Dana 17. ožujka 2023. godine navršava se135-ta godina smrti fra Paškala Vujčića. Rođen kao Jure Vuičić Dobreta u Glavini pokraj Imotskoga u obitelji koja dade brojne svećenike. Imadoše zavjet kako će prvi sinovi biti sluge Gospodnje. Krsna slava Vuičića je Krstovdan, a svetac zaštitnik koji se slavio sveti Jure. On je zaštitnik države iz koje potječe pleme Vuičića Dobretića. Palili se svitnjaci i za Stipanjdan. Prve kuće na Glavici bijahu njihove. Dobretići, općina u BiH im utočište bijaše u bijegu pred Turcima koji zauzeše Jajce. Blistava je povijest koju su zbog mnogih nedaća čuvali od javnosti, ta praotac njihov se i u špilje skrivao. Mač puknuo nad Paškalom. Svećenici, kapelani, gvardijani, vikari, nadbiskupi, biskupi, provincijali predci su njegovi. Nikola Juraj Dragišić je iz ove loze plemenite koja je u rodu sa velikim Ohmučevićima. Juraj bijaše kod *Ujaka*, ali i u uskoj vezi s Radigostom iliti biskupom Gosta Radinom, te biskupom Hijancitom. Bježi za Italiju, postaje nadbiskup Nazaretski, pokopan u kriptu katedrale u Barletti. Neki bježe za Dalmaciju, a Paškalovi iz Srebrenice u Jajce pa u Dobretiće. Podrijetlo svih Raška, Zeta i Srebrenica. Knezovi Raške – Radimirovići su praoci Dobretića Vuičića. Imaju grb u fojničkom grbovniku i u skupnim grbovima. SEMPRE SPERO u svom gornjem lijevom kutu ima grb Radimirovića, a u desnom grb Ohmučevića. Iz iste loze je obitelj Vranicani – ime po planini Vranici kao naslijednom dijelu. Naš Paškal je praunuk brata velikog bosanskog biskupa fra Marka Dobretića. Markovizemaljski ostaci počivaju u oltaru fojničke crkve uz velikana fra Anđela Zvizdovića. Marko je trostruki apostolski vikar Bosne Srebrene. Još mnogo toga krasi životopis ovog sina Bosne i Dobretića, a iznad svega ona međ narodom i za narod. U Fojnici smiraj pronalazi i fra Paškalov brat fra Pavao Vujčić. Brat im fra Matej počiva u crkvi u Izopu….Više o predcima u knjizi o slavnom nam i najvećem sinu. Dodati ću samo kako do kraja drugepolovice 18. stoljeća svećenici dolaze iz boljestojećih kuća. Ova obitelj ih je dala nebrojeno i pod prezimenom Vuica, Balta, Pavlović, a opjevani i opisani iz pera velikana naše književnosti. Da su htjeli znati tko je Paškal bi li mu putanja blistava bila zapamćena kao svjetlo vječno bar u Imotskom ili mu je Dobreta presudilo.Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije.Stihovi iz zapisa o Dobretićima i Baltama, zapisao župnik iz Korićana (1929.) Kao župnik tamo 1820- 1824 je fra Frano Dobretić zvani Šubara. Čuvali su oni dokumente od Povelje Stjepana Dabiše do fermana sultana i Ljiljanke kćeri Dobretine u Istanbul odvedene. Sigurno znam da ovu velikašku obitelj treba temeljito istražiti po arhivima polazeći od Nobillisimae Familiae Comitum Dobreetich fra Luke Vladimirovića, ali i od istambulskih arhiva u kojoj su tragovi onog koji prijeđe na islam. List “Bosanski prijatelj” tiskan u tiskariLjudevita Gaja, gdje autor fra Jukić predlaže davno da se pozabavimo Jurjem Dragišićem Dobretićem. Svi arhivi imaju ponešto ili dostatno da se napravi povijesno rodoslovlje Dobreticha, jer njih nalazimo u Šubića, Hrvatinića, i Kosača, Ohmučevića, Pavlovića, Balšića, Jablanića itd. Ponajprije trebamorazjasniti grb Ohmučevića. Grb Vuičića je dijelom sačuvan u grbu Imotskoga i grbu općine Dobretići. Jesu li neki povjesničari pleli priče teško moguće, jer arhivi i danas imaju tragova. Tko su uistinu Dobretići? Znamo kako su nastajala prezimena do dolaska Francuza, tj. nije ih bilo, a ovdje imamo pleme Dobretića kroz stoljeća. Nadimak iz majčina tepanja sinu Dobro moje ili…Dobretama vlasnicima Svetosavskih zemalja i nositeljima znamena četiriju Arhanđela. Sve ćemo naći ako budemo htjeli proučiti dostupnu građu u arhivima diljem Europe, Balkana i ponešto u privatnim kolekcijama odabranih. Nije teško povijest sačuvati, ako smo na nju ponosni. Dana 21. ožujka 1826. (3.travnja 1826. fra Vjeko Vrčić ? ) u Glavini rodio se mali Jure Vuičić. Obitelj je odlučila kako će brat mu Pavao biti svećenik, ali Jure želi bratovu blizinu i hoće u svećenike. Sa stricem fra Ivanom odlazi u Retkovce.Dobiva nadimak Juko, a fra Haffner se kasnije u pismima Apostolskom vikaru prisjeća tih dana i njegove crvene kapice sa kojom je stigao u Retkovce. Tada se šalio; Veliki naš biskupe. Juko mu bijaše srcu prirastao što je razvidno iz prepiski. Počesto pišući mu u Bosnu započima: Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac. Izgleda kako mu ne oprostiše. Paškal je s velikim uspjehom završio gimnazijsko školovanje u Vinkovcima, a školski poznanik mu je Ipoznati pedagog Ivan Filipović. Razišli su se, jer Paškal Vuičić nije bio pristaša Ilira, politike i stranačja. Bavio se isključivo Crkvom. Ostala je predaja o njegovom strahu da će Bosna u ….. grcati. Novincijat u Fojnici 1841., filozofija u Mađarskoj, teologija i povijest u Italiji. U svojoj 32-oj godini života posvećen za biskupa u Veneciji. Gvardijan crkve San Francesco alla Vigna kreće na put rijetko viđenih biografija za jednog crkvenog slugu. Njegova poniznost i asketizam doći će ga *glave* Osobnog prijatelja MaksimilijanaHagsburškog, kasnije proglašenog kraljem Meksika, podržava u odluci o kupnji Lokruma i izgradnji kapelice. Pohvaljuje ga za gradnju vile Miramar i vrtove njene. Ima li njegova ljubav za botanikom udjela u vrtovima Lokruma, jer znamo da je zapisao mnoštvo ljekovitog bilja pa i bilje Imotskoga. Sve sakupljeno, opisano, nacrtano ustupio je Bogoslavu Šuleku za *Jugoslavenskiimenik bilja* tiskano 1879. Imao je i svoju ljekarušu. U tančine zapisuje kako liječiti ljude, životinje i sačuvati vino. Gdje li je? Odlazi vršiti misionarsku dužnost u Pulatu (Albanija). Vatikan ga premješta u Aleksandriju, a fra Čurčija stiže u Albaniju. Kada ga zbog jako složene situacije i razdora međ svećenstvom vraćaju u Bosnu, najprije odbija, ali je kasnije ponizno prihvatio službu. Znao je što tamo može očekivati. Fra Čurčija odlazi zamijeniti ga u Aleksandriju. Dakle početak gradnje Sueza u svojstvu papinskog nuncija posvećuje biskup fra Paškal Vuičić, a otvaranje Sueza biskup Čurčija. Ovaj potonji ima opisano svoje djelovanje i arhiv, neka mu je grob more, a Vuičića nigdje ili malo. Čovjeka koji je na gradnju Sueza doveo preko 3000 tisuće naših ljudi. Bio učitelj djece francuske kolonije graditelja i inženjera, obiteljski prijatelj sa Ferdinandom Lessepsom. Veliki Paškal traži škole i domove za djevojčice i dječake Afrike, otvara sirotišta i hospicije. Veliko bi milosrđe njegovo. Vodi tešku borbu za spas ljudi pred kolerom, putuje u Veneciju, Rim,Pariz i moli da se učini nešto za pomoć Africi. Odlikovan u Parizu od njihova zavoda. Proglašen patricijem Rima. Pisao je molbe i upućivao apele župama Bosne i šire, molio Vatikan za pomoć u dijeljenju oprosta i ispovjedima mnoštvu ljudi iz naših krajeva. Njemu možemo pripisati i prvog svećenika misionara zaduženog za vjerski život radnika na privremenom radu van domovine. Bio je to bosanski franjevac Ilija Tvrtković – Škorić. Piše Vuičić, traži subraću za ispomoć. Nije bio uslišan. Ono što znamo je kako je nekolicinadošla u Aleksandriju, a njegova braća Pavao i Matej putuju čak tri puta njemu za pripomoć. I o njima arhive pričaju. Barska biskupija i Kotor, Rama Šćit i Sutjeska. Vraća se Paškal 1861. u Brestovsko, prima pisma upozorenja na stanje u Bosni i želju biskupa iz Đakova pridružiti Bosansku biskupiju Slavoniji. Strossmayer pritišće, otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost prema Vuičiću, ali Paškal ponizno i potpuno predano Bogu vrlo uljudno odgovara. Teške riječi prima, dva puta paljen u biskupiji ne predaje se i vjeruje Vatikanu, ali oni na kraju pod pritiskom Monarhije opozvaše ono usmeno promaknuća u nadbiskupa, a u Bosnu dolazi biskup Stadler. Tužno vrijeme patnje i izoliranosti, ostavljenosti. Paškal doživljava lagani moždani udar, duboko nesretan, izgubljen odluči se povući u Livno, a iz njega u Imotski na rodnu grudu. Vrijeme provodi prevodeći, podučavajući, sortirajući ostavinu i pišući oporuku. Intenzivno se druži sa osobnim liječnikom dr. Augustinom Bitangom. Ostavio je on u Bosni preko četrdeset novih crkvi, neke obilato darujući vlastitim sredstvima. Nekoliko ukrašenih vrijednostima naručenim iz Francuske o njegovom trošku. Tim više je nastojao vratiti Bosni relikvijare i vrijednosti, slike i ostale dragocjenosti koje je Strossmayer prikupio za vlastitu zbirku.Imamo i zapis o predaji dragocijenosti Đakovu na čuvanje do oslobođenja od Turaka. Otvorio je oko tridesetak škola i poklonio za školovanje sjemeništaraca 33 000 forinti vlastitog novca. Otvara sirotišta, u Banja Luci i Derventi su među zadnjima. Kolikima je samo time pomogao, udomio djecu neizvjesne sudbine. Iz Zagreba je doveo sestre milosrdnice u Sarajevo, Derventu, Banja luku, Dolac i Livno. Ni to mu ne priznaše. On nije zaboravio naznačiti kako jezačetnik ideje biskup fra Marijan Šunjić kojega smrt prerana omete u toj plemenitoj nakani. Paškal prognan ostavlja 50 000 forinti za gradnje sirotišta u Bosni, a sve to pripisuje se Stadleru. Zaboravljeno je kako je dao vlastiti novac za gradnju crkve i samostana u Visokom. Poznat je po zamjerci Trapistima kako umjesto sirotišta grade velebno zdanje u Busovači, čije vjernike uvjeravaju da su neovisni o Biskupu. Vrlo interesantna građa sačuvana, kao i podatak kako im on osobno posuđuje 51 forintu za kaparu pri kupnji imanja. Tek sramežljivo fra Gavranić ispravlja netočne navode. Ovu etapu *rušenja* Paškala opisujem u knjizi. Bolna građa. On njima kako su političari i trgovci, a oni njemu…. Strossmayer Paškala nazva biskup pučanin i niš koristi (prepiska s Račkim) Za to vrijeme Paškala viđaju sa radnicima kakopomaže pri gradnji crkve, pa i one sv.Antuna u Sarajevu. Ostavio je Stadleru 90 000 forinti za katedralu. Nigdje slova, tek fra Ignacije nešto piše. Kako tužna blistava biografija. Zadužio te je Bosno i u tebi je srce ostavio – fra Ignacije Gavranić napisa. Strossmayer otvoreno pokazuje netrpeljivost, krivo ga optužuje da on pomaže svoju obitelji, prisvaja novce pa mu Monarhija uskrati pomoć. Navode kako asketski žive, pa mu novci ne trebaju. Za to vrijeme Vuičići su veleposjednici od 1745. Godine. Paškal Vuičić je djelovao pod odmazdama turskim, a ovi ga nasljeđuju pod upravom Austrougarske. Razliku znamo, a i posljedice. Brestovsko mu spališe do temelja, jedva je živu glavu spasio. U Sarajevu još i gore, a izgoriše i Vuičića kuće na Glavici. Razvidno iz njegovih milodara nije mu smetalo klevetanje. Doveo je i majstore iz Imotskoga poznate po vještinama gradnje u kamenu. Biskupsku odoru je rijetko nosio, ali habit uvijek. Bože koliko je propatio. Na čast i slavu mu strpljivost i vjera. Dokazuje da je oprost božanski dar. Ponizno Bogu predan, nije li to odlika katolika. On otrpješe puno, jer politika nije bila sfera njegova interesa, već neovisna o Đakovu Bosna mu Srebrena. Za to je imao potporu mnogih bosanskih franjevaca. Pri okupaciji Bosne izmjene u vlasti, ali i one nimalo prihvatljive nit puku, niti crkvi, tek nekim klericima. Teško je bilo u ujedinjenoj Iliriji sve do pred koje desetljeće braniti istine, zato su neki htjeli……… Fra Paškal je pokopan u sjeverni dio fratarskog groba u Džombuši. Veliki gvardijan sv Franje u Imotskom, fra Mijo Kotoraš uresi mu grob 1904. prelijepim mramornim spomenikom. U troškovima sudjeluje Provincija Bosne Srebrene, Provincija Presv. Otkupitelja, Hercegovačka provincija Uznesenja Marijina, Crkovinarstvo Imotskoga, samostan imotski I još nekolicina. Detaljnije u knjizi. Fra Vjeko Vrčić nakon ulaska u grob, kako sam piše, da vidi u kojem stanju su ostaci pokojnika, odlučuje se za premještanje njegovih zemaljskih ostataka u hodnik s južne strane crkve. Odluku donosi kako ga mi ne bi zaboravili na groblju. Podrobnije u knjizi. Ostavština fra Paškala Vuičića je ogromna i vrijedna. Imotski moj, ovaj sin i tebe zaduži i u tebi spokoj potraži. Znamo li tko je? Lector generalis – predavač filozofije, povijesti i crkvenog prava u Veneciji, voljeni gvardijan San Francesca Alla Vigna, Definitor franjevačkih provincija Svetog Ante u Veneciji, biskup Pulata (Albanija), Naslovni biskup Antifalentski. Apostolski vikar i apostolski delegat Egipta I Arabije. Apostolski vizitator centralne Afrike. Počasni predsjednik *Afričkog zavoda u Parizu* Vitez i komandator groba u Jeruzalemu. Asistent papina prijestolja, PatricijRima i posljednji vikar Bosne. Dodajmo ovome i posljednji svećenik iz roda Vuičića, jer njih ima, ali školovanje njihovo ………Upalimo plamen ljubavi uz počivalište njegovo. Učinimo to kako to učiniše i oni koji iz Dobretića navrate na grobu mu svijeću zapaliti kao i pretku njegovu knezu Dobreti i dan danas. Čuvaju ga kao svetinju pod starom lipom. Dragi moji Imoćani u mrtvarniku Venecije stoji Pasquale Dobreta Vuicic da Imotschi, a mi? Knjiga o ovom vrlom sinu iz plemena majke moje ima temeljit opis i dovoljno fusnota za buduće *rudare* po arhivima. Ima i jedan obiteljski recept. Naš Paškal je bio …..Vrijedan svakog truda! Umro od tifusa u noći sa 17. na 18. ožujka 1888. godine. Svoju umornu dušu prepusti Stvoritelju i ode skromno, ispraćen batom zvona u krilo Gospe od Anđela.

Čuvali nam te anđeli nebeski, a Gospodin udijelio duši tvojoj pokoj i rajski mir.

Počivaj u miru!

Mercedes Ceda Marinković

U ovom sažetom tekstu prvi put se objavljuju objedinjeni tekstovi vezani za život i djelovanje velikog imotskog sina, biskupa fra Paškala Vuičića.

Sa nestrpljenjem iščekujemo promociju i izdavanje knjige o velikom biskupu

Jedna od priča iz dalmatinske povijesti iz pera Igora Goleša, autora bloga Zaboravljena Dalmacija zaustavila se u Imotskom od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća……

Proučavajući stare razglednice Imotskog s kraja 19. i početka 20. stoljeća može se zaključiti kako je taj grad tada doživljavo istinski gospodarski procvat. Mnogobrojne tiskane razglednice iz tog doba često prikazuju i najomiljenije imotske motive, Modro jezero,tvrđavu, režiju duhana i ulice grada. Upravo na  razglednicama Imotskog iz tog vremena kao da se susreće više građanskog staleža nego na bilo kojim drugima iz Dalmatisnke Zagore. Proučavajući ih često sam zamišljao tko su zaista bili neki od najutjecajnih ljudi tog doba u Imotskom.Svakako jedni od najzanimljivih su  oni iz obitelji Bitanga, imotski liječnik dr. Augustin Agostino Bitanga (1841.-1912.). S poviješću ove obitelji prvi put sam se ozbiljno susreo kada sam na facebooku otkrio stranicu Jagul wine cellar . Iako naziv stranice ne otkriva povijesne crtice iza njega stoji prava riznica fascinantnih  podataka iz povijesti Imotske Krajine, pa tako i detalji o životu same obitelji Bitanga. Stranicu revno ažurira Anamaria Marušić Tonković, praunuka doktora Augustina. Kao kolekcionaru razglednica i starih fotografija Dalmacije osobito su me fascinirale one iz njihovog obiteljskog Arhiva , tu stanuju desetine kamerom zabilježenih trenutaka iz imotske svakodnevnice s kraja 19 i početka 20. stoljeća. Mnoge od njih sam prvi put vidio u ovoj zbirki i po svemu sudeći su unikatne . S Anamarijom sam stoga morao stupiti u kontakt kako bih joj odao priznanje za iscrpan i meni osobno inspirirajući istraživački rad, ali i zatražio uvid u Arhiv obitelji.Tada sam naime radio na svojoj zadnjoj knjizi  iz serijala Zaboravljena Dalmacija i htio sam u nju uvrstiti i neke do tada nepoznate imotske motive, naposljetku je nekoliko njih zahvaljujući ovoj obitelji i pronašlo svoje mjesto u njoj . Započeta suradnja  je s vremenom prerasla u prijateljstvo što je i za očekivati kada se susretnu ljudi istih interesa. Kulminirala je kada sam pronašao fotografiju sela Zmijavca iz okolice Imotskog iz 1926.  s sasvim nepoznatim osobama, a koju sam s zadovoljstvom poklonio Arhivu obitelji. Nevjerovatno je da su na njoj bili članovi ove obitelji koje je prvi prepoznao Anamarijin brat Branko. Koliko se samo mozaika treba posložiti da se na ovakav način vrati jedna fotografija u njedra obitelji  nakon 96 godina lutanja po bijelom svijetu ?  Ta fotografija kao da je tražila svoj put do obitelji koja je inicirala njen nastanak, a ja sam samo bio most preko kojega je morala proći da bi se vratila doma. Graditelj Jagulovih dvora dr. Augustin Jago Bitanga diplomirao je na  studiju medicine u Padovi  1868. godine. Vratio se potom  u Imotski gdje je  1870. godine bio postavljen za općinskog liječnik. U tim  vremenima u očima naroda  liječnik je doživljavan poput božanstva i uživao je izniman društveni ugled. Dr. Augustin Bitanga  isticao se osim po svom poslu i kao hrvatski rodoljub te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga i Krajine. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1870. godine u Imotskom, ali i delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom. Po njemu je i nastao nadimak obitelji Bitanga -Jagul (od 1919. godine obitelj nosi staro prezime Radovinović) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini. Naime kako je dr Augustin obilazio nekoliko puta tjedno svojom kočijom po lošim cestama bolesnike u selima Imotske krajine,  ljudi su ga prozvali gospodaru Jago, Jagul što im je bilo jednostavnije. Zanimljivo je napomenuti da se čak i car Franjo Josip 1875. tijekom dolaska u Imotski vozio u Augustinovoj kočiji, okovanoj srebrom. Dr Augustin Jago oženio se 1879. godine za Splićanku Mariettu Lusnik (1853-1905) u Splitu, a zanimljivo je spomenuti da su se njih dvoje prethodno upoznali u Veneciji na čuvenom karnevalu gdje se Maritta školovala, a Augustin studirao u obližnjoj Padovi. U njihovom braku rođeno je pet kćeri i jedini i najmlađi sin Pavao. Svoju  velebnu kuću Augustin je gradio od 1891. do 1893. godine,  a uz obiteljski dom u njoj je otvorio i  svoju ordinaciju. Uz izgradnju kuće veže se jedna zanimljiva ljubavna priča.Izgradnja ovako  velike kuće susjednoj obitelji Colombani nije bila od volje jer je kuća  njima zaklonila prekrasan pogled na imotsko polje i  Biokovo. Predak obitelji Colomban de Colombani(1690) doselio se iz Pirana kao venecijanski ćasnik u Imotski gdje se trajno nastanio. Početne nesuglasice  su prerasle u dugogodišnje tenzije  između glava obitelji. I kako to obično biva  dvoje mladih  iz ovih obitelji se zaljubilo, Augustinova kćerka Zorka i Antun Toni Colombiani. Naravno da su prve glasine o odabiru svoje miljenice Zorke zaprepastile doktora Augustina koji je osjećao netrpeljivosti prema  članovima obitelji Colombani,osobito prema Toniju koji je u Imotskom glasio kao veliki zavodnik i nasljednik koji je obiteljsko bogatstvo volio trošiti na provode, putovanja i druge životne radosti. Augustin je odmah zabranio Zorki da se viđa s Tonijem i oni su svoju romansu morali prekinuti. Toni je gotovo teže od Zorke prihvatio njihov prekid i godinama je patio za njom.Ona je nekoliko godina kasnije upoznala kapetana iz Vignja na Pelješcu Niku Cerezina i udala se za njega 1911 u crkvi sv. Frane u Imotskom. Nevjerovatan je kadar koji je zabilježio službeni fotograf vjenčanja  Giuseppe Zohou koji prikazuje  izlazak novopečenih mladenaca Zorke i kapetana Nike iz crkve.  Ispred crkve lijevo u bijelom odijelu sa rukom u džepu stoji glavom i bradom Antun Toni Colombani, gdje se prikrao tijekom trajanja obreda vjenčanja… Možemo samo zamisliti koliku gorčinu je osjetio dok je gledao neprežaljenu Zorku kako iz crkve izlazi s svojim suprugom. Njegov iznenadan i drzak nepozvani dolazak na vrata crkve uznemirio je svatove, a Zorka  je bila uvjerena da će u taj čas izvaditi pištolj i usmrtiti nju i supruga. To se srećom nije dogodilo, a ludost i inat Tonija kao i sukob ove dvije obitelji godinama su se prepričavali u Imotskom.. Ova fotografija je ostala skrivena u Zorkinoj ostavštini, kao i neki drugi predmeti koje  joj je  Toni poklanjao poput pramena njegove kose. On je pak drugu fotografiju njenog vjenčanja čuvao do smrti. To ipak svjedoči da se njihova ljubav nikada do kraja nije ugasila što samu priču čini još tragičnijom.

Znao sam za ovu priču i ona je prvo što mi je palo na pamet kada sam došao pred Jagulove dvore.
Ovako impozantno imanje se rijetko viđa, uz kuću su izgradjene i gospodarske zgrade, a osobito impresivan je vinski podrum. U jednoj prostoriji podruma nalazila se mala prostorija tzv. ledenica sa hrastovim vratima u kojoj su se pohranjivali blokovi leda koji su uz pomoć mazgi dopremani sa Biokova. Upravo u toj prostoriji obitelj je 2012. pronašla nevjerovatan artefakt, sablju koju je čuveni Hajduk Andrijica Šimić poklonio Bitangama tijekom svog boravka u Jagulovim dvorima gdje je došao kao gost dr.Augustina  na ručak .Ova sablja je skrivena 1945. nakon ratnih vihora kada su tadašnje komunističke vlasti obilazile sve kuće i vršile pljenidnu oružja. Sablja je obitelji bila iznimno drag suvenir pa su je sakrili u strahu da im se ne oduzme…Nevjerovatno je da se glas o njenoj lokaciji izgubio u krugu obitelji i ona je pronađena sasvim slučajno. Danas pozdravlja posjetioce i smješka im se s ulaza u vinski podrum. Kako je zapravo došlo do toga da je Hjaduk Andrijica obitelji poklonio sablju ? Jedan doživljaj najstarijeg brata dr. Augustina, Francesca Frane Bitanga (1818-1867) ostao je trajno zabilježen u obitelji, njemu se dogodio «blizak susret» s hajdukom Andrijicom . Andrijica Šimić odmetnuo se u hajduke kada je bez dokaza, bio osumnjičen da je ukrao konja i ubio Turčina. Za njegovu hajdučiju nije bilo granice, bio je strah i trepet čitavog kraja s obje strane granice, ali se znalo da Andrijica ima i morala. Družina kojoj je postao harambaša pljačkala je pretežito bogate age i begove, druge samo u nuždi, a pomagao je i sirotinju. Kako je Frane Bitanga bio činovnik u obćinskom poreznom uredu često je kao dostavljač prenosio općinski novac, a jednom prilikom hajduci Andrijice Šimića presreli su ga i oteli mu općinski novac. Frane iako veleposjednik Šimića je preklinjao da mu ga vrati, jer ako novac ne preda Obćini, ostat će bez činovničkog posla pa će time stradati i njegova brojna obitelj (u braku sa Splićankom Annamariom Nani imao je šesnaestoro djece). Andrijica se smilovao i naredio svojoj četi da mu se novac vrati tako da Frane nije izgubio posao. Stoga se u obitelji Bitanga trajno živjelo u uvjerenju da su prema Andrijici Šimiću ostali nekim dužnikom. Šimić je 1871. godine, dakle poslije Franine smrti bio izdan i osuđen na dugogodišnju tamnicu. Nakon što je trideset i jednu godinu proveo u koparskoj tamnici, dobio je carsko pomilovanje i 1902. godine oslobođen došao i u Imotski. Za vrijeme njegova tamnovanja Franina supruga Annamaria sinu Anđelu je govorila da ako se Andrijica s robije vrati živ, valja ga pozvati u kuću i počastiti ručkom. Međutim kako je Frane umro Andrijicu je njegov brat dr. Augustin pozvao na ručak te je tom prilikom od slavnog hajduka dobio sablju na poklon. Na tom ručku su bila i prisutna djeca dr Augustina i nećaka mu Anđela te se Anđelov sin sjećao tog posjeta i razočarenja kojeg je doživio. Naime Andrijica, junak o čijoj se fizičkoj i intelektualnoj snazi na široko pričalo došao je kod Bitangi kao iscrpljen i pogrbljen starac koji se jedva držao na nogama. Takvim starcem dijete je ostalo vrlo razočarano, osobito jer je slušalo  legende o hajduku Andrijici koji može iz mjesta u dalj mogao skočiti tri i više metra ili uvis preskočiti konja.

Meni je  u kući ipak najveće zadovoljstvo priuštilo razgledavanje Augustinovog stana koji je sačuvao originalne konture  vremena u kojem je nastao. Već u hodnicima goste pozdravljaju  portreti članova obitelji, a od svih ulja na platnu koja  se tamo mogu vidjeti najvise dominira kasnobarokna Oplakivanje Krista iz 18.stoljeća. 
Ipak mom kolekcionarskom srcu najdraži je bio  ulazak u biblioteku ispunjenu desecima knjiga i starih fotografija. Kakav  raj za oči  !  Fond knjižnice nastajao je više od 200 godina uglavnom izravnim naručivanjem i nasljeđivanjem od rodbinski povezanih obitelji Lusnik, Franceschi, Carminatti, Nonveiller, Mladinov,. Čine ga većinom djela tiskana u 19. stoljeću s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti. Također mnogi poznati autori  poput Mihovila Pavlinovića, Ivana Mimice, Josipa Vergilija Perića su napisali posvete dr Augustinu Bitangi što tim knjigama daje kolekcionarsku vrijednost.

Moju pažnju je privukao Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske odobren od Općinskog Vijeća, koji je potpisao Načelnik Alfons Bitanga 01. svibnja 1899. U njemu su zanimljive crtice o Modrom jezeru koje se 1899. godine naziva samo Jezero, a bilo je tada poznato kao odlagalište svakogotpada. Izdvajam dio teksta iz Naslova II. Javno zdravlje, mir i ćudorednost:
Nečist, spirine ili bud koja gnjus iz kuća ne smije se u varošu prolijevati u podzemne kanale,
već se moraju u zatvorenim posudama, kako ne će puštati nikakva smrada, nositi i prolijevati u
Jezero, da li nikad prije 10 sati noći.
Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima živinske lešine, već
se one u varošu moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prilično duboko i dobro
zatpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju dotične živine.
Itekako je nevjerovatno iz današnje perspektive  da se ovaj prekrasan prirodni fenomen nekada koristio kao odlagalište otpada.Danas je on jedna od najvećih atrakcija Imotskog i fotografije ovog krškog fenomena putuju na sve strane svijeta.
Pisajući o dr. Augustinu Bitangi bila bi šteta ne osvrnuti se i na još neke članove obitelji Bitanga , zanimljivih životopisa poput  Alfonsa Bitanga (1855.-.1925.) i Anđela Bitange (1863.-1942.),Alfonso je bio bogati trgovac i prvi poznati kapelnik Imotske glazbe, te uvaženi Načelnik Imotskog 1898.-1899. godine te  jedan od donatora gradnje nove crkve sv. Mihovila u Prološcu, građene u razdoblju od 1897. do 1901. godine. Njegovo ime je uklesano na ulaznim vratima u crkveno dvorište te je   i danas vidljivo ( još su uklesana imena Josipa pl Franceschi i Alfonsa Pavicha). Osobito je velik prijatelj bio s Alfonsom Pavichem, dalmatinski namjesnikom. U Arhivu obitelji nalazi se i vrlo rijetka fotografija  Pavicha koju je Alfonsu poslao na poklon 04.07.1898.
Anđelo je bio jedan jod slavnih imotskih učitelja i prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom sagrađene 1911.godine. Svojim đacima prenio je velika znanja osobito o Antici i gotovo do mirovine ostao im je impozantna figura. Bio je kolega i prijatelj Ivana Ujevića, oca pjesnika Tina Ujevića.  Bio je dugogodišnjim učiteljem i prvimravnateljem Pučke i Građanske škole u Imotskome,a  obnašao je čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. 

Obitelj Bitanga je bila jedna od najznačajnijih u Imotskom tog vremena i zahvaljujući njihovim nasljednicima danas imamo priliku obrađivati i upoznavati život kakav je nekada bio. Iznad svega hvale vrijedna je spoznaja da oni  djele crtice iz svog Arhiva s širom publikom. Osobito u tome prednjači Anamaria i ja joj zahvaljujem na nesebičnoj pomoći oko kreiranja ovog bloga i ustupanja obiteljskih fotografija za blog Zaboravljene Dalmacije. Želim joj da jednog dana ukoriči sve svoje priče iz Imotskog  koje upravo zahvaljujući ljudima poput nje nikada nećemo zaboraviti. Jagulovi dvori su svakako jedna od onih kuća koji nose dašak povijesti u svojim njedrima i posjet njima je oplemenio moj istraživački rad o životu Imotskog i njegovih stanovnika krajem  19. i početkom 20.stoljeća. Inspirirao me za daljna istraživanja i pronalazak nekih novih, široj javnosti nepoznatih i skrivenih dalmatinskih kamenih feme fatale.

Igor Goleš

:https://www.zaboravljenadalmacija.hr/…/jagulovi-dvori-u…

Fotografija kuće Radovinović Jagul snimljena 1907. godine

Nema ljepše potke tkanici života od sjećanja na djetinjstvo, srećom uokvireno. Kako li su samo slike razbrbljane, šapuću, namiguju ,podastiru ono što je tada kriti trebalo. Oplavi, poplavi me toplina kao da sam najtopliji čaj zagutljajila. Osjećam da mi stope još uvijek tvoje skale dodiruju i da su naše pjesme još uvijek s grotlom Modra oka u beskraju tih noći, srebrom obojanih, jer Mjesec se na škripavoj bjelini ogledavao i magično sipkim zrakam puteve nam obasjavao. Kuće urešene, mirisima nosnice omamljene, kutije božićnih delicija visoko na ormare pospremljene, tek u tinelu pomalo od svega u frutijeri koja kao da je imala natpis: Zaobiđi me, ako kazne ne želiš. Svako jutro bi osvanula čista, prazna, ni traga šećeru, ispoliran prstićima. A onda glas: Opet miši po tinelu sve popapali. Prosinac znakovit kroz četiri plamena, svijeća nade i isčekivanja, pa razbuktali plamen mira koji u radost i i veselju odmori na krilima anđeoskim, što ljubav nošahu. Pohodili nas sveti Nikola, sveta Lucija na svom magarčiću bi krošnje darova praznila uz naša uzglavlja, a tek ponekad bi iz visine nebeska svoda u čarapi kapulu, pepeo i šibu podarila svima nevaljalima. Kroz to vrijeme crkva bijaše naš drugi dom. Probe zbora, uvježbavanje predstava, u predahu *sakrijavica *kroz tunele bočnih oltara čiji pod bijaše ucakljen koljenima , predivnih žena, majki koje ga ponizno u klecaju s krunicom u ruci obilaziše moleći i zazivajući Božju milost kroz šapat. Navratili bi mi do časne na kakao i krafnu, trebalo je snage za alegriju u krešendu crkvenih zvona čiji konopi bijahu u našim rukama pod budnim okom fra Mirka Buljca ili fra Vjeke. Popneš se na drvene skale škripavice, zaskočiš se, uloviš konop, obuhvatiš ga i nogama, zaljuljaš se i kreće karusel neopisive sreće. Ti se ljuljaš u brzom ritmu, a zvona odašilju najtopliju melodiju čiji zvuk paraše hladan zrak i kao da su se note rasplesale želeći svima laku i blagoslovljenu noć. Bože mili što bi slavila u našim rukama i dugo je trebalo klatilu da se i ono umiri. Neopisiv i neponovljiv osjećaj.
Badnjak je dan nemrsa, mi ispucalih usana, trebalo im je melema u obliku raznoraznih kremica koje su virile iz biskvitnih đakonija, jelke, medići, čizmice, zvončići. Od svega ćopiš po primjerak ili dva i trk
u Šamatorje, jer je to bilo najsigurnije mjesto za omastiti brke, a da te ne ulove. Arija je vonjala, bor, jela, smreka i vrhunac, reski miris najsvetije smole, miris tamjana nabijen u zraku, zavučen u svaki
*ćošak* grada. Kadilo se, pjevalo te noći dok su dječica polagala djetića u slamicu pod bor okićen blještavim kuglicama i onim naj, naj, šećernim bombonima zbog čega su mnogi od nas postali
majstori uobličenja praznih celofančića u lažan oblik bonbona, jer se on odavno rastopio u našim ustima. Čudo je bilo da se nikada mali Isus nije naljutio na nas već bi nas obilato darivao, veliko bijaše milosrđe njegovo. Za moj peti Božić u životu poklonio mi je najljepšu porculansku lutku koja je k tome i govorila. Izazvala je pomutnju u ulici i sjećam se straha kada mi je teta Karma rekla da će tom vragu otkinuti glavu. Preživjela je do današnjeg dana, a električne lampice iz iste godine, odavno negdje osvjetljavaju tuđi dom. Njemu i svima Vama zdravlja, sreće radosti i Božjeg Blagoslova!

Sretan i berićetan, čestit i radostan Vam Božić!
Ili po onu našu
Na dobro Vam došlo Porođenje Kristovo!

Mercedes Ceda Marinković

Na fotografiji snimljenoj 1969. godine na glavnom oltaru crkve sv. Frane u gornjem redu s lijeva stoje: Zdeslav Pavičić, ja (Mercedes Ceda Brekalo), Petar Lozo i Vedran Vrčić , a u prvom redu s lijeva stoje: Zrinka Pavičić, Slavo Rako i Zrinka Penović

Sjećanje moje slikom zbori….Kad gluhu tišinu propara cvrkut, kad se prospu svi akvareli nebeski, trešnja u cvatu mirisom zarobi….Odrastanje u bajkovitosti okruženja navrati u trenutku i odvije se galerija slika neponovljivosti doživljenoga. Svi mi pamtimo te blistave trenutke. Ukorijenili su u nas lijepe i radosne dane, opčinili nas važnim mjestima gdje smo se napajali nektarima. Hodočastili smo im svakodnevno. Znali smo mi kako je u Splitu stari Plac, Kirigin i Bellevue, ali….Naš grad je imao Kavanu, Betun i teta Lelu. Bože, koji trolist svih gušti. Svita za sve generacije, a smješten baš u našoj ulici. Bili smo miljenici Boga velikoga, jer tamo gdje se Jezero uranjalo u Pjacu ukovitlila se kultna mjesta Grada moga, srce Imotskoga. Kavana opisana i opjevana, Betun tek sjećanjem živi, a mnogi od nas nose i sliku bijele table na kojoj je pisalo “Slastičarnica Lela”. Naša pašticerija…Ligutića “ćoša” ranom zorom opojnim mirisima nabijala je zrak nad našim kvartom. Slatki mirisi lelujali su skalinama, ulazili u svaki kutak naših ulica. Mamili su na brzinski trk do teta Lele, jedan vanil kolutić i mmm, čudesno, u ustima otopljeno, a nepce utopljeno u okusu gušta li gušta. Teško je bilo ne zalijepiti se na uzak, ali visoki izlog sa četiri staklene police urešene delicijama. Škartoceti, mačiji jezici, krempite, marcipanske figurice punjene bajamima i krokantom, fave dei morti, rafioli i u dnu, poneka torta ukrašena bijelim bajamima, šparogom i najčešćim natpisom: “Sretno i živjeli Mladenci”. Do nje uvijek gvantijera fjokića od krokanta, košara od krokanta napunjena sjajnim celofančićima svilenih bombona. Teška drvena vrata, gotovo uvijek otvorena i iza dučančić. Tek jedan stol, dvije stolice, milje, vazica sa svježe ubranim cvijetom i dvije drvene vitrine, a u njima nije bilo čega nije bilo. Iza pulta sitna, a Velika žena. Naša teta Lela Pavić rođena Vodanović (!908-2000) umrla je u Zagrebu 2000. godine. Uvijek nasmijana ta dobrodušna žena bila nam je omiljena svima. Zvala nas je “dica moja”, a nas bi oplavio ponos. Za našu kupovinu nikada nije upotrijebila bakrenu vagu na pultu. Uzela bi papir, smotala škartoc, prepunila ga i pružila uz uvijek isti savjet: “To poslije ručka”. O draga naša teta Lela nikada nije doznala za neposluh i kojom brzinom bi škartoc bez mrvice kolača letio u koš ispred Apoteke. Brzdavi, oblizali bi i usnice i prste u strahu da ne ostavimo trag delicije. Ona bi tisuću puta prešla onaj jedan metar iz dućana do vrata kuhinje, a mi smo stražarili. Pomagali smo joj strugati limove, punili siće vodom i kao omađijani brzinom kojom bi gomilu tijesta na mramornoj ploči pretvarala u slatke kolače. Bila je mađioničar u našim očima. Vrele, mirisne kolače zasipala je šećerom i nizala na dugi štap. Ličili su na bakarske tvrde kolači nanizane u duzinu na konop, samo ukusniji neusporedivo. Mliječni, šećerni, božanstveni. Teško bi bilo zamisliti bilo koji događaj bez teta Lelinih savršenih gulozarija, torti i kolača svih vrsta i oblika koje smo jeli i očima. Besprijekorna majstorska djela iz ruku drage i vrijedne žene. Uz nju sam zavoljela praviti kolače i pamtim najdraži kompliment mojega brata Tonća-Ti si naša teta Lela, tri riječi za ponos kao da sam osvojila vrh Svijeta. Teta Lela je sada tek toplo sjećanje i nije uzalud ona da živimo koliko i sjećanje na nas. Dugo će živjeti naša divna vila jezeranska, njeno znanje smo mnogi upili, danas je puno vještih slastičarskih ruku u našem Gradu-naprijed lijepe moje “vridnice” TRADICIJA JE NA NAŠOJ STRANI!

Mercedes Ceda Marinković (1980) Cvit iz kamena

Torta Katarine Zrinjske iz bilježnice recepata teta Lele

Učini tvrd snijeg od 6 bjelanjaca, a umiješaj 66 dkg šećera, od 1 1/2 limuna sok, 58 dkg oguljenih samlivenih bajama. Ovu smjesu stavi u 2 forme u slabu peć da požuti. Kad tortu sastavljaš učini ovako uzmi jedan kolobar od torte i namaži ga bilo kojom marmeladom, na ovo stavi čokoladu u tortu, opet maži čokoladom tortu, kremom i pokrij drugim kolobarom od torte. Cijelu namaži marmeladom i polij limunovim ledom i nakiti je lijepo po ukusu.

Fotografija tete Lele Pavić snimljena 1980. godine u Imotskom u arhivi Dare Mandić

Vrijeme je u kojem nas priroda velikodušno dariva podastirući nam nebrojene nijanse zelene boje, urešene šarenim cvijećem svih oblika i koloritom koji nas ljepotom raspamećuje. Mirisi raskoši plove povjetarcima mameći sve pčele k nektaru koji život znači. Rekoše nam kako posudismo čarobnu kuglu Zemaljsku od budućih generacija. Mi je preotesmo. Gea se buni, samo da se ne strese. Okrenimo se i upijmo sve ljepote krajolika s kojim liježemo, dok ga Mjesec srebrom kupa, lijepa su naša praskozorja, dok se u istoj toj ljepoti budimo. Sjetih se proljeća i perivoja moga grada. Vidjeh Gaj. Naš Gaj, moj Gaj. Čudesno prelijep. Svakim našim uranjanjem u njegove čari otkrivali smo kako je drugačiji, osebujniji, zeleniji, rascvjetaniji…..S asfalta pružila se makadamska cesta vijugajući podno bujnih borovih krošnji. Na njoj nekoliko plitkih terasica s drvenim klupama, a na njima uvijek netko. Stari da se odmore, mladi da se porazgovore, a najmlađi da arije udahnu nakon cingarele, štapom ucrtane u prašini na cesti. Gaj je bio cilj svake šetnje jednako kako je i svaka šetnja bila s ciljem. U njemu smo brali pinjole, sakupljali šiške za školske peći, čistili borov prelac , vraćali mu se šetnjama i gotovo cjelodnevnim izletima u dane vikenda. To su bili piknici što te počaste slatkim umorom. Veliko igralište u srcu Gaja, čiji bi južni zid tih dana trpio težinu svih jakni i đempera dok su se vlasnici u grupama takmičili. Tko će bolje, a tko brže. Igrao se nogomet, graničar, grleno je bilo¨¨Pošla majka s kolodvora…..A tek koje muke Tantalove bijaše naći one koji se posakrivaše u prostranstvu Gaja nakon one¨ Eci peci, pec…Nekoliko skala po sredini igrališta vodilo je u famozni Napretkov restoran. Okrugli stolovi, a oko njih naši stari. Miris pečenja i onih gulozih bokuna sa roštilja, namirisali su zrak. Pečene paprike sa previše luka okupane u ulju i kvasini tjerali su pogled na na sendviće. Polumjesec i pletenica, prerezani pa napunjeni pečenim kobasicama, čevapčićima ili moj omiljeni sendvič s mortadelom. Još i danas čeznem za onim okusom i mirisom koji je nadaleko otkrivao što je unutar kruha. Danas ni kruh nema onaj okus, plastificirana “gumeleza” kao i mortadela. Zaglušujući zvuk proizvele bi žičane gajbe s praznim bocama kokte. Veliki mašteli puni komada leda bili su popunjeni pivom, vinom i bocama soda –vode. Uživalo se, družilo, smijeh je zatomljavao žamor. Vijugavo među stolovima, svako malo Šime žonglira sa pet, šest punih pijata u rukama. Posebno je bio brz kada bi koje dijete poželjelo sladoled iz cilindrična lonca poklopljena komadom daske. Nekako se živjelo za te odlaske u naš park. ,Često su tamo i naši glazbari održavali koncerte. Čini mi se cijeli grad je bio u Gaju, našoj ljetnoj pozornici gdje borovi nebu hrle, a cvrčci neumorno pjevaju ode rajskoj grudi božanskih perivoja. Mnogi bi se povukli na deke u hladovinu. Mi bi čitali kultni Plavi vjesnik i legendarnog Švrću dok se ne bi začula muzika sa okruglog podija u kutu restorana. Svi bi poskakali, a mi bi kao omađijani gledaliplesače pokušavajući iskopirati korake valcera, tanga, polke i kvadrilje. Normalno, s malo ili nimalo uspjeha. Svakako mnogi smo u Gaju napravili prve plesne korake, a usavršili se na jezeru uMare. Odšetali bi i do fontane koja je kroz cijev zabodenu u hrpu kamena šikljala vodu visoko u zrak. Okrugli betonski bazen obgrljen mahovinom i ponekom paprati počesto je poslužio za osvježenje. Krunski dragulj Gaja bijaše botanički vrt. Na ulazu dva kamena stupa sa betonskim vazama u kojima su se tiskale čuvarkuce. Pješčane staze, umirujući drvored čempresa, aleja botaničkekolekcije. Versajske kaskade prepune truda koji se okitio blaženstvom i ljepotom. Stotine biljki je raslo u njemu i sve su bile uronjene u nezaboravan, reski miris našega vriska. Tamo smo hodočastili i školskim izletima. Čini mi se da su mnogi Varušani tamo doživjeli ljubav na prvi pogled, omađijani izgledom vrta i predivnim primjercima cvjetnica. Nigdje kao tamo ne pjevaju frzelini, streloviti su nadleti orla i zlokobni kružni letovi jastrebova. Šuma bi utihnula, a onda bi se opet nebom razlio cvrkut ptica. Nestvaran je bio i zvuk vjetra kada bi se provlačio kroz borove grane i tupi udarci raspucalih šiški o kamenje. Neopisivo i mistično. Tamo negdje pod borovima možda su i sada poplavile ljubičice ,a put Borka okitio žuti jaglac. Da li sada tamo suri orao gnijezdo vije ili…….

.Danas sjećanje moje zbori, nema više toga Gaja u Gradu na Gori

Mercedes Ceda Marinković- “Cvit u kamenu”

Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan u hotel “Zagora” snimljen 1930. godine. Marko Dunda, bogati trgovac, prvi imotski hotelijer rođen je 1870. godine u Imotskom. Oženio se za Anu Matejević (1871.) s kojom je imao dvoje djece, Franu Mihu (1893.) i Ljeposavu (1898-1980.) udanu za dr Janka Raku (1897.-1937.). Ljeposava Lipa i dr Janko Rako (snimljeni na fotografiji) imali su tri sina: Nebojšu (1929.), Živana Cicka (1931.) i Aljošu. U nastavku pročitajte prekrasnu nostalgičnu priču o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz zbirke priča „Pamćenje kuća“ autorice prof. Gordane Radić.

Hotel „DUNDA“- pamćenje kuće

U moj dodir s tom kućom ružičastih zidova smještenoj na imotskoj Điradi, tik do gimnazije, umiješale su se poslijeratne okolnosti. Restoran ujaka Ante Ćosića u donjem prizemlju te kuće radio je punom parom odmah iza drugoga rata. U njegovoj se kuhinji nekoliko članova te obitelji srčano trudilo kako bi „menu“ domaće recepture zadovoljio dnevne abonente; činovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Kuća tada već niz godina ne nosi ime Hotel DUNDA po svom vlasniku Marku Dunda. On je umro prije rata pa je vođenje konačišta silom prilika nastavila njegova kćer Ljeposava, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika u skupštini tadašnje države. Hotel se sada zove Zagora i na prvom katu je dakle konačište s nekoliko soba kojim posluje teta Ljeposava, od milja zvana Lipa. Tamo se, poslije večernjeg obroka posebnim drvenim stubama iza kuhinje penju neki gosti na spavanje. Na gornjem je prizemlju s ulazom prema glavnoj ulici nastanjena obitelj sudskog činovnika Frane Pancirova, doseljenika s Korčule čija je žena Ljuba iz obitelji Ćosić, a na drugom katu kuće žive teta Lipa i njezina tri sina, Nebojša, Živan i Aljoša. Moja majka i teta Lipa dijele sličnu sudbinu. Udane za dva rođaka, obje su rano ostale bez muževa, jedna s četvero, druga s troje djece, i započele mučnu borbu za opstanak. Jedna u kuhinji, druga u konačištu, baš u ovoj kući na čijoj je fasadi još neko vrijeme bio natpis ZAGORA.Pa kakvo je pamćenje te kuće i imaju li kuće uopće ikakvo pamćenje? Treba misliti da imaju, osobito kuće kroz koje su se smjenjivali ljudi, obitelji, generacije, vlade i ratovi, vremena i godine. Ako ste poput autorice ovih redaka imali sreću pripadati velikoj obiteljskoj zajednici nastanjenoj na raznim lokacijama jednoga maloga grada, dakle u raznim kućama, znat ćete da ti prostori, te kuće, imaju svoje pamćenje, pored onoga koje pripada vama. Jer negdašnji gostujući član spomenute kuće, djevojčica od dvije, tri godine, danas je vremešna žena i priželjkuje da ju kuća Dunda podsjeti na neke stvari budući da je ona, a ne neka druga kuća, vlasnik jednog, samo njoj pripadajućeg pamćenja. Pa vidimo što možemo uzeti iz tog pamćenja? Soba na drugom katu sigurno pamti sliku jedne neutješne mlade žene koja poslije smrti voljenog muža već dugo, neshvatljivo dugo, uranja lice u nabore njegove košulje što visi iza sobnih vrata i tako traži utjehu jer joj se čini da je u toj košulji zauvijek sačuvan miris njegova tijela, njegova života.U potkrovlju su se pak za rata skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo. Krije ih Lipa s velikom mukom budući da oko kuće njuška i u nešto sumnja jedno „policijsko smeće“ kako je za tu osobu rekla Delka Monti Rako, a uz to su dobile nekakav proljev i treba im tajno nositi juhu kako bi ojačale. Kuća Dunda ih je zaštitila, potkrovlje ih je spasilo. Stubište se možda još sjeća njihovih tihih jecaja. U jednoj drugoj sobi je tinel i u njemu klavir. Ponekad Ljeposava svira samo za se kakvu sjetnu melodiju, a ponekad oko sebe okupi nas nekoliko djece pa prebirući blagim pokretima po klavijaturi i odmjereno izgovarajući vlastite stihove priprema male recitatore za neku lokalnu priredbu. Vesela sam kao ptica, ime mi je Gorinčica. Mora da negdje i sada treperi glazba s klavira i taj dječji glas. A ta vesela ptica, ta Gorinčica često prolijeće kroz magične prostore ove kuće, a samo se jednom u sobi na gornjem prizemlju bolnoga srca šćućurila iza vrata. Gleda kako njezina tetka Ljuba onu ljubav koju je davala samo njoj, sada dijeli i djetetu kojeg je netom rodila u toj kući. Vesela ptica je ranjena i čeka tren tetkine nepažnje kako bi povukla pelenu svoga novorođenog rođaka u želji da mu napakosti. Tetkin krik i djevojčicin prestrašeni plač nikad neće napustiti tu sobu i taj prostor. A kut jedne male sobe s prozorom prema ulici sigurno pamti krevet u kojem je to dijete odbolovalo “kozomak“, dječju bolest koju još zovu „varićele“ ili „ospice“ pa kako joj je na prozor dnevno kucala šepava Marijeta, služavka obitelji Marochini i prijetila da će je svakako udaviti žicom ako ne bude htjela jesti.I još je jednom plakala kad su joj iz zabave ili osobite naklonosti neki neozbiljni gosti restorana dali da okuša žestoko piće pa je opasno povraćala i skoro nastradala. Dan je pravljenja sladoleda u avliji pred restoranom. Ispod hotela, u Marčinoj ogradi je dobro očuvani čemer u kojem su poslagani dugi stupovi leda što se, omotani u vreće i šušanj, na mazgama donose iz ledenica na Biokovi. U velikoj bačvastoj posudi s uređajem za ručno miješanje je gomila usitnjenog leda i u njemu posuda s pedeset jaja i šećerom koje na smjene miješaju žene iz kuhinjskog pogona. Kuća se može sjećati da su i neki promatrači s njezinih prozora i balkona pratili to čudo miješanja i da je bilo tri vrste sladoleda; vanilija, višnja i čokolada. I da smo lizali prste ližući ga. Nema više starog oraha posađenog ispred hotela DUNDA. Pod njim je bio kameni stol i pod njim je našem djedu donošen ručak. Orah je nedavno posječen. Zato se on više ne može sjetiti da je smjestivši se u njegovu krošnju, berekin Živan, zvani Cicko, često izvodio svoje vragolije usmjerene specijalno na djeda. Čekao bi da naš djed Nikola uroni kašiku u vrelu juhu, a onda bi mu unutra ubacio prvi orah. Misleći da je to slučajno, djed bi orah žlicom izvadio van. Kad je opet počeo jesti, uletio mu je i drugi, a on je kunući ptice gore na stablu ipak nastavio s jedenjem, a kad je napokon doletio i treći orah, onda se sjetio da je netom u krošnji nešto jače šušnulo i to je bilo dosta da mu prisjedne zalogaj i da orasima počne gađati onog „đavlijeg Vicka“ čiji nadimak Cicko nije znao izgovoriti.Kasno je. Sobe hotela su utonule u noć i san. U kuhinji pomoćnik Brzi i još neke sluškinje završavaju zadnje poslove. Umorni su, ali poštuju tu kuću i te zidove. Moja majka još treba zajedno sa susjedom Androm Vrdoljakom, koji također trenutno radi u restoranu, stići do Jezera sa zaspalom djevojčicom na njegovu ramenu. Moje pamćenje ove kuće seže sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kada tamo gdje je nekoć bila kavana, potom restoran, kuća već odavna ugošćuje gimnastičke sprave i sportske rekvizite i opet smo tamo mi razigrani gimnastičari sportskog društva Partizan, u novom vremenu, među istim zidovima. A to je pak vrijeme snažnog mladenačkog poleta imotske mladosti koji je svakako obilježio moju generaciju i koji zaslužuje poseban tretman.Hotel DUNDA, alias ZAGORA, svakako ostaju dio opće ugostiteljske memorije našega grada.

Cvite moj iz kamena što niče, grade voljeni đardinima nađinđani. Jezera ti oči bistre, ljepotane srca moga, svaki otkucaj slika Imotskoga. Ulice pod feralima, skalinade burom pometene, rosom umivene, na jezeru kolo smiono, kolo vilinsko. Svega u tebi, ali tvoji đardini trag u meni ostaviše. Lipota sto u sanjarenje ušuškava. Đardin. Ispod Općine i Suda, nama pred vrtićem Đardin. Zelen u svim nijansama. Miris borova k nebu ustremljenih, krošnjih prepletenih, ptičjim gnijezdima ukrašenih. Sunce se ogleda na šimširima, škripave staze *pržine* pod nogama. Odrastanje u raju. Darivao si nas nesebično ciklamama,ljubičicama i narcisima, Znali smo, zima odlazi, snijeg kopni, proljeće se došuljalo do stare šljive nakićene pupovima nabubrenim pred prasak mirisnih cvjetova. Cvala je stara jabukamedna ploda, Teta Anka (Bunčić) će nas osladiti štrudelom kakav nećemo nikada više zagristi. A džem od šljiva u knedle će umotati, čovječuljci će se “obrzdaviti” prstiće licnuti i sramežljivospustiti glavice kad vide ono mahanje glavom lijevo desno teta.Naš Đardin sočnim voćem obilovao, darivao, a mi ga pazili ko majka novorođenče. Cijeli jedan kut bio je prekriven čuvarkućama i u sredini zelene prostirke, zerzdelija. Perunike podno zida Općine neumorno su cvale tiskajući tulipane crvene poput teta Marijine (Carić) šminke na usnama. Predraga naša teta Marženka. Kao nestvarna. Najljepša vila iz naše bajke koju smo živjeli istinski upijajući sva nova saznanja i spoznanja. Uljudno ponašanje, damsko sjedenje, pribor za jelo vam je produžena ruka i bum, eksplozija smijeha, nismo razumjeli. Zbog nje smo zavoljeli Poštarevu bajku. Ona je bila naša junakinja Marženka; Lice ukrašeno madežom kojeg je iscrtavala, nekada ugašenom šibicom. Povela bi nas u Đardin, posjedali bi Tintilinići gurajući se što bliže njenom krilu i pitala bi:Što vam kažu jorgovani? A oni, oplavljeni miomirisnim piramidama rozih cvjetova, sa sramežljivo provirenim zelenim listićima su radosno poručivali: Bliži se Prvi maj, pripreme za novu predstavu, koja će sigurno napuniti kino u Ligutića ulici. Mi na pozornici, a teta Marija iz poda šapuće manje hrabrima,Kino uvijek prepuno, a glumci ponosni na svoje umijeće. Đardinu i njegovim stanovnicima u čast, nizale se predstave i kostimi Patuljci ……mi radimo, mi sadimo, mi čuvamo, mi volimo Đardin naš. Gljivice ko poslije kiše, ponosnih klobuka, rasipaju se ispod stabla, plešu i pjevaju zvonko. Vile, kralj, kraljica, kraljevna i netko je iskamčio biciklo, zaslužno, briljantan glumac. Leptirići. Bilo ih je u Đardinu svih boja i veličina, al na pozornici se grleno orilo: Leptiriću, šareniću, odi k meni amo,Evo jedan crven cvjetak, pomiriši samo.Kostimografija vrhunska iz škara i mašine teta Marije (Markotine)Probe u kući, cvileće drvene skale i miris bublica iz pekare u Radovića kući. Pamtim je kao blago lice zagonetna osmijeha. Osobu savršenog umijeća u izradi kostima, a nama je davalaostatke tkanine i od toga smo sa njom šivali lutkice, haljinice i prekrivače za kolica, što bijahu kutije iz Mate Bate. Poznato aa. Kako zaboraviti te opojne nektare sjećanja. Đirane Đardina ukontrastu sa šimširima koji su bili naš labirint pravolinijskih stazica, rojeve leptira u vratolomnom letu obrušavanja na Pasji trn u cvatu. Vrijedne pčele s nogama punim peluda i onaj prvi susret s lastama. Općinska nastrešnica bijaše cijeli lastavičiji grad. Cvrkutale su neumorno. Oko tobogana bijaše more tratinčica i mnoge su platile glavom na hoće, neće ili voli, ne voli. Preko noći bi se jedan dio Đardina presvukao u crvene kapice, a onda su cvijetovi maka u našim ručicama postajali kinezi, a tratinčice lančići i narukvice.Tamo na proširenju pred stepenicama za ulaz u vrtić naučili smo prva slova. Krede u bojama i beton sa ugraviranom cingarelom, a oko nje švrakopisa svakojakih i jakih poruka poput: On i ona zaljubljeni par, ha ha ha. Bili smo napredna djeca i preslikači ponašanja starijih iz ulice. Pošla majka s kolodvora i eci peci pec, pa trk trk u portune.Danas nema Đardina: Sniva pod “asvaltom”, sa nevjerojatno precizno iscrtanim linijama parkirnih mjesta. Današnji labirint, nimalo zelen, još manje mirisan, po najmanje lijep. Zato nama na sjećanje, a nekima na podsjećanje. Može ptić iz gnijezda ma će uvijek znati kako je mirisalo.

P.S.Ooooo vratite mom Gradu blještavost,

Jer Sunce je

Podarite mu Gaj, Đardine, vrtove,

Jer vrijeme je

Sačuvajte mu dušu

Bezvremena je.

Mercedes Ceda Marinković

Na 1. fotografiji mali vrtićki leptiri, stoje s desna: Marijana Rebić, Alma Gudelj, Jelena Vučković i Mercedes Brekalo. Na 2. fotografiji iz arhive obitelji Tonković stoje djeca iz vrtića te daci I i Ii razreda snimljeni ispred danas zapuštene zgrade škole u Rišćanskom selu 1960. godine. U bijeloj majici stoji treći lijevo Joško Tonković, a do njega je Dinko Franceschi.

Čepelice-kapice iz 19. stoljeća, dio oglavlja imotske nošnje ukrašene finim vezom rađenim svilenim koncem kombinacijom punog boda i križića koje se čuvaju u Etnografskom muzeju u Splitu.

SVILOGOJSTVO NA PROSTORU IMOTSKE KRAJINE

Svila je u Europu importirana iz Azije i to, prema saznanjima još  u doba cara Justinijana (6 st.). Vjerojatno se već tada proširila  cijelim Mediteranom  pa tako  i  Dalmacijom koja je imala idealne uvjete    za razvoj ove djelatnosti.   Kroz povijest bila  je  cijenjen i veoma skup proizvod, te je  odražavala statusni simbol pojedinca  kao i njegovu ulogu u   društvu.  Kolika je njena vrijednost i značaj govore podaci kako je ta skupocjena roba bila često sredstvo plaćanja u trgovanju i razmjeni roba. Iz raznih izvora saznajemo da su neki  gradovi još u ranom srednjem vijeku bili obvezatni plaćati  nametnute obveze  upravo u svili /1/. Ponekad se u svojoj vrijednosti mjerila sa samim zlatom.  U 11 st. grad Rab morao je plaćati godišnji  danak Veneciji u iznosu „ od 10 libri svile ili upola tolike vrijednosti  u zlatu“. Svila  je, stoga  bila dostupna samo određenom sloju ljudi.  Najtraženija   je ona proizvedena u radionicama pokrajine Lombardije. Međutim za kvalitetom i potražnjom nisu ništa manje zaostajale  manufakturne radionice  iz  Dubrovnika, koje tamo  rade i posluju već od 16 st.  te, su  predstavljale opasnu konkurenciju drugim proizvođačima svile. U dubrovačkom arhivu postoji dokument koji potvrđuje kako   se svilarstvom u Dubrovniku  u 15 st.  počeo baviti stanoviti Ivan, najprije kao pomoćnik majstora iz Toskane,  dok  se svilogojstvo spominje u Konavlima već  u 14. st. /2/.  Na području Dalmacije svilogojstvo i svilarstvo se  razvija nešto kasnije a zabilježio ga je  talijanski putopisac Alberto Fortis u svom putopisu po Dalmaciji. /3/. U Imotskoj krajini počeci svilogojstva povezuju se s vremenom oslobađanja od  turske okupacije i pripajanjem  Mletačkoj Republici. Tada se pokušalo općenito unaprijediti gospodarstvo u novo pripojenim područjima, s ciljem da se materijalno pomogne  stanovništvo koje je živjelo u bijedi  i neimaštini iscrpljeno višestoljetnom  turskom okupacijom. U  tom razdoblju Imotska krajina je bila slabo naseljena narod se raselio za boljim i sigurnijim životom.  Prema popisu imala je svega 13 000 stanovnika/4/. Mlečani pak u želji da zadrže ljude i da oni ujedno budu štit prema granici s Bosnom gdje su se Turci još zadržali, donosi neke   gospodarske mjere u svrhu  poboljšanja života stanovnika.

___________________

1. Šime Peričić: Svilarstvo u Dalmaciji u 19 st., Radovi Instituta za Hrvatsku povijest. Zagreb ,1982. str,107.
2. Zrinka Režić Tolj: Svilarstvo u Konavlima, Etnol.trib.30,vol 37, 2007 str. 95-116.
3. Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, sv/II 1774,dt.157,158 spominje svilarstvo na Rabu, Braču i dolini Neretve.
4. Ante Ujević. Imotska krajina , Matica Hrvatska Imotski 1991. str. 191.

Između ostalog  potiče  se razvoj zanata, sadnja duhana, uzgoj svilene bube i sl. Donosi i niz agrarnih mjera od kojih seljak nije imao značajne koristi u prvom redu jer nije mogao biti vlasnik zemlje, mogao ju je imati  samo u najmu./5/.  Pokazalo se da dugoročno ni jedna od  mjera nije zaživjela niti ostvarila neki boljitak  ovom kraju. Tek u doba  Austrije  značajnije se radi na  sadnji duhana i stabala duda u svrhu unapređenja svilogojstva. Dudova stabla sade se po cijeloj Krajini, sadnice se dijele besplatno a stimuliraju se u vidu nagrada  oni  koji bi zasadili veći broj sadnica duda. Sadnice su nabavljane uglavnom iz rasadnika u Lombardiji . Kasnije su rasadnici  osnivaju najprije u Zadru 1834. g.,  i na   drugim mjestima po Dalmaciji (Skradin, Trogir, Sinj.) Austrija je imala u  planu  u razdoblju od deset godina, zasaditi oko 800.000 sadnica  murvi diljem Dalmacije./6/. Tako i na prostoru Imotske krajine niću brojni zasadi murvi- uglavnom crnog  duda, dok u nekim krajevima –  kao u Konavlima sade isključivo  bijeli dud.  Svaka kuća u okopoljskim selima Imotske krajine  imala je u svom dvorištu barem jednu zasađenu murvu. Trebalo je više godina da mladica duda izraste u stablo čiji   listovi  postaju pogodni za  prehranu dudova svilca.

 OSNIVANJE SVILARSKIH POSTAJA

Ozbiljnijom proizvodnjom  dudova svilca pojavila se potreba i za otkupnim stanicama koje su trebale biti što bliže proizvođačima.  U Dalmaciji je u početku djelovalo više od 10-tak otkupnih  stanica. U Imotskom  prva takva se spominje se 1873.g. Prema statističkim podacima dvije godine kasnije u njoj je na otkup doneseno oko 500 kg svilene čahure s prostora cijele  Krajine. Otkup je  varirao iz godine u godinu,  tako  je 1882.g. bilo   otkupljeno čak  780 kg./7/  Prosječna cijena po kilogramu čahure iznosila je oko 1,7 fiorina, a ona se formirala prema ponudi odnosno, određivali su je prekupci  koji su imali monopol.  Nudili su niske  otkupne  cijene što je uzgajivače odvraćalo od ovog posla i  naposljetku do postupnog odustajanja od svilogojstva što se  negativno odražavalo na  ukupnu proizvodnju.

____________

5. Mletačka Republika donosi tzv. „Grimanijevzakon“-1756.g. po kojem zemlja i dalje ostaje u vlasništvu države a uživalac daje državi 10% od godišnjeg
6. Taj plan je i premašila tako da je u razdoblju između 1854-1864.g. bilo zasađeno oko milijunstabljika murvi, a samo na području sinjske i trogirske općine 350 000 komada sadnica.

Š.Perić,1982. nav. dj. Str.

7. Radi usporedbe na području Skradina pojedini proizvođačiproizvodili su samostalno  toliko kilograma svilene čahure,  a u dobrim godinama čak  i više. Maksimalna proizvodnja čahura u Dalmaciji bila je  zabilježena 1860 kada je premašena brojka od 50.000 kg otkupljene čahure

Svilarske stanice pa tako i  ona u Imotskom, osim otkupa pružala je  i savjetodavne usluge uzgajivačima, te dijelila besplatne sadnice  murvi kao i besplatno sjeme svilca,  isto tako vršile  su  nadzor nad kvalitetom sjemena i proizvodnjom čahure. Sve postaje morale su biti adekvatno opremljene osnovnim pomagalima, termometrima, mikroskopima i  stručnim osobama/8/.  Unatoč poduzetim mjerama nisu se mogle spriječiti i zaustaviti bolesti svilca tako da je  njihova uloga postupno  postala zanemariva iako su se neke  u aktivnosti  zadržale još dugo kao ova u Imotskom, sve do pred II sv, rat.

PROIZVODNJA ČAHURA

U svibnju mjesecu brali su se mladi listovi duda za hranu svilcima. Posebno se moralo voditi računa da lišće ne bude ovlaženo rosom ili pregrijano na suncu, pa se lišće najčešće bralo noću. Gusjenice se stavljalo na papir koji je bio za tu svrhu posebno  izbušen i svakodnevno se morao čistiti ili mijenjati. Gusjenice se brzo razvijaju ( 35 – 40 dana trajala je inkubacija) i počimaju ispredati niti , odnosno čahurati se. Čahure su se  ponekad izlagale suncu da bi se odgodilo leptiranje /9/. Proces dobivanja svile otpočima  stavljanjem čahura  u vrelu vodu. /10/.    Uz pomoć drvenog štapa ili rašljaste grančice, potapale su se  ili točile u vodi. Kada bi svilarica  uhvatila nit odnosno više njih , sukale (uvijale) bi se u jednu deblju. Konac se motao na rašak (drveni prut )/11/, a onda se motao u kančel ili štrenu

____________________

8. Poslije Prvog rata u Imotskom u svilarskoj stanici bio je uposlen  agronom Vučenović, koji je obilazio sela   i uzgajivače podučavao  o uzgoju svilca ,često uz asistenciju  gospođe Antonjete  Vučemiloić iz Imotskog. Njena unuka prof. Antonjeta  Jutronić  u posjedu je jedne dopisnice upućene   njenoj baki . Dopisnica je poslana iz Splita , a u njoj traže da  im se pošalje malo sjemena svilca   jer ga je u Splitu ponestalo.  Sjeme se, kako vidimo  razmjenjivalo  i putovalo na razne načine. U  sličnoj situaciji , nedavno su se  našle  žene iz Konavala nakon Domovinskog rata kada su  željele obnoviti svoju narodnu nošnju uništenu u ratu . Za to im je bilo potrebno sjeme svilca  ali  njega se nije moglo nigdje nabaviti.   Udruga DEŠA uputila je  brojna pisma na razne adrese u inozemstvu i u nas,  s istom  zamolbom. Nakon dugog traženja javila  se   jedino  jedna  udruga žena iz Francuske  i poslala u Dubrovnik  svega 2,5 grama jajašaca svilene bube. To je bilo više nego dovoljno da  se proizvodnja svile obnovi.( od 1 gr. jajašaca dobije se 3 kg. čahura. a od 1 čahure i do 2ooo metara konca).  Na tajanstven način prokrijumčareno je sjeme iz Francuske u Hrvatsku , kako su to  izvele- žene iz Konavala  nisu ni do danas otkrile .
9. Danas svilarice u Konavlima, dabi spriječile leptiranje, gusjenice stavljaju  na neko vrijeme u hladnjake. Zrinka Režić Tolj: n.d.2007. str,114/5.
10. Količina čahura u loncu određuje debljinu niti. Deblji konac je služio za tkanje odjeće. Za tanjafina platna za košulje i razne vezove bilo je dovoljno oko 20 čahura, a za deblju nit  dodavalo se još čahura u lonac.
11. Često se za namatanjesvilenog konca koristio zgužvani smokvin list omotan  bijelom  krpicom koja se navlaži prije namatanja konca. Svila se sušila u klupku  a onda motala u mace ili štrene.

Boja svilene niti  je varirala od  bijele, prljavo bijele ili svjetlo smeđe./12/ Svila se obično bojala u  domaćinstvima za vlastite potrebe i to prema namijeni i vrsti šara na ruhu za koju je bila namijenjena. Za imotsku nošnju karakteristične  su četiri boje( smeđa, zelena, crvena i modra) koje su se u svakom kućanstvu mogle proizvesti od prirodnih bojila. Kasnije su se kupovale industrijske boje što je uzrokovalo promjene u bojama pojedinih do tada ustaljenih šara na odjeći. Od svilenog konca u Imotskoj krajini, tkala se odjeća i ukrašavala vezom.   Tkale su se pregače, muški i ženski pripašaji , peškiri za muška oglavlja,  tkalo se platno za košulje, ručnike, marame i dr. Ženske košulje, marame- oglavlja, ukrašavala su se bogatim vezom od svilenog konca./12/

OSNIVANJE  PREDIONICA – FILANDA (filatorija)

Proizvodnja svile u našim krajevima pojavila se pod utjecajem  Italije najprije na  sjevernom Primorju  i u Dubrovačkoj  Republici. U ostalim  krajevima pojavljuje se dosta kasnije, a tek u doba  Marije Terezije svilogojstvo doživljava procvat ne samo u Dalmaciji već i u Slavoniji te, na sjeveru Hrvatske u Zagrebu. Zahvaljujući potpori države koja pomaže materijalno i novčano  tu djelatnost ona se omasovila. To je bio poticaj za neke proizvođače da  više proizvode. S većom proizvodnjom javlja se  potreba za osnivanjem manufaktura i nabavkom prvih strojeva.  U  filandama/13/  obavljalo se odmotavanje svile, predenje, bojanje a što je najvažnije u njima se zapošljavala osposobljena radna snaga. U tim svilanama svatko je obavljao  posao za koji je bio izučen (postojale su škole s podukama o radu u svilanama ,koje je organizirala država). Međutim ove manufakture proizvodile su samo sirovu svilu koju su onda morale  slati na doradu i tkanje, u opremljenije radionice najviše  u radionice  Lombardije.

Spominje se prvi filatorij  u Zadru (Smiljevac),  a već 1831 u Dalmaciji ih je bilo u  početku  osam, od toga u Splitu  četiri, u   Visu i Braču po jedan, i dva svilara u Sinju.

_________________

12. Bogatu zbirku fotografija vezanih za vez i čipkarstvo na prostoru  našeg priobalja i Zagore (paška čipka, zlatoveza svilovez i bijeli vez) nalazimo kod austrijske kolekcionarke, spisateljice i  velike zaljubljenice i promotorice naše narodne umjetnosti Natalije Bruck Auffenberg. Organizirala je radionice za uzgoj svilca i preradu svile. Na svom putu po Dalmaciji 1904.g. napravila je više od 340 fotografija uzoraka čipki i veza koje je prikazala na izložbi u Beču. Više o tomu, Branka Vojnović Traživuk: Stud.Ethnol.Croat.vol 18 /2006. str.285.
13. Filanda- tvornica za preradu sirove svile, najčešće su locirane u blizini voda koja im je bila potrebna za rad. Filatorij je bila sprava  za odmotavnje i usukavanje (predenje) svilenog konca.

U Imotskom nemamo zabilježeno postojanje  svilarske predionice. Iako je  svilogojstvo  u našim krajevima, mnogo obećavalo  i bila  prilika da uz  relativno mali trud seljak priskrbi sebi i obitelji dodatnu zaradu, to se  ipak nije dogodilo. Jedno razdoblje ovog obrta davalo je izvrsne rezultate 1860/70.- kada se svilogojstvom bavilo u svim dijelovima Dalmacije , međutim to nije bila konstanta, oscilacije u otkupu čahura  bile su  velike po  godinama. Uz sva nastojanja vlasti da se svilogojstvo održi ono je stagniralo. Uzrok tomu je bolest  koja je napadala čahure, niska cijena otkupa i  konkurencija (Italija).  Isto tako  problem  treba tražiti u ovdašnjem življu koji  nije prepoznao  opću korist koja mu je bila na raspolaganju.  Neobrazovani seljak nije imao povjerenja  u ono što  se  od države nudilo, često  nametalo, od toga je zazirao. U Imotskoj krajini proizvodnja svilca bila je rascjepkana po domaćinstvima i obavljala se primitivno tako da se i nije mogao očekivati određeni  prosperitet  u svilarskom obrtu.

Unatoč  svemu svilarstvo je ostavilo  pozitivnog traga na ondašnje društvo, najviše  u razvoju trgovanja, imalo je utjecaj u kulturi, etnologiji,  modi, gospodarskom i društvenom životu uopće te, u razvoju svilarske tehnologije i  izrade svile.

Nakon revolucionarne 1848.g. i burnih previranja kako u Europi tako i kod nas , formira se novo građansko društvo   koje nameće nove progresivne  ideje  koje imaju odraza  u svim segmentima života, tako i u pogledu  odjeće i mode.   Novi modni ukusi   traže nove materijale drugačije strukture i forme. Traga se za novim formulama u  stvaranju umjetne svile koja bi bila jeftinija i pristupačnija. Svilarski obrti postupno se gasi a većina filanda  se  zatvara. Sporadično se još na prostoru Imotske krajine uzgaja svilac, jer je nudio kakvu-takvu zaradu siromašnom seljaku. Unatoč svemu u nekim mjestima uzgoj svilca nije se u potpunosti ugasio  sve do sredine 20. st.

Snježana Tonković

Zahvala gospođi Idi Jakšić, kustosici Etnografskog muzeja u Splitu na ustupljenim fotografijama čepelica.