Marija Radovinović

Marija Radovinović, dipl. ing. agronomije (11.08.1929.-30.03.2009.) u imotskoj narodnoj nošnji. Marija je kći Marije Franceschi i dr Pave Radovinovića koji su uz nju imali još sina Jagu i kćeri Anku i Zoru. Nakon završene Realne gimnazije u Splitu upisuje Agronomski fakultet (Poljoprivredni fakultet) u Zagrebu koji završava 1957. godine. Zapošljava se u Opuzenu gdje je radila na pripremi podizanja prvih plantaža mandarina. U imotsku Vinariju dolazi 1962. godine gdje je kao dugogodišnja šefica laboratorija čak i bez obzira na različite otpore neumorno radila na poboljšanju uzgoja vinove loze u polju i proizvodnje vina. Mi njeni nećaci kao djeca sa strahopoštovanjem smo u laboratoriju gledali sve one tajanstvene epruvete u kojima se nešto kuhalo, a uz pucketanje vatre pričala nam je zanimljive priče o našim precima. Omiljena i dobra teta Marija bila je čuvarica obiteljske baštine i tradicije te sjećanja na prohujala vremena. Fotografija je snimljena u ožujku 1959. godine u avliji kuće Radovinović s pogledom na Jagulove vrtove.

Anamaria Marušić Tonković

Izvor: Obiteljska arhiva

Vjeko Franceschi

Vjeko Franceschi u Veneciji 15.srpnja 1966. godine. Peta je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), istinskog čuvara obitelji i obiteljske tradicije, najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca

.“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam biočetvorica nas.

Imao sam glas kao vjetar,ruke kao hridine,srcekao viganj.

Jezera su me slikala.

Dizali su me jablani.

Rijeka me umivala za sebe.

Peračice su lovile moju sliku.

Kad sam biotri moja bratai ja,kad sam bio četvorica nas.

Livade su me voljele.

Nosile su moj glasi njim su sjekle potoke.

Radovao sam se sebi.

Imao sam braću. Imao sam uspravan hod.

To su bila tri moja brata:moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

Materine ruke

O mati, mila moja mati, kako li je ruka tvoja znala, nježno
milovati
Poljupcem uljuljati, pjevušećim glasom čedo razgugutati,
uspavati
……………………………..
Žena, duša srca velikoga, svaka mati Imotskoga

Riječ majka je sve, beskrajna punina, ništa ne treba dodavati, jer nema ljepote, dobrostivosti, topline, milosti, niti drugih vrednota koje u tu riječ utkane nisu. U mom kraju majka je žena koja je – Čovjek. Sretnice ili nesretnice, sve bijahu trudbenice. Jedna slika na mom stolu kao okidač sjećanju na one koje u mnogim mjestima dobiše spomenike, a ove vile vridnice ne dozvolimo da dobiju zaborav. Pralje s naše Vrljike, Jaruge, mlaka i kanala što kao žile kucavice polju život znače. Na nježna pleća brime uprćeno, pognuta pod sukancima bilacima, lancunima, krpama i šarenim prostirkama, krtol veša u jednoj, a zovnica u kojoj je prakljača i sapun u drugoj ruci. Upregnuta hita k vodi. Suknja je za pojas zataknuta, bijela bedra promrzla, a ona žustrim pokretima, ruke u hladnoj vodi grije. Brzim, kružnim kretnjama natopljeno rublje nasapunava domaćim sapunom, kojeg je još jučer u duboku loncu o komaštrama skuhala od loja, kože, kostiju i užegnuta mesa i sve to začinila sodom kauštikom pa razlila u stare kalupe na dasku. Ruke
ubrzavaju, želi stvoriti pjenu, a onda kao da kiši od kapi koje pršte pod ujednačenim udarcima prakljače. Čvrsto držeći platno s njim niz vodu, uz vodu nebrojeno puta i u til časa oprano rublje prekrilo bi okolno grmlje, sušilo kroz generacije. Često su pralje ostavljale tako robu preko noći bez imalo straha da će nestati. Grupice mladih pralja pjesmom su dozivale momke koji su iz pristojne udaljenosti
brušketali tko će kojoj na silo. One su najčešće ispirale robu koja je prenoćila u maštelu s lušijom (lugom). Kada je stigao deterđent popularni Plavi radion lušije padaju u zaborav. Kazani su dobili novo ime, lonac za iskuhavanje robe, puni vode i rublja, posjeli bi se na trinoge na komin, puno žerave da lagano kuha, a onda ohlađeno rublje u krtole, pa na vodu ražentati. A onda je stiglo ronilo, štekaš u struju pa sa njim u lonac, a vani robu snježne bjeline. Neke žene su prale i gradsko rublje, jer novca nikada dosta. Prale su i tri generacije složno kao jedna, a djeca su pravila kule u blatu ili bosom nogom “vrtili” šencije za igru s franjama, koje najčešće bijahu kuglice od balinjere, jer caklenke su bile rijetkost, privilegij samo za sretnike. Pjesma pralja bi privukla i pastirice koje bi ih pohodile ne prestajući izvlačiti vunu iz kudilja, kako bi neki novi sukanac istkan za dotu, uronio u bistru vodu Vrljike. Oprano, prostrto, sada kući pjevajući, tek poneka s krunicom u ruci, a svaka u povratku naprtila burilo vode. U ruci sić sa friškom vodom jer večerati treba uz hladnu vodu s Vrljike. Djeca bi trkom kući reći muškoj glavi da će večera uskoro. Stol prekriven uštirkanim stolnjakom, najčešće rašćika u bronzinu, do Zdrave Marije sve pojedeno, pospremljeno, za otpočinuti vrijeme jer sutra zorom će pijetao rastjerati mrak.

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografija pralja s Vrljike početkom 1970 ih godine koju je snimio Braco Puljiz, urednik “Imotske krajine” u arhivu je Zavičajnog muzeja. Fotografiju je stranici Jagul wine cellar ustupila Snježana Tonković

Frane Keko Franceschi

Frane Keko Franceschi (ispred) sa rođakom Josipom Jozom Franceshi (desno) i prijateljem na Perinuši 1953. godine. Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine, a umro je u Splitu 08.12.2012. godine. Sin je Višanke Antice Radišić i Antuna Franceschi koji su uz njega još imali kćer Vanju Vanječku (1920.-2012.) i sina Antu Tonija (1926.-2013.). Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac Antun otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima priča iz prošlosti generacijama. Često je kao dječak sa mlinarima ručao puru dok ga je obitelj uzaludno čekala na ručku, a otac začuđeno govorio “Kako ovaj mali ništa ne jede”. Oko Keka su se cijeli njegov život okupljala i djeca i odrasli slušajući ga otvorenih usta kada je pričao kako se nekada živjelo ili neke tajne obiteljske priče pune pikanterija. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri jedinice Dore. Odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši koju je doživljavao jedinim istinskim domom. Keka kakvog se svi sjećamo možda je najljepše opisao Pročelnik Konzervatorskog odjela Imotski Ivan Alduk: “Za puno ljudi se kaže da su bili “dobri duhovi” nekog prostora! Ali te dvije riječi slabo bi opisale Keka! Tek bi ga dotakle… Davao je Perinuši sve ono što joj je trebalo da ona ne bude još jedna poluzaboravljena kuća! Davao joj je život i toplinu. A to je bilo puno i trebalo je znati kako polusrušenoj, hladnoj i vlažnoj kući dati toplinu.. Kako vam opisati njene davne vlasnike i stanovnike, a da vam se čini da ih i sami znate.. A o količini smijeha koje bi znao izazvati i kod ljudi koje bi prvi put vidio – bolje i ne pokušati govoriti! Sve je to mogao Keko! I još….!”. Nezaboravni Keko umro je iznenada u Splitu 08.12.2012. godine ali i dalje je prisutan kroz različite obiteljske i druge priče, legende, događaje, izreke…

(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

(Visoki jablani, Puti, 1922.)

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

U Lugu 1975. godine

Blagdan sv. Petra i Pavla i imendan dr. Pave Radovinovića tradicionalno se slavio u kući Radovinović Jagul. Na feštama na dr Pavinom velikom imanju u Lugu, Jagulovim barama okupila bi se ne samo rodbina već i brojni prijatelji i drugi Imoćani. Janjce je pekao vjerni Ante Asanović iz Vinjana, a druge delicije su se danima pripremale pod budnim okom Marije, dr Pavine supruge. Gosti koji su dolazili na proslavu donijeli bi obično poznate imotske slastice, a jela su bila servirana u nekoliko slijedova na svečano postavljenom stolu u hladu starih murvi. Mi djeca fešti bi se posebno radovali jer je za nas to bio uzbudljiv dan prepun svakakvih događaja i zanimljivih ljudi koji su dr. Pavi dolazili čestitati imendan.Dr. Pave Radovinović na imanju u Lugu 1975. godine okružen djecom i unucima. S desna stoje: sin Jago sa suprugom Marom, zet Slavko Tonković i kći Anka, Švicarac Rheto i Ana Dunda koja je pomagala u pripremi jela. Sjede kći Zora sa kćeri Marijom i dr Pave. S desna u prvom redu su: kći Marija, unuci Tomo i Branko Radovinović te Mila, Anamaria i Pave Tonković.

Anamaria Marušić Tonković

Anka Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.)

Prošlo je dvadesetpet godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić (1891.-1970.) iz Podgore i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji Darinke i Zane uz sestre Jasnu (1921.-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelj hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište koje su vodile ćasne sestre. Bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta, predsjednik Hrvatskog katoličkog orla i Hrvatske katoličke orlice, društava osnovanih 1922. godine u Imotskom. Bratovština Presvetog sakramenta posjedovala je nekoliko kuća i poljoprivrednih posjeda koji su bili opterećeni legatom odnosno izgovaranjem određenih misa svake godine. Zane je u dogovoru sa župnikom fra Stankom Marušićem prodao bratimske zemlje u Runoviću te je dobivenim novcem kupio kuću časnim sestrama i sirotištu kojeg su vodile. Zane i supruga Darinka bili su u najužem krugu ljudi koji se okupljao oko sluge božjega fra Ante Antića dok je boravio u Imotskome. Mala Anka kako su je zvali prijatelji koja je naslijedila dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke cijeli svoj život bila je dobrotvorka. Nije se udavala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Od Zaninih triju kćeri udala se samo Marija koja ima dvije kćeri dok je Jasna umrla mlada.Mala Anka do mirovine radila je kao službenica u Narodnoj banci, poslije SDK u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić među ostalim u nekrologu o Anki piše u listu Grad na gori: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom kršćankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan….Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim… Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljujući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše……Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani….Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković….. O Anki se uvijek govorilo sve najljepše… Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, kršćanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“. Mala Anka vječni mir našla je uz svoje najmilije na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Na fotografiji snimljenoj 1948. godine na Pazaru pokraj Domljanove kuće mala Anka Vučemilović uči voziti bicikl uz pomoć rođaka Voje Vučemilovića.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Zlatka Franceschi i Joško Tonković 1956. godine

Mislim i znam

Je l još fratarska ogradapriko zida, Jagulovoj namiguje.

Jesu li obje ljubičicama okupane,znam da dišu.

Modrog jezera još je voda bistra,do Crvenoga sada šetnica vodi,

neki drugi sjede na našim klupama.

Fortica čuva moj grad.

Netaknuta, čudesna, ista.samo smo mi odrasli,otuđeni i daleki.

Dobro ti jutro generacijo,

Probudi se, odsanjala si, ispunio se san.

Auto put je iz Zagreba.Gospin dolac čudesan stadion.

Biokovski tunel miriše na posolicu.

A na Topani živo raspelo Isusa,raširenih ruku u svitanje,

je l nas on to priziva?

U ovoj riječi srca.

Generacijo,puno je i tvoje duše.

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Mali rođaci Zlatka Franceschi i Josip Joško Tonković u proljeće 1956. godine u Jagulovoj ogradi.

Imotski gimnazijalci

Imotski gimnazijalci na izletu u Gaju proljeća 1952. godine. S lijeva odozgo stoje: Tonkica Jerković, Vera Tomić, Anita Benković, Nenad Markota, Milica Vlajčić, Milan Miki Tonković; Ispod: Senka Gaće, Kamilo Milo Benković, NN, Ante Braco Kusić, Rada Ivanišević (s naočalama), Marija Tomić te niže: Zvonko Pavić i Aco Grubišić. S lijeva u prvom redu sjede: Ranko Gudelj, Marija Zdilar, NN, Sanja Marendić, Joško Jozo Franceschi i Boro Ostojić.Fotografija u arhivi Ace Grubišića

Gajtan

Ivan Krištić Gajtan, sin Stipana i Anđe, nesuđeni fra Gajetan rođen je 22. srpnja 1888. godine u Podbablju, a umro je 19. prosinca 1963. godine u rodnom zaselku Hršćevani i otišao u legendu. Imotska krajina sredinom prošlog stoljeća poznavala je ljude na granici legende i zbilje, poput Marijana (Jurišića) iz Vira, Mate (Solde) Starinskog, Ivana Krištića Gajtana, za kojega se pričalo da je uzeo redovničko ime fra Gajetan, a onda je, zbog psihičkih smetnji, napustio škole i postao pučki apostol. Gajtan je bio boem, dobričina, redoviti posjetitelj svih derneka, na kojima bi obvezno održao i pokoji govor. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća svake srijede u Imotskom bi razgovarao sa spomenikom partizanki Vidi, kojoj je nagovještavao njezin brzi odlazak dobacivajući “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”, i još za njegova života taj je ružni spomenik maknut s trga. Gajtana, u narodu popularnog starca iz Hršćevana premlatio je jedan milicionar te je od posljedica batina ubrzo umro. Gajtan je platio glavom običaj da kao “narodna luda” govori upravo ono, što narod misli. A svakome tko postane živom legendom pripisuju mnoge zgode koje možda i nisu istinite. Tako i o Gajtanu pričaju kako je odgovarajući misu ponavljao i fratrove psovke, kako je ‘lizao oko Vide počinjući uvijek riječima: ,,Seko Vido, ne želin ti zla koli’ seki Ani, ali odnit će i tebe đava…” Pričaju tako da je nakon svjetskog rata Gajtan poručio graditeljima novog kamenog mosta preko Vrljike: ,,Pametno ste učinili što ga premošćujete poprijeko, s jedne na drugu obalu, a da ste krenili uzvodno, nikad taki most ne bi napravili!” O njegovim neobičnim besjedama, govorima i dogodovštinama pisalo je dvadesetak imotskih pisaca, publicista i kroničara (Dinko Štambak. fra Vjeko Vrčić, Ivan Raos, Anka Petričević, Petar Gudelj, Mladen Kljenak…). Dinko Štmbak u “Priči o Gajtanu” piše; “Ponekad bi se zaustavio pred radnjom, pred ćepenkom na kom je uvijek netko sjedio, slavni Gajtan, Gajtan Krištić, rod, mnim, mom splitskom učitelju. Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štektanje. “Prispio je Gajtan”, govorilo se po mjestu, govorkalo pred školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg planinskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske……Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. “Rode moj!”, izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom, nauko, jer “prispio je putnik sa brda sa planine” (naša pjesma i igra). Rekoh da je Gajtan zastajkivao i pred stričevom postolarijom, nikada nije sjedao na kameni ćepenak, zaurlao bi, lupnuo štapinom o zemlju, zatim, najprije iz tihana, zapjevao bi kratki odlomčić iz evangjelja po Matiju, početak na latinskom, nastavak na hrvatskom, a tada mu je glas zaista prelazio u vučje zavijanje. Zatim se smijao, cerekao, plakao, lelekao, ljubio svoju kvrgavu štapinu, bacao se na koljena, cjelivao zemlju, blagosiljao štapom postolare, prolaznike praveći štapom znak križa, a onda je iznosio svoje planinske doživljaje….”

POD KOMADOM PLAVA NEBA U LJUBAV ĐARDINI UŠUŠKANI, MIRISNI, USPAVANI

Cvite moj iz kamena što niče, grade voljeni đardinima nađinđani. Jezera ti oči bistre, ljepotane srca moga, svaki otkucaj slika Imotskoga. Ulice pod feralima, skalinade burom pometene, rosom umivene, na jezeru kolo smiono, kolo vilinsko. Svega u tebi, ali tvoji đardini trag u meni ostaviše. Lipota sto u sanjarenje ušuškava. Đardin. Ispod Općine i Suda, nama pred vrtićem Đardin. Zelen u svim nijansama. Miris borova k nebu ustremljenih, krošnjih prepletenih, ptičjim gnijezdima ukrašenih. Sunce se ogleda na šimširima, škripave staze *pržine* pod nogama. Odrastanje u raju. Darivao si nas nesebično ciklamama,ljubičicama i narcisima, Znali smo, zima odlazi, snijeg kopni, proljeće se došuljalo do stare šljive nakićene pupovima nabubrenim pred prasak mirisnih cvjetova. Cvala je stara jabukamedna ploda, Teta Anka (Bunčić) će nas osladiti štrudelom kakav nećemo nikada više zagristi. A džem od šljiva u knedle će umotati, čovječuljci će se “obrzdaviti” prstiće licnuti i sramežljivospustiti glavice kad vide ono mahanje glavom lijevo desno teta.Naš Đardin sočnim voćem obilovao, darivao, a mi ga pazili ko majka novorođenče. Cijeli jedan kut bio je prekriven čuvarkućama i u sredini zelene prostirke, zerzdelija. Perunike podno zida Općine neumorno su cvale tiskajući tulipane crvene poput teta Marijine (Carić) šminke na usnama. Predraga naša teta Marženka. Kao nestvarna. Najljepša vila iz naše bajke koju smo živjeli istinski upijajući sva nova saznanja i spoznanja. Uljudno ponašanje, damsko sjedenje, pribor za jelo vam je produžena ruka i bum, eksplozija smijeha, nismo razumjeli. Zbog nje smo zavoljeli Poštarevu bajku. Ona je bila naša junakinja Marženka; Lice ukrašeno madežom kojeg je iscrtavala, nekada ugašenom šibicom. Povela bi nas u Đardin, posjedali bi Tintilinići gurajući se što bliže njenom krilu i pitala bi:Što vam kažu jorgovani? A oni, oplavljeni miomirisnim piramidama rozih cvjetova, sa sramežljivo provirenim zelenim listićima su radosno poručivali: Bliži se Prvi maj, pripreme za novu predstavu, koja će sigurno napuniti kino u Ligutića ulici. Mi na pozornici, a teta Marija iz poda šapuće manje hrabrima,Kino uvijek prepuno, a glumci ponosni na svoje umijeće. Đardinu i njegovim stanovnicima u čast, nizale se predstave i kostimi Patuljci ……mi radimo, mi sadimo, mi čuvamo, mi volimo Đardin naš. Gljivice ko poslije kiše, ponosnih klobuka, rasipaju se ispod stabla, plešu i pjevaju zvonko. Vile, kralj, kraljica, kraljevna i netko je iskamčio biciklo, zaslužno, briljantan glumac. Leptirići. Bilo ih je u Đardinu svih boja i veličina, al na pozornici se grleno orilo: Leptiriću, šareniću, odi k meni amo,Evo jedan crven cvjetak, pomiriši samo.Kostimografija vrhunska iz škara i mašine teta Marije (Markotine)Probe u kući, cvileće drvene skale i miris bublica iz pekare u Radovića kući. Pamtim je kao blago lice zagonetna osmijeha. Osobu savršenog umijeća u izradi kostima, a nama je davalaostatke tkanine i od toga smo sa njom šivali lutkice, haljinice i prekrivače za kolica, što bijahu kutije iz Mate Bate. Poznato aa. Kako zaboraviti te opojne nektare sjećanja. Đirane Đardina ukontrastu sa šimširima koji su bili naš labirint pravolinijskih stazica, rojeve leptira u vratolomnom letu obrušavanja na Pasji trn u cvatu. Vrijedne pčele s nogama punim peluda i onaj prvi susret s lastama. Općinska nastrešnica bijaše cijeli lastavičiji grad. Cvrkutale su neumorno. Oko tobogana bijaše more tratinčica i mnoge su platile glavom na hoće, neće ili voli, ne voli. Preko noći bi se jedan dio Đardina presvukao u crvene kapice, a onda su cvijetovi maka u našim ručicama postajali kinezi, a tratinčice lančići i narukvice.Tamo na proširenju pred stepenicama za ulaz u vrtić naučili smo prva slova. Krede u bojama i beton sa ugraviranom cingarelom, a oko nje švrakopisa svakojakih i jakih poruka poput: On i ona zaljubljeni par, ha ha ha. Bili smo napredna djeca i preslikači ponašanja starijih iz ulice. Pošla majka s kolodvora i eci peci pec, pa trk trk u portune.Danas nema Đardina: Sniva pod “asvaltom”, sa nevjerojatno precizno iscrtanim linijama parkirnih mjesta. Današnji labirint, nimalo zelen, još manje mirisan, po najmanje lijep. Zato nama na sjećanje, a nekima na podsjećanje. Može ptić iz gnijezda ma će uvijek znati kako je mirisalo.

P.S.Ooooo vratite mom Gradu blještavost,

Jer Sunce je

Podarite mu Gaj, Đardine, vrtove,

Jer vrijeme je

Sačuvajte mu dušu

Bezvremena je.

Mercedes Ceda Marinković

Na 1. fotografiji mali vrtićki leptiri, stoje s desna: Marijana Rebić, Alma Gudelj, Jelena Vučković i Mercedes Brekalo. Na 2. fotografiji iz arhive obitelji Tonković stoje djeca iz vrtića te daci I i Ii razreda snimljeni ispred danas zapuštene zgrade škole u Rišćanskom selu 1960. godine. U bijeloj majici stoji treći lijevo Joško Tonković, a do njega je Dinko Franceschi.