. svjetskog rata skrivao etnografsku zbirku i ostale muzejske predmete po raznim splitskim kućama, te je upravo zahvaljujući njemu muzejsko blago sačuvano u cijelosti, a Etnografskom muzeju omogućeno da slavi visoki jubilej.
Razglednica sa prikazom hrvatske narodne nošnje poslana je 08.08. 1904. godine iz Paga od strane Frana pl. Mirkovića.
Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić