Razglednica-dopisnica Imotskog snimljena sa zapadne strane 1907. godine, Šetalište od Jezera do crkve u Imoskom…. Vlastnik (nakladnik) Marko Dunda. Dopisnica je poslana 11.08.1909. godine iz Imotskog u Sinj Signori Giselli Hanzalek rođ. Orlansich, supruzi Floriana Hanzaleka ravnatelja Dogane u Sinju. Dopisnica je snimljena od kuće Mirošević, a obuhvaća područje “Jezera” s kućama: učitelja Anđule Bitanga (prije gradnje aneksa kuće), dr Augustina Bitange sagrađene 1892. godine, Colombani i Marče u kojoj je tada radio Sud te crkvom sv Frane. Lijevo je zid ispred kuće Mirošević. Na mjestu današnje zgrade Suda, tada je bio vrt-njiva, pa se i ulica na fotografiji u staro vrijeme zvala “Ispod njive”.

Izvor: Obiteljska arhiva 

Sajmište Frane Josipa I., Mercato Francesco Giuseppe I., Pazar u Imotskome snimljen sa istoka 1899. godine. Na razglednici se vidi cijelo tadašnje sajmište. Niže lijevo se vidi oštećeni crkveni zvonik i krov kuće Marče. Na samom sajmištu vidi se dobro odvodni kanal te „parkirališta“ konja i magaradi. Roba za prodaju istovarala se po tržnicama dok su se konji i magarad vezali dalje. Varušani su koristili ta „parkirališta“ radi đubra, a u samostanu su sačuvani do danas „balančuci“ za vezanje konja i magaradi. Naplaćivalo se đubrom, koji bi ostavile vezane životinje. Tu je i feral, bilo ih je tri na nekadašnjem Pazaru, a palili su se samo u noćima bez mjeseca. U dnu fotografije se vidi čuvena kostela koja se raspukla zime 1921. godine uz nezapamćenu studen kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta. Staru kostelu dao je posjeći tadašnji načelnik Jure Jerković. Ispred kostele se vidi “parkirana” kočija, diliđenca.

Fotografo je G. Mattiazzi (Giacinto pl. Mattiazzi, prednik jedne od najpoznatijih šibenskih i hrvatskih fotografskih obitelji), a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci.

Razglednica u arhivi Mercedes Cede Marinković

Dosad neobjavljena razglednica, Središte Imotskog izdana 1910. godine. Razglednicu je iste godine iz Imotskog poslala u Split Odličnoj Gospođi Zorki Cerezin (1885.-1958.) sestra Katinka Vuković (1884.-1962.). Nakladnik razglednice, Vlastnik je Josip Tripalo. Pri dnu se vidi vrt vojnog i prvog liječnika u Imotskom dr Giuseppea Wanmullera, doseljenika iz Italije. Na južnom dijelu vrta podigao je kuću, vidljivu na Catasticu Pietra Corira iz 1774. godine. Poslije je zapadno od stare kuće podigao lijepu kamenu kuću praunuk dr Wanmullera, Norbert Berto Vučemilović (1882.). Sjeverozapadni dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata. Lijevo od vrta je kuća Matije Jelavića, u prizemlju koje je dućan mješovite robe. Prostor desno od Jelavića kuće pripadao je obitelji Colombani, a služio je za kočiju, kola i konje. Poslije je tu držao vatrogasnu cisternu Italo Colombani. Poviše je vrt i kuća sa crvenim krovom i jednim prozorom dr Augustina Bitange. Lijevo od kuće Bitanga je stambena kuća Josipa Tripala sa krovom na tri vode te Tripalove teze nad kojima je teraca s prekrasnim pogledom na cijelo polje i ulaz u njihove čuvene ćemere s južne strane. U sredini je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane vidi se kuća Marka Đamonje. Lijevo uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Poviše sa plavim krovom je kuća Alfonsa Bitange s vrtom te je na Pjaci sa plavim krovom vidljiva s dva kata velika kuća dr Ike Jerkovića.

Razglednica u arhivi Radovinović 

Imotski, glavno šetalište, Pjaca., na razglednici iz davne 1914. godine dokumentiran je tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu na Pjaci: Ciciliani, Vuković, Tadić, Bauk i Ligutić. Krajnje desno na mjestu srusene mirine izmedu dva svjetska rata sagradena je kuca Ferrari. Ispred kavane je veliki feral kojeg nema na fotografiji iz 1912. godine, a tu je i austrijski vojnik.

Razglednicu je poslala Katinka Vuković iz Imotskog sestri Zorki Cerezin u Split čestitajući joj imendan.Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, Glavno šetalište, Pjaca 1905. godine., nakladnik Ante Dunda. Razglednica prikazuje krajnji zapadni dio Pjace sa mnoštvom ljudi. Desno je zgrada novog Obćinskog doma izgrađenog 1900. godine, zatim se vidi velika kuća koju je sredinom 19. stoljeća sagradila Anđelina Nina Bitanga, poslije supruga Mihovila Miše Vrdoljaka (1827.-1900.), Načelnika Imotskog u razdobljima 1888-1889. i 1896.-1897 godine. Lijevo je kuća doseljenika iz Grabovca Marka Vrdoljaka (1772.) sagrađena početkom 19. stoljeća u kojoj je živio fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.), a u kući je rođena nećakinja fra Jerolima Luiđija, kći njegovog brata Jure, pjesnikinja Ana Vrdoljak Imotskinja (1833. -1866.).

Izvor: Obiteljska arhiva

Ulaz u Varoš Imoski sa Istočne strane, razglednica poslana od dr. Frane Kekina Pelicarića 1908. godine, vlastnik Marko Dunda.S desne strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a dalje lijevo je hotel “Dunda”, vlasnika Marka Dunde. Nasuprot Matijaševića kuće poslije se izgradila kuća Ive Kordića Kleminice, a u kući je sada slastičarnica.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje opis oslobođenja Imotskog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alvise Moceniga u izvještaju od 1. kolovoza 1717. godine. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju, a prijepis izvještaja zadržao u Zadru.Presvijetli Vojvodo!Božja blagonaklonost umnožava blagoslove nad Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (općoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošću državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletačku (Venecijansku) zaštitu, pridružujući se državnim slavnim zauzećima. Pošto mi je naređeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, čvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoće koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na časoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radobilju pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi(?) (nosača?), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Co. Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajući (postupajući) ozbiljno od početka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeća. Ujutro 23. prošloga srpnja pođoh odavle i marširajući u potpunom redu, kako dolikuje, nađoh se navečer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju. Tu nađoh očekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koji su pod vodstvom Gosp. Sarg-to Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je počeo po koji sukob između naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrđavu….Imotska utvrda leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera…….Čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini….Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom…..Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća,…..pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (će) morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji……Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice……Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika, sv. Marka….

Razglednica iz 1900. godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Dnevni dolazak i polazak Koloslanica Kod Poštanskog i Brzojavnog Ureda u Katunima 1910. godine. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbarda E. Petermanna navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Poštanska kočija u Zagvozdu, trećoj postaji za izmjenu konja na relaciji Imotski-Split 1905. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….I u vrijeme druge austrijske uprave nastavljeno je s izgradnjom cesta, no s nešto manje intenziteta nego ranije. Međutim Austrija je bila svjesna da bez dobrih cesta i dobre regionalne povezanosti nema ni razvoja gospodarstva u njenoj carevini. Udaljenost od Imotskog do Zagvozda iznosi 21 km ili tri sata i deset minuta hoda. Od 1877. godine otpočelo je trasiranje ceste preko Škobaljuše prema Zagvozdu na Šestanovac, te se na taj način pokušalo Imotsku krajinu-davnu želju Imoćana povezati preko Zadvarja s obalom. Kočija iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri put tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Načelnik Imotskog Josip Tripalo zalagao se za ovaj red vožnje jer se on uglavnom nije poštovao zbog loših cesta koje su uzrokovale česte kvarove na kočijama. Tripalo je stoga napravio projekt izgradnje cesta od važnost, a jedna od njih bila je preko Zagvozda…”

Razglednica Zagvosda sa prikazom Varoši u zbirci Igora Goleša

Poštanska kočija u Lovreću, postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog na putu za Split 1902. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji učinjeno je najviše u poboljšanju cestovnog prometa. Za nekoliko godina napravljeno je oko 300 km novih cesta. Maršal Marmont je uveo obvezu građana, prema kojoj je svaki muškarac stariji od 25 godina morao odraditi određeni broj dana na cesti ili pripremiti određenu količinu kamena tucanika i predati ga cestarskoj službi. Imoćani su bili posebno ogorčeni na teške i neljudske uvjete tog obvezatnog rada kad, se radilo na cesti preko Turije, a radilo se i po zimi i ljeti bez krova nad glavom, uz oskudnu prehranu. Marmont još 1806. godine piše da u cijeloj Dalmaciji nema ni jedne jedine gostionice za putnike uz koju bi bila staja ili, koliba za kola, kočije i konje. To je neprilika koja samo u Dalmaciji postoji. Nakon francuske propasti, car Franjo Josip I, putujući po Dalmaciji nije skrivao svoje zadovoljstvo iskazavši najveću pohvalu Francuzima, aludirajući na njihovu poduzetnost u gradnji cesta-svojom poznatom izrekom: šteta što ti Francuzi nisu ostali duže vremena u Dalmaciji…”Razglednicu Lovreća sa prikazom crkve i glavnog trga u obiteljskoj arhivi poslala je sa postaje Katinka Bitanga u Imoski sestri Dražesnoj Djevojčici Mileni Bitanga. Katinka piše: “Prispjeli smo oko 71/2, a odputovat ćemo na 9 sati. Mnogo pozdrava svima, a osobito Uči (učitelj Anđule Bitanga): tebi zagrljaj od tvoje Katinke

Nakladnik razglednice Weiss & Dreykurs, Wien