Vrijeme je karnevalskih ludorija 1969. godine, a na kući Ciciliani smještenoj uz čuveni Betun stoji natpis:Lokonježderonjesero..veselo sprovedite Krnjevalove ludorije….Uz zid kuće je mali Đulio Vučemilović, Jurin …Gotovo se može reći da nije bilo situacije u kojoj Imoćani nisu nalazili povod smijehu i podrugivanju karakterističnom za svijet mediteranskog podneblja. Također je važno reći i to da su se komične situacije događale na određenim punktovima kao što su gradska kavana i gostionice, potom brijačnice, postolarije, dućani i konačno ulica, osobito onaj dio koji smo zvali „šentada“ ili pak trg kojeg smo nazivali Pazar (nekad Sajmište) i na kojem su se srijedom održavali sajmovi, a ti su često bili pozornica mnogih komičnih zbivanja. Na toj se sceni događao sraz svih sudionika što su ih sačinjavali pošprduni (podrugljivci) koji su iz prikrajka čekali svoju priliku, potom likovi-objekti sprdnje i podrugivanja te publika koja je svakako uzimala aktivnu ulogu u toj sceni. Tamo su dolazili i zalazili imotski „kampjuni“ i „redikuli“, a dežurni podrugivači čekali i nalazili priliku za svoje funcutarije. Što je najzanimljivije ni vrlo ozbiljni i ugledni pojedinci nisu bili pošteđeni zafrkavanja bilo izravnog ili onog iza leđa i malo je bivalo onih kojima bi nositelji imotskog uličnog i inog humora ostali dužni….
Gordana Radić (2010) Bako imotske karnevalije
Fotografija u arhivi dr Veljka Vukovića