Luiđi Vrdoljak, čuveni imotski šjor i jedan od poznatih pjevača Muke rođen je u Imotskom 1862. godine gdje je i umro na današnji dan 13. ožujka 1946. godine. Luigi Vjekoslav sin je Cecilije Cice Bitanga (1830), kćeri Pavla i Andrije Vrdoljaka (1822) koji su uz njega imali još sina Jerka i kći Kekinu. Luiđi se ženio dva puta, nakon smrti prve supruge s kojom nije imao djece oženio se za Maru Ivanović (1865) te su bili roditelji petero djece: Petra (1900-1944), Andre (1901-1976), Ambrozine udane za Francija Kirigina, Cecilije udane za Grgu Nikolića i Jerka. Zanimljivo je da je Andro dobio ime po svome kumu, slavnom hajduku Andrijici Šimiću. Luiđijev sin Petar osnivač je i prvi ravnatelj imotske Gimnazije ubijen 1944. godine u Zagvozdu u skupini imotskih rodoljuba. Sa suprugom Anom (1902.-1977) imao je sinove: Vuka (1935-1987), Mišu Lava (1936-2016), Krstu Zmaja zvanog Cigo (1938-2004) i Ursa Medu (1942-1974) te kći Ružu (1945), udanu Mikulić rođenu poslije očeve smrti. Andro i Jelena Pušić (1902-1989) roditelji su Marije (1926-1998) udane za prof. Zdravka Pavičića, Vjekoslava (1929-1946), redatelja Antuna Tonća (1931.), Marka (1933-2007) i Ive (1934). U braku Marije i Zdravka Pavičića rođeni su sinovi Vatroslav koji je umro kao dijete, Zdeslav, Berislav i Držislav te kći Zrinka; Antun sa prvom suprugom Ankom Petričević ima sina Vjekoslava, a sa drugom suprugom Brankom četvero djece; Marko je sa suprugom Ankicom Majom imao sinove Tonća i Juricu te Ivo sa suprugom Jasnom ima troje djece. Cecilija i Grgo Nikolić imali su kćeri Anu i Mariju te sinove Svetu, Miju i Slavka. U nastavku se daje dio teksta fra Vjeke Vrčića o šjor Luiđiju: “… Šjor Luiđi bio je čovjek osrednjeg stasa, okruglast s dvije bradavice na nosu. Nije nosio šešir. Žurio je ulicama. Pod pazuhom nosio je kajin umotan u bijeli otirač. On je brijač za gospodu, a svoj je posao obavljao u njihovim kućama. Volio je svoju obitelj i znao bi u šali uskliknuti: “Santa Božja Benedeta, čuvaj Andru, Cicu, Petra”. Pod stare dane šjor Luiđi je oslijepio, po pameti bi tapkao od kuće do kuće i dolazio u crkvu. Sve nastranu, ali crkva i samostan nije se mogla zamisliti bez šjor Luđija gdje je svaki dan pjevao pjesme. Mnogo toga je otišlo u zaborav međutim poslije njegove smrti govorilo se po Imotskom “Ma fali nam šjor Luđi, nema ga na Pjaci, ne pjeva u crkvi, procesije su prazne bez njega. Lijepi bogati imotski sprovodi njegovim odlaskom postadoše opustošeni. Čast svima, ali šjor Luiđi je glavni. Započimao je i ugodno zvonkim glasom začinjao tužni zbor. Čitava bi se crkva pridružila. Bila mu laka crna zemlja…..”

Na fotografiji šjor Luiđi sa suprugom Marom i kćerima Ambrozinom i Cecilijom