Drvarice

Žene Dalmatinske zagore s brimenom na leđima krajem 1920-ih godina…..
Žene Imotske krajine, zmijavačke, runovićke, prološke, vinjanske … grmarice, drvarice dolazile su sve do kraja 1970-ih godina u Varuš s brimenom drva za prodaju i u njemu nosile brime svoga teškoga života… Četiri žene, četiri zida, četiri ćoše kuće plemenite. Razgovaraju kako će razmijeniti četiri naramka drva za četiri ruke kruha. Ne smetaju im zakrpe na četirima kotulama i oplećcima. Bijele im se bljuze na prsima. Na nogama im prašinom svetom posuti opanci, a lica okrunjena crnim maramama. Bože, koje li su i lijepe li su. Je li ih vidio Ivan Meštrović ili zaboravio na njih četiri kad je klesao kipove kraljica iz naše kamenite Zagore? Sretna je memorija onih nas koji smo ih zapamtili i prepoznali. Hvala čuvarima slika koje ih prikazuju…..

Fotografija u arhivi Igora Goleša snimljena u Imotskom, uz vanjski zid kuće dr. Josipa Mladinova (?)

Bog nek’ ti pozlati ruke

Ponovo stojiš na pragu, gledaš podivljali vrt,
tko ti je podao snagu, mašklin da otjeraš smrt,
marama crna leprša, tijelo se prigiba tlu,
ženo dalmatinskog krša, tko ti je ostao tu…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Srce još u tebi plače, a već si zasadila krin,
već si oplijevila drače, tamo gdje leži tvoj sin…
mašklin k’o drvo od križa, s tobom u nebo će poć,
Zemlji i Bogu sve bliža, lumin i svića za noć…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Tekst: Drago Britvić, Vice Vukov, Splitski festival 1993.

Pera Marendić (1880.-1949.)

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je na današnji dan prije 75 godine, 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu (sve troje djece je još živo, a najstarija Vanja Podgorelec ušla je u devedesetu godinu života). Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji Pera u narodnoj nošnji snimljena u svojoj gostionici

Mica, Milan i Ančica Kujundžić

Imotski, 1933. godine…Supružnici Mica i Milan Kujundžić sa kćerkicom Ančicom u izvornoj svečanoj imotskoj narodnoj nošnji.
Ana Vuković (1883.), Bariše, najmlađa sestra dr Mile Vukovića udala se u Imotskome 1902. godine za Antu Bilića-Ostojića (1875.), došljaka iz Trogira koji je završio Fratarsku gimnaziju ali se nije htio zarediti, pa je morao otići iz svog mjesta u Imotski. U Imotskom se Ante kao maturant lako zaposlio i postao činovnikom na sudu, a onda se zaljubio i oženio. Ana i Ante Bilić-Ostojić imali su troje djece: Micu (1903.), Dinku (1905.) i Božu (1907.). Mica se udala za Milana Milu Kujundžića s kojim je imala dvoje djece: Ančicu (1928.) i Milu (1938.); Dinka se udala za Julija Vučemilovića s kojim je imala troje djece: Juru (1934.), Vedrana (1936.) i Đuliju (1944.), a Božo se oženio za Vjeru Krivić te nisu imali djece. Plemeniti i dobri supružnici Ana i Ante Bilić-Ostojić umrli su vrlo mladi te su njihovu malodobnu djecu udomili u svojoj obitelji Katinka i dr Mile Vuković koji su ih odgojili i školovali kao i svoje troje djece te su im cijeli život bili poput roditelja.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi

Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi u Jagulovim vrtovima (Barakovac) u Imotskom 1947. godine. S lijeva stoje: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Tonći (1942.-1978.) i Ivica (1945.-1964.). Najmlađa Zlatka rodila se 1951. godine.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina Sažmi

Dr Veljko Vuković

Dr Veljko Vuković sa sinovima Milom i Slobodanom Bracom na teraci kuće Vuković na imotskoj Pjaci ljeta 1942. godine. Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-24.01.2010.), sin Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem dr Milom, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu radi od 1946. godine kao pročelnik zdravstva Dalmacije. Specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Osnovao je 1949. godine Zdravstvenu školu u Splitu u kojoj je bio dugogodišnji predavač, objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. U razdoblju od 1989. do 2004. godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to “Stari Imotski” (1995), “Fotografije starih Imoćana” (1996), “Ljepote krša uz Imotsko polje” (1996), “Društveni život u Imotskom” (1997) te “Imotski od nekad i sad” (1998). Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović s kojom je imao sinove Milu (1940.-2022.) i Slobodana Bracu (1941.-2019.). Umro je 24. siječnja 2010. godine, a sahranjen je 25 . siječnja na svoj 96. rođendan u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Ljubo Tripalo

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom na današnji dan prije 122 godine, 7. siječnja 1902. godine. Imotski veleposjednik i trgovac sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.-1947.). Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera. Uz njegovu veliku financijsku pomoć izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, 1925. godine zasađen drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine kestena sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i kestena i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola, providura Imotske krajine iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće bili su puni sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući u Imotski. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od jednog Imoćanina izdan i uhićen. Sproveden je u logor Viktoravac kod Siska gdje je u svibnju 1945. godine ubijen od partizana. Ing Ante Jelavić (zet dr Mile Vukovića) u svojim memoarima napisao je:” U Zagrebu je ubijen Ljubo Tripalo, trgovac i dobročinitelj, samo zato jer je bio ugledna osoba u Imotskom i okolnim selima…”. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika (autori kojih među ostalima su bili Vanka, Uzelac, Rosandić, Bartoš, Gliha, Šimunović, Iveković, Crnčić, Dunaj Rendić….) tridesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.), Antu Tonka (1903.-1993.) i Mira (1907.-1975.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.), Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.-1940.). Marija se udala za odvjetnika i diplomata iz Vrgorca dr Ivu Jelavića (1888.-1936.), brutalno ubijenog za vrijeme službovanja u Argentini, u braku nije bilo djece, Milica se nije udavala, a Nevenka se udala za Vilima Steindl (1902.-1940.), u braku nije bilo djece. Andro se kao mladić utopio u Modrom jezeru, Miro se nije ženio, a zadnji muški potomak obitelji Tripalo, Ante Tonko (1903 -1993.), sveučilišni profesor koji je umro u okupiranom Sarajevu u braku nije imao djece te je obitelj Tripalo u Imotskom izumrla.

Anamaria Marušić Tonković

Dogana 1909. godine

Imotski, rijetka foto razglednica imotske komisije ispred Dogane u prosincu 1909. godine. U njoj c.k. ravnatelj imotske Dogane čestita Novu 1910. godinu prijatelju i kolegi Blagorodnom gospodinu Florianu Hanzaleku (1867-1927), c.k. ravnatelju Dogane u Sinju. Njemu i miloj obitelji želi sretan završetak, a još sretniji početak god. 1910. te šalje razglednicu cjelokupne imotske komisije….
Oblasni monopolski inspektor Florian Cvjetko Hanzalek umro je u Splitu 1927. godine. Foto razglednice prvi put je objavljena na stranici Zaboravljena Dalmacija https://www.facebook.com/profile.php?id=100022948069074 urednika Igora Goleša koji je kao iznimno rijetku kupio na aukcijii, a odnedavno je u arhivu Zavičajnog muzeja Imotski…..
U imotskoj komisiji u sredini foto na vrhu prepoznaje se sa dugom bijelom bradom dugogodišnji činovnik Dogane, i prvi poslovođa Nikola Niko Vučemilović (1852). Zanimljivo je da je Niko Vučemilović naslijedio kuće i zemljište nasuprot Gimnazije prvog vojnog liječnika u Imotskom, Mlečanina dr Giuseppa Wanmullera nakon što je oženio njegovu praunuku Josefinu.
Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. 

Grupa rođaka

Grupa rođaka 1916. godine. Svi su unuci dr Augustina Bitange odnosno djeca njegovih kćeriju Katinke Vuković, Tonće Mladinov, Milene Ivančević i Slavke Zorec rođenih do 1916. godine. Sjede s lijeva: Marija Vuković, Marica Ivančević, Luka Vuković i Uroš Mladinov. Poviše su s lijeva: Milan Zorec, Marija Mladinov, Veljko Vuković i Dušan Mladinov (troje malih Mladinova necaci su velikog Soltanina dr Josipa Mladinova).

Fotografija snimljena u Atelieru Zita, Split u obiteljskoj arhivi 

Pero Kvesić (1950-2023)

Hrvatski novinar, književnik i scenarist Pero Kvesić (1950-2023) umro je u Zagrebu 11.11.2023. godine. Rodio se u Zagrebu 01.06.1950. godine, diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivao je u Plavom vjesniku, u Pop expressu te uređivao Omladinski tjednik, Studentski list i TLU. Bio je glavni urednik lista Polet te časopisa Pitanja. Objavio je dvadesetak knjiga, napisao je brojna djela za djecu, a u Danskoj je uvršten u školsku lektiru. Posljednjih desetak godina objavljivao je uglavnom na blogovima. Otac Pere Kvesiča, Ivo (1921) rođen je u Imotskom gdje je doselio njegov predak Tadija Kvesić (1757). Ivo je sin Stjepana Kvesića (1879.) i Palmine Radić (1885.) koji su uz njega imali još petero djece i to: Filipa (1904), Mariju (1906) udanu za Rajmonda Džamonju, Miljenka (1908), Nedjeljka (1910) i Stjepana (1914).
U nastavku se daje osvrt Pere Kvesića objavljen na njegovom FB profilu u travnju 2023. godine nakon što je na ovoj stranici pronašao fotografiju oca:
“Slučajno mi se otvorio FB-zid Jagul Wine Cellar (https://www.facebook.com/jagulovipodrumi) i spazio na njemu neku staru fotografiju iz Imotskog. Kako me zanimaju stare fotografije Imotskog jer je A) moj otac rođen i odrastao ondje i B) mnoge stare fotografije snimio je Rajmondo Gjamonja, moj tetak, kojeg sam stigao i osobno upoznati, krenuo sam u prekapanje. Iznenadilo me koliko je fotki Jagul Wine Cellar uspio sakupiti, kao i da je stari Imotski imao nekoliko, iznenađujuće velik broj fotografa pored tetka Rajmonda. Pregledavao sam sam tu arhivu gotovo cijeli dan. Posebno me motiviralo i obradovalo što sam našao nekoliko fotografija na kojima je moj otac Ivo Kvesić u mladosti, te nekoliko na kojima je neki od likova možda on, ali nije pouzdano utvrđeno. Sudeći prema njima moj stari je volio dobro društvo kao i ja trideset godina kasnije. Od ove fotografije koju prilažem prošlo je devedeset godina i meni bjelodano pokazuje da je za dobar provod važnija jedna harmonika od deset mobitela.”
Pero Kvesić mi je nadalje ljubazno u inbox poslao priču objavljenu na blogu uz napomenu da je mogu objaviti ako mi je zanimljiva. Tekst price se dijelom daje u nastavku (cijela priča je na donjoj poveznici):
Godine 1956. živjeli smo u Bjelovaru: majka, otac i ja. Majka je bila trudna, sestra se još nije bila rodila. Znam da je bila godina 1956. jer tako piše u knjižici „Čarobne papučice“ Davora Jerkovića, da je te godine objavljena. Otac je imao grupu prijatelja, Imoćana, koje je znao od rođenja, s kojima je rastao, koji su istovremeno otišli u Zagreb na studij i družili se kroz studentske godine, te ostali doživotni prijatelji. Ipak je najbolji bio s Davorom Jerkovićem vjerojatno zato jer su obojica diplomirali pravo, obojica su pisali pjesme i družili se s pjesnicima-boemima poput Tina Ujevića, Frana Alfirevića, Vlade Vlaisavljevića i Quide Quina. Čini mi se da je Davor Jerković čak bio očev kum na vjenčanju s mojom majkom.
Otac je bio sudac u Bjelovaru, a Davor advokat u Zagrebu. Jednom ili dvaput godišnje očev prijatelj banuo je u posjetu. Ne znam je li dolazio poslom, zbog rasprava u nekim parnicama, ili je potegnuo toliki put samo da vidi prijatelja. Kako je prešao prag tako ga je bila puna kuća. Bio je visok čovjek, uspravna držanja, govorio je uglavnom tako da je sve druge nadglasao, mašući dugim rukama, a kad je počeo teško se zaustavljao. I volio je popiti, što je smatrao plemenitom boemsko-pjesničkom osobinom, a kad je malo popio bilo ga je još više. Dakle, sjećam se da je Davor Jerković nahrupio u kuću i donio nam svima na poklon tek objavljenu knjigu „Čarobne papučice“. Bio je silno zadovoljan i ponosan. Ja sam bio maksimalno iznenađen i oduševljen otkrivši na prvoj stranici knjižice koju je donio otisnuto PRIJATELJU IVICI KVESIĆU. Moj otac se spominje u knjizi! Piše! Pravi pisac nam dolazi u kuću! Pisac je toliki prijatelj s mojim ocem da mu je posvetio knjigu! I to svoju prvu knjigu! – Davor nije propustio naglasiti. Svi to mogu pročitati!
Iako sam imao tek šest godina no već sam tečno čitao i odmah pročitao „Čarobne papučice“. Bio je to igrokaz s osnovnom porukom da „od istinskog prijateljstva i vjernog drugarstva nema većeg blaga na svijetu“. Tekst mi je bio zanimljiv, duhovit, a pouka mudra i značajna……

https://blog.dnevnik.hr/…/06/1632242184/javne-tajne.html

PERO KVESIĆ – In memoriam

Dragocjeno je i korisno vidjeti kako se je FB profil Jagul Wine Cellar referirao na smrt pisca i svestranog intelektualca Pere Kvesića objavivši njegove napise kojima se on, ne tako davno, oglasio na ovim stranicama. U njima ovaj značajan i nezaobilazan zagrebački publicist, u zakašnjelim danima svoga života, a zahvaljujući jednoj fotografiji, otkriva vezu s Imotskim, rodnim mjestom svoga oca Ive. A ta veza počiva na činjenici da su njegov otac i cijela obitelj Kvesić živjeli u Imotskome kroz nekoliko generacija i bili dio njegova građanskog života na razne načine. Imala sam priliku upoznati neke od njih, a o njihovim druženjima i životu u ovom gradu i izvan njega svjedočile su priče naših obitelji i brojne fotografije. Stoga bih željela dati nekoliko reminiscencija na ovu temu i cijelu priču. Peta generacija Kvesića, ona piščeva oca Ive i njegove braće odselila je iz Imotskog, uglavnom prema Zagrebu, radi školovanja i posla oko proizvodnje prehrambenog tipa ili nečeg sličnoga što su tamo razvili i što bi trebalo istražiti (!). Fotografija koja se prilaže uz ovaj tekst prikazuje Miljenka Kvesića, inače najčešće spominjanog člana obitelji Kvesić, na vratima njegove imotske novootvorene trgovine Philipsovim proizvodima. U Imotskom je poslije 2. rata ostala njihova sestra, lijepa gospođa Marija, udana za poznatog fotografa Rajmonda Gjamonju. U Split je pak odselio i živio njihov brat Stipica Kvesić oženjen Mirom Vrčić, sestrom poznatog fra Vjeke Vrčića. S njima sam se često susretala. U zanimljivoj priči o priči „Čarobne papučice“ Pero Kvesić nam slikovito otkriva svoj djetinji bjelovarski susret s još jednim Imoćaninom „od kolina“, očevim cjeloživotnim prijateljem i kolegom po pravničkoj struci, Davorom Jerkovićem. Tako nam na zgodan način otkriva odnos svoga oca i ovog čovjeka iz stare advokatske dinastije Jerković čije talente pisca, glazbenika i boema nažalost nije bilo moguće, a trebalo je odavna, istražiti i objelodaniti. Dobro je da se je pojavio u sjećanjima Pere Kvesića i da ta sjećanja o značenju i važnosti prijateljstva korespondiraju s činjenicama iz bogatog života našega gradića koje treba i dalje istraživatii i njegovati. Dakle, u spomen na sjajnog Peru Kvesića neka se pridoda i spomen na Davora Jerkovića još jednog sudionika zagrebačke BOEME S OKUSOM IMOTSKOGA.

prof. Gordana Radić

Fotografija u arhivi Gordane Radić