Imotski, okupljanje krnjevalske povorke sa Krnjom na Bazani ispred kuće Jeličić Ante prije ophodnje gradom sredinom šezdesetih godina. Iz knjige „Bako-imotske karnevalije“ autorice Gordane Radić navodi se šaljiva zgoda iz vremena šezdesetih godina prošloga stoljeća.po kazivanju Svete Dunda (1930-2018), negdašnjeg značajnog aktera imotske pokladne scene:I PROFEŠURI I SUCI SU GRIŠILI U MAČKARAMA„A evo šta smo jedamput napravili. Ideja profesora i šaljivčine Tonča Ivanovića je bila da te godine nasamarimo Dragu Tolića, staroga neženju u čijoj su se konobi sušili tuđi pršuti.Tribali smo mu ukrast jedan pršut. U to ćemo uključiti još dva kumpanjona, Slovena Šoića i suca Marka Madunića da se i on malo razigra. Scenu ćemo izvesti s prijateljicom Mirom Lolinom, a nju nije tribalo puno nagovarat jer je bila vražja, duhovita, a naš je Drago baš nju „stavio u glavu“. Ona nas je i umačkarala. Marka je zamotala u nov novcat štof za mantel, a nama je dala nike lancune i druge rekvizite. Dogovor je bio da će Mira biti u Drage i kad mi dođemo i kad ona vikne „uh šta me jedan prodimi!“, Drago će se zblanit i poletit za nama. Za to će vrime nestat jedan pršut. Tako je i bilo. Tonči brzo zgrabi pršut i s njime trk priko zida u Mirinu avliju. Tamo ga sakrije. Eto ti ga nazad i ispod glasa govori: pršut je siguran, ajmo mi sad Dragu malo poškakljat. Kad ga je dofatio, Drago stade vikati: ajme, šta mi ovi učini, Mira moja, pomaži!“ Kako ona otvori vrata, vidi on da nema jednog pršuta i stane zapomagat: Mira, bogu moj, Odnesoše pršut, ko će Ravliću na oči, ovi je bio njegov. Čuvaj Mira pršute, odo ja na miliciju. Mi utekosmo priko gostionice Vlade Poštenjaka, prema Šentadi. Marko Madunić je tada biopredsjednik suda, možeš mislit, u što se uvalio da ga namamimo u mačkare, i sada ti on trči s nama. Bila ti je blizu jedna jama od klaka, klačina, i Marko skoči u nju. Upropasti sav Mirin štof.Na kraju nas je Mira odala jer smo bez nje izili pršut. Sudac nam dosudi dvi i po iljade za nj, za dva i po kila po petsto dinara. Morali smo platit. Marko nam sudio.

Fotografija u privatnom arhivu

Imotski, Maskenbal 1933. godine, grupa kavalira. Na fotografiji koju je snimio Mihail Aleksandrov s lijeva stoje: Marija Vuković, Ernestina Mostarčić, Marija Kurir, Marica, Radojka i Ksenija Milinović….Za krabuljne plesove je danima živio cijeli grad. Grupe i pojedinci zdušno su se pripremali, a u nekim obiteljima je to postajala obiteljska tradicija. Pripremanje maski za plesove bilo je obavijeno velom osobite konspiracije, pazilo se da netko ne “provali” planove pojedinih grupa jer je faktor iznenađenja bio osobito važan..

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Vrijeme je karnevalskih ludorija 1969. godine, a na kući Ciciliani smještenoj uz čuveni Betun stoji natpis:Lokonježderonjesero..veselo sprovedite Krnjevalove ludorije….Uz zid kuće je mali Đulio Vučemilović, Jurin …Gotovo se može reći da nije bilo situacije u kojoj Imoćani nisu nalazili povod smijehu i podrugivanju karakterističnom za svijet mediteranskog podneblja. Također je važno reći i to da su se komične situacije događale na određenim punktovima kao što su gradska kavana i gostionice, potom brijačnice, postolarije, dućani i konačno ulica, osobito onaj dio koji smo zvali „šentada“ ili pak trg kojeg smo nazivali Pazar (nekad Sajmište) i na kojem su se srijedom održavali sajmovi, a ti su često bili pozornica mnogih komičnih zbivanja. Na toj se sceni događao sraz svih sudionika što su ih sačinjavali pošprduni (podrugljivci) koji su iz prikrajka čekali svoju priliku, potom likovi-objekti sprdnje i podrugivanja te publika koja je svakako uzimala aktivnu ulogu u toj sceni. Tamo su dolazili i zalazili imotski „kampjuni“ i „redikuli“, a dežurni podrugivači čekali i nalazili priliku za svoje funcutarije. Što je najzanimljivije ni vrlo ozbiljni i ugledni pojedinci nisu bili pošteđeni zafrkavanja bilo izravnog ili onog iza leđa i malo je bivalo onih kojima bi nositelji imotskog uličnog i inog humora ostali dužni….

Gordana Radić (2010) Bako imotske karnevalije

Fotografija u arhivi dr Veljka Vukovića

Na fotografiji dvogodišnja mačkarica Marica Ivančević, kći Milene Bitanga i dr Lavoslava Ivančevića 1915. godine te do danas u obitelji sačuvani dijelovi kostima za male mačkare koje je 1928. godine sašila Marija Radovinović za kći Anku. Kako je u monografiji Bako-imotske karnevalije (2010) napisala Gordana Radić djeca iz građanskih obitelji vrlo davno su se uključivala u pokladna događanja u gradu Imotskom, a finom izradom kostima roditelji su posvećivali posebnu pažnju kulturi kostimiranja. Kostimi su se čuvali godinama kako je to bio običaj u brojnim obiteljima i kakav se može susresti i kasnije sve do danas, u imotskim “mačkarskim” običajima.
Prema kazivanju pok. Svete Dunda (1930.-2018.) koji se rado sjećao svog dječjeg maškaravanja djeca su se najviše mačkaravala na Kalandoru (Kandaloru, kada bi sudjelovala u općem šarenilu i dječjem plesu kinder-balu što ga je organiziralo sportsko društvo Sokol. Djecu se mačkaravalo u kući Radovinović Jagul, a zatim bi se i do pedesetak djece grupno vozilo pasađerom, jednom od tri kočije dr Pave Radovinovića na Karneval i dječji krabuljni ples u sokolski dom. Krajem pedesetih već počinju organizirani dječji maskirani plesovi u Mondovoj kavani ili u Domu kulture, a sedamdesetih na imotske dječje krabuljne plesove, kinderbale roditelji dovode djecu iz drugih gradova i mjesta jer u to vrijeme u tim mjestima nije bilo takvih dječjih maskenbala.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski, Marija Vuković (1908.-1996.), kći Katinke i dr Mile Vukovića maskirana u Indijanku u tinelu svoje kuće na Pjaci prije odlaska na krabuljni ples 1928. godine. Na fotografiji uz zanimljiv i originalan Marijin kostim dobro se vidi potom ambijent tinela u kući Vuković u kojem se vidi klavir kao važan prateći element mobilijarija čitavog niza tinela građanskih obitelji u gradu Imotskom

Izvor: Obiteljska arhiva

motski, slavni mladenci u karnevalskoj povorci 1969. godine….mlada Josip Braco Zen sa mladoženjom i kumom, braćom Lipoglavšek, Francekom i Jakovom.
Jedne godine dok su se pokladne svečanosti primicale Čistoj sridi kad još ni na kraj pameti nisam zna čime bih izletio na Bakovu povorku dođe mi na pamet povijesni događaj, “danak u krvi”. Kako to izvesti? Mora glavna figura biti “drug konj”. Odma sam pomislia na mog velikog prijatelja pok. Davorka Ćiru Barbira. “Davorko, bi li moga napraviti konjsku glavu u prirodnoj veličini, a meni ostavi sve ostalo?” Tada sam ima vlastitu mehaničarsku radionicu. Konstruira sam od građevinskog željeza samar, a na samar prišio one dvi mrko nemile vojničke deke. Glava je dobila izgled živog paripa. Pridnji dio paripa bijaše Brajo Malić, a straga je dopalo mene. Ja sam sam sebe žrtvova jer je glavni teret bio na mojim leđima i vratu. Na samar je asker s puškom natovario sepete, a u svakom sepetu čučio je dječak (dica Jagode Bonovil). Ante Lončar zvani Pen Pen je bio gonič tužne povorke. Nakon što smo u takvom položaju obašli cili put, da bi se ustavili ispred javnog zahoda ispod Ime. Tu je tribalo svečano otvoriti to jedino dostignuće rada i uspjeha tadašnje vlasti. Ta čast je zapala druga konja. Kad mu je voditelj svečanosti Braco Ćosić dao znak, drug konj je na konju sličan način blagoslovio dostignuće iz boce pepsi kole. Ja sam najgore proša, podnio teret i osta popišanih noga…Nije mi ni do danas ža žrtve jer je sve skupa izazvalo smijeh do urnebesa. Nije mi poznato je li tko sačuvao fotografiju….

Fotografija i tekst: Josip Braco Zen 

Maja Nikolić rođ. Gjamonja (1938) jedna je od ikona imotskog pokladnog života….. Oduševljavala je sugrađane idejama, izvedbom kostima, duhovitošću i scenskom kompletnošću naročito u razdoblju od šezdesetih do devedesetih godina. Njezine su se mačkarade svake godine dočekivale s pitanjem: što će Maja i njezina ekipa smisliti ove godine? Svim srcem je živjela za maškare, radovala im se toliko da je animirala sve oko sebe i oko nje su se uvijek stvarale grupe duhovitih pojedinaca s kojima se godinama maškaravala…. U Majinoj je kući za Poklada sve moralo biti posvećeno mačkarama i kako se tih dana nije kuhalo kako Bog zapovijeda, nego se samo smišljalo i pripremalo kostime i morete, Mijo, Majin muž koji se nije volio mačkaravati ljut bi prigovarao: Majo u drugim kućama krafne, fritule, kroštule, a u nas ništa radi tih tvojih kurvanjskih mačkara…..Maja pripovijeda kako je nastala mačkarada na fotografiji: ” Prolazimo ti ja i Harry jedan dan kroz njegov kvart u Rijeci, kad netko dođe do kontejnera i iskrene jednu vreću cipela unutra. Ja govorim Harryju: Trči, molim te, pa mi izvadi iz kontejnera onu žutu cipelu, idealna je za mačkare. On pobisni: Majko jesi li pametna, di ću se sramotiti radi jedne stare cipeletine…. Ništa, ja ću sama. Uzmem neki šćap i izvadim ovu cipelu iz kontejnera i tako je nastala ova mačkarada: frak bez rukava, polucilindar na glavi, a na jednoj nozi žuta razbijena cipela…”.

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Dominik Mili Zen (1946-2018) kao šumski duh na maskenbalu u Imotskom 1972. godine….
Milijev brat Josip Braco Zen za njegovu masku kaže:
“Mili je dugo vreba priliku kako bi realizira davno izvedenu masku, umačkarati se, na golo tilo namazati sloj meda i posut se perjem. Tu je izvedbu bezbroj puta čuo od roditelja kad se davne godine pojavio u povorci pok. Gondula (Frane Marendić, već stariji čovik, gol namazan medom i posut prosom). Za društvo je uzeo tada mladića pok. Luku Čelana također gola namazana medom i zaštićena perušinama. Biše strašni led, Gondola zaradi upalu pluća I ode u kašetu. Luku je iznila srića, mladost. Mili je to obavio u stanu u Rakinoj kući kraj imotskih skalina. Namaza se medom, raspara veliki kušin sa kreveta posuo se perušinom, a pošto je vanka bio veliki led zva me upomoć. U osobno auto nije bilo izvedivo pa sam doša tik do skalina do Tina autobusom kojeg sam vozio na Vinariji. Do autobusa od stana mu je vitar ukra pola perja ali se dositio i ponio u hotel pola kušina perja. U hotelu je izazva urnebes. Ostatak iz kušina je prosuo po cilom hotelu….”
Priča ima nastavak…Braco je vratio posuđeni autobus i otišao sebe maskirati u stan u sestre Jelene koji se nalazio u blizini hotela. Lokacija je bila idealna jer je i sam bio razgolićen glumeći damu pred spavanje u negližeu i papučicama. Grijala ga je jedino perika….Nakon dobre zabave do kasno u noć, potrčaše braća po poledici do sestre Jelene, ugrijat se i dovest u normalu. Međutim,smrznuti poljubiše vrata jer je mali nećak Nikša, ljut što nije bio s njima sakrio ključ od vrata. Poslije su Braco i Mili rekli da je to najduljih nekoliko minuta dok su se dokopali peći i vrućeg čaja. Mali Niko je išao u kaznu, a ujci s fibrom u krevet….

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena kao i njegov izvorni tekst koji je ljubazno ustupio

Imotski, na maskenbalu 1975. godine…Snjeguljica i sedam patuljaka, jedna od najpoznatijih grupnih maškarada Josipa Brace Zena.
Snjeguljica -Zvonko Bušić, princ- Maja Rebić Petričević, patuljci: Znamenka Bušić, Zora I Braco Zen, Nene Čelan,Tonći Delić, Ksenija i Đica Kujundžić.
Zen za ovu maškaradu kaže: “Uvik se sićan kad smo negdi sedamdesetih godina radili Snjegulicu i sedam patuljaka kad je Buše (Zvonko Bušić) dvometraš i stokilaš bio Snjegulica. Moja je Zora danima i noćima šivala kostime za tu mačkaradu i potegla deblji kraj. Ja sam za tu moretu napravio feraliće od vegete, one kvadratne, unutra drvene svićice, maškliniće, posebnu konstrukciju kašete dugu preko 2 metra, bila je skroz prozirna. Noseve je pravio Nene Čelan od gipsa, a brade od vate. Tonća Delića smo natrali među patuljke jer je ko nacrtan za to, a on se umalo udavio jer je od smija za vrime oblačenja skoro proguca cilu bradu od pamuka. “

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Josip Braco Zen kao Gubavac sa drvenim biciklom koji je sam izradio 1979. godine….. Vrime je od Poklada, a više od sto šezdeset godina stara običajnost imotskog maškaravanja nastavlja se i dalje….. Josip Braco Zen (1936) živuća je imotska legenda, ljubitelj i čuvar prirode, dugogodišnji glazbar, pjevač, humorist, pisac i imotski kroničar. Priča o imotskim mačkarama i Bakovim svečanostima bez Zena bila bi nemoguća. Ne zna se koji je dio njegova života stvaran, onaj s moretom ili onaj bez nje…. Na njegovim scenskim talentima godinama su počivale imotske karnevalije….Najoriganilnije maske su izašle ispod njegovih ruku…. Njegovi Pećinski ljudi, obitelj Kremenko, Snjegulica i sedam patuljaka, Kinta Kunte, Jadnici i brojne druge grupne maškarade prava su remek djela duhovitosti i dorađenosti detalja. A njegove solističke maske zavrjeđuju osobitu pažnju. Spomenimo samo neke: Robinzon, Vanzemaljac, Gubavac, Biciklista. Kako kaže Braco Zen: “…Al za mačkare moraš biti žrtva do kraja. Ako si mačkara, moraš biti glumac jer si bez toga mrtvo slovo. Maska ništa ne znači ako se obisiš, okisiš…” Masku gubavca objašnjava ovako: “Za masku gubavca napravio san tisto ko za fritule i lipio ga na lice pa se to kasnije stegne i budeš ko pravi gubavac…Štos je u tome što se to tisto malo obisi pa napravi one bradavice i čireve…”

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena