Dogana 1950. godine

Čekanje na otkup duhana u dvorištu Duhanske stanice u Imotskom 1950. godine.
….Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamnošnju otkupnu stanicu Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac bi dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana, to se popularno zvalo- dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 01. studenog, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem bi se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom….Kvalitetu duhana određivao je procjenjitelj ili stimadur. Po kilogramu lista moglo se dobiti do 1,5 kruna. To je bilo više nego je težak mogao dobiti kao nadnicu za dan kopanja, koja je iznosila 1 krunu ili otprilike 10 kg pšenice. U doba Austrije isplata se obavljala odmah i to samo u kovanicama, nikad u papirnatom novcu,nKućanica bi tog dana išla s mužem u Doganu te je bila zadužena da novac od predaje duhana u sigurnosti donese navečer kući, Povratak kući s nestrpljenjem su očekivali svi ostali ukućani te bi se tada cijela obitelj skupila oko prebrojavanja novca i slušanja beskrajnih priča o događajima tog dana……

Snježana Tonković (2009.) Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom

Pazar 1966. godine

Pazar u Imotskom ljeta 1966. godine…. U dnu slike vidi se kuća koja je nekad pripadala obitelji Milinović, danas je u prizemlju poslovnica P.B.Z. Do nje je kuća koja je pripadala Marku Đamonji, a poslije obitelji Mostarčić. Poslovni prostor u prizemlju sada je vlasništvo obitelji Roso. Kula koja je bila vlasništvo Sulejman bega Ćosića pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Od Ćosića kule slijedi niz kuća i vrtova do kraja ulice, sve u vlasništvu Vučemilovića. Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika, trgovca i Načelnika Imotskog pred II svjetski rat, Ljube Tripala (1902.-1945.) zasađen je drvored lipa 1925. godine sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika.

Fotografija koju je snimio dr Ivo Hršak u vlasništvu Mile Franceschi Hršak 

Pjaca 1966. godine

Imotska Pjaca ljeta 1966. godine….. Na središnjem dijelu vidi se kuća Jerković koju je 1850. godine sagradio Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat . Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet u Beču. Jelena i dr Iko imali su sina Kolomana, također pravnika te kćeri Luciju i Mariju, U Sa Lijevo je lijepa kamena kuća koju je sagradio između 2 svjetska rata ljekarnik Paškal Ferrari, doseljenik sa Paga. U prizemlju kuće Ferrari do nedavno bila je smještena apoteka koja je prethodno bila u prizemlju kuće Jerković. Paškal je oženio Imoćanku Klotildu Ligutić s kojom je imao sina Stjepana Nina i kći Rozinu. Mr.ph. Nino Ferrari koji je dugi niz godina nastavio očev ljekarnički posao oženio se sa Zlatu Franceschi. U braku je rođena kći jedinica Renata Renica, a njenom smrću 2017. godine izumrla je obitelj Ferrari u Imotskom.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, a u vlasništvu je Mile Franceschi Hršak

Betun

Imotska Pjaca početkom 70-ih godina prošloga stoljeća. Na fotografiji lijevo dijelom se vidi čuveni Betun, nekadašnje srce imotske Pjace i omiljeno sastajalište svih generacija. Na Betunu su se slušale najnovije ćakule i klapske pjesme, na njemu se plesalo i pjevalo, zabavljalo, svađalo, na njemu se igrao mali balun i organizirali nogometni turniri. Na Betunu se molila Zdravo Marija u večernjim satima, na njemu se učilo, pisalo, prepisivalo, slavile se mature i rođendani. Betun pamti i prve ljubavi, poljupce kao i prolivene suze zbog nesretnih ljubavi. Na Betunu je bio početak i kraj svih događanja u Imotskom, o njemu su pisane pjesme. Sredinom 1970-ih na srcu Imotskog sagradila se zgrada Komiteta koja se mogla sagraditi bilo gdje u Imotskom. Ali ne netko je htio graditi upravo na Betunu, netko je htio uništiti dušu Imotskog………

Prisjetimo se imotskog Betuna kroz divnu pjesmu Mercedes Cede Marinković iz zbirke pjesama posvećene Imotskom “Nostalgija čuvar baštinjenog mi” (2015.)

BETUN
U srcu grada ljubljeni plac betuna,
oko njega ko kolajna mirisi portuna.
Teta Ankina lipa glava u vonju pašticade, njoka,
u vrbovoj korpi kroštule, fjok do fjoka.
Teta Lelina vitrina, krempite, škartoceti, mandulat,
i svakom ditetu na štapić krema za oblizat,
i niko brzdav nije bio, jezikom se umio.
U kavani priko, barba Boško, zvone prazne žicane gajbe,
iz Delića podruma cvili drebank, stare mu šajbe.
Demiri drvenom kašikom đelat vadi,
a svaki ćaća portafoj, na, pa s društvon osladi.
Barba Nino moj, Toni, Tonko,none i teta Alba,
teta Bosa, barba Mile i puno dragi lica,
tisna kamena klupa i barba Vukina mesnica.
A Betun srićom prikrcan.
Svak svakom u dušu znan.
Dreka, cika, barekinade, vonj masti, kruha, cukra i domaće marmalade.
Na kantunu oni što faćkaju, a cure onako ko neću,
mada svakoj na licu crvenilo izmamilo u oku sreću.
Prid kavanom VUS se lista kava vonja, toči se pelinkovac,
niz ulicu balinjere, malešan svaki za njima klapetalo naganja,
obruč od bačve, kormilo mu u spretnoj ruci žica,
hula hop vrti svaka ulična plačljivica,
A oni svi isti, grupno prvi, njima su od betuna kolina u boji krvi,
i samo će onaj do suza ranjen upomoć zvati
Ciciljanovi će mu ranu melemom pomazati,
a onda će mu barba Nino B vitamina dati.
Ta slatka zrnca svaki od nas znade,
slađa od najukusnije čokolade.
I ko li će ga znat zašto smo ih mišja… naučili zvat.
Pod betunom projektor snop svitla iskašljava,
balkon, parter, puni, kino Sloboda,
mi po zidu oslušnuti malo,
ić u kino bilo je normalno, pa nam se nije dalo.
Lipše je bilo do Mazzove kuće svratit,
a onda nizbrdo na rošule, balinjere, Betunu se vratit.
Naš Betun bio je kos, od ulice ima je strminu
po njoj su sva dica mirila visinu,
a kad si prirasta ogradni zid, tek si po noći moga na Betun,
inače teta Milica ukor, posrami te, učas si blid:
– Marš s njiova, pusti mi dicu, al te nije stid.
I neko vrime nisi u stvari zna, di ti je na i oko Betuna misto.
A onda jedan dan, pao je svima tlak, zavladao mrak,
izbilo Betunu iz pluća zrak,
Pa sad Betun pod kamenom stenje.
Ječi, jer dalo mu nov epitet, nema više Betuna
sad je Komitet

Imotska Vinarija 1963. godine

Vinarija klimava na polju, ko sojenica na kolju

Kad se sitim vinarije moje
imala je pića svake boje.
Vina kujundžuše, crnca rudežuše,
vina smederevke, vina španjolke,
rakije ive, mare, loze,
mesa od ovce, mlika od koze
pinušavog vina, ljutaca džina,
aperetiva od pelina, soka od malina,
radnika ko na Vranu ovaca,
svakog dobra i za sve novaca.

Primale se redovito plaće
na svakom dobro stale gaće.
Zvala se “Vino, duhan, voće”
pa joj prikrpili kruv, kanal i smeće.
Unda su joj natrali kombinet,
pa joj na to još prišili jaja
pa se pojavio “Vinoprodukt”,
pa joj zabio nož u leđa ko Cezaru Brut.
Imala je puno cisterna, traktora, auta;
nekim bila Amerika, nekim maćeha kruta.

Putovalo se, gradilo, kusalo i pilo,
dok je jadnoj istančalo tilo.
Unda su načinili veliku sramotu
radnike tirali kući, dali im dotu.
Dota se istopila, nije svakom bilo
ostale su napušili mirovinskom u krilo.
Tako operušana ostala bez krila
braća su je brzo za se pritvorila.
Digla se je na noge preostala raja,
pritvorbenicima brzo polupali jaja.

Nastala je u njoj grobna tišina,
pa sad misto cisterne privozi mišina.
Jedni opet lipo žive i bez brige dišu,
jer na jednog radnika sedmorica pišu.

Josip Braco Zen (2016) Moga sam i više

Vlado Vicić

U Zagrebu je 15. kolovoza 2022. godine umro dr. Vlado Vicić koji je skladao najljepše klapske skladbe o rodnom gradu Imotskom. Tri najveće ljubavi Vlade Vicića rođenog 9. . srpnja 1930. u Imotskom su: pisma, obitelj i Imotski. Kažu, da Vlade kad se rodio nije zna plakat – odma je piva, la-la-la čulo se iz bešike. Ka dite piva u fra Stankovom crkvenom zboru “Slavuj”. Kad postaje momčuljak odlazi pod imotske ponistre po misečini u serenade sa klapom. I nastaju Vladine pisme: “PISMA IMOTSKOME”, “IMOTSKA SERENADA”. Tu su i prve ljubavi: “NAJLIPŠA CURA U IMOTSKOM” i ćakule oko njih: “IMOTSKE ĆAKULONE”.
Uputio se Vlade u Zagreb na studij medicine, i to one, ako čovik oće da ga Vlade lici, Vladi treba pokazat zube. Stomatolog. Uz studij Vlade uči note i na radost svoje gazdarice, uči i trubu. Liti, svira trubu u Imotskom domaćem jazz-u “TA-BU”. Kitio je Vlade svoju kajdanku najlipšim notama iza violinskog ključa. Bilo je tu nota kao zrno sočivice, a kako su mu cakla na očalima debljala, note su mu sve vise sličile zrnima biži. Te Vladine note rado primaju na Radio Zagrebu, pa mu tamo pisme snimaju, a pivaju ih: Ansambl “Dalmacija”, Boris Nikolić, Ljiljana Budićin, Ivo Pincetić, Mladen Biočina, Toni Kljaković, Anica Zubović, Nela Repec i Vicko Nikolić te razne klape, a najvise klapa “Imotski” i makarska klapa “Srdela”. Pisme što su napajale eter bile su: “MORNARU VRATI SE”, “TI ME VIŠE NE TRIBAŠ”, “OČI BOJE JADRANA”, “A ČA NE BI JOLE” i dr.Kako su Imotski, kameni grad, vridne imotske ruke isklesale ka primorski grad bez mora, tako su i Vladine pisme o Imotskom isklesane od najlipših nota. Kad ih čeljade sluša, kao da odzvanja poj vila i vilenjaka Modrog i Crvenog jezera. Čuje se Jauk i Opačac Vrljike, lahor Galipovca, meket biokovskih divikoza i zov Raosovih prosjaka i galantara, što Imotu, puno prije Europskih integracija, u kuveru i korpi odnesoše u Europu. U zadnje vrime sve pisme o Imotskome piva klapa “Pod Ponistrom”. Nižu se naslovi: “IMOTSKA JEZERA”, “IMOTSKI SKALINI”, “IMOTSKA KLAPA”.
I, pridajem ga Vama, pa ću i ja ko dica, kad ga sritnem u Imotskom, uprt prstom u njega i kazat: To vam je barba Vlade Vicić.

Boris Pervan, Imoćanin

Na fotografiji snimljenoj u Vukovaru uz Dunav 1960. godine gdje je Vlado radio kao stomatolog su prvi rođaci, rođeni istog dana (09.07.1930. godine) dr Vlado Vicić i Sveto Dunda. Na njihov zajednički rođendan Vlado bi došao u Imotski te išao Sveti čestitati rođendan. Dok bi se penjao uz stepenice do Svetina stana pobrao bi Franceskino cvijeće iz pitara po stepenicama i donio mu “buket” u kuću te čestitao rođendan. Franceska, Svetina supruga kroz to vrijeme “čupala bi kosu” od ljutnje.

Fotografija u vlasništvu Ive Dunda

Dinko Štambak u Krisovoj kavani

Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je u mosorskom selu Dolac Donji gdje je u to doba službovao njegov otac. Obitelj se seli u Imotski, rodni grad Dinkova oca 1918. godine gdje je Dinko proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Ubrzo nakon zaređenja napušta život svećenika te odlazi na studij u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Objavljene knjige Dinka Štambaka su: Pariška bohema (1973.), Talijanski put (1977.), Grčki put ili Makljenov list (1979.), Mulci (1986.), Dvadesetpet godina Pariza 1945-1970 (1987.), Oko Modrog i Crvenog jezera (1987.), Odabrana francuska proza (1998.). Izabranim djelima uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983.). Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te se u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor prisjeća svog odrastanja. U zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište mu je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija snimljena 1976. godine u Krisovoj kavani u Imotskom na proslavi 90 rođendana Dinkove matere Ivule u vlasništvu Nikole Štambaka

http://www.gordogan.com.hr/…/04/2014-Gordogan-29-30.pdf

Marija Radovinović

Marija Radovinović, dipl. ing. agronomije (11.08.1929.-30.03.2009.) u imotskoj narodnoj nošnji. Marija je kći Marije Franceschi i dr Pave Radovinovića koji su uz nju imali još sina Jagu i kćeri Anku i Zoru. Nakon završene Realne gimnazije u Splitu upisuje Agronomski fakultet (Poljoprivredni fakultet) u Zagrebu koji završava 1957. godine. Zapošljava se u Opuzenu gdje je radila na pripremi podizanja prvih plantaža mandarina. U imotsku Vinariju dolazi 1962. godine gdje je kao dugogodišnja šefica laboratorija čak i bez obzira na različite otpore neumorno radila na poboljšanju uzgoja vinove loze u polju i proizvodnje vina. Mi njeni nećaci kao djeca sa strahopoštovanjem smo u laboratoriju gledali sve one tajanstvene epruvete u kojima se nešto kuhalo, a uz pucketanje vatre pričala nam je zanimljive priče o našim precima. Omiljena i dobra teta Marija bila je čuvarica obiteljske baštine i tradicije te sjećanja na prohujala vremena. Fotografija je snimljena u ožujku 1959. godine u avliji kuće Radovinović s pogledom na Jagulove vrtove.

Anamaria Marušić Tonković

Izvor: Obiteljska arhiva