Momčad imotskog nogomotnog kluba ND “Zagorac” snimljeni ispod tvrđave u prosincu 1932. godine. Na nogama s lijeva stoje: Ante Lovrić, Pere Ćosić, Nikola Vlajčić, Nikica Rako, Jozo Štambak, Paško Anić i Radoslav Nikolić. U donjem redu s lijeva su: Radivoj Dunda, Branko Korbel, Braco Milinović, Vilim Milas, Aco Tadič i Aleksa Rako. Na današnji dan prije 34 godine, 31. ožujka 1991. godine osnovan je NK Imotski. Iako je prijedlog organizatora bio da se klub nazove “NK Zagorac” kao nastavak imena i tradicije kluba koji je djelovao prije II. svjetskog rata, većina je odlučila da se klub nazove NK Imotski, a za prvog predsjednika kluba izabran je Ante Đuka-Kris. Prije 100 godina, ljeta 1925. godine na obroncima Jelavića doca skupina imotskih mladića u dobi od od 14 do 16 godina utemeljili su nogometni klub pod imenom ND “Zagorac”. Jednoglasno su odabrali dresove, mornarske bijelo plave majice i bijele hlačice. Klub se nije mogao službeno registrirati zbog negodovanja prema “mulačkoj pošasti” ondašnjih vlasti, roditelja, policije, učitelja i svećenika. Ljeta 1932. godine stariji mladići utemeljili su nogometni klub pod imenom “NK IŠK” (Imotski športski klub). U toj skupini bili su Radoslav i Miroslav Nikolić, Slavo Mršić, Jozo Štambak i Pere Ćosić. Nešto kasnije su im se pridružili Branko Korbel, Ante Lovrić i Joško Sučić. Nogometaši su na bijeloj majici imali hrvatsku trobojnicu. NK IŠK kratko je djelovao. ND (nogometno društvo) “Zagorac” imao je i svoju navijačku pjesmu te djeluje do 1952. godine kada se gasi. Početne riječi Zagorčeve himne su: “Zagorac smo mi, jer takvog kluba još na svitu ni, kada Šime loptu pali, na guzicu on se svali, Zagorac nam mora pobijedit, kad Pustiga loptu bije, cili svit se njemu smije, Zagorac nam mora pobijedit…”. Imotska mladost tada je igrala nogomet na dnu Jelavića doca, na najvećem gradskom terenu zvanom Plac na mjestu gdje se danas nalazi tržnica, po ledinama, na Konjevodima u Glavini Donjoj i Dilima. Dugo se prepričavao događaj iz Dila kada je na pola utakmice stigao vlasnik ledine i vilama rastjerao igrače. Od Fulgencija Fuđa Vučemiloviča alias Alda Valentini (1917.) 1952. godine potekla je ideja za izgradnju stadiona u Jelavića docu te su 1974. godine započele pripreme za otkup zemljišta i izradu projektne dokumentacije. Izgradnja stadiona započinje 1976. godine, a uglavnom je završena 1988. godine. Jelavića dolac je 1997. godine preimenovan u Gospin dolac po zavjetnoj crkvici Gospe od Anđela koja se nalazi unutar tvrđave Topana.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Elektrifikacija, koja je bila zacrtana na razini države obuhvatila je i Imotski. U Imotskom je zasjala prva žarulja iz lokalne električne centrale, koja je bila smještena u klaonici na putu prema Crvenom jezeru. Diesel motor, kojem je bivši vlasnik Bariša Ciciliani, pokrenuo je prvi dinamo koji je Imotskom donio struju. Bila je to struja koja se pojavljivala u večernjim satima, a služila je za svjetlo po kućama, slušanje radio-aparata, a kasnije i za kino. Motor se gasio negdje oko 23 sata. Pola sata prije gašenja gašenja motora, davan je signal građanstvu s tri puta paljenjem i gašenjem, što je značilo: peri zube, moli Boga i spremi se u krevet. To je bilo vrijeme kad bi se i posljednji Imoćanin našao u krevetu. Ubrzo je centrala i motor u klaonici bio nedostatan za imotsku potrošnju pa se prišlo udarničkim radom graditi novu, veću centralu s dva diesel motora. Nova centrala smjestila se ispod Figurine kuće uz kuću Monti (prije kuća Franceschi). Za provođenje električnih instalacija po kućama , u oskudici stručnjaka, poslužili su njemački ratni zarobljenici, koji su prije repatrijacije morali još nešto odraditi. Nama je u kući instalacije postavljao Nijemac Karlo, jasno uz moju svestranu „asistenciju“. Sjećam se i Splićanina Andrije , također električara, koga bismo pitali: Šjor Andrija kad će struja? Andrija bi odmah odgovorio: „Čekali ste 1945 godina, strpite se još koji misec!“

Boris Pervan (2025.) Imocke priče

Fotografiju snimio Vicko Pervan 1945. godine. Udarničkim radom se uz kuću obitelji Monti dogradila prostorija za električnu centralu u kojoj su bila smještena dva diesel motora koji su sve dok se Imotski nije priključio dalekovodom na hidrocentralu Kraljevac bili jedini izvor električne energije u gradu Imotskom.

Ispred Gradske kavane u Imotskom prije 119 godina, zime 1906. godine. Na sredini “tavulina” sjede Josip Bepo Petyo (1878.) i Kamilo Benković (1870.), a uz njega sa šalicom kave u ruci je vlasnik kavane Šimun Rako Jurkan. Šimun Rako je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda (1885.) nastavila obiteljski posao i tako sačuvala staru imotsku kavanu. Gradske kavane smještena je u kamenoj kući na Pjaci koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine. Prvi vlasnik kavane bio je Talijan, a od 1903 godine vlasnik je Šimun Rako Jurkan. koji je te godine tiskao pozivnice za svečano otvaranje prve hrvatske kavane kojoj je u kutu bila hrvatska trobojnica. Kavanu su 1930. godine kupili Bartol Ciciliani, Slavo Sučić, Mirko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto koji je doselio iz Gradačca i oženio Virginiju Marče, tetku vetrinara Mate Marče. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Ulaz u čitaonicu bio je predviđen iznutra, na mjestu šanka. Nakon Mande Jurkanove 1953. godine kavanu preuzima Ante Ćosić, vrsni imotski ugostitelj, a od Ante njegov brat Boško i vodi je do smrti 1965. godine te supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja kavane Ante Đuke Krisa zatvorila su se masivna drvena vrata, a ostale uspomene. Unutar kavane među drvenim stolovima, stolicama i dugim šankom bio je postavljen stol za karambol koji je Ante Ćosić nabavio u Makarskoj, a na zidu nasuprot ulazu visilo je veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova proizvedenog u čuvenoj zadarskoj tvornici Maraska koje je dobio Bariša Ciciliani za svoje trgovačke poslove sa Maraskom. Bariša Ciciliani je od partizana strijeljan 1944. godine u Zagvozdu, a nakon konfiskacije njegove imovine općina je 1945. godine kavanu dala u najam sve do zahtjeva za povrat 1997. godine obiteljima bivših vlasnika odnosno njihovim potomcima kojih je 21. Gradska kavana od kraja 19. stoljeća bila je statusni simbol Imotskog, dnevni boravak njegovih stanovnika. U kavani su se održavali plesovi, modne revije, birale najbolje maske u Pokladama, u njoj su se zaručivali imotski parovi, tu se plakalo, tugovalo i smijalo. U imotsku kavanu svakodnevno su dolazili Imoćani: Slavo Rako, dr. Ante Jerković, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fulgencije Fuđo Vučemilović baš kao i njihovi slavni sugrađani: Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac.…

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski rođen je 27. srpnja 1896. godine u Kosiku, Rusija, a umro je prije 62 godine, 03. veljače 1963. godine u Splitu. Boris Giperborejski, izbjeglica iz carske Rusije nakon završenog Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Beogradu radio je kao profesor u Gimnaziji u Gackom, a 1929. godine započinje raditi kao šumarski referent u Imotskom gdje ostaje do 1942. godine. Tijekom II. svjetskog rata premješten je u Dubrovnik, a za profesora Srednje šumarske škole za krš u Splitu postavljen je 1948. godine, gdje ostaje do odlaska u mirovinu. Osnovao je rasadnik kojeg je vremenom pretvorio u Arboretom Šumarske škole za krš u Splitu, gdje je uzgojio vise od 500 vrsta drveća, grmlja, trajnica, sukulenata i drugih biljnih vrsta. Posebno se bavio agrumima, akacijama, a uzgojio je i meksički avokado, prvi u Hrvatskoj. Napisao je i objavio nekoliko udžbenika, skripata i stručnih članaka. Njegov doprinos proučavanju metoda pošumljavanja krša temelj je brojnim kasnijim radovima hrvatskih šumarskih znanstvenika. Boris Giperborejski nakon što je došao 1929. godine službom u Imotski i postao član društva „Lipa“ za poljepšanje Imotskoga odlučio je imotsku park šumu Gaj pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja započeto sadnjomu crnoga bora i čempresa 1896. godine u vrijeme Austro Ugarske monarhije. Izgradio je šetnice, vodoskok, četiri gustirne sa perimetrima koje su služile za navodnjavanje Gaja i terasasti rasadnik.. Tako uređen Gaj još sa malim igralištem i kavanom u prošlim vremenima kao jedini tako uređeni perivoj na širem području privukao je sve Imoćane kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. U Gaj su osobito rado dolazili đaci i studenti jer su bili organizirani plesovi uz Općinsku glazbu kao i razna takmičenja. Dipl. ing šumarstva Boris Giperborejski zadužio je Imotski jer je u razdoblju od samo nekoliko godina gradić dobio prekrasan perivoj kakvog nisu imali ni okolni veći gradovi, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati. Srećom Gaj se pomalo vraća u život projektom obnove koji provodi Šumarija Imotski sredstvima EU fondova.
Boris Giperborejski koji je najveći dio života posvetio unapređenju šumarske struke umro je 03. veljače 1963. godine, a u njegovom nekrologu napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević).

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj 1930. godine u Imotskom Ing Boris Giperborejski (sjedi u sredini) sa suradnicima.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

U Imotskom je između dva svjetska rata cvjetao bogati društveni život. Tada su u malom gradiću djelovala brojna društva, športska, prosvjetna i ekološka, a osobito su bile popularne njihove zabave, koncerti i plesovi i to: sokolski, lovački, akademski, vatrogasni, šoferski, krabuljni, HKUD-a Napredak. Svi plesovi bili su organizirani na vrlo visokom građanskom nivou s pozivnicama i uputama kako će sudionici biti obučeni. Običaj je bio da npr. muškarci imaju uz svečana odijela i bijele rukavice, a nekima od njih to i nije bilo lako pa bi ih skinuli, a na leđima imotskih gospođica često bi ostao trag dlana oznojenog u plesnom zanosu. Kažu da su gospođice unaprijed znale koji plesači s popisa njihovih plesnih knjižica nisu voljni nositi rukavice pa bi takve prijavile bal štimeru. Kavaliri su prije odlaska na ples odlazili po djevojke njihovim kućama i pratili ih na balove. Bili su organizirani i narodni plesovi za koje se kostime nabavljalo u Splitu i Zagrebu. Brojne obitelji uključivale bi se u ovakve plesove pripremanjem gurmanske spize i slastica kojima su bili ispunjeni stolovi u posebnoj sali, odvojenoj od one u kojoj se plesalo. S galerije stare vijećnice u zgradi Općinskog doma gdje su se niz godina održavali plesovi starije gospođe su radoznalo promatrali plesače, osobito tko s kime pleše te se uz njihovu radoznalnost veže niz komičnih zgoda.

Na fotografiji s plesa u Imotskom snimljenog 1934. godine žene su obučene u posavsku narodnu nošnju, a muškarci u svečanim odijelima. S lijeva stoje. Marija Vuković i Stjepan Nino Ferrari, Nora Vučemilović i Frane Lončar te Vera Vučemilović i Ante Jerković.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine. Imotski veleposjednik i trgovac sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.-1947.). Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera. Uz veliku financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, 1925. godine zasađen drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine kestena sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i kestena i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola, providura Imotske krajine iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće bili su puni sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući u Imotski. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od jednog Imoćanina izdan i uhićen. Sproveden je u logor Viktoravac kod Siska gdje je u svibnju 1945. godine ubijen od partizana. Ing Ante Jelavić (zet dr Mile Vukovića) u svojim memoarima napisao je:” U Zagrebu je ubijen Ljubo Tripalo, trgovac i dobročinitelj, samo zato jer je bio ugledna osoba u Imotskom i okolnim selima…”. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika (autori kojih među ostalima su bili Vanka, Uzelac, Rosandić, Bartoš, Gliha, Šimunović, Iveković, Crnčić, Dunaj Rendić….) tridesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.), Antu Tonka (1903.-1993.) i Mira (1907.-1975.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.), Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.-1940.). Marija se udala za odvjetnika i diplomata iz Vrgorca dr Ivu Jelavića (1888.-1936.), brutalno ubijenog za vrijeme službovanja u Buenos Airesu u Argentini, u braku nije bilo djece, Milica se nije udavala, a Nevenka se udala za Vilima Steindl (1902.-1940.), u braku nije bilo djece. Andro se kao mladić utopio u Modrom jezeru, Miro se nije ženio, a zadnji muški potomak obitelji Tripalo, Ante Tonko (1903 -1993.), sveučilišni profesor koji je umro u okupiranom Sarajevu u braku nije imao djece te je obitelj Tripalo u Imotskom izumrla.

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj na teraci kuće Tripalo u Imotskom 1938. godine, s lijeva: stoje braća: Ljubo, Tonko i Miro; s lijeva: sjede: Nevenka, mama Dobrila i Milica

Kokoši u slobodnom uzgoju u vrtu kuće Radovinović Jagul u Imotskom prije 80 godina,1944. godine, u pozadini stoji Marija Radovinović (1929-2009), kći dr Pave…
Za razliku od posta i skromnih objeda na Badnjak, za Božić je stol prepun svega. To obilje svega odraz je želja ljudi da im iduća godina bude plodna. Postoji izreka, a koja se i danas kaže kad ima svega na stolu: “ko pir na Božić”. U nekim hrvatskim krajevima za Novu godinu pa tako i u Imotskom gotovo obvezno se preporučuje da na meniju bude odojak ili barem svinjsko pečenje, jer svinja ruje naprijed, dok je za Božić na stolu trebala biti purica ili patka, a u najgoroj varijanti piletina jer perad zagrće prema natrag, pa tako sve što nije bilo dobro u staroj godini ostaje iza nas. Tuke bi se kupovale u rujnu i do Božića šopale kašom od kukuruza u koju bi se ubacila i zrna oraha da se dobije posebna aroma.
U usmenoj predaji obitelji Radovinović Jagul sačuvana je zgodna anegdota vezana za božićne tuke koju sam bezbroj puta slušala, a ide otprilike ovako:
U domaćinstvu mog pradjeda dr Augustina Bitange negdje 1900. godine uzgajalo se desetak tuka za Božić. Nekoliko dana prije Božića trebalo je dobro ugojene tuke pripremiti za jelo. Kad je cura koja je pomagala u kuhinji rano ujutro krenula po tuke vidjela je da ih dosta nedostaje u kapunjeri i zbunjeno je utrčala u kuću. Dr Augustin je pozvao žandare da istraže nestanak tuka, a oni su se odmah dali na posao. Ubrzo je otkriveno gdje su tuke nestale. Naime tu noć grupa imotskih momaka odlučila se počastiti pečenim tukama. Tiho i brzo su se došuljali do kuće Jagul i do tuka te sa plijenom otišli prema Modrom jezeru. U Golubarskoj pećini jedan je momak naložio vatru, a drugi su tuke sredili za pečenje. Taman kad su bili gotovo završili sa pečenjem prije slasnih zalogaja došli su žandari i u paketu preuzeli momke i tuke. Momci su ubrzo pušteni ali su ostali bez tuka. Žalosni spjevali su pjesmicu sačuvanu do današnjih dana:

Ej ti tuko pečena
Jagulu si večera
Momci su te pekli
Al te nisu stekli….

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Imotski, stari Kolodvor između 2 svjetska rata……Na fotografiji mala je kuća na osami u kojoj je živjela obitelji Ante Rebića Čančića i supruge Ive koji su imalii tri sina: Ljubu, Vicu i Roka te kći Danicu. Ljubo je odselio u Zadar i bio predstavnik tvornice duhana, Vice je bio lječnik, a Roko je odselio u Borak gdje je izgradio novu kuću. Kasnije je kuća srušena te je na njenom mjestu izgrađena cesta prema izlazu iz grada. Iznad Rebićeve kuće vidi se krov kuće Sučić. Desno je kuća obitelji pok. Ljube Tonkovića ispred koje je bor koji je i danas tu. Dvorište kuće poslije je ograđeno visokim zidom. Današnju kuću Tonković je na sjevernoj strani svoga posjeda u drugoj polovici 19. stoljeća sagradio prvi doseljeni Benzon u Imotski, Antonio sa sinom Petrom. Na južnoj strani posjeda Antonio Benzon sagradio je prvu veliku stambenu kuću u Imotskome, a u zapadnom dijelu dvorišta bila je prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan časnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom, zatim škola i konačno Glazbena škola. Ispred kuće Tonković je kuća Frane Mostarčića koja je poslije nadograđena. Poviše potpornog zida u sredini fotografije godinama kasnije sagrađena je robna kuća Ima. Lijevo se vidi dio dvorišta Dušana Matijaševića. Na općinskom zemljištu dijelom od kamena srušene kuće dr Ivice Jerkovića koja je pogođena avionskom bombom u II svjetskom ratu izgrađena je prva zgrada pošte. Ogradni zidovi kuće Jerković dobro se vide na fotografiji. Pokraj Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je nažalost zatrpana i zaboravljena, a nalazila se na mjestu današnjeg kružnog toka. Ispred Pošte bio je stari Kolodvor i legendarna kostela. Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić….Stari Kolodvor lokacija je koja budi mnoga sjećanja.. Tu su započinjale ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima. Ispod kostele darivali su se zadnji zagrljaji za oproštaj, ali jednako tako ispod nje radosno su širene ruke u znak povratka u rodni kraj……..Generacije i generacije imotskih đaka su se sastajale na ovom mjestu, posebno na kraju nastave i čekali prijevoz za kući!
Kostela je funkcionirala i kao prva javna oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice….Koliko li se ispod nje promijenilo “dojč maraka”, a koliko li se prodalo samo duhana!?

Fotografija u privatnom arhivu 

Dana 17. rujna 2024. godine navršila se 81 godina od smrti dr Mihovila Mile Vukovića (1871.-1943.), velikog imotskog liječnika, političara i nadasve čovjeka koji je još za života postao legenda svog kraja. Rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom u obiteljskoj kući na Pjaci gdje je i umro 17. rujna 1943. godine. Sin je Bariše (1834.), kovača iz Grubina i Domenice Dome Glibota (1844.) iz Imotskoga. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te diplomirao na Medicinskom fakultetu Carskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Beču 1903. godine. Nakon završetka studija dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje. Posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS u razdoblju od 1927. do 1941., Predsjednik odbora oblasti Dalmacije od 1927. do 1930. i Načelnik Imotskoga od 1936. do 1941. Kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr Mile Vuković oženio se 1907. godine u Imotskom za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina Bitange, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika, domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
Dr Mihovil Vuković umro je usred II. svjetskog rata, 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Njegov zet ing Ante Jelavić u svojim memoarima piše: “…U mjesecu rujnu 1943. godine umro je moj tast u 72 godini života Tugovala je ne samo obitelj nego i cijela Krajina i dijelovi Hercegovine i Bosne. Usprkos ratnih opasnosti na sprovodu je bilo nezapamćeno mnoštvo svijeta. Bio je liječnik samaritanac, liječio je bez naplaćivanja, a siromašnima je plaćao i lijekove. Prigodom našeg vjenčanja, u znak zahvalnosti i štovanja prema mome tastu ljudi su donosili preskupe darove, koje smo mi opet morali vraćati darovateljima poznavajući njihove skromne mogućnosti…..”.
Dr Mile Vuković je u svom rukopisu “Stare imotske pričice” godinama bilježio zanimljive događaje i njihove sudionike kao i razne anegdote prilikom svojih obilazaka Imotske krajine i Hercegovine iz kojih se može puno doznati o običajima i načinu života imotskog sela i seljaka. U nastavku se daju 3 pričice objavljene i u listu Imotska krajina 1990- ih te 4. pričica koja dosad nije objavljena:
Automobil
Kako sam često morao ići udaljenim bolesnicima odlučio sam kupiti auto. Više se ne sjećam je li bio prvi u Krajini, ali to ovdje nije važno. Nego ja naučim voziti i tako začas završim najdalju posjetu. Auto sam ostavljao malo lijevo od dućana Jakova Borića, ispred stare kuće na poljanici. S južne strane je bio potporni zid visine bar pet metara. A iz njega je opet rasla ukrivo skoro vodoravno jedna murva. Jednom kad sam morao okrenuti auto, umjesto da ubacim u rikverc, ja pođem naprijed. I tako se začas nađem s autom na murvi. Nisam se smio ni maknuti da ne izgubim ravnotežu i ne srušim se u Šijelinu avliju. Sreća što su skočili ljudi, doveli konje te me istegli….. A ja auto prodao…..

Motorbicikla
Onda sam kupio motor, jer on ne može na stablo. Pa opet je bilo lakše doći u dalja sela bolesnicima. Tako jednom morao ići u Soviće, te ispred škole htio upaliti motor. Ali on nikako neće, morao sam sjašiti. Uhvatio volan, dao gas, a nogom žestoko pristisnuo kurblu. Motor upali, ali ne samo to, nego mi se otrgne iz ruku. Poleti nizbrdo prema Điradi, a ja za njim trkomice. On je brži, pa što ću, dohvatio kamenje da ga oborim…. Eto kako sam ostao bez motora i kupio konja….

Frigana jaja
Bio sam jednom kod nekog bolesnika u nekom zaseoku kod Posušja…Kad sam završio sa pregledom odem u neku zabitnu krčmu nešto pojesti…Krčmarica mi reče:”Nema ništa, već jedino jaja.”. A ja ću. nego:” Daj mi pofrigaj”. Ona uzme tavu i očisti je svojom pregačom…O, ova je bila sva “zglancana” od masnoće i šporkice. Onda u tavu stavi masti i uze četiri jaja. Potom čučne da bi ih mogla razbiti u “nepromočivu” pregaču . Sad je to još i “žbatila” s dva prsta, onda ih iskrenula u tavu…. Dobar tek…..

Vađenje zuba (neobjavljena)
Došao neki naš ljudina iz Vinjana gornjih, pa je jedva ušao kroz vrata. Kaže da je čuo kako dobro vadim zube, a njega baš jedan boli. Taj zub je bio kao i on-zubina pa ga nisam mogao obuhvatiti kliještima. I što ću, uzmem dlijeto i pokušam ga prepoloviti. Ali zub tvrd kao i kamen, neće da puca. A ja se već pola sta mučim i sav sam u znoju. Pa onda na koncu pitam. Možeš li izdržati, je li boli? A on će kao iz puške-pa eto pljunio bi…..

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija snimljena 1940. u arhivi dr Veljka Vukovića 

Jezerska dica u dvorima dr Josipa Mladinova 1941. godine. Sjede u prvom redu: Zora Zen, Ljerka Rako, Braco Zen, Branka Zen, Jelena Zen i Vanja Rako. Drugi red: Lalica Paut, Tanja Rako, Korina Tonković, Ljubinka Delić i Hrabri Rako.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena