Na Veliki petak prozori imotskih kuća su uvijek čak i u doba zabrana bili osvjetljeni svijećema. Ovaj kršćanski običaj potječe iz doba vladavine Venecije te izgleda jako mistično prilikom prolaska procesije, jedinstvenog obreda pobožnosti kao vjerskog i kulturnog identiteta uz pjesmu i čegrtanje.

Prekrasni prozor sa kovanom ogradom na kući Brace i Zore Zen (nekad kuća Josipa Mladinova) na Veliki petak, 07. travnja 2023. godine.
Svijećnjak na prozoru je izradio Braco Zen baš kao i veliki lepezasti svijećnjak u prvoj sceni Muke na Posljednjoj večeri. Malo je poznato da je Braco Zen osmislio i izradio postolje na križu za završnu scenu Muke.

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom običaj je koji se zadržao u Imotskom nakon vladavine Venecije, a u Imotskom se održavala do 1945. godine. Procesija bi krenula iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači, Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a i nakon što je procesija bila ukinuta taj običaj su mnoge obitelji zadržale do današnjih dana. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim, ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo ih je ugodno slušati.

Stara ispovjedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane

Strugač blatnjavih cipela ispred ulaznih dvorišnih vrata kuće Radovinović Jagul u Imotskom gdje stoji kao preživjeli uporabni predmet prošlih vremena. Nekad davno strugači blata, željezne pločice s dva držača na kojoj su stanari kuće i gosti čistili cipele od blata bili su ispred ulaznih vrata u svaku kuću jer ceste i ulice malog Imotskog nisu bile popločane, pa je blato, osobito u zimskim mjesecima ostajalo na potplatima cipela. Danas ispred ulaza u poneku imotsku kuću ostali su strugači različitog izgleda kao lijep ukras, međutim mnogima nepoznate namjene. Blata u Imotskom već odavno nema, ali strugać ispred ulaznih vrata kuće Radovinović ostao je kao nijemi podsjetnik na neka druga, bez obzira na blato, možda i ljepša vremena.

Anamaria Marušić Tonković

Bikla u narodnom životu

Običaj miješanja crnoga vina i mlijeka u piće koje zovemo BIKLA bio je odavna poznat u Dalmatinskoj zagori, osobito u dvjema susjednim vinskim krajinama Imotskoj i Vrgorskoj. I dok se u Imotskoj krajini taj običaj uglavnom uzgubio, pa se biklu danas rijetko spominje, Vrgorčani su ovaj napitak otrgli zaboravu predstavljajući ga kao zanimljivu značajku narodnog života i vinske tradicije svoga kraja. Njoj su tako posvetili i poznatu manifestaciju „Dani bikle“ koja se održava u vrijeme berbe i privlači sve veći broj poklonika u turističkoj ponudi Vrgorca. Njima sam prije par godina i sama posvetila bajkovitu „Priču o bikli“, a red je da se o bikli kaže nešto „stvarno“ i to iz narodnog iskustva Imotske krajine kad je bikla doista bila “piće sirotinje“. Ispričat ću što mi je kazivao moj prijatelj Branko Ivkošić –Trupina, rodom Zmijavčanin, vezano za biklu i njegovo djetinjstvo poslije Drugoga svjetskog rata.
Imotsko polje je nakon berbe grožđa i kukuruza bilo mjesto puno živoga blaga; krava, konja, magaraca… čuvali ih pastiri, počesto djeca, i taj posao obavljali „zavazdan“. Pastiri bi „za cio dan“ ponijeli u svojoj torbici nešto za jelo i piće. Obično bi to bio grumen pure, šaka slanine, malo vina. A vino se je nosilo samo radi bikle. Kad bi došlo vrijeme „ručavanja“, pastiri bi pomuzli kravu, potom izvadili vino koje se, kako rekosmo, nije pilo samo, pomiješali ga s kravljim mlijekom i napravili biklu. Ponekad bi u biklu udrobili malo pure da im bude zasitnije, a na „praljku“ ispekli onu slaninu i tako se kripno osigurali „zavazdan“. Danas je drugo vrijeme, u imotskom polju nema blaga na ispašaju ni mladosti koja ga je čuvala, a kojoj je grumen pure udrobljen u biklu bio okrepa za cijeli dan. Vjerujmo da je taj gusti napitak nježne ciklama boje koji je danas oživljen u vrgorskoj vinskoj tradiciji kao raritet za kušanje, ujedno dokaz da tamo još ima dovoljno koza od čijeg se mlijeka i modrog trnaka dobiva narodno piće za okrepu tajanstveno nazvano „bikla“.

Gordana Radić

Dio knjižnog fonda knjižnice imotske obitelji Radovinović Jagul i s njima rodbinski povezanih obitelji: Lusnik, Franceschi, Mladinov, Carminatti, Nonveiller. Nasljeđivanjem od navedenih obitelji i stalnim dopunjavanjem tijekom godina formirana je bogata, odlično sačuvana knjižnica. Najveći broj knjiga u knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Fond knjižnice čine djela s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina, a ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Anamaria Marušić Tonković

Bidermajer ormar od orahovine iz sredine 19. stoljeća u kući Radovinović Jagul u Imotskom

Niske zimske temperature, osobito u Dalmatinskoj zagori pogoduju sušenju mesa i proizvodnji pršuta. Prvi pisani podaci o načinu sušenja svinjskog mesa radi čuvanja za kasniju uporabu potječu iz ranog rimskog doba, a riječ za usoljeni i osušeni cijeli svinjski but bila je perxuctus, (lat. perexsuctus-temeljito osušen), poslije tal. prosciutto. Nakon završenog dimljenja, meso i mesne prerađevine stavljali su se na sušenje i zrenje u mračnim i zračnim prostorijama podalje od izvora topline, na najmanje 2,5 metra visine. Iako je Imotski krajem 19. stoljeća bio mali gradić u njemu je vladao prehrambeni hedonizam povezan s obiljem. Jedna od rijetkih stvari koja je u prošlosti povezivala sela Krajine i Imotskog bilo je poštovanje prema hrani, bez obzira na imućnost i mogućnosti pojedinih slojeva s obzirom na stoljetno kolektivno pamćenje na velika razdoblja gladi i epidemija, koja su donosili europski ratovi i povijesne promjene.

Na fotografiji kuke za sušenje pršuta i drugog mesa postavljene 1893. godine na visini od 3 metra u šufitu kuće Radovinović Jagul u Imotskom.

Pokaznica iz crkve BD Marije od Ružarija na Opačcu. Prilikom arheoloških istraživanja lokaliteta Opačac u sklopu kojeg je obuhvaćena i crkva sv. Marije od Ružarija iz 1719.g. izišli su na vidjelo brojni nalazi koji svjedoče o dugoj tradiciji sakralnog života na ovom mjestu. U podu crkve pronađena je pokaznica, mostranca ili ostenzorium. Pokaznica inače spada u posebno važan predmet liturgijskog posuđa u kojem se nalazi i čuva posvećena hostija .Pokaznica sa Opačca pripada skupini pokaznica tzv. „sunčanog diska“ sa zrakama u obliku plamičaka vatre, izrada je krajnje jednostavna i rustična, načinjena od jeftinog bakrenog lima. Vjerujemo kako je prvotno bila pozlaćena, međutim kod restauracije nije pronađeno temeljnih potvrda za to. Donji dio pokaznice imitira kalež a gornji hostiju s Kristovim monogramom. Stopa na kojoj počiva pokaznica nije originalna, u tu svrhuupotrijebljen je dio nekog drugog crkvenog predmeta, što ne doprinosi stabilnosti predmeta. Pokaznice se vrlo rijetko nalaze među ostacima crkvenih ruševina, one su vrijedan moćniku kojem se čuva Presveto Tijelo Kristovo odnosno posvećena hostija. U slučaju bilo kakve prijetnje ili ugroze pohranjuje se na sigurno mjesto. Ova pokaznica nije bila skrivena u podnoj niši kao što bi se moglo pretpostaviti, nađena je pri površini crkvenog poda posve zgnječena i uništena, čime se nameću mnoga pitanja na koja je teško odgovoriti, (vlasnici crkve tada je obitelj Franceschi).Pokaznica se izlaže u crkvi u posebnim prigodama klanjanja ili procesijama, osobito na blagdan Tijelova. To je tradicija koja traje još od 14 st., kada je i nastala prva pokaznica kao svetohranište hostije. Pokaznice su kroz povijest mijenjale izgled, bile supodložne raznovrsnim oblikovanjima ovisno o umjetničkim pravcima i njihovim utjecajima. Razlikujemo one gotičkog stila ukrašenih šiljastim tornjićima i kičeno urešenim raznobojnim stakalcima, do renesansnih i baroknih veoma raskošnih i skupocjenih, te su ujedno svjedočanstvo umijeća zlatarskih radionica. Rade se od plemenitih kovina i visokokvalitetnih ukrasnih detalja od emajla, dragog kamenja, bisera i sl. Od 17 st. ustalio se jednostavan oblik mostrance koji se više-manje u sličnim varijantama sačuvao do danas. To su takozvane „sunčane pokaznice“ u obliku sunčeva diska s radijalno raširenim zrakama postavljenim oko središnjeg kruga. Često je ostenzorij bio ostakljentako da je puk mogao vidjeti posvećenu hostiju kojoj je iskazivao pobožnost klanjanjem.

Snježana Tonković

Tanjur sa prikazom mlade Hrvatice, rad iz 1935. godine imotskog slikara ubijenog na Daksi, Antuna Tonća Mostarčića (1903-1944).

Tanjur u vlasništvu Mostarčićeve kćeri Magdalene Lenći Kovačević

Četrdesetodnevnica ili quarragesima je vrijeme od Pepelnice do Velikog četvrtka. Njen engleski naziv je lent što nas upućuje na vrijeme kada se dani oduljuju tj postaju duži (lenghten) Prvi dan Korizme vjernici se posipaju pepelom od maslinovih i palminih grana blagoslovljenih u prethodnoj godini. Pepeo je simbol prolaznosti svega ovozemaljskoga, postajemo svjesni kako je molitva čin pobožnosti koju izražavamo i kroz Žežin ( jejunium) tj, post kojim potrebu za hranom nadomiještamo poniznošcu i žrtvom, čista srca okrenuti Evanđelju. Pripremamo se za proslavu najvećeg Blagdana-Uskrsa. Post se prvi puta spominje 306-te godine EPISTULA CANONICA (progon kršćana). Post podrazumijeva jedan obrok dnevno bez prejedanja i isključuje hranu životinjskog podrijetla, u prvom redu meso. U Korizmi imamo i nemrs, tri mala obroka bez mesa. Dva stroga posta su Čista srijeda i Veliki petak u kojima su objedinjeni post i nemrs. Rimska liturgija prva bilježi 40-todnevnu pripravu za svetkovinu Uskrsa. Počimala je prvom nedjeljom korizme, a u 6-tom stoljeću početak Korizme se prebacuju na srijedu koja prethodi prvoj nedjelji Korizme. Čista srijeda dakle je za sve vjernike početak istinske priprave tijela i duše za slavlje Uskrsa. Ispost vrše i katekumeni kako bi mogli primiti Sveti Sakrament kršćanske inicijacije u Uskršnjoj noći koju obilježava bdijenje. Korizma traje 38 isposnih dana plus nedjelje koje se ne razlikuju od drugih nedjelja kroz godinu. Stoga broj 40 ima simboličko značenje: 40 dana potopa, 40 dana Isusova boravka u pustinji, 40 godina lutanja Izraelaca pustinjom i 40 dana Isusova uzlaska na nebo. Korizmu obilježava ljubičasta boja misne odjeće, a negdje susrećemo u pola korizme i roza boju koja obilježava lagano popuštanje u strogim pravilima svetkovanja Korizme. Korizma ima šest nedjelja: Prva ili Čista Druga ili Pačista-čišća od prve Treća ili bezimena –Gaudeata i ovdje se ponegdje počimaju nositi roza liturgijske halje. Četvrta ili Sredoposna- Letare-Veselite se (veseli se Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite). Ova nedjelja je na polovici Korizme. Peta ili Glušna- Gluha, jer se u ovoj nedjelji prekrivaju i prestaju svirati orgulje. Da bismo dobili nekićeni izgled crkve prekrivaju se križevi, kipovi i slike.Šesta ili Cvjetnica-nedjelja pjevanja Muke Isusove. Ime dobiva po ulasku Isusa u Jeruzalem kada ga narod dočekuje posipanjem masline i palme, kao i halja na put kojim Isus prolazi. Narod mu kliče Hosana Davidovu sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Ovo je vrijeme u kojem nema riječi Aleluja i Slava. Cvjetnicu obilježavaju Antifone-kratke pjesmice koje se pjevaju kao refreni, a u stvari su Psalmi. Ulazak Isusa nam govori i o Davidovu sinovstvu. Isus ulazi u grad na magarčiću, jednako kako je u Jeruzalem ujahao David kao kralj svih Židova.

CVJETNICA U IMOTSKOM

Još kao dijete pamtim naše Cvjetnice kao dan u kojem je sve bilo posebno, drugačije, dan koji je i u dječje srce ukorijenio ljubav prema Bogu i istini. Istina nas svih oslobađa, unosi ponos sljedbe: Istina-Put-Život. Isus je razapet kako bi otkupio grijehe naše i smijemo li griješiti. Dan Cvjetnice imao je simboliku i posebnost u tradiciji našeg grada. Jutrom bi nas dočekao “kain” vode prepun latica cvijeća kojim smo ispirali svoja lica i ruke, čudnovato osjećajući se čišćim i ljepšim, jer su nam govorili da će voda sprati naše sitne grijehe koje ne smijemo ponoviti, dati nam ljepotu lica i duše. Gospode kako su opojno mirisale ljubice i voda u kojoj su se močile preko noći. Polazili smo k Crkvi svetog Frane u koju su se slijevale rijeke ljudi iz svih mjesta koja su pripadala našoj Župi. Svi su nosili grane maslina, a većina je bila nakićena bijelim golubicama. Taj simbol ljubavi, ufanja i nade, simbol Duha Svetoga izrađivali su mnogi. Proces nimalo lagan i zahtjevan rezultirao je nevjerojatnom porukom iz tih grana. Uh kako smo voljeli nakititi te masline koje su u tinelu imale posebno mjesto čak i kada su se posušile. https://stari-imotski.com/?p=2148 Blagoslovljene grane su se postavljale po dvorištima, gospodarskim zgradama, kitila se njime polja i ono svima nama sveto mjesto, Groblje Gospe od Anđela. Grana bi se polagala na grobne kamene ploče i ubadala u željezne alke na istima. Gdje ih nije bilo jednostavno bi se stavljale na ploču. Pamtim da me je baka učila i naučila da po odlasku na groblje moram pogledati nenakićen grob i tu ostaviti malu grančicu, jer pred Bogom svi smo jednaki. Usadila mi je tu “obavezu” pa i danas kada idem u obilazak počivališta mojih najmilijih ponesem nekoliko cvjetova za one kojih se nema tko sjetiti. Na Cvjetnicu bi se grobovi prekrižili krštenom vodom koja je bila pohranjena u maloj bočici negdje ostavljenoj još od Vodokršća. Pjevala sam u crkvenom zboru i do danas moje Cvjetnice su obilježene sjećanjem na predivne glasove starijih pjevača u grlenom izvođenju napjeva Puče moj i Ispovidite se. Kako se ne sjetiti barba Abrama Rake i drugih koji su se mogli čuti nadaleko. Čuvali ih anđeli nebeski. Pjevanje Muke Isusove nije samo obilježavanje Cvjetnice. Nama je to bilo puno više od toga. Naše pjevanje je posebno, nigdje toliko naboja nisam osjetila nikada više. Zrak u našoj crkvi bio je “nabiven” emocijom da se kako kažu, mogao opipati i zarezati. Posebno veseli da je i danas tako. Danas kada Imotski postaje živa slika prikazom ulaska Isusa u Jeruzalem. O tome se nema što reći osim VELIČANSTVENO. Kakav ponos, jer mnogi pamtimo te iste procesije kroz crkveno Šamatorje. Hvala ti grade za ponos koji osjećamo zbog onog čime danas obiluješ. Poniznost, pobožnost i predanost u ponavljanju slika Jeruzalemskih iz kojeg će Isus izaći i opet tvojim skalinadama, ulicama na Kalvariju (našu Topanu). Nisam tamo, ali običaj mog doma je da se danas gleda film koji prikazuje Cvjetnicu u Imotskom. Svaki put osjećaj je isti, da mi je biti tamo.

Imotski moj mili

O ti moja Golubice bijela

Iz kamena bezvremena

Postojana i stoljetna

U običaje prošlosti ukovitljena

P,S. Davno, davno učila sam praviti golubice za svoju granu Blagoslova. Postupak je lagan, ali zahtijeva strpljenje. Odrežemo grane smokve, poludrvenaste mlade izboje. Svaki članak grane oslobodimo odgropa-pupa. Moramo imati drvene štapiće sa različitim promjerima debljine, kako bi istiskivanje srčike bilo lakše. Dakle promjer srčike smokve, srednji spužvasti dio grane i štapića mora biti gotovo isti. Lagano istiskujemo srčiku i ispasti će nam malo nagužvana nit koju moramo pažljivo rastegnuti i odmah staviti u posudu sa vodom. Pravimo kostur u lagano razvučenom slovu S na čijem jednom kraju je glava i na suprotnom, izduljenom je rep. Uzimamo novi komada srčike, presavijemo ga u obliku slova U i postavimo ga ispod glave s krakovima prema repu. Tada uzimamo kraći komad srčike, obavijemo krila priljubljena uz tijelo i vrlo pažljivo stisnemo veoma tankom bakrenom žicom (vadila se iz oguljenih električnih kabela) Golubici obojimo kljun, netko iscrtava oči i pričvrstimo je na granu masline. Običaj je da se izrađuju i tri u dnu spojene srčike koje su simbol Svetog Trojstva, mnogi imaju i natpis INRI koji se učvršćivao na vrh grane. Meni osobno Golubice su najmilije. Posebno raduje da danas živi taj običaj u jednoj divnoj Varuškoj obitelji. Ovjekovječeni na filmu neka nam pokažu svoju ljubav i umIjeće u izradi ukrasa za grane Blagoslova. Riječi su suvišne osim: Hvala Vam Nenuka i Katija.https://www.facebook.com/INmagazinNovaTV/videos/10156582099395361Na Cvjetnicu naše majke i bake sijale su mesliđan, koji je krasio prozorske daske gotovo svake kuće, bio pitar obavezan na svakom imotskom balkonu. Tko ga od nas bar jedanput nije stavio iza uha.Obilježimo Cvjetnicu kako su to činili naši stari. Neka vam podari obilje mira i Blagoslova i povede nas čista srca u Veliki tjedan.

Tekst i fotografija Mercedes Ceda Marinković