Običaji koji obilježavaju dan Svih svetih jesu posjećivanje grobova članova obitelji i prijatelja koji više nisu s nama, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na njihovim vječnim počivalištima. Paljenje svijeća odraz je mišljenja da živi tako osiguravaju svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga umrlim dušama treba priskrbiti toplinu koju im daje svijeća te svjetlost kako bi duša pronašla svoj put u mraku. Kršćani znaju da smrt nije kraj života, nego prelazak u vječnost, gdje ljudska duša nastavlja živjeti. Za duše naših najbližih i najmilijih, ljudi koji su živjeli s nama i koje smo voljeli, posebno molimo na Sve svete i na Dušni dan.

Svijećnjak na fotografiji rucno je izradio Josip Braco Zen. Prvi svijećnjak koji je Braco izradio je veliki svijećnjak za Muku i to bez odgovarujucih pomagala. Nakon toga rodila mu se ideja da bi se na Veliki petak, kad se u prozorima pale svijeće lijepo uklopili svijećnjaci na svaki prozor. Kako se Bracina mašta dalje otpuštala ispod njegove talentirane ruke nastajali su sve zanimljiviji svijećnjaci, a puno ih je poklonio prijateljima.

Svijećnjak na fotografiji u vlasnistvu je Josipa Brace Zena 

Jedna zanimljiva lula bila je ponuđena na otkup našem Zavičajnom muzeju u Imotskom davne 2003 godine. Majstorski rad, elegantna izgleda, dobro sačuvana, izrađena u kombinaciji dvaju materijala koji se idealno upotpunjuju: srebro i meerchaum (meršaum) ili morska pjena.* Već na prvi pogled predstavljala je pravi muzejski eksponat koji bi poželio imati svaki muzej. Prednja strana vrata lule ima u reljefu istaknut grb. To je bio trag koji je trebalo slijediti. U grbovnici hrvatskog plemstva pronađen je isti koji se podudara s onim na luli a pripadao je plemenitaškoj obitelji Bombelles. Povijest ove obitelji toliko je zanimljiva, puna neobičnih zbivanja, ljudi i osoba koji su zadužili svojim radom i zalaganjem mnoge europske zemlje i vladare. U svojoj dugoj povijesti postojanja potomci ove obitelji bili su diplomati, generali, visoki državni službenici, nositelji raznih dvorskih službi i kao takvi ostavili neizbrisiv trag u prošlosti.U Francuskoj se obitelj Bombelles spominje od 15 st. iako su plemstvo dobili već u 11. st. Od tada su stalno prisutni u vlasti, vojsci i u dvorskom životu Versaillesa. Podrijetlom su s juga Francuske iz Orleansa. Izbijanjem Francuska revolucija 1789 g. te, padom Bastilje plemstvo dolazi na udar ustanika. U strahu za vlastite živote morali su kao i mnogi drugi, napustiti Francusku i novi početak potražiti su u Austriji. Marko Bombelles oženio je groficu Fernandu Drašković i tako dobio u miraz posjed kraj Varaždina. Nakon ženidbe preselio se u Hrvatsku na imanje u Vinici 1852.g. i od tada grofovi obitelji Bombelles postaju hrvatskoplemstvo. U Vinici je sagrađen dvorac zvan Opeka, uz koji je napravljeno veliko lovište Zelendvor kojeg su posjećivale mnoge okrunjene glave. Uz dvorac nalazi se arboretum koji je danas. zaštićen kao park prirode i spomenik vrtne arhitekture najviše kategorije. Unatoč tomu, danas je imanje u potpunosti zapušteno, dvorac urušen, posljednji vlasnik ovog imanja grof Josip Bombelles u ratu je zatvoren i ubijen (1942). Njegov sin Joseph Bombelles pobjegao je iz Jugoslavije i nastanio se u Americi. Tamo je stekao ugled i bio cijenjen ekonomist i sveučilišni profesor. Zalagao se kod predsjednika Busha (1992.) zastupajući interese Hrvatske, a za brojne zasluge na tom polju dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je ordenom Hrvatskog pletera. Kao doktor emeritus, umro je 5. kolovoza 2011.g. Dvorac Opeku, Zelendvor lovište te, arboretum ostavio je u vlasništvo Akademiji znanosti i umjetnosti uz suglasnost da se imanje obnovi i privede svrsi- iako od 1946 godine on nije bio ni formalni vlasnik imanja (imao je pravo na povrat oduzete imovine u novoj Hrvatskoj ali se odrekao tog prava).Tako je lula s grbom ove obitelji dospjela čak do Imotskog i spletom čudnih okolnosti postala dio duhanske zbirke u našem muzeju. Kako se to dogodilo možemo samo pretpostavljati?Nemirna poslijeratna zbivanja, upad oslobodilačke vojske na imanje Bombellijevh, protjerivanje vlasnika, te provođenje nacionalizacije, bili su samo korak do devastacije, pljačke i uništavanja ovog uzornog posjeda. To je kraj priče jedne od najstarijih evropskihobitelji čiji korijeni sežu još u daleko 11. st. a završava se ovdje u Hrvatskoj u 20.st. Još za života kontaktirala sam gospodina Josepha Bombellesa prilikom jednog njegova boravka u Zagrebu (2003), i poslala mu fotografiju lule tražeći od njega neke pobliže podatke ili bilo kakva saznanja koja je sačuvao u memoriji iz svog djetinjstva vezano za ovu lulu. Možda, kojem članu obitelji je pripadala, kod kojeg majstora jer naručena, za koju prigodu i sl.? On mi je napisao vrlo ljubazno pismo i odgovorio kako je siguran da lula nije pripadala njegovu ocu, jer je bio nepušač, ali mišljenja je da je mogla biti vlasništvo njegova djeda grofa Marka. No, kako je on imao samo dvanaest godina kada je izbačen iz dvorca, a pred njegovim očima vršila se pljačka i otimačina ne sjeća se lule kao ni mnogih drugih predmeta sa imanja. Svakako želio je da ostanemo u kontaktu da ga izvijestim o daljnjoj sudbini lule, jer ga je zanimalo sve što je vezano za prošlost obitelji.

Snježana Tonković

Na Veliki petak prozori imotskih kuća su uvijek čak i u doba zabrana bili osvjetljeni svijećema. Ovaj kršćanski običaj potječe iz doba vladavine Venecije te izgleda jako mistično prilikom prolaska procesije, jedinstvenog obreda pobožnosti kao vjerskog i kulturnog identiteta uz pjesmu i čegrtanje.

Prekrasni prozor sa kovanom ogradom na kući Brace i Zore Zen (nekad kuća Josipa Mladinova) na Veliki petak, 07. travnja 2023. godine.
Svijećnjak na prozoru je izradio Braco Zen baš kao i veliki lepezasti svijećnjak u prvoj sceni Muke na Posljednjoj večeri. Malo je poznato da je Braco Zen osmislio i izradio postolje na križu za završnu scenu Muke.

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom običaj je koji se zadržao u Imotskom nakon vladavine Venecije, a u Imotskom se održavala do 1945. godine. Procesija bi krenula iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači, Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a i nakon što je procesija bila ukinuta taj običaj su mnoge obitelji zadržale do današnjih dana. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim, ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo ih je ugodno slušati.

Stara ispovjedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane

Strugač blatnjavih cipela ispred ulaznih dvorišnih vrata kuće Radovinović Jagul u Imotskom gdje stoji kao preživjeli uporabni predmet prošlih vremena. Nekad davno strugači blata, željezne pločice s dva držača na kojoj su stanari kuće i gosti čistili cipele od blata bili su ispred ulaznih vrata u svaku kuću jer ceste i ulice malog Imotskog nisu bile popločane, pa je blato, osobito u zimskim mjesecima ostajalo na potplatima cipela. Danas ispred ulaza u poneku imotsku kuću ostali su strugači različitog izgleda kao lijep ukras, međutim mnogima nepoznate namjene. Blata u Imotskom već odavno nema, ali strugać ispred ulaznih vrata kuće Radovinović ostao je kao nijemi podsjetnik na neka druga, bez obzira na blato, možda i ljepša vremena.

Anamaria Marušić Tonković

Bikla u narodnom životu

Običaj miješanja crnoga vina i mlijeka u piće koje zovemo BIKLA bio je odavna poznat u Dalmatinskoj zagori, osobito u dvjema susjednim vinskim krajinama Imotskoj i Vrgorskoj. I dok se u Imotskoj krajini taj običaj uglavnom uzgubio, pa se biklu danas rijetko spominje, Vrgorčani su ovaj napitak otrgli zaboravu predstavljajući ga kao zanimljivu značajku narodnog života i vinske tradicije svoga kraja. Njoj su tako posvetili i poznatu manifestaciju „Dani bikle“ koja se održava u vrijeme berbe i privlači sve veći broj poklonika u turističkoj ponudi Vrgorca. Njima sam prije par godina i sama posvetila bajkovitu „Priču o bikli“, a red je da se o bikli kaže nešto „stvarno“ i to iz narodnog iskustva Imotske krajine kad je bikla doista bila “piće sirotinje“. Ispričat ću što mi je kazivao moj prijatelj Branko Ivkošić –Trupina, rodom Zmijavčanin, vezano za biklu i njegovo djetinjstvo poslije Drugoga svjetskog rata.
Imotsko polje je nakon berbe grožđa i kukuruza bilo mjesto puno živoga blaga; krava, konja, magaraca… čuvali ih pastiri, počesto djeca, i taj posao obavljali „zavazdan“. Pastiri bi „za cio dan“ ponijeli u svojoj torbici nešto za jelo i piće. Obično bi to bio grumen pure, šaka slanine, malo vina. A vino se je nosilo samo radi bikle. Kad bi došlo vrijeme „ručavanja“, pastiri bi pomuzli kravu, potom izvadili vino koje se, kako rekosmo, nije pilo samo, pomiješali ga s kravljim mlijekom i napravili biklu. Ponekad bi u biklu udrobili malo pure da im bude zasitnije, a na „praljku“ ispekli onu slaninu i tako se kripno osigurali „zavazdan“. Danas je drugo vrijeme, u imotskom polju nema blaga na ispašaju ni mladosti koja ga je čuvala, a kojoj je grumen pure udrobljen u biklu bio okrepa za cijeli dan. Vjerujmo da je taj gusti napitak nježne ciklama boje koji je danas oživljen u vrgorskoj vinskoj tradiciji kao raritet za kušanje, ujedno dokaz da tamo još ima dovoljno koza od čijeg se mlijeka i modrog trnaka dobiva narodno piće za okrepu tajanstveno nazvano „bikla“.

Gordana Radić

Dio knjižnog fonda knjižnice imotske obitelji Radovinović Jagul i s njima rodbinski povezanih obitelji: Lusnik, Franceschi, Mladinov, Carminatti, Nonveiller. Nasljeđivanjem od navedenih obitelji i stalnim dopunjavanjem tijekom godina formirana je bogata, odlično sačuvana knjižnica. Najveći broj knjiga u knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Fond knjižnice čine djela s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina, a ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Anamaria Marušić Tonković

Bidermajer ormar od orahovine iz sredine 19. stoljeća u kući Radovinović Jagul u Imotskom

Niske zimske temperature, osobito u Dalmatinskoj zagori pogoduju sušenju mesa i proizvodnji pršuta. Prvi pisani podaci o načinu sušenja svinjskog mesa radi čuvanja za kasniju uporabu potječu iz ranog rimskog doba, a riječ za usoljeni i osušeni cijeli svinjski but bila je perxuctus, (lat. perexsuctus-temeljito osušen), poslije tal. prosciutto. Nakon završenog dimljenja, meso i mesne prerađevine stavljali su se na sušenje i zrenje u mračnim i zračnim prostorijama podalje od izvora topline, na najmanje 2,5 metra visine. Iako je Imotski krajem 19. stoljeća bio mali gradić u njemu je vladao prehrambeni hedonizam povezan s obiljem. Jedna od rijetkih stvari koja je u prošlosti povezivala sela Krajine i Imotskog bilo je poštovanje prema hrani, bez obzira na imućnost i mogućnosti pojedinih slojeva s obzirom na stoljetno kolektivno pamćenje na velika razdoblja gladi i epidemija, koja su donosili europski ratovi i povijesne promjene.

Na fotografiji kuke za sušenje pršuta i drugog mesa postavljene 1893. godine na visini od 3 metra u šufitu kuće Radovinović Jagul u Imotskom.

Pokaznica iz crkve BD Marije od Ružarija na Opačcu. Prilikom arheoloških istraživanja lokaliteta Opačac u sklopu kojeg je obuhvaćena i crkva sv. Marije od Ružarija iz 1719.g. izišli su na vidjelo brojni nalazi koji svjedoče o dugoj tradiciji sakralnog života na ovom mjestu. U podu crkve pronađena je pokaznica, mostranca ili ostenzorium. Pokaznica inače spada u posebno važan predmet liturgijskog posuđa u kojem se nalazi i čuva posvećena hostija .Pokaznica sa Opačca pripada skupini pokaznica tzv. „sunčanog diska“ sa zrakama u obliku plamičaka vatre, izrada je krajnje jednostavna i rustična, načinjena od jeftinog bakrenog lima. Vjerujemo kako je prvotno bila pozlaćena, međutim kod restauracije nije pronađeno temeljnih potvrda za to. Donji dio pokaznice imitira kalež a gornji hostiju s Kristovim monogramom. Stopa na kojoj počiva pokaznica nije originalna, u tu svrhuupotrijebljen je dio nekog drugog crkvenog predmeta, što ne doprinosi stabilnosti predmeta. Pokaznice se vrlo rijetko nalaze među ostacima crkvenih ruševina, one su vrijedan moćniku kojem se čuva Presveto Tijelo Kristovo odnosno posvećena hostija. U slučaju bilo kakve prijetnje ili ugroze pohranjuje se na sigurno mjesto. Ova pokaznica nije bila skrivena u podnoj niši kao što bi se moglo pretpostaviti, nađena je pri površini crkvenog poda posve zgnječena i uništena, čime se nameću mnoga pitanja na koja je teško odgovoriti, (vlasnici crkve tada je obitelj Franceschi).Pokaznica se izlaže u crkvi u posebnim prigodama klanjanja ili procesijama, osobito na blagdan Tijelova. To je tradicija koja traje još od 14 st., kada je i nastala prva pokaznica kao svetohranište hostije. Pokaznice su kroz povijest mijenjale izgled, bile supodložne raznovrsnim oblikovanjima ovisno o umjetničkim pravcima i njihovim utjecajima. Razlikujemo one gotičkog stila ukrašenih šiljastim tornjićima i kičeno urešenim raznobojnim stakalcima, do renesansnih i baroknih veoma raskošnih i skupocjenih, te su ujedno svjedočanstvo umijeća zlatarskih radionica. Rade se od plemenitih kovina i visokokvalitetnih ukrasnih detalja od emajla, dragog kamenja, bisera i sl. Od 17 st. ustalio se jednostavan oblik mostrance koji se više-manje u sličnim varijantama sačuvao do danas. To su takozvane „sunčane pokaznice“ u obliku sunčeva diska s radijalno raširenim zrakama postavljenim oko središnjeg kruga. Često je ostenzorij bio ostakljentako da je puk mogao vidjeti posvećenu hostiju kojoj je iskazivao pobožnost klanjanjem.

Snježana Tonković