Imotski, “Vukovića ulica” 1987. godine….Na uglu kuće Vuković vidi se udubljenje da bi se diliđenca dr Mile mogla zaokrenuti s Pjace u ulicu u kojoj su danas skalini…..
Nekad se tu nalazila čuvena Šentada. U imotskim gradskim toponimima ŠENTADA je naziv za dio grada koji se smjestio između Bazane i Pjace i na koji se dolazilo s nekoliko strana; od Jezeranske ulice sa zapada, skalina uz Gradsku kavanu s juga, Bazane sa sjevera. Ime je dobilo po više metara dugom kamenom, kasnije cementom poravnanom sjedilištu, mjestu za sjedenje i razgovor, koje s donje južne razine tla podupire visoki i čvrsti zid.
Radi se o malom trgu s kućama u nizu, pa su stanovnici tih kuća kao i drugi prolaznici namjernici rado provodili trenutke odmora i dokolice sjedeći u hladu ispod velike stare platane (plemenitana). Dok seže sjećanje na staru Šentadu, negdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kuće na Šentadi su pripadale obiteljima: Kuzman (Ivan), Težulat, Borić (Jakov), Poštenjak, Furlan, (Gjamonja), Rako (Abram) i s južne strane, obitelj Pavić. U nekima od njih još su živi potomci (Težulat, Poštenjak, Furlan), ali promjenom stanovnika, promijenila se i slika ŠENTADE. Staro stablo „plemenitana“ je posječeno zbog razgranatih žila, a fino oblikovana šentada zamijenjena zidom. Ali ostaje i još traje stari naziv ŠENTADA. Na njoj je danas parkiralište automobila. Novi ljudi, nova vremena, novi običaji.

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića 

Od svih događaja koji su ostali u sjećanju generacijama Bazarana najviše se pamte svitnjaci. Prije Ivanjdana, 24. lipnja palile su se vatre za koje su vezani narodni običaji i vjerovanja. Prolazeći izmedu vatara ili skakanjem preko njih osigurava se zdravlje jer vatra ima magičnu moć u čuvanju od bolesti. Posebno su majke donosile malu djecu, pa su ih odrasli stavljali na ramena, te skakali s njima preko ognja……. Osim Bazane paljenje vatara bilo je i na Jezeru i na Ðiradi. Cijeli grad je bio podijeljen u 3 područja i svako područje je nastojalo da njegovi svitnjaci budu najbolji i najveći. Drva su skupljala mlađarija i djeca dva tri dana pred Ivanjdan idući od kuće do kuće sa zastavom, pozivali su pjesmom domaćina i zahvaljivali mu na daru (drvima i novcima). Granice gradskih četvrti točno su se znale i nije se dopuštalo drugoj strani da prijeđe granicu, jer je odmah započinjala “borba” tjerajući “protivnike” štapovima i kamenjem. Uvečer, uz upaljene vatre mladost se isticala preskakanjem svitnjaka i pjevanjem raznih pjesama slaveći darovatelje svečara svetog Ivana Svitnjaka. Za škrte sugrađane i protivničke strane Jezerane i Ðiradane pjesme su imale rugalački i pogrdan sadržaj. A u jutro, u samu zoru bio je običaj okupati se u rijeci Vrljici, jer osim vatre za Ivanje i voda ima veliku moć……. Bazana je bila periferijski dio grada, većinom proleteriziran, gdje su pojedine porodice živjele od danas do sutra….
U vremena poslije prvog svjetskog rata (prije sedamdeset godina) na Bazani su živjele porodice: Vujević. Petyo, Katavić, Nikolić (2), Ðamonja, Zen, Težulat (3), Valdevit, Kuzman (2), Kalajdžić, Bulić, Tomić, Delić, Lekić Prijić, Ivanišević, Pivac, Šoić, Štambak (2), Rako (2) i Dubravac (2), a u Bilušinama: Poštenjak (2), Mršić, Jerković (2), Čelan (4), Dujmović, Ðuka (2), Vujević, Tomić i Raos.

Prof. Mladen Mostarčić, Imotska Krajina, br. 436., 1989.

Fotografija snimljena ljeta 1990. godine u obiteljskoj arhivi

U nastavku nekoliko poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete, devedesetpetogodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”

“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”

“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”

“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”

“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”

Imotski je poslije Drugog svjetskoga rata živio poput svih drugih sličnih gradića Dalmacije, ali se po nekim pojavama koje su proizašle iz teškog poslijeratnog stanja, ipak razlikovao od drugih. Rat je ostavio teške posljedice neimaštine u selima, bližoj i nešto daljoj okolici grada tako da je u memoriji stanovnika ove varoši do danas sačuvano sjećanje na prosjake i ljude poremećenog ponašanja koji su se kao po nekom nepisanom zakonu svoga kretanja susretali na trgu i gradskim ulicama. Tako su u sjećanju potpisnice ovih redaka ostali nezaboravni likovi Njunje, Gajtana i njegove sestrice Ane, Mare Janjišove, Mare Biokovke, djeci drage „lude“ Anice, Šime Đuđula, Miše Beusa. Zanimljivo, svi su oni osim Mare Biokovke koje smo se kao djeca jako bojali, ostali svijetliti kao plamićci nekog dobrog svijeta makar su bili obilježeni velikim jadom i sirotinjskim usudom. Bilo je i pojedinaca koji su dolazili u grad pazarnim danom nešto prodati, ali bi u zanosu od dobro obavljena posla na kraju završili u najbližoj gostionici, onoj Vlade Poštenjaka. Tamo bi, propivši svu zaradu, svom već poznatom ridikuloznom liku dodavali originalno obličje i ponašanje koje su brojni dokoličari okupljeni na tom trgu jedva čekali.
Tako dolazimo do dobrodušnog „Marijana iz Vira“. S ovim nadimkom je dolazio u Varuš, obično srijedom, iz sela blizu Posušja s mazgom natovarenom drvima za prodaju. Kad bi ih prodao i ručao, potom se obilato počastio vinom, slijedio bi ritual njegove predstave na već prilično ispražnjenom trgu. Imao je razrok pogled koji je u pijanstvu postajao još razrokiji, a priče iz njegova monologa tekle bi u takvom kalamburu riječi i slika da bi oduševljavao sve prisutne. Sjećam se njegove „Božanstvene komedije“ koju smo gledali s prozora obližnje kuće moje tetke. Jedva se držao na nogama, ali razgovijetno priča da je bio u Raju, da tamo vino teče u potocima, da je tamo susreo i Tita i Jovanku i da su zajedno ručali za velikim zlatnim stolom. A bio je i u Paklu gdje su „grišnici obišeni po zasluzi, a najviše su višani za mali prst jedne noge s glavama naopako“. Samo je njegov brat Parparuti (nadimak) „obišen za uvo, jer je bio najveći grišnik“. Znao je Marijan doći u grad i „gospodski obučen“ pa sjesti u neku kavanu i tamo uz piće zabavljati prisutne svojim nevjerojatno maštovitim pričama. Tako je privlačio i pažnju malo intelektualnijeg sloja građana, pa i jednoga suca kojega je „sinjao“ kao svoga prijatelja. A sudac je u njemu vidio nešto više od pijanca razrokih očiju pa mu je postao prijateljski sklon, počastivši ga kadikad kakvom marendom u „Brečiča menzi“ gdje se je i sam hranio . Jednom mu je dao jaketu da se zaštiti od velike zime, a jedne burne zimske noći, kad se Marijanu nije išlo u Vir, sudac mu je pružio sklonište u portunu kuće u kojoj je i sam bio podstanar. Marijan ga je gledao „ko Boga“ valjda siguran da za svoje grijehe sada neće biti suđen. Uglavnom, do dana današnjega, u memoriji starijih Imoćana ostat će upamćene slike kad bi se Marijan pijan valjao po podu ne mogavši se osoviti na noge, a okupljeni dokoličari bi ga pustili da i u tom stanju priča fantastične, nebulozne priče svoje mašte vrijedne filozofske procjene dok bi ga njegova mazga strpljivo čekala privezana uz neki zid ili stablo imotskog Pazara.

Gordana Radić

Marjan iz Vira snimljen u Imotskom 1963. godine, (arhiv Gordane Radić)

Nova imotska tržnica koja je preuzela funkciju pazara nakon što su pazarni dani spali na niske grane snimljena 1972. godine…..

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Petar Peruca Nikolić (1940-2024), dipl. ing. geodezije, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog geodetskog društva umro je u Splitu 28.03.2024. godine. Rođen je u Imotskom 01. 02.1940. godine od majke Mare rođ. Tomičić i oca Tome kao najstarije dijete u obitelji s troje djece. Osnovnu školu i Gimnaziju pohađao je u Imotskom položivši veliku maturu 1958. godine. Upisuje studij Geodezije na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je diplomirao 1963. godine. Petar Nikolić ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR. Oženio se za Splićanku, dipl. ing. kemije Jagodu Krolo 1968. godine, a u braku je rođena kći jedinica Sanda (1969). Imotski ogranak Matice hrvatske u svibnju 2023. godine objavio je knjigu „Život dida Petra”, Petrove autobiografske zapise…. U prvom dijelu knjige Petar opisuje Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu. Puno čitatelja koji Petra nisu poznavali, a imali su prigodu pročitati knjigu „Život dida Petra”, vidjeli su poput njega oznake (sinjale) koje nam je dragi Bog ponudio, i sretni su oni koji su ih prepoznali i živjeli i vjeru promicali…Kako je napisala recezentica Petrove autobiografske knjige, prof. Ljubica Šego bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi , kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli……. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:

Z L A T N I T R A G

Sve vijek svoj ima

let čovjekov miran

i tih leptirov morao bi biti

čovjek je leptir kratka daha

planetu ovu na kratko posjeti

leti leti kroz vrijeme

leti brzo prebrzo leti preleti odleti

stanište napusti svoje

trag iza sebe ostavi

samo dobri trag iza sebe ostave zlatni

nema leptira ružnih

samo ljudi ima ružnih

Dragi Peruca u raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem.

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji momačka ekipa na padinama Modrog jezera, 1958. čuče: Mladen Anić, Miroslav Pupa Lekić, Bogdan Potkonjak, stoje: Branko Tomić, Petar Nikolić, Kvirin Smoday i Josip Braco Zen

Imotski, sjeverni dio Pazara zime 1956. godine….

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski, dvije najstarije kuće Vučemilovića na imotskom Pazaru 1953. godine. Uz prozor na 3. katu kuće, nekadašnje Ćosića kule, stoji Julija Seka Vučemilović (1944) poslije Rudež, kći Julija i Dinke Bilić Ostojić.
Po Mletačkom zemljišniku iz 1725. godine, Marko Vučemilović došljak iz Duvna u obitelji s troje čeljadi dobio je samo vrt bez kuće (kule), a kulu koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću tek desetljecima poslije zaposjeli su Vučemilovići. Naime oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Uz kulu kuću je sagradio Biaggio Blaž Vučemilović (1820), Markov sin i to je prva sagrađena kuća Vučemilovića u Imotskome. Dalje su kamene kuće sagradili Blaževi sinovi Lovre (1863) i Ivan Zane (1876). Vučemilovići jedna od 4 najstarije obitelji u Imotskome uz Bauke, Colombane i Jerkoviće postaju sredinom 19. stoljeća najbrojnije pleme u mjestu. Marko je bio najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća, kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Nadalje se navodi dio teksta znanstvenog rada Ive Dragičevića “Nalazi rimskih republikanskih denaras planine Lib na Duvanjskom polju” (2017):
“Sukladno tome, bosanskohercegovačka Zemaljska vlada obratila se 1. lipnja 1891. Zajedničkom ministarstvu financija u Beču, gdje je dostavljenana uvid numizmatička zbirka Marka Vuemilovića. Među 1332 komada antičkog novca rimski republikanski denari zastupljeni sus 362 primjerka, od čega 112 denara pripada starijim emisijama,a ostatak mlađim emisijama iskovanim tijekom 1. st. pr. Kr., začkljuno s nekoliko primjeraka legijskih denara Marka Antonija. Nakon obavljene procjene, numizmatika zbirka Vucemilovicevih otkupljena je za fundus Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Procjenu vrijednosti numizmatičke zbirke Vučemilovićevih po nalogu Zajedničkog ministarstva financija u Beču obavio je arheologi numizmatičar Friedrich von Kenner. Pored republikanskih denaravon Kenner navodi 297 rimskih carskih denara, 651 primjerak rim-skog brončanog novca, 14 zlatnika, 8 ilirskih drahmi i 100 primje-raka srednjovjekovnog i novovjekovnog novca. U procjeni se spominje republikanski brončani as međutim nisu navedeni detaljniji podatci o ukupnom broju brončanog republikanskog novca u zbirci. Državni arhiv BiH, arhivska signatura 171, originalni rukopis na njemačkom, Friedrich von Kenner, 25.lipnja 1891., Beč.16 Hörmann 1893, 338–340. Dopisom od 02. srpnja 1891. Ured za bosanskohercegovačke poslove u Beču odobrio je Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu sredstva za kupovinu zbirke Vučemilović u visini od 800 forinti. Zbirka se čuva u depou Zemaljskog muzeja i do danas nije objavljena”.
Marko Vučemilović oženio se za Mariju Colombani te je imao pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi izučio je za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju.

Arhiv dr Veljko Vuković

Podatci o Marku Vučemiloviću. Antonjeta Baškarad Jutroni

Sestre Marija Rako (1908-1995) i Ljuba Pancirov (1913-2000) rođene Ćosić razastiru oraje (orahe) pod borom u vrtlu stare Rakine kuće na Jezeru početkom 1970-ih. Ima tu posla. Valja se na vrijeme pripremiti jer su orasi važan sastojak božićnih kolača, osobito čupave torte koja se od davnih vremena voli naći na imotskom blagdanskom stolu. Začudo, „čupavicu“ cijeni i muška populacija jer se uz tu aromatičnu poslasticu može popiti pokoja čaša finoga bijeloga vina, svakako i pjenušca.

Fotografija u arhivi Gordane Rako Radić 

Pogled na Imotski 1968. godine….. U prvom planu crkva te stara i nova škola…

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Crkva i Šamatorij pod snijegom 1954. godine….

Fotografija u obiteljskoj arhivi