Krajem 50-tih i početkom 60-tih prošlog vijeka osnovan je Napredak. Imotsko poduzeće za trgovinu na malo i veliko. Stasalo združivanjem Zadruge i nekoliko prodavaonica, pretežno prehrambenim proizvodima, kasnije Mješovite robe. A onda mu imotski sinovi dadoše pogon za strelovit uspjeh već oko polovine 1960.tih. Par godina kasnije mega samoposluživanje na
Kolodvoru. Vječna gužve na tri blagajne. Potreba grada i razgranavanja posla izrodi nam legendu, vilenjaka međ imotskim mitskim vilama hotel Imotu.Ures grada sedamdesetih, pedeset soba s pogledom na polje i Biokovo. Nevjerojatan poklon gradu i došljaku.Iskon u imenu. Napredak zapošljava sve ljude koji žele surađivati, makar kao kooperanti. Postaje ime poznato u svijetu trgovine. Posluje po cijeloj bivšoj državi, ali najviše u Hrvatskoj i BiH. Krunski poklon gradu i njegovim žiteljima je 25. svibanj 1977., otvaranje Imotskog magazina IMA – robna kuća, jedna od rijetkih u to doba sa električnim pokretnim stepenicama. Onaj dašak uspjeha i u naoko sitnu detalju. Kakav ponos. Ima IMA svega što poželiš i u kafiću najbolju kavu u gradu. Malo iza toga dobi električne stepenice i druga robna kuća, sarajevski Alhos.
Ona stara njihova prodavaonica u Kusića kući pored apoteke prva je ukrasila izlog lutkama u Imotskom, tamo negdje šezdeset i neke. IMA moderno zdanje, dominira arhitekturom, iznikla nad trošnom veterinarskom i sanitarnom kućicom koja je tu bila zbog tržnice. Ništa nije ugledalo banke, bez sanitarna pečata. Tržnica je također pripadala Napretku. Sjećam se ribarnice, dvojnih poluoblih stepenica do natkrovljenog dijela koji je na pršut, pečenicu, koštradinu, trveni (sir iz mješine) i studenački sir mirisao. Napretkova Mljekara pogon Studenci danas vjerojatno sablast. Pekarnica sa desetine oblika svježeg kruha. Veliki bazen sa česmom i jedno vrijeme u njemu šarani koji su poslije prešli u bazene ribarnice. Srijeda, imotska srijeda bila je veličanstvena oda trgovima, prodavaonicama i tržnici grada. Neopisive gužve, rijeke ljudi su se sljevale u grad. Prilazne skaline, pune korpi jaja, pa i onih delicijozih, pačijih i prepeličjih, prostirke sa sitnim kućnim potrepštinama i krtoli divljeg zelja što i danas u nosnice daju miris koromača i kraljice, gizdave grzdulje. E kako ovdje ne dodati suha rebarca. Imao je Napredak svo blago potrebito dobru domaćinu, Hodočastili mu od Livna do Ljubuškog, danas šoping izleti u suprotnom pravcu. A duša uzdiše, težak izdah za ono što u škropcu pretvorbe izdahnu, netragom nesta, nekima i iz sjećanja.Trebamo svi zapisati, jer nije bilo onog, što zapisano nije. Grad trgovačkim centrima danas izvučen na periferiju, pust i zimi pomalo prazan. Stoosamdeset Napretkovih prodavaonica zbrisano raznim uzrocima. Epidemija, ali nije virusna, već ona neizlječiva, tranzicijska. A sa svojom trgovinom i drugim djelatnostima naš Napredak bijaše perjanica i u regiji. Simbol domaće kvalitete. Samo je ostao miris lipa i šetnje do Vidilice, stara navada i danas njegovana od onih što mu pute, staze od djetinjstva pohodiše. Tada je osnovana i imotska banka koju nam usisa IKB. U gigantu je posao imalo 8oo radnika, koji su sagradili barem četiristo kuća, othranili i obrazovali svoju djecu, i danas priznata i poznata imena u svakoj branši. Razasuti svijetom daleko im od rodna ognjišta. A polje, polje natapano kanalima, bilo je žila kucavica svake *piljarnice* Puno oura i soura, čini mi se osam ili devet, a tek stolarija u Trukulovoj mlinici, mogao si naručiti sve što ti na um padne.Imotski drvodijelci, vrsni majstori svog zanata.. O tome nekada, kada detalji budu kičma nekrologa ovom hranitelju mnogih mladih i starih Krajišnika. Ja bih se zaustavila na meni bitnim kockicama odrastanja. Imotski je imao Hrvatsku čitaonicu, zgasla, ali vrijedni ljudi darovaše nam Dom kulture. Gospode koja raskoš, koji balovi u prizemlju i kavanica na prvom katu za dokone gradske domaćice, ženski kružoci. Onda nesta Dom. Napredak dobio poslovnu zgradu, a grad u sklopu direkcije predivnu kino dvoranu sa velikom pozornicom. Bože, svakoj projekciji prisutni, obavezno uz sjemenke i kokice, ali nisu za nama po podu ostajale. Pazilo se da te ne prozovu, a i kućni odgoj je nalagao žvakaću u džep do prve kante za otpatke. Svake subote čajanke u atriju kina i najpopularnija glazba u svijetu. Alice Cooper, Led Zepelin, The Who, Deep Purple, Jimi Hendrix, The Beatles, Janis Joplin i legendarni Jim Morrison. Dobri stari dance i rock.Kemal, Mišo, Crveni Koralji.Koji su tek maskenbali održavani u tom legendarnom prostoru… Popodne maleni uveče stariji, ali maske obavezne. I onda se uz poslovnu zgradu izgradio hotel Imota. Vau, mogli smo uživati u blagodatima rijetko dobra talijanskog espresa. Nakon onog skorupna gustiša od turskih kava renesansa okusa i onaj istinski „srk“ gušta. Nije da nije bilo i turske u đezvicama, ali ova iz aparata bila guštoža. Ogromna sala hotela za nezaboravne imotske fešte. Restoran uvijek dupkom pun zbog savršeno pripremljenih delicije Krajine. Onaj raskoš okusa žaba u šalši s metvicom. Izumrlo, novost sada su žabe na buzaru.Tko to više fažana zeca, ni pašticada nema onu boju duge pripreme. Ničeg više nema od okusa prošlosti, novo vrijeme, kurba politika i zdrava makrobiotika. Nedostaje onovremeno, nebrojeno organiziranih plesova pa i u humanitarne svrhe.A tek oblizivancije za lovačke večeri. Imali smo mi i svoje sastave i orkestre. Maturalci iz Imote, spuštanja niz stepenice, čuvaju danas fotografije koje krase naše albume. Neki bi ovdje uveli milozvučni svjetlopis, ali ni najači snop laserski, neće razbiti prazninu u koji je Imota oplaštena, pusta, zatvorena. A mogli smo, neki makar sačuvati tradiciju i onog pijuckanja na terasi pored famozne kockarnice. Gledajući Biokovo, sanjali smo tunel. E to vam je sreća, kada generacije dožive ostvarenje snova. Najljepši stadion Gospin dolac, i autoput, stoga sanjajte, snovi se ostvaruju. I ona stara. Pazite što želite, da vam se ne obistini. Nećemo reanimirati Goran, niti Domogradnju, još najmanje uspjeh tadašnjih vodećih posinaka našeg giganta, recimo Vodopskrba: ima toga još, ali možemo vratiti već sutra, najljepši dio Napretkove ponude. Divnom šetnjom šljunčanom stazom kroz sjene drvoreda što nam ih pradjedovi odnjegovaše. Zastati u blizini prvog botaničkog vrta, pa preko poljane do lovačke kućice Gaja. Predivna. A o restoranu Napretka i dogodovštinama s izletišta kultna, stotine divnih stranica bi se moglo ispisati.Nepresušan izvor Odlaskom u park šumu moramo prošetati pored izgubljena arhitektonskog bisera Stočnog pazara. Tamo uz Veterinarsku stanicu šačuvan je dio zelenila i možda onaj stari cedar kojim smo kitili školske ikebane. Grade moj utvrdo Kosačina, neka ti bedem bude svaki onaj naš ponosni imotski ČOVIK *
Onima koji se pitaju zašto je kraj ove serija napisa – imotski ČOVIK, dodajem ono zrnce solo. Mi vrtićki uzrast, čujemo pred gostionicom gangu. Uf nije nam baš mila uhu bila, ali onda smo pali na tekst i bili ponosni kako je taj imotski Čovik bio svemoćan.Uzoran, besmrtan. Izuzetak poduzeća, tamo je stolovala
….masa, narodna. A ganga je:
Da je Isus imoćanin bio, ko bi njega obisiti smio.

Mercedes Ceda Marinković 

Lipo li je svite, biti jezeransko dite. A ta dica su postala poznati i priznati odličnici naše povijesti. Ostaviše nam svoj pjev grdelina, smij berekina, zgode do nezgode, serenade u noći…Život pun radosti i uspjeha. Izgovoriti Imotski nije moguće bez sjećanja na one kojima je i više od života sama bio. Jedan od njih je sigurno naš barba Vlado Vicić. Pišem mu ime, a slike preplavljuju. Već i vrapci živkaju kako je on imao tri svetinje, svoju obitelj, pismu i naš Grad. Imotski je Njegovim žilama strujao kao kisik, bez kojeg živ ne može. E pa u mojoj ulici, u našem djetinjstu i stasavanju, važna, neponovljiva karika bio je naš barba Vlado. Kako ti čuđenje razgorači oči kad upru prstom i prozbore; To ti je Vlado Vicić. On ti od rođenja nikad nije zaplakao, iz pelane je propjevao. A nas ponos oplašti, naš, a tako poseban. Čovjek vječnog osmijeha, nježne riječi i pri susretu uvijek anegdota, naš smijeh bi suzama udario. A On, pazeć da mu smiješak prikriven ne ulovimo, kreće niz ulicu i zbori: Bravo, cerite se, slatka suza slana nije. Kako bi beskrajna bila niska da je biserje nanizati, koje čusmo od našeg barba Vlade. Opijenost gradom pretočio je u najljepše note i štrofice. Pjeva grad, ali ga pjeva i cijela zemlja. Velika imena su izvodila njegove skladbe na brojnim festivalima. Naš barba Vlado je svojim osebujnim stilom pisanja i skladanja svrstao grad u izvorište stare klapske pjesme , dajući nam onu auru dalmatinske izvrsnosti. Gradu jezera doveo je more pjesmom, učini ga više mediteranskim od nekih koji su od postanka temelje u moru brčkali. Sve pjevno i radošću prišti sa ponekim praskom onog lipog imotskog humora. A onda se dogodilo čudo, najljepša pjesma objavljena o Varušu. Ma tko bi ako neće On koji mu je i mišlju hodočastio iz daljine. Ala smo je pjevali. Orila se i s Pasjeg kuka, Vidilice i niz ulice. Sjedimo mi u sumrak na dugu kamenu ispred barba Vukine mesnice. Ori, grmi. ‘Čuješ li mi pisme poj’. On sa rukama u džepovima taman iz kantuna Vučemilovića kuće i mrtav hladan; Nečuje magarci, oglušilo misto od vašeg revanja. Posramili se mi i nastavili šotovoće, a on opet; Šta cvilite ko mačke prigažene, niko vas ne čuje, pustite glas farabuti nek ori do Đirade.. Zbunismo se samo načas, nasmijasmo se i opet gromoglasno zaorilo niz ulicu; O Imotski grade mali primi ovaj pozdrav moj. Kako je volio naš Grad, silno ga je ljubio, što svaki njegov vers potvrđuje. Daleko, a duša u gradu lunja. Anđeoske trublje danas i njegove trubu zvuke nebom razasipaju Veličinu ovog čovjeka opisujem kroz nemili događaj, Velolučani nam prisvojili pjesmu, baš tu, našu,barba Vladinu himnu gradu, još RTB tako najavljuje, njihova. Nedamo mi naše, neda ni barba Vlado. Prepiske, tužbe i vrate oni sva prava imotskom autoru, a On neće odštetu. Velik u svojoj jednostavnosti i dobroti, traži samo da mu snime ploču kako bi naš grad imao još svojih pjesama. Je da je mlađahni Oliver opet snimio malo promjenjenu verziju, ali dragi Olivere tebi ćemo oprostiti, čast nam je, jer tako si i ti potvrdio umijeće našeg skladatelja nota od ljubavi. Tako smo dobili slavne Ćakulone, Zagubljena, i onu Voljeli smo se, koju je snimio duet Pincetić – Paić. O maestralnosti našeg barba Vlade govori i izvođenje naše pjesme duet Tedi Spalato i Katica Marinović u aranžmanu Vinka Didovića, producent je Tomiislav Mrduljaš. Donose oni dašak stare Dalmacije piše novinar. E dragi moj u nas ti je staro na cijeni, kakav dašak, pjesma u Gradu buru jažića zavrti, pa se pjevom zrak nabije sve do Vrulje. Eto, kad je duša beskrajna i u pismi se ćuti, ljubav stihom progovara. Bezvremensko, kao i sam autor. Poslušajte ponovno, srce zatreperi, a toplina prsi ispunjava….i di svatko pismu pivat zna…Da zna, bome, slavuj do slavuja. O Vladi Viciću bi se mogli pisati silni listovi što bi samo o njegovim dosjetkama zborili. Ono biografsko naći ćete u Muzičkom Leksikonu. Najbolji prijatelj od djetinjstva bio mu je barba Sveto Dunda. Eto, na isti dan su i rođeni. Deveti srpnja 1930. bijaše blagodaran. Godina smrti tek taksativno 2022., nebitno jer ovaj vrli izdanak Imote je besmrtan., živjeti će on dok je Svijeta, Boga i imotskog Čovika. Barba Vlado lito u Imotskom provodi navraćajućii i iz Piska, gdje je ljetovao. Rodnom pragu sve ga vuče. Pozvan za rođendan na ručak kod Dundinih, penjući se stepenicama na prvi kat osjeti u nosnicama opojan miris i pogled mu padne na kaskadne slapove rascvjetanih đirana. Nije teško pogoditi. Odluči on u trenu pokloniti Sveti buket i pobere đirane. Kad je naša draga, vrijedna imotska Blajka vidjela barba Vladu, nije ništa rekla. No od tog dana su đirani premješteni na južnu terasu, a skalinada rese šparoge. Pred put za Zagreb navrati on kod milih prijatelja i ozbiljno, potpuno miran priupita Frančesku; Ma molim te oće ove šparoge ovde biti za Cvitnicu. Ona zaprepaštena mogućnošću da završe na nekom balkonu, viče: Ne, ne i ne, Uzme odmah dva pitara i vraća se u kuću. Nitko nije znao zašto više naše lipe Frančeske skale nisu bile mjesto pitarima. Samo njih dva, na isti dan rođena. More, more beskrajno njihovih berekinada. Podučili su oni podmladak, pa u nedostatku šparoga na kiosku Borbe je i magarac osvanuo. No bilo je i serenada pod ponistrama vila raviola imotskih, a i danas sjećanjem prizvati mogu nježne zvuke ispod volta što su kao drhtaj niz ulicu klizila. Barba Vlado nemožemo i nesmijemo te nespominjati. Ti sam si taj Grad, nesputan, raspjevansvan, do neba razigran. E one tvoje Čakulone zbog kojih naučismo što su to šantače. Grade moj oživi mu pismu, neka litu serenada biljeg bude, skalinama nebrojenim pusti pismu da se slijeva, nek kantuni šotovoće podrhtaju, ljubav živi i u treptaju. Nikada ga nećemo zaboraviti, jer taj kolos svega lijepa volio te Grade zadnjom mišlju izdisaja. Samo par dana prije neg li si k Svevišnjem u zagreljaj preselio napisao si;

KAD UMREM
Jednoga dana kad umrem
Zamolit ću Boga svoga
Da mi ne uzme dušu
Nego da je ostavi tamo
Di bure najžešće pušu;
Kraj imotskih jezera
Tamo bi duši mojoj
Najdraže bilo biti

A ja barba Vlado znam, tamo na safirnu nebu bljesak si zvijezde štono neprestano namiguje svake vedre noći. Svi vi nama znani i u srcima nam sačuvani jezeranski sinovi što zboru anđela dodaste one glasove duše besmrtne. Nebo večernje nad Imotskim ima najsjajniji svod, a kad nad Zagrebom zaiskri kruna sjajna, čedno bijela, to voljeno svoje dite u naručju grli majka naša, Gospa od Anđela. …Vrati se, vrati se, željno čekam te JA:

Mercedes Ceda Marinković

Fotografije u arhivi Joška Kolombani i Ivana Dunde 

Koliko li nostalgije prizove ovaj naziv. Magičan ključ otvori škrinjicu i prasne bujica sjećanja svakog Imoćanina. Kultno mjesto na nekadašnjoj Piazza de signori, gdje se u malom prostoru nalazila žila kucavica svih zbivanja koja život znače, Ligutića ćoša. Prisjetimo se kako je nastala naša Ćoša. Ustoličila se nakon velikog potresa koji je srušio Trucollovu kuću, a nama darovao kino i mistični Betun. Porušio potres bedem, stari poluvolat u zidu prema crkvi i darovao nam slobodan prolaz do Skakića kostele. Moj Betun, kad bi pričat znao, od liposti i kamen bi proplakao. Srce mista, svih događanja bilo, mladenačkih ludorija, poznatiji od onog balkona Verone i žešćih navijanja nego li ih Marakana pamtila. A taj dio placa sveta, ukrala nam zgrada Komiteta. Ruši, vraćaj nam Betun, ta bio je poznatiji od Straduna. Oni pokojni. Betun i dalje sjećanjem živi kao sveti pleter našeg djetinjstva i mladosti. Preko ceste, nekadašnja Hrvatska čitaonica, a nama zabranjena zona, Gradska Kavana. E i o tome bi se mogao napisati rukovet krasote, strahopoštovanja i tisuće onih malih dječijih, ali i momačkih nepodopština. Išlo se u nju slobodno samo kad bi od barba Ante, a kasnije barba Boška trebalo donijeti leda, a damama iz ulice škartocet samo jedanput prokuhane, pa osušene kave. Kupovalo se za sitne parice, rijetko dinar ili dva. No trolistu Ligutića ćoše, svu radost daje mali dućan, naše legendarne teta Lele. Ma hodočastili smo tamo pozvani i nepozvani. Imadosmo i mi svoju LJELJU, kraljicu, vladaricu svih okusa i miomirisa, vođen kojima je i slijep do Ligutića ćoše mogao put naći. Aaaaa cure li mosuri brzdavci niz kutove usana, kao kad bi ona kitila izlog friškim škartocetima i drugim gulozarijama. Nu, nu belaja, smijurite se, aaaa! Potvrdiste. Pasticeria artissana, izvorište zašto smo slastice počeli paštama zvati. Prizvaste li gušte cukra de orzzo. Čega li sve nije bilo. Koliko li nas je tamo započelo karijeru sladorledara, slastičara i oblizivača svega od roštijere do terina ogromnog miksera. A tek štap iz cilindra mašine za sladoled. Uh, tuti gusti nel mondo. Male lizipjatine, zvala nas teta Ruža Baukova kada nismo mogli ići po VUS u Kavanu. Gospoda je sporo čitala. Naša teta Lela, neponovljivo. Nitko od nas nije na toj sitnoj građom, a Velikoj ženi po sposobnostima i beskrajnosti duše mogao prepoznati bičeve sudbine u fijuku iz njene prošlosti. Samo tuga te velikim učini. Tužna, a opet poučna prča o jakosti majke u želji da djecu othrani. Teta Lela, kći Martina Vodanovića udaje se za Martina Pavića u poznatu kuću Pavić mesara. Njen Martin za razliku od ostalih htio je i postao pekar. Prva imotska pekara sa poznatim mliječnim kolačima bila je na jezeru ispod velike terase Pavića kuće. Bakarski kolač oli baškotin, je bio za one što su čaj pile i u njemu tvrdoću bakarca u papalinu pretvarali. U veoma skladnu braku dobili su Pavići Dragicu 1932., Zvonka 1933., Zdravka 1835., Ivicu 1936. (umire u 8 mjesecu života) i Viktoriju 1942. Naša Viki zlatokosa, ponovo rođena te ratne 1943. Zdravko i Viki prejedoše se zerzdelijama, dobiše tešku dizenteriju pa ih hitnom odvezoše u Split u bolnicu. Doktori ostavljaju Zdravka, jer ima šanse za život, a osmomjesečno Lelino čedo tu noć umire. Viktoriju su vratili iz Splita, jer njoj su predvidjeli smrt i prije nego li se vrate u Grad. E moji likari dragi, ali Imotski je znao po vama bapske lijekove i davali su našoj Vikici slane srdele. Ozdravila i stasala ona u jedan od ljepših izdanaka jezeranske dice. Polako život ide dalje, poračje, tuga krunu dobva. Umire barba Martin 1948. U to vrijeme se rađa slastičarna oglašena bijelom tablom na Ligutića ćoši. E baš tada se proslavio naš slatki, mliječni kolač, pun sladora i mekane gustožne sredine. Počesto se dijelio i na zalogaj među ekipom na Betunu. Rijetki su ga kao narukvicu nosili. Teta Leli u pomoć pristiže poznati splitski slastičar Reić, a mi uz Peru Marendića u Gradu dobismo još jednu obrtnicu koju će pamtiti generacije. Nit slavlja, nit praznika, nit ludorija na Betunu bez njenih delicija. Klupa ispred njene kuhinje, posve odvojene od dućana bila je kao počivala jezeranska. Tu su se rađale one imotske berekinarije kao najlon, novčanik na žabicu, iz njega viri onaj zeleni rudar ili crvena stotica, a on jadan kao leži izgubljen na putu. Test za one naoko poštene. Gleda lijevo, gleda desno, hitar ćućanj i pokušaš uzesti novčanicu, ali baš tada, upravo tog momenta novčanik nestane svemirskom brzinom. Najčešće pod nogom nekog posve ozbiljnog muškarca koji stojećki čeka mjesto na klupici ili pak onog koji nezainteresiran za okolinu čita novine pred kavanom. Mati moja čuda i čuđenja naivčina koji nisu stasavali uz te doajene uličnih predstava. Klupica je bila i mjesto za popušiti cigaret u pauzama za marendu. Jedan takav kadar imamo ovdje na fotografiji snimljenoj 1975. godine. Brz pogled i začas vremeplov. Prvi s desna je naš barba Italo Columbani (1920 -1995 ). Vozač i likar one prve sjajne vatrogasne cisterne, čuvane malo niže u Ligutića ulici nad velikim kanalom u podu. Koje misto za sakrijavicu, bogom dano. Tu je barba Sveto Simić (1922-1996) koji je spadao u prvake mrčenja kurijožača i ćakulona po prozorima u vrijeme prolaska Krnjevala. Mrči, mrči nek pocrni svaka, naredba je Baka, a ona koja za baketinu čuva tilo, brašnon je ofarbaj u bilo. Barba Sveto je naslijedio u mješovitoj robi u teta Liće kući našeg barba Markana, 505 svakom u šaku tko je lijepo pozdravio i pristojan bio. Prvi satovi bon tona zbog bombona. Ovaj u sredini je Drago Lončar, muratore. Sada Ligutića ćoša u prolazu podsjeti na parking, miris oktana, a nas na onu: “Niz tebe san vozija karet na balinjere i niz tebe gura kolo od barila”!

Mercedec Ceda Marinković

Fotografija u arhivi Jovanke Simić Khalifa 

Zimi u Imotskome česte i izazovne su bile vijavice. Posebno su hučale, vijale i zavijale uz skaline i niz skaline grada. Znadeš li kako je proć Cicinu kuću i onih nekoliko skalina uz nju po vijavici? E, moraš se držat za gvožđrni pašaman na kući. A vijavica je bila vitar i snig zajedno. I moraš ostat da te ne baci. Rano jutro po vijavici dođe naša Dada (baba Iva su je zvali ostali) u nas zamotana u debeli crni vuneni plet. Sva smrznuta, crvenog lica. Mi još topli iz kreveta u našoj toploj kužini s pogledom na imotsko polje. Mama joj uliva u debeli bićerin rakije da se ugrije. Miris rakije preuzme toplu kužinu. A Dada priča kako je umalo bacilo na Cicinim skalinim. Za svetu Lucu bi došli posebni darovi od none iz Omiša. Bratu i meni, on je dobiva šta je želijo, a ja nisam imala želja, a dobila bi uvik najlipši dar. Jedne godine plastični kanoćal u kojeg su se stavljali slajdovi sa slikama lutaka medvjedića. Mislim da je bilo četiri slajda i složila bi se cila priča neviđena. Druge godine sv. Luce iz Omiša mi donese dječji kišobran, rozi sa rozom, ružičastom
bakelitnom ručkom. Niko takav nije vidio. Odma tog jutra idem ja u vrtić po vijavici s tim kišobranom. Od naše kuće do vrtića u općini moram proć skaline između Tonkovića kuće i općine. Kao da je sada; sićam se kako je zavijo vitar moju ruku otkinijo kišobran i samo mi je ostala u ruci ona prekrasna roza bakelitna ručica. Eto taj trenutak radosti zbog novog kišobrana i iznenadnog naleta vijavice koji mi ga je otkinio i odnio pamtim cili život. Beskrajna radost i veselje nama dici je bio snig prvih dana dok je bio suv i prhak. Snježna meka tišina puna radosnih dječjih uzvika i dozivanja. Izać na snig i trčat, vozit se na nizbrdicama na saonicama do besvjesti! Grudanje. Uh kada te pogodi i nađe neki prostor između šala, kolara i kape. Uglavnom smo bili odjeveni u štofane kaputiće, vunene ili štofane hlače i kožne cipelama ili čizme, vunenim kapicama i rukavicama. Naša mama je plela svu moguću odjeću tako da smo imali prilično vunenoga. Sva ova lipa i dobra roba upije toliko sniga i hladnoće. To smo zanemarivali sve do trenutka kada se je moralo kući. Otežane odjeće i obuće malo pothlađeni, ali i najsritniji na svitu, rumenih obraza pogotovo ako nismo zaradili bugance, odlazili bi u naše tople kužine u kojima je grijao drveni špaher. Divnu li su ti snigovi i vijavice u Imotskome moga ditinjstva-

Davorka Deur

Na fotografiji snimljenoj u Imotskom 02.02.1962. godine su Desa Stanić rođ. Baričević (1928-1985) sa djecom Anđelkom i Davorkom na Jezeru. Desa, supruga zubara dr Ive Stanića rođena na otoku Korčuli radila je u poduzeću Napredak do prerane smrti.

Fotografija u arhivi Davorke Deur rođ. Stanić

Božic u Imotskom meni nedostaje, jer bilo je bajkovito, čarobno, nestvarno. Nakon Ponoćke čestitanja, ljubljenja i veselje po ulicama. Svi su svima sve oprostili, zaboravili i Na dobro Vam došlo Novo lito. Božić je okupljao obitelji pa su mnogi imali rijetku priliku da se svi nađu oko stola. Bože mili koliko truda u pomno poslaganim pjatancama,a iz supjere sve likarije svita u babinoj juhi. Dječije čarke, tko će rebro, a tko but,pogled kroz poluzatvoren kapak fol ozbiljnog djeda posjednutog uvijek na čelo stola.Starina naš i korjen i iskustvo što te ljubeć kudi.Kroz prozore prospe se svako malo zveket čaša i porculana što ga je još mater donila u dotu.Svaka kuća ista slika. Trajao bi ručak do večere, smijeh je odzvanjao, pisma se orila, kuckanje čaša i svjetla do dugo u noć. A sutra, sutra će doći prijatelji i rodbina, možda ćemo mi k njima. Svejedno, Božić u nama biti će do novog Božića, novog okupljanja, novih slika u albumu koje nikada izblijediti neće. Ne mogu, jer i kad nismo tamo, imotski Božić je s nama, naša sjećanja, radosnica njime popunjena, u Svijet ponesena da bi nas k njemu vratila, sjećanjem. Svima Vama koji u njemu svetkujete i svim ljudima sretan, čestit i blagoslovljen Božić, zdravlja, mira i radosti, obilje Božje milostivosti od nas koji palimo božićne svijeće daleko od našeg Grada, ali rafioli, imotska torta, pašticada, kapurali, i sve ono čemu nas tradicija obvezuje je pred nama.A tamo nekada, uz obod Modra jezera mogli su puhati hladni sa sjevera vjetrovi, ta naša bura, studen i bijeli snježni smetovi.
Moglo je bilo što našim nebom zatutnjati, zagrmjeti, iz njeg se kao iz kabla proliti, jutrom injem zarositi. Bilo je svejedno. Ništa, baš ništa nije moglo čar Došašća i onu radost išćekivanja zatomiti. Prosinac, mjesec darivanja, blagovanja i neizrecive radosti. Sveta Lucija je bio početak obilaska Ligutića ćoše i teta Leline slastičarne. Bože, još i danas kao da možemo osjetiti one miomirise, kupiti dva, tri svilena bombona umotana u crvene, plave, zelene sjajne celofane. Slatki crveno bijeli štapići od iste šećerne smjese bili su posebna poslastica. Mandulati, škartoceti, krempite, galetine, špomilje, pandulini, svega u izobilju. Svaka kuća imala je čini mi se u tinelu izlog kao teta Lelin dučančić, ali tamo je pristup bio zabranjen. Mnogi smo kradom otvarali bavule, komode i kutije s kotonjadon ili ćupterom visoko na vitrinama. Mirisi lovora, anisa, amareta, cimeta, klinčića i naranče, mađijali su naša ćula, navodili na grijeh, osiromašivali zdjele, frutjere i tortijere. Mati kao mati, ta naša divna Imotska mati, samo bi prozborila: „Opet miš po tinelu“. A onda bi se kao čarolijom dopunile zdjele iz kutija zaključanih u sobni ormar. Često bi na kuhinjskom stolu jutrom osvanuli ti divni biškotini našeg kraja, veoma zvučna imena Priko špahera. Topili su se u ustima kao dekot. Grad je imao ariju nabivenu mirisima. Kroz ulice, skaline i đardine čula se “muzika” teća, rostjera, gvantjera i miris svježe pržene kave. Čule su se i božićne pjesme, upjevavanje grlenih tenora, soprana kao probe crkvenog zbora, djelića Imotske Božićne bajke. A onda osvane dan koji ti jutrom ubrza puls, da
nevjerojatnu brzinu u nogama, spretnost u rukama, volju da bor bude najljepši, Betlehem bogato “načičkan” ovčicama, opet ukradeš poneki bombon sa bora, a papir zaviješ u prvobitni volumen sa najnaivnijim osmjehom prevaranta. Badnjak. Post i nemrs. Tko nije volio bakalar, kruh i voda, misionarski do popodnevnih fritula. Pune “lavadurice” kuglica nestajale su u trenu, a na šećeru se nije štedjelo. Noć je nosila čaroliju. Tiha noć, Sveta noć. Blaženstvo prosuto po ulicama, skalinadama, kućama, dvorištima. Slijevale su se grupice prema crkvi svetog Frane, te noći bila je pretijesna, pa su zidići Šamatorja bili prepuni kao i ulice. Biti u zboru bila je neopisiva privilegija. Napuniš džepove cukarinima i neometano kroz prepunu crkvu u kor. A gore časna Henrika, orgulje, note i murvina šiba. Blažen je bio tko bi dobio zadatak napumpavati zrak u orgulje. Mogao se omrsiti blagom skrivenim u džepovima.Je se oblizivalo, brzdavilo, a ponekad zavijaciš keksić s ograde prijatelju dole u masu. Pogled sa kora na crkvu bio je veličanstven, izlazak nekoliko fratara u najljepšim misnicama, ministranata prepune oltarne skale, i onda gvardijan i još dvojica na izlazu iz Sakristije. Crkvena zvona bi zazvonila, sta zazvonila, zapjevala bi,a zapjevao bi i zbor na prve note orgulja. U ponoć se Bog rodi Nebo zemlju prosvijetli…..To nestvarno, božansko ozračje, opipljiva sreća u zraku i čovjeku. Vjerujem da je i danas tako,povratak onom najvažnijem, Obitelji. Tri, četiri generacije, u zajedništvu pred treptajem svijeće ujedinjeni u
bliskosti sa željom da tako bude zanavijek. Komadić kruha u crnom vinu za pogasiti svijeću i da štipne najmlađi da ga “grla” ne ulovi. Sigurno da će taj časak njegove „važnosti“ nositi u srcu i prenijeti ga potomcima. Bogatstvo dragi moji neizmjerno. Čuvajući običaje mi istinski živimo za bolje sutra, jer ćemo umjeti oprostiti, prijateljevati i posrnulu ruku pružiti, tuđoj sreći se radovati. To je naš bio poklon isod bora, proslijedimo ga.

Mercedes Ceda Marinković

Op.a, Neš i nemožeš od radosti Božića ne ljubiti i ono iza: U sve vrime godišta ostadosmo bez išta, fala Bogu imamo još jednoga pivca i kokoš—–
Pa ona udarna šetnjica uz klapat alki i zvona na vratima, grleno zaoriti: Hvala vama na vašemu daru što ste dali svetomu Ivanu.Punile se jabukice petodinarkama. A džepovi svim gulozarijama, onako ususho.Pokušajte, bogatstvo uz radost, smij i pismu.Neponovljivo. Sritno lipi, dragi i voljeni moji, neka opet kolenda oživi i Topanu, Bazanu, Šentadu, Principale i Pazar, priko Stari Milinovića dvora i djardina do Djirade, a onda popriko do svakog kutka i rusulice naše. Gaja.Svim darima neba obilato vas obdarilo porodjenje Njegovo !
Čestit i berićetan Vam Božić !

Mercedes Ceda Marinković 

Jedno kasno ljeto prva karika kadene toliko snažne da je ni smrt ne može otkinuti, nama koje smo je baštinili. Moraš imati sreću kako bi je nosio u sebi poput ljubavi bezgranične koja je sreći mila sestra blizanka. Eeee, jesmo li svi bili sretnici ili su samo rijetki njeni miljenici. Generacijo moja, prijatelji dragi i danas. Počelo je sa vrtićem, divnim priredbama, izletima, doručcima i našom teta Marijom (Marzenkom) Carić. Koja duša, žena i Čovjek. Plakali smo kada smo se razdvajali, mali, a ipak odrasli za pravu školu u kojoj nema teta Marije ( Marzenke), nema zagrljaja i poljupca na ogrebano koljeno u vječnoj trci po Đardinu. Kako smo plakali. Strah koji kožu ježuri, trncem je oplavi kao pred najvećim neprijateljem u onoj riječi morate. Naučeni kako je normalno imati higjenske navike, osjetiti kada treba prijatelju pomoći, pred nestašlukom učinjenim preuzesti dio krivice. Obilato usvojenom ljubavlju za crtanjem, pjesmom, opismenjeni i dobra poznavanja *matematike* koju smo savladali kroz dinare. Crvena desetica, stoja, bogatstvo. Svako jutro kupiš u teta Drage kruh-polumjesec, mora ti vratiti dovoljno za paštu u teta Lele, šaku 5o5 bombona u barba Markana i urednih čistih ruku bez kusura kući. Ponekad se odrekneš gulozarija, ako je trebalo kupiti VUS (Vijesnik u srijedu) Koliki lancun od novine, poput paravana svakoj glavi u kavani, onako rastegnut na podložak za čitanje novina, napravljen od trstike. Srijeda, pazarni dan.U gradu svega, nebrojeno najdražih đakonija, a ti nemaš kusura. Bože jesmo pljačkali vlastite kasice prasice, neki su razbili keramičke patkice za kolajnu od šarenih medenjaka u teta Ljube Bilića. Pazarni dan! Obilje, gradski rođendan, Puf i sada umjesto šetnje, medenjaka i klapetala, pod mus, škola. Tuga i strah do neba, zagasilo nam to mus, radost života. Moraš, uf kako teška odbojna riječ.
Sjedimo mi Jezerani na naše skale, kad evo ti nama najdraže posjetiteljice, naše drage teta Frančeske. Kao i uvijek široka osmjeha, zastane ona s nama,primjeti onu tupu gluhoću i pita nas što nam je to ukralo smiješak .Mi zborno . Moramo u školu. Ona tada sjedne do nas, nasmije se gotovo do suza, onako kako je samo to ona umjela u cijelom gradu i zaraza. Sada se svi smijemo, ali kisele faca nas krase. Kukamo joj mi za teta Marijom, a ona na to, pa ići ćemo na jezero na izlet, vidjeti ćete vi svoju odgajateljicu, jer ja ću biti vaša učiteljica. Bože krika niz moje skaline, grleniji od onih gromova koji znaju pucati u kolovozu nad našim krajem obasja nas *svitlost* jača od svih munja koje su kroz polje ikad *cipale*. U jednom trenutku svi smo bili na hrpi grleći je i ljubeći. Ona nam učiteljica. Gospode jesi milostiv. Zaori pjesma: Idemo u školu, idemo u školu. Ona čudom progovara, darom neba nama otrgnutima od teta Marije, umjesto milosti i nemilosti, mi ravno u krilo naše dobre vile, jezeranske nevjeste, Blajke i za primjer Imoćanke. Okrenu se naš pristup školi, prostruji estetski dašak. Posta nam briga pernica, torba, omoti, teke i ostali *čendrljini* koji se u školu poskrivećki nose, a kupuju se u Markelića, a ne u knižari. Tebi hvala. Sve ti dugujemo, najdraža naša. Svi te tako osjećamo, jer tvoja posebnost dala nam je našu osobnost. Bila si i bila bi ponosna na nas. Pustite fratra i doktora, Učitelj-ica je Bog svakom djetetu. Milostiv, strpljiv, praštajući i s onom ljubavlju beskrajnom, razumijevanjem za pogrešku, pohvalom za trud i želju biti pravi đak. Kroz cijelo školovanje imala sam sreću da me upravo takvi vode. RIP Gospodo i neizmjerno hvala u ime generacija, koje ste naučili važnosti onog, ponekad treba stati, a uvijek znati, jer samo znanje je moć koju nam nitko oduzesti nemože. Čitati, čitati i čitati, a tek ona; Da bi znao za pet, moraš poznavati više građe nego li udžbenik, za četvorku moraš imati moje znanje, zato dragi moji đaci vaša carska ocjena jeste dobar. Gotovo paraliza kada bi taj genijalac ušao u gimnazijski prvi B-e razred. Nismo ga bez razloga njihalom strave zvali kada bi listaao imenik tražeći *žrtvu* Ali Ona, naša Frančeska je onaj prvi pilun u našem pristupu cjelokupnom životu.Samo majka takvu nježnost daje.
Voljena moja, ako je nomen omen, onda znaj kako netko meni važan, vjerujem ima bar dio duše nalik tvojoj i da srčano nosi ono Frančeska. Naučismo mi od Tebe kako je ovdje Č i zašto. Blato na Korčuli smo poznavali, jer nam je upravo ono darovalo jedan svoj biser iz korčulanske kolajne liposti, znanja i prošlosti vjekovne. Odrasla uz Kumpaniju, naučila nas društvenosti, toleranciji i vjerovali ili ne, mene i kuhanju. Koja divna sjećanja, ti radosti moje mladosti, često imam osjećaj kako me smiješak prati dok špomilje mutim. Što god radila, oči bi joj zaiskrile, a mi bi je slušali i upijali kao spužve učeći kako se voli rodni kraj i kako se ljubi novi zavičaj. Imoćani moji nije li ona bila Imoćanka, a Blajka, veličanstveno saživljena sa novim krajem, ponekad osornim ljudima, međ onim Gotovčevim i Vicićevim ćakulonama, ostala je svoja, naša i svugdje osoba koja dan i život u bolji napravi enormnom snagom duha i karaktera. Nedostaje, ne samo nama brojnim njenim pačićima, ona nedostaje svima koji su živjeli u Gradu u to neko doba procvata svega u našem gnijezdu iskona. Ima i ova kako je Ona, mlada školovana, nježna žena stigla sa barba Svetom u grad kao nevjesta. Odu oni u šetnju, a Frančeska čuje viku gotovo iz svake kuće.Ulovi se za njegovu ruku i kaže, Sveto dragi jeli se ovo oni svađaju. A naš barba Sveto, i on nas je mnoge u folkloru odgojio, mudro; Ne Frančeska, to ti oni razgovaraju i moraju vikati, jer su zidovi debeli pa da ih žena čuje i kad u dvorištu robu suši. Ona se nasmijala, a onda stopljena sa sigurnošću da će je i zadnja klupa čuti, počesto bi odletjela u onaj visoki C, sa smijehom uvijek. Neponovljiva. Ono što je imala kao zaštitni, znak, bili su tako lako topljivi u ustima, njeni biškotini Priko špahera. Svi okusi svijeta na kojem bi joj i Francuzi pozavidjeli. Naša Frančeska je bila sigurno jedna od najboljih kuharica imotskih delicija. Na komplimente bi nonšalantno odgovarala; Ja koja prenosim gradiva, prva ih moram usvojiti. Dakle dragi moji zapišite i vi uz svoje slike, sve one sa kojima ste i sendvić i klupu dijelili, one koji su vas tome naučili, da kad vidiš nekog kako izlazi iz portuna sa friško učinjenim sendvićem, grleno imotski zavičeš Upooo, a on ti nesebično polovicu pruži. Možda se nama čini jučer, ali eto pola stoljeća nas od ove slike dijeli. Nečiji životi su oblikovali to vrijeme, pa i nas, kako bi naša Golubica pod Forticom i danas imala snagu za let. Sjetimo ih se, jer nema velikih i malih ima samo dobrih i ponekih *nađavla*. Zato pričajte svojoj djeci, kako bi i oni imali što baštiniti, jer život je brz, a promjene munjevite. Pa eto molim sve one koji ovaj tekst otvore da ne troše snagu na *like*. Otiđite do prvog kioska, kupite jednu razglednicu Grada i pošaljite je onom što Vam misli krade.Tako se stvara i povijest u slici, a sveta je obveza nas da je i sačuvamo.

Mercedes Ceda Marinković (za Jagul wine cellar, rujan 2025.)

Na fotografiji I. B razred generacije imotskih đaka rođenih 1956. godine školske godine 1963/1964 sa učiteljicom Frančeskom Dunda. S lijeva u 1. redu sjede: Suzana Rebić i Maja Leko, Moris Jukić i Tonći Glavaš, Mercedes Ceda Brekalo i Vjeko Vrčić, Zvonko Nikolić i Miće N., Mila Živanović i Tonći Matković, Jagoda Milardović i Blaža Biloš, Anita Zujić i Jelena Gudelj, Ante Milardović i Drago Kuzman, Nikola Težulat Kuso i Frane Đuzel Đuska, Verica Pavoković i Marija Maja Kadijević, Marija Ćosić, Branko Šegon i Maja Živanović, Marija Ivanović i do nje Boris Pavic, gore je Ljiljana Vukičević.

Fotografija u arhivi Ivana Ive Dunda 

Danas, kad još ni blizu nismo svjesni blagodati vode, pa ne razmišljamo dokle će ona natapati naš život na zemlji i ugađati nam, dobro je sjetiti se kako je bilo živjeti bez vodovoda i „špina“……
Kako je bilo živjeti s čatrnjama. Imotski je poznavao ljetne žege i bio „žedan kamen na studencu“ i pored vode svojih jezera i rijeke Vrljike koji su mu olakšavali dah. Sklanjao se u hlad debelih zidova svojih kamenih kuća i sjenu rijetkih stabala i borovih šumaraka. Pojavila bi se, doduše, usput, tu i tamo, kakva česma kroz koju bi se nekim prirodnim kanalima provukao mlaz vode pa su te česme bile značajna mjesta, da putnik namjernik s tog izvora napuni dlan i srkne koju dragocjenu kap. Baš u takvom kamenom gradu, gdje se za vodovod nije znalo do pedesetih godina dvadesetog stoljeća, bilo bi nezamislivo živjeti bez čatrnja. One su kroz dugu povijest potrebe za vodom, u životu ljudi imale veliku ulogu. Bile su to duboke, u zemlji iskopane i gustom kamenom gradnjom (kasnije cementom) obložene prostorije u koje se posebnim kanalima i žlijebom slijevala kišnica i tako stvarao rezervoar vode za piće i ostale potrebe. Pitkost i čistoća vode se, barem u imotskom kraju, osiguravala ubacivanjem unutra prirodnih pročiščivača; domaće ribe „gavice“, ponegdje i jegulje, a zatim se nakon nekog vremena „narodnom pameću“ procjenjivala njezina kakvoća. Za vađenje vode postojao je omanji metalni sić vezan lancem (sinđirom) koji se spuštao do vode i posebnim zamahom punio. Zvalo se to „zahvaćanje vode“ iz čatrnje, u narodu rečeno – zavaćanje. (Zavatider malo vode – govorio je narod). Sić je obično bio obješen unutar visoke kamene krune koja je opasavala čatrnju iznad zemlje, bila pokrivena metalnim poklopcem i nerijetko zaključavana katancem. Uz sić je čatrnja morala imati još jedan dodatak; grančik (ganač) – trokraku ili četverokraku metalnu hvataljku za nešto što bi kadikojim slučajem upalo u vodu, a to je najčešće bio sam sić, ako ispuzne sa sinđira (lanca) ili konopa za hvatanje vode. Čatrnje su se gradile obično izvan kuće, a u Imotskom je postojala praksa da se u „boljim“ kućama grade čatrnje i unutar zgrade pa im je često otvor bio u zidu zatvoren vratima i tako podsjećao na ormar. Čatrnje su imale mnoge obitelji u gradu i na selu. Bolje stojeće obitelji svoje su čatrnje izvana krunile boljim kamenom i i ukrašavale posebno klesanim nacrtom. Neki su ih koristili za hlađenje pića i lubenica, toliko je voda u njima bila hladna. Čatrnje na selu bile su, čini se, višenamjenske. Voda je služila za ljude i stoku i zalijevanje manjih nasada. Bilo je i situacija zajedničkog korištenja čatrnje s drugim obiteljima ili rođacima.Kad su poslije Drugog svjetskoga rata u gradu naseljavane zgrade bivših posjednika novim stanarima i obiteljima, život s čatrnjama se morao rješavati kompromisom i činilo se da nije bilo puno nerješivih problema oko korištenja čatrnja u samome gradu. No neke priče kazuju drukčije. A bilo je više priča i anegdota vezanih za čatrnje pa je zgodno ispričati neke od njih. Počet ću s nekad impozantnom Marčinom kućom u blizini crkve, koja i danas,makar u propadanju, plijeni svojim izgledom i veličinom. Bila je vlasništvo uglednog imotskog veterinara Mate i moje sjećanje na tu kuću seže u vrijeme poslije rata kada je u njoj živjelo sedam obitelji, među njima i obitelj moje prijateljice Katice Ostojić. Teško je bilo s vodom u tako gusto nastanjenoj kući, a imala je samo jednu čatrnju izvan same zgrade. Gazdarica, gospođa Katica Marče, dopuštala je svakoj obitelji po dva sića vode dnevno. A bila su u prizemlju samo dva kućna WC-a i voda je bila nasušna potreba. Stoga je trebalo tražiti i druge mogućnosti, posegnuti za vodom iz drugih čatrnja pa se Katičina mama Anka sjetila da ode zahvatiti malo vode iz obližnje crkovne čatrnje. Dogodio se ozbiljan problem jer je, kako se kasnije doznalo, netko zbog navodnog nesnosnog škripanja metalnog poklopca na fratarskoj čatrnji, zagadio vodu bacanjem unutra neke krepane životinje pa je moja prijateljica ubrzo oboljela od paratifusa i mjesec dana provela u splitskoj bolnici. Samostansku čatrnju je preuzela sanitarna inspekcija, a njezinoj je obitelji sada još više trebala čista voda. Obližnja Jagulova kuća, također nastanjena brojnim obiteljima, imala je čatrnju unutar zgrade, u zidu, zaključanu katancem pa je Katičina mama morala tražiti dozvolu za malo pitke vode. Jedna stanarka, imenom Vida, nije vidjela tuđi jad i nije dozvolila uzimanje vode iz njihove čatrnje, pa je Katičina mama, inače energična majka troje djece, uzela stvar u svoje ruke, razbila katanac pred očinjim vidom spomenute Vide, i uzela potrebnu vodu kako bi spasila obitelj od većeg problema. Druga priča vezana je za postupak punjenja čatrnje vinom što je u imotskoj Vinariji ponekad bila praksa u zbrinjavanju viškova. U Jagulovoj kući je, kako rekosmo, čatrnja ugrađena u zidu i dubokom hladu. Slučaj je htio da je u to vrijeme bila prazna i izvan upotrebe, a u imotskoj Vinariji je iz bogate berbe bilo viška vina koje je trebalo zbrinuti. Na Vinariji je radila inženjerka Marija Jagulova i na zamolbu svoga poslodavca dozvolila da se vino ulije u njihovu čatrnju. Jedna od stanarki Jagulove kuće, Mara, nova žena šjor Tonija Kuljiša nakon smrti njegove žene File, izgleda nije bila upućena u stvar pa se išla napiti vode iz kućne čatrnje. Potegla je dobar gutljaj. Kako je bila velika vjernica i svaki dan išla u crkvu, primijetilo se da posrće i ne može u crkvi naći svoj banak. To se stanje ponovilo par puta i izazvalo pitanja o čemu se radi, pa je ošamućena gđa Mara objasnila : “Evo, ljudi moji, dogodilo se čudo. Dosad bi iz čatrnje zaitila vodu i napila se, a sada je izgleda Isus vodu pritvorio u vino. Ili to meni Isus daje niki znak, ujmisusovo.“ Priče o zajedničkom korištenju čatrnja među obiteljima i susjedima znaju biti komične, a ponekad i ozbiljne. U ovu sam i sama bila umiješana kad su se vršile pripreme za moje vjenčanje 1965. godine. A te pripreme su se bitno razlikovale od današnjih. Važan dio posla bilo je dvomjesečno šivanje dote (rubenine) jer se posteljina, osim metraže, kao ni štramci, nisu mogli kupiti kao danas. Stoga je bila angažirana vrsna švelja i vezilja gđa Judmila Fistanić – Bazaranka koja je u našoj kući danima šivala lancune, intimele, stoljnjake, ukrašavajući ih merlom, monogramima GR, ažurima, aplikacijama, i stvarala mala čuda koja će putovati posebnim prijevozom od Imotskog do Vrgorca gdje će po tradiciji sve biti pokazano obitelji moga budućeg supruga. Problem je nastao kad je sve to trebalo oprati, a zbog velike su se zime u Imotskom zamrzle vodovodne cijevi. Morat ćemo uzimati vodu iz čatrnje koju je moja obitelj godinama dogovorno dijelila s rođacima iz susjedne kuće. Bio je tada po srijedi neki poremećaj u odnosima s vlasnicom susjedne kuće pa moji ukućani i drugi pomagači odluče da će do čatrnje koja je iza kuće, sjeverno prema Jezeru, polako hodati krovom koji je s te strane vrlo nizak i tako kriomice uzimati sić po sić vode. Hodali su oprezno u papučama, sa sićima u rukama da ih se ne čuje, jedna je držala poklopac čatrnje da ne škripi, druga je dodavala trećoj, niti ne primjećujući da ih pošteno dere jezerska bura od Jažića strane. Tako se moja dota na kraju oprala ukradenom vodom, osušila Jažića burom, nakon toga inkolala i složila, pa ukrašena „fjokima“,zajedno sa štramcima šivanim rukom Ane Meterove, putovala u Vrgorac. Svakako uz pratnju koju je predvodila moja sestra. A tamo, u Vrgorcu, mene je umjesto čatrnje, dočekao „sarnač“, drugo ime za istu stvar. Danas one čatrnje iza naše susjedne kuće više nema. Pretvorena je u čemer, kamenu prostoriju namijenjenu konobi ili nečemu sličnom. I druge kuće su vidim svoje čatrnje pretvorile u konobe – čemere, ali to je već druga priča. Priča o našim čatrnjama nipošto nema kraja, jer i pored vodovoda i moderne tehnologije mnoge čatrnje još postoje i, nadam se, u njima ima pitke vode najslađe na svijetu.

Gordana Radić

Na fotografiji čatrnja zatvorena vratima u Jagulovoj kući i unutarnja čatrnja u kući Tripalo 

Još jedan od običaja našeg maleg mista je stari običaj štovanje sv. Ivana Krstitelja ili u narodu poznatog kao sv. Ivana Svitnjaka. Prid samo pripremanje fešte Imotski je neslužbeno bio podiljen na tri zone: Jezerane, Bazarane i Điradane. Svaka je strana štitila svoj teritorij, tako Jezerani nisu smili prići granicu dalje Gradske kavane, uz skaline do Šentade.Sa jezeranske strane bila je granica do Adine kuće i ispod Dinkove pećine. Dalje ne bih potezao granice jer su ove spomenute strane bile najaktivnije. Kao još nejakom članu ovih događanja nije mi bilo jasno čemu podila mista ako je sve u čast sv. Ivana.Međutim to je bilo jako važno za prikupljanje drva, i tada dinara. Glavni cilj bio je ubrati što više drva za složiti svitnjake jer su tada slagana po četiri svitnjaka na Bazani i Jezeru. Bio sam na obe strane, ne kao špijun nego je moja obitelj često seljakala pa sam po tom pitanju morao biti za obe strane. Drva su nam bila bitna kako kolićinski tako i lipo cipana jer su se svitnjaci slagali na stožac Drva su se donosila cilu godinu na konjima i magarcima na dvi strane na samarima. Darivatelji su se teška srca odvajali od drva jer je u jednom dugom razdoblju vatra u kućanstvima bila jedini izvor za kuhanje pa makar usrid litnje žege morao pofrigati jaje ili sitnom ditetu dati papicu. Te su cipanice obično bile dužine metar ili metar i dvadeset centimetara.To je bilo lako slagati, a sitnije ili cokove sa šupragom bacati u sredinu svitnjaka.Kraj odnosno vrh svitnjaka završavao je sa velikom zelenom granom zvanom breja. Dakle zbog toga su izbijali ratovi i čiji su svitnjaci lipše složeni. Prilikom milodara pivalo se domaćici ili domaćinu: „Oj šjor, šjora XY. naša mila diko tebe štuje malo i veliko, a najviše jezeranska dica, pomogla ih Marija divica“ ili obratno bazaranska dica. Ako ne bi bili darovani dobili bi kontra efekt: „Šjor, šjora XY eto ti te đavle i ko te namirio name“. Ako je bio bilo kakav dobitak:“Hvala Vama na Vašem daru što ste dali sv. Ivanu“. Kroz cilo vrime prikupljanja drva stalno su se orile pisme, Bazarani Jezeranima: „Na Bazani sira i mlika, na Jezeru Mele vam je dika“. Jezerani Bazaranima: „ Na Bazani rodile su drače, na Bazani Šiška po…a gaće“, “Bazarani naili se zmija, Jezerani pukoše od smija“, Bazarani Jezeranima: „Jezerani naili se luka, oni skaču sa Pasjega kuka“, „Jezerani konjskim salom začinjaju puru, ručak im je u devetu uru“, „Na Jezeru rodile su murve, na Bazani sve su žene kurve“ i obrnuto.“Na Bazani još se svitnjak pali, Jezerani svog su đavlu dali“, „Jezerani bolje nam je nikako ne žeći nego paliti od štraca smrdeči“. Još uvijek pozdravljam Bazarane na očuvanju tradicije ali imam i veliku zamirku jer ne kupe drva već bez milosti siku lipu šumu po Gospinom docu, Topani i Modrom jezeru te se u velikom dilu rišavaju starih štraca.Pri obilasku domaćinstava radi drva ukapila bi se i koja para u blagajne. Kad bi bio tajac za prikupljanje ekipe su vodile teške bitke na otvorenom kamenicama i napravama zvanim bacači. Bilo je razbijenih glava, ako si dobio pod majicu šuti i vrati. Bazarani su bili u prednosti jer su bili na uzvisini nad Dinkovom pećinom i na obali (sada dio oko spomenika).Jezerani bi iskoristili prirodni klanac kojeg bi prekrivali granjem, travom i zemljom i kojeg su zvali bunker. Više je služio za ranjenike lociranim na Kulici di se nalazi veliki parking limenih ljubimaca koji su zauvik potirali jezeranske svitnjake.Špijuni su imali zadatak prinositi kapetanima ekipa čiji je bolji svitnjak i tko je više priskočio preko žerave bosih nogu. Uz plamene jezike orile su se pisme, a uz krisnice za one škrte bi se pivalo: „Koliko iskara vrcilo, toliko vas đavala odnilo“. Žerava bi često ponudila misto gradelama, bilo je pića i fritula.Skupljene pare išle su u zajedničku blagajnu tj platili bi misu Svečaru. U slozi bi išli na misu, a sutradan bi zajedno išli u Modro jezero u miru na obe strane unatoč razbijenim glavama.

„Bazarani juriš učiniše Jezerani , svi se pokloniše“
„Jezerani da vam nije naše likarije ne bi ili slasne govedine!

Josip Braco Zen

Dio Bazane ispod tvrdave snimljen 1942. godine, lijevo je kuca Tezulata, desno Cokana Valdevita te Vicka Tezulata, fotografija u obiteljskoj arhivi

Starodrevno stablo izraslo na raskrižju ulice dr Josipa Mladinova i Vladimira Nazora. Stara, zapuštena, više puta devastirana sa kontejnerima i neredom okićena. Po pričama najstarijih ljudi iz blizine murve, mogla bi biti posađena za vladavine Osmanlija jer je u tom periodu postojala pisana naredba kojom se moralo masovno saditi murve kako bi i raja imala svoj slatki i jeftini zalogaj. Po svemu sudeći je samonikla jer nikad nije dala zreli plod. Nazvana je Boškova po izvjesnom Bošku na čijoj se čestici nalazi. Tako je po tom Bošku dobila ime i jedna pećina u Jezeru. Ta je pećina još nazvana i Nenukina jer je ona rođena u njoj za vrime drugog svjetskog rata. Murva je dugi niz godina bila na državnom tlu ali je iznenada u krilu mrkle noći zapela za privatnu svojinu pa je tako i dokazana izgledom na brižnu njegu. U starije vrime najviše je korištena za odmor pod njenim lipim hladom. Bila je okružena lipim velikim klesanicama di se moglo siditi, posebno putnici pješaci iz pravca Glavine Donje, Bušanja i Ričica.Tu se cure prizuvale i bakamale jagodice lipi lica krep papirom. Mi jezeranska dica često bi koristili njezin debeli hlad i velike bile stine, koje su netragom nestale.Tu je bilo zanimljivo boraviti jer bi iz obližnje pekare mamio lipi miris krušni proizvoda, najčešće samo miris.U kućnom albumu smo imali fotografiju na kojoj je bila moja sestra Jelena u sidećem stavu na ćaćinom psu zvanom Iris, moja sestra Zora, moja malenkost, susjeda Ivka Kusić i brat Tomo, najbliži i dragi susjedi. Ivka se udala u Senj, a kuća im je bila između dvi Markotine kuće, sada srušena zidina, javna sablazan ili turistička atrakcija. Ja sam uspio dva puta opjevati Boškovu murvu. Toliko od mene.

POD KROŠNJOM STARE MURVE
Prkosi buri od Jažića
prkosi vitru od Mostara
jača je od sikira i pila
ta stolitna murva stara
pod njom se pravila dica
na njoj se legla tica
pod njom se prizuvale cure
bakamale svoja lica
pod njom se smijala mladost
pričajuć svake zgode
makar nisu bili siti,
a često žedni vode
pod njom se tisuću puta
sprovodilo naše mrce
al u njoj istim ritmom
još bije staro srce
svidokom mi je ona tako
mnogi zbivanja u mistu
ponosno strši spram nebu
tajne kaziva Kristu
nijedna njezina grana
u stranci nijednoj se ne krije
zato ona i dalje
iz oblaka čistu vodu pije
volim te Boškova murvo
što uvik na istom stojiš
volim te stara murvo
što nikad ničeg se ne bojiš
prkosi i dalje stara
makar pukla si u struku
nek na tebi legu se tice
i lad pravi svome puku.

Josip Braco Zen (2025.)

Boškovu murvu ispod koje je kontejner (zar nema prikladnijeg mjesta?) snimila Tornada Zen Ćosić

Krešimir Krešo Rako bio je projektant i graditelj niza kuća u gradu Imotskom i izvan njega u razdoblju između dva svjetska rata. Prve pouke i poticaje za građevinarstvo dobio je od svojih predaka, djeda Joze i oca Marka Rake koji su radili na gradnjama kuća i crkava u bližoj okolici i Bosni i tako se ta djelatnost nadovezivala na onu klesarsku, tesarsku i slikarsku u kojima su njihovi rođaci iz širokog obiteljskog stabla ostavljali vrijedne tragove sačuvane do danas. Krešo je završio Građevinski tehnikum u Splitu, potom otvorio vlastitu građevinsku tvrtku i stekao ugled vrijedan spomena i sjećanja. Rođen je 1892. godine u Imotskom gdje je umro 1944. godine od tuberkuloze kostiju (?), samo dva mjeseca poslije mlađeg brata Dobromira Mira Rake, tada činovnika u Sinju, kojega su na Ruduši krajem 1943. godine, strijeljali fašisti. Taj događaj je svakako ubrzao i Krešinu smrt. Iako je umro vrlo mlad, Krešo je u Imotskom ostavio značajne tragove – kamene kuće koje traju i žive i danas usporedo s ljudima, a uspomene i sjećanja na njegov lik titraju jedino u pričama rijetkih potomaka obitelji, među kojima je potpisnica ovih redaka, kćer njegova brata Mira. Nije se sjećala ni oca ni Kreše jer je imala manje od dvije godine kad su umrli, ali je pijući s tog pitkog obiteljskog i baštinskog izvora danas sretna što može pisati o takvom čovjeku. Informacije i priče o njemu dolazile su mi od rodbine u kojoj je bio osobito omiljen, potom od Imoćana koji su ga se s poštovanjem sjećali i poznavali ga pa mi se obraćali riječima „Zar je Krešo Rako bio tvoj stric? Kakav je to bio čovjek!…“…ili „Znaš tko je gradio našu kuću? Tvoj stric Krešo. Još imamo njegove projekte“. Tako su do mene stizali i ti nacrti, papirnati tragovi njegova rada koji su mi bili važan dokaz bogatog, a tako kratkog života jednog čovjeka. Nabrojit ću nekoliko stambenih kuća za koje dosad znam da ih je projektirao i gradio Krešo Rako: Kuća Pervan (nekad Vučemilović Marka) – na Pazaru, Kuća Tonković Mate (Galacin) – na Pazaru, kuća Ferrari/Kusić u kojoj je donedavno bila apoteka – na Pjaci, kuća Mate Bekavca u Studencima, kuće Marendića, Nikolića, Ante Bušića, – na Jezeru. Zanimljivo je da je u Bušića kući 1931. godine prvi put salivena betonska ploča u imotskoj građevinskoj praksi. Zadnja informacija koju sam dobila dok ovo pišem, od vlasnice iz obitelji Poštenjak, je da je njezinu, kuću Ante Poštenjaka, kao i susjednu, kuću Ivana Poštenjaka na Skalinima također gradio Krešo Rako. Radio je i na gradnji crkava, pa se spominje i njegovo učešće u gradnji živopisne Crkve Sv. Katarine u Grudama (BIH). Ovo svakako nisu svi podaci vezani za građevinske radove Kreše Rake, možda će stići i još neki, ali su dovoljni za potvrdu značaja tada jedinog domaćeg građevinskog poduzetnika u Imotskom. Toplo se nadam da će biti još nekih saznanja o ovoj temi, što bi obogatilo istraživanja te vrste baštine.
Pisala sam već o njemu u nekim zapisima, posvetila mu poglavlje „Čarobnjak Krešo“ u mojoj knjizi „Ljepilo za svjetlopis“ pričajući svoju, a zapravo njegovu priču.
A nedavno do mene stiže i dragocjena dnevnička bilješka Nastjenke Dubravac, Imoćanke čija je tetka (po majci), Ana Ivanović, bila udata za Krešu Raku i tako bila njezina i naša tetka Ana. Ta bilješka baca malo romantičnije svjetlo na Krešin emotivni ljudski lik, pa ću je dodati ovom ogledu.
„Teta Ana je bila visoka, vesela i vrlo lijepa crnka. Kad je barba Krešo ušao u njezin život, to nije bilo udvaranje, to je bila opsada jer se njemu nije moglo odoliti. Bio je zgodan, dobrostojeći, elegantan, otmjen i dvadeset godina stariji od nje. Teta Ana se udala za njega, a da još nije napunila dvadeset godina (oko 1933./34.) i oboje su bili kao začarani. Imali su divnu kuću s vrtom o kojemu se pričalo, kultiviranim kao iz žurnala. U sredini vrta je bio stoljetni bor, a ispod njega klupe i stol. Unutrašnjost kuće je bila elegantna s puno skupih dekorativnih detalja jer su bili ljudi od ukusa. Barba Krešo je bio čovjek dobre naravi, ljubazan, velikodušan i volio je svoju ženu. Njihov je društveni život u Imotskom bio vrlo intenzivan u čemu je on prednjačio jer je bio vrstan organizator, ne samo zabava nego i drugih društvenih zbivanja. O njegovom poslovnom životu malo znam jer sam bila dijete, ali se sjećam da su se često spominjali njegovi uspjesi. Zajedno su putovali u inozemstvo i disali punim plućima sve dok barba Krešo nije obolio, završio u kolicima i ubrzo nakon toga umro. Gotovo se sve dogodilo u trenu. Teta Ana tada nije bila starija od trideset godina. Djece nisu imali. Tako su njih dvoje neočekivano zatvorili svoju knjigu ljubavi, a iz nekog posebnog rešpekta, mi djeca pred njom nismo spominjali barba Krešu. Tek kasnije, kad sam odrasla, nas smo dvije mogle razgovarati o tom dijelu njezina života.“
(Ovu bilješku je 2011. god. napisala Nastjenka Dubravac – Raca (Imotski, 1933. – Zagreb, 2014.))
A obiteljska kuća u kojoj je Krešo živio sa svojom ženom Anom i brojnom ostalom obitelji i koja se spominje u sjećanju N. Dubravac, je bila jednostavna kamena jednokatnica blizu Modroga jezera koja još postoji, (a dvjesta joj je godina tek) i koju nije gradio Krešo nego njegov djed. Bila je to tipična dalmatinska kuća puna duha i neke osobite energije kojoj je Krešo za života itekako doprinosio. O njegovu društvenom angažmanu, kreativnosti i talentima postoji niz priča. Dugujem spomenuti još jednu Krešinu kreaciju u toj kući jer mi je jedan rođak zamjerio da u svim pričama o Kreši nisam zabilježila baš ovu, svima najzanimljiviju, pa ću iskoristiti priliku.
Radi se o dočeku Nove godine. U Rakinoj se kući organizira doček za rođake iz nekoliko obitelji Rako (Janko, Slavo, Živko, Miro…) i prijatelje. U prizemlju su dvije velike sobe odvojene hodnikom. U jednoj je prema Krešinoj zamisli organizirana večera sa svim odgovarajućim sadržajima Stare godine, primjereno Rakićima i njihovoj šeretskoj naravi. Točno u ponoć, poslije večere, donose se velike naćve kao nosila na kojima se gosti, uz prateće šaljivo napivavanje, jedan po jedan, prenose iz jedne godine u drugu, iz jedne sobe u drugu. Tamo ih dočekuje Nova godina, nova večera, nova priča, i scena kojoj je u pozadini opet Krešo, scenarist i scenograf i režiser. I tako sve do zore. Ta se priča često ponavljala u užoj i široj obitelji kao nezaboravan doživljaj, a doista je vrijedna spomena.
Ovu priču o Kreši Raki poklanjam Portalu Jagul wine cellar, neovisno od toga što je Krešina baba Lucija Rako (rođ. Bitanga), bila sestra doktora Augustina Bitange. Na Jagulovu portalu se obično i često promiču ljudi zanimljivi za svoju imotsku sredinu. Jedan takav, nezaobilazan, je svakako Krešo Rako. Skroman i jednostavan, svoj je značaj ostvario na respektabilan način. Onako kako ga ostvaruju veliki i rijetki ljudi koji usrećuju i za koje se kaže: sretni smo što je bio. Iza sebe nije ostavio neko osobno bogatstvo ni imovinu. Kratak život koji je napustio u teškim mukama bio mu je ispunjen radom i društvenošću. Višestruko nadaren, reklo bi se da je bio majstor stvaranja i darivanja kreacije, ma što god se pod tim podrazumijevalo. Toplo se nadam se da ga je i njegova imotska sredina zavrijedila.

Gordana (Rako) Radić

Na fotografijama u arhivi Gordane Radić su Krešimir Rako, njegov nacrt kuće Pervan (izrađen za Marka Vučemilovića), poslije prodane obitelji Pervan) te kuća Pervan u Imotskom

Poveznice za temu:
„BAKO – imotske karnevalije“ (2010.), Ljepilo za svjetlopis (2020.), Božićna sjećanja (Imotske novine) / autorski radovi Gordane Radić

Tumačenje riječi naćve: 1. velika udubljena drvena posuda u kojoj je narod mijesio veće količine tijesta; 2.nosila na kojima se nešto prenosilo.