Perinuša, srpanj 1942. godine

Perinuša, vršidba pšenice uz pomoć konja prije 80 godina, u srpnju 1942. godine na imanju Luka u vlasništvu Franceschija. Na fotografiji Anisja Franceschi, kći Zane.
Duboke promjene u društvu nastale proteklih desetljeća, ubrzali su nestajanje brojnih elemenata pučke kulture i tradicije, pa tako i vršidbe pšenice na gumnu uz pomoć konja.

“Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri snoplje broji. Škriplju vozi, brašno nose, snaša preduć čedo doji”- Antun Mihanović

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina

Andrijica Šimić

Suđenje Andrijici Šimiću (1833-1905) započeto prije 150 godina, 16. lipnja 1872. godine bila je prva sudska rasprava u austro-ugarskoj Dalmaciji na hrvatskom jeziku, jeziku kojeg dalmatinski suci većinom nisu poznavali. Nakon suđenja koje je potrajalo 22 dana i na kojem je izvedeno čak 310 svjedoka hajduk Šimić osuđen je na doživotni zatvor, dok su ostali članovi družine osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina pušten na slobodu. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u svojoj zamolbi od 10. listopada 1899. godine napisao je: “Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.” Nakon više odbijenih zamolbi za pomilovanje Prizivni Sud u Zadru priopćio je pred Božić 1901. godine Kotarskome Sudu u Splitu kako je Nj. V. Car i Kralj oprostio ostatak kazne Šimićeve rješenjem od 13. prosinca 1901. godine. Andrijica Šimić nakon 30 godinu uzništva 17. prosinca dolazi u Split brodom gdje ga na Rivi čeka masa oduševljena svijeta.Više o biografiji Andrijice Šimića na sljedećoj poveznici:

https://web.facebook.com/jagulovipodrumi/photos/1923651934488331

Fotografija Andrijice Šimića snimljena za vrijeme Alke u Sinju 1902. godine objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

NEVJEROVATAN PUT JEDNE FOTOGRAFIJE-RAZGLEDNICE

Na fotografiji snimljenoj 30. svibnja 1926. godine u Zmijavcima članovi su obitelji Tonković u nekoj svečanoj prigodi. Sjede Mate Tonković, Jure ((1863.-1945.) i supruga Jela rođ. Mrkonjić, Marka zvana Đoguša (1862.-1944.). Stoje s desna sin Mate (1902.-1986.), sin Josip Joko (1892.-1975.) i supruga Mila rođ. Patrlj, Filipa (1891.-1974.) sa trećerođenim sinom Slavkom (1923.-2014.), mojim tatom te kći Darinka Ruža (1905.-1993.). Fotograf (slikar kako piše na poleđini) je Mate Maće Olujić. Prije dva dana nazvao me prijatelj Igor Goleš i kaže da za mene ima jedno lijepo iznenađenje za poklon, odgovorim mu da obožavam iznenađenja. Igor mi pošalje fotografiju koju je kupio na aukciji na kojoj me je odmah nešto privuklo, a kad sam malo bolje pogledala ljude u nevjerici shvatim da se radi o mojim precima. Da bih bila sigurna da se zaista radi o njima pošaljem fotografiju svojoj braći ništa im ne govoreći, a naša komunikacija bila bi posebna priča. Najstarije članove obitelji, pradjeda Matu i prababu Jelu nikada nisam vidjela na fotografijama niti sam znala kako izgledaju. Javim Igoru da sam u šoku i naravno on odmah napiše priču na svom profilu Zaboravljena Dalmacija na Instagramu https://instagram.com/zaboravljena_dalmacija… u kojoj navodi cit: “Fotografija- razglednica koju možete vidjeti je iz sela Zmijavaca iz Imotske krajine iz daleke 1926. Kupio sam je na jednoj aukciji i s potpunom sigurnošću vam mogu reći da je ovo jedina sačuvana fotografija za koju znam da postoji iz tog sela do 1945. RARITET. Znam to jer sam zadnjih 20 godina pregledao desetine tisuća razglednica Dalmacije iz gotovo svih poznatih zbirki koje postoje. I sto napravim s njom ? Odlučim je poklonit mojoj dragoj prijateljici Anamariji Marušić Tonković koja mi je puno i uvijek pomagala oko kolekcionarskih stvarčica, da je ima za svoju zbirku fotografija imotske krajine. Onako, lipo iznenađenje za prijatelja….. E i šta se dogodi? Prije nego sam joj poslao fotografiju da je vidi kaže ona meni: “Igore ma moja familija ti vuče porijeklo iz Zmijavaca, bas izvrstan poklon …”. I ja pošaljem fotku kad ono ljudi moji na toj fotografiji su njen otac kao dijete, njen djed i pradjed, cijela familija. OVU FOTOGRAFIJU NIKADA NIJE VIDJELA, ni ona ni članovi obitelji… Koliko je km samo prošla ova fotografija/razglednica u 94 godine da bi se vratila u njedra familije Pa recite vi meni je li ovo normalno, kakva koincidencija je to. Jedan naprema milijun. Presritan sam radi ovoga, ta razglednica je mogla otići bilo gdje, bilo kome … A otišla je u prave ruke. Veliki pozz Anamariji i njenoj familiji…

“Igore da smo pisali scenarij za ovu priču ne bi ga bolje napisali!

I na kraju mogu samo napisati citat iz tatine knjige, Slavko Tonković “Pleme Tonković u Imotskoj krajini” (1999):

“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav”

P.S. Foto je poslana svim potomcima koji ne mogu vjerovati na koji način se vratila obitelji.

Igor Goleš je strastveni kolekcionar, autor nekoliko monografija i koji nam na prekrasnoj web stranici Zaboravljena Dalmacija približava autentične vizure Dalmacije od pojave prvih fotografija i razglednica te donosi zanimljive priče o povijesti, običajima, krajolicima, stanovnicima, kućama Dalmacije….

Anamaria Marušić Tonković

https://www.zaboravljenadalmacija.hr/

Marica Franceschi

Marica Franceschi (1913.-1999.) u kajaku plovi niz Vrljku ljeta 1937. godine, fotograf je Mate Olujić. Marija Marica Žabkar rođena je u Vela Luci 09. veljače 1913. godine od oca Slovenca Alojza Žabkara i majke Maruke Carminatti. U Splitu je završila Domaćinsku školu za poučavanje ženske mladeži kod sestara franjevki na Lovretu. Prilikom jednog boravka na Perinuši u kući obiteljskih prijatelja Antice i Tonija Franceschi mlada Marica je bila na teraci kuće kad je u susjednu kuću sa nekog od putovanja stigao kapetan Zane Franceschi koji je ugledavši lijepu Maricu uskliknuo: “Ja gubim vrime po svitu tražeći curu, a ona me ovdje čeka”. Marica i Zane vjenčali su se 1936. godine u Vepricu odakle su došli živjeti na Perinušu. Marici se Perinuša sa mlinovima jako svidjela kao i prekrasni okoliš, a omiljena zabava joj je bila vožnja kilometrima kajakom niz Vrljiku. Marica Franceschi uzor supruga i majka, istinska dama, vrhunska domaćica pratila je supruga na brojna putovanja brodom do II svjetskog rata, a za dugih putovanja na brodu uz omiljeno fotografiranje zanimljivih krajolika šivala bi ručno kostime i haljine od svile. U braku Marice i kapetana Zane Franceschi rođeno je šestoro djece, Anisja, Vjeko, Maja, Tonći, Ivica i Zlatka od kojih je troje umrlo prije majke. Marica je umrla u Splitu 28. listopada 1999. godine, a vječno počivalište joj je na groblju u Prološcu u obiteljskoj grobnici uz supruga Zanu te sinove.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

Dr. Veljko Vuković

Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.) rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine te upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu koji završava 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu je radio od 1946. godine gdje je postavljen za pročelnika zdravstva Dalmacije. Dao je popraviti bolnicu te izgraditi bolnice u Zadru, Šibeniku i Kninu. Zdravstvenu školu u Splitu osnovao je 1949. i bio dugogodišnji predavač. Dr. Veljko Vuković specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo. U razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997) te Imotski od nekad i sad (1998). Kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović te je otac sinova Mile (1940-2022) i Slobodana Brace (1941-2019). Umro je 23. siječnja 2010. godine uoči svog 96. rođendana, a vječni mir našao je u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Fotografija snimljena 1917. godine u Imotskom na kojoj je mali Veljko Vuković u arhivi obitelji Radovinović

Duhanska stanica u Imotskom

U dvorištu Duhanske stanice u Imotskom početkom 20 stoljeća. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je inače iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. Umro je u 47 godini i pokopan u Splitu, a grob mu je, uz mnoge druge, uništen devastacijom Sustipanskog groblja. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Snježana Tonković u katalogu “Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom” (2009) piše: ” ….Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamnošnju otkupnu stanicu Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac bi dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana, to se popularno zvalo- dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 01. studenog, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem bi se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom…..

Fotografija u zbirci Igora Goleša

Fra Silvestar Kutleša

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a na krštenju je dobio ime Jure. Umro je na današnji dan prije 79 godina, 08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine u Makarskoj kada je dobio ime fra Silvestar. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik te povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću gdje je započeo pastoralni rad, gvardijan u Makarskoj, zatim dolazi u Runoviće gdje službuje 12 godina kao župnik (1923.-1936.). Tu će ostaviti neizbrisivi trag kao dušebrižnik, sakupljač narodnog blaga i uzorni franjevac. Neko vrijeme u župi je držao i privatnu pučku školu. Župljani su ga odmila zvali fra Šilve. Bavio se pučkom medicinom te je u prvoj polovici 20. stoljeća napisao ljekarušu. Bio je visok, uspravan i ponosan, pravi Dinarac. Gotovo svake srijede dolazio bi iz Runovića u Imotski jašući na konju svijetlocrvene boje, s podignutim habitom oko pasa. Bilo ga je milina gledati kako kao pravi vitez, ponosno uzdignute glave, jaše kroz mnoštvo ljudi od Đirade do samostana. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku “Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine” (1939). Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom, a od 05. srpnja 1937. godine vodi samostansku kroniku. Svakodnevno bi sa fra Jakom Milinovićem poslije ručka i večere pušio lulu s dugim kamišem. Dr. fra Ivan Glibotić u samostanskoj kronici piše:” Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja gdje je dugo vojevao, a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” Fra Sivestar je pokopan 10. siječnja u franjevačku grobnicu na imotskom groblju Džombuša.

Fotografija fra Silvestra kao i dio podataka u tekstu iz monografije fra Joze Grbavca (2021) Silvestar Kutleša

Zaručnici Marija Franceschi i dr Pavao Radovinović

Marija pl. Franceschi (1898.-1968.) i dr Pavao Radovinović (1893.-1985.) vjenčali su se 15. studenog 1923. godine u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Durmiševcu. Dr. Pavao jedini sin dr. Augustina maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1912. godine te iste godine upisuje pravo na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču. Studij završava u Grazu gdje je i doktorirao 1919. godine. Po povratku u Imotski zapošljava se kod javnog bilježnika dr. Huga Montija čiji je ured kasnije i preuzeo. Mladi Pavao tada je jedan od najpoželjnijih ženika Imotske krajine, a zvali su ga Pasqualino di quattro bellezze, buono, bello, bravo, bezzi; zlatni mladic Pavao od 4 ljepote, dobar, lijep, sposoban i bogat (pun cekina). Zaručio se za Mariju pl Franceschi rođenu u obiteljskoj kući na Perinuši od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. Pavao se za cijelo vrijeme studija dopisivao sa Marijom, a nerijetko bi joj iz Beča i Graza poslao neku lijepu sitnicu, pa makar egzotično voće kojeg nije bilo u našim krajevima. Marija je završila u Zadru licej sv. Dimitrija, bila je višestruko talentirana, prekrasno je pjevala i bila nadarena slikarica, a vezovi su joj bili izvanredni kao slike same. U braku je rođeno četvoro djece, Augustin Jago (1924.-1999.), Ana Anka (1926.-2012.), Marija (1929.-2009.) i Zora (1930.-2005.).

Fotografije mladih zaručnika Marije i Pave snimljene 1918. godine u obiteljskoj su arhivi

Anamaria Marušić Tonković