Imotski, detalj sa Bakove povorke 1973. godine, u grupi hipija na imotskom Pazaru sjede s lijeva: Mercedes Brekalo, Jagoda Zujić, Mirjana Penović, tri nepoznate djevojke i Miomir Žužul.
Jutros je bura nemilosrdna u svojim naletima. Nosi nježan laptaš sa Biokova. Razigrava latice bajamovog cvijeta odnoseći zadnje tragove jesenjeg lišća. Staklo pod injem, a u kominu pucketa. I buknu sjećanje na dane najljepše, veljača je i Poklade. Vrijeme kada je moj grad užurban, pomalo funcutski, ali grohotom nasmijan.
Tko se pred Bakom skrio
Magarac je bio
Ko kenjac ostario
Na potki sjećanja grop nestašni od prvih koraka. Zgrada suda, podrum. Naš raj, naš vrtić i tri anđela čuvara. Na zvuke marša poredani uz konop smo mahali glazbarima, a onda u povorku. Ponos, radost važnost i onaj neopisiv osjećaj, kako volim što sam žitelj Cvijeta iz kamena, moga grada bezvremena. Bilo je patuljaka, gljivica, ali i glumačka ekipa u kostimima iz predstava. A tek oni, nestvarni, a opet nama dobro znani naši meštri od Parade i veselja. Bako u kolima, do njega Gajtan i plač neutješan, oni oko njega (Braco, Mili, Ado, Sveto, Mijo, Sveto, Cokan, tko bi ih nabrojio) ti divni ljudi koji su nam utkali ljubav za maškarama, ludovanjima i od njih smo naučili grleni:
Dobro doša stari Bako
Iće, piće za te svako
Obilno je pripravljeno
I peeečeeeno
I vaaareeeno
Simfonija, imotska oda radosti i sada im glasove čujem, to se ne zaboravlja. Moj grad ima dugu, neprekidnu tradiciju “mačkaranja” Izraz je jak i moćan kao sve one “mačkare” mojih sjećanja. A šta nije šetalo gradom i prije i poslije povorke, a u njoj i staro i mlado u odori poruke ili one “mus”. Nevjerojatno, ali nikada ne osjećaš umor iako ti od hodanja noge odrvene. Ili pjevaju, ili se deru pod ponistrama mudro zboreći ili pak na dugom štapu sa krpicom na vrhu umočenom u patinu za cipele (obavezno crna) “mrče”, šantače i kurijožače čitaj ćakulone počivale u miru, valjda je taj običaj izumro. Čini mi se da se Afrika mogla nahraniti od brašna tog dana prosutog po onim danas izumrlim ćakulonama, aljkavim linčinama, neumačkaranim ljušturama od ljudi koji su cijelu godinu nosili iste maske nebitnosti. A vino ispijeno, iz bačava proliveno moglo je gasiti najveći požar, hektolitri, majke mi. Đeleštrica (RIP) je bila profesionalna narikača za njegovim visočanstvom. To je tako bilo upečatljivo i dirljivo, da je kojim slučajem oplakivala Krnju u Crnoj gori, bila bi ona pamćena kao prvi tajkun grada, a ne ovi neumačkarani, danas pofudrani, koji nikad za našim Bakom suze pustili nisu. Bezosjećajni, eto. Možda zaplaču ovu godinu, Bako je stariji i nemoćniji, a i Bogu nije drag, a kamoli narodu, koji ga kao najbolju janjetinu okrene na vatricu. Neka grešnik bude plam, vatra i pepeo. Koliko li je “vatrenih, paljivih, ucelofanjenih” istina ostavio stari Bako, i SUP je bio prezaposlen, a plavi anđeli prekobrojna dežurna maska. Da smo mi poslušali što nam zbori stari Bako, sretan bi danas bio svatko. A tek kostimi nebrojeni, rukom šiveni i krojeni “pomnjom” obučeni. Festival boja, pariška elegancija, imotska kreacija čuda neviđenih. Bože dragi da mi je slike nekih kostima barem. Nije da su moji bili manje u trendu, ali neke si poželiti morao. Koliko žrtve je bilo njima prinešeno. Eto jedne godine trebaju šljokice, a nema, eeee ima božićnih “baluna”, tučka u ruke i eto šljokica i za suside, a mi zvijezde repatice, sjajnije od Helijeve kočijice. A onda hippie sitl i bum u Slobodnu, ne bi da smo Janis Joplin, Jimi Hendrix, Bob Marley i naslov bijaše “Evropeizirana imotska mladost”. Nema pojma čovjek što to Amerika biješe, a još manje “U Ameriku tija bi poć”. Taj naslov pamtimo, jer smo u školi dobili neopravdano, plus kuku za pršut od divnog, meni predragog profesora Bilića. Neponovljivo. ali isplatilo se. Mislim da smo htjeli stariti kao oni aktivni bračni parovi, rotori svakog nestašluka, plesači do jutarnjih sati. Pamtim jednu masku, Fratar i časna, Ples virtuoza na stolu, a u njoj nama svetinja i njegova supruga:
Oj la dorija oj la dora
Od tebe nema boljeg stvora
Nit bolje duše maestro naš
Sad međ anđelim počivaš
Les Dieux son tombes sur la tete, kad su vidjeli anđela koji nema trubu već jedan posve njima novi instrument, a on virtuoz magije nota. Koliko toga kriju Krnjevali Imotskoga. Obilje blaga Božijeg i neiscrpne originalnosti od XVIII stoljeća može svatko vidjeti u jednom predivnom uratku naše Goše. Hvala draga za tu arhiviranu, sačuvanu baštinu nam i sve radosti Bakovih dana. Uh koliko bi i ja pisala, ali neću, svatko ima jedan komadić sjećanja, s njim ekipa na sunce, onako revnosno kako je naša Ljubica nastavila sa kostimima i ne samo ona. Bravo za svih koji dišu ove dane kroz obilježavanje Baka, Krnje, Svite, pečene kroštule, fritule, ušćipke i pašticade. Sve na radost u veselju, smijehu, pjesmi i onoj besidi od mačkara. Ja ću daleko misliti na grad u ludilu i ekstazi, a moja prva misao je, Što li Braco ovu godinu kuva u Krnjinu loncu? Jedinstveni moj Braco, sretna maskota mojih karnevala i pokretač svake liposti. On, taj naš mali Zenov je veliki Meštar svih Maškara i ovo sigurno zna svaki Varušanin. Da, grad je ulica, zid, kamen, skalinade, prelijepi okoliš, ali duša grada su ljudi, baštinici i nastavljači svih naših pređa koji nas tradicijom zadojiše. Cvijete moj kameni, na gori šćućureni, u misli moje usidreni, na vijeke, kao i sada nek ti sretno bilo, otkucaj srca budu ti predobri ljudi iz Varuša, našeg Varuša koji je u pripremi za još jedne Bakove svečanosti.
Mercedes Ceda Marinković
Fotografije u arhivi Mercedes Cede Marinković
