U Modrome jezeru, 1935. godine

Na kraju ljeta 2019. godine, dobro se je sjetiti još jednog ugođaja s kupanja u Modrome jezeru, 1935.godine. Rijetka fotografija na kojoj se vidi da su neke obitelji i njihovi prijatelji u jezero nosili ručak. Očito je u pitanju bilo cjelodnevno kupanje. Na improviziranom stolu su „portantine“ (dalmatinski izraz za niz nosivih, okomito poslaganih tećica) i čaše s vinom, svakako za odrasle. Na slici su s lijeva na desno: dječak Vojo (Hrvoje) Vučemilović, njegova sestra Fanka, potom barba Toni Tadić (slavni imotski brico), u pozadini djevojčica Drinka Borić, ispod nje u sredini Antuka Marendić, potom pod šeširom Marija Markota, iznad N.N. U prvome planu desno je Marija Rako, a iznad nje viri njezin sin Dalibor s čašom nekog soka u ruci.
Iako odavna nitko sa ove slike nije živ, gotovo kao da pozivaju da im kažemo: A je guštate. Pa, živjeli. U Modrome jezeru.

Gordana Radić

Antoinette Monti na kupanju u Modrom jezeru 1928. godine

Sdudentica medicine Antoinette Monti, jedna od prvih kupačica  na kupanju u Modrom jezeru 1928. godine. Dr. Antoinette Antonjeta Monti Cvjetković (1908.-2007.) kći je Laure pl. Felicinović Borelli i dr. Huga pl. Montija, javnog bilježnika u Imotskom između dva rata. Antonjeta je u Zagrebu 1927. godine završila Klasičnu gimnaziju te Medicinski fakultet 1933. godine. Specijalizirala je ginekologiju uopće kao jedna od prvih žena i cijeli radni vijek radila je u šibenskoj općoj bolnici.
Dr. Antoinette Monti Cvjetković do kraja života bila je vrlo vitalna i pomno dotjerana, a kao obožavateljica putovanja do duboke starosti putovala je po cijelom svijetu pa je tako prilikom posjeta Africi bila jedina devedesetrogodišnjakinja na safariju. Dr. Antonjeta je bila izuzetno zanimljiva žena puna duha i snažne osobnosti, za djecu je bila teta Točka, a o njenom životu mogao bi se snimiti film.
Laura i dr. Hugo Monti su nakon dolaska u mali do tada nepoznati Imotski zavoljeli gradić baš kao i njihove kćeri Antoinette i Adela Delka koje su se ubrzo uklopile u društveni život tako da se jedna od sestara Monti, Adela Delka i udala za Imoćanina Živka Raku. Desetak godina Montijevi su živjeli u kući dr. Pave Radovinovića gdje je dr. Hugo imao javnobilježnički ured, a poslije su u Imotskom kupili kuću od Marije Franceschi Radovinović. Iako je Antonjetu život odveo izvan Imotskog uvijek mu se rado vraćala, a sestra Delka je najljepši dio života uvijek vezala za Imotski.
Zanimljivo je spomenuti da je Antonjetin ujak, brat njene majke Laure hrvatski svećenik, pisac, prevoditelj, publicist, novinar, socijalni radnik i domoljub mons. don Joso pl. Felicinović (Zadar, 14. veljače 1889. – Pag, 13. ožujka 1984.). Mons. don Joso bio je osnivač Hrvatske kršćanske demokratske knjižnice, pokretač mjesečnika “Zora” i tjednika “Katolik”, kanonik Zbornog kaptola u Pagu, prosvjetni referent Križarskog bratstva u Hrvatskoj, borac za radnička prava i žrtva komunističkog terora.
Antonjetina baka je grofica Adela pl. Borelli pripadnica plemićke obitelji Borelli, grofova Vranskih koji su izgradili Biograd i Filip Jakov, te sve zgrade na zadarskoj rivi. Iako Talijani dio članova obitelji Borelli bili su najveći zagovornici hrvatskog narodnog identiteta.
Dr. Hugo i Laura Monti, kao njihova kći Delka i zet Živko po vlastitoj želji počivaju na imotskom groblju Gospe od Anđela.

Imotski, u Jezeru 10. kolovoza 1928. godine

Imotski, u Jezeru 10. kolovoza 1928. godine. Duga je tradicija kupanja u Modrom jezeru koja datira od početka 1920-ih. Iako je Imotski bio mali, konzervativni gradić, daleko od većih gradova djevojke su odlazile na kupanje podjednako kao mladići i to u kupaćim kostimima kojima su pratili evropske modne tokove istog vremena i čija je moderna povijest započela 1920. godinom. I ova grupa mladih Imoćana je u elegantnim kupaćim kostimima, djevojke u kostimima od crnog glota s obveznom suknjicom. U prvom redu s lijeva sjede: dr. Antonjeta Monti, ing. Luka Vuković, Anka Simonelli, Vera Vučemilović, dr. Ante Rako, Nora Vučemilović; u drugom redu stoje s lijeva mr. ph. Stjepan Nino Ferrari, prof. Tino Benković i ing. Tonko Tripalo.


Izvor: Arhiva Nore Vučemilović Baškarad