Imotski ogranak Matice hrvatske objavio je knjigu „Život dida Petra”, autobiografske zapise 83-godišnjeg Imoćanina Petra Peruce Nikolića, dipl. ing. geodezije. Autor ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR koji već dugi niz godina sa Zlatkom Modrinićem, razvija za grafičku obradu podataka.
Promocija knjige održana je 06. svibnja 2023. godine u Perucinom stanu u Dioklecijanovoj palači. U prvom dijelu knjige opisao je Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu.
U nastavku se daje jedna anegdota iz Perucinih gimnazijskih dana:
U imotskoj gimnaziji svake godine kod upisa u prvi razred učenici su učili jezik koji je te godine bio po nekom redu francuski. Generacija prije mene slušala je njemački, prije njih engleski ili ruski i tako naizmjenično. Nastavnik Žarko Kralik došao je iz Splita, markantna osoba, strogog ponašanja , besprijekorno obučena kod nas učenika izazivao je strah. A tek francuski jezik kompliciran do boga. Iz tog vremena pamtim jednu zgodu koja se baš odnosila na profesora Kralika. On je u to vrijeme posjedovao motor francuske proizvodnje, mislim da se zvao Husqvarna ili tako nešto. Jedno jutro negdje oko 8 sati, mater me poslala kupiti kruh. Na moju nesreću, na putu do kruha susretnem nastavnika Kralika, htio sam ga izbjeći. Mi djeca bi utekla kad bi u daljini vidjeli da bi se mogli susresti sa profesorom. Međutim, on je mene vidio i pozvao me: Nikolić!….. zastao sam i lagano krenuo prema njemu. Gdje ti ideš ? upitao me. Druže profesore , mama me poslala po kruh odgovorih mu. Kad budeš gotov odnesi kruh kući i onda trkom do Pećinih i očisti mi motor. Obitelj Pećo (Petyo) stanovala je na drugom kraju grada, ugledna obitelj, a Kralik je kod njih stanovao. Kupio sam kruh i mamu izvijestio što mi je Kralik naredio. Oko devet sati uputio sam se prema kući Pećo. Ušao sam u dvorište gdje je bio parkiran motor. Prekrasan motor tamno crvene boje koji je kad je bio u punom sjaju izazivao u nama uzdahe. U tom momentu izgledao je kao da ga je netko potopio u blato, a drugi ga iz tog blata izvadio. Gdje je on te večeri bio sa motorom za mene je ostala vječna tajna. Lagano sam počeo strugati blato, između kotača i nosive konstrukcije. Malo po malo ukazivali su se obrisi metala tamnocrvene boje. Mama Pećinih donijela mi je tople vode i neke krpe. Tada sam tek započeo čišćenje, kada se gro blata već nalazio na zemlji. Pomagala mi je i gospođa Pečo, metlom i „škovacerom“ kupila je blato a ja sam novinama „luštrao“ komad po komad metala. Sunce se već davno diglo ,kapljice znoja sakupljale su se na licu i oko dvanaest sati ostavio sam Husqvarnu da u punom sjaju zablista i ukrasi dvorište Pećinih. U dva sata počima škola, a ja ni jedan domaći rad nisam napisao. Prvi sat francuski. Ulazi profesor Kralik, sjeda za stol, najprije upisuje tko ne dostaje u razredu, gleda po razredu i govori“ Neka mi današnju pjesmicu, pjesmicu recitira Nikolić!“ Ja sjedim u prvoj klupi dignem se na noge sa rukama uz tijelo i počnem recitirati „ A ževi ,ževi druže profesore ja sam vam cijelo jutro čistio motor“. U stvari to je bio samo naslov pjesme koju smo mi taj dan trebali naučiti. Urnebes smijeha u razredu, Kralik kao da ga je netko mokrom krpom udario po glavi. Naravno preko velikog odmora cijela je škola znala što je Nikolić napravio Kraliku. Dugo se o toj mojoj hrabrosti pričalo u školi. Dakako palo bi u zaborav da ja to sada nisam spomenuo.

Momačka ekipa ispred crkvice Gospe od Anđela na ulazu u Topanu 1956. godine. Sjede: Miroslav Lekić Pupa i Branko Tomić, stoje s lijeva: Petar Peruca Nikolić Kvirin Smoday, Mladen Anić, Bogdan Potkonjak i na vrhu Josip Braco Zen.

https://www.imotska-krajina.hr/autobiografska-knjiga…/ 

Prije 113 godina, 01. travnja 1910. godine rođena je Ana Dunda, najstarija od devetoro djece Petra Pjera Dunde i Klotilde Matilde Vicić. Aninih osmoro braće i sestara su: Ivo (1912.-1990.), Radivoj (1914.-1943.), Mira (1919-1990.), Emilija (1921.-2021.), Celestina Ćela (1923.-2001.), Milena (1925.-2019.), Tonći (1927.-2018.) i Sveto (1930.-2018). Kako je Matilda umrla 1935., a Pjero 1940. Ana je kao najstarija postala glava obitelji koja se brinula za mlađu braću i sestre. Iako su je se braća i sestre pomalo bojali jer je bila autoritativna bila je pravedna te je njezina riječ uvijek bila zadnja. Kako se generacijama u obitelji Dunda i šire prenosilo bile su dovoljne tri riječi:” Ana je rekla….” Kao vrlo mlada zaposlila se u Duhanskoj stanici da bi obitelj uopće imala sredstava za preživljavanje. Ana, narodna žena sa velikom dušom pomagala je i drugima koliko je mogla te su je mnogi molili za kumstvo što je rado prihvaćala. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljene imotske tradicije vezane uz svakodnevni život ali i uz prigodne datume. Ana je bila odlicna kuharica i vrsna poznavateljica starih imotskih jela. Prijatelji i rodbina pa tako i ja od nje bi za vjencanje dobili kao poklon imotsku tortu i rafiole ukrasene sparogama u vrijeme dok se te slastice nisu masovno proizvodile. Ana je voljela dobro jesti sto se na njoj i vidjelo iako je Imala visok tlak i nije smjela jesti masno i zestoko, ali nije ona mogla odoliti dobroj spizi pa se toga nije odricala. A za svaku sigurnost bi iza dobrog jela popila tabletu viska za tlak. I dozivjela 90 godina, umrla je 17. siječnja 2000. godine, a njenim odlaskom otišao je i jedan dio starog Imotskog u povijest. Na fotografiji snimljenoj za Anin 55. rođendan, 01.04.1965. u gornjem vrtu (na mjestu novije kuće Dunda) stoje s desna: dr Pave Radovinović, Frančeska Dunda, Ana Dunda, iza nje je Frane Krilić, ispred njega kći Tanja Čutura, do nje sestra Branka Čuture, zatim Mira Krilić rođ. Dunda, Sveto Dunda, ispod sin Ivo i mala rodica Merica Kesić.

Draga Ana zauvijek si ostala u sjećanju ne samo tvoje obitelji već i mnogih drugih Imoćana!

Svima je poznata omiljena ljetna zabava Imoćana, a to je provoditi vrijeme u Modrom jezeru bilo kupanju, ronjenju, veslanju ili jednostavno razgovoru. Međutim malo je poznato da bi se i u zimskom razdoblju Imoćani spuštali u Jezero…. Na fotografiji klapa mladih Imoćana nosi gondolu iz Jezera nakon jednog zimskog veslanja 1959. godine. U klapi su: Josip Braco Zen, Stjepan Težulat Banac, Dominik Mili Zen i Branko Tomić. Zanimljivo je da je gondolu na fotografiji izradio Dragan Zen, tada četrnaestogodišnji dječak, drugu gondolu je izradio Vojo Vučemilović, a kasnije su se kao “kalafati” okušali i drugi Imoćani. Mnogi Imoćani se i danas sjećaju aluminijske lađe koja je desetljećima bila u jezeru međutim različite su teorije o toj lađi. Stoga se u nastavku daju točni podaci o lađi, a po kazivanju samog Brace Zena. Čuvena aluminijska lađa kojom su se koristile generacije Imoćana u jezeru je vlasništvo, ideja i rad Josipa Brace Zena. On je 1959. godine u Mostaru kupio za svoju mjesecnu placu pola rezervoara za gorivo od aviona, točnije američkog presretača Thunder Jeta. Pogrešna je teorija da je lađa rađena od aviona koji je u ratu srušen u Crveno jezero. Dakle u taj rezervoar je uložen Zenov veliki trud, da bi ostvario zamišljeno. Lađa je bila dostupna svima, samo je veslač morala biti odrasla osoba. Bila je poprilično nestabilna pa bi iz neopreza znala potonuti, što bi povuklo čitavu akciju izranjanja.To je bila Zenova lađa, ali kako je on bio i ostao čovjek otvorenog srca i lađa svih Imoćana koji su znali uživati, a i veslati. Ipak, na kraju sezone kupanja zimski mir bi pronašla u dvorištu svog Zena. Tu i danas svjedoči o jednom divnom razdoblju i čeka restauraciju makar nikad više ne zaplovila jezerskom modrinom….Puno nas više nema, ali ona je tu….

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Imotska glazba 1959. godine na skalinama, fotograf Jure Ivanović. S lijeva u prvom redu sjede: Jozo Težulat, Ante Tonko Vučemilović, Ante Toni Tadić, kapelnik Stjepan Spiegel, Stanislav Težulat, Frano Pancirov, Ivo Carić, Abram Rako, Ante Jeličić, Mladen Mostarčić. Na podu sjede: Veljko Ostojić i Slobodan Pancirov. S lijeva u drugom redu: Tonči Bekavac, Dominik Zen, Mile Vričko, Frane Marendić, Josip Baričić, Mirko Škeva, Davor Meštrović, Tonći Brekalo, Slobodan Kosanović, Anton Tonko Jokić. S lijeva u trećem redu; Nikica Vrdoljak, Siniša Dunda, Petar Tonković, Teo Carić, Ante Đuka, Mario Tonković, Ante Jadrešić, Ljubo Rebić, Nikola Vujević, Ante Vujević, Borivoj Ostojić. S lijeva u četvrtom redu: Milan Vodanović, Ante-Đulbo Meter, Kvirin Smoday, Ivan-Điđo Olujić, Vinko Vučemilović, Jozo Mršić, Jozo Katanušić i Branko Tomić. 

Jelavića dolac, prirodna vrtača uz istočne rubove Modrog jezera 1970. godine. Zanimljivo je da je veliki dio Doca bio u vlasništvu obitelji Jelavić iz koje je potekla majka legendarnog hrvatskog boksača Mate Parlova. Skupina imotskih mladića u dobi od od 14 do 16 godina ljeta 1925. godine utemeljili su nogometni klub pod imenom “NK IŠK” (Imotski športski klub). U toj skupini bili su Radoslav i Miroslav Nikolić, Slavo Mršić, Jozo Štambak i Pere Ćosić. Nešto kasnije su im se pridružili Branko Korbel, Ante Lovrić i Joško Sučić. Nogometaši su na bijeloj majici imali hrvatsku trobojnicu. NK IŠK kratko je djelovao, a 1932. godine osniva se ND (nogometno društvo) Zagorac koji je imao i svoju navijačku pjesmu te djeluje do II. svjetskog rata, kada se gasi. Nogomet se igrao po ledinama, na Konjevodima u Glavini Donjoj i Dilima. Dugo se prepričavao događaj iz Dila kada je na pola utakmice stigao vlasnik ledine i vilama rastjerao igrače. Jedan od najpoznatijih svjetskih nogometnih menadžera Fulgencije Fuđo Vučemilovič alias Aldo Valentini (1917.) godinama je pružao potporu imotskim nogometašima te je od njega 1952. godine potekla ideja za izgradnju stadiona u Jelavića docu. Do tada imotska mladost na dnu Doca igrala je nogomet, tu se se tražile biljke za školski herbarij, tu su se sastajali zaljubljeni parovi…. Godine 1974. godine, na inicijativu imotskih sportskih djelatnika, započele su pripreme za otkup zemljišta i izradu projektne dokumentacije te izgradnja stadiona započinje 1976. godine. Da bi se igralište izgradilo do pravilima predviđenih dimenzija, bilo je potrebno nasuti ogromne količine zemlje i kamenja, pa je danas vrh igrališta čak 43 metra viši od nekadašnje najniže točke vrtače. Izgradnja stadiona uglavnom je završena 1988. godine, a NK Imotski osnovan je 31.ožujka 1991. godine. Jelavića dolac je 1997. godine preimenovan u Gospin dolac po zavjetnoj crkvici Gospe od Anđela koja se nalazi unutar tvrđave Topana. Kako je stadion smješten u jedinstvenom ambijentu u podnožju srednjovjekovne tvrđave i neposrednoj blizini Modrog jezera, naročito iz zraka dobiva spektakularne kadrove te je redovno u izboru za najneobičnije stadione svijeta. Tako ga je BBC uvrstio 2017. godine među deset najljepših na svijetu, a nedavno španjolski AS među 31 najzanimljivija stadiona na svijetu.

Fotograf: Hrvoje Vojo Vučemilović

Pazar u Imotskom ljeta 1966. godine…. U dnu slike vidi se kuća koja je nekad pripadala obitelji Milinović, danas je u prizemlju poslovnica P.B.Z. Do nje je kuća koja je pripadala Marku Đamonji, a poslije obitelji Mostarčić. Poslovni prostor u prizemlju sada je vlasništvo obitelji Roso. Kula koja je bila vlasništvo Sulejman bega Ćosića pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Od Ćosića kule slijedi niz kuća i vrtova do kraja ulice, sve u vlasništvu Vučemilovića. Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika, trgovca i Načelnika Imotskog pred II svjetski rat, Ljube Tripala (1902.-1945.) zasađen je drvored lipa 1925. godine sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika.

Fotografija koju je snimio dr Ivo Hršak u vlasništvu Mile Franceschi Hršak 

Imotska Pjaca ljeta 1966. godine….. Na središnjem dijelu vidi se kuća Jerković koju je 1850. godine sagradio Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat . Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet u Beču. Jelena i dr Iko imali su sina Kolomana, također pravnika te kćeri Luciju i Mariju, U Sa Lijevo je lijepa kamena kuća koju je sagradio između 2 svjetska rata ljekarnik Paškal Ferrari, doseljenik sa Paga. U prizemlju kuće Ferrari do nedavno bila je smještena apoteka koja je prethodno bila u prizemlju kuće Jerković. Paškal je oženio Imoćanku Klotildu Ligutić s kojom je imao sina Stjepana Nina i kći Rozinu. Mr.ph. Nino Ferrari koji je dugi niz godina nastavio očev ljekarnički posao oženio se sa Zlatu Franceschi. U braku je rođena kći jedinica Renata Renica, a njenom smrću 2017. godine izumrla je obitelj Ferrari u Imotskom.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, a u vlasništvu je Mile Franceschi Hršak

Imotska Pjaca početkom 70-ih godina prošloga stoljeća. Na fotografiji lijevo dijelom se vidi čuveni Betun, nekadašnje srce imotske Pjace i omiljeno sastajalište svih generacija. Na Betunu su se slušale najnovije ćakule i klapske pjesme, na njemu se plesalo i pjevalo, zabavljalo, svađalo, na njemu se igrao mali balun i organizirali nogometni turniri. Na Betunu se molila Zdravo Marija u večernjim satima, na njemu se učilo, pisalo, prepisivalo, slavile se mature i rođendani. Betun pamti i prve ljubavi, poljupce kao i prolivene suze zbog nesretnih ljubavi. Na Betunu je bio početak i kraj svih događanja u Imotskom, o njemu su pisane pjesme. Sredinom 1970-ih na srcu Imotskog sagradila se zgrada Komiteta koja se mogla sagraditi bilo gdje u Imotskom. Ali ne netko je htio graditi upravo na Betunu, netko je htio uništiti dušu Imotskog………

Prisjetimo se imotskog Betuna kroz divnu pjesmu Mercedes Cede Marinković iz zbirke pjesama posvećene Imotskom “Nostalgija čuvar baštinjenog mi” (2015.)

BETUN
U srcu grada ljubljeni plac betuna,
oko njega ko kolajna mirisi portuna.
Teta Ankina lipa glava u vonju pašticade, njoka,
u vrbovoj korpi kroštule, fjok do fjoka.
Teta Lelina vitrina, krempite, škartoceti, mandulat,
i svakom ditetu na štapić krema za oblizat,
i niko brzdav nije bio, jezikom se umio.
U kavani priko, barba Boško, zvone prazne žicane gajbe,
iz Delića podruma cvili drebank, stare mu šajbe.
Demiri drvenom kašikom đelat vadi,
a svaki ćaća portafoj, na, pa s društvon osladi.
Barba Nino moj, Toni, Tonko,none i teta Alba,
teta Bosa, barba Mile i puno dragi lica,
tisna kamena klupa i barba Vukina mesnica.
A Betun srićom prikrcan.
Svak svakom u dušu znan.
Dreka, cika, barekinade, vonj masti, kruha, cukra i domaće marmalade.
Na kantunu oni što faćkaju, a cure onako ko neću,
mada svakoj na licu crvenilo izmamilo u oku sreću.
Prid kavanom VUS se lista kava vonja, toči se pelinkovac,
niz ulicu balinjere, malešan svaki za njima klapetalo naganja,
obruč od bačve, kormilo mu u spretnoj ruci žica,
hula hop vrti svaka ulična plačljivica,
A oni svi isti, grupno prvi, njima su od betuna kolina u boji krvi,
i samo će onaj do suza ranjen upomoć zvati
Ciciljanovi će mu ranu melemom pomazati,
a onda će mu barba Nino B vitamina dati.
Ta slatka zrnca svaki od nas znade,
slađa od najukusnije čokolade.
I ko li će ga znat zašto smo ih mišja… naučili zvat.
Pod betunom projektor snop svitla iskašljava,
balkon, parter, puni, kino Sloboda,
mi po zidu oslušnuti malo,
ić u kino bilo je normalno, pa nam se nije dalo.
Lipše je bilo do Mazzove kuće svratit,
a onda nizbrdo na rošule, balinjere, Betunu se vratit.
Naš Betun bio je kos, od ulice ima je strminu
po njoj su sva dica mirila visinu,
a kad si prirasta ogradni zid, tek si po noći moga na Betun,
inače teta Milica ukor, posrami te, učas si blid:
– Marš s njiova, pusti mi dicu, al te nije stid.
I neko vrime nisi u stvari zna, di ti je na i oko Betuna misto.
A onda jedan dan, pao je svima tlak, zavladao mrak,
izbilo Betunu iz pluća zrak,
Pa sad Betun pod kamenom stenje.
Ječi, jer dalo mu nov epitet, nema više Betuna
sad je Komitet

Vinarija klimava na polju, ko sojenica na kolju

Kad se sitim vinarije moje
imala je pića svake boje.
Vina kujundžuše, crnca rudežuše,
vina smederevke, vina španjolke,
rakije ive, mare, loze,
mesa od ovce, mlika od koze
pinušavog vina, ljutaca džina,
aperetiva od pelina, soka od malina,
radnika ko na Vranu ovaca,
svakog dobra i za sve novaca.

Primale se redovito plaće
na svakom dobro stale gaće.
Zvala se “Vino, duhan, voće”
pa joj prikrpili kruv, kanal i smeće.
Unda su joj natrali kombinet,
pa joj na to još prišili jaja
pa se pojavio “Vinoprodukt”,
pa joj zabio nož u leđa ko Cezaru Brut.
Imala je puno cisterna, traktora, auta;
nekim bila Amerika, nekim maćeha kruta.

Putovalo se, gradilo, kusalo i pilo,
dok je jadnoj istančalo tilo.
Unda su načinili veliku sramotu
radnike tirali kući, dali im dotu.
Dota se istopila, nije svakom bilo
ostale su napušili mirovinskom u krilo.
Tako operušana ostala bez krila
braća su je brzo za se pritvorila.
Digla se je na noge preostala raja,
pritvorbenicima brzo polupali jaja.

Nastala je u njoj grobna tišina,
pa sad misto cisterne privozi mišina.
Jedni opet lipo žive i bez brige dišu,
jer na jednog radnika sedmorica pišu.

Josip Braco Zen (2016) Moga sam i više