Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu 2001. godine. Arheološkim istraživanjima na Opačcu prethodila su sondažna istraživanja. Iskapanja su počela sustavnim radovima od Gospine kapele i oko nje, a onda postupno prema sjeveru i koritu rijeke. Otkrivali su se malo po malo zidovi građevina koje su pratili grobovi čija koncentracija je bila najveća oko kapele. Pomicanjem prema koritu rijeke bilo ih je manje ali zato puno više zidova. Uz Gospinu kapelu se formiralo groblje te su se obavljali ukopi u kontinuitetu od 15.-16. st. pa do početka 20.st. ali sve rjeđe jer su se već ranije formirala i druga groblja. Posljednji koji je ukopan blizu crkvice na Opačcu bio je neki Zdilar početkom 20. st. Daje se dio teksta Snježane Tonković o arheološkim istraživanjima u crkvi na Opačcu započetim 2000. godine koja je i vodila istraživanja u dijelu u kojem se opisuje staro groblje uz crkvicu na Opačcu. “…Prostor Opačca više je nego zanimljiv i značajan jer predstavlja jezgru imotske povijesti, znanja i pismenosti u srednjem vijeku koju su širili redovnici s ovog prostora po cijeloj Imotskoj krajini, Bosni i Hercegovini i Primorju… Prije obnove Gospine kapele trebalo je obaviti arheološka istraživanja u samoj crkvi i i neposredno oko nje. U tu svrhu morao se odstraniti pločnik s poda obložen pločama od muljike, koje su i tako bile uništene. Istraženi su svi grobovi unutar kapele kao i oni s južne strane koji su bili brojni. Gustoća grobova na zapadnoj strani pred ulazom bila je osobito velika, tamo se ukapalo u slojevima i s više ukopa u jednom grobnom mjestu. Radilo se uglavnom o novovjekim grobovima, (od 16 .-19 st.), a zbog skučenog prostora često izmiješani u slojevima, uglavnom sa skromnim grobnim nalazima. Nakon istraženih grobova može se zaključiti kako se ovdje groblje formiralo koncem 15. i 16 st. te se u kontinuitetu nastavilo s daljnjim ukopima, osobito kada su franjevci napustili ovaj prostor i preselili u Prološko blato. s tim da su se ukopi zbog skučenog prostora počeli obavljali unutar napuštene franjevačke crkve i neposredno uz nju. Kad je sagrađena Gospina kapela grobovi su ostali ispod nje. Ukopa je bilo i ranije od 15. st. i to dalje od kapele. Tako je pri istraživanjima nađen jedan starohrvatski grob sjeverno od utvrde s keramičkom posudom u njemu koja se može datirati u 9/10 st….”

Fotografija u arhivi Snježane Tonković

Jubilarna dvadeseta Noć muzeja, najznačajnija manifestacija hrvatskih muzeja održala se 31. siječnja 2025. godine.

Na fotografiji secesijska kredenca, dio inventara tinela kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Tinel je dopremljen 1923. godine u kuću mladoženje kao dio dote prilikom udaje Mariije Franceschi za dr Pavu Radovinovića.

Varuški tineli

Život grada odmara u kavani
Radost mu niz ulice jurca,
a duša grada, ko noti libreta,
varuški tinel-štovan ko hostija sveta.
Tinel Imotskoga, živi muzej življenoga.
Masivna dvokrilna vrata brušenih stakala,
ružine, hrastove vitrine, čuvari
bakina i materinog kristala.
Stol za najmanje osam, stolice stil baroka,
sjedište i kušin od baršuna čista,
svaka koltrina čipkana, a nijedna ista.
Na stolu gvantijera, frutijera i šečer u kocki,
moči se u lavandu, dodaje u piće,
na kauču knjiga, na komodi par je svića.
Miriše naranča nabodena vijencima klinčića.
na zidovima crta ispod plafona,
od nje do poda ornametika ko od šifona.
Luster mesingani pun murano kuglica,
bilo je i onih srebrenih podnica,
a u njima gorjela je voštanica.
Neki na petrolej, plin i s bar malo kristala,
svakom kutku upečatljiv miris metalna kutija je dala.
…………………………………………………………………………

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija čuvar baštinjenog m

Blagdan Sveta tri kralja, ili Bogojavljenje, ili Vodokršće 6. siječnja predstavlja završetak božićnih blagdana kad se iz kuće iznosi i božićni bor. Prema kršćanskoj tradiciji 12 dana nakon Božića obilježava se dan kad su tri kralja Gašpar, Melkior i Baltazar došli u Betlehem pokloniti se malom Isusu. U Imotskom bi blagdan započeo blagoslovom vode i soli na jutarnjoj misi, zatim blagoslovom kuća i polja. Ministranti su dobivali obilate darove. Fratri bi napravili zakusku za mali zbor u vjeronaučnoj dvorani, a večeru za veliki zbor, neke građane i bratovštine. Blagdan koji se nekada zvao Tri mudraca od istoka u Imotskoj krajini najčešće se zvao „o Vodokršću“. Svaka stara crkva imala je u svojoj blizini čatrnju koja je služila za blagdan Vodokršća. Svećenik bi prije mise blagoslovio vodu pa bi vjernici grabili blagoslovljenu vodu sićima, bronzinima koja se nosila kućama i čuvala obitelj od bolesti, smrti ili nesreće. U nekim imotskim župama bio je običaj poslije mise uzeti iz kamenice blagoslovljene vode u šakama i poškropiti grob svojih pokojnika, ako je groblje uz crkvu. Navodi se nekoliko pučkih izraza vezanih za Vodokršće:
“Bolje je Tri kralja bez mesa, nego bez bure”
“Čuvaj se oblačnog Vodokršća”
“Na Vodokršće zimi jedno oko ispršće, a na Poklade i
drugo ispade”

Na fotografiji kamena krstionica u crkvici Gospe od Karmela na imotskom groblju

Anđeli lete i čuvaju Imotski uoči blagdana Gospe od Anđela…..Predivne anđeoske instalacije koje su nadasve uljepšale Imotski i probudile znatiželju brojnih posjetitelja izradila je Vesna Ujević uz nekolicinu pomagača, a za izradu anđela, krila, zastavica potrošene su stotine metara tekstila, ukrasnih traka, hrpe ukrasa, kilogrami boja i lakova, ljepila i svega drugog…..

Bravo Vesna!

Fotografija u arhivi Vesne Ujević

Cvjetnica, Cvitnica, Svitnica, Cvjetna nedjelja, nazivi su su za Nedjelju palmi (Dominica in palmis) spomen-dan Isusova ulaska u Jeruzalem. Golubice, tičice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jedan od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu u Hrvatskoj se sačuvao u Stonu, Kučićima pokraj Omiša, Veloj Luci, Dubrovniku, Kaštelima i Imotskom. Golubice u maslinovoj grančici simbol su ljubavi, nade i mira, a golubica koja se nakon potopa vratila na Noinu arku u kljunu je nosila upravo maslinovu grančicu. Obitelj Nikolić, Nenuka i Katija prenose u Imotskom na mlađe generacije to umijeće staro više od stotrideset godina, a koje su donijele talijanske obitelji doseljavanjem u Imotski….. Danas gotovo da nema stare imotske obitelji koja ne izrađuje golubice za Cvitnicu i na taj način čuvaju od zaborava ovu prekrasnu tradiciju. Međutim Nenuka i Katija Nikolić su prve počeli izrađivati i oruđa Kristove muke – „Arma Christi“, križeve, skalice, trnove krune, i kliješta. Obitelj Nikolić se tijekom godina usavršila u izradi tičica i oruđa Kristove muke, pravih malih umjetničkih djela i ukrašavanju maslinovih grančica koje rado i nesebično poklanjaju rodbini i prijateljima. Nigdje u Hrvatskoj na ovakav način ne njeguje se ukrašavanje maslinove grane koje se nose na blagoslov za Cvitnicu. Očuvanje umijeća izrade golubica, tičica je i očuvanje nematerijalne hrvatske kulturne baštine, baštine kojoj je potrebna hitna zaštita, stoga čestitke Nenuki i Katiji Nikolić jer imaju velike zasluga na očuvanju imotske i hrvatske tradicionalne uskrsne baštine. Učiteljica razredne nastave Katija Nikolić ovu tradiciju prenosi na učenike i sve one koji su zainteresirani i željni naučiti ukrašavati maslinove grane. Katija je i autorica prvog imotskog suvenira, koordinatorica je i inicijatorica projekta ‘Tičice lete generacijama’ kojeg je cilj prezentacija, popularizacija i promoviranje izrade imotskih tičica koje se već desetljećima rade na području grada Imotskog u korizmeno vrijeme. Naime učenici imotske osnovne školer Josip Vergil Perić s navedenim projektom sudjelovali su na Festivalu izvrsnosti u sklopu programa “Čuvari baštine”. u Solinu te su osvojili 2. mjesto u kategoriji ‘Ukupni pobjednik Čuvara baštine 2022.’

Anamaria Marušić Tonković

Fotografiju snimila Katija Nikolić

Običaji koji obilježavaju dan Svih svetih jesu posjećivanje grobova članova obitelji i prijatelja koji više nisu s nama, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na njihovim vječnim počivalištima. Paljenje svijeća odraz je mišljenja da živi tako osiguravaju svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga umrlim dušama treba priskrbiti toplinu koju im daje svijeća te svjetlost kako bi duša pronašla svoj put u mraku. Kršćani znaju da smrt nije kraj života, nego prelazak u vječnost, gdje ljudska duša nastavlja živjeti. Za duše naših najbližih i najmilijih, ljudi koji su živjeli s nama i koje smo voljeli, posebno molimo na Sve svete i na Dušni dan.

Svijećnjak na fotografiji rucno je izradio Josip Braco Zen. Prvi svijećnjak koji je Braco izradio je veliki svijećnjak za Muku i to bez odgovarujucih pomagala. Nakon toga rodila mu se ideja da bi se na Veliki petak, kad se u prozorima pale svijeće lijepo uklopili svijećnjaci na svaki prozor. Kako se Bracina mašta dalje otpuštala ispod njegove talentirane ruke nastajali su sve zanimljiviji svijećnjaci, a puno ih je poklonio prijateljima.

Svijećnjak na fotografiji u vlasnistvu je Josipa Brace Zena 

Jedna zanimljiva lula bila je ponuđena na otkup našem Zavičajnom muzeju u Imotskom davne 2003 godine. Majstorski rad, elegantna izgleda, dobro sačuvana, izrađena u kombinaciji dvaju materijala koji se idealno upotpunjuju: srebro i meerchaum (meršaum) ili morska pjena.* Već na prvi pogled predstavljala je pravi muzejski eksponat koji bi poželio imati svaki muzej. Prednja strana vrata lule ima u reljefu istaknut grb. To je bio trag koji je trebalo slijediti. U grbovnici hrvatskog plemstva pronađen je isti koji se podudara s onim na luli a pripadao je plemenitaškoj obitelji Bombelles. Povijest ove obitelji toliko je zanimljiva, puna neobičnih zbivanja, ljudi i osoba koji su zadužili svojim radom i zalaganjem mnoge europske zemlje i vladare. U svojoj dugoj povijesti postojanja potomci ove obitelji bili su diplomati, generali, visoki državni službenici, nositelji raznih dvorskih službi i kao takvi ostavili neizbrisiv trag u prošlosti.U Francuskoj se obitelj Bombelles spominje od 15 st. iako su plemstvo dobili već u 11. st. Od tada su stalno prisutni u vlasti, vojsci i u dvorskom životu Versaillesa. Podrijetlom su s juga Francuske iz Orleansa. Izbijanjem Francuska revolucija 1789 g. te, padom Bastilje plemstvo dolazi na udar ustanika. U strahu za vlastite živote morali su kao i mnogi drugi, napustiti Francusku i novi početak potražiti su u Austriji. Marko Bombelles oženio je groficu Fernandu Drašković i tako dobio u miraz posjed kraj Varaždina. Nakon ženidbe preselio se u Hrvatsku na imanje u Vinici 1852.g. i od tada grofovi obitelji Bombelles postaju hrvatskoplemstvo. U Vinici je sagrađen dvorac zvan Opeka, uz koji je napravljeno veliko lovište Zelendvor kojeg su posjećivale mnoge okrunjene glave. Uz dvorac nalazi se arboretum koji je danas. zaštićen kao park prirode i spomenik vrtne arhitekture najviše kategorije. Unatoč tomu, danas je imanje u potpunosti zapušteno, dvorac urušen, posljednji vlasnik ovog imanja grof Josip Bombelles u ratu je zatvoren i ubijen (1942). Njegov sin Joseph Bombelles pobjegao je iz Jugoslavije i nastanio se u Americi. Tamo je stekao ugled i bio cijenjen ekonomist i sveučilišni profesor. Zalagao se kod predsjednika Busha (1992.) zastupajući interese Hrvatske, a za brojne zasluge na tom polju dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je ordenom Hrvatskog pletera. Kao doktor emeritus, umro je 5. kolovoza 2011.g. Dvorac Opeku, Zelendvor lovište te, arboretum ostavio je u vlasništvo Akademiji znanosti i umjetnosti uz suglasnost da se imanje obnovi i privede svrsi- iako od 1946 godine on nije bio ni formalni vlasnik imanja (imao je pravo na povrat oduzete imovine u novoj Hrvatskoj ali se odrekao tog prava).Tako je lula s grbom ove obitelji dospjela čak do Imotskog i spletom čudnih okolnosti postala dio duhanske zbirke u našem muzeju. Kako se to dogodilo možemo samo pretpostavljati?Nemirna poslijeratna zbivanja, upad oslobodilačke vojske na imanje Bombellijevh, protjerivanje vlasnika, te provođenje nacionalizacije, bili su samo korak do devastacije, pljačke i uništavanja ovog uzornog posjeda. To je kraj priče jedne od najstarijih evropskihobitelji čiji korijeni sežu još u daleko 11. st. a završava se ovdje u Hrvatskoj u 20.st. Još za života kontaktirala sam gospodina Josepha Bombellesa prilikom jednog njegova boravka u Zagrebu (2003), i poslala mu fotografiju lule tražeći od njega neke pobliže podatke ili bilo kakva saznanja koja je sačuvao u memoriji iz svog djetinjstva vezano za ovu lulu. Možda, kojem članu obitelji je pripadala, kod kojeg majstora jer naručena, za koju prigodu i sl.? On mi je napisao vrlo ljubazno pismo i odgovorio kako je siguran da lula nije pripadala njegovu ocu, jer je bio nepušač, ali mišljenja je da je mogla biti vlasništvo njegova djeda grofa Marka. No, kako je on imao samo dvanaest godina kada je izbačen iz dvorca, a pred njegovim očima vršila se pljačka i otimačina ne sjeća se lule kao ni mnogih drugih predmeta sa imanja. Svakako želio je da ostanemo u kontaktu da ga izvijestim o daljnjoj sudbini lule, jer ga je zanimalo sve što je vezano za prošlost obitelji.

Snježana Tonković

Na Veliki petak prozori imotskih kuća su uvijek čak i u doba zabrana bili osvjetljeni svijećema. Ovaj kršćanski običaj potječe iz doba vladavine Venecije te izgleda jako mistično prilikom prolaska procesije, jedinstvenog obreda pobožnosti kao vjerskog i kulturnog identiteta uz pjesmu i čegrtanje.

Prekrasni prozor sa kovanom ogradom na kući Brace i Zore Zen (nekad kuća Josipa Mladinova) na Veliki petak, 07. travnja 2023. godine.
Svijećnjak na prozoru je izradio Braco Zen baš kao i veliki lepezasti svijećnjak u prvoj sceni Muke na Posljednjoj večeri. Malo je poznato da je Braco Zen osmislio i izradio postolje na križu za završnu scenu Muke.

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom običaj je koji se zadržao u Imotskom nakon vladavine Venecije, a u Imotskom se održavala do 1945. godine. Procesija bi krenula iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači, Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a i nakon što je procesija bila ukinuta taj običaj su mnoge obitelji zadržale do današnjih dana. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim, ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo ih je ugodno slušati.

Stara ispovjedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane

Strugač blatnjavih cipela ispred ulaznih dvorišnih vrata kuće Radovinović Jagul u Imotskom gdje stoji kao preživjeli uporabni predmet prošlih vremena. Nekad davno strugači blata, željezne pločice s dva držača na kojoj su stanari kuće i gosti čistili cipele od blata bili su ispred ulaznih vrata u svaku kuću jer ceste i ulice malog Imotskog nisu bile popločane, pa je blato, osobito u zimskim mjesecima ostajalo na potplatima cipela. Danas ispred ulaza u poneku imotsku kuću ostali su strugači različitog izgleda kao lijep ukras, međutim mnogima nepoznate namjene. Blata u Imotskom već odavno nema, ali strugać ispred ulaznih vrata kuće Radovinović ostao je kao nijemi podsjetnik na neka druga, bez obzira na blato, možda i ljepša vremena.

Anamaria Marušić Tonković