Noći srebrene

Nema ljepše potke tkanici života od sjećanja na djetinjstvo, srećom uokvireno. Kako li su samo slike razbrbljane, šapuću, namiguju ,podastiru ono što je tada kriti trebalo. Oplavi, poplavi me toplina kao da sam najtopliji čaj zagutljajila. Osjećam da mi stope još uvijek tvoje skale dodiruju i da su naše pjesme još uvijek s grotlom Modra oka u beskraju tih noći, srebrom obojanih, jer Mjesec se na škripavoj bjelini ogledavao i magično sipkim zrakam puteve nam obasjavao. Kuće urešene, mirisima nosnice omamljene, kutije božićnih delicija visoko na ormare pospremljene, tek u tinelu pomalo od svega u frutijeri koja kao da je imala natpis: Zaobiđi me, ako kazne ne želiš. Svako jutro bi osvanula čista, prazna, ni traga šećeru, ispoliran prstićima. A onda glas: Opet miši po tinelu sve popapali. Prosinac znakovit kroz četiri plamena, svijeća nade i isčekivanja, pa razbuktali plamen mira koji u radost i i veselju odmori na krilima anđeoskim, što ljubav nošahu. Pohodili nas sveti Nikola, sveta Lucija na svom magarčiću bi krošnje darova praznila uz naša uzglavlja, a tek ponekad bi iz visine nebeska svoda u čarapi kapulu, pepeo i šibu podarila svima nevaljalima. Kroz to vrijeme crkva bijaše naš drugi dom. Probe zbora, uvježbavanje predstava, u predahu *sakrijavica *kroz tunele bočnih oltara čiji pod bijaše ucakljen koljenima , predivnih žena, majki koje ga ponizno u klecaju s krunicom u ruci obilaziše moleći i zazivajući Božju milost kroz šapat. Navratili bi mi do časne na kakao i krafnu, trebalo je snage za alegriju u krešendu crkvenih zvona čiji konopi bijahu u našim rukama pod budnim okom fra Mirka Buljca ili fra Vjeke. Popneš se na drvene skale škripavice, zaskočiš se, uloviš konop, obuhvatiš ga i nogama, zaljuljaš se i kreće karusel neopisive sreće. Ti se ljuljaš u brzom ritmu, a zvona odašilju najtopliju melodiju čiji zvuk paraše hladan zrak i kao da su se note rasplesale želeći svima laku i blagoslovljenu noć. Bože mili što bi slavila u našim rukama i dugo je trebalo klatilu da se i ono umiri. Neopisiv i neponovljiv osjećaj.
Badnjak je dan nemrsa, mi ispucalih usana, trebalo im je melema u obliku raznoraznih kremica koje su virile iz biskvitnih đakonija, jelke, medići, čizmice, zvončići. Od svega ćopiš po primjerak ili dva i trk
u Šamatorje, jer je to bilo najsigurnije mjesto za omastiti brke, a da te ne ulove. Arija je vonjala, bor, jela, smreka i vrhunac, reski miris najsvetije smole, miris tamjana nabijen u zraku, zavučen u svaki
*ćošak* grada. Kadilo se, pjevalo te noći dok su dječica polagala djetića u slamicu pod bor okićen blještavim kuglicama i onim naj, naj, šećernim bombonima zbog čega su mnogi od nas postali
majstori uobličenja praznih celofančića u lažan oblik bonbona, jer se on odavno rastopio u našim ustima. Čudo je bilo da se nikada mali Isus nije naljutio na nas već bi nas obilato darivao, veliko bijaše milosrđe njegovo. Za moj peti Božić u životu poklonio mi je najljepšu porculansku lutku koja je k tome i govorila. Izazvala je pomutnju u ulici i sjećam se straha kada mi je teta Karma rekla da će tom vragu otkinuti glavu. Preživjela je do današnjeg dana, a električne lampice iz iste godine, odavno negdje osvjetljavaju tuđi dom. Njemu i svima Vama zdravlja, sreće radosti i Božjeg Blagoslova!

Sretan i berićetan, čestit i radostan Vam Božić!
Ili po onu našu
Na dobro Vam došlo Porođenje Kristovo!

Mercedes Ceda Marinković

Na fotografiji snimljenoj 1969. godine na glavnom oltaru crkve sv. Frane u gornjem redu s lijeva stoje: Zdeslav Pavičić, ja (Mercedes Ceda Brekalo), Petar Lozo i Vedran Vrčić , a u prvom redu s lijeva stoje: Zrinka Pavičić, Slavo Rako i Zrinka Penović

Via principale

Sjećanje moje slikom zbori….Kad gluhu tišinu propara cvrkut, kad se prospu svi akvareli nebeski, trešnja u cvatu mirisom zarobi….Odrastanje u bajkovitosti okruženja navrati u trenutku i odvije se galerija slika neponovljivosti doživljenoga. Svi mi pamtimo te blistave trenutke. Ukorijenili su u nas lijepe i radosne dane, opčinili nas važnim mjestima gdje smo se napajali nektarima. Hodočastili smo im svakodnevno. Znali smo mi kako je u Splitu stari Plac, Kirigin i Bellevue, ali….Naš grad je imao Kavanu, Betun i teta Lelu. Bože, koji trolist svih gušti. Svita za sve generacije, a smješten baš u našoj ulici. Bili smo miljenici Boga velikoga, jer tamo gdje se Jezero uranjalo u Pjacu ukovitlila se kultna mjesta Grada moga, srce Imotskoga. Kavana opisana i opjevana, Betun tek sjećanjem živi, a mnogi od nas nose i sliku bijele table na kojoj je pisalo “Slastičarnica Lela”. Naša pašticerija…Ligutića “ćoša” ranom zorom opojnim mirisima nabijala je zrak nad našim kvartom. Slatki mirisi lelujali su skalinama, ulazili u svaki kutak naših ulica. Mamili su na brzinski trk do teta Lele, jedan vanil kolutić i mmm, čudesno, u ustima otopljeno, a nepce utopljeno u okusu gušta li gušta. Teško je bilo ne zalijepiti se na uzak, ali visoki izlog sa četiri staklene police urešene delicijama. Škartoceti, mačiji jezici, krempite, marcipanske figurice punjene bajamima i krokantom, fave dei morti, rafioli i u dnu, poneka torta ukrašena bijelim bajamima, šparogom i najčešćim natpisom: “Sretno i živjeli Mladenci”. Do nje uvijek gvantijera fjokića od krokanta, košara od krokanta napunjena sjajnim celofančićima svilenih bombona. Teška drvena vrata, gotovo uvijek otvorena i iza dučančić. Tek jedan stol, dvije stolice, milje, vazica sa svježe ubranim cvijetom i dvije drvene vitrine, a u njima nije bilo čega nije bilo. Iza pulta sitna, a Velika žena. Naša teta Lela Pavić rođena Vodanović (!908-2000) umrla je u Zagrebu 2000. godine. Uvijek nasmijana ta dobrodušna žena bila nam je omiljena svima. Zvala nas je “dica moja”, a nas bi oplavio ponos. Za našu kupovinu nikada nije upotrijebila bakrenu vagu na pultu. Uzela bi papir, smotala škartoc, prepunila ga i pružila uz uvijek isti savjet: “To poslije ručka”. O draga naša teta Lela nikada nije doznala za neposluh i kojom brzinom bi škartoc bez mrvice kolača letio u koš ispred Apoteke. Brzdavi, oblizali bi i usnice i prste u strahu da ne ostavimo trag delicije. Ona bi tisuću puta prešla onaj jedan metar iz dućana do vrata kuhinje, a mi smo stražarili. Pomagali smo joj strugati limove, punili siće vodom i kao omađijani brzinom kojom bi gomilu tijesta na mramornoj ploči pretvarala u slatke kolače. Bila je mađioničar u našim očima. Vrele, mirisne kolače zasipala je šećerom i nizala na dugi štap. Ličili su na bakarske tvrde kolači nanizane u duzinu na konop, samo ukusniji neusporedivo. Mliječni, šećerni, božanstveni. Teško bi bilo zamisliti bilo koji događaj bez teta Lelinih savršenih gulozarija, torti i kolača svih vrsta i oblika koje smo jeli i očima. Besprijekorna majstorska djela iz ruku drage i vrijedne žene. Uz nju sam zavoljela praviti kolače i pamtim najdraži kompliment mojega brata Tonća-Ti si naša teta Lela, tri riječi za ponos kao da sam osvojila vrh Svijeta. Teta Lela je sada tek toplo sjećanje i nije uzalud ona da živimo koliko i sjećanje na nas. Dugo će živjeti naša divna vila jezeranska, njeno znanje smo mnogi upili, danas je puno vještih slastičarskih ruku u našem Gradu-naprijed lijepe moje “vridnice” TRADICIJA JE NA NAŠOJ STRANI!

Mercedes Ceda Marinković (1980) Cvit iz kamena

Torta Katarine Zrinjske iz bilježnice recepata teta Lele

Učini tvrd snijeg od 6 bjelanjaca, a umiješaj 66 dkg šećera, od 1 1/2 limuna sok, 58 dkg oguljenih samlivenih bajama. Ovu smjesu stavi u 2 forme u slabu peć da požuti. Kad tortu sastavljaš učini ovako uzmi jedan kolobar od torte i namaži ga bilo kojom marmeladom, na ovo stavi čokoladu u tortu, opet maži čokoladom tortu, kremom i pokrij drugim kolobarom od torte. Cijelu namaži marmeladom i polij limunovim ledom i nakiti je lijepo po ukusu.

Fotografija tete Lele Pavić snimljena 1980. godine u Imotskom u arhivi Dare Mandić

IMOTSKI GAJ

Vrijeme je u kojem nas priroda velikodušno dariva podastirući nam nebrojene nijanse zelene boje, urešene šarenim cvijećem svih oblika i koloritom koji nas ljepotom raspamećuje. Mirisi raskoši plove povjetarcima mameći sve pčele k nektaru koji život znači. Rekoše nam kako posudismo čarobnu kuglu Zemaljsku od budućih generacija. Mi je preotesmo. Gea se buni, samo da se ne strese. Okrenimo se i upijmo sve ljepote krajolika s kojim liježemo, dok ga Mjesec srebrom kupa, lijepa su naša praskozorja, dok se u istoj toj ljepoti budimo. Sjetih se proljeća i perivoja moga grada. Vidjeh Gaj. Naš Gaj, moj Gaj. Čudesno prelijep. Svakim našim uranjanjem u njegove čari otkrivali smo kako je drugačiji, osebujniji, zeleniji, rascvjetaniji…..S asfalta pružila se makadamska cesta vijugajući podno bujnih borovih krošnji. Na njoj nekoliko plitkih terasica s drvenim klupama, a na njima uvijek netko. Stari da se odmore, mladi da se porazgovore, a najmlađi da arije udahnu nakon cingarele, štapom ucrtane u prašini na cesti. Gaj je bio cilj svake šetnje jednako kako je i svaka šetnja bila s ciljem. U njemu smo brali pinjole, sakupljali šiške za školske peći, čistili borov prelac , vraćali mu se šetnjama i gotovo cjelodnevnim izletima u dane vikenda. To su bili piknici što te počaste slatkim umorom. Veliko igralište u srcu Gaja, čiji bi južni zid tih dana trpio težinu svih jakni i đempera dok su se vlasnici u grupama takmičili. Tko će bolje, a tko brže. Igrao se nogomet, graničar, grleno je bilo¨¨Pošla majka s kolodvora…..A tek koje muke Tantalove bijaše naći one koji se posakrivaše u prostranstvu Gaja nakon one¨ Eci peci, pec…Nekoliko skala po sredini igrališta vodilo je u famozni Napretkov restoran. Okrugli stolovi, a oko njih naši stari. Miris pečenja i onih gulozih bokuna sa roštilja, namirisali su zrak. Pečene paprike sa previše luka okupane u ulju i kvasini tjerali su pogled na na sendviće. Polumjesec i pletenica, prerezani pa napunjeni pečenim kobasicama, čevapčićima ili moj omiljeni sendvič s mortadelom. Još i danas čeznem za onim okusom imirisom koji je nadaleko otkrivao što je unutar kruha. Danas ni kruh nema onaj okus, plastificirana “gumeleza” kao i mortadela. Zaglušujući zvuk proizvele bi žičane gajbe s praznim bocama kokte. Veliki mašteli puni komada leda bili su popunjeni pivom, vinom i bocama soda –vode. Uživalo se, družilo, smijeh je zatomljavao žamor. Vijugavo među stolovima, svako malo Šime žonglira sa pet, šest punih pijata u rukama. Posebno je bio brz kada bi koje dijete poželjelo sladoled iz cilindrična lonca poklopljena komadom daske. Nekako se živjelo za te odlaske u naš park. ,Često su tamo i naši glazbari održavali koncerte. Čini mi se cijeli grad je bio u Gaju, našoj ljetnoj pozornici gdje borovi nebu hrle, a cvrčci neumorno pjevaju ode rajskoj grudi božanskih perivoja. Mnogi bi se povukli na deke u hladovinu. Mi bi čitali kultni Plavi vjesnik i legendarnog Švrću dok se ne bi začula muzika sa okruglog podija u kutu restorana. Svi bi poskakali, a mi bi kao omađijani gledaliplesače pokušavajući iskopirati korake valcera, tanga, polke i kvadrilje. Normalno, s malo ili nimalo uspjeha. Svakako mnogi smo u Gaju napravili prve plesne korake, a usavršili se na jezeru uMare. Odšetali bi i do fontane koja je kroz cijev zabodenu u hrpu kamena šikljala vodu visoko u zrak. Okrugli betonski bazen obgrljen mahovinom i ponekom paprati počesto je poslužio za osvježenje. Krunski dragulj Gaja bijaše botanički vrt. Na ulazu dva kamena stupa sa betonskim vazama u kojima su se tiskale čuvarkuce. Pješčane staze, umirujući drvored čempresa, aleja botaničkekolekcije. Versajske kaskade prepune truda koji se okitio blaženstvom i ljepotom. Stotine biljki je raslo u njemu i sve su bile uronjene u nezaboravan, reski miris našega vriska. Tamo smo hodočastili i školskim izletima. Čini mi se da su mnogi Varušani tamo doživjeli ljubav na prvi pogled, omađijani izgledom vrta i predivnim primjercima cvjetnica. Nigdje kao tamo ne pjevaju frzelini, streloviti su nadleti orla i zlokobni kružni letovi jastrebova. Šuma bi utihnula, a onda bi se opet nebom razlio cvrkut ptica. Nestvaran je bio i zvuk vjetra kada bi se provlačio kroz borove grane i tupi udarci raspucalih šiški o kamenje. Neopisivo i mistično. Tamo negdje pod borovima možda su i sada poplavile ljubičice ,a put Borka okitio žuti jaglac. Da li sada tamo suri orao gnijezdo vije ili…….

.Danas sjećanje moje zbori, nema više toga Gaja u Gradu na Gori

Mercedes Ceda Marinković- “Cvit u kamenu”

Hotel „DUNDA“- pamćenje kuće

Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan u hotel “Zagora” snimljen 1930. godine. Marko Dunda, bogati trgovac, prvi imotski hotelijer rođen je 1870. godine u Imotskom. Oženio se za Anu Matejević (1871.) s kojom je imao dvoje djece, Franu Mihu (1893.) i Ljeposavu (1898-1980.) udanu za dr Janka Raku (1897.-1937.). Ljeposava Lipa i dr Janko Rako (snimljeni na fotografiji) imali su tri sina: Nebojšu (1929.), Živana Cicka (1931.) i Aljošu. U nastavku pročitajte prekrasnu nostalgičnu priču o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz zbirke priča „Pamćenje kuća“ autorice prof. Gordane Radić.

Hotel „DUNDA“- pamćenje kuće

U moj dodir s tom kućom ružičastih zidova smještenoj na imotskoj Điradi, tik do gimnazije, umiješale su se poslijeratne okolnosti. Restoran ujaka Ante Ćosića u donjem prizemlju te kuće radio je punom parom odmah iza drugoga rata. U njegovoj se kuhinji nekoliko članova te obitelji srčano trudilo kako bi „menu“ domaće recepture zadovoljio dnevne abonente; činovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Kuća tada već niz godina ne nosi ime Hotel DUNDA po svom vlasniku Marku Dunda. On je umro prije rata pa je vođenje konačišta silom prilika nastavila njegova kćer Ljeposava, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika u skupštini tadašnje države. Hotel se sada zove Zagora i na prvom katu je dakle konačište s nekoliko soba kojim posluje teta Ljeposava, od milja zvana Lipa. Tamo se, poslije večernjeg obroka posebnim drvenim stubama iza kuhinje penju neki gosti na spavanje. Na gornjem je prizemlju s ulazom prema glavnoj ulici nastanjena obitelj sudskog činovnika Frane Pancirova, doseljenika s Korčule čija je žena Ljuba iz obitelji Ćosić, a na drugom katu kuće žive teta Lipa i njezina tri sina, Nebojša, Živan i Aljoša. Moja majka i teta Lipa dijele sličnu sudbinu. Udane za dva rođaka, obje su rano ostale bez muževa, jedna s četvero, druga s troje djece, i započele mučnu borbu za opstanak. Jedna u kuhinji, druga u konačištu, baš u ovoj kući na čijoj je fasadi još neko vrijeme bio natpis ZAGORA.Pa kakvo je pamćenje te kuće i imaju li kuće uopće ikakvo pamćenje? Treba misliti da imaju, osobito kuće kroz koje su se smjenjivali ljudi, obitelji, generacije, vlade i ratovi, vremena i godine. Ako ste poput autorice ovih redaka imali sreću pripadati velikoj obiteljskoj zajednici nastanjenoj na raznim lokacijama jednoga maloga grada, dakle u raznim kućama, znat ćete da ti prostori, te kuće, imaju svoje pamćenje, pored onoga koje pripada vama. Jer negdašnji gostujući član spomenute kuće, djevojčica od dvije, tri godine, danas je vremešna žena i priželjkuje da ju kuća Dunda podsjeti na neke stvari budući da je ona, a ne neka druga kuća, vlasnik jednog, samo njoj pripadajućeg pamćenja. Pa vidimo što možemo uzeti iz tog pamćenja? Soba na drugom katu sigurno pamti sliku jedne neutješne mlade žene koja poslije smrti voljenog muža već dugo, neshvatljivo dugo, uranja lice u nabore njegove košulje što visi iza sobnih vrata i tako traži utjehu jer joj se čini da je u toj košulji zauvijek sačuvan miris njegova tijela, njegova života.U potkrovlju su se pak za rata skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo. Krije ih Lipa s velikom mukom budući da oko kuće njuška i u nešto sumnja jedno „policijsko smeće“ kako je za tu osobu rekla Delka Monti Rako, a uz to su dobile nekakav proljev i treba im tajno nositi juhu kako bi ojačale. Kuća Dunda ih je zaštitila, potkrovlje ih je spasilo. Stubište se možda još sjeća njihovih tihih jecaja. U jednoj drugoj sobi je tinel i u njemu klavir. Ponekad Ljeposava svira samo za se kakvu sjetnu melodiju, a ponekad oko sebe okupi nas nekoliko djece pa prebirući blagim pokretima po klavijaturi i odmjereno izgovarajući vlastite stihove priprema male recitatore za neku lokalnu priredbu. Vesela sam kao ptica, ime mi je Gorinčica. Mora da negdje i sada treperi glazba s klavira i taj dječji glas. A ta vesela ptica, ta Gorinčica često prolijeće kroz magične prostore ove kuće, a samo se jednom u sobi na gornjem prizemlju bolnoga srca šćućurila iza vrata. Gleda kako njezina tetka Ljuba onu ljubav koju je davala samo njoj, sada dijeli i djetetu kojeg je netom rodila u toj kući. Vesela ptica je ranjena i čeka tren tetkine nepažnje kako bi povukla pelenu svoga novorođenog rođaka u želji da mu napakosti. Tetkin krik i djevojčicin prestrašeni plač nikad neće napustiti tu sobu i taj prostor. A kut jedne male sobe s prozorom prema ulici sigurno pamti krevet u kojem je to dijete odbolovalo “kozomak“, dječju bolest koju još zovu „varićele“ ili „ospice“ pa kako joj je na prozor dnevno kucala šepava Marijeta, služavka obitelji Marochini i prijetila da će je svakako udaviti žicom ako ne bude htjela jesti.I još je jednom plakala kad su joj iz zabave ili osobite naklonosti neki neozbiljni gosti restorana dali da okuša žestoko piće pa je opasno povraćala i skoro nastradala. Dan je pravljenja sladoleda u avliji pred restoranom. Ispod hotela, u Marčinoj ogradi je dobro očuvani čemer u kojem su poslagani dugi stupovi leda što se, omotani u vreće i šušanj, na mazgama donose iz ledenica na Biokovi. U velikoj bačvastoj posudi s uređajem za ručno miješanje je gomila usitnjenog leda i u njemu posuda s pedeset jaja i šećerom koje na smjene miješaju žene iz kuhinjskog pogona. Kuća se može sjećati da su i neki promatrači s njezinih prozora i balkona pratili to čudo miješanja i da je bilo tri vrste sladoleda; vanilija, višnja i čokolada. I da smo lizali prste ližući ga. Nema više starog oraha posađenog ispred hotela DUNDA. Pod njim je bio kameni stol i pod njim je našem djedu donošen ručak. Orah je nedavno posječen. Zato se on više ne može sjetiti da je smjestivši se u njegovu krošnju, berekin Živan, zvani Cicko, često izvodio svoje vragolije usmjerene specijalno na djeda. Čekao bi da naš djed Nikola uroni kašiku u vrelu juhu, a onda bi mu unutra ubacio prvi orah. Misleći da je to slučajno, djed bi orah žlicom izvadio van. Kad je opet počeo jesti, uletio mu je i drugi, a on je kunući ptice gore na stablu ipak nastavio s jedenjem, a kad je napokon doletio i treći orah, onda se sjetio da je netom u krošnji nešto jače šušnulo i to je bilo dosta da mu prisjedne zalogaj i da orasima počne gađati onog „đavlijeg Vicka“ čiji nadimak Cicko nije znao izgovoriti.Kasno je. Sobe hotela su utonule u noć i san. U kuhinji pomoćnik Brzi i još neke sluškinje završavaju zadnje poslove. Umorni su, ali poštuju tu kuću i te zidove. Moja majka još treba zajedno sa susjedom Androm Vrdoljakom, koji također trenutno radi u restoranu, stići do Jezera sa zaspalom djevojčicom na njegovu ramenu. Moje pamćenje ove kuće seže sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kada tamo gdje je nekoć bila kavana, potom restoran, kuća već odavna ugošćuje gimnastičke sprave i sportske rekvizite i opet smo tamo mi razigrani gimnastičari sportskog društva Partizan, u novom vremenu, među istim zidovima. A to je pak vrijeme snažnog mladenačkog poleta imotske mladosti koji je svakako obilježio moju generaciju i koji zaslužuje poseban tretman.Hotel DUNDA, alias ZAGORA, svakako ostaju dio opće ugostiteljske memorije našega grada.

Dr Petar Čumbelić -“Sličice iz djetinjstva u Imotskom”

Dr Petar Čumbelić, (1933.), pomorski kapetan, sveučilišni profesor i znanstvenik, unuk slavnog imotskog učitelja Anđule Bitanga izdao je 2020. godine knjigu pod nazivom
“Plovidbe sjećanjima”. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13528.  Knjiga u kojoj se nižu priče i pripovijetke je izuzetno zanimljiva, dinamična, originalna i poučna, Autor je dio djetinjstva godina 1942./1943. proveo u Imotskom koje oživljava u nekoliko pripovjetki. U nastavku se daje  tekst iz pripovijetke “SLIČICE IZ DJETINJSTVA U IMOTSKOM”:
Sličica prva
U Splitu sam se rodio, ali odmah, nakon par dana, kad se je majka oporavila, krenuli smo put Imotskog. Zašto nam se ovako žurilo? Porod je bio iznimno dugotrajan i težak. Malo je falilo da majka i ja zajedno pođemo na Vrata Svetoga Petra. Pričala mi je teta Marija Tripalo,koja me je prva u ruke uzela, da mi je glava sličila balancani, kako po
formi tako i po boji. Mi u Dalmaciji znamo što je balàncāna, drugi, pak, ovo ukusno i hranjivo povrće zovu i patlìdžān, obje riječi orijentalnog su podrijetla. Porod je bio težak, a još teže je bilo mene nahraniti. Nisu mi se sviđale
prsi ni majke ni dojilje. Nisu znali zašto, ali ja sada znam. Mlijeko mi nije dovoljno brzo dolazilo, kako sam ja to želio. Bio sam dobrog apetita od rođenja pa do danas i nisam imao strpljenja za stvari koje se polako odvijaju. Sve mora ići brzo. Vidi mama bit će jada, ali zna ona doskočiti svakom belaju. Idemo u Imotski, a u barba Pave ima krava i hranit ćemo se mlijekom na bočicu. Kuća barba Pave je blizu naše, avlije nam se dodiruju. Svako jutro sluge krave
muzu. Mama i ja stigli smo u Imotski u srpnju 1933. godine možda baš ovim autobusom na Slici 1.
Naime, obitelj Borić imala je autobuse i držala liniju Imotski Split. Svako jutro Mila – sluga barba Pave – donosi svježe pomuzeno mlijeko. Mama ga prokuha, ohladi na temperaturu tijela, malo razblaži kamilicom, ulije u bočicu, na bočicu stavi ćućin s proširenom rupicom, da mlijeko brže dotječe, i meni je gurne u usta. U Imotski sam stigao jedva živ – sama kost i koža. Nakon dva mjeseca vraćamo se u Split. Tata dočekuje autobus. Mama veselo izlazi sa mnom u naručju, ugleda tatu i pruža mu mene. On neće da me primi! Ne prepoznaje me. Vidi ogromno debelo dijete.
– Nije to moj Petar, vrti se tati po glavi. Vjerojatno me je prepoznao tek kad sam se razgalamio. Rodio sam se 18. srpnja 1933., a kršten 6. rujna iste godine u crkvi Sv. Petra i to nakon povratka iz Imotskog. U ono doba običaj je bio djecu odmah krstiti, da ne bi nekrštena umrla. Zašto mene nisu odmah krstili? Valjda im je bilo neugodno jer sam bio
sav jadan i mršav, a od gladi stalno sam se drečao. Trebalo me je malo dotjerati da bih se mogao u konkatedrali krstiti. U ono doba crkva Sv.Petra bila je odmah poviše Pazara. Srušena je u bombardiranju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ime sam dobio po djedu Petru, a kao što znate ime dolazi od grčkog petrus i znači stijena. Još su Izraelíćani imenu pridavali poseban značaj. Kasnije i Rimljani. Latinska je izreka: – Nomen est omen – Ime je znak.
Isus veli Šimunu: – A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. (Mt 16,18) I moje ime znači stijena. Što se je sagradilo na mojoj stijeni? Malo ali ipak nešto jest!
Intermeco
Brzo sam prešao i na drugu hranu. Najprije na silno voće i povrće koje je moja mama cijedila i na bočicu mi davala, a vrlo brzo i žličicom. Brzo sam i rastao, prohodao i progovorio. Nije mi dugo trebalo i da proplivam. Evo me na starom kupalištu Bačvice. Mjesec je srpanj, a godina 1934. Ja sam onaj na Slici 2 koji stoji i drži kanticu i lopaticu. Meni ovo dijete izgleda starije od 12 mjeseci, a Vama? Stare Bačvice, od drva izgrađene i podijeljene na muški i ženski, dio bile su na sredini pješčane uvale Bačvice. Gospoda su se kupali u muškom dijelu, a gospođe s djecom u ženskom  Dijelu. Izgleda da se ni onda Hrvati nisu držali regula?! Kao što se vidi, na Slici 3,  polegnuti gospodin položio je glavu u krilo gospođe. Znači netko od njih je bio na krivom mjestu. Moja se je mama uvijek strogo držala regula, a to znači Van regule. da se je gospodin prošvercao na ženski dio plaže. Izgleda da su redari, policajci i žandari imali drugog, pametnijeg posla. U godinama koje slijede prebacili smo se na Željezničko kupalište. Tamo nije bilo ni separacije ni segregacije. Moglo se je i skakati u more. Valjda sam imao tri-četiri godine kad sam skočio. More je bilo dublje od mene. Napio sam se i zagrcnuo. Kako su znali da znam plivati nisu mi odmah došli pomoći. Očekivano, mama je prva vidjela i došla upomoć. Kad smo izašli govori meni barba Karlo Zorec:
– Mali, cijelo ćeš nam more popiti i mi se nećemo imati gdje kupati!
Vidim ja da se on meni ruga. Razbjesnio se ja, a izgleda da mi je to uvijek išlo od ruke.
– Govno jedno, j…. ti mater, odgovaram ja njemu.
Svi se smiju, a mama se srami. Taj vokabular nisam čuo ni od mame ni od tate. Valjda sam skupio s ulice. Oduvijek sam sve vidio, čuo i pamtio i lijepo i ružno.
Sličica druga
Ne sjećam se prvog putovanja u Imotski s Borićevim autobusom, ali se zato sjećam sljedećih. Prvo čega se sjećam bile su janjeće glave koje su neki ljudi, mislim šoferi, s apetitom smazali na jednoj od autobusnih postaja. Oduvijek sam volio životinje, a i one mene, i danas ulične mačke iz mog naselja poznaju zvuk mog auta i skutera pa čim se pojavim evo njih da vide što sam im donio. Mislim da sam imao oko tri godine i bio sam ljut na sve one koji su sudjelovali u klanju, deranju, kuhanju i jedenju tih glava. Iako sam u svom dugom životu jeo pečenu janjetinu, glavu nikad  Nisam. Ne tako davno, prije petnaestak godina, bio sam u pokojnog rođaka Joza Bašice u Saplunari, na otoku Mljetu. Imao je tri kozleta. Ja sam njima i njihovim materama svaki dan nosio jesti. Kad je došao dan klanja sjeo sam na skuter i otišao. Nisam htio u tome sudjelovati. – Ali jesti ćeš pečene kozletine,veli meni Jozo.
– Neću Jozo ni sada, a ni drugi put kad dođem i kad je izvadiš iz ledare, odgovaram ja.
Puno sam puta vozio svoje auto put Imotskog i stalno se pitao gdje je bila ta gostiona, to odmorište za autobuse, gdje su šoferi kusali janjeće glave. U maglovitom sjećanju ostalo mi je da je bila zavojita uzbrdica. Zaključio sam da je to možda ona uzbrdica poslije Šestanovca. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam ja tuda prolazio, janjci su se vrtjeli na ražnju i jeli u Cisti Provo. S već probavljenim janjećim glavama stigosmo mi u naš lijepi Imotski. Nono je imao veliku i lijepu kuću s velikom avlijom i vrtom. Odmah preko niskog zida, kojeg smo redovno preskakali, bila je avlija i vrt barba Pave, koji se je produžavao sve do mjesnog groblja Đombuše.
Avlija drugog susjeda Dunde također je graničila s našom. Naš kameni zid bio je čvrst i povezan cementom, ili možda klakom. Dundin zid bio je u suhozidu. Popnem se ja s našeg zida na Dundin i krenem u promenadu. Pomakne se jedan od kamena suhozida i ja se glavačke sunovratim u Dundinu avliju. Prvo što sam ugledao, kad sam se osvijestio, bilo je
mamino zabrinuto lice. Moja glava bila je k’o bàlūn. Riječ balun dolazi od engleske riječi balloon pa se mi Splićani pravimo Englezi i izgovaramo je kao balún (baluuun). Hranili su me na slamku. Brzo sam ozdravio, došao u normalu i nastavio s planinarenjem. Sada se penjem na ogromno stablo divljeg kestena ili maruna. Strast za penjanjem i pentranjem naslijedio sam od majke. Ona je na tom istom stablu maruna, visoko u krošnjama, kao dijete gradila svoju
kućicu i gore nosila svoje bebe i druge igračke. Ne govore zaludu: – Voćka ne pada daleko od stabla!.
Sličica treća
Bio sam u prvom razredu pučke škole kad je Drugi svjetski rat došao k nama u Split. Došli su Talijani. Došli su i talijanski učitelji. Govorili su isključivo talijanski. Brzo sam se snašao jer su svi moji govorili tečno talijanski. Na talijanskom jeziku završio sam i drugi razred. Tata je bio poštanski inspektor, ali čim su Talijani došli dobio je otkaz.
Tražio je i našao mjesto šefa pošte u Imotskom i evo nas ponovno u nonovoj kući. Ovaj put tu nam je i prebivalište.
Nažalost nismo dugo ostali, niti godinu dana. Pa i za to kratko vrijeme imam puno lijepih uspomena. Nonova kuće velika je i lijepa. Ima i prekrasnu avliju s visokim stablima divljeg kestena. Mi smo ih zvali stabla maruna. Ima i lijepi vrt s voćem i povrćem. Ima ogromnu konobu u dimenziji kuće potpuno pod zemljom. Ljeti je uvijek hladna, a zimi topla.  konobi je i slavina za vodu iz čatrnje. Sve je u moga nona veliko pa je i čatrnja ogromna, a kako je navod s kuće i terase na krovu velik, vode uvijek ima u izobilju. Sjećam se da je tog ljeta 1942. godine nestalo vode u čatrnji barba Pave, nonovog prvog rođaka i susjeda. Dolazili su s konjima, karom (kolima) i bačvama u nas po vodu, inače je trebalo ići na rijeku Vrliku. Preko niskog zida preskakao sam u avliju barba Pave. Njegova avlija bila je još veća i s vrtom je sve do Đombuše dosezala. Tu je svašta bilo. Domaće životinje – konji, krave, gudini, kokoši, patke, guske, a možda i
još pokoja vrsta. Tu je bio je jedan veliki, borbeno raspoloženi gusak.
Barba Pave nikad nije tjerao nas djecu iz svoje avlije, ali zato jest njegov gusak. Bježali smo a gusak nas je ganjao. Valjda se ljutio što mu harem uznemiravamo. Goni gusak, a mi bježimo. Ima poseban pik na mene jer izvodim s njime nešto slično što izvode toreadori s bikovima, ali nikako ono što izvode matadori. Ne dolazi mi ni na kraj pameti da ga ozlijedim. Doduše ozlijedio sam mu ponos. Misli jadan gusak:  E moj drle, da nisu meni podrezana krila, slaba sreća danas bi ti bila! Ako niste znali drle, derle, drtesina je dijete u imotsko-sinjskom govoru. Vratimo se mi našem gusku koji bi se vinuo nebu pod oblake da mu nisu podrezali krila. -.E, moj gušče (gusku), da ti nisu podrezali krila, letio bi ti k’o vila! Valjda odavde i proizlazi sintagma podrezati krila. Ptici podrežu krila, a čovjeku duh. To se nažalost događa i
svjedočimo. Čovjek, naravno i žena, podrezanih krila (duha) besciljno glavinja i liči barba  Pavinom gusku koji ganja drtesinu po avliji. Čovjek je rođen da bude slobodan i da se ‘pod nebo diže’, a ne da ‘po tlih gmiže’, kao siroti gusak
Vjerujem da ste prepoznali velebne stihove hrvatskog velikana Ivana Mažuranića: – Mišad grize, ali po tlih gmiže; Sam sur oro pod nebo se diže. Puno bi se još o guskama moglo napisati. Legenda kaže da su svete guske božice Junone glasnim gakanjem i lepetanjem krila spasile Rimljane od Gala. Poznata je i Radićeva: Ne srljajte kao guske u maglu. I tako dalje, i tako dalje! Pošto je ovo članak o mojim sjećanjima iz djetinjstva, s ovim ću sada o guskama završiti, kasnije možda koju ispečem i pojedem. U avliji su bile i gospodarske zgrade, štale za konje, druga za krave. Iako
su krave davale mlijeko, a konji nisu, konje sam više volio. Kad je riječ o sintagmama treba napomenuti da je ‘pura s mlikom’ na vidnom mjestu imotskog jelovnika. U jednoj od gospodarskih zgrada bila je i stara kočija koja se više nije upotrebljavala. Tu kočiju ustupio je otac barba Pave, doktor Augustin Bitanga, mlađi brat moga pradjeda Frane,
caru i kralju Franju Josipu za njegov dolazak u Imotski, 24. travnja 1875. godine. Car je bio u posjeti Dalmaciji te je do Zagvozda dojahao jer nije bilo kolne ceste, a od Zagvozda dovezao se u Imotski tom kočijom. Volio sam sjesti u tu kočiju i zamišljati kako prerijom jurimo, a Indijanci nas gone. Ne znam jesu li to baš bili Indijanci. Mislim da nisu, jer do tada još nisam vidio nijedan kaubojac. Nešto sam valjda ipak zamišljao. Prošlo je od tada puno godina.
Prije autobusa putovalo se iz Imotskog u Split kočijama. Te kočije zvale su se diližanse. Ne znam kad su prepustile vožnju autobusima. Ne znam ni je li moja mama, rođena koncem devetnaestog stoljeću, putovala tim diližansama, ali sam siguran da moja nona i nono jesu. Naše dječje igre nisu uvijek bile bezazlene. Po starom, dobrom hrvatskom
običaju drtesine su bile podijeljena na Jezerane i Bazarane; na skupine koje su živjele oko Modrog jezera i one s i oko Bazane. Te dvije skupine znale su se gadno sukobiti. Imoćani, a tako i njihova djeca, ne šale se kad je borba u pitanju. Nonova kuća je blizu Modrog jezera i ja sam spadao u skupinu Jezerana. Kad bismo se sukobili kamenice su frcale, a glave pucale. Bio sam brz i spretan, a često i sretan, ali jednom su i mene mirili i kamènicom u glavu smȉrili. Glagol smȉriti je iz Imotsko-sinjskog govora, a znači nekoga izmjeriti, uzeti mu mjeru, nanišaniti i u glavu kamènicom opaliti. Doduše možete ga smȉriti i u neki drugi dio tijela, ali ga time nećete smíriti, učiniti da bude miran – umiriti. Imamo i još jednu riječ uobičajenu za ovo podneblje – kamènica – pojedinačan komad kamena (bacati kamenice). Imamo i kȁmenicu – posudu isklesanu od jednog komada kamena za držanje ulja. Meni osobno, pak, najdraža je kȁmenica – morska školjka, oštriga, stonski specijalitet. Dobro se sjećam i velikog potresa koji je pogodio Imotsku krajinu u rano
jutro, u 4 sata i 42 minute, 29. prosinca 1942. godine. Poginulo je 20 osoba. Po imotskim selima porušeno je i mnogo kuća. U samom gradu Imotskom neke kuće su oštećene pa tako i krov nonove kuće. U maminoj i tatinoj spavaćoj sobi poviše uzglavlja bila je obješena slika Majke Božje s malim Isusom na rukama. Slika je bila velika, a okvir težak. Za vrijeme potresa slika je pala na mamin krevet. Kad sam ja vidio sliku na maminom krevetu pravim se duhovit i velim sestri: – Sele, zamisli da je mama bila u krevetu, slika ju je mogla ubit pa bi rekli ‘ubila je gospa’.
Oprosti mi Bože na bogohuljenju. Već sam rekao da sam se skitao, svašta vidio i čuo pa tako i razne kletve, a jedna je i ova što sam je citirao. Namjerno sam napisao gospu s malim slovom jer to nije Blažena Djevica Marija već bilo koja gospođa. Nadam se da će dragi Bog ovo uvažiti i da me neće u pakao poslati.
Na fotografiji snimljenoj ne teraci Anđule Bitanga u Imotskom 1943. godine s lijeva stoji Grmislav Radovinović, sin Anđela, čuči njegova supruga Jelica Bosnić Bruk iz Blata na Korčuli, stoje Slavica Zorec, Anđelova unuka, Anka i Zora Radovinović, kćeri dr. Pave, Kristina, kći Anđela i njen suprug Franc Zorec. U prvom redu su Sela Franceschi, kći Tonija i Bianka Čumbelić, Anđelova unuka.

BOŽIĆ U IMOTSKOM

ceda slastice bor (2)ceda stol 1sv frane noć (3)
Mogli su puhati hladni sa sjevera vjetrovi, ta naša bura, studen i bijeli snježni smetovi. Moglo je bilo što našim nebom zatutnjati, zagrmjeti, iz njeg se kao iz kabla proliti, jutrom injem zarositi. Bilo je svejedno. Ništa, baš ništa nije moglo čar Došašća i onu radost išćekivanja zatomiti. Prosinac, mjesec darivanja, blagovanja i neizrecive radosti. Sveta Lucija je bio početak obilaska Ligutića ćoše i teta Leline slastičarne. Bože, još i danas kao da možemo osjetiti one miomirise, kupiti dva, tri svilena bombona umotana u crvene, plave, zelene sjajne celofane. Slatki crveno bijeli štapići od iste šećerne smjese bili su posebna poslastica. Mandulati, škartoceti, krempite, galetine, špomilje, pandulini, svega u izobilju. Svaka kuća imala je čini mi se u tinelu izlog kao teta Lelin dučančić, ali tamo je pristup bio zabranjen. Mnogi smo kradom otvarali bavule, komode i kutije s kotonjadon ili ćupterom visoko na vitrinama. Mirisi lovora, anisa, amareta, cimeta, klinčića i naranče, mađijali su naša ćula, navodili na grijeh, osiromašivali zdjele, frutjere i tortijere. Mati kao mati, ta naša divna Imotska mati, samo bi prozborila: „Opet miš po tinelu“. A onda bi se kao ćarolijom dopunile zdjele iz kutija zaključanih u sobni ormar. Često bi na kuhinjskom stolu jutrom osvanuli ti divni biškotini našeg kraja, veoma zvučna imena Priko špahera. Topili su se u ustima kao dekot. Grad je imao ariju nabivenu mirisima. Kroz ulice, skaline i đardine čula se “muzika” teća, rostjera, gvantjera i miris svježe pržene kave. Čule su se i božićne pjesme, upjevavanje grlenih tenora, soprana kao probe crkvenog zbora, djelića Imotske Božićne bajke. A onda osvane dan koji ti jutrom ubrza puls, da nevjerojatnu brzinu u nogama, spretnost u rukama, volju da bor bude najljepši, Betlehem bogato “načičkan” ovčicama, opet ukradeš poneki bombon sa bora, a papir zaviješ u prvobitni volumen sa najnaivnijim osmjehom prevaranta. Badnjak. Post i nemrs. Tko nije volio bakalar, kruh i voda, misionarski do popodnevnih fritula. Pune “lavadurice” kuglica nestajale su u trenu, a na šećeru se nije štedjelo. Noć je nosila čaroliju. Tiha noć, Sveta noć. Blaženstvo prosuto po ulicama, skalinadama, kućama, dvorištima. Slijevale su se grupice prema crkvi svetog Frane, te noći bila je pretijesna, pa su zidići Šamatorja bili prepuni kao i ulice. Biti u zboru bila je neopisiva privilegija. Napuniš džepove cukarinima i neometano kroz prepunu crkvu u kor. A gore časna Henrika, orgulje, note i murvina šiba. Blažen je bio tko bi dobio zadatak napumpavati zrak u orgulje. Mogao se omrsiti blagom skrivenim u džepovima. Pogled sa kora na crkvu bio je veličanstven, izlazak nekoliko fratara u najljepšim misnicama, ministranata prepune oltarne skale, i onda fra Vjeko i još dvojica na izlazu iz Sakristije. Crkvena zvona bi zazvonila, zapjevao bi zbor na zvuk orgulja. U ponoć se Bog rodi Nebo zemlju prosvijetli…..To nestvarno, božansko ozračje, opipljiva sreća u zraku i čovjeku. Vjerujem da je i danas tako, meni nedostaje, jer bilo je bajkovito, čarobno, nestvarno. Nakon Ponoćke čestitanja, ljubljenja i veselje po ulicama. Svi su svima sve oprostili, zaboravili i Na dobro Vam došlo Novo lito. Božić je okupljao obitelji pa su mnogi imali rijetku priliku da se svi nađu oko stola. Trajao bi ručak do večere, smijeh je odzvanjao, pisma se orila, kuckanje čaša i svjetla do dugo u noć. A sutra, sutra će doći prijatelji i rodbina, možda ćemo mi k njima. Svejedno, Božić u nama biti će do novog Božića, novog okupljanja, novih slika u albumu koje nikada izblijediti neće. Ne mogu, jer i kad nismo tamo, imotski Božić je sa nama, naša sjećanja, radosnica njime popunjena, u Svijet ponesena da bi nas k njemu vratila, sjećanjem. Svima Vama koji u njemu svetkujete i svim
ljudima Sretan, čestit i blagoslovljen Božić, zdravlja, mira i radosti, obilje Božje milostivosti od nas koji palimo božićne svijeće daleko od našeg Grada, ali rafioli, imotska torta, pašticada, kapurali i sve ono čemu nas tradicija obvezuje je pred nama, i onom najvažnijem Obitelji, tri, četiri generacije, u zajedništvu pred treptajem svijeće ujedinjeni u bliskosti sa željom da tako bude zanavijek. Komadić kruha u crnom vinu za pogasiti svijeću i da štipne najmlađi da ga “grla” ne ulovi. Sigurno da će taj ćasak njegove „važnosti“ nositi u srcu i prenijeti ga potomcima. Bogatstvo ljudi neizmjerno, čuvajući običaj mi istinski živimo za bolje sutra, jer ćemo umijeti oprostiti, prijateljevati i posrnulu ruku pružiti, tuđoj sreći se radovati. To je naš bio poklon ispod bora, proslijedimo ga.
Mercedes Ceda Marinković
Mercedes Ceda Marinković izradila je slastice na fotografiji, u frutieri rafiole, vanil kiflice, kakao i priko špahera, bijele badem medenjake sa guljenim bademema te naranču sa klinčićima, božićnu jabuku sa novcima i cimetom kao neizostavnom dekoracijom blagdanskog stola.

Svilogojstvo na području Imotske krajine

čepelica 3_nčepelica2_n čepelica 1_n

Čepelice-kapice iz 19. stoljeća, dio oglavlja imotske nošnje ukrašene finim vezom rađenim svilenim koncem kombinacijom punog boda i križića koje se čuvaju u Etnografskom muzeju u Splitu.

SVILOGOJSTVO NA PROSTORU IMOTSKE KRAJINE

Svila je u Europu importirana iz Azije i to, prema saznanjima još  u doba cara Justinijana (6 st.). Vjerojatno se već tada proširila  cijelim Mediteranom  pa tako  i  Dalmacijom koja je imala idealne uvjete    za razvoj ove djelatnosti.   Kroz povijest bila  je  cijenjen i veoma skup proizvod, te je  odražavala statusni simbol pojedinca  kao i njegovu ulogu u   društvu.  Kolika je njena vrijednost i značaj govore podaci kako je ta skupocjena roba bila često sredstvo plaćanja u trgovanju i razmjeni roba. Iz raznih izvora saznajemo da su neki  gradovi još u ranom srednjem vijeku bili obvezatni plaćati  nametnute obveze  upravo u svili /1/. Ponekad se u svojoj vrijednosti mjerila sa samim zlatom.  U 11 st. grad Rab morao je plaćati godišnji  danak Veneciji u iznosu „ od 10 libri svile ili upola tolike vrijednosti  u zlatu“. Svila  je, stoga  bila dostupna samo određenom sloju ljudi.  Najtraženija   je ona proizvedena u radionicama pokrajine Lombardije. Međutim za kvalitetom i potražnjom nisu ništa manje zaostajale  manufakturne radionice  iz  Dubrovnika, koje tamo  rade i posluju već od 16 st.  te, su  predstavljale opasnu konkurenciju drugim proizvođačima svile. U dubrovačkom arhivu postoji dokument koji potvrđuje kako   se svilarstvom u Dubrovniku  u 15 st.  počeo baviti stanoviti Ivan, najprije kao pomoćnik majstora iz Toskane,  dok  se svilogojstvo spominje u Konavlima već  u 14. st. /2/.  Na području Dalmacije svilogojstvo i svilarstvo se  razvija nešto kasnije a zabilježio ga je  talijanski putopisac Alberto Fortis u svom putopisu po Dalmaciji. /3/. U Imotskoj krajini počeci svilogojstva povezuju se s vremenom oslobađanja od  turske okupacije i pripajanjem  Mletačkoj Republici. Tada se pokušalo općenito unaprijediti gospodarstvo u novo pripojenim područjima, s ciljem da se materijalno pomogne  stanovništvo koje je živjelo u bijedi  i neimaštini iscrpljeno višestoljetnom  turskom okupacijom. U  tom razdoblju Imotska krajina je bila slabo naseljena narod se raselio za boljim i sigurnijim životom.  Prema popisu imala je svega 13 000 stanovnika/4/. Mlečani pak u želji da zadrže ljude i da oni ujedno budu štit prema granici s Bosnom gdje su se Turci još zadržali, donosi neke   gospodarske mjere u svrhu  poboljšanja života stanovnika.

___________________

  1. Šime Peričić: Svilarstvo u Dalmaciji u 19 st., Radovi Instituta za Hrvatsku povijest. Zagreb ,1982. str,107.
  2. Zrinka Režić Tolj: Svilarstvo u Konavlima, Etnol.trib.30,vol 37, 2007 str. 95-116.
  3. Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, sv/II 1774,dt.157,158 spominje svilarstvo na Rabu, Braču i dolini Neretve.
  4. Ante Ujević. Imotska krajina , Matica Hrvatska Imotski 1991. str. 191.

Između ostalog  potiče  se razvoj zanata, sadnja duhana, uzgoj svilene bube i sl. Donosi i niz agrarnih mjera od kojih seljak nije imao značajne koristi u prvom redu jer nije mogao biti vlasnik zemlje, mogao ju je imati  samo u najmu./5/.  Pokazalo se da dugoročno ni jedna od  mjera nije zaživjela niti ostvarila neki boljitak  ovom kraju. Tek u doba  Austrije  značajnije se radi na  sadnji duhana i stabala duda u svrhu unapređenja svilogojstva. Dudova stabla sade se po cijeloj Krajini, sadnice se dijele besplatno a stimuliraju se u vidu nagrada  oni  koji bi zasadili veći broj sadnica duda. Sadnice su nabavljane uglavnom iz rasadnika u Lombardiji . Kasnije su rasadnici  osnivaju najprije u Zadru 1834. g.,  i na   drugim mjestima po Dalmaciji (Skradin, Trogir, Sinj.) Austrija je imala u  planu  u razdoblju od deset godina, zasaditi oko 800.000 sadnica  murvi diljem Dalmacije./6/. Tako i na prostoru Imotske krajine niću brojni zasadi murvi- uglavnom crnog  duda, dok u nekim krajevima –  kao u Konavlima sade isključivo  bijeli dud.  Svaka kuća u okopoljskim selima Imotske krajine  imala je u svom dvorištu barem jednu zasađenu murvu. Trebalo je više godina da mladica duda izraste u stablo čiji   listovi  postaju pogodni za  prehranu dudova svilca.

 OSNIVANJE SVILARSKIH POSTAJA

Ozbiljnijom proizvodnjom  dudova svilca pojavila se potreba i za otkupnim stanicama koje su trebale biti što bliže proizvođačima.  U Dalmaciji je u početku djelovalo više od 10-tak otkupnih  stanica. U Imotskom  prva takva se spominje se 1873.g. Prema statističkim podacima dvije godine kasnije u njoj je na otkup doneseno oko 500 kg svilene čahure s prostora cijele  Krajine. Otkup je  varirao iz godine u godinu,  tako  je 1882.g. bilo   otkupljeno čak  780 kg./7/  Prosječna cijena po kilogramu čahure iznosila je oko 1,7 fiorina, a ona se formirala prema ponudi odnosno, određivali su je prekupci  koji su imali monopol.  Nudili su niske  otkupne  cijene što je uzgajivače odvraćalo od ovog posla i  naposljetku do postupnog odustajanja od svilogojstva što se  negativno odražavalo na  ukupnu proizvodnju.

____________

  1. Mletačka Republika donosi tzv. „Grimanijevzakon“-1756.g. po kojem zemlja i dalje ostaje u vlasništvu države a uživalac daje državi 10% od godišnjeg
  2. Taj plan je i premašila tako da je u razdoblju između 1854-1864.g. bilo zasađeno oko milijunstabljika murvi, a samo na području sinjske i trogirske općine 350 000 komada sadnica.

Š.Perić,1982. nav. dj. Str.

  1. Radi usporedbe na području Skradina pojedini proizvođačiproizvodili su samostalno  toliko kilograma svilene čahure,  a u dobrim godinama čak  i više. Maksimalna proizvodnja čahura u Dalmaciji bila je  zabilježena 1860 kada je premašena brojka od 50.000 kg otkupljene čahure

Svilarske stanice pa tako i  ona u Imotskom, osim otkupa pružala je  i savjetodavne usluge uzgajivačima, te dijelila besplatne sadnice  murvi kao i besplatno sjeme svilca,  isto tako vršile  su  nadzor nad kvalitetom sjemena i proizvodnjom čahure. Sve postaje morale su biti adekvatno opremljene osnovnim pomagalima, termometrima, mikroskopima i  stručnim osobama/8/.  Unatoč poduzetim mjerama nisu se mogle spriječiti i zaustaviti bolesti svilca tako da je  njihova uloga postupno  postala zanemariva iako su se neke  u aktivnosti  zadržale još dugo kao ova u Imotskom, sve do pred II sv, rat.

PROIZVODNJA ČAHURA

U svibnju mjesecu brali su se mladi listovi duda za hranu svilcima. Posebno se moralo voditi računa da lišće ne bude ovlaženo rosom ili pregrijano na suncu, pa se lišće najčešće bralo noću. Gusjenice se stavljalo na papir koji je bio za tu svrhu posebno  izbušen i svakodnevno se morao čistiti ili mijenjati. Gusjenice se brzo razvijaju ( 35 – 40 dana trajala je inkubacija) i počimaju ispredati niti , odnosno čahurati se. Čahure su se  ponekad izlagale suncu da bi se odgodilo leptiranje /9/. Proces dobivanja svile otpočima  stavljanjem čahura  u vrelu vodu. /10/.    Uz pomoć drvenog štapa ili rašljaste grančice, potapale su se  ili točile u vodi. Kada bi svilarica  uhvatila nit odnosno više njih , sukale (uvijale) bi se u jednu deblju. Konac se motao na rašak (drveni prut )/11/, a onda se motao u kančel ili štrenu

____________________

  1. Poslije Prvog rata u Imotskom u svilarskoj stanici bio je uposlen  agronom Vučenović, koji je obilazio sela   i uzgajivače podučavao  o uzgoju svilca ,često uz asistenciju  gospođe Antonjete  Vučemiloić iz Imotskog. Njena unuka prof. Antonjeta  Jutronić  u posjedu je jedne dopisnice upućene   njenoj baki . Dopisnica je poslana iz Splita , a u njoj traže da  im se pošalje malo sjemena svilca   jer ga je u Splitu ponestalo.  Sjeme se, kako vidimo  razmjenjivalo  i putovalo na razne načine. U  sličnoj situaciji , nedavno su se  našle  žene iz Konavala nakon Domovinskog rata kada su  željele obnoviti svoju narodnu nošnju uništenu u ratu . Za to im je bilo potrebno sjeme svilca  ali  njega se nije moglo nigdje nabaviti.   Udruga DEŠA uputila je  brojna pisma na razne adrese u inozemstvu i u nas,  s istom  zamolbom. Nakon dugog traženja javila  se   jedino  jedna  udruga žena iz Francuske  i poslala u Dubrovnik  svega 2,5 grama jajašaca svilene bube. To je bilo više nego dovoljno da  se proizvodnja svile obnovi.( od 1 gr. jajašaca dobije se 3 kg. čahura. a od 1 čahure i do 2ooo metara konca).  Na tajanstven način prokrijumčareno je sjeme iz Francuske u Hrvatsku , kako su to  izvele- žene iz Konavala  nisu ni do danas otkrile .
  2. Danas svilarice u Konavlima, dabi spriječile leptiranje, gusjenice stavljaju  na neko vrijeme u hladnjake. Zrinka Režić Tolj: n.d.2007. str,114/5.
  3. Količina čahura u loncu određuje debljinu niti. Deblji konac je služio za tkanje odjeće. Za tanjafina platna za košulje i razne vezove bilo je dovoljno oko 20 čahura, a za deblju nit  dodavalo se još čahura u lonac.
  4. Često se za namatanjesvilenog konca koristio zgužvani smokvin list omotan  bijelom  krpicom koja se navlaži prije namatanja konca. Svila se sušila u klupku  a onda motala u mace ili štrene.

Boja svilene niti  je varirala od  bijele, prljavo bijele ili svjetlo smeđe./12/ Svila se obično bojala u  domaćinstvima za vlastite potrebe i to prema namijeni i vrsti šara na ruhu za koju je bila namijenjena. Za imotsku nošnju karakteristične  su četiri boje( smeđa, zelena, crvena i modra) koje su se u svakom kućanstvu mogle proizvesti od prirodnih bojila. Kasnije su se kupovale industrijske boje što je uzrokovalo promjene u bojama pojedinih do tada ustaljenih šara na odjeći. Od svilenog konca u Imotskoj krajini, tkala se odjeća i ukrašavala vezom.   Tkale su se pregače, muški i ženski pripašaji , peškiri za muška oglavlja,  tkalo se platno za košulje, ručnike, marame i dr. Ženske košulje, marame- oglavlja, ukrašavala su se bogatim vezom od svilenog konca./12/

OSNIVANJE  PREDIONICA – FILANDA (filatorija)

Proizvodnja svile u našim krajevima pojavila se pod utjecajem  Italije najprije na  sjevernom Primorju  i u Dubrovačkoj  Republici. U ostalim  krajevima pojavljuje se dosta kasnije, a tek u doba  Marije Terezije svilogojstvo doživljava procvat ne samo u Dalmaciji već i u Slavoniji te, na sjeveru Hrvatske u Zagrebu. Zahvaljujući potpori države koja pomaže materijalno i novčano  tu djelatnost ona se omasovila. To je bio poticaj za neke proizvođače da  više proizvode. S većom proizvodnjom javlja se  potreba za osnivanjem manufaktura i nabavkom prvih strojeva.  U  filandama/13/  obavljalo se odmotavanje svile, predenje, bojanje a što je najvažnije u njima se zapošljavala osposobljena radna snaga. U tim svilanama svatko je obavljao  posao za koji je bio izučen (postojale su škole s podukama o radu u svilanama ,koje je organizirala država). Međutim ove manufakture proizvodile su samo sirovu svilu koju su onda morale  slati na doradu i tkanje, u opremljenije radionice najviše  u radionice  Lombardije.

Spominje se prvi filatorij  u Zadru (Smiljevac),  a već 1831 u Dalmaciji ih je bilo u  početku  osam, od toga u Splitu  četiri, u   Visu i Braču po jedan, i dva svilara u Sinju.

_________________

  1. Bogatu zbirku fotografija vezanih za vez i čipkarstvo na prostoru  našeg priobalja i Zagore (paška čipka, zlatoveza svilovez i bijeli vez) nalazimo kod austrijske kolekcionarke, spisateljice i  velike zaljubljenice i promotorice naše narodne umjetnosti Natalije Bruck Auffenberg. Organizirala je radionice za uzgoj svilca i preradu svile. Na svom putu po Dalmaciji 1904.g. napravila je više od 340 fotografija uzoraka čipki i veza koje je prikazala na izložbi u Beču. Više o tomu, Branka Vojnović Traživuk: Stud.Ethnol.Croat.vol 18 /2006. str.285.
  2. Filanda- tvornica za preradu sirove svile, najčešće su locirane u blizini voda koja im je bila potrebna za rad. Filatorij je bila sprava  za odmotavnje i usukavanje (predenje) svilenog konca.

U Imotskom nemamo zabilježeno postojanje  svilarske predionice. Iako je  svilogojstvo  u našim krajevima, mnogo obećavalo  i bila  prilika da uz  relativno mali trud seljak priskrbi sebi i obitelji dodatnu zaradu, to se  ipak nije dogodilo. Jedno razdoblje ovog obrta davalo je izvrsne rezultate 1860/70.- kada se svilogojstvom bavilo u svim dijelovima Dalmacije , međutim to nije bila konstanta, oscilacije u otkupu čahura  bile su  velike po  godinama. Uz sva nastojanja vlasti da se svilogojstvo održi ono je stagniralo. Uzrok tomu je bolest  koja je napadala čahure, niska cijena otkupa i  konkurencija (Italija).  Isto tako  problem  treba tražiti u ovdašnjem življu koji  nije prepoznao  opću korist koja mu je bila na raspolaganju.  Neobrazovani seljak nije imao povjerenja  u ono što  se  od države nudilo, često  nametalo, od toga je zazirao. U Imotskoj krajini proizvodnja svilca bila je rascjepkana po domaćinstvima i obavljala se primitivno tako da se i nije mogao očekivati određeni  prosperitet  u svilarskom obrtu.

Unatoč  svemu svilarstvo je ostavilo  pozitivnog traga na ondašnje društvo, najviše  u razvoju trgovanja, imalo je utjecaj u kulturi, etnologiji,  modi, gospodarskom i društvenom životu uopće te, u razvoju svilarske tehnologije i  izrade svile.

Nakon revolucionarne 1848.g. i burnih previranja kako u Europi tako i kod nas , formira se novo građansko društvo   koje nameće nove progresivne  ideje  koje imaju odraza  u svim segmentima života, tako i u pogledu  odjeće i mode.   Novi modni ukusi   traže nove materijale drugačije strukture i forme. Traga se za novim formulama u  stvaranju umjetne svile koja bi bila jeftinija i pristupačnija. Svilarski obrti postupno se gasi a većina filanda  se  zatvara. Sporadično se još na prostoru Imotske krajine uzgaja svilac, jer je nudio kakvu-takvu zaradu siromašnom seljaku. Unatoč svemu u nekim mjestima uzgoj svilca nije se u potpunosti ugasio  sve do sredine 20. st.

Snježana Tonković

Zahvala gospođi Idi Jakšić, kustosici Etnografskog muzeja u Splitu na ustupljenim fotografijama čepelica.

Kišobran

Priča posvećena Branku Ivkošiću iz Zmijavaca

KIŠOBRAN

Škola je bila udaljena od sela cijelih petnaest kilometara, a po zagorskim poljima kiše su danima stvarale mrtve, zloslutne lokve. Trupina je danomice gazio poljima. Ogrnuvši se teškom suknenom kabanicom, koja je nakon prijeđenog puta postajala dvaput težom, ulazio je mokar do kože u toplu sobicu školskog podvornika i tek tu dolazio k sebi. „Zdravo, Trupina! -rekao bi podvornik, „Opet si mokar ko čepina.“ Nije ga vrijeđao nadimak „Trupina“ što mu ga drugovi dadoše kad bi ugledali kako umoran i mokar od kiše, naslanja glavu na klupu i blaženo spava. Što je njemu do nadimka i zadirkivanja! Drijemajući katkad tako u klupi usnuo bi uvijek isti san u kojem je glavno mjesto pripadalo velikom crnom kišobranu. Dok su druga djeca u svojim snovima viđala lopte i šarene slike, brodove sa zlatnim jedrima i petice koje se same pišu, Trupina je sanjao najobičniji kišobran. Zavidio je gradskoj djeci što su se tih dana zaštićivala od kiše kišobranima različitih boja, a odmah zatim sjetio bi se oca kako svake godine ujesen kad bi se povelo pitanje kupnje kišobrana, odgovara: dogodine. To dogodine trajalo bi još tko zna koliko da se Trupina jednoga dana nije jako prehladio. Bolovao je danima dok su kiše uporno tukle o prozore prizemnice, a onda jednoga dana morade poći u školu. Tog jutra bilo je vedro kao da je sunce htjelo pozdraviti njegovo ozdravljenje, a prva stvar koju je odjednom ugledao bio je veliki crni kišobran. Visio je na zidu kao nešto daleko i nedodirljivo i Trupina prvi put zažali što je sunce probilo oblake i poželi onaj težak beskrajni pljusak. Zatim je danima virio kroz prozor nadajući se da će ugledati kišu, a ugledao bi sunce. Nijedan dječak nije toliko mrzio sunce kao Trupina tih dana. Prošla su duga tri mjeseca uzaludnog čekanja da kiša opet prekrije ceste i drumove. Crni kišobran mirno je krasio bijeli kuhinjski zid, ali je Trupina mislio da ne pripada stvarnosti. Prelazeći jutrom prag svoje kuće, pogledao bi ga, a u duši mu se činilo da na zidu visi zapravo samo njegov san.

Gordana Radić

Na fotografiji stalak za kišobrane star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul

 

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu 2001. godine. Uz crkvicu se formiralo groblje te su se obavljali ukopi u kontinuitetu od 15.-16. st. pa do početka 20.st. ali sve rjeđe jer su se već ranije formirala i druga groblja. Posljednji koji je ukopan blizu crkvice na Opačcu bio je neki Zdilar početkom 20. st. Daje se dio teksta Snježane Tonković o arheološkim istraživanjima u crkvi na Opačcu započetim 2000. godine koja je i vodila istraživanja u dijelu u kojem se opisuje staro groblje uz crkvicu na Opačcu. “…Prostor Opačca više je nego zanimljiv i značajan jer predstavlja jezgru imotske povijesti, znanja i pismenosti u srednjem vijeku koju su širili redovnici s ovog prostora po cijeloj Imotskoj krajini, Bosni i Hercegovini i Primorju… Prije obnove Gospine kapele trebalo je obaviti arheološka istraživanja u samoj crkvi i i neposredno oko nje. U tu svrhu morao se odstraniti pločnik s poda obložen pločama od muljike, koje su i tako bile uništene. Istraženi su svi grobovi unutar kapele kao i oni s južne strane koji su bili brojni. Gustoća grobova na zapadnoj strani pred ulazom bila je osobito velika, tamo se ukapalo u slojevima i s više ukopa u jednom grobnom mjestu. Radilo se uglavnom o novovjekim grobovima, (od 16 .-19 st.), a zbog skučenog prostora često izmiješani u slojevima, uglavnom sa skromnim grobnim nalazima. Nakon istraženih grobova može se zaključiti kako se ovdje groblje formiralo koncem 15. i 16 st. te se u kontinuitetu nastavilo s daljnjim ukopima, osobito kada su franjevci napustili ovaj prostor i preselili u Prološko blato. s tim da su se ukopi zbog skučenog prostora počeli obavljali unutar napuštene franjevačke crkve i neposredno uz nju. Kad je sagrađena Gospina kapela grobovi su ostali ispod nje. Ukopa je bilo i ranije od 15 st. i to dalje od kapele. Tako je pri istraživanjima nađen jedan starohrvatski grob sjeverno od utvrde s keramičkom posudom u njemu koja se može datirati u 9/10 st….”

Fotografija u arhivi Snježane Tonković

Je li Imotska torta – Makarana?

Je li Imotska torta – Makarana?

Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno.
Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend.
Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem.
Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju, koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koja je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu.
Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…
Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku:
Egr. Contesa Reginetta!
Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije
Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi,
Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit,
Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti,
Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije.
Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja!
U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi!

Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam “Imotsku tortu”

Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!

Na fotografiji su rodela i nožice iz 19. stoljeća koji su pripadali Hedvigi Edi Vučemilović (1847.-1914.). Rodela kojom su se rezale trake za imotsku tortu i nožice u formi guske čijim su se vrhom pravile rupice u koje bi se uboli oguljeni bajami posuđivale su se po cijelom Imotskom.

Antonjeta Baškarad Jutronić