Jedna od prvih snimljenih fotografija Crvenog jezera početkom 20. stoljeća…..

Radi žarka stijenja svoga
svijet Crvenim prozvao ga
U jezeru toga krilu
puk strahota znade silu
Zloduhe se ondje vile
zauvijek udomile
A vještice, vukodlaci žive uz njih ko ortaci
Tu po tamnoj, gluhoj noći
ako imaš srca proći
uz vilinsku ćut ćeš ciku
vukodlaka strašnu viku…
.. Kosa ti se od stra(ha) ježi
bjež, čovječe! Odatle bježi!

Josip Eugen Tomic

Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Petaši Pučke škole u Imotskom prije 95 godina, 24.03.1928. godine. Državna škola za dječake u Imotskom otvorena je 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine. U zgradi Pučke i građanske škole sagrađene 1911. godine lijevi ulaz je bio za djevojčice, a desni za dječake. Ti ulazi su poslije srušeni (zašto?). S lijeva u donjem redu stoje djevojčice: Anđa Ivanišević, Mira Milinović, Mira Vučemilović, Vera Podkonjak, Slava Vilenica, Drina Trišić, Jasna Jurišić, Adela Marinkovići Mira Ivanović. S lijeva stoje dječaci u gornjem redu: Miro Bulić, Ante Lovrić, Branko Korbel, Marko Vučemilović, Braco Milinović i Miro Nikolić.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića

Katinka /1884-1962) i Antonia Tonća (1885-1969) Bitanga, dvije najstarije kćeri dr Augustina Bitanga i Mariette rođ. Lusnik 1887. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Ljubavna priča Roze Vučemilović (1861-1915) i Antonia Danila (1861-1915). do današnjih dana ostala je sačuvana u usmenoj predaji obitelji Vučemilović pa tako i u Imotskom. U kući Vučemilović na imotskom Pazaru živio je sa suprugom Edom, sinovima Lovrom, Markom i Ivanom-Zanom te kćerima Rozom i Marijom Blaž Vučemilović. Blaž je bio dugogodišnji tajnik općine Imotski, deklarirao se kao Talijan, stoga su ga podrugljivo zvali Florentinac, smijenjen l873. nakon pobjede narodnjaka (l870). Svoju je djecu slao u talijansku školu pa iako su u kući svi dobro znali hrvatski pisali su i razgovarali talijanskim jezikom. Iz Kaštel Staroga u Imotski je stigao za načelnika policije Antonio Danilo, vrlo lijep i naočit muškarac. Pri prvom susretu sa Rozom Vučemilović, dogodila se fatalna ljubav. Antonio je bio žestoki pravaš pa je odabranicu svoga srca zvao uvijek samo Ruža. Slao joj je ljubavna pisma i hodao u bon-jouru i kaneti, da je po cijele dane čekala na prozoru kad će on proći. Danilo je bio čudna ponašanja, tražio je od Roze da ga čeka na prozoru sa bijelim rukavicama. Roditelji kojima se ta veza nije sviđala branili su Rozi da se viđa s Danilom, predosjećajući da to neće dobro završiti. Rozin otac je na razne načine pokušavao razdvojiti dvoje mladih ljudi te se jednoga dana Roza zaključala u sobu i danima nije izlazila niti išta jela. Roditelji su je naizmjence molili i kumili da otvori i kad su se pobojali za njen život, otac je ipak popustio i rekao: “Otvori Roza, slobodna si, radi što hoćeš”. Postavio joj je uvjet, ili će ostaviti Danila, ili će poći s njim i dobiti svoj dio, ali više nikada neće prijeći prag roditeljske kuće. Roza je, kao što se moglo i očekivati, izabrala svog Antonija i nikada više nije vidjela oca. U imotskom Zavičajnome muzeju nalazi se dokument poput današnjeg predbračnog ugovora. Napisan je na talijanskome jeziku i potpisan 1886. godne, a u njemu Blaž Vučemilović i supruga mu Hedviga, rođena Novak, sa svojim budućim zetom dogovaraju popis stvari što će njihova kćer Roza dobiti kao miraz te u gotovini 4000 forinti. Ugovor je svojim pečatom i potpisom ovjerio tadašnji imotski bilježnik dr. Antonio Dudan. Roza se udala za Antonia, živjeli su u Kaštel Starome, imali su samo jednu kćerku Zorku (1887. -1967) koja se školovala u Freiburgu u Švicarskoj i Goriziji u Italiji.. Roza je umrla 1915. godine, iste godine kao i Antonio koji je završio u duševnoj bolnici u Zagrebu gdje je i umro. Njihova kci Zorka Danilo živjela je u Splitu gdje je radila kao profesorica u Građanskoj školi i bavila se slikarstvom. Umrla je i pokopana u Splitu.

Na fotografiji iz 1895. Roza Vučemilović sa suprugom Antoniom Danilo i kćerkom Zorkom

Podatci u tekstu i fotografija: Antonjeta Baškarad Jutronić

Veliki hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine. “Prošlog vijeka godine 49. ( 27. kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve… Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom – tad sam ja bio tri mjeseca star – povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja koji je utro temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili brojni hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić Miošić…). Proslava svečanog otkrića Rendićevog spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću 26. kolovoza 1890. godine u Makarskoj značila je tadašnju najznačajniju hrvatsku kulturnu i političku manifestaciju. Troškovi izrade spomenika podmireni su prilozima iz cijele Hrvatske, a na sam dan otkrivanja spomenika u Makarsku je pristiglo mnoštvo ljudi koji su htjeli prisustvovati tom važnom događaju. Veliku buku podigla je vladina zabrana postavljanja grbova slavenskih zemalja na postament Kačićeva spomenika. Naime sastavni dio spomenika bio je i mozaik u obliku ćilima koji prikazuje grbove svih zemalja koje Kačić spominje u svojoj “Pismarici”. Grbovnik je zasmetao vladi u Beču, koja ga je tumačila kao izraz težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, pa ga je zabranila. Već izrađeni grbovi morali su biti uklonjeni i pohranjeni u Makarskoj čitaonici do boljih vremena. Rendić je predložio kompromisno rješenje da se umjesto zabranjenih grbova postave barem reljefni kipovi istaknutih hrvatskih pjesnika. Međutim ni u tome nije postignut sporazum. Rendić ozlojeđen zbog okrnjivanja njegova spomenika demonstrativno nije došao na svečanost otkrivanja i šalje iz Trsta “Odboru za podignuće Kačićeva spomenika” brzojav, koji je objavljen u Narodnom listu zapravo bio upravljen bečkoj vladi, a ne nemoćnom Odboru: „Osakaćeno djelo nije dospjeveno cielo, te me ponos umjetnički omeo da danas s braćom na licu mjesta proslavi odkriće Kačićeva spomenika, te moje nemile okrnjene rabote.“ Grbovnik je srećom sačuvan i postavljen na mjesto gdje pripada tek 1922. godine. Na banketu nakon otkrića spomenika, nazdravio je Juraj Bijankini odsutnom “dičnom Rendiću” koji dići svijetu ime hrvatsko, a koji je izradio dostojan spomenik starcu Milovanu.

Anamaria Marušić Tonković

Jedna od rijetko sačuvanih fotografija što joj daje veliku kolekcionarsku vrijednost proslave svečanog otkrića spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj 26. kolovoza 1890. godine u vlasništvu je Mercedes Cede Marinković

Zia dr Pave Radovinovića, Katarina Carminatti Marcocchia sa suprugom Doimom Marcocchia i djecom.
Katarina Carminatti se udala za Doima 5.1.1853. godine u Velom Varošu u Splitu. Doimo Anastasio Rainerio Crescenzio Marcocchia, crtač i suradnik Vicka Andrića rođen 6.10.1825. u Splitu, sin je dr. Giacoma Marcocchie i Marije Barač.
Catterina i Doimo dobivaju 8.10.1863 kćer Giovannu Angiolu Antoniu, Ivanu Anđelu Antoniju (na fotografiji između roditelja), koja je ponijela ime Katarinine majke Giovanne Giannine rođ. Nonveiller. Tada se Doimo i Catterina navode kao žitelji Dobrog (Borgo Pozzobona). Giovanna Marcocchia udala se za Eduarda Edoarda Demarchi. Katarina je umrla 5.2.1875. od “pleuro-pneumonitisa” te se Doimo u dobi od 75 godina oženio za Zadranku Luciju Medin u crkvi Sv. Stošije 6.6.1876. godine.
.
Fotografija iz 1874 godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Luiđi Vrdoljak, čuveni imotski šjor i jedan od poznatih pjevača Muke rođen je u Imotskom 1862. godine gdje je i umro na današnji dan 13. ožujka 1946. godine. Luigi Vjekoslav sin je Cecilije Cice Bitanga (1830), kćeri Pavla i Andrije Vrdoljaka (1822) koji su uz njega imali još sina Jerka i kći Kekinu. Luiđi se ženio dva puta, nakon smrti prve supruge s kojom nije imao djece oženio se za Maru Ivanović (1865) te su bili roditelji petero djece: Petra (1900-1944), Andre (1901-1976), Ambrozine udane za Francija Kirigina, Cecilije udane za Grgu Nikolića i Jerka. Zanimljivo je da je Andro dobio ime po svome kumu, slavnom hajduku Andrijici Šimiću. Luiđijev sin Petar osnivač je i prvi ravnatelj imotske Gimnazije ubijen 1944. godine u Zagvozdu u skupini imotskih rodoljuba. Sa suprugom Anom (1902.-1977) imao je sinove: Vuka (1935-1987), Mišu Lava (1936-2016), Krstu Zmaja zvanog Cigo (1938-2004) i Ursa Medu (1942-1974) te kći Ružu (1945), udanu Mikulić rođenu poslije očeve smrti. Andro i Jelena Pušić (1902-1989) roditelji su Marije (1926-1998) udane za prof. Zdravka Pavičića, Vjekoslava (1929-1946), redatelja Antuna Tonća (1931.), Marka (1933-2007) i Ive (1934). U braku Marije i Zdravka Pavičića rođeni su sinovi Vatroslav koji je umro kao dijete, Zdeslav, Berislav i Držislav te kći Zrinka; Antun sa prvom suprugom Ankom Petričević ima sina Vjekoslava, a sa drugom suprugom Brankom četvero djece; Marko je sa suprugom Ankicom Majom imao sinove Tonća i Juricu te Ivo sa suprugom Jasnom ima troje djece. Cecilija i Grgo Nikolić imali su kćeri Anu i Mariju te sinove Svetu, Miju i Slavka. U nastavku se daje dio teksta fra Vjeke Vrčića o šjor Luiđiju: “… Šjor Luiđi bio je čovjek osrednjeg stasa, okruglast s dvije bradavice na nosu. Nije nosio šešir. Žurio je ulicama. Pod pazuhom nosio je kajin umotan u bijeli otirač. On je brijač za gospodu, a svoj je posao obavljao u njihovim kućama. Volio je svoju obitelj i znao bi u šali uskliknuti: “Santa Božja Benedeta, čuvaj Andru, Cicu, Petra”. Pod stare dane šjor Luiđi je oslijepio, po pameti bi tapkao od kuće do kuće i dolazio u crkvu. Sve nastranu, ali crkva i samostan nije se mogla zamisliti bez šjor Luđija gdje je svaki dan pjevao pjesme. Mnogo toga je otišlo u zaborav međutim poslije njegove smrti govorilo se po Imotskom “Ma fali nam šjor Luđi, nema ga na Pjaci, ne pjeva u crkvi, procesije su prazne bez njega. Lijepi bogati imotski sprovodi njegovim odlaskom postadoše opustošeni. Čast svima, ali šjor Luiđi je glavni. Započimao je i ugodno zvonkim glasom začinjao tužni zbor. Čitava bi se crkva pridružila. Bila mu laka crna zemlja…..”

Na fotografiji šjor Luiđi sa suprugom Marom i kćerima Ambrozinom i Cecilijom

Maria Colombani snimljena u Imotskom 1889. godine. Maria je najmlađa od djece rođene u brojnoj obitelji Ivanice i Jakova Colombani koji su uz nju imali sinove Tonija, Marka i Ivana te kćeri: Ninu, Lelu i Karmelu.

Diliđenca koja je 1897. godine prometovala između Splita i Imotskog putujući dva dana. Poštanska veza sa Imotskim održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale. Stajalište diliđence bilo je na imotskom Pazaru, a uvijek je dočekivalo puno mještana. Tek 1881. godine spojen je Imotski preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbard E. Petermann navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

 

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.), prabaka dr. Pave Radovinovića. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Pietra Giuseppa de Nonveillera i Francesce Grego de Rossi koji su uz nju imali još 11 djece (među kojima su liječnik dr. Luigi, ing Marco i visoki crkveni dostojanstvenik Don Angielo, književnik i pjesnik). Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Lucia de Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminati, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.