Marko Džamonja (1888-1961)

Marko Džamonja na svom bijelcu Karlu jaši Bazanom 1929. godine, a na fotografiji se vide ostaci mletačkog lazareta. Marko Džamonja (1888-1961) rođen je u Imotskom, a imao je petero braće: Nikolu (1884), Franju (1890), Josipa (1894), Gaju (1899) i Rajmunda (1902), poznatog fotografa te tri sestre: Mirjanu (1886), Anu (1892) i Franku (1896). Otac mu je bio Jure (1853), a majka Kata Vučemilović. Djed mu je bio Nikola (1825), a pradjed Jure (1804) koji je doselio iz Mostara, a svi oni bili su uspješni trgovci. Marko se nije ženio poslije nesretne ljubavi prema Mili Franceschi, a jako je volio djecu i konje. Umro je u splitskoj bolnici u srpnju 1961. godine. Nitko od Markove braće nije imao muških nasljednika pa je pleme Džamonja u Imotskom izumrlo.

U nastavku pročitajte izuzetno zanimljiv tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli svoja sjećanja na Marka Džamonju i nostalgiično nas vraća u neka davna imotska vremena…..

Usuđujem se napisati malo istinski riči o Gospodinu Marku Džamonji. Bijaše sin Katine i Jure Džamonja i brat Nike, Frane, Rajmonda, Gaetana te sestre Ane (Split). Bio je trgovac. Kao momku tragično je prikinuta ljubav njegova života sa super lipoticom Milom Franceschi. Ostao je viran cilog života te nije potražio drugu sreću. Bijaše žestoki zaljubljenik konja pa je nabavio čisto grlo lipicanca po imenu Karlo. Marko je bo preženca sa pelerinom i čizmama na tom više labudu nego konju, jednako gordi obojica. Volio je ljude i životinje pa je tako veliki dio svog življenja bio žrtva ugađajući jednim i drugim. Nije mogla niti jedna srida proći kroz veliki imotski Pazar da se Marko Džamonja ne bi stavio u ulogu velikog humanitarca. Primao je u svoju štalu i veliko dvorište na desetke konja. Te su životinje bile izmorene od velika puta pa im je barba Marko pruža okripu i miran parking. Trošio je svoje lipo mirisno sino i hladnu vodu iz njegove duboke čatrnje. Ako bi roba te sride ostala neprodana ljudi bi je pohranili u prostor koji je on za to osigura. Sve te usluge radio je besplatno i za to nikad nije imao ni najmanju korist. Kad bi sve otpratio dalje na put ostala bi mu za nagradu lopata i grabova metla da bi sve u detaljiće počistio i punio rupu od gnoja. Kako je držao velike belgijske kuniće od kojih su neki težili ko janjci svake bi mu sride ispod konja stradao pokoji kunić. Marko nikad nije reagirao, samo bi mu se navlažile oči. Imao je na desetke kućica i buža na kući koje su bile nastanjene vrsnim golubovima. Tu su bili lepezaneri, gušaneri, pelicaneri, listonoše i drugi. I modre laste su imale mir pod njegovim strehama i štali. Na poseban način podnosio je muke sa imotskim berekinima jer bi mu svako malo koji od tih pračkom ubio goluba. Bio sam s njim u dvorištu kad mu je na rame doletio golub sa strelicom od žice od lumbrele prostreljen kroz volju. Ja sam malo pustio suzica, a on je samo opsova zvizdu. Čak su i repci bili spokojni pod njegovom paskom. Jednog zimskog dana doveo je virski kovač Mile u barba Markovu štalu na smrt izgriženog konja dorata kojeg su izgrizli vukovi kako bi mu vida rane. Sa iskustvom i voljom dao je sve od sebe sa veterinarom i likarijama, ali nije bilo pomoći jer je konj bio puno izgrižen. Da prominim malo stranicu pa vam iz mog sićanja približim barba Marka. Već san spomenio da je volio ljude. Iako je živio sam i bez obitelji ipak je svojim dobročiniteljskim ophođenjem sa ljudima imao veliku obitelj. Bio je veći od Caritasa, češće je svoj zalogaj dao drugom nego sebi, češće je svoj mir dariva ljudima, posebno susjedima. Rađe bi i svog goluba ostavio bez vode da bi napio žednoga. Imao sam čast kao dite i kao momak živiti u najbližoj blizini i brizi sa barba Markom jer je moja obitelj živila u kući braće Rako, sada Zdravka Olujića. Bili smo dosta brojna obitelj, a ta kuća nije imala osnovne uvjete za normalan život. Kako je u ratu “ubijen naš vodovod” tako je život mnogima bio bez vode. Nismo imali di prati robu ni sušiti istu. Za te nedostatke se pobrinio barba Marko. Otvorio je svoje veliko srce, ne samo mojim roditeljima nego i većini susjeda sa Šentade. Mi smo imali pravo na čatrnju ispod Šentade koju smo zvali Dora. Kako je bila malog sadržaja tako bi i za bezkišnih dana brzo prisušila. Ali tu je velika čatrnja barba Marka, velika maštela, teza i sadžak za lukšijanje robe i puno dvorište žica za sušit. Nije bilo lako domaćicama istezati iz devetmetarske čatrnje na desetke sića vode. I tu bi se zna ubacit u pomoć. U njega su svi susjedi kao i moji roditelji klali gudine. On ne bi dao mesaru krpatit gudina nego bi ga obisio u tezi za gredu, svega bi ga iscrta modrom kredom, ko krojač jaketu. Sutradan bi ga bikario. Tu bi bilo veselja i smija pa bi se gradela stavila u funkciju, a kruv friški iz male pekare M. Bačić. Kako je barba Marko dava kompletne usluge brinio se i za pokojnike jer je imao kompletan odar i čak konop za spustiti pokojnika. Najviše mi se upila u mozak jedna velika barba Markova gesta kada bi za velikih žega u njega skoro nestalo vode, a bilo bi mu žao nas dice pa je često kroz tajni ulaz od brata Rajmonda dok bi on bio u kinu, ukra sić ladne vode da se možemo napiti, da ne skapamo od žeđe. Rajmondo ne bi da ni kapi, on i žena sami, a čatrnja puna. Često bi zna nas dicu iz kvarta iznenaditi kompotom od višanja.To bi radio s posebnim guštom, čeka bi kad se vratimo iz Jezera žedni i gladni. Nasrid dvorišta bi iznia stolić i stolce, na siniju bronzin sa gogolja, podilio bi nam drvene kašike i stalno nad nama govorio: “Lapaj, lapaj majkinu van zvizdu” i grca od gušta kako mi svladavamo tako vrući kompot. Pola nas bi kripia ladnom marenom, pola čašom višanja. Nekoliko puta bi nas dočeka poklopljen bronzin, a unutra miris do neba, vruče janjetine s ražnja. Uoči svete Lucije nam je dava sino koje bi postavljali za magare svete Lucije, da bi on u kasne ure sa zvoncem pod dičijim prozorima igra ulogu svete Lucije. Ujutro je bilo iznenađenja na njegov način. Sićan se da nam je više puta dariva limene kutijice sa malim ogledalcem. Te kutijice su bile još ostatak iz njegove bivše trgovine. Te su kutijice zvane burmutice služile starim curama iz barba Markovog doba za šmrkanje jer su se punile tarom od duhana. Mirisalo mi na turcizam kad bi ga moja mater ponudila kakvom lipšom pjatancom, s guštom bi prihvatio, a mi bi znatiželjno pratili kojom pažnjom bi to po njegovu “lapa” jer nikad ne bi koristio pribor, sve bi obavio sam džepnim nožićem, a nikad ne bi prosuo ni mrvicu hrane ni kap juhe. Tako nam je pripovida kad bi se našlo njegovo društvo u dućanu pok.Ivana Borića u kući Ivana Poštenjaka, danas Mira Težulata, naručili bi u jedne Gornjo Vinjakuše kablić kisela mlika i kruv ispod saća on bi otkinuo komad kraja koji bi ima formu drvene kašike. Izdubio bi pupu i tako grabio kiselinu i na kraju bi taj već komad raskvašena kruha polapa. Tada bi reka starom Ivanu:” Jesi li video kume, jedan od nas je polapa kašiku”, a ovaj će naivno na to: “A koji je to kume, utrobu mu đava odnija”. Nije izosta smij. Još bi moga dugo pisati o tom velikom čovjeku, uvik sam ko mlađarac gleda u njemu jednu dozu potištenosti pa bih zaključio da je takav zbog velikog gubitka njegova labuda Karla, kojeg su osloboditelji naprasno oteli iz njegova srca. Zato je prima tolike konje na brigu. Marko Džamonja dava je sebe cili život pa je tako sve svoje oporučno razdilio. Uporno je nosio kožne čizme, možda još iz austrougarske konjice. U čizmama je omotova stopala šufericama, ali bi se one u hodu ružno podvile. Nažuljale ga te je dobio gangrenu i od toga 1961- godine umro u splitskoj bolnici. Žalosna me vist našla u Subotici u vojsci.

Neka počiva u okrilju Gospe od Anđela

Braco Zen

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Kvirin Smoday

Čuveni Kapelnik Imotske glazbe Kvirin Kvire Smoday rođen je 26. lipnja 1939. godine u Imotskom, a poginuo je u automobilskoj nesreći uz glavnu cestu u Lovreću prije 53 godine, 26. rujna 1971. godine. Imotski lipotan Kvire nije se ženio, bio je miljenik žena, studirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radio je u tvornici Pionirka i prebrzo završio svoj život. Na dan Kvirinog sprovoda cijeli Imotski je umro, a govor koji se i danas pamti i kojim se oprostio od prijatelja glazbara održao je Krunoslav Zujić. Tog dana u gluhoj tišini čuo se samo jecaj i brecanje zvona…. Gradska glazba koja je kroz povijest mijenjala nazive nakon Kvirine smrti godinama se nazivala Gradska glazba Kvirin Smoday. Iako je vrlo mlad tragično preminuo karizmatični Kvirin Smoday ostao je zapamćen u kolektivnom sjećanju Imoćana.
“Sad miruju vode u posljednjoj luci, otpočetoj pismi zamrli su zvuci” (iz govora Krune Zujica i natpis na Kvirinom grobu)
U nastavku pročitajte tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli dio svoga sjećanja na godine druženja sa Smodayima….

Odkud prijateljstvo sa Smodayima?

Još je bisnio II. svjetski rat. Moja obitelj je tada stanovala u prizemlju lipe vile pok. doktora Josipa Mladinova. Bila nam je brojčana obitelj kad je stigla naredba iz tadašnje vlasti da ustupimo jednu sobu za potribe obitelji Smoday. Uzeli su nam najveću sobu. Moj otac je sazna da se radi o obitelji pok. Kažimira Smodaya koji je bio učitelj u osnovnoj školi u Slivnu, a iza njega su ostali supruga i troje nejake dice. Njihov tata je tada već poginuo na Manjaći kao hrvatski vojnik. Pošto im je bio skučeni prostor nakon kratkog boravka uselili su se u kuću gđe. Rože (Rosine) Jerkovića blizu kuće Matijašević (sada Dujmović). Stanovanje u kući su dilili sa gđom Rožom, a drugu polovicu sa njemačkim vojnicima (radio stanica). Nisu se ni pošteno smistili uto su saveznički zrakoplovi bombardirali Imotski. Prva bomba bačena je na kuću Nikole Vlajčića i u njoj je poginula djevojčica Cvita Tokić. Druga bomba pogodila je kuću Rože Jerković te su u livom krilu poginuli svi njemački vojnici dok su Smodayi skupa sa gđom. Rožom s kata propali u konobu neozlijeđeni. Opet beskućnici ali živi skupa sa svojom mamom Nedom dobiju krov nad glavama u kući gospode Mazzija. Od tada se stanje počinje normalizirati i započeo je jedan novi način života, posebno nama dici. Pošto ni moja obitelj nije ostala pošteđena, nas su osloboditelji izbacili i smistili u Mazzijevu kuću ispod obitelji Figura. Taman smo se malo uklopili u drugoj sredini, počele su igre sa unucima dr Huga Montija (Smjelim, Tanjom i Vanjom Rako), Sučićima i drugima. Oni nama šup kartu pa je nova lokacija za igru bila na skalinama na Pazaru i u Rakinoj kući. Tada sam se opet približio Smodayima na Bazani. Ditinjstvo smo provodili lipo i bezbrižno makar nam je nedostajalo vitamina. Lita smo sa zebnjom čekali i nismo se žalili na tadašnje žege jer su nam duge zime zagorčavale živote. Maksimalno smo koristili velike snigove. Svaki predmet koji bi lipo klizio po snigu i ledu zvali smo ga saonicama. Ja sam bio vištih ruku pa bih znao napraviti jureće saonice, tako bi pok. Kvirin, Ratko i ja klizali i zebli do kasno u noć da bi po povratku u kuću dolazio ko jedan veliki mosur na krovu. Sve bi ovo ledeno zaboravljali kada dođe lipo proliće i lipo lito. Plivanja i veslanja nikad dosta. Još smo nosili sandolinu, pa kad bi Kvire vesla sandolina bi gubila pravac od curskih pogleda. Stalno se čulo: „Daj đir!“, pa je tako jedan sandoljer na svoju sandolinu stavio ime: „Nije moja“. Moja je uvik bila dostatna svakome. Da se ovo sve ne bi krivo privelo nisan ja s braćom Smoday samo laufa u igri i smiju, već smo imali i radne obveze. Išli smo u polje čupati travu za životinje, kupili šiške pod borovima, cipali drva, i u svakom slučaju bili poslušni i na usluzi starijima. Došlo vrime upisa u Limenu glazbu. To je bia poseban doživljaj, jer smo mi dica pratili svaki nastup glazbe. Nije bilo za budnicu nego dignit se prije šest ujutro, jer su je tada s pravom zvali budnica, a ne ko sada, budnica u devet sati. Bila je audicija u glazbarnici u staroj općini. Kapelnik je bio pok. Ljubo Levantin. Kvirin je tada slabo piva, pa se boja da neće biti primljen, ali se Kapelnik osvrća na sluh kojeg je Kvirin ima savršen. Dobio je odma prvi fliger, ja drugi. Bio je među najkvalitetnijim glazbarima. Nas dva bi u dalekim hodajućim sprovodima znali odsvirati po 16-18 koračnica bez pauze, dok su provikani glazbari na svakoj koračnici ispuštali vodu, tobože. Kvire je nabavio vlastitu jazz trubu jer smo svirali na plesovima, pa kada bi on potega „O mon papa“ suze bi vrcale jer si imao dojam da suosjećajno stojiš pokraj groba njegova tate u šumi ili beskraju. Kvire je takav tužan pogled uvik zadrža. Bia je član Klape Imotski, piva je krasan bas. Ispočetka nije išlo pa bi mu piva na uho jedno vrime, a ubuduće mu nije trebala pomoć. Na volanu je bia živac. Ja sam imao čast dovesti mu princa iz Vogošća s kojim je na našu veliku žalost izgubio mladi život u trideset trećoj godini. Bio je Kapelnik glazbe pa smo ga na moju inicijativu pokopali u Kapelnikovoj odori. Bijaše to veliki gubitak za njegovu obitelj, za cili Imotski, a najviše za moju kompletnu obitelj i za moje srce….

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Klapa Imotski prije odlaska na Vinkovačke jeseni 1971. godine, mjesec dana prije Kvirine pogiblje. S lijeva su: voditelj klape Ivan Gudelj, Srećko Težulat, Karlo Albanezi, Braco Zen, Ante Vujević, Slavko Nikolić i Kvirin Smoday. Nedostaje Niko Vujević.

ViINARIJINA PRUGA

Bijaše velika berba grožđa. Vozio sam radnički autobus u Vinariji Imotski. Nije bilo normalno radno vrime, stalno dežurni krivac. Osim Vinarijinog radnog svita dodali su radnike, na punktovima sezonske berače, školare iz osnovnih škola, iz gimnazije, iz škole učenika u privredi i itd. Prvu turu bi iskrca već u šest sati, pa po nalogu školu iz Runovića, pa se vrati po Zmijavčane pa dok ih ukrcaš ne bi se svi iskrcali u Dračama već bi im se dilila marenda. Nastavni kadar organizira za svoje apetite pa padne komanda, dođi po dicu u podne, a nisu dobro ni gajbe podilili. Meni je ukazano puno povjerenje vratiti dicu do odredišta. Dica ne bi bila dica da bez nazočnosti koga od učitelja ne bi nožićima šarali po sicevima, a od velikog cijuka ne bi ni čuo rad motora. Tako vozeći prema Sebišni, još kroz Zmijavce neki me đava tucka po glavi. Osvrnem se, jesu po tri, četiri na sicu ali mirni ko bubice. Nastavim dalje, ono isto, pa opet… Uspijem ga uloviti, on se zavuka u policu za putne tašne i manje pakete i mene čačka nožićom po obrijanoj glavi, puca od smija. Jedva sam ga uspio izvući kako se đavlić s mukom uvuka dok su učitelji spremali malo na roštilju, a ti im čuvaj dicu i vozi!

Josip Braco Zen

Braco Zen parkirao je autobus uz dvorišni zid preko puta ulaza na Modro jezero.

Fotografija Vinarijine pruge u arhivi Brace Zena

Anegdota iz radničkog autobusa bivše Vinarije iz Imotskog kojim sam dugo godina rukovao

Bijaše jednog litnjeg užarenog dana. Vozio sam s posla radni svit prema Imotskom. Autobus je bio Gran turismo kojeg je Vinarija kupila od General turista iz Zagreba. Sidio sam za volanom bos i u kratkim gaćama, znoj je cidio ko juha kroz pašabrodu. Povrh vitrobranskog stakla bio je ugrađen termometar, kazaljka nije mogla kazivati više od 40 stupnjeva Celzija. Dođemo do raskrižja Kamenmost-Imotski, priko ceste kanal pripun vode, na kanalu se friškaju i sapunaju moje kolege Tonći Delić i Tomo Raos. Na mojoj strani nije bilo vrata. Ne čekajuć da putnici izađu izvera sam se s mukom kroz prozor. Par trčeći koraka i na glavu se bacim među njih dvojicu u kanal i trk nazad na sic i onako frižak zaparin sva stakla autobusa. Sve je ovo promatrao Pjero Aličin (Pjero Benzon) i ljutito progunđa jer mu se žurilo na obid: „Šta radiš budalo jedna, krepat ćeš Isati manitašu!“. Kasnije sam mislio na posljedice, spasilo me jer sam bio vićan Vrljici i njezinoj lipoj friškoj vodi.

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Saobračajna knjižica za dvokolice izdana 1946. godine od strane Kotarskog narodnog odbora-Upravni odjel Imotski Bracinom ocu, Frani Zenu, Josipovu, sudskom činovniku iz Imotskog S

PRIČE IZ MODROGA JEZERA

Prvi dodir s Modrim jezerom imala sam kao petogodišnja djevojčica kad sam slijedila svog trinaest godina starijeg brata kojemu je kupanje u Jezeru i skakanje s visokih jezerskih litica bila svakodnevna ljetna zanimacija. Bio je Dalibor Rako jedan od slavnih skakača u jezerske dubine, pa je tako Jezero postalo važan prostor i moga života, iako su mi njegovi prijatelji, kad bi me vidjeli kako skakućem za njima u oskudnim kupaćim gaćicama, znali dovikivati: “Prda Goša kravu muze, vidi joj se pola guze!“ I naša mama Marija nam je usadila neki genetski kod jer je i sama bila aktivna jezerska kupačica. Plivati sam naučila jako mala zajedno s prijateljicom Grozdom Kusić, ali smo iduće godine obje zaboravile kako se pliva pa smo ponovo morale učiti. Često su nas neki kupači i bacali u vodu kako bi se smijali našim „davljenjima“ u ne baš plitkoj jezerskoj vodi, ali mi smo se junački spašavale. I naše jezero nas je voljelo i nije dalo da potonemo. Neku djecu su stariji dovodili u Jezero s tikvicama svezanima oko prsiju kako ne bi potonuli, ali nama tikvice nisu trebale. Bilo je kasnije i opasnih situacija „fondavanja“ pa sam se skoro ugušila kad me je nešto starija prijateljica Branka Zen dugo pritiskala pod vodom da mi se skoro zacrnilo prid očima. Isto se nismo posvađale. Potom, kad mi je mladi pravnik Marijan Matković, Grubinjanin, valjda htio izraziti svoju naklonost pa me „grubo“ tumbao do dna jezera i pritiskao nogama gotovo do gušenja. Valjda kao pravi grubinjanin nije znao drukčije nego ugrubo. Tek na ozbiljnu viku mojih prijatelja pustio je da izronim i zadnjom snagom uhvatim zrak. Nisam mu ostala dužna jer sam na sav glas viknula: „Divljače jedan, reci mi ko ti je dao fakultet!“ Kao da je za kupanje u Jezeru i fondavanje cura trebalo imati fakultet. Naravno, bilo je i smijeha u raznim situacijama. Kad je naša prijateljica Katica Ostojić tek savladavala umijeće plivanja, a bile smo zgodne adolescentice, „donio je đava“ jedan važan predmet u naše Jezero. Bio je to veliki gumeni „šlauf“ iz autoradionice Dinka Borića i svi smo čekali red da se u njemu malo provozamo po jezeru. Došao je red i na Katicu. Zamahivala je veselo rukama udaljavajući se prema sredini jezera, kad se odjednom junak Zela Nikolić žestokim kraulom „zalaufao“ prema njoj, iskrenuo je na sredini jezera i ostavio. Uvalivši se u šlauf odveslao je dalje bez pardona ne videći da se naša Katica, najviše od straha, počela gušiti. Sva sreća da je s Velikog skakala priskočio čestiti i hrabri Rudi Soldo koji je vidio u čemu je stvar, skočio na glavu, doplivao do Katice i dovukao je do obale. Za to je vrijeme, nama gomili budala koji smo gledali cijelu scenu, bilo sve toliko komično, da smo se gromko smijali i čekali da Katica izađe van. Kad se je ona dočepala kamenja i obale, samo je uspjela izgovoriti: “Sramite se i stidite, eto kakvi ste prijatelji, cerite se dok se ja spašavam“. I do kraja kupanja nije s nama htjela imati posla.
Eto, dragi moji, toliko za sada o nekim jezerskim sjećanjima, a bilo ih je još. Bilo je lijepo i nezaboravno.
Dobro bi bilo čuti što o svemu imaju reći i drugi jezerski kupači, pa legendarni Leo Lipoglavšek kojemu je Jezero kao i Braci Zenu drugi dom.

Gordana Radić

U Jezeru 1963. godine, stoje s lijeva: Ado Kusić, Ivica-Zela Nikolić, Tatjana Kosanović, Kika Penović, Gordana Goša Rako, Mirjana Težulat. Otraga viri Ana Glibota. 

MALO ZABORAVLJENOGA IZ MODROG JEZERA

Usuđujem se početi o mojim najmlađim i davnim susretima sa Modrim jezerom. Sićam se da su me nosili roditelji, moguće nisam još savlada tehniku hodanja, a od plivanju ni govora. Tada je u jezeru bilo nikoliko sandolina domaće izrade. Priređivane su utrke od Jezeranske strane na Bazaransku. Pobjednik bi dobío za nagradu bronzin kompota od višanja koji je spremljen na vatri među dva kamena. Dakako da je pobjednik dilio sa ostalim veslačima pomoću drvenih kašika. Sve bi se proslavilo lipon pismom od koje bi jeka snimala i slala promatračima do vidilica. Što se mene tiče nisam se veselio susretu sa vodom jer nisam zna odma plivati pa sam nepokretno pluta na privezanim tikvicama uz veliku dozu plača. Moj tata je nosio ribički pribor jer je tada jezerska voda bila bogata ribom, tu je gavica, gavun, masnica plotica, a izvadio bi se i koji ugor. Mogla se tada uz kupanje i veslanje ulovit i večera. Tu ribu je tribalo brzo spremit do večeri jer bi se na tadašnjim velikim žegama riba frulala. Nije bito frižidera, ni struje, ni plina, za pofrigat jaje morala se palit vatra, a oskudno je bilo s drvima pa bi sve što gori dobro došlo. Osim ribe jezero je bilo puno golubova (divljih), jer su se na liticama legli i nastanili bi Golubarsku pećinu pa je po tome i ona dobila ime Golubarska. Ne bih tio zamarati temama o pećinama, samo ću izvuć jedan zaboravljen slučaj vezan uz Boškovu pećinu. Jedan lipi litnji dan u jezeru završio je skoro tragično. Taj dan je nekolicina varoških momaka imala svoj dan uz plažu, lipo se najilo i ponapilo da bi na izlasku iz jezera tada momčić Ante Meter zvan Džulbo zaspa na uskom zidiću isprid Boškove pećine nad provalijom zvanom Veliki kanal. U snu se okrenuo i strovalio u provaliju oko 60 metara duboko. Našli smo ga kasno u noći, na materino zapomaganje, ostale mu papuče kraj zida. Ekipe njegovih Jezerana su ga do prid zoru uspili izvući svog izgrebanog i nagruvanog bez najmanjeg loma. Još je živ i neka živi. Što se mene tiče i moga društva stalno smo išli bosi. Toliko smo imali tvrdu kožu da bi mogli i u draču. To smo svako lito plaćali infekcijma na petama i palcima, oni su bili na udaru uboda ako se ne izvadi komadić drače ili stakla eto ti gnoja i naboj, ja se muči pola lita šetajuć po cile noći uz plač od boli. Uz kupanje, veslanje, ribarenje jezero je bilo svakom zabavište. Igrale su se razne igre kao i po klesanim kamenjima, na plažama, crtale se trilje igralo se na trake, neki na karte, petonjaka, bačvica, peklo se na gradele, mogu reći da se taj običaj najviše drži i dan danas. Zamiriše cilo jezero jer nema fumara. pa se ugodni miris zadrži dugo u grotlu. Kad sam kod spize u jezeru moram navesti jedan stari podatak da su Imoćani uvik znali guštat osim što bi nosili spizu za još veće gušte bi se pobrinula pok. Manda Jurkanova. Na kraju zadnje serpentine postoji velika pola. Ispod pole je bio prostor za spasit se od kiše i prisvući i ta grota nosi ime od davnine kafana. Tu je pok. teta Manda za velikih žega služila crnu kavu, kapučino, sladoled i razne slastice. Puno je ovoga lipoga nestalo iz jezera. Sad je drugačija struktura posjetitelja, dok je domaćeg kupaća sve manje, razlog je jasan, serpentine su slabo prohodne. Pet serpentina je neki tučiji mozak nasuo rizlom pa to čudovište upada u obuću, klizu noge, stranci s dičijim kolicima upadaju ko u snig. Od zadnje serpentine do vode može se samo planinarit ili dobro pribit. Važno je da je strani posjetitelj zadovoljan s onim iz fotografije…

Josip Braco Zen

Fotografija na škanjati u Jezeru 1940.godine, s lijeva: Neva Delić Bekavac, sestre Slava i Neva Nikolić, Vojo Vučemilović, Anka i Frane Zen sa malom kćerkom Zorom te iza Anke Janko Dragicevic

NEODOLJIVA DRAŽ SJEĆANJA

Ovdje, pod imotskom Topanom, u susretu nekoliko starih kamenih kuća pokrivenih pločom, počinje Bazana. To je naselje navrh Imotskoga koje nosi ime još od turskih zemana jer je na tom mjestu kažu bilo sabiralište bolesnih…
U slici iz 1942. godine, te kuće bude sjećanja i mame da se o tome nešto napiše. Doduše, ne baš o sjećanjima iz te godine, nego o onima desetak godina kasnije, kad su kuće manje – više izgledale isto ovako, a ljudi koji su u njima živjeli, na neki način obilježili život ne samo Bazane, nego i grada u cjelini. Lijevo je kuća obitelji Težulat u kojoj smo moja prijateljica Mirna i ja posjećivale njezinu tetku Zorku i njezina muža Tona Tvrdića, ali iznad svega, nama svima omiljenog Jozu Težulata – Šinka i njegovu mater Ivu – Velu koji su nas dočekivali s osobitom toplinom i nekom sitnicom; bajamima ili smokvama, ako ih je uopće bilo na žgoljavim stabalcima ili u šupljim škašelama. Šinko je bio miljenik sviju, pa i nas djece, šeret i dobričina koji je dječjem uhu ostavio u sjećanje riječi izgovarane nastavkom –are/re; kišare padare (kiša pada), ili Gorare dođi da te poljubim u vratare (Gore, dođi da te poljubim u vrat). Toliko topline bilo je dosta za cijeli život, a o ispričanim i doživljenim anegdotama vezanim za njega da i ne govorimo.
Od dvije kuće sljubljene na desnoj strani slike ona manja je po svom životnom značaju i priči puno veća od svoje dimenzije. Za Imotski i njegovu povijest važno je reći da je u njoj živjela skromna pučka obitelj Valdevit, preciznije rečeno Ante Valdevit – Cokan, najpopularniji član obitelji čiji se zvonki tenor izvijao preko Jelavića doca (danas Gospina doca) kada bi procesija na Veliki petak najavljivala veliki martirij i krenula svoju kalvariju kroz grad. Jednom je obolio od teške upale pluća pa mu je liječnik strogo zabranio kretanje. Ali, bio je Veliki petak, od crkve se začuo slavni napjev „Puče moj…“ Iscrpljen i bolestan spontano i naglo je izletio iz kuće i uhvatio procesiju zaorivši već sa samog vrha Bazane svoj slavni krešendo „Puuuučee moooj“ i zajedno sa svojim Gospodinom podijelio muku tog trenutka patnje i nadljudske žrtve. Za potpisnicu ovih redaka važna je priča o završetku četvrtog razreda osnovne škole koja je jedno vrijeme trenutno bila locirana na Bazani, a tu je živjela i naša učiteljica Ita Nikolić. Voljeli smo svoju dobru učiteljicu, Hvaranku rodom, dobili od nje odlične ocjene i razmišljali kako ćemo obilježiti oproštaj s njom i zahvaliti joj. Nas nekoliko djevojčica (Katica Ostojić, Tonča Valdevit, Gordana Rako, Ita Aljinović) odlučile smo napraviti kolač za učiteljicu. Ali koji? Paradižot! Valjda je to nama djeci bila najdraža poslastica. Brzo smo skupili nekoliko jaja, šećer i mlijeko i s puno nespretnosti napravili nešto što je sličilo na paradižot. Ali, u čemu ćemo ga nositi? Kuća Valdevit, kao uostalom ni mnoge poslijeratne kuće, nije imala svečanog tanjura pa smo naš paradižot smjestili na stari iskrivljeni, ali udubljeni aluminijski tanjur, jedini koji nam se činio pristojnim. Paradižot smo ukrasili nekim sitnim bombonima u boji i grančicama masliđana i pokucali na vrata naše učiteljice. Kad je ona otvorila vrata, i ugledala nas s paradižotom na iskrivljenom aluminijskom pjatu, nasmijala se najljepše na svijetu i pozvala nas unutra. Izgleda da joj se svidio naš paradižot okićen grančicama i bombonima. Je li ga poslije kušala? Je li sličio na nešto? Kako ne! Ako ni na što, sličio je na ljubav. Radili smo ga svim srcem mi djevojčice u onoj maloj prizemnici pokrivenoj pločom. U kući Tonče Valdevit. Ona dvokatnica na desnoj strani bila je dom obitelji barbe Vicka Težulata, poznatog imotskog brijača nasmijanog rumenog lica i njegove fine sestre Ljubice, potom i žene Nine. Kroz nju su prošli mnogi podstanari iza rata i iz nje nosili zavežljaje uspomena na te dobre ljude. Najmanja kuća na slici je pripadala također dragoj Ljubici Težulat, a nama djeci je služila njezina okućnica za igranje Gospođa, Mama i Rađanja. Bile smo mame grančicama stabala posebnog oblika jer lutaka iza rata nije bilo pa su igre bile izmaštane na poseban način. Kuće na ovoj vrlo važnoj slici nisu izmaštane. One su stvarnost jednog vremena i trenutka povijesti našega gradića. One su poput ljudi. Dobro je da nisu zaboravljene.

Gordana Radić

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Fra Pavao Vujčić – Paullus Vuicich – Dobreta

Rođen 2. veljače 1817. u Glavini, Imotski. Obožavano dijete Jure -Georgiusa Vuičića i Mande-Magdalene Šimić kršteno je u crkvi sv. Frane Imotski 14. veljače iste godine. Kum djetetu je Ivan – Joannes Vucemilovich, sin Jure – Georgiusa. Za posjeta rodnom kraju strica Goscalisa-Ivana ( ime odabrano pri zaredjenju) Paulo preklinje strica neka ga povede sa sobom, jer želi biti svećenik. Molba mu je uslišana. Odlazi i nastavlja školovanje u Retkovcima i Vinkovcima. Već u Gimnaziji prepoznat je njegov izvanredan, miroljubiv i dobrostiv karakter. Pratio ga je glas vrijedna učenika, spremnog za svaki oblik pomoći kolegama. Isticao se od najranije mladosti neutaživom željom za čitanjem, pa je ostala šala kako su Vuičići sa pažnjom otvarali Bibliju i molitvenike čekajući da iznutra iskoči Paulo. Zbog političkih previranja, izazvanih najviše politikom Beča, vraća se iz Mađarske sa školovanja i ostaje u Bosni Srebrenoj…. Njegova pisma koja su zračila srećom i ljubavlju prema Bogu, možda su bila poticaj njegovom bratu Juri (Georgiosu) kasnije biskupu fra. Paškalu – Paschallusu Vuičiću – Dobreti da na putu službe Stvoritelju ostvari najblistaviju putanju jednog crkvenog sluge. U imotskoj krajini sigurno, ali i puno šire. Fra Pavao je bio službi u Rami Šćit gdje je učinio mnogo toga za nesretni, spaljeni i opustošeni samostan u kojem su 1557. ubijena i šestorica fratara.Fra Pavao otkupljuje zemlje, gradi svećeničku kuću, ali i kuće za kmetove, gdje ih fratri nikada prije nisu mogli imati. Pošto narod sluša mise na otvorenom, pod krošnjama i zaklonima bori se za gradnju crkve, jer trebalo je naći uspješna redovnika i sposobna da crkvu gradi i zato o .Pavao odlazi u Ramu – Šćit. Priskrbljuje ferman o dozvoli gradnje i već 1856. stižu u Ramu vrsni majstori i zidari pozvani iz rodnog Imotskoga. Zaključuju kako su temelji uništene crkve dobri, kreće gradnja redovničke kuće. Radilo se junački, klesalo se i buduće urese unutrašnjosti, a narod okolnih sela svesrdno je pomagao majstorima Imotskoga. O.Pavao dovodi i drvodjelca Luku, sina iz vrhunske majstorske tesarske obitelji Rako iz Prološca. Ovaj će sa njim u proljeće 1862. na Guču Goru – Livno gdje je Pavao postavljen za gvardijana. Pristupa obnovi samostana pa će naš majstor Luka i tamo ostaviti svoje majstorko djelo, ulaznu portu. Budi ponosan grade, jer danas su sve te majstorije dio kulturne, zaštićene baštine Bosne. Ugradiše oni redovničku kuću koja će biti zamijenjena novom tek 1930. Ali ne zadugo, jer samostan Rama Šćit opet nestaje u buktinji 13. srpnja 1942. Gradilo se, Pavao se ne ustručava tražiti pomoć. Ima punu potporu brata Paške koji je već tada gvardijan samostana San Francesco dela Vigna, jednog od najstarijih u Veneciji. Podršku mu pruža i fra Ivan, fra Ivo i još tri rođaka na službi u Ugarskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Pavao ograđuje dvorište, gradi hambare za žito, konjušnice i ozidava izvor Šestan. Cijelo to vrijeme prikuplja i dobija donacije. Da je ikako bilo moguće napraviti išta više fra Pavao bi to napravio zapisuje kroničar. Rama je osmi od trinaest samostana Bosne Srebrene. Na tragu brata Pavla biskup Paškal će isto tako pozvati Imoćane na gradnju Sueskog kanala. Biti će i fizičkim radom njihova pomoć, ali i učitelj njihove djece, svećenik i onaj zbog čijeg prijateljstva sa glavnim projektantom i graditeljem Ferdinandom de Lessepsom, imaju lijep kamp, crkvu školu i kuhinje. Podaci kažu kako su tamo otišle tisuće Imoćana, no nažalost nisu se svi vratili. Društveno jako osjetljiv na tegobe naroda fra Pavao punu pažnju poklanja mladim naraštajima, ostaju dokumenti iz kojih isčitavamo o njegovom karitativnom djelovanju i obilatoj pomoći. Naši majstori klešu dobro im poznatu muljiku, jer je i Pavao od nje izrađivao uskrsne pisanice kao dijete. Kasnije će pročelje crkve muljikom biti obloženo. Tek ukoliko ga stavimo u okvir onog vremena biti će nam jasno koliko je veliki čovjek bio naš fra Pavao. Crkva na osami, kuće udaljene, ali i danas živi priča o njegovom fenjeru, koji je stalno gorio. Na svaki poziv s fenjerom u ruci je pješačio s brda na brdo, kako bi umirućem utjeha bio. Napravi on dosta toga. Odlazi i nekoliko puta u Afriku sa bratom fra Matejem župnikom u Izopu, dolazi sa bratom Paškalom u Dalmaciju, dariva imotsku župu i –nitko, nikom, ništa. Da nije zapisa jednog svećenika neilira, možda bi Pavao bio samo ime u našim maticama. Težak rad i sve nedaće koje mu trpi voljeni brat utjecale su na njegovo zdravlje. Pavao je vjerojatno dao bratu poznati ramski sporazum koji je među ostavinom našega Paške negdje u kutijama imotskog samostana. Sva tri brata imaju probleme zbog odanosti Vatikanu, zdravlje narušeno, vjera vječna. Ima li veze sa onom divnom o borbi fratarluka i latinuka, a pobjedu upisao Beč preko svojih kapelana. …..Svako vrijeme svoj križ bremeniti ima. Citirati ću fus notu iz knjige poniznog velikana zapisa u i o Bosni. Istog onog koji nasljeđuje fra Pavla u Rami, dakle bio je na izvorištu informacija kojih danas nema. Fra Anto Vladić koji u crkvu postavlja sliku Alberta de Rhodena, anđeli koji Gospu vraćaju Rami. On piše: Ovaj i brat mu rodjeni, presvijetli g.biskup fra Paškal Vujčić rođeni su u Dalmaciji, ali po naročitoj želji njihova strica pok.o.Ivana Vujčića, koji je više godina bio župnikom u Retkovcih u Slavoniji, odhranjeni su i redovnici postali u Bosni, a za Bosnu. Punim pravom zovemo ih obadva svojimi, a krivo misle oni, koji vele, da smo u biskupu Vujčiću imali tuđina za biskupa, ne , nego pravoga člana franjevačke države bosanske, a što je učiteljevao po Italiji i biskupovao po drugih krajevih, to nam služi na diku i ponos. Fra Pavao Vuičić umire 11. kolovoza 1879. u Fojnici gdje je i sahranjen. Vrijeme teče, dimnjaci dimom sukljaju, jer u kraju rodnom još je brojno pleme Vuičića.

Na fotografiji izvod iz MKR Imotski, samostan Fojnica i djelomičan ispis svečenika iz kuće Dobretich-Vuicic iz Zbornika o biskupu Marku Dobretichu (2008)

Mercedes Ceda Marinković 

ANICA

U užeglim srpanjskim danima kad bi cvrčci svojim vriskanjem javljali da je i kamen upaljen, a djeca sanjala hladan mlaz jezerske vode, spuštala se s planine i uvijek s iste strane prilazila našoj kući njezina sitna pojava. Do naših bi ušiju najprije doprlo klepetanje, zvrndanje, zvoncanje nekakvih čudnih, neugođenih zvona koja su javljala njezin kraljevski dolazak. Nisu to bila svečana zvona što prate slavne pohode svoje kraljice, nego nama dobro poznata Aničina zvona; raznobojni, otučeni, kadikad prošupljeni lončići što ih je ova slavna putnica po prašnjavim cestama brižno skupljala da joj se nađu pri ruci kad bi suhih i ispucalih usta zastala kraj kakvog izvora ili rijetke česme. Viđali smo ih izdaleka, nanizane na bijeli kordun svetoga Ante što je bio dvostruko omotan oko Aničina pasa. Po pričama starijih znali smo da Anica tijekom zime živi mirno sa svojom već odraslom djecom, ali s ljetnim žegama u nju uđe neki čudan nemir koji je tjera da se zaputi vrućim putevima i oputinama i tako, zastajkujući u svakom naselju, stigne do naše varoši. Među ljude, kako je govorila. Voljela je svratiti u našu avliju jer joj majka nikad nije uskratila obrok i jer smo se svi na neki način veselili njezinim blistavim dosjetkama. I dok su je na njenom pohodu ljudi često dočekivali uzvikom „evo lude Anice“, mi nismo priznavali da je luda i za nas je bila uvijek najdraži gost. Anica je to znala i za uzvrat je naše kuće nazivala komšilukom dobrih ljudi. Tog je ljeta stigla nešto ranije što je bio znak da su vrućine u njezinim brdima uranile. Čuli smo prvo zvonjavu lončića, a potom hrapav glas kojim nas je izdaleka pozdravljala:

Evo mene moja dico lipa,
Još vam nisam ni gluva ni slipa.
Tan, tara, ran, tara, ran…

Moja kuća od zelena grma
A kad grmi sva se kuća drma
A moj krevet od zelene trave
Guje lizu povr moje glave
Tan, tara, ran, tara, rannn…

U predvečerje bi mati pod jabukom prostrla stari jorgan za Aničin ležaj, a ona je na nj najprije spuštala svoje velike torbe, zatim odvezivala konop nanizan loncima i sjedala govoreći:
– Evo mene opet vodalo dovede k vama, moja čeljadi. – Kakvo vodalo, Anice, dovedoše te vrućine. – Vodalo, ćerce,Vodalo, govorila je Anica počinjući opet svoju priču o vilenjaku koji je svake godine pozove na put, ali joj se nikako ne pokazuje. – Kakav je taj Vodalo, Anice – pitali smo. – Ko i svaki vilenjak, dico moja. Šta ću van reć kakav je. Ne pokazuje se. Dovede me do varuša, tamo di se oglašava švraka iz jezerskih dubina, pa ga nestane. – Kako nas ne voda taj Vodalo?- propitkivali smo želeći da što više priča. – Ko ti kaže da te ne voda? Voda, sinko, voda i tebe tvoj vodalo ko i mene moj, samo ti misliš da ne voda. Svaki čovik ima svoga vodala, a isto ga ne vidi ko ni ja moga. Oli bi vi znali ‘odati da vas vodalo ne voda.
Mi djeca smo najviše voljela ovakve njezine priče i dugo vjerovala da se u jezerskim pećinama blizu naših kuća kriju vodala za sve ljude u Krajini. A kad bi mjesečina već pošteno začarala zrak, čekali smo da Anica klone glavom i zakunja i tek onda odlazili na spavanje. A u cik zore, nije nam trebala budilica. Šuškala je Anica budeći nas najprije klokotanjem vode s česme kojom je punila svoje lončiće, a potom zapjevajući budnicom kojom je budila našu majku:

Vustaj rano vudovice vajna (Ustaj rano udovice valjana)
Tebe zove tvoja zora zajna (tebe zove tvoja zora sjajna)
Da vumiješ svoje bilo lišce (da umiješ svoje bijelo lice)
I zazoveš vime Marije divice ( i zazoveš ime Marije djevice)
Tan, tara, ran, tara, rann…….

Toga nam je ljeta bilo zabranjeno prilaziti smokvama i zerdelijama u susjednom vrtlu. Dogovarali smo se kako ćemo noću, kad svi legnu, brati sa zabranjenih stabala. Anica je znala za naš plan i rekla:
-Ne činite krađu, to se ne radi. Voće će vam samo dolaziti budete li dobri. Ujutro nas je na stolu pred kućom čekala puna šaka zerdelija i smokava, a Anica se tajanstveno smješkala. A kad je do nas stigao glas da su zatvorili ili potjerali sve lutalice što su tih dana lunjale po varošu, Anicu nismo dali. Skupili smo jorgan ispod jabuke i brzo ga odnijeli iza kućara koji je ljeti bio prazan, kao stvoren za igru, pa smo tamo napravili sklonište za Anicu. Tamo smo se s njom sastajali, najradije u predvečerje, i slušali priče o vilenjacima i drugim čudovištima, a ljudi bi zapitkivali kojim čudom nestade Anice prije vremena. Odveo je Vodalo-odgovarali smo tajanstveno. Samo smo mi djeca znala gdje se Anica skriva tih dana. A kad bi se ranom zorom među našim kućama oglasila pjesma, ljudi su se budili čudeći se kako se vraga ne možeš riješiti ni onda kada ga više nema. Jednog je ljeta Anica kasnila sa svojom pjesmom. Bilo je to neuobičajeno za naš komšiluk i varošku djecu. Bio je pazarni dan i ljudi su se spuštali s planine u grad da štogod prodaju ili kupe. Mati je zapitkivala za Anicu, kada joj se javi jedan glas:
– Pitate za moju mater? -Pa zar si ti Aničin sin?- zapita mati čovjeka što je nudio žito. – Za nju pitam, što je nema? – Zimus je umrla, pokoj joj duši. Bio je to tužan glas za nas djecu i sve one koji su zajedno s nama i Anicom još malo željeli biti djeca i u čijim je ušima dugo odjekivao njezin ispucali tan, tara, ran, tara, rann….

Tekti i ilustracija Gordana Radić iz zbirke “Bila sam s djetinjstvom danas” (“Marulica “, Split 2022)

Osvajanje Imotskog 1717. godine

U Gradskoj knjižnici New Yorka nalaze se četiri ilustracije koje prikazuju osvajanje Imotskog u srpnju 1717. godine. Kako je artiljerijski napad na Imotski zapoceo u rano jutro 27. srpnja ovo je prigoda da se prisjetimo što se sve tog ljeta prije 306 godina događalo. Zbog teške situacije u kojoj su se Turci našli zbog velikih pobjeda habsburške vojske i princa Eugena Savojskog, guverner Dalmacije i Albanije Alvise Mocenigo isplanirao je napad na Imotski koji su tada držali Turci. U detaljnim izvješćima koje je u Veneciji pronašao i preveo dr. Marko Rimac saznajemo da je operacija oslobađanja Imotskog započela upadima konjice na turski teritorij. Najznačajniji upad dogodio se 13. srpnja 1717. kada su hrvatski konjanici i draguni prodrli do predgrađa Mostara, gdje im se priključilo preko 200 kršćanskih obitelji koje su potom prebjegle na mletački teritorij. Uspjeh te akcije ohrabrio je Moceniga koji je odlučio formirati snažnu grupu za napad na Imotski:
– hrvatske teritorijalne postrojbe – ukupno 3820 vojnika, od čega 785 konjanika (najviše Zadrana, Splićana i Omišana)
– profesionalne njemačke (Ӧtting), švicarske (Müller) i talijanske (Vidali) postrojbe – ukupno 2489 pješaka i 697 konjanika
– 794 „Morlaka“ za pomoć u transportu opreme
– nepoznati broj stožernog i ostalog pomoćnog osoblja
– 3 teška merzera (mužara) koji su bili oružje specijalizirano za napad na utvrde i najsnažnija poljska artiljerija koju je Venecija u tom trenutku imala
– 3 velika topa i šest manjih topova (canoncini).
Kadiluk Imotski bio je početkom 18. stoljeća istureni dio sandžaka Hercegovina. Trgovačka varoš razvila se u podnožju tvrđave Topane. Nju je u redovnim okolnostima branila posada od 49 turskih vojnika, dok je u njezinoj bližoj i daljoj okolici bilo razbacano oko 300 kula i drugih, manjih fortifikacija. Najveća koncentracija stanovništva bila je na Bazani, gdje je prema turskom popisu iz 1701. živjelo 130 obitelji (oko 800 ljudi). Tu je bilo smješteno glavno trgovište i džamija. Druga značajna zona naseljenosti bila je u Glavini Donjoj, gdje su se nalazile još jedna džamija i mektab (škola). Glavnina vojske okupila se u Trilju, a nakon odobrenja za napad koje je izdao Senat u Veneciji, Mocenigo je s artiljerijom krenuo sa Zadvarja 23. srpnja te stigao do Imotskog u večernjim satima 25. srpnja 1717. godine. Tamo ga je dočekao ostatak snage – pješaci i konjica koji su iz Trilja došli drugim putem. Oni su do dolaska artiljerije zauzeli slabo branjenu okolicu grada te prisilili vojnu posadu i dio stanovnika da se zatvore u tvrđavu. Imotska tvrđava sastojala se iz dva dijela: s južne strane odakle joj se jedino moglo pristupiti štitio ju je snažan zid koji se nije mogao napasti artiljerijom jer su Turci imali topove na dominantnoj koti. Kopanje rovova s namjerom miniranja zida također je bilo neizvedivo zbog tvrdog terena. Zbog toga je u noći 26. srpnja na rub Modrog jezera s istočne strane tvrđave raspoređena artiljerija kojom je zapovijedao Bartolo Morali, zapovjednik zadarske artiljerije. Artiljerijski napad počeo u rano jutro 27. srpnja i natjerao Turke da se povuku s prvog zida. Zabilježeno je da su se Ante Vrdoljak i Ivan Šimić prvi uspeli na taj zid i kao nagradu dobili doživotnu plaću od 2 dukata mjesečno. Cijena osvajanja donjeg dijela tvrđave bila je visoka – 40 mrtvih i 72 ranjena. Turci su se povukli u donžon (utvrđenje za pružanje posljednjeg otpora pri opsadi), a Mocenigo je dao zapovijed da se podnožje minira. Suočeni s neminovnim porazom, Turci koji su tijekom opsade imali 27 ubijenih, zatražili su razgovore o predaji. Isti su održani 31. srpnja u vojnom taboru pored Vrljike. Vrlo brzo je dogovorena mirna predaja i 1. kolovoza iz imotske tvrđave su izišle 103 osobe koje su tom prigodom predale 5 ratnih zastava. Oni su uz zaštitu mletačke vojske otišli u smjeru Ljubuškog, a Imotski je 2. kolovoza 1717. g. nakon više od dva stoljeća dočekao bez turske vojske.

Ilustracija iz zbirke Vinkhuijzen na kojoj je prikazan napad Švicaraca pod vodstvom zapovjednika Mullera na tursku utvrdu u Dalmaciji 1717. pohranjena je u Knjižnici grada New Yorka (NPL). Kako su u Mletačkom državnom arhivu (Archivio di Stato di Venezia) pohranjeni dokumenti o sudjelovanju švicarske pješadije u opsadi Imotskog 1717., a jednom od regimenti zapovijedao je Collonello Müller (910 ljudi prije početka akcije), neosporno je na ovoj ilustraciji prikazan detalj iz borbe za Imotski.

Nikola Štambak