Ivan Gudelj rođen je u Imotskom od oca Marijana i majke Ane rođ. Gudelj 21. travnja 1960., a umro u Zagrebu 2. rujna 2026. Odrastao je u Zmijavcima gdje je u djetinjstvu bio ministrant u župnoj crkvi Svih Svetih. Kao statist glumio je seosko dijete u jednom prizoru serije Prosjaci i sinovi. Zanimljivo je da je Ivan razmišljao o odlasku u svećenike zajedno sa cjeloživotnim prijateljem fra Vinkom Gudeljem, župnikom u Prološcu , ali kako je sam izjavio ipak se odlučio za nogomet. Nogomet je počeo igrati u Mračaju iz Runovića, odakle je u dobi od 15 godina stigao u Hajduk. Iznimno skroman i povučen momak iz Imotske krajine trenirao je do iznemoglosti te je već sa 17 i pol godina debitirao za prvu momčad Bilih, a zbog svoje snage, radijusa kretanja i taktičke zrelosti brzo je postao nezamjenjiv. Početkom 1980-ih izrastao je u jednog od najboljih igrača Hajduka i tadašnje lige. Ivan Gudelj bio je kapetan Hajduka i najmlađi kapetan u povijesti reprezentacije bivše države, igrao je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj te Europskom prvenstvu 1984. u Francuskoj. Posljednju utakmicu odigrao je 13. rujna 1986. godine u Splitu. U 75. minuti utakmice kapetan bijelih srušio se na travnjaku ne pokazujući znakove teže ozljede. Dok su ga iznosili s travnjaka, splitska publika mu je zviždala zbog “simuliranja”.
Jednog od najboljih nogometaša svoje generacije, kapetana, lidera i igrača svjetske klase kojem je samo nebo bila granica spriječila je bolest što je bio nemjerljiv gubitak za Hajduk te hrvatski nogomet.
U Ivanovoj biografiji “Hajdučka priča” Blaža Duplančića ovako je opisana drama velikoga nogometaša:
“Ivan je tada doživio šok kakav se teško može opisati. Nije ni vikao, ni jecao. Hvatao se za glavu i činio neke nesuvisle pokrete rukama. Bio je kao u nekome bunilu. Danima je poslije bio u šoku. Ništa mu se nije jelo, nije želio sjediti za stolom s drugima i želudac bi ga počeo boljeti od gladi. Riječi utjehe, pa makar dolazile i od najbližih, parale su mu dušu…”.
Ivana Gudelja, viteza Imotske krajine cijeli život kao da je pratila neka zla kob nanoseći mu goleme ožiljke na duši. Starija sestra Ljiljanka Ljilja kao djevojčica doživjela je nesreću i gotovo oslijepila, njena kćer je poginula, supruga Mirjana preminula je u 45. godini života, a Ivan, jedan od najnadarenijih igrača koje je Hajduk ikada imao, sa samo 26 godina morao je nogometu reći zbogom. Umjesto u madridskom Realu, Ivan je zbog hepatitisa B završio u bolesničkoj postelji. Karijeru je okončao u suzama, zaustavljen na vrhuncu karijere, kao jedna od najvećih nadolazećih europskih nogometnih zvijezda. Zvali su ga Beckenbauer iz Zmijavaca.
Gostujući u jednoj TV emisiji Ivan je izjavio: ”U mojoj obitelji je nažalost i bolesti i smrti, ali to jednostavno prihvatiš. Tako i s prekidom nogometne karijere. Nikad se nisam pitao zašto se to meni dogodilo. Znate postoje i gore stvari kod obitelji i moramo razumjeti da nismo sami na svijetu, vjera u Boga me izvukla!.Izgradio sam sebe duhovno, završio sam fakultet u 42. godini. Svaki ispit da ne padnem u depresiju mi je bio posebna radost, a diploma posebno ushićenje kao da sam osvojio neki trofej…”
Nakon naglog okončanja igračke karijere, diplomirao je kineziologiju i uspješno radio kao trener. Kao instruktor za Dalmaciju Hrvatskog nogometnog saveza regrutirao je brojne proslavljene hrvatske reprezentativce. Darijo Srna, Luka Modrić, Ivan Perišić, kao i Ivica Olić, Niko Kranjčar, Vedran Ćorluka…, svi oni prošli su kroz majstorske Gudeljeve ruke, stasajući u vrhunske svjetske nogometne klase.
Oženio se za Mirjanu Čaljkušić Ivanović iz Imotskog 1988. godine. Vjenčani kum bio mu je Ivica Todorić. Mirjana je bila nesuđena pjevačica Magazina no kako je bila u trećem mjesecu trudnoće, nije prihvatila ponudu. Bila je posvećena samo obitelji.Preminla je sa samo 45 godina, 2015. godine izgubivši bitku s teškom bolesti..U braku su rođene kčeri Ivana i Đana. Ivana Gudelj Tešija uspješna je glumica u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, majka je kćeri Noemi i Grete, a mlađa kći Đana nedavno se udala. Prije tri godine sklopio je brak s partnericom Majom Kovačević.
Ivan Gudelj mnoge je dotaknuo svojim životom, brojni ljudi ga pamte s ljubavlju, a njegova znanja, vrijednosti i ljudskost nastaviti ce živjeti kroz generacije koje je odgajao….

Ivane, veliki sine Imotske krajine počivaj u miru Božjem u zemlji svojih pradidova!

Anamaria Marušić Tonković

Vrata Topane i pogled na staru crkvicu 1967. godine….
“…. Za tvrđavu se govori da je u starini pripadala Hercegu Stjepanu, a u zidinama je nađen kamen s natpisom koji podsjeća da ju je obnovio Ljubomir koji je navodno bio bosanski knez prije provale Turaka….Jedan njen dio stoji iznad stmoglave klisure nad jezerom, nad provalijom od 600 stopa dubine…..Na ulazu u tvrđavu stoji crkvica s obilježenom godinom 1709., a na uglu prolaza koji vodi do dvorišnog stubišta stoji okrugla kula, sazidana kao i sve ostalo od kamena, a do nje neporušen komad zida u kojem je navodno skriveno tursko oružje. Cijela tvrđava ima oko 48 koraka dužine, nepravilna je tlocrta, prilagođena oblicima litica, ali premda je nepristupačna s jezerske strane, u današnje se vrijeme ne bi mogla dugo opirati, jer su od nje viši brežuljci na jugoistoku…. Mlečanima je vlasništvo nad njom potvrđeno mirom u Požarevcu, ali s vremenom je prestala biti sjedištem posade i sad je u ruševinama…”

Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) Dalmatia and Montenegro, London 1848.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Slavni imotski ljekarnik mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908.-1993.) umro je prije 33 godine, 12. 07.1993. godine. Nino je sin ljekarnika Pasquala Paška Ferrari (1867.), doseljenika sa Paga, podrijetlom iz Italije i Imoćanke Klotilde Ligutić (1881.-1964.), kćeri Nikole koji su uz Nina imali i kći Rosinu (1906.) udanu za Slavu Raku (1897.). Paško Ferrari otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci, zatim je ljekarnu preselio u prizemlje kuće Jerković Između dva svjetska rata Paškal je sagradio kamenu kuću na Pjaci te je u prizemlju kuće smjestio ljekarnu koja je tu niz godina djelovala jer je njegov sin Nino nastavio ljekarničku tradiciju. Nino Ferrari završio je studij farmacije u Zagrebu te se po povratku u Imotski oženio za Zlatu Franceschi (1910.-1971.), kci Stjepana. U braku je rođena kći jedinica Renata Renica (1941.-2017.) koja je neko vrijeme radila u ljekarni nakon što je maturirala u imotskoj Gimnaziji. Generacije Imoćana pamte Nina kao savjesnog i mirnog čovjeka uvijek svima na usluzi. Za djecu je bio naročito dobar jer bi im uvijek davao karamele za kašalj. Nije mogao izgovoriti glas s već š tako da bi to djeci bilo jako smiješno. Po kazivanju Anđelka Stanića jednom su neki njegovi vršnjaci krali trešnje u vrtu tijekom popodneva dok je Nino spavao. No, on se probudio, otvorio škure i vidio kako mu kradu trešnje pa im je rekao da odmah siđu sa trešnje uz riječi:”Šramite se”. Svi su prasnuli u smijeh. Šjor Nino je mirnim glasom rekao: “Vidi še da ši pravi bandit”, te mirno zatvorio škure i nastavio spavati.
Nakon 1945. godine ljekarna obitelji Ferrari, kao jedna od istaknutih nacionalizirana je i postala dio državnog zdravstvenog sustava, a Nino je tu nastavio raditi kao ljekarnik do mirovine..Kako je Ninova supruga Zlata rano preminula on i Renica su bili oslonjeni jedno na drugo te su skladno i mirno živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Nino je dugi niz godina vozio opel kadet smješten u garaži kuće Radovinović Jagul te je gotovo svakodnevno išao sa svojom Renicom u šetnju na različite lokacije po Imotskom polju kamo bi se dovezli autom, a najčešće na Perinušu gdje je bila kuća Renicine majke Zlate. Obitelj Ferrari u Imotskom ugasila se smrću Renate Renice Ferrari 2017. godine čime je nestala muška i ženska loza poznate imotske obitelji.. Čuvena ljekarna Ferrari nažalost je zauvijek zatvorila svoja vrata, zasad je ostao njen jedinstven inventar ali koliko dugo?

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj 1964. na teraci kuće Franceschi na Perinuši stoje s lijeva: Renata Renica Ferrari, Mila Franceschi, Nino Ferrari i supruga Zlata te Sonja Franceschi, supruga Josipa Joze, poznatog novinara.

Fotografija u arhivi Mile Franceschi Hršak 

Danom 11. svibnja 2025. godine navršilo se 55 godina od osnivanja Zavičajnog društva „Imotska krajina“ u Splitu. Nekolicina imotskih Splićana 11. svibnja 1970. godine osnovali su društvo Imoćana u Splitu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja pokretač osnivanja društva bio je Slavko Tonković, dipl. oec. (1923.-2014.) koji je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, U tom je svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva. U radno predsjedništvo su izabrani Mate Madunić, Dane Tonković i Veljko Vuković. Dr Veljko Vuković izabran je za prvog predsjednika društva, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana nakon isteka mandata bio je izabran za doživotnog počasnog predsjednika društva ”Imotska krajina” Split. U prostorijama društva družili su se Imoćani, održavale su se različite promocije i izložbe, a jednom godišnje društvo bi organiziralo Imotsku noć s bogatim kulturno zabavnim programom. Društvo je imalo kraći prekid djelovanja tijekom Domovinskog rata 1991. godine kada je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. godine Slavko Tonković preko radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima da prikupljaju pomoć radi obrane Domovine.

Na fotografiji snimljenoj nakon osnivanja društva u hotelu Split 11.05.1970. godine s desna sjede: dr Veljko Vuković, ing Marija Radovinović, Anka Radovinović Tonković, odvjetnik Marko Madunić, Vjeko Ujevic, prof. Branko Škare i Jozo Mršić. 

Imotska mladost u vinjanskim narodnim nošnjama ljeta 1975. godine. Stoje s lijeva na desno: NN, Marija Miloš, Sanda Vican, NN, Nataša Škare, NN, Tihana Župić. Ivan Kolovrat, Vlasta Škare, Mirela Hrkač, Jovanka Vitas, Goga Vučemilović, Tihana Đurđević, Ljubica Škare. Dolje sjede: Zdeslav Pavičić, Harry Nikolić, Branka Pezo, Darko Bekavac Ćot i Ivan Dunda.Fotografija je snimljena ljeta 1975. godine u Jelavića docu ispod kulice. Naime Dominik Mili Zen (1946-2018) snimao je glazbeno – dokumentarnu emisiju “Imotski se bili na kamenu” koja je prikazala dio sačuvane glazbene i plesne tradicijske baštine imotskoga kraja. Za potrebe emisije imotska mladost plesala je Vinjansko kolo i statirala, a po sjećanju Ive Dunde za izuzetno vrućeg ljetnog dana gotovo su “crkli” pod kumparanima. Tih godina Ivin otac Sveto Dunda (1930-2018) vodio je folklornu i tamburašku sekciju u Gimnaziji Imotski s ciljem promocije kulturne i narodne baštine Imotskog i Krajine. Naime u vrijeme dok je bio profesor tjelesnog odgoja u Gimnaziji Imotski, Sveto Dunda je vodio folklorni, tamburaški i klapski ansambl kroz koji su prošle brojne generacije imotskih učenika. Ansambl je počeo sa djelovanjem početkom 60.-ih godina prošlog stoljeća, a među prvim članovima bila je generacija učenika rođena 1947. i 1948. godine. Sveto je u tim 60.-tim godinama pohodio mnoge seminare folklora gdje je stekao znanja o vođenju folklornih i tamburaških sekcija. Te seminare vodio je najpoznatiji hrvatski etnolog, folklorist, etnokoreograf i etnokoreolog te dugogodišnji ravnatelj “Lada”, dr Ivan Ivančan (1927-2006), a kojeg je Sveto imao priliku ugostiti u svom domu u Imotskom 1964. godine. Sredinom 70-ih godina Sveto je prestao raditi sa folklornim i tamburaskim ansamblom.

Fotografija i podaci Ivan Dunda

U Zagrebu je 14. veljače 2025. umro jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Petar Gudelj. Rođen je u Podosoju kraj Imotskoga, 29. rujna 1933. Diplomirao je 1959. opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje je živio do 1990. i radio u izdavaštvu do 1972., a potom kao profesionalni književnik. Od 1990. živio je u Baškoj Vodi. Gudelj se u zasnivanju mitske dimenzije vlastita pjesništva služio himničkom intonacijom, biblijskom i mitskom rečenicom, simbolikom i parafrazom mitske logike. Cijelom svojom poezijom odan je precima, oni žive u njemu, u njegovom sjećanju na njih. Oni su njegova sadržina i bitak (Moja zemlja, moje tijelo, moj tekst). Krajem listopada 1996. godine izdao je raskošnu fotomonografiju PUT U IMOTU, najobimniju, najslikovitiju knjigu ikada napisanu u Imoti.
Akademik Petar Šimunović napisao je svoju ocjenu Puta u Imotu: “Ima jedna Imota surove ljepote ljutoga krša i raskošnih poljskih plodina, bistrih i studenih rijeka i jezera. Imota junačke povijesti; krvava, epska, guslarska Imota. Ima jedan pjesnik nadojen svim sokovima Imote kojemu se u tom bukolikom krajoliku uzbude ćutila, zgusne i izoštri misao te šikne izričajem koji nosi biljeg iskona i trajanja, biljeg mitizirane opojnosti, vilinske začaranosti. Prizori otrgnuti iz povijesti, iz bezdana, sa stećaka, iz zaborava….Petar Gudelj imao je rijetku povlasticu roditi se u Imoti, a Imota opet sreću prepoznati u njemu pjesnika zatravljenog Imotom; pejzažnim, epskim, mitskim, jezičnim, spomeničkim nataložinama. Sav život srče, to mlijeko, tu medovinu, tu studen vodu Vrljike i nikako da utaži žeđ. Imota se darovala tom pjesniku. Razgalila tijelo, rastvorila dušu. On joj je, kao uzdarje, ovom knjigom podigao dostojan spomenik Imoti i Imoćanima. I sebi naravno…… Imota historica, Imota mythologica, Imota sacra, Imota poetica i iznad svega i u svemu. Imota Croatica.“

“Jedan medeni dub raste, šušti i buče u Crljenoj rivini, ispod Dragovića kuća, u Podosoju. K njemu sam, u pučinu podne, usred ljeta, plašeći se medenoga boga, prilazio bos. Oko njega ostale moje sitne dječačke stope. Kad sam ga pohodio, poslije puno, puno ljeta, proljeća, zima, on još uvijek jednako nabrekao, zelen, kitan, mlad, pun božje volje i meda. Imoćani vjeruju da o gromovima (dakle, i o gromovniku) ovisi hoće li roditi željud žir, hoće li napuniti željudac i užiriti svinje.”

“Ako je u tebi kap pelina,
kap imotske krvi, ne treba
ti voda ni ptica, kompas ni
mahovina: dovest će te u
Imotu ta, jedna jedina
kap.”

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

Počivao u miru Božjem!

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu. Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ona je hranila susjede u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak te se pročulo da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para, a najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini danas pamte samo najstariji Imoćani, Pera Marendić, žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života kao i Perinoj unuci Vanji Podgorelec

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija Pere ispred gostionice sa kujicom Lili u arhivi njene unuke Vanje Podgorelec

Prof. Gordana Rako Radić osvrnuvši se na ovu fotografiju napisala je; “Gledajući ovu fascinantnu fotografiju iz 196o. godine čovjek se ne može oteti razmišljanju o imotskim zimama zatrpanima snijegom kakve danas možemo gotovo samo sanjati. Slika nas vreća u razmišljanje: jesam li tada bio/la u gradu hodajući Pazarom po ovakvom oblaku snijega iako ih je bilo i prije i o njima bi se dalo puno pričati. Ono čega se sigurno sjećam, tu zimu moja generacija je otišla u Zagreb na studij. Čuli smo o strašnom nevremenu. Za mene je bila najvažnija tužna vijest o preranoj smrti mame moje najveće prijateljice, drage teta Tone Bušić i činjenica da zbog velike zime nisam mogla biti na njezinu sprovodu. A taj tužni sprovod nije se mogao normalno ni obaviti jer su zbog ovoga snijega, gotovo kližući se, i koristeći posebne tehnike spuštanja niz strminu Džombuše, ljudi jedva uspjeli doći do groblja i pokopati umrlu. A njezina starija kćer Ružica i muž joj Miro, budući da su živjeli u Sinju, probijali su se pješice kroz mećavu skoro od Biorina i uz nadljudske napore uspjeli doći u Imotski da je isprate. Gledam grupu ljudi u sredini slike i zavidim im što su tih dana bili u mom gradu i hodali po njegovu mekom snijegu koji je bio povezan s tugama i još više s radostima kad bi njegova bijela čarolija pokrila svu ljepotu našega grada. A to su priče i pjesme već napisane i još će se možda pričati i pjevati, nažalost samo po sjećanjima i uspomenama.”

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski, “Vukovića ulica” 1987. godine….Na uglu kuće Vuković vidi se udubljenje da bi se diliđenca dr Mile mogla zaokrenuti s Pjace u ulicu u kojoj su danas skalini…..
Nekad se tu nalazila čuvena Šentada. U imotskim gradskim toponimima ŠENTADA je naziv za dio grada koji se smjestio između Bazane i Pjace i na koji se dolazilo s nekoliko strana; od Jezeranske ulice sa zapada, skalina uz Gradsku kavanu s juga, Bazane sa sjevera. Ime je dobilo po više metara dugom kamenom, kasnije cementom poravnanom sjedilištu, mjestu za sjedenje i razgovor, koje s donje južne razine tla podupire visoki i čvrsti zid.
Radi se o malom trgu s kućama u nizu, pa su stanovnici tih kuća kao i drugi prolaznici namjernici rado provodili trenutke odmora i dokolice sjedeći u hladu ispod velike stare platane (plemenitana). Dok seže sjećanje na staru Šentadu, negdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kuće na Šentadi su pripadale obiteljima: Kuzman (Ivan), Težulat, Borić (Jakov), Poštenjak, Furlan, (Gjamonja), Rako (Abram) i s južne strane, obitelj Pavić. U nekima od njih još su živi potomci (Težulat, Poštenjak, Furlan), ali promjenom stanovnika, promijenila se i slika ŠENTADE. Staro stablo „plemenitana“ je posječeno zbog razgranatih žila, a fino oblikovana šentada zamijenjena zidom. Ali ostaje i još traje stari naziv ŠENTADA. Na njoj je danas parkiralište automobila. Novi ljudi, nova vremena, novi običaji.

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića