Svečano otkriće spomenika Andriji Kačiću Miošiću 1890. godine

Veliki hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine. “Prošlog vijeka godine 49. ( 27. kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve… Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom – tad sam ja bio tri mjeseca star – povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja koji je utro temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili brojni hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić Miošić…). Proslava svečanog otkrića Rendićevog spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću 26. kolovoza 1890. godine u Makarskoj značila je tadašnju najznačajniju hrvatsku kulturnu i političku manifestaciju. Troškovi izrade spomenika podmireni su prilozima iz cijele Hrvatske, a na sam dan otkrivanja spomenika u Makarsku je pristiglo mnoštvo ljudi koji su htjeli prisustvovati tom važnom događaju. Veliku buku podigla je vladina zabrana postavljanja grbova slavenskih zemalja na postament Kačićeva spomenika. Naime sastavni dio spomenika bio je i mozaik u obliku ćilima koji prikazuje grbove svih zemalja koje Kačić spominje u svojoj “Pismarici”. Grbovnik je zasmetao vladi u Beču, koja ga je tumačila kao izraz težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, pa ga je zabranila. Već izrađeni grbovi morali su biti uklonjeni i pohranjeni u Makarskoj čitaonici do boljih vremena. Rendić je predložio kompromisno rješenje da se umjesto zabranjenih grbova postave barem reljefni kipovi istaknutih hrvatskih pjesnika. Međutim ni u tome nije postignut sporazum. Rendić ozlojeđen zbog okrnjivanja njegova spomenika demonstrativno nije došao na svečanost otkrivanja i šalje iz Trsta “Odboru za podignuće Kačićeva spomenika” brzojav, koji je objavljen u Narodnom listu zapravo bio upravljen bečkoj vladi, a ne nemoćnom Odboru: „Osakaćeno djelo nije dospjeveno cielo, te me ponos umjetnički omeo da danas s braćom na licu mjesta proslavi odkriće Kačićeva spomenika, te moje nemile okrnjene rabote.“ Grbovnik je srećom sačuvan i postavljen na mjesto gdje pripada tek 1922. godine. Na banketu nakon otkrića spomenika, nazdravio je Juraj Bijankini odsutnom “dičnom Rendiću” koji dići svijetu ime hrvatsko, a koji je izradio dostojan spomenik starcu Milovanu.

Anamaria Marušić Tonković

Jedna od rijetko sačuvanih fotografija što joj daje veliku kolekcionarsku vrijednost proslave svečanog otkrića spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj 26. kolovoza 1890. godine u vlasništvu je Mercedes Cede Marinković

Obitelj Marcocchia

Zia dr Pave Radovinovića, Katarina Carminatti Marcocchia sa suprugom Doimom Marcocchia i djecom.
Katarina Carminatti se udala za Doima 5.1.1853. godine u Velom Varošu u Splitu. Doimo Anastasio Rainerio Crescenzio Marcocchia, crtač i suradnik Vicka Andrića rođen 6.10.1825. u Splitu, sin je dr. Giacoma Marcocchie i Marije Barač.
Catterina i Doimo dobivaju 8.10.1863 kćer Giovannu Angiolu Antoniu, Ivanu Anđelu Antoniju (na fotografiji između roditelja), koja je ponijela ime Katarinine majke Giovanne Giannine rođ. Nonveiller. Tada se Doimo i Catterina navode kao žitelji Dobrog (Borgo Pozzobona). Giovanna Marcocchia udala se za Eduarda Edoarda Demarchi. Katarina je umrla 5.2.1875. od “pleuro-pneumonitisa” te se Doimo u dobi od 75 godina oženio za Zadranku Luciju Medin u crkvi Sv. Stošije 6.6.1876. godine.
.
Fotografija iz 1874 godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Luiđi Vrdoljak

Luiđi Vrdoljak, čuveni imotski šjor i jedan od poznatih pjevača Muke rođen je u Imotskom 1862. godine gdje je i umro na današnji dan 13. ožujka 1946. godine. Luigi Vjekoslav sin je Cecilije Cice Bitanga (1830), kćeri Pavla i Andrije Vrdoljaka (1822) koji su uz njega imali još sina Jerka i kći Kekinu. Luiđi se ženio dva puta, nakon smrti prve supruge s kojom nije imao djece oženio se za Maru Ivanović (1865) te su bili roditelji petero djece: Petra (1900-1944), Andre (1901-1976), Ambrozine udane za Francija Kirigina, Cecilije udane za Grgu Nikolića i Jerka. Zanimljivo je da je Andro dobio ime po svome kumu, slavnom hajduku Andrijici Šimiću. Luiđijev sin Petar osnivač je i prvi ravnatelj imotske Gimnazije ubijen 1944. godine u Zagvozdu u skupini imotskih rodoljuba. Sa suprugom Anom (1902.-1977) imao je sinove: Vuka (1935-1987), Mišu Lava (1936-2016), Krstu Zmaja zvanog Cigo (1938-2004) i Ursa Medu (1942-1974) te kći Ružu (1945), udanu Mikulić rođenu poslije očeve smrti. Andro i Jelena Pušić (1902-1989) roditelji su Marije (1926-1998) udane za prof. Zdravka Pavičića, Vjekoslava (1929-1946), redatelja Antuna Tonća (1931.), Marka (1933-2007) i Ive (1934). U braku Marije i Zdravka Pavičića rođeni su sinovi Vatroslav koji je umro kao dijete, Zdeslav, Berislav i Držislav te kći Zrinka; Antun sa prvom suprugom Ankom Petričević ima sina Vjekoslava, a sa drugom suprugom Brankom četvero djece; Marko je sa suprugom Ankicom Majom imao sinove Tonća i Juricu te Ivo sa suprugom Jasnom ima troje djece. Cecilija i Grgo Nikolić imali su kćeri Anu i Mariju te sinove Svetu, Miju i Slavka. U nastavku se daje dio teksta fra Vjeke Vrčića o šjor Luiđiju: “… Šjor Luiđi bio je čovjek osrednjeg stasa, okruglast s dvije bradavice na nosu. Nije nosio šešir. Žurio je ulicama. Pod pazuhom nosio je kajin umotan u bijeli otirač. On je brijač za gospodu, a svoj je posao obavljao u njihovim kućama. Volio je svoju obitelj i znao bi u šali uskliknuti: “Santa Božja Benedeta, čuvaj Andru, Cicu, Petra”. Pod stare dane šjor Luiđi je oslijepio, po pameti bi tapkao od kuće do kuće i dolazio u crkvu. Sve nastranu, ali crkva i samostan nije se mogla zamisliti bez šjor Luđija gdje je svaki dan pjevao pjesme. Mnogo toga je otišlo u zaborav međutim poslije njegove smrti govorilo se po Imotskom “Ma fali nam šjor Luđi, nema ga na Pjaci, ne pjeva u crkvi, procesije su prazne bez njega. Lijepi bogati imotski sprovodi njegovim odlaskom postadoše opustošeni. Čast svima, ali šjor Luiđi je glavni. Započimao je i ugodno zvonkim glasom začinjao tužni zbor. Čitava bi se crkva pridružila. Bila mu laka crna zemlja…..”

Na fotografiji šjor Luiđi sa suprugom Marom i kćerima Ambrozinom i Cecilijom

Maria Colombani

Maria Colombani snimljena u Imotskom 1889. godine. Maria je najmlađa od djece rođene u brojnoj obitelji Ivanice i Jakova Colombani koji su uz nju imali sinove Tonija, Marka i Ivana te kćeri: Ninu, Lelu i Karmelu.

Diliđenca Split-Imotski 1897. godine

Diliđenca koja je 1897. godine prometovala između Splita i Imotskog putujući dva dana. Poštanska veza sa Imotskim održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale. Stajalište diliđence bilo je na imotskom Pazaru, a uvijek je dočekivalo puno mještana. Tek 1881. godine spojen je Imotski preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbard E. Petermann navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

 

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.)

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.), prabaka dr. Pave Radovinovića. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Pietra Giuseppa de Nonveillera i Francesce Grego de Rossi koji su uz nju imali još 11 djece (među kojima su liječnik dr. Luigi, ing Marco i visoki crkveni dostojanstvenik Don Angielo, književnik i pjesnik). Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Lucia de Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminati, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.

Fotograf: I. Lafranchini, Venezia

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović

Pavao Paolo Bitanga

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (poslije Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Katu Čelan, Nikole, zvanu Kata Cekinarica s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.-1905.). Pavlove kćeri su: Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Ivana Raku, Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripala, Cecilija rođ. 1830. god vjenčana za Andriju Vrdoljaka, Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.

Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.

Tekst: A.M.T.

https://www.geni.com/peop…/Pavao-Bitanga/6000000014818616522

Car Franjo Josip I

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju 24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu. Car Franjo Josip I. do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine, a za vrijeme boravka u Imotskom caru je kočiju okovanu srebrom ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga… Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..”

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.)

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.), Načelnik Imotskog sa prvom suprugom Milicom Jerković (1865.-1895.) i kćerkicom Marijom, 1892. godine. Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripalo i Marije Ane Bitanga (1828.), kćeri Pavla. Marija Ana i Andrija imali su nekoliko djece koji su umrli u mladenačkoj dobi te im je ostao jedini sin i nasljednik Josip. Josip Tripalo rođen na današnji dan prije 157 godina izrastao je u pravoga gospodina, bio je član prve Imotske glazbe te se uspješno bavio trgovinom. Sa prvom suprugom Milicom Jerković imao je kćer Mariju (1891.) koja se poslije udala za odvjetnika iz Vrgorca dr Ivu Jelavića. Nakon Milicine smrti ostavši udovac sa malim djetetom oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić s kojom je imao četiri sina Andru (1899.), Ljubu (1902.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te dvije kćeri Milicu (1898.) i Nevenku (1905.). .Josip Tripalo najuspješniji je načelnik Imotskog biran u razdobljima 1894.-1896.,1899.-1905. i 1905.-1911. Za njegova mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu Pučke i Građanske škole koja je dobrim dijelom i njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Osim za izgradnju školske zgrade, zaslužan je za provedeno prvo suvremenije osvjetljenje Imotskoga sa dvanaest visokih ferala te je izgradio vodovod uz Vrljiku kojim Imotski dobiva vodu. Zahvaljujući Josipu Tripalu osnovala se 21. prosinca, 1893. Općinska glazba te nešto kasnije Vatrogasno društvo. Kao crkovinar i Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Ime Josipa Tripala ostalo je čvrsto vezano uz narod Imotske krajine. Josip Tripalo, umro je 25. ožujka 1929. godine i vječni mir našao je u Imotskom na Groblju Gospe od Anđela gdje počiva u obiteljskoj grobnici uz svoje dvije supruge, zeta i svu djecu osim Ljube i Tonka.

Hedviga Eda Novak i Blaž Bjađo Vučemilović 1863. godine

Najstarija poznata imotska fotografija vjenčanja iz 1863. godine Hedvige Ede Novak (1847.-1914.) i Blaža Bjađa Vučemilovića (1820.-1890). Blaž Vučemilović sin Marka (1776.) i Mare Colombani (1782.) sa prvom suprugom Filomenom Pavišić (1838.-1861.) imao je sinove: Pavla (1856.), Giorga (1858.) i Marka (1859.) te kćer Leonoru Rozu udanu Danilo (1861.-1915.). Filomena je umrla nakon rođenja kćeri Leonore te se Blaž nakon dvije godine oženio za Mostarku Hedvigu Edu Novak, inače rodicu književnika Vjenceslava Novaka. Blaž i Eda Vučemilović imali su sinove: Lovru (1863.), Marka (1870.), Ivana Zanu (1876.) te kćer Mariju udanu Pavišić (1881.-1961.).

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

https://www.geni.com/p…/Blaž-Vučemilović/6000000029455262027