Krajem 50-tih i početkom 60-tih prošlog vijeka osnovan je Napredak. Imotsko poduzeće za trgovinu na malo i veliko. Stasalo združivanjem Zadruge i nekoliko prodavaonica, pretežno prehrambenim proizvodima, kasnije Mješovite robe. A onda mu imotski sinovi dadoše pogon za strelovit uspjeh već oko polovine 1960.tih. Par godina kasnije mega samoposluživanje na
Kolodvoru. Vječna gužve na tri blagajne. Potreba grada i razgranavanja posla izrodi nam legendu, vilenjaka međ imotskim mitskim vilama hotel Imotu.Ures grada sedamdesetih, pedeset soba s pogledom na polje i Biokovo. Nevjerojatan poklon gradu i došljaku.Iskon u imenu. Napredak zapošljava sve ljude koji žele surađivati, makar kao kooperanti. Postaje ime poznato u svijetu trgovine. Posluje po cijeloj bivšoj državi, ali najviše u Hrvatskoj i BiH. Krunski poklon gradu i njegovim žiteljima je 25. svibanj 1977., otvaranje Imotskog magazina IMA – robna kuća, jedna od rijetkih u to doba sa električnim pokretnim stepenicama. Onaj dašak uspjeha i u naoko sitnu detalju. Kakav ponos. Ima IMA svega što poželiš i u kafiću najbolju kavu u gradu. Malo iza toga dobi električne stepenice i druga robna kuća, sarajevski Alhos.
Ona stara njihova prodavaonica u Kusića kući pored apoteke prva je ukrasila izlog lutkama u Imotskom, tamo negdje šezdeset i neke. IMA moderno zdanje, dominira arhitekturom, iznikla nad trošnom veterinarskom i sanitarnom kućicom koja je tu bila zbog tržnice. Ništa nije ugledalo banke, bez sanitarna pečata. Tržnica je također pripadala Napretku. Sjećam se ribarnice, dvojnih poluoblih stepenica do natkrovljenog dijela koji je na pršut, pečenicu, koštradinu, trveni (sir iz mješine) i studenački sir mirisao. Napretkova Mljekara pogon Studenci danas vjerojatno sablast. Pekarnica sa desetine oblika svježeg kruha. Veliki bazen sa česmom i jedno vrijeme u njemu šarani koji su poslije prešli u bazene ribarnice. Srijeda, imotska srijeda bila je veličanstvena oda trgovima, prodavaonicama i tržnici grada. Neopisive gužve, rijeke ljudi su se sljevale u grad. Prilazne skaline, pune korpi jaja, pa i onih delicijozih, pačijih i prepeličjih, prostirke sa sitnim kućnim potrepštinama i krtoli divljeg zelja što i danas u nosnice daju miris koromača i kraljice, gizdave grzdulje. E kako ovdje ne dodati suha rebarca. Imao je Napredak svo blago potrebito dobru domaćinu, Hodočastili mu od Livna do Ljubuškog, danas šoping izleti u suprotnom pravcu. A duša uzdiše, težak izdah za ono što u škropcu pretvorbe izdahnu, netragom nesta, nekima i iz sjećanja.Trebamo svi zapisati, jer nije bilo onog, što zapisano nije. Grad trgovačkim centrima danas izvučen na periferiju, pust i zimi pomalo prazan. Stoosamdeset Napretkovih prodavaonica zbrisano raznim uzrocima. Epidemija, ali nije virusna, već ona neizlječiva, tranzicijska. A sa svojom trgovinom i drugim djelatnostima naš Napredak bijaše perjanica i u regiji. Simbol domaće kvalitete. Samo je ostao miris lipa i šetnje do Vidilice, stara navada i danas njegovana od onih što mu pute, staze od djetinjstva pohodiše. Tada je osnovana i imotska banka koju nam usisa IKB. U gigantu je posao imalo 8oo radnika, koji su sagradili barem četiristo kuća, othranili i obrazovali svoju djecu, i danas priznata i poznata imena u svakoj branši. Razasuti svijetom daleko im od rodna ognjišta. A polje, polje natapano kanalima, bilo je žila kucavica svake *piljarnice* Puno oura i soura, čini mi se osam ili devet, a tek stolarija u Trukulovoj mlinici, mogao si naručiti sve što ti na um padne.Imotski drvodijelci, vrsni majstori svog zanata.. O tome nekada, kada detalji budu kičma nekrologa ovom hranitelju mnogih mladih i starih Krajišnika. Ja bih se zaustavila na meni bitnim kockicama odrastanja. Imotski je imao Hrvatsku čitaonicu, zgasla, ali vrijedni ljudi darovaše nam Dom kulture. Gospode koja raskoš, koji balovi u prizemlju i kavanica na prvom katu za dokone gradske domaćice, ženski kružoci. Onda nesta Dom. Napredak dobio poslovnu zgradu, a grad u sklopu direkcije predivnu kino dvoranu sa velikom pozornicom. Bože, svakoj projekciji prisutni, obavezno uz sjemenke i kokice, ali nisu za nama po podu ostajale. Pazilo se da te ne prozovu, a i kućni odgoj je nalagao žvakaću u džep do prve kante za otpatke. Svake subote čajanke u atriju kina i najpopularnija glazba u svijetu. Alice Cooper, Led Zepelin, The Who, Deep Purple, Jimi Hendrix, The Beatles, Janis Joplin i legendarni Jim Morrison. Dobri stari dance i rock.Kemal, Mišo, Crveni Koralji.Koji su tek maskenbali održavani u tom legendarnom prostoru… Popodne maleni uveče stariji, ali maske obavezne. I onda se uz poslovnu zgradu izgradio hotel Imota. Vau, mogli smo uživati u blagodatima rijetko dobra talijanskog espresa. Nakon onog skorupna gustiša od turskih kava renesansa okusa i onaj istinski „srk“ gušta. Nije da nije bilo i turske u đezvicama, ali ova iz aparata bila guštoža. Ogromna sala hotela za nezaboravne imotske fešte. Restoran uvijek dupkom pun zbog savršeno pripremljenih delicije Krajine. Onaj raskoš okusa žaba u šalši s metvicom. Izumrlo, novost sada su žabe na buzaru.Tko to više fažana zeca, ni pašticada nema onu boju duge pripreme. Ničeg više nema od okusa prošlosti, novo vrijeme, kurba politika i zdrava makrobiotika. Nedostaje onovremeno, nebrojeno organiziranih plesova pa i u humanitarne svrhe.A tek oblizivancije za lovačke večeri. Imali smo mi i svoje sastave i orkestre. Maturalci iz Imote, spuštanja niz stepenice, čuvaju danas fotografije koje krase naše albume. Neki bi ovdje uveli milozvučni svjetlopis, ali ni najači snop laserski, neće razbiti prazninu u koji je Imota oplaštena, pusta, zatvorena. A mogli smo, neki makar sačuvati tradiciju i onog pijuckanja na terasi pored famozne kockarnice. Gledajući Biokovo, sanjali smo tunel. E to vam je sreća, kada generacije dožive ostvarenje snova. Najljepši stadion Gospin dolac, i autoput, stoga sanjajte, snovi se ostvaruju. I ona stara. Pazite što želite, da vam se ne obistini. Nećemo reanimirati Goran, niti Domogradnju, još najmanje uspjeh tadašnjih vodećih posinaka našeg giganta, recimo Vodopskrba: ima toga još, ali možemo vratiti već sutra, najljepši dio Napretkove ponude. Divnom šetnjom šljunčanom stazom kroz sjene drvoreda što nam ih pradjedovi odnjegovaše. Zastati u blizini prvog botaničkog vrta, pa preko poljane do lovačke kućice Gaja. Predivna. A o restoranu Napretka i dogodovštinama s izletišta kultna, stotine divnih stranica bi se moglo ispisati.Nepresušan izvor Odlaskom u park šumu moramo prošetati pored izgubljena arhitektonskog bisera Stočnog pazara. Tamo uz Veterinarsku stanicu šačuvan je dio zelenila i možda onaj stari cedar kojim smo kitili školske ikebane. Grade moj utvrdo Kosačina, neka ti bedem bude svaki onaj naš ponosni imotski ČOVIK *
Onima koji se pitaju zašto je kraj ove serija napisa – imotski ČOVIK, dodajem ono zrnce solo. Mi vrtićki uzrast, čujemo pred gostionicom gangu. Uf nije nam baš mila uhu bila, ali onda smo pali na tekst i bili ponosni kako je taj imotski Čovik bio svemoćan.Uzoran, besmrtan. Izuzetak poduzeća, tamo je stolovala
….masa, narodna. A ganga je:
Da je Isus imoćanin bio, ko bi njega obisiti smio.

Mercedes Ceda Marinković