Članovi organizacije Crvenog križa u Imotskom 1916. godine, za vrijeme I. svjetskog rata. U sredini sjedi dr. Josip Bepo Mladinov (1869.-1916.), voditelj i koordinator pomoći ratnim i civilnim žrtvama. Dr. Josip Mladinov rodio se 1869. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je diplomirao na Medicinskom fakultetu 22. prosinca 1893. godine. Spletom životnih okolnosti došao je krajem XIX. stoljeća u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio te je u neposrednoj blizini Modrog jezera 1910. godine sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću i zgradu za liječničku ambulantu, Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući dr. Josipu Bepu Mladinovu. Isticao se u mjestu i njegovu uljepšavanju, na njegovu inicijativu 1904. godine osnovano je društvo Jezero koje je širilo ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Vlastitim je novcem 1907. godine dao izgraditi 1100 m duge serpentine u Modrom jezeru. Aktivan je na svim poljima, osobito u političkom životu, 1908. godine u Imotskom je jednoglasno izabran za zastupnika Stranke prava te je bio u grupi intelektualaca i naprednih ljudi uz dr. Augustina Bitangu, dr. Milu Vukovića, dr. Iku Jerkovića i dr. Jurja Grisogona koji su zahtijevali ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Tako je kao zastupnik u Dalmatinskom saboru 1912. svjedočio protuhrvatskim izgredima u Zadru, u kavani Central, te sudjelovao u tučnjavi skupa sa stranačkim kolegama Kunjašićem i dr. Matom Drinkovićem. Josip Bepo Mladinov umro je mlad, u studenom 1916. godine u Sarajevu, od upale slijepog crijeva, neposredno pred vjenčanje sa Karmelom Tocigl iz poznate splitske obitelji. Karmela se, ne mogavši preboljeti dr. Josipa, nikad nije udala. Vječno počivalište mu je na groblju Sustipan u Splitu. Nakon smrti dr Mladinova iza I svjetskog rata do 1944. godine u njegovoj kući bila je zdravstvena stanica s krevetima, a zatim bolnica (rodilište) do 1960. godine.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Samostana Imotski

Krajem devetnestoga stoljeća živile su u Imockon dvi ugledne i bogate familje Kolombani i Radoviniović. Iz kuće Kolombani ponika je mladić Đakomo koji je ljubova dvi- tri godine sa svojom vrsnicom lipom i umiljaton curon Ankon, iz kuće Radovinovića. Zaručiše se, ali Đakomo pri samo vinčanje napusti Anku i raskine zaruke. Anka je očajavala, valja je i razumit: teško ju je povridio, nanio sramotu i njoj i njenin roditeljin, u varušu se samo o tomen raspredalo…..
Život je teka dalje. Poslin par godina u Imocki službeno primiste jednog austrijskog časnika. Za vrime Korizme spazi Anku u crkvi i u procesiji na Veliki Petak, kavalirski je upozna i stupi š njon u vezu. Razvila se ljubav i za nekoliko miseci odlučiše se vinčat. Dođe i taj dan. Puna crkva svetog Frane, uzvanici stigli sa svi strana, mladenci s kumovin, roditeljin i rodbinon stadoše prid oltar, započme svečani virski obred vinčanja….Kroz to cilo vrime njezin prvašnji zaručnik Đakomo stalno se upadljivo pokaziva iza oltara i, gledajuć prema mladencin, pokvareno se smiljujijo i činijo nike nedolične grimase i pokrete. Svak se od nazočni zgrozio njegovin uvridljivin ponašanjen, a najviše njezin pape, koji je jako volio svoju jedinicu Anku. Ijako je u dubini duše bijo iskreni virnik, osvetnički inat ga je toliko obuzejo da je ćeri i zetu nakon vinčanja, na svojoj parceli sagradijo veliku kuću odma prikon puta Đakomove kuće i potpuno mu zaklonijo prilipi pogled prema drugin dilovin varuša, polju i planini Bijakovi. Još dok se Ankina kuća gradila, mišćani su je prozvali Kućon Inata. Zaludu je kašnje Đakomo u produžetku svoje zagušene kuće nadoziđa drugu kuću: opet mu je pogled puca samo u Radovinovića dvore, a ta gradnja ga je toliko koštala da je potpuno novčano propa, proda je svu zemlju u polju, godinan se kod drugi zaduživa, poslovi su mu krenili nagore… Jedne tmurne jesenske noći napustio je diliđencon Imocki i nika se više nije vratijo.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Na fotografijama u obiteljskoj arhivi Toni Colombani (1884.-1945.), Zorka Bitanga (1886.-1958.) i netom vjenčani Zorka Bitanga i kapetan Niko Cerezin 17.06.1911. na vratima crkve sv Frane u Imotskom

…Što god je ljepote imala u svojim zelenim očima, dobrote u dubokom i studenom srcu, bogatstva u plodnoj utrobi i snage u vitkim djevojačkim rukama, sve je to Vrljika dala Imoti i Imoćanima. Sve što su prljavštine imali u svojoj kući, tvornici, srcu i duši, svu su je Imoćani prolili u Vrljiku…….U Matici se kupale ovce, u zasebnim, djevojačkim virovima, pod gustim sklopom vrba, djevojke. Po mjesečini vile. Rijeka za njima ostajala još čistijom, još bistrijom, još pitkijom. Danas se u njoj kupa malo tko. Prilogom i pregršti pije se samo na izvorištu. Sad nam je postalo jasno zašto se na dnu polja strmoglavila u ponor. Što je na Jauku jauknula…..

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Na nikad viđenoj fotografiji snimljenoj 31. listopada 1937. godine Imoćani u šetnji Zagrebom. S desna su studenti Veljko Vuković i Dinko Štambak te njihovi prijatelji Milan Kujundžić i Ivan Tomala.
Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je prije 111 godina u mosorskom selu Dolac Donji. U Imotskom, očevom rodnom gradu Dinko je proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Prije zaređenja napušta život svećenika te odlazi na studij u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Objavljene knjige Dinka Štambaka su: Pariška bohema (1973.), Talijanski put (1977.), Grčki put ili Makljenov list (1979.), Mulci (1986.), Dvadesetpet godina Pariza 1945-1970 (1987.), Oko Modrog i Crvenog jezera (1987.), Odabrana francuska proza (1998.). Izabranim djelima uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983.). Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te se u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor prisjeća svog odrastanja. U zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište mu je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija u arhivi dr Veljka Vukovića

Na fotografiji je prikazan povijesni događaj u Imotskom 1918. godine-skup vojnika, općinskih službenika i glavara imotskih sela te dogovor prije raspada Austro-Ugarskog carstva. Skup ljudi je na prostoru s Pjace prema Kulici (današnja ulica I.G. Kovačića). Desno se vidi ugao kuće Darije i Antonjete Vučemilović, a uz nju dio kuće Stipe Ivanovića (Serina), pa Pjera Vrdoljaka i na koncu Petra Nikolića (Prže i Mršuše) sa zajedničkim ulazom (volat). Po završetku Prvog svjetskog rata teško stanje u pokrajini Dalmaciji dodatno je pogoršala glad i epidemija španjolke. Već za vrijeme rata počinje se nabavljati hrana za Dalmaciju, međutim, suša i nerodne godine 1916. i 1917. doveli su do gladi u cijeloj Dalmaciji te se ovo razdoblje naziva godinama očaja. Glavari sela su bili uglavnom pismeni ljudi koji su dobro poznavali situaciju u svojim selima prvenstveno što se tiče broja domaćinstava, novačenih vojnika, uroda… Zanimljivo je da su u doba Austrije precizno dostavljali imotskoj općini podatke o npr. broju pojedine stoke, peradi, otvarenog uroda (bolje od današnjih činovnika). Vjerovatno je skup ljudi bio sazvan sa glavarima da bi se uopće znalo čime Imotska krajina raspolaže na kraju Prvog svjetskog rata, prvenstveno što se tiče ljudi i hrane. Imena ljudi na skupu su nepoznata međutim tadašnja svakodnevnica imotskog „običnog“ čovjeka je bila slična i onim u drugim sredinama na području raspadnutog carstva te preko ove fotografije dobivamo uvid u cjelokupna događanja na kraju Prvog svjetskog rata.

Fotograf Jelaska Imotski, fotografija u obiteljskoj arhivi 

Kuća dr Josipa Bepa Mladinova u Imotskom snimljena 1930. godine, a sagrađena 1910. godine.. Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josip Mladinov (1868.-1916.), Došao je u Imotski krajem XIX. stoljeća te se isticao mjestu i njegovu uljepšavanju (društvo Jezero) kao i u životu osobito političkom. Umro je mlad, 1916. godine od upale slijepog crijeva. Iza I svjetskog rata do 1944. godine u kući dr Mladinova bila je zdravstvena stanica s krevetima, a zatim bolnica do 1960. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Detalj imotske tvrđave Topana s ulaznim vratima, a vidi se i zatvoreni hodnik te u njemu i vrata crkvice Gospe od Anđela iz 18. stoljeća. Smještena je na klisuri nad Modrim jezerom, a sagrađena je u 10. stoljeću. Topana je ime dobila po snažnim zidovima na gornjem dijelu utvrde. Topovi su bili smješteni na te zidove i dupli zid koji se vidi nije duplan zbog obrane utvrde, već zbog postavljanja topova. Sami topovi, barut, kugle, četke za čišćenje kao i posada trebali su mjesta, a jedna bitnica (4 topa) zahtijevala je i 25-30 poslužitelja. Nacrt Topane s početka 18 st čuva se u Archivio di Stato di Venezia. Oslobođenjem od Turaka 1717. godine tvrđava je izgubila stratešku vrijednost pa je 1816. godine i napuštena. Od tada počinje njeno propadanje, a dodatno je oštećena početkom 20. stoljeća gradnjom spremišta za vodu na najvišem platou. Povrh vrata je zvono koje je služilo i crkvi, ali i samoj tvrđavi.

Fotografija snimljena 1931. godine u obiteljskoj arhivi 

Pogled na Imotski od Crvenog jezera 1920. godine.
.”..Na visokoj brdini Podine (622 met.) opaziš odaljeni bieli varoš Imotski: pod tobom dolje, medju brdi i planinami stere se kao prosjednuto i upalo divno i pitomo “Imotsko polje”. Po obroncih uzdignutih mu strana redaju se prebiela sela uz koja je najradišniji seljak posadio plodne vinograde i pitome bašte, a poljem razveo protičuće riečice, natapajući njive i perivoje. U Dalmaciji nije radišnijeg težaka do imotskog priepoljca….”

Fra Šimun Milinović (Matica Hrvatska 1878.) Jezera naokolo Imotskoga polja

Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Pogled sa zvonika crkve na Pjacu odnosno tri njene kuće: Vuković, Tadić i Bauk 1945. godine. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Kuća doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena je u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Imotski, u Gaju zime 1931. godine, grupa cura sa jednim kavalirom. Stoje. Ernestina Mostarčić, Marija Kurir, Radojka Milinović, Nora Vučemilović i Ante Jelavić (poslije suprug Marije Vukovic), dok je naprijed Ksenija Milinović, a čuče Marica i Zaga Milinović, Vera Vučemilović i Marija Vuković.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića