Maškare i maskenbalovi
Mala cigančica 1928. godine
Dvogodišnja djevojčica Anka Radovinović kostimirana u malu ciganku 1928. godine u Imotskom. Kako je u monografiji Bako-imotske karnevalije (2010) napisala Gordana Radić djeca iz građanskih obitelji vrlo davno su se uključivala u pokladna događanja u gradu Imotskom, a finom izradom kostima roditelji su posvećivali posebnu pažnju kulturi kostimiranja. Kostimi su se čuvali godinama kako je to bio običaj u brojnim obiteljima i kakav se može susresti i kasnije sve do danas, u imotskim “mačkarskim” običajima.
Prema kazivanju pok. Svete Dunda (1930.-2018.) koji se rado sjećao svog dječjeg maškaravanja djeca su se najviše mačkaravala na Kalandoru (Kandaloru, kada bi sudjelovala u općem šarenilu i dječjem plesu kinder-balu što ga je organiziralo sportsko društvo Sokol. Djecu se mačkaravalo u kući Radovinović Jagul, a zatim bi se i do pedesetak djece grupno vozilo pasađerom, jednom od tri kočije dr Pave Radovinovića na Karneval i dječji krabuljni ples u sokolski dom. Krajem pedesetih već počinju organizirani dječji maskirani plesovi u Mondovoj kavani ili u Domu kulture, a sedamdesetih na imotske dječje krabuljne plesove, kinderbale roditelji dovode djecu iz drugih gradova i mjesta jer u to vrijeme u tim mjestima nije bilo takvih dječjih maskenbala.
Fotografija u obiteljskoj arhivi
Grupa malih maškara iz obitelji Rako
Tradicija osmišljenog dječjeg maškaravanja u Imotskom je jako duga, a između dva rata imamo čitav niz primjera izvanrednog dječjeg maškaravanja poput grupe malih maškara iz obitelji Rako. Na slici su Vanja, Aljoša (Cici), Ljerka (Rajić), Hrabri, Tanja i Živan (Cicko). Sjedi Smjeli Rako. S ove slike živi su još sestre Vanja u Firenzi i Tanja Rako u Bruxellesu te Ljerka Rajić i Aljoša Cici Rako u Imotskom.
Prema kazivanju pok. Svete Dunda (1930.-2018.) koji se rado sjećao svog dječjeg maškaravanja djeca su se najviše mačkaravala na Kalandoru (Kandaloru, Svijećnicu) kada bi sudjelovala u općem šarenilu i dječjem plesu kinder-balu što ga je organiziralo sportsko društvo Sokol. Djecu se mačkaravalo u kući Radovinović Jagul, a zatim bi se i do pedesetak djece grupno vozilo pasađerom, jednom od tri kočije dr Pave Radovinovića na Karneval i dječji krabuljni ples u sokolski dom.
Tekst i fotografija Gordana Radić
Neva Šoić 1938. godine
U Imotskom je duga tradicija osmišljenog dječjeg maškaravanja pa između dva rata imamo čitav niz primjera izvanrednog dječjeg maškaravanja poput ove fotografije djevojčice Neve iz obitelji Šoić iz 1938. godine
Maria Colombani 1891. godine
Imotske karnevalije-pogled u stariju tradiciju dječjeg maškaravanja u Imotskom
Fotografija iz 1891. godine prikazuje kostimiranu djevojčicu Mariju iz obitelji Colombani pa ju možemo smatrati najstarijom fotografijom jedne male maškarete u gradu Imotskom. Ona svjedoči da su se djeca iz građanskih obitelji vrlo davno uključivala u pokladna događanja u gradu i da su finom izradom kostima roditelji posvećivali posebnu pažnju kulturi kostimiranja.
“Dođoše mačkare”
Prizor iz TV filma “Dođoše mačkare” Dominika Zena 1983. godine. Na fotografiji su sestre Mila i Anamaria Tonković u oblaku korijandola na maskenbalu u hotelu Imota u Imotskom 1982. godine.
Fotografija iz monografije Gordane Radić “Bako-imotske karnevalijeje” (2010.)
Marija Vuković (1908.-1996.) na krabuljnom plesu 1930. godine
Marija Vuković (1908.-1996.), kći Katinke i dr Mile Vukovića na krabuljnom plesu u Imotskom 1930. godine, maskirana u Indijanku. Ukras od perja za glavu kao i kostim Indijanca Marija je poklonila rodici Anki Radovinović Tonković čije kćeri su se također maskirale u Indijanke. Ukras od perja je do danas sačuvan.
Izvor: Obiteljska arhiva.
Maskenbal u Imotskom, 03. ožujka 1973. godine
Imotski, na maskenbalu 03. ožujka 1973. godine. U afričkoj nogometnoj momčadi su: menadžer dr Jakiša Lipoglavšek, liječnik iz Engleške Ivo Anić te nogometaši: golman Braco Zen, Branko Ostojić, Marija Poštenjak, Ančica Marinović, Ivica Jerković Crni, Neda Gadžo, Tonći Braco Bekavac, Francek Lipoglavšek, Ante Vujević, Meri Sučić, Snježana Šamija i Antonjeta Baškarad.
Fotografija u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić
Sestre Mila i Anamaria Tonković na maskenbalu 1981. godine
Sestre Mila i Anamaria Tonković, mak i ljubica na maskenbalu u hotelu Imota u Imotskom 1981. godine.
“Peračice rublja“ u Krnjevalskoj povorci 1956. godine
Imotski, “Peračice rublja“ u Krnjevalskoj povorci 1956. godine koje su pjevajući “Pokažimo ručice,pokažimo nogice,pogledajte kak vrijedne peračice smo mi” (stihovi Marženke Carić), svoju predstavu napravile na bancima na Pazaru. U grupi mačkara s lijeva stoje: Sloven Šoić, Aco Grubišić, braća Niko i Vlatko Vučemilović Mondovi, Boris Pervan, Sveto Dunda te Mića Štambak iza u bijeloj monturi s bijelim šeširom i crnim naočalama. U lijevom uglu vidi se dječak Ivica Ćeme Krilić.
Nije fraza da je Imotski kao grad, uz onaj ladanjski i gurmanski, nekoć zračio izrazito šeretskim duhom. U njemu je, recimo, na račun već poslovičnog imotskog gurmanluka,izrečena i nezaboravna fraza „Idi (jedi) ko da ćeš sutra umrit, a radi ko da si jučer umro.“ Tu je frazu volio ponavljati jedan građanin koji je još u prošlom stoljeću, kada nas je svitlost obilato osvitljavala, volio dobru spizu i uz nju dobru kapljicu, a penziju je, kažu, zaradio bez ijednog dana radnoga staža. I eto, takvom pogledu na stvari onda najbolje dođu Poklade, kad ljudi izgube glavu kontajući samo kako će se umačkarati i malo se opustiti, nakon dugog i teškog trudbeničkog života.To je, ljudi moji, sredina u kojoj glagol „umačkarati se“ inače ima metaforičko značenje jer bi se za onoga ko se odmakne od normalnog; ko se recimo počne praviti važan, ko odjednompromijeni politiku, odnosno stranku, ili malo više popije, znalo reći „Vidi ga kako se umačkara“, odnosno „ Nu ga umačkaranoga, sve mu đava odnio“. I tako dođoše Poklade, a s njima i šaljive zgode od kojih se mnoge mogu naći zabilježene u knjizi „Bako-imotske karnevalije“ autorice Gordane Radić iz koje ćemo izdvojiti neke, ovoga puta posvećene Sveti Simi Dunda, negdašnjem značajnom akteru imotske pokladne scene koji je nedavno napustio i ovu pozornicu života (siječanj 2018.) pa ćemo ispričati nekoliko sličica iz njegova kazivanja. Bilo je to vrijeme šezdesetih godina prošloga stoljeća.
I PROFEŠURI I SUCI SU GRIŠILI U MAČKARAMA
„A evo šta smo jedamput napravili. Ideja profesora i šaljivčine Tonča Ivanovića je bila da te godine nasamarimo Dragu Tolića, staroga neženju u čijoj su se konobi sušili tuđi pršuti.Tribali smo mu ukrast jedan pršut. U to ćemo uključiti još dva kumpanjona, Slovena Šoića i suca Marka Madunića da se i on malo razigra. Scenu ćemo izvesti s prijateljicom Mirom Lolinom, a nju nije tribalo puno nagovarat jer je bila vražja, duhovita, a naš je Drago baš nju „stavio u glavu“. Ona nas je i umačkarala. Marka je zamotala u nov novcat štof za mantel, a nama je dala nike lancune i druge rekvizite. Dogovor je bio da će Mira biti u Drage i kad mi dođemo i kad ona vikne „uh šta me jedan prodimi!“, Drago će se zblanit i poletit za nama. Za to će vrime nestat jedan pršut. Tako je i bilo. Tonči brzo zgrabi pršut i s njime trk priko zida u Mirinu avliju. Tamo ga sakrije. Eto ti ga nazad i ispod glasa govori: pršut je siguran, ajmo mi sad Dragu malo poškakljat. Kad ga je dofatio, Drago stade vikati: ajme, šta mi ovi učini, Mira moja, pomaži!“ Kako ona otvori vrata, vidi on da nema jednog pršuta i stane zapomagat: Mira, bogu moj, Odnesoše pršut, ko će Ravliću na oči, ovi je bio njegov. Čuvaj Mira pršute, odo ja na miliciju. Mi utekosmo priko gostionice Vlade Poštenjaka, prema Šentadi. Marko Madunić je tada bio
predsjednik suda, možeš mislit, u što se uvalio da ga namamimo u mačkare, i sada ti on trči s nama. Bila ti je blizu jedna jama od klaka, klačina, i Marko skoči u nju. Upropasti sav Mirin štof.
Na kraju nas je Mira odala jer smo bez nje izili pršut. Sudac nam dosudi dvi i po iljade za nj, za dva i po kila po petsto dinara. Morali smo platit. Marko nam sudio.
GRGUR NINSKI U IMOTSKOM
„Jednom sam se s mojim kompanjonom Gašom Lekom, šnajderom, umačkara u Grgura Ninskog. A kako. Mića Štambak, nam je iz dućana da cilu peću materijala za napravit abet (habit), ja sam napravio ogromne ruke pomoću posebno izrađenih velikih rukavica, a u Matičnom uredu san posudio jednu veliku knjigu kakvu inače Grgur ima u ruci. Sašili smo pravu Grgurovu kapu, ogromnu veštu na kojoj je radilo troje šnajdera zajedno s Gašom i dogovorili da ću ja jašiti na Gaši, on je malo jači, pa ćemo, pokriveni do poda tom veštom, svečano ući u Mondovu
kavanu di je bio maskenbal. Ali u mačkarama pameti nikad dosta. Zato i ispadne sve komično. Tribamo mi ući, ali nikako da prođemo kroz vrata. Gašo me dobro nosio do kavane,a sada me mora čučeći unositi. Sad on jadan kleca, posrće, saginje se, jedva se drži na nogama, u jednom je momentu malo falilo da se izvrnemo, ali nekako smo ušli. Bilo jefenomenalno, u sali urnebes, nisam imao puno vrimena za digniti oni Grgurov prst i reći štogod iz one matične knjige kako sam planira, jer je nastao toliki smij kad se jadni Gašo morao brzo iskobeljati ispod mene i ko bez duše fatati zrak, spašavati se. Šta ćeš, tribalo je podniti tu žrtvu za tako važnu mačkaradu.“
Fotografija u vlasništvu Ace Grubišića