Pjaca 1947. godine…..U prvom planu je kuća Šoić Rako izgrađena prije 1843. godine (vidi se na Hagenmullerovoj grafici iz te godine). Desno je dio kuće Vrdoljak, poslije ženidbenim vezama Nikolić Tonković izgrađene 1892 godine te do kuće Šoić, kuća Jerković izgrađena 1930. godine. Šoići-Mirilovići bili su najpoznatija katolička obitelj u 16. stoljeću u Hercegovini jer su pripadali starom i uglednom plemstvu Bosne, od starog “soja”. Stoga su bili nazivani soići i od te riječi porodica je na prvotno prezime Mirilović dobila pridjevak Sojić, Šojić i napokon Šoić. Ugled porodice bio je toliki da su po fra Ivanu Šoiću, župniku u Mostaru koji je umro 1714. godine prozvali katoličko groblje u Mostaru Šoinovac. Knez Mate Šoić- Mirilović (+ 1743.), bogati trgovac došao je iz Mostara u Imotski 1717. godine te je kao pukovnik sudjelovao aktivno u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka. U pismu koje je knez Mate uputio Alvise Mocenigu 1717. godine nudi mletačkoj vladi da će skupa s braćom Petrom i Nikolom napustiti svoja brojna imanja u Mostaru i da će o svom trošku sakupiti vojsku prigodom osvajanja imotske tvrđave ali uz uvjet 1) da mletački senat prizna porodici Šoić Mirilovič naslov kneza koji posjeduju od starine, 2) da mu se kao naknada za napuštena dobra u Mostaru dadu odgovarajuća imanja u Imotskom, 3) da po osvajanju tvrđave bude imenovan kolonelom cijele Imotske knežije (contrado d Imoschi) i 4) da sedmorici njegovih serdara bude priznat odgovarajući čin u mletačkoj vojsci. Poslije oslobođenja Imotskog knez Mate Šoić-Mirilović postao je prvi kolonelo Imotskoga odnosno vojni zapovjednik grada i Krajine. Kako je u pregovorima sa Mlečanima zatražio da mu daju toliko zemljišta koliko je ostavio u Mostaru dobio je mnogo zemlje, kule i mlinice i to među ostalim 70 kanapa zemlje i kulu Begovića Ćosića na Kamenmostu uz samu Vrljiku, 20 kanapa zemlje i kulu Azalije Imamovića u Mujića polju uz rijeku te njegove mlinice na Kamenmostu, 20 kanapa zemlje zajedno sa tvrđavicom Bule Beguše u Zmijavcima i 4 kanapa vinograda Asan Age Sutlijaševića u Zmijavcima. Kao naknadu Mlečani su knezu Mati jos ustupili ogromno zemljište u Imotskom polju gdje je sagrađena Šoića kula čije ruševime još i danas stoje uz rijeku Vrljiku. Na položaju zapovjednika Imotske krajine knez Mate je ostao do svoje smrti 4.5.1743. godine, Mate je imao sinove Petra (1728.), veleposjednika oženjenog za Felicitu barunicu Caracci i Antu ( 1734), majora Imotskog oženjenog za Elisabetu pl Colombani. Petar je imao sina Matu (1767.), veleposjednika oženjenog za Mandu pl. Anitti dok je Ante imao sina Nikolu (1773.), oženjenog za Perinu pl Mrkušić. Ostali sinovi nisu imali djece. Od Matinih sinova samo je Josip (1801.) imao muške nasljednike, dok je Frane oženjen za Ivku pl Gandini imao pet kćeri. Josip se oženio za Luciju Vrdoljak (1810.), sestru fra Jerolima Luigija Vrdoljaka te je imao tri sina i dvije kćeri i to: Matu (1838.), Petra (1839.) i Nikolu (1845.) te Anu Mandu (1835.) udanu za Jakova Vučemilovića i Anu Mariju (1840.). Mate, sudski činovnik je s Katinom Elenom Bitanga (1844.), sestrom Alfonsa i .Andule Bitanga imao dvije kćeri Emu (1869.), udana za Niku Rako, šumarskog savjetnika (imali su tri sina, Janka, Slavu i Živka) i Ildu (1874.), udanu za Klemu Malića, općinskog blagajnika iz Suška. Petar, veleposjednik, predsjednik općine imotske sa Emiliom de Polo imao je Mladena (1871.), a s Luigom pl Pasini imao je Irmu (1881.), Leu (1884.), Albana (1886.), Josipa (1889.). Zvonimira (1891.), Mariju (1895.) i dr. Bogašina (1899.). Albano je sa Milkom Giordano imao dvije kćeri Rajku (1914.) i Nedu (1917.), Josip je sa Gemom pl. Sisgoreo imao Sonju (1924.) i Branivoja Branka (1927.), strijeljanog 1945. godine u dobi od 18 godina. Dr Bogašin Šoić-Mirilović oženio se za Slavku Rako s kojom je imao sina Slovena Petra (1930.) i kći Nevu (1933.) udanu za Edu Bacci. Dr Bogašin Šoić-Mirilović bio je sudac Kotarskog suda u Imotskom, kotarski predstojnik u Mostaru te Kapelnik Imotske sokolske glazbe, nestao je u svibnju 1945. godine. Njegov sin Sloven, pravnik, neko vrijeme sudac u Imotskom autor je legendarne imotske pjesme “Tiho pada snijeg”. Sloven Šoić-Mirilović oženio se za Mirjanu Meter s kojom je imao sinove Bogašina (1961-2018.).) i Mira (1963).

Anamaria Marušić Tonković

Izvor podataka: Glasnik heraldike, Viktor Antun Duišin, God II. br.5,6,7 i 8 (1938)

Opširan članak pod naslovom Plemstvo i povijest/knezovi – conti Šoić-Mirilović od bosanskih knezova Mirilovića napisao je Duišin. Članku je dodano rodoslovlje knezova – conti Šoić-Mirilović od dolaska u Imotski, 2. kolovoza 1717. do 1938. godine. Izravni potomci danas (1938) žive većinom u Imotskom.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Ligutića kuća snimljena 1990. godine s južne strane. Visoka kamena kuća prethodno turska kula, jedina sačuvana u Imotskom dugo je bila u vlasništvu obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Prvi Ligutić koji je došao iz Splita, trgovac Stipe oženio se za Mariju Gotovac s kojom je imao četiri sina: Nikolu, Stipana, Josipa i Pavla te šest kćeriju: Katu, Anu, Rozu, Emiliju, Anticu i Klotildu. Nikola Niko se oženio Ljubom Bulić ali nije imao djece, a ni ostala trojica braće nisu imali muških nasljednika pa je to pleme nestalo iz Imotskog. Na početku 20 stoljeća u kući Ligutić bila je stara ljekarna, a u to doba preuzeo je ljekarnik Paškval Ferrari koji se oženio za Klotildu Ligutić te su imali sina Stjepana Nina i kći Rozinu. U prizemlju kuće kod vrata bila je smještena zlatarna vlasnika Mitra Kaluđerovića iz Kotora koji se oženio za sestru Nike Vučemilovića. U Kotoru su Mitar i otac imali zlatarnu i poznato je da su izradili kolijevku optočenu zlatom, poklon prigodom udaje crnogorske princeze Jelene za talijanskog kralja Vittoria Emanuela. Mitar Kaluđerović za vrijeme dok je živio u u Imotskom uvijek se šetao sa bagulinom sa srebrenim pozlaćenim rukohvatom. Poslije je zlatarnu preuzeo zlatar Marko Penović koji je u Austrougarskoj monarhiji izučio zanat kao majstor gravure, po priči unuke Zrinke bio je lucidan čovijek, Oženio se za Katu Tomičić iz Zagvozda te su imali sinove: Pjerka, Ivu, Antu i Branka. U stanu ispod terace stanovao je brijač Toni Tadić sa suprugom, nisu imali djece. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić imala je slastičarnicu u kući Ligutić, a mnogi Imoćani rasuti po Hrvatskoj i svijetu i danas se živo sjećaju njenih krempita, škartoceta i bobića. 

Anamaria Marušić Tonković

Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice kojeg slavimo 7. listopada spomen je na veliku pobjedu kršćanske flote nad Turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. U krajevima gdje se krunica zove ružarij blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija”. U bitci kod Lepanta su sa svojim galijama sudjelovali i Hrvati sa šest galija: Sv. Nikola sa Cresa, Uskrsli Krist sa Krka, Sv. Ivan sa Raba, Sv. Juraj iz Šibenika, Sv. Jerolim sa Hvara, Sv. Trifun iz Kotora, Zena iz Trogira. Zadarska galija nasukala se prije bitke kod Krfa. Dubrovačka galija se navodno izgubila, zalutala (neki povjesničari smatraju da je Dubrovnik bio oprezan prema Turcima i zato nije poslao svoju galiju). Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je 1569. godine kršćanski svijet pozvao tadašnji papa sv. Pio V. da se na taj način obrani od turske sile. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria pobijedila osmanlijsku flotu. Gotovo je nepoznato da je kod Lepanta, najslavnije i najveće pomorske bitke u povijesti, čak svaki peti sudionik bitke na strani ujedinjenih europskih snaga bio Hrvat. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Sredozemlju. Usto, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.
Godinama poslije sve mediteranske zemlje među kojima i Hrvatska postavile su u Lepantu gradiću koji danas nosi ime Navpaktos .spomen ploču za svoje pomorce.

Zavjetna crkva Gospe od Ružarija koju je obitelj De Franceschi na temeljima veće i starije crkve, izgradila 1719. godine na svom posjedu u Imotskom polju pokraj Opačca, jednog od izvora rijeke Vrljike. Crkva je posvećana velikoj pobjedi nad osmanlijskom flotom u bitci kod Lepanta i kolaudirana pod imenom Gospe od Ružarija.

Fotografiju na kojoj su Mila Franceschi Hršak i nećakinja Livija Franceschii snimio dr Ivo Hršak 1966. godine

Crkva sv. Frane u Imotskom 04. listopada 1981. godine, svečana misa prigodom proslave 800. godisnjice svečevog rođenja.

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Najstariji imotski skalini ljeta 1966. godine…..Ukupno 92 skaline koje su sagradili Mlečani krajem 18. stoljeća spajaju najstariji dio grada Bazanu s novijim dijelovima grada. Zbog brojnih skalina Imotski često nazivaju Gradić na skalinama. Zanimljivo je da su đaci imotske osnovne škole brojali skaline 1998. godine te su izbrojali 1609 skalina što je objavljeno u knjižici dr. Veljka Vukovića “Imotski od nekad do danas”.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak

U Modrom jezeru u kolovozu 2023. godine….

Dernek na Veliku Gospu na Vrljici 1967. godine….Sastavni dio slavlja blagdana Velike Gospe je i onaj svjetovni: još uvijek dobro sačuvani i suvremenijim sadržajima upotpunjavani tradicijski dernek.
“…Rano je jutro. Nitko ne doručkuje. Na tašte se Gospi ide. A misa će začas završiti, neće ni popi duljiti. I njima kruli, i njih mirisi mame. A i vruće je, eno se i ministar vanjskih poslova upotio, čini mot rukom popu da skrati, inače će se srušiti, Hitna će ga odvesti, neće dvojiti, niti će je trebati triput zvati. Proslava Velike Gospe u Prološcu ne može se mjeriti s proslavama Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu. No, ni proslave Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu ne mogu se mjeriti s proslavom Velike Gospe u Prološcu. Na Vrljici. U “zelenoj katedrali”. Pod nebom imotskim…..Nova stabla još nisu nikla pa narod bježi na stranu, u hlad. Kako se miče Sunce, miču se i oni. Sa svojim ručnicima, dekicama, sklopivim stolicama i kišobranima. Piiknik za Veliku Gospu u Imotskoj se krajini čeka cijelu godinu, a u Sinj idu samo neznalice…. Razglas je nov. Ne krči. Čuje se i preko mostića koji Vrljikino misno polje odvaja od doline utihlih jaganjaca. Satari to ne smeta. Udara u pravilnim razmacima. Breca. Janjčići odlaze u nebo. – Oko 60 ih je danas kod mene platilo glavon – govori Zoran iz Slivna, iz Žlibine. Iza njegovih leđa vrte se ražnjevi. Janjci čekaju na red. Oderani i posoljeni. Smaknuti su radi nas. Da možemo kazati kako smo se ugušili koliko smo se najeli. I da bismo ujutro jednako bili gladni. Djeca bi radije palačinke. Ili fritule. Ne smeta im vonj lanjskoga ulja. Djeca su naše blago, s razglasa dopire glas profesora Trogrlića. Propovijed još traje, a mesari čekaju u niskome startu. I ćevapi se okreću. Ima i ajvara. Kapule. Kajmaka.
– Ja bi…- Šta, sine, samo reci? – Ja bi pušku. Vrtuljak je prazan. Navečer će, kaže ovaj što ga vrti, biti gužva. Tako je svake godine. Vrtikola se vrtuljak ovde zove. Ali s puškom se na Balkanu ništa ne može mjeriti, teško ih je napripraviti. Na dalmatinskim dernecima protiv pušaka još nitko nije dobio bitku…Stolovi se polako pune. Misa još nije kraju, ali pametnije je mjesto na vrijeme uhvatiti. Još malo pa će blagoslov. Svjetina je sve nervoznija. Satara sve brže lupa. Kese se janjeće glave. I njih će se netko dočepati. Specijalitet je to…”

Vinko Vuković (Slobodna Dalmacija, 16.08.2022.)

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hrša

Na Veliku Gospu ispred crkve na Durmiševcu 1967. godine….. Veliku Gospu na Vrljici već stoljećima slavi čitava Imotska krajina i susjedni dio Hercegovine. Zato je to najmnogoljudnije okupljanje vjernika ovoga kraja. Tisuće njih izmijene se tijekom dana na tom mjestu pobožnosti na sv. misama, od najranije u 5 do večernje u 19 sati. Sv. mise redovito se slave na tri mjesta: kod stare zavjetne crkve uz Vrljikin izvor Opačac (koja je podignuta na temeljima starije crkve, iz doba benediktinske opatije, prema kojoj je vjerojatno i lokalitet dobio ime), u Gospinoj crkvi na Durmiševcu, iz druge polovice 19. st. i na prelijepom prostoru u hladovini, slikovito nazvanom Zelena katedrala na livadi Lučici koju obgrljuju tijekovi bistre hladne vode iz druga dva izvora Vrljike: Dva oka i Utopišća. Sve to na udaljenosti od nekoliko stotina metara na ovaj dan postaje Gospino svetište. U ranu zoru posebno hodočasničko ozračje vlada na misi u crkvici Gospe od Ružarija na Opačcu. Ona se neslužbeno smatra i misom za vjernike iz grada Imotskog, ali na njoj sudjeluju i mnogi drugi, osobito mladi, od kojih mnogi stižu bosonogi. Prema predaji slavljenje mise u dubokoj noći puno prije zore potječe još iz turskih vremena. Tada bi fratri iz Manastira na otočiću u Prološkom blatu s vjernim narodom na tim samotnim ruševinama ˗ gdje je nakon benediktinskoga u predtursko vrijeme možda bio i najraniji imotski franjevački samostan pod okriljem noći slavili Gospinu svetkovinu kako bi izbjegli nasilje turskih zulumćara. Taj se običaj nastavio i nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1718. godine, a tada su venecijanske vlasti zemljište i ruševine samostana i crkve darovali omiškoj obitelji de Franceschi za zasluge u ratu protiv Turaka. U narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca “da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hršak

Ljeta 1959. godine u Modrom jezeru…..U drvenoj gondoli Frane Zen i Tonko Vučemilović Sarin, a u lađi Josip Braco Zen, Hilda Vrdoljak i Karmelo Poštenjak.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

U Modrom jezeru oko 1950. godine.. U gornjem redu s lijeva na desno su: Branko Borić, Hrvoje Malić, Ivica Borić Prćola i Ikić Čelan. Lijevo od Branka Borića je Ilonka Rako, Pelegrinova, Sena i Srećko Težulat su lijevo, a Peko Kusić desno. Dolje lijevo je Vlade Vicić, mala Seka Borić, Mladen i Dinko Borić, Tera i Tonka Strinić. Najdonji red: Mala Vicićka iz Rijeke Vladina nećakinja, Božo Bauk(?), možda mali Brajo Malić, potom Tonči Borić i Anteša Lončar.

Fotografija u vlasništvu Zdeslava Čelana