Dana 14. listopada 2026. godine navršilo se 118 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. godine odlučio je dovesti časne sestre franjevke u Imotski radi odgoja i pouke djece u zabavištu i sirotištu. Franjevke su došle u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Zabavište 1909. godine pohađa 22 djece, a 1910. godine broj se povećava na 38. Godine 1911. zabavište pohađa 37 djece, školu ručnog rada 30 djevojaka, školu za jezik 20 polaznika. Za ondašnji mali Imotski to je bio velik broj. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću na privremeni smještaj primila ih je Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), supruga dr Antonia Mazzi i kći jedinica Andrije Laurića, predsjednika imotskog suda. Casne sestre zatim prelaze u kuću Javne dobrotvornosti koju je 1847. godine sagradio Andrija Laurić i ostavio je ustanovi za siromahe. One će u toj trošnoj kući ostati sve do 8. 12. 1910. godine kada sklopaju pogodbu sa Petrom Benzon za kupnju njegove velike kuće. Cijena joj je bila 55.000 kruna te su časne novac pozajmile od Veresijskog zavoda u Zadru. Nakon završetka II. svjetskoga rata časne sestre su se 1945. godine sklonile u Franjevački samostan, gdje ostaju sve do 1966. godine. Općina im je dala iznos od 12 miliona dinara, s kojim novcem su kupile kuću dr Šime Pelicerića. Nakon što su više puta bile prisiljene mijenjati mjesto stanovanja od 1976. godine sestre franjevke konačno prebivaju u vlastitoj kući koju su im darovali Danica i Norbert Vučemilović. Zabavište za djecu kojeg su vodile sestre franjevke radilo je do II svjetskog rata kada postaje državno dok je sirotište prestalo s radom uoči II. svjetskog rata. Časne sestre su aktivno sudjelovale u školstvu Imotskoga i van svoje kuće. Tako je časna sestra Benedikta Župančič, sestra slovenskog pjesnika Otona Župančiča radila kao nastavnica u Građanskoj školi u Imotskome. Iznenada je umrla u prosincu 1916. godine i što je malo poznato pokopana je na imotskom groblju Gospe od Anđela. Nakon I. svjetskog rata Općina je povjerila časnim sestrama vođenje pučke kuhinje u Imotskom.. Između dva rata zabavište je vodila sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke podučavala je sviranju klavira. Stotine Imoćana prošlo je kroz glazbenu školu časnih sestara franjevki, a mnogi i mnogi su kod časnih dobili svoju prvu glazbenu naobrazbu. Od osnivanja Republike Hrvatske časne sestre iz svog samostana vode crkveno pjevanje i drže vjeronauk u Imotskom, Prološcu, Podbablju i Zmijavcima.
Na fotografiji snimljenoj 1931. godine su djeca iz zabavišta, a s njima je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora

Fra Vjeko Vrčić (1967) Odjeci
Fra Vjekin vijek (2013), prilagođeni dijelovi teksta “Časne sestre u Imotskom”

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Dinko Borić, Filip Vučemilović, učitelj Stipica Anić i prijatelji ponosno poziraju ispred novog autobusa 1936 godine na imotskoj Pjaci ispred Suda. Dinko Borić (1906-1990 ) i brat Miljenko, vlasnici “Autobusnog poduzeća Borić-Imotski” od 1930. godine dobili su koncesiju za liniju Split-Imotski-Široki Brijeg-Mostar. Jožef Peterca, vlasnik karoserijske radnje iz Koseze kraj Ljubljane radio je karoserije na Mercedesima Braće Borić te je u Tehničkom muzeju Slovenije izložena fotografija autobusa braće Borić. Braća Borić te prijevoznici Ante Bušić i Josip Figura imali su u vlasništvu 14 autobusa koji su držali više linija s Imotskim nego sto ih ima u danasnje vrijeme. Stajalište za autobuse bilo je oko rotora ispred Suda prema ulazu u Modro jezero. Biljetarnica za prodaju karata bila je u kući Ante Bušića. U garaži do Bušičeve kuće servisirali su se autobusi uglavnom Saureri, Manovi i poneki Mercedes. Na zgradi današnjeg hotela Emotheo, tada kući Marendić bila je tabla s natpisom “Stajalište autobusa”.

Fotografija u arhivi Ivana Borića

Grupa Imoćana na Biokovo 1932.godine, istraživanje ledenica i jama u organizaciji Imotskog športskog kluba.
U grupi Imoćana su: Zvone Lončar, Miloš Knežević, Miro Tripalo, Ivan Dubravac, “Gale” Čelan, Ante Tonko Tripalo, Ljubo Lončar, Simplicio Mostarčić, Paško Anić, Ante Đuka, Veljko Vuković, Miro Pušić, Tino Benković, Mile Delić, Mile Đuka, Anteša Lončar, Stipe Štambak Ivan Rako, Nino Ferrari, Miro Mostarčić, Luka Vuković i Julije Vučemilović te vodiči.
Hrvatsko planinarsko društvo Imotski osnovano je 5. srpnja 1927. godine, kao podružnica Hrvatskoga planinarskoga društva pod imenom „Biokovo” Imotski te je jedno od najstarijih planinarskih društava u Dalmaciji. Prvi predsjednik društva bio je prof. Vid Petričević. imotski zet, neko vrijeme ravnatelj splitskre klasične gimnazije, a blagajnik Grmislav Radovinović rod.1899. (ne Grunislav kako se navod na stranicama drustva)., Društvo 1928. godine, prestaje s organiziranom djelatnošću, te je 3. lipnja 1938. godine osnovano društvo s novim imenom HPD „Imotska jezera”, jer je ime „Biokovo” u međuvremenu preuzelo novoosnovano planinarsko društvo u Makarskoj. Početkom Drugoga svjetskoga rata gasi se svaka aktivnost Društva.

Fotografija u obiteljskoj arhivi, fotograf Mihail Aleksandrov 

Kanjon Badnjevice nalazi se između Prološca i Ričica i dug je oko 3 kilometra. U svom sjevernom dijelu, na području Ričica i Bušanja, strane kanjona su nešto blaže, a južni dio je kamenit, strm i teško prohodan, na mjestima dubok oko 250-300 metara. Kanjon je nastao djelovanjem bujice Suvaje koja se iz nekoliko izvora i tokova nakupljala u dolini Ričica te je tekla prema Imotskom polju i Prološkom blatu. .Do 1918. godine, uređen je donji dio kanjona i izgrađeno pet kamenih pregrada te su se smanjile bujice koje su nadirale iz kanjona poplavljujući zapadni dio Imotskog polja. Izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni su prodori vode… Tvrđava “Badnjevice” nalazi se u kanjonu. s kojim je potpuno srasla. Njeni su se bedemi gotovo neprimjetno zavukli u zapadne klisure kanjona toliko da je se tek iz blizine jasno vidi. Sagrađena je krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća, kada se spominje kao posjed Stipana Vukčića Kosače kao “…castrum Prolesetza…”. … .

Kolorirana fotografija Badnjevica snimljena početkom 20. stoljeća u arhivi obitelji Josipa Brace Zena.

Najstarija poznata fotografija Dva oka snimljena 1938. godine…..Dva oka su dva manja, potpuno kružna jezera koja nikad ne presušuju i jedan su od šest izvora rijeke Vrljike. Jezera su promjera četrdesetak metara, dubine 6-10 metara i stoje jedno uz drugo kao čudesna tvorba prirode. Mnogo je lokalnih legendi vezanih za ova jezera, a jedna od njih priča je o nesretnoj ljubavi lijepe opatice Ivane i mladog turskog bega Emira iz Vitine koja se daje u nastavku:

EMIR I IVANA

Turci su vladali Imockom krajinom dvista dvajes i četri godine.
Zapamćeni su ko nasilni osvajači, ali među njiman je bilo i onizir koji su se prema pokorenon kršćanskon puku ponašali duševnije, bez obzira na moć i drugu viru. S vrimenon su slabile početne okrutnosti, stapali su se z domaćin življen, dilili š njin dobro i zlo, životi ji je približio jedni drugima. U ton ozračju rađale su se i ljubavi. Neke su završavale brakon, a neke nisu. Nije in bilo suđeno. Jedna nesritna ljubav između Turčina Emira i kršćanke Ivane nadživila je svoje vrime… Ivana je bila ćer jedinica iz poznate imocke familje, koja je od malena bila stalno u crkvi, resla i odgajala se uz časne sestre, pa nikoga nije iznenadilo šta je odlučila postat redovnicon. Koje li sriće kad je dala vične zavite virnosti i služenju Bogu i narodu. Poslin dvi-tri godine, u sprovodu svog dida susrela je mladoga bega Emira iz susidne Vitine u Ercegovini. Neizbižni uzajmno upućeni pogledi unili su ljubavni plamac u njijovin mladin srcima. Emir je koristijo ritke prilike da bude u njenoj blizini, okuražio se i izjavijo joj ljubav, ali iz poštovanja nigda nije navaljiva da se uda za nj. Ni Ivani nije bilo lako: odolivala je razumu, ali ne i srcu, koje bi se uzlupalo pri pomisli na Emira, a kamoli ka bi ga vidila i usput š njin u prolazu nakratko popričala. Vrhunac je bijo ka joj je pružio ruku i čestitao Uskrs. Umalo se nije srušila od uzbuđenja. Istoga je dana bez dvoumljenja donila odluku o kojoj samo milosrdni Bog može dat konačan sud. Ijako je silno volila Emira, zbog časnog i svetog poziva nije tila prikinit zavit vične čistote duše i tila, pa se sutra u ranu prolitnu zoru bacila u Južno oko, jedno od dva Grbavčeva jezera, izvora rike Vrljike u Prološcu i skončala svoj mladi ovozemni život. Iz njene ruke na površinu je ispliva cvit bile ruže, mali potočić prinio ga je do Vrljike, bistra Vrljika pronila kroz imotska naselja i polje njezinon draganu u Ercegovinu. Beg Emir nika nije prižalia smrt svoje ljubovce, nije se ženijo, doživijo je duboku starost, a ercegovački puk, i kršćanski i islamski, pantijo ga je ko plemenita i čestita čovika.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Fotografija u arhivi Jure Vujčića 

U dvorištu Duhanske stanice u Imotskom početkom 20. stoljeća. U velikoj skupini ljudi uz nekoliko činovnika Dogane među kojima je lijevo sa bijelom bradom Nikola Vučemilović ističu se dični muškarci odjeveni u narodne nošnje Imotske krajine. Na zgradi desno vidi se zvono koje je bilo obvezatno u svim Duhanskim stanicama. Naime služilo je za uzbunjivanje u slučaju neke ugroze, najčešće požara.
Otkup duhana bio je najvažniji dogadaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamošnju otkupnu stanicu – Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve svoje životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac je dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana; to se popularno zvalo – dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 1. studenoga, što je trajalo do 15 siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom. Urod je morao osobno donijeti vlasnik na čije ime glasi dozvola za uzgoj. Tom prilikom predavao se sav duhan prema ranijoj procjeni zaduženja. Koliko će novca dobiti seljak ovisilo je ne samo o količini već i o kvaliteti, odnosno klasi u koju će biti svrstan. Kvalitetu je određivao procjenitelj ili stimadur. On bi iz svake bale nasumice izvadio nekoliko listova i odredio odmah klasu, a time i cijenu. Po kilogramu lista moglo se dobiti do 1,5 kruna…. Povratak kući s nestrpljenjem su očekivali svi ostali ukućani. Tada bi se cijela obitelj okupila oko prebrojavanja novca i slušanja beskrajnih priča o događajima tog dana. Teme su bile neiscrpne i još dugo su se prepričavale dogodovštine najvažnijeg dana u godini. Od dobivenog novca odmah su se podmirivala sva dugovanja trgovcu, plaćalo se porez i druge dadžbine. Kad bi se sve podmirilo, nije ostajalo puno od zarade za svakodnevni život ukućana…..

Snježana Tonković (2009.) Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom

Momčad imotskog nogomotnog kluba ND “Zagorac” snimljeni ispod tvrđave u prosincu 1932. godine. Na nogama s lijeva stoje: Ante Lovrić, Pere Ćosić, Nikola Vlajčić, Nikica Rako, Jozo Štambak, Paško Anić i Radoslav Nikolić. U donjem redu s lijeva su: Radivoj Dunda, Branko Korbel, Braco Milinović, Vilim Milas, Aco Tadič i Aleksa Rako. Na današnji dan prije 34 godine, 31. ožujka 1991. godine osnovan je NK Imotski. Iako je prijedlog organizatora bio da se klub nazove “NK Zagorac” kao nastavak imena i tradicije kluba koji je djelovao prije II. svjetskog rata, većina je odlučila da se klub nazove NK Imotski, a za prvog predsjednika kluba izabran je Ante Đuka-Kris. Prije 100 godina, ljeta 1925. godine na obroncima Jelavića doca skupina imotskih mladića u dobi od od 14 do 16 godina utemeljili su nogometni klub pod imenom ND “Zagorac”. Jednoglasno su odabrali dresove, mornarske bijelo plave majice i bijele hlačice. Klub se nije mogao službeno registrirati zbog negodovanja prema “mulačkoj pošasti” ondašnjih vlasti, roditelja, policije, učitelja i svećenika. Ljeta 1932. godine stariji mladići utemeljili su nogometni klub pod imenom “NK IŠK” (Imotski športski klub). U toj skupini bili su Radoslav i Miroslav Nikolić, Slavo Mršić, Jozo Štambak i Pere Ćosić. Nešto kasnije su im se pridružili Branko Korbel, Ante Lovrić i Joško Sučić. Nogometaši su na bijeloj majici imali hrvatsku trobojnicu. NK IŠK kratko je djelovao. ND (nogometno društvo) “Zagorac” imao je i svoju navijačku pjesmu te djeluje do 1952. godine kada se gasi. Početne riječi Zagorčeve himne su: “Zagorac smo mi, jer takvog kluba još na svitu ni, kada Šime loptu pali, na guzicu on se svali, Zagorac nam mora pobijedit, kad Pustiga loptu bije, cili svit se njemu smije, Zagorac nam mora pobijedit…”. Imotska mladost tada je igrala nogomet na dnu Jelavića doca, na najvećem gradskom terenu zvanom Plac na mjestu gdje se danas nalazi tržnica, po ledinama, na Konjevodima u Glavini Donjoj i Dilima. Dugo se prepričavao događaj iz Dila kada je na pola utakmice stigao vlasnik ledine i vilama rastjerao igrače. Od Fulgencija Fuđa Vučemiloviča alias Alda Valentini (1917.) 1952. godine potekla je ideja za izgradnju stadiona u Jelavića docu te su 1974. godine započele pripreme za otkup zemljišta i izradu projektne dokumentacije. Izgradnja stadiona započinje 1976. godine, a uglavnom je završena 1988. godine. Jelavića dolac je 1997. godine preimenovan u Gospin dolac po zavjetnoj crkvici Gospe od Anđela koja se nalazi unutar tvrđave Topana.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Elektrifikacija, koja je bila zacrtana na razini države obuhvatila je i Imotski. U Imotskom je zasjala prva žarulja iz lokalne električne centrale, koja je bila smještena u klaonici na putu prema Crvenom jezeru. Diesel motor, kojem je bivši vlasnik Bariša Ciciliani, pokrenuo je prvi dinamo koji je Imotskom donio struju. Bila je to struja koja se pojavljivala u večernjim satima, a služila je za svjetlo po kućama, slušanje radio-aparata, a kasnije i za kino. Motor se gasio negdje oko 23 sata. Pola sata prije gašenja gašenja motora, davan je signal građanstvu s tri puta paljenjem i gašenjem, što je značilo: peri zube, moli Boga i spremi se u krevet. To je bilo vrijeme kad bi se i posljednji Imoćanin našao u krevetu. Ubrzo je centrala i motor u klaonici bio nedostatan za imotsku potrošnju pa se prišlo udarničkim radom graditi novu, veću centralu s dva diesel motora. Nova centrala smjestila se ispod Figurine kuće uz kuću Monti (prije kuća Franceschi). Za provođenje električnih instalacija po kućama , u oskudici stručnjaka, poslužili su njemački ratni zarobljenici, koji su prije repatrijacije morali još nešto odraditi. Nama je u kući instalacije postavljao Nijemac Karlo, jasno uz moju svestranu „asistenciju“. Sjećam se i Splićanina Andrije , također električara, koga bismo pitali: Šjor Andrija kad će struja? Andrija bi odmah odgovorio: „Čekali ste 1945 godina, strpite se još koji misec!“

Boris Pervan (2025.) Imocke priče

Fotografiju snimio Vicko Pervan 1945. godine. Udarničkim radom se uz kuću obitelji Monti dogradila prostorija za električnu centralu u kojoj su bila smještena dva diesel motora koji su sve dok se Imotski nije priključio dalekovodom na hidrocentralu Kraljevac bili jedini izvor električne energije u gradu Imotskom.

Ispred Gradske kavane u Imotskom prije 119 godina, zime 1906. godine. Na sredini “tavulina” sjede Josip Bepo Petyo (1878.) i Kamilo Benković (1870.), a uz njega sa šalicom kave u ruci je vlasnik kavane Šimun Rako Jurkan. Šimun Rako je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda (1885.) nastavila obiteljski posao i tako sačuvala staru imotsku kavanu. Gradske kavane smještena je u kamenoj kući na Pjaci koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine. Prvi vlasnik kavane bio je Talijan, a od 1903 godine vlasnik je Šimun Rako Jurkan. koji je te godine tiskao pozivnice za svečano otvaranje prve hrvatske kavane kojoj je u kutu bila hrvatska trobojnica. Kavanu su 1930. godine kupili Bartol Ciciliani, Slavo Sučić, Mirko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto koji je doselio iz Gradačca i oženio Virginiju Marče, tetku vetrinara Mate Marče. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Ulaz u čitaonicu bio je predviđen iznutra, na mjestu šanka. Nakon Mande Jurkanove 1953. godine kavanu preuzima Ante Ćosić, vrsni imotski ugostitelj, a od Ante njegov brat Boško i vodi je do smrti 1965. godine te supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja kavane Ante Đuke Krisa zatvorila su se masivna drvena vrata, a ostale uspomene. Unutar kavane među drvenim stolovima, stolicama i dugim šankom bio je postavljen stol za karambol koji je Ante Ćosić nabavio u Makarskoj, a na zidu nasuprot ulazu visilo je veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova proizvedenog u čuvenoj zadarskoj tvornici Maraska koje je dobio Bariša Ciciliani za svoje trgovačke poslove sa Maraskom. Bariša Ciciliani je od partizana strijeljan 1944. godine u Zagvozdu, a nakon konfiskacije njegove imovine općina je 1945. godine kavanu dala u najam sve do zahtjeva za povrat 1997. godine obiteljima bivših vlasnika odnosno njihovim potomcima kojih je 21. Gradska kavana od kraja 19. stoljeća bila je statusni simbol Imotskog, dnevni boravak njegovih stanovnika. U kavani su se održavali plesovi, modne revije, birale najbolje maske u Pokladama, u njoj su se zaručivali imotski parovi, tu se plakalo, tugovalo i smijalo. U imotsku kavanu svakodnevno su dolazili Imoćani: Slavo Rako, dr. Ante Jerković, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fulgencije Fuđo Vučemilović baš kao i njihovi slavni sugrađani: Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac.…

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski rođen je 27. srpnja 1896. godine u Kosiku, Rusija, a umro je prije 62 godine, 03. veljače 1963. godine u Splitu. Boris Giperborejski, izbjeglica iz carske Rusije nakon završenog Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Beogradu radio je kao profesor u Gimnaziji u Gackom, a 1929. godine započinje raditi kao šumarski referent u Imotskom gdje ostaje do 1942. godine. Tijekom II. svjetskog rata premješten je u Dubrovnik, a za profesora Srednje šumarske škole za krš u Splitu postavljen je 1948. godine, gdje ostaje do odlaska u mirovinu. Osnovao je rasadnik kojeg je vremenom pretvorio u Arboretom Šumarske škole za krš u Splitu, gdje je uzgojio vise od 500 vrsta drveća, grmlja, trajnica, sukulenata i drugih biljnih vrsta. Posebno se bavio agrumima, akacijama, a uzgojio je i meksički avokado, prvi u Hrvatskoj. Napisao je i objavio nekoliko udžbenika, skripata i stručnih članaka. Njegov doprinos proučavanju metoda pošumljavanja krša temelj je brojnim kasnijim radovima hrvatskih šumarskih znanstvenika. Boris Giperborejski nakon što je došao 1929. godine službom u Imotski i postao član društva „Lipa“ za poljepšanje Imotskoga odlučio je imotsku park šumu Gaj pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja započeto sadnjomu crnoga bora i čempresa 1896. godine u vrijeme Austro Ugarske monarhije. Izgradio je šetnice, vodoskok, četiri gustirne sa perimetrima koje su služile za navodnjavanje Gaja i terasasti rasadnik.. Tako uređen Gaj još sa malim igralištem i kavanom u prošlim vremenima kao jedini tako uređeni perivoj na širem području privukao je sve Imoćane kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. U Gaj su osobito rado dolazili đaci i studenti jer su bili organizirani plesovi uz Općinsku glazbu kao i razna takmičenja. Dipl. ing šumarstva Boris Giperborejski zadužio je Imotski jer je u razdoblju od samo nekoliko godina gradić dobio prekrasan perivoj kakvog nisu imali ni okolni veći gradovi, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati. Srećom Gaj se pomalo vraća u život projektom obnove koji provodi Šumarija Imotski sredstvima EU fondova.
Boris Giperborejski koji je najveći dio života posvetio unapređenju šumarske struke umro je 03. veljače 1963. godine, a u njegovom nekrologu napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević).

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj 1930. godine u Imotskom Ing Boris Giperborejski (sjedi u sredini) sa suradnicima.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena