Osim odlaska na misu, blagoslova hrane te uskrsnog doručka u krugu obitelji, slanje uskrsnih čestitki i ispisivanje lijepih želja nekada je činilo Uskrs. Međutim ovaj lijepi, topli, stari običaj koji su svi rado njegovali, smatrajući ga neizostavnim dijelom tradicije danas se gotovo u potpunosti izgubio. Vrijeme je nemoguće zaustaviti i danas se sve manje koristi pošta, a sve više mobilni telefoni iako je puno ljepše dobiti čestitku nego bezličnu SMS poruku. Tradicionalnog načina čestitanja ne odriče se još samo manji broj starije populacije, dok nove generacije čestitke izložene na prodajnim mjestima ni ne zamjećuju. Posebne čestitke, značajne zbog ljepote ili pak zbog pošiljatelja, čuvale su se i spremale, nekada i u posebne albume, da bi se kasnije ponosno pokazivale ili tek razgledavale prisjećajući se nekih davnih ugodnih trenutaka i ljubljenih osoba. 

Dan svetoga Martina slavimo 11. studenoga. Ovoga sveca često ćemo naći u šaljivoj priči koja ga povezuje sa pretakanjem novoga vina, pri čemu je zaspao pa stoga kasni za blagdanom Svih Svetih 1. studenoga. Sveti Martin poznat je kao izvrstan propovjednik i gorljivi širitelj kršćanstva. Umro je 11. studenoga 397., pa se taj dan slavi kao njegov blagdan. Jedno od mjesta koje posebno svečano slavi Dan svetoga Martina, Sumartin je na Braču. Prije točno 371 godinu, 1646. godine grupa bjegunaca pred ratnim strahotama, predvođena franjevcima i njihovim gvardijanom fra Petrom Kubatom iskrcala se na tada pustu istočnu obalu Brača i osnovala naselje današnji Sumartin. U to vrijeme prema fra Stipanu Zlatoviću, “posred prološkoga jezera u Imotskoj krajini ” nalazio se franjevački samostan s gvardijanom fra Petrom Kubatom. Fra Petar je imao brata trgovca koji je znao turski pa je putovao po Bosni i cijelom tadašnjem Turskom carstvu. On je upozorio fra Petra o predstojećem ratu između Turske i Venecije, pa je ovaj potajno sa svojim franjevcima i dijelom naroda na vrijeme pobjegao u Primorje. Prihvatili su ih subraća iz makarskoga franjevačkog samostana, a kao veoma cijenjen svećenik uskoro je i u ovome samostanu bio izabran za gvardijana. Međutim rat se rasplamsao, a padom Zadvarja turskoj vojsci bio je otvoren put prema Primorju pa je ponovno trebalo bježati pred turskim bijesom. “U općoj bježaniji franovci pograbiše, što mogoše poniti, sve iz crkve i samostana sa pristoljem presv. sakramenta, nakrcaše se u svoj brod na Mandraču i prevezoše na Vrh Brača. Jedan dio puka nehtjede ih ostaviti, sa svim da su se mogli sgodnije nastaniti uz svoje redovnike, ter s njima se smjestiše u pustošnu uvalu “. To se dogodilo upravo na Dan svetoga Martina 11. studenoga 1646. godine, pa je Sumartin možda i jedinstven slučaj da neko mjesto ima i svoj imendan i svoj rođendan i to istoga dana. Iskoristili bismo ovaj zapis za još jedno razjašnjenje. Naime u povijesnoj literaturi naći ćemo fra Petrov oblik prezimena kao Kubat ili kao Kumbat. Na početku svojeg postojanja Sumartin je pripadao župi Gornji Humac. Međutim, zbog udaljenosti i nikakvih puteva fra Petar u Sumartinu obavlja razne poslove koji bi inače pripadali župniku, pa tako neko vrijeme vodi i prvu matičnu knjigu Sumartina od 1665. godine. Iako je knjiga pisana bosančicom vrlo lako se može pročitati da se fra Petar redovno potpisuje kao Kubat, a nikada kao Kumbat.

MAJKAMA

Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, a vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Pomorska bitka kod Visa u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije zbila se prije 150 godina kisnog 20. srpnja 1866. godine. U tom ratnom sukobu cilj pomorskog pohoda Kraljevine Italije bilo je zauzimanje istočnojadranske obale.Viška bitka bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon, a i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Iako je talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova bila daleko moćnija i brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova bitka je završila pobjedom austrijske flotu koju je predvodio admiral Wilhelm von Tegetthoff, dok je zapovjednik talijanske flote bio grof Carlo di Persano.Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi “Imotska krajina” (1954) Imoćani su se pokazali junacima te 1866. godine kada je trebalo braniti Dalmaciju od talijanske agresije. Oko 200 Imoćana mornara i podoficira istakli su se u borbama kod Visa koje su u odlučnoj bici 20. srpnja 1866. godine donijele poraz nadmoćnijoj talijanskoj mornarici. Za ranjenike Imoćane u borbi pod Visom sakupljeno je u jedan dan oko 150 fiorina pomoći. Zauzimanjem imotskog načelnika Rossija općina je odlučila na svoj trošak liječiti sve vojne ranjenike Imotske krajine, a općinski liječnik dr. Antonio Mazzi odlučio ih je liječiti besplatno.
Prekrasna i izuzetno rijetka razglednica sa prikazom Viške bitke i admirala Tegetthoffa koju je Giovanni Bonacci poslao iz Visa na 33. godišnjicu bitke 20. srpnja 1899. godine u Spalato Stimatissimi signorini Carmeli Tocigl tada zaručnici dr. Josipa Mladinova u arhivi je Antonjete i Dragana Jutronića.