Knjižnica Radovinović Jagul

Dio knjižnog fonda knjižnice imotske obitelji Radovinović Jagul i s njima rodbinski povezanih obitelji: Lusnik, Franceschi, Mladinov, Carminatti, Nonveiller. Nasljeđivanjem od navedenih obitelji i stalnim dopunjavanjem tijekom godina formirana je bogata, odlično sačuvana knjižnica. Najveći broj knjiga u knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Fond knjižnice čine djela s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina, a ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Anamaria Marušić Tonković

Niske zimske temperature, osobito u Dalmatinskoj zagori pogoduju sušenju mesa i proizvodnji pršuta. Prvi pisani podaci o načinu sušenja svinjskog mesa radi čuvanja za kasniju uporabu potječu iz ranog rimskog doba, a riječ za usoljeni i osušeni cijeli svinjski but bila je perxuctus, (lat. perexsuctus-temeljito osušen), poslije tal. prosciutto. Nakon završenog dimljenja, meso i mesne prerađevine stavljali su se na sušenje i zrenje u mračnim i zračnim prostorijama podalje od izvora topline, na najmanje 2,5 metra visine. Iako je Imotski krajem 19. stoljeća bio mali gradić u njemu je vladao prehrambeni hedonizam povezan s obiljem. Jedna od rijetkih stvari koja je u prošlosti povezivala sela Krajine i Imotskog bilo je poštovanje prema hrani, bez obzira na imućnost i mogućnosti pojedinih slojeva s obzirom na stoljetno kolektivno pamćenje na velika razdoblja gladi i epidemija, koja su donosili europski ratovi i povijesne promjene.

Na fotografiji kuke za sušenje pršuta i drugog mesa postavljene 1893. godine na visini od 3 metra u šufitu kuće Radovinović Jagul u Imotskom.

Pokaznica

Pokaznica iz crkve BD Marije od Ružarija na Opačcu. Prilikom arheoloških istraživanja lokaliteta Opačac u sklopu kojeg je obuhvaćena i crkva sv. Marije od Ružarija iz 1719.g. izišli su na vidjelo brojni nalazi koji svjedoče o dugoj tradiciji sakralnog života na ovom mjestu. U podu crkve pronađena je pokaznica, mostranca ili ostenzorium. Pokaznica inače spada u posebno važan predmet liturgijskog posuđa u kojem se nalazi i čuva posvećena hostija .Pokaznica sa Opačca pripada skupini pokaznica tzv. „sunčanog diska“ sa zrakama u obliku plamičaka vatre, izrada je krajnje jednostavna i rustična, načinjena od jeftinog bakrenog lima. Vjerujemo kako je prvotno bila pozlaćena, međutim kod restauracije nije pronađeno temeljnih potvrda za to. Donji dio pokaznice imitira kalež a gornji hostiju s Kristovim monogramom. Stopa na kojoj počiva pokaznica nije originalna, u tu svrhuupotrijebljen je dio nekog drugog crkvenog predmeta, što ne doprinosi stabilnosti predmeta. Pokaznice se vrlo rijetko nalaze među ostacima crkvenih ruševina, one su vrijedan moćniku kojem se čuva Presveto Tijelo Kristovo odnosno posvećena hostija. U slučaju bilo kakve prijetnje ili ugroze pohranjuje se na sigurno mjesto. Ova pokaznica nije bila skrivena u podnoj niši kao što bi se moglo pretpostaviti, nađena je pri površini crkvenog poda posve zgnječena i uništena, čime se nameću mnoga pitanja na koja je teško odgovoriti, (vlasnici crkve tada je obitelj Franceschi).Pokaznica se izlaže u crkvi u posebnim prigodama klanjanja ili procesijama, osobito na blagdan Tijelova. To je tradicija koja traje još od 14 st., kada je i nastala prva pokaznica kao svetohranište hostije. Pokaznice su kroz povijest mijenjale izgled, bile supodložne raznovrsnim oblikovanjima ovisno o umjetničkim pravcima i njihovim utjecajima. Razlikujemo one gotičkog stila ukrašenih šiljastim tornjićima i kičeno urešenim raznobojnim stakalcima, do renesansnih i baroknih veoma raskošnih i skupocjenih, te su ujedno svjedočanstvo umijeća zlatarskih radionica. Rade se od plemenitih kovina i visokokvalitetnih ukrasnih detalja od emajla, dragog kamenja, bisera i sl. Od 17 st. ustalio se jednostavan oblik mostrance koji se više-manje u sličnim varijantama sačuvao do danas. To su takozvane „sunčane pokaznice“ u obliku sunčeva diska s radijalno raširenim zrakama postavljenim oko središnjeg kruga. Često je ostenzorij bio ostakljentako da je puk mogao vidjeti posvećenu hostiju kojoj je iskazivao pobožnost klanjanjem.

Snježana Tonković

Korizma

Četrdesetodnevnica ili quarragesima je vrijeme od Pepelnice do Velikog četvrtka. Njen engleski naziv je lent što nas upućuje na vrijeme kada se dani oduljuju tj postaju duži (lenghten) Prvi dan Korizme vjernici se posipaju pepelom od maslinovih i palminih grana blagoslovljenih u prethodnoj godini. Pepeo je simbol prolaznosti svega ovozemaljskoga, postajemo svjesni kako je molitva čin pobožnosti koju izražavamo i kroz Žežin ( jejunium) tj, post kojim potrebu za hranom nadomiještamo poniznošcu i žrtvom, čista srca okrenuti Evanđelju. Pripremamo se za proslavu najvećeg Blagdana-Uskrsa. Post se prvi puta spominje 306-te godine EPISTULA CANONICA (progon kršćana). Post podrazumijeva jedan obrok dnevno bez prejedanja i isključuje hranu životinjskog podrijetla, u prvom redu meso. U Korizmi imamo i nemrs, tri mala obroka bez mesa. Dva stroga posta su Čista srijeda i Veliki petak u kojima su objedinjeni post i nemrs. Rimska liturgija prva bilježi 40-todnevnu pripravu za svetkovinu Uskrsa. Počimala je prvom nedjeljom korizme, a u 6-tom stoljeću početak Korizme se prebacuju na srijedu koja prethodi prvoj nedjelji Korizme. Čista srijeda dakle je za sve vjernike početak istinske priprave tijela i duše za slavlje Uskrsa. Ispost vrše i katekumeni kako bi mogli primiti Sveti Sakrament kršćanske inicijacije u Uskršnjoj noći koju obilježava bdijenje. Korizma traje 38 isposnih dana plus nedjelje koje se ne razlikuju od drugih nedjelja kroz godinu. Stoga broj 40 ima simboličko značenje: 40 dana potopa, 40 dana Isusova boravka u pustinji, 40 godina lutanja Izraelaca pustinjom i 40 dana Isusova uzlaska na nebo. Korizmu obilježava ljubičasta boja misne odjeće, a negdje susrećemo u pola korizme i roza boju koja obilježava lagano popuštanje u strogim pravilima svetkovanja Korizme. Korizma ima šest nedjelja: Prva ili Čista Druga ili Pačista-čišća od prve Treća ili bezimena –Gaudeata i ovdje se ponegdje počimaju nositi roza liturgijske halje. Četvrta ili Sredoposna- Letare-Veselite se (veseli se Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite). Ova nedjelja je na polovici Korizme. Peta ili Glušna- Gluha, jer se u ovoj nedjelji prekrivaju i prestaju svirati orgulje. Da bismo dobili nekićeni izgled crkve prekrivaju se križevi, kipovi i slike.Šesta ili Cvjetnica-nedjelja pjevanja Muke Isusove. Ime dobiva po ulasku Isusa u Jeruzalem kada ga narod dočekuje posipanjem masline i palme, kao i halja na put kojim Isus prolazi. Narod mu kliče Hosana Davidovu sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Ovo je vrijeme u kojem nema riječi Aleluja i Slava. Cvjetnicu obilježavaju Antifone-kratke pjesmice koje se pjevaju kao refreni, a u stvari su Psalmi. Ulazak Isusa nam govori i o Davidovu sinovstvu. Isus ulazi u grad na magarčiću, jednako kako je u Jeruzalem ujahao David kao kralj svih Židova.

CVJETNICA U IMOTSKOM

Još kao dijete pamtim naše Cvjetnice kao dan u kojem je sve bilo posebno, drugačije, dan koji je i u dječje srce ukorijenio ljubav prema Bogu i istini. Istina nas svih oslobađa, unosi ponos sljedbe: Istina-Put-Život. Isus je razapet kako bi otkupio grijehe naše i smijemo li griješiti. Dan Cvjetnice imao je simboliku i posebnost u tradiciji našeg grada. Jutrom bi nas dočekao “kain” vode prepun latica cvijeća kojim smo ispirali svoja lica i ruke, čudnovato osjećajući se čišćim i ljepšim, jer su nam govorili da će voda sprati naše sitne grijehe koje ne smijemo ponoviti, dati nam ljepotu lica i duše. Gospode kako su opojno mirisale ljubice i voda u kojoj su se močile preko noći. Polazili smo k Crkvi svetog Frane u koju su se slijevale rijeke ljudi iz svih mjesta koja su pripadala našoj Župi. Svi su nosili grane maslina, a većina je bila nakićena bijelim golubicama. Taj simbol ljubavi, ufanja i nade, simbol Duha Svetoga izrađivali su mnogi. Proces nimalo lagan i zahtjevan rezultirao je nevjerojatnom porukom iz tih grana. Uh kako smo voljeli nakititi te masline koje su u tinelu imale posebno mjesto čak i kada su se posušile. https://stari-imotski.com/?p=2148 Blagoslovljene grane su se postavljale po dvorištima, gospodarskim zgradama, kitila se njime polja i ono svima nama sveto mjesto, Groblje Gospe od Anđela. Grana bi se polagala na grobne kamene ploče i ubadala u željezne alke na istima. Gdje ih nije bilo jednostavno bi se stavljale na ploču. Pamtim da me je baka učila i naučila da po odlasku na groblje moram pogledati nenakićen grob i tu ostaviti malu grančicu, jer pred Bogom svi smo jednaki. Usadila mi je tu “obavezu” pa i danas kada idem u obilazak počivališta mojih najmilijih ponesem nekoliko cvjetova za one kojih se nema tko sjetiti. Na Cvjetnicu bi se grobovi prekrižili krštenom vodom koja je bila pohranjena u maloj bočici negdje ostavljenoj još od Vodokršća. Pjevala sam u crkvenom zboru i do danas moje Cvjetnice su obilježene sjećanjem na predivne glasove starijih pjevača u grlenom izvođenju napjeva Puče moj i Ispovidite se. Kako se ne sjetiti barba Abrama Rake i drugih koji su se mogli čuti nadaleko. Čuvali ih anđeli nebeski. Pjevanje Muke Isusove nije samo obilježavanje Cvjetnice. Nama je to bilo puno više od toga. Naše pjevanje je posebno, nigdje toliko naboja nisam osjetila nikada više. Zrak u našoj crkvi bio je “nabiven” emocijom da se kako kažu, mogao opipati i zarezati. Posebno veseli da je i danas tako. Danas kada Imotski postaje živa slika prikazom ulaska Isusa u Jeruzalem. O tome se nema što reći osim VELIČANSTVENO. Kakav ponos, jer mnogi pamtimo te iste procesije kroz crkveno Šamatorje. Hvala ti grade za ponos koji osjećamo zbog onog čime danas obiluješ. Poniznost, pobožnost i predanost u ponavljanju slika Jeruzalemskih iz kojeg će Isus izaći i opet tvojim skalinadama, ulicama na Kalvariju (našu Topanu). Nisam tamo, ali običaj mog doma je da se danas gleda film koji prikazuje Cvjetnicu u Imotskom. Svaki put osjećaj je isti, da mi je biti tamo.

Imotski moj mili

O ti moja Golubice bijela

Iz kamena bezvremena

Postojana i stoljetna

U običaje prošlosti ukovitljena

P,S. Davno, davno učila sam praviti golubice za svoju granu Blagoslova. Postupak je lagan, ali zahtijeva strpljenje. Odrežemo grane smokve, poludrvenaste mlade izboje. Svaki članak grane oslobodimo odgropa-pupa. Moramo imati drvene štapiće sa različitim promjerima debljine, kako bi istiskivanje srčike bilo lakše. Dakle promjer srčike smokve, srednji spužvasti dio grane i štapića mora biti gotovo isti. Lagano istiskujemo srčiku i ispasti će nam malo nagužvana nit koju moramo pažljivo rastegnuti i odmah staviti u posudu sa vodom. Pravimo kostur u lagano razvučenom slovu S na čijem jednom kraju je glava i na suprotnom, izduljenom je rep. Uzimamo novi komada srčike, presavijemo ga u obliku slova U i postavimo ga ispod glave s krakovima prema repu. Tada uzimamo kraći komad srčike, obavijemo krila priljubljena uz tijelo i vrlo pažljivo stisnemo veoma tankom bakrenom žicom (vadila se iz oguljenih električnih kabela) Golubici obojimo kljun, netko iscrtava oči i pričvrstimo je na granu masline. Običaj je da se izrađuju i tri u dnu spojene srčike koje su simbol Svetog Trojstva, mnogi imaju i natpis INRI koji se učvršćivao na vrh grane. Meni osobno Golubice su najmilije. Posebno raduje da danas živi taj običaj u jednoj divnoj Varuškoj obitelji. Ovjekovječeni na filmu neka nam pokažu svoju ljubav i umIjeće u izradi ukrasa za grane Blagoslova. Riječi su suvišne osim: Hvala Vam Nenuka i Katija.https://www.facebook.com/INmagazinNovaTV/videos/10156582099395361Na Cvjetnicu naše majke i bake sijale su mesliđan, koji je krasio prozorske daske gotovo svake kuće, bio pitar obavezan na svakom imotskom balkonu. Tko ga od nas bar jedanput nije stavio iza uha.Obilježimo Cvjetnicu kako su to činili naši stari. Neka vam podari obilje mira i Blagoslova i povede nas čista srca u Veliki tjedan.

Tekst i fotografija Mercedes Ceda Marinković

TRAGOM JEDNOG ZLATNIKA

Numizmatika je važna povijesna znanost koja nepogrešivo stavlja u povijesni i vremenski kontekst sve što drugim načinima to nije moguće. Tamo gdje nedostaju pisani dokumenti ili bilo kakvi drugi materijalni pokazatelji, nalazi novčića rješavaju svaku dilemu točnedeterminacije. Našem muzeju je prije više godina (2004) ponuđen na otkup jedan zlatnik. Ispostavilo se da je to zlatnik bizantskog cara Romana Argira III ,koji je vladao 1028-1034.godine. Novac je poznat pod nazivom solid ili histamenon ili romanatus (dolazi od careva imena- Roman). Nije bilo teško povezati podrijetlo ponuđenog novčića s jednim nama već poznatim nalazištem. Naime, u Drumu u zaseoku Ercega pronađena je ostava novca od 20-tak zlatnika ovog cara ,koje je pronašao Jozo Erceg 1936.godine prilikom ravnanja terena za gradnju kuće. Nažalost, nismo u mogućnosti ući u trag svim ovim vrijednim zlatnicima i saznati gdje se oni danas nalaze. Znamo za 3 primjerka u Franjevačkom samostanu u Sinju ( po zadnjim saznanjima od spomenuta tri sačuvan je samo jedan). Još jedan romanat iz te bogate postave čuva se u našem Zavičajnom muzeju. Pretpostavljam da je većina ostalih završila (prodana) Arheološkom muzeju u Splitu. Međutim, od 59 primjeraka zlatnika cara Argira, koji se nalaze u ovom splitskom muzeju ne spominje se nijedan iz Imotskog (Druma). Moguće da su se našli u kategoriji onih s naznakom nepoznato nalazište. Isto, možda je još koji sačuvan u Drumu ili u privatnim zbirkama? U takvom slučaju možemo se nadati da se još neki primjerci iz ove bogate ostave, kad-tad pojave na tržištu. Avers solida prikazuje Krista na tronu odjeven u tuniku ogrnut himationom (plaštem), u lijevoj pridržava Evanđelje. Uz rub je natpis grčkim pismom : Isus Krist kralj kraljeva. Revers prikazuje cara Argira koji u desnici drži kuglu s križem i Blaženu Djevicu, koja kruni cara. Tom simboličnom gestom potvrđuje njegovu zemaljsku vlast, uz Božju pomoć. Uz rub novčića je natpis: Milošću Blažene Djevice* Roman. Ono što je intrigantno u priči o romanatima i caru koji je vladao samo šest godina, unatoč tom kratkom razdoblju vladavine ostala je razmjerno velika količina njegova novca nanašem tlu. Posebno zanimljivo su brojni nalazi skupnog novca u Dalmaciji, osobito u zagorskom dijelu i u Hercegovini. Nalaza ovog novca je znatno više nego za nekih njegovih prethodnika, kao careva Bazilija II i Konstantina VIII, čije je suvladarstvo potrajalo punih pedeset godina. Novac proizišao iz kovnica spomenutih vladara, a koji je nađen na našem tlu iznosi jedva desetak primjeraka od kojih je opet pola izgubljeno. Ova nelogičnost je upravo bila povod za mnoga nagađanja i zanimljive priče koje su se raspredale oko Argirova novca. Zanimljiva je priča o brodolomu i havariji bizantinskog broda s teretom koji su činili desecikentenarija (svaki je sadržavao po 33 kg zlata u kovanicama ), a koji je dospio na našu stranu obale, točnije južno od Dubrovnika. U povijesnim izvorima zabilježen je jedan ovakav brodolom , čiji plijen je dospio u ruke dukljanskog kneza Vojislava Stefana, zbog čega ga je car pozvao da vrati oduzeti novac ,te da svojom krivnjom ne bude povod ratu. Malo je vjerojatno da je taj novac dospio do nas i da se može povezati s nalazištima na našem tlu.Tragajući za drugim relevantnim povijesnim podacima o događajima koji su se odigrali u prvoj četvrtini 11 st. a koji bi se mogli dati odgovor na ovu dilemu. Povjesničari su izdvojili jedan, koji se čini posebno zanimljiv, te bi mogao biti odgovor na ovo pitanje. Hrvatska država na čelu s Krešimirom III i njegovim nasljednikom sinom Stjepanom (Argirovi suvremenici) nastoje u okrilje Hrvatske države privesti neke priobalne gradove koji su odbijali priznati njihovu vlast. Gradovi su kalkulirali komu će se prikloniti, te su birali između Venecije, Hrvatske i Bizanta. Ovi gradovi su nastojali priskrbiti što veću autonomiju za sebei zadržati što veću neovisnost od gospodara. Tako se spominje zadarski arhont –član gradske uprave-Grgur Dobronja koji je odlučio otputovati u Carigrad s posebnom misijom da se pokloni novo izabranom caru-Argiru u znak priznavanja njegove vlasti od nekih dalmatinskih gradova (Split, Trogir, Zadar, Osor i dr.). Dobronja je bio svjestan da zbog udaljenosti prijestolnice u Carigradu, autonomija njihovih gradova biti će zagarantirana , a eventualno carevo uplitanje u gradsku upravu bit će neznatno. Prema pisanim dokumentima Dobronja je dvaput putovao u Carigrad iskazivati vjernost caru i oba puta se vraćao s bogatim carskim darovima-novcem. Kako je Argir ubrzo stradao nasilnom smrću (dala ga je ubiti vlastita žena Zoe, inače kći Konstantina VIII, uz čiju pomoć je Argir i došao na vlast). Carica je na prijestolje dovela svog trećeg muža Mihajla Paflagonca. To je bio dobar razlog da Grgur Dobronja ponovno krene na put u Carigrad. Međutim sada je situacija bila izmijenjena, novi car nije bio naklonjen Dobronji, dapače dao ga je uhititi ,te je bio bačen u tamnicu, ondje je na kraju i umro. Bez obzira na Dobronjinu sudbinu on je za svojih ranijih uspješnih misija u Carigrad donio u Dalmaciju, osobito Zadar veliku količinu novca, koji je bio značajan poticaj raznim djelatnostima, u prvom redu dolazi do procvata dalmatinskog graditeljstva, osobito gradnje crkava, skulptura u okviru crkvenog namještaja ( ciborija, oltarskih ograda, kapitela isl.) ,koja postiže vrhunac umjetničkog ostvarenja kroz pleternu ornamentiku i reljefnu skulpturu, koja po umjetničkoj vrijednosti nadmašuje Europsku tog vremena, a sve potpomognuto najvjerojatnije Argirovim novcem. Hrvatski vladari nisu kovali vlastiti novac, nisu imali ni vlastite kovnice, a ni rudnike plemenitih kovina, tako da je Argirov novac ostao u opticaju na prostoru starohrvatske države cijelo 11. i 12. st., kao glavno platežno sredstvo u razmjeni roba i dobara. Međutim, i dalje ostaje enigma zašto je i iz kojih razloga ovaj car pomagao razvitku dalmatinskih gradova, zahvaljujući čijoj bogatoj donaciji je cijelo jedno razdoblje obilježeno plodnim graditeljstvom i likovnim stvaralaštvom. Također još uvijek nemamo odgovor zašto se najviše tog novca našlo upravo na prostoru zagorskog dijela Dalmacije i Hercegovine, uz brojne pojedinačne nalaze tu se našlo najviše ostava s Argirovim zlatnicima. Kod Mostara najveća ostava u Drežnici s čak 300 primjeraka zlatnika, Ljubuški-Klobuk- 23 , Vitina – 6, Imotski-Drum 15-20, (prema A. Ujeviću 20 primjeraka), Muć-18, Trilj- 8 primjeraka, (ove brojke minimalno variraju kod različitih autora). Brojni su još pojedinačni nalazi, koji se ovdje ne navode.

Snježana Tonković

BULA PAPE INOCENTA VI (1352.-1362.) PRONAĐENA U BLIZINI OPAČCA

Papini pečatnjaci ili bule, rijetki su arheološki nalazi u nas. U Hrvatskoj ih možemo nabrojati svega 6-7 od toga su 3 pronađena u arheološkim iskapanjima benediktinskog samostana Rudina kraj Požege. Papina bula odnosno pečatnjak najčešće je od olova, radi se o visećem pečatnjaku ili buli koji se nalazio na svim njegovim službenim dokumentima pisanim na pergamenu. Pečatnjak predstavlja sredstvo validacije, odnosno vjerodostojnosti isprave. Koristili su se sve do doba renesanse kada vlastoručni potpis zamjenjuje sve vrste dotadašnjih pečata. Pronađeni olovni pečatnjak u blizini otkrivenih temelja gotičke crkve na Opačcu uz izvor rijeke Vrljike, za nas ima veliku važnost u prvom redu kao povijesni dokument. On je potvrda postojanju crkve i samostana u 14 st. na ovom mjestu, a ujedno govori o jednoj pisanoj komunikaciji između Svete Stolice i poglavara ovog samostan na Opačcu. Danas možemo samo pretpostavljati što je u dokumentu pape Inocenta VI pisalo i kojim povodom se obratio poglavaru samostana. Pravi sadržaj te isprave, nikada nećemo saznat. Nema sumnje kako bismo saznali mnoge dragocjene podatke za koje danas ne znamo, kao na pr. titular crkve, odnosno ime sveca kojem je posvećena, nešto više o životu redovnika, jesu li posjedovali okolne zemlje, koliki su im bili prihodi ili su bili oskudni i živjeli u siromaštvu, kao što navodi vizitator Bosanske vikarije Jakov Markijski koji je posjetio samostan 1435.g. Postoji cijeli niz isprava i dokumenata ovog pape koje je on slao na adrese naših samostana, počevši od Raba pa do Kotora. Većina te dokumentacije odnosila se na imenovanja biskupa i opata na čelo pojedinih biskupija odnosno samostana. Nekad je papa posredovao u raznim sporovima oko vlasništva nad crkvenom imovinom, te u mirenjima i smjenjivanjima neposlušnih svećenika. Poznato nam je da je upravo on uputio zahtjev caru Dušanu da vrati šest katoličkih samostana koje je prisvojio i otrgnuo od njihovih prelata a koji pripadaju Kotorskoj biskupiji. Mnoge podatke saznajemo iz pisane dokumentacije sačuvane u papinskim arhivima ali tek od 15 st. jer od tada pape uvode registar dokumenata, odnosno prepisivanje cjelokupnog teksta svake pojedine isprave koja se šalje iz njegova ureda. Originali tih isprava se arhiviraju i čuvaju i do danas. Zahvaljujući toj praksi mnogi sačuvani dokumenti vatikanskog arhiva, odnose se dijelom i na našu pisanu povijesti
s podacima koji govore jednako o crkvenim, povijesnim i gospodarskim prilikama u nas a koji su ostali zabilježeni kroz vjekovne kontakte papa s našim samostanima i crkvenim poglavarima.
OPIS PEČATNJAKA S OPAČCA
Kružnog je oblika promjera 36 mm, debljine 4mm, načinjen od olova. Po vertikali ima izbušena dva paralelna cjevasta otvora koji završavaju rupicama kroz koje se provlačila vrpca o kojoj je bula visjela na dokumentu ili ispravi.
Avers pokazuje više površinskog oštećenja zbog korozije metala ali se mogu razaznati dvije muške bradate glave koje pripadaju apostolima Petru i Pavlu. Između njih je trostruki papinski križ. Lijevo od glave nalaze se slova SPA, a desno od druge glave SPE. SPASPE je skraćenica od SANCTUS PAVLUS SANCTUS PETRUS.
Revers je puno bolje sačuvan ima natpis u tri reda pisan goticom kakva se rabila od 14. st. pa do 60-70-tih godina 15.st. Puni natpis glasi: INNOCENTIVS PAPA VI. Ili INNO/ CETIVS/ PPVI. PP je skraćenica od pastor pastorum –pastir nad
pastirima – papa.
Pečatnjak ima jedno recentno oštećenje u vidu kružno probijene rupice koja je nastala vjerojatno kasnije kada je pečatnjak poslužio kao privjesak-medaljon.
Snježana Tonković

JOŠ NEŠTO O RIMSKOM NATPISU S MOSTA NA VRLJICI

U doba antike prostor Imotske krajine bio je umrežen putovima i cestama koje su prolazile smjerovima prilagođenim konfiguraciji terena. Najvažnija prometnica presijecala je Imotsku krajinu, išla je od Salone do Tilurija (Trilj) u Naronu, preko municipija Novae –Runovića. Ova glavna magistralna cesta pružala se po dijagonali od sjeverozapada na jugoistok Imotske krajine. Na tom pravcu povezivala je mnoga naselja Imotske krajine koja su se počela razvijati uz ovu komunikaciju, najprije kao putne postaje ili gospodarska i stambena imanja, koja s vremenom postaju jezgre većih naselja. Jedno od takvih je ono na Kamen Mostu, koje se razvilo na raskrižju prometnica, uz rijeku Vrljiku. Naselje je egzistiralo u sklopu rimskog municipija Novae. Rijeku je premošćivao kameni most koji je tu postojao i prije Rimljana, po kojem je ovo naselje kasnije dobilo ime. Most su u II. stoljeću Rimljani obnovili (ili možda ponovno sagradili? ), o čemu govori jedan kameni blok s natpisom, koji je bio ugrađen u most. Vjerojatno se most tijekom dugih godina uporabe više puta popravljao, međutim to nije zabilježeno. Znamo da se 1888. godine još jednom renovirao, zbog dotrajalosti, ali zato je 1945. godine u cijelosti porušen. Tada je na njegovom mjestu postavljen betonski most. Kameni blok s natpisom uklonjen je, ili se urušio s ostacima rimskog mosta u Vrljiku, odakle je naknadno izvučen. Dugo se nalazio u dvorištu kuće Tonković na Kamen Mostu, kada smo ga 2004. godine premjestili u Zavičajni muzej. Ovaj natpis je ujedno i jedino što je do danas sačuvano od nekadašnjeg rimskog kamenog mosta preko Vrljike. Sam natpis ne govori puno, iz njega se ne mogu saznati detalji vezani za most, pogotovu ako ga uspoređujemo s istovremenim natpisom s mosta u Trilju, na kojem piše da ga je obnovio car Marko Aurelije o trošku gradova: Novae, Delminium i Rider (Danilo kod Šibenika). Na natpisu iz Kamen Mosta spominju se jedino imena careva iz dinastije Antonina: Imperator Cezar (Marko Aurelije) sin (Tita Aurelija) Antonina Piusa, unuk Hadrijana, praunuk Trajana i prapraunuk Nerva. Iako se u natpisu ne spominje izravno ime cara Marka Aurelija, za njega se zna da je bio posinak cara Titusa Aureliusa Antonina s nadimkom Pius. (Pius je imao još jednog posinka Lucia Vera s nadimkom Armeniakus, koji je neko vrijeme dijelio vlast u Rimu s Markom Aurelijem). Inače na Kamen Mostu je nađeno dosta arheoloških ostataka koji datiraju upravo iz rimskog razdoblja. Među značajnim su nalazi opeka koji pripadaju hipokaustu ili sustavu grijanja, kojim su Rimljani zagrijavali kupatila. Nalaz mozaika na tom mjestu, koji nažalost nije nikada istražen, potvrđuje ovu pretpostavku. Ante Ujević u svojoj knjizi „Imotska Krajina“ spominje kako se mozaik prostirao ispod kuće Filipa Patrlja i ispod još nekoliko susjednih kuća. Po tome bi se moglo zaključiti da se ovdje radilo o javnom kupatilu – termama. Brojni su i drugi nalazi, kao ulomci keramike, novac, grobovi, ostaci arhitekture- sve ovo upućuje na jedno rimsko naselje koje je egzistiralo na ovom mjestu.
Snježana Tonković

Porculanski lavor i vrč iz 1900. godine

Šesnaesta Noć muzeja, koja je u proteklih 15 godina prerasla u najznačajniju manifestaciju hrvatskih muzeja održava se večeras 29.01.2021. godine putem digitalnih kanala komuniciranja. U virtualnom obliku svaki muzej i galerija su ponudili zanimljive materijale. Zavičajni muzej Imotski predstavlja se digitalnom verzijom izložbe “Tripalova vizija Imotskog” koje je autorica Snježana Tonković.
Na fotografiji je nekad obvezni dio inventara spavaće sobe, porculanski lavor i vrč za ulijevanje vode iz 1900. godine u kući Radovinović Jagul u Imotskom