Imotska mladost u vinjanskim narodnim nošnjama ljeta 1975. godine. Stoje s lijeva na desno: NN, Marija Miloš, Sanda Vican, NN, Nataša Škare, NN, Tihana Župić. Ivan Kolovrat, Vlasta Škare, Mirela Hrkač, Jovanka Vitas, Goga Vučemilović, Tihana Đurđević, Ljubica Škare. Dolje sjede: Zdeslav Pavičić, Harry Nikolić, Branka Pezo, Darko Bekavac Ćot i Ivan Dunda.Fotografija je snimljena ljeta 1975. godine u Jelavića docu ispod kulice. Naime Dominik Mili Zen (1946-2018) snimao je glazbeno – dokumentarnu emisiju “Imotski se bili na kamenu” koja je prikazala dio sačuvane glazbene i plesne tradicijske baštine imotskoga kraja. Za potrebe emisije imotska mladost plesala je Vinjansko kolo i statirala, a po sjećanju Ive Dunde za izuzetno vrućeg ljetnog dana gotovo su “crkli” pod kumparanima. Tih godina Ivin otac Sveto Dunda (1930-2018) vodio je folklornu i tamburašku sekciju u Gimnaziji Imotski s ciljem promocije kulturne i narodne baštine Imotskog i Krajine. Naime u vrijeme dok je bio profesor tjelesnog odgoja u Gimnaziji Imotski, Sveto Dunda je vodio folklorni, tamburaški i klapski ansambl kroz koji su prošle brojne generacije imotskih učenika. Ansambl je počeo sa djelovanjem početkom 60.-ih godina prošlog stoljeća, a među prvim članovima bila je generacija učenika rođena 1947. i 1948. godine. Sveto je u tim 60.-tim godinama pohodio mnoge seminare folklora gdje je stekao znanja o vođenju folklornih i tamburaških sekcija. Te seminare vodio je najpoznatiji hrvatski etnolog, folklorist, etnokoreograf i etnokoreolog te dugogodišnji ravnatelj “Lada”, dr Ivan Ivančan (1927-2006), a kojeg je Sveto imao priliku ugostiti u svom domu u Imotskom 1964. godine. Sredinom 70-ih godina Sveto je prestao raditi sa folklornim i tamburaskim ansamblom.

Fotografija i podaci Ivan Dunda

U Zagrebu je 14. veljače 2025. umro jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Petar Gudelj. Rođen je u Podosoju kraj Imotskoga, 29. rujna 1933. Diplomirao je 1959. opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje je živio do 1990. i radio u izdavaštvu do 1972., a potom kao profesionalni književnik. Od 1990. živio je u Baškoj Vodi. Gudelj se u zasnivanju mitske dimenzije vlastita pjesništva služio himničkom intonacijom, biblijskom i mitskom rečenicom, simbolikom i parafrazom mitske logike. Cijelom svojom poezijom odan je precima, oni žive u njemu, u njegovom sjećanju na njih. Oni su njegova sadržina i bitak (Moja zemlja, moje tijelo, moj tekst). Krajem listopada 1996. godine izdao je raskošnu fotomonografiju PUT U IMOTU, najobimniju, najslikovitiju knjigu ikada napisanu u Imoti.
Akademik Petar Šimunović napisao je svoju ocjenu Puta u Imotu: “Ima jedna Imota surove ljepote ljutoga krša i raskošnih poljskih plodina, bistrih i studenih rijeka i jezera. Imota junačke povijesti; krvava, epska, guslarska Imota. Ima jedan pjesnik nadojen svim sokovima Imote kojemu se u tom bukolikom krajoliku uzbude ćutila, zgusne i izoštri misao te šikne izričajem koji nosi biljeg iskona i trajanja, biljeg mitizirane opojnosti, vilinske začaranosti. Prizori otrgnuti iz povijesti, iz bezdana, sa stećaka, iz zaborava….Petar Gudelj imao je rijetku povlasticu roditi se u Imoti, a Imota opet sreću prepoznati u njemu pjesnika zatravljenog Imotom; pejzažnim, epskim, mitskim, jezičnim, spomeničkim nataložinama. Sav život srče, to mlijeko, tu medovinu, tu studen vodu Vrljike i nikako da utaži žeđ. Imota se darovala tom pjesniku. Razgalila tijelo, rastvorila dušu. On joj je, kao uzdarje, ovom knjigom podigao dostojan spomenik Imoti i Imoćanima. I sebi naravno…… Imota historica, Imota mythologica, Imota sacra, Imota poetica i iznad svega i u svemu. Imota Croatica.“

“Jedan medeni dub raste, šušti i buče u Crljenoj rivini, ispod Dragovića kuća, u Podosoju. K njemu sam, u pučinu podne, usred ljeta, plašeći se medenoga boga, prilazio bos. Oko njega ostale moje sitne dječačke stope. Kad sam ga pohodio, poslije puno, puno ljeta, proljeća, zima, on još uvijek jednako nabrekao, zelen, kitan, mlad, pun božje volje i meda. Imoćani vjeruju da o gromovima (dakle, i o gromovniku) ovisi hoće li roditi željud žir, hoće li napuniti željudac i užiriti svinje.”

“Ako je u tebi kap pelina,
kap imotske krvi, ne treba
ti voda ni ptica, kompas ni
mahovina: dovest će te u
Imotu ta, jedna jedina
kap.”

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

Počivao u miru Božjem!

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu. Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ona je hranila susjede u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak te se pročulo da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para, a najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini danas pamte samo najstariji Imoćani, Pera Marendić, žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života kao i Perinoj unuci Vanji Podgorelec

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija Pere ispred gostionice sa kujicom Lili u arhivi njene unuke Vanje Podgorelec

Prof. Gordana Rako Radić osvrnuvši se na ovu fotografiju napisala je; “Gledajući ovu fascinantnu fotografiju iz 196o. godine čovjek se ne može oteti razmišljanju o imotskim zimama zatrpanima snijegom kakve danas možemo gotovo samo sanjati. Slika nas vreća u razmišljanje: jesam li tada bio/la u gradu hodajući Pazarom po ovakvom oblaku snijega iako ih je bilo i prije i o njima bi se dalo puno pričati. Ono čega se sigurno sjećam, tu zimu moja generacija je otišla u Zagreb na studij. Čuli smo o strašnom nevremenu. Za mene je bila najvažnija tužna vijest o preranoj smrti mame moje najveće prijateljice, drage teta Tone Bušić i činjenica da zbog velike zime nisam mogla biti na njezinu sprovodu. A taj tužni sprovod nije se mogao normalno ni obaviti jer su zbog ovoga snijega, gotovo kližući se, i koristeći posebne tehnike spuštanja niz strminu Džombuše, ljudi jedva uspjeli doći do groblja i pokopati umrlu. A njezina starija kćer Ružica i muž joj Miro, budući da su živjeli u Sinju, probijali su se pješice kroz mećavu skoro od Biorina i uz nadljudske napore uspjeli doći u Imotski da je isprate. Gledam grupu ljudi u sredini slike i zavidim im što su tih dana bili u mom gradu i hodali po njegovu mekom snijegu koji je bio povezan s tugama i još više s radostima kad bi njegova bijela čarolija pokrila svu ljepotu našega grada. A to su priče i pjesme već napisane i još će se možda pričati i pjevati, nažalost samo po sjećanjima i uspomenama.”

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski, “Vukovića ulica” 1987. godine….Na uglu kuće Vuković vidi se udubljenje da bi se diliđenca dr Mile mogla zaokrenuti s Pjace u ulicu u kojoj su danas skalini…..
Nekad se tu nalazila čuvena Šentada. U imotskim gradskim toponimima ŠENTADA je naziv za dio grada koji se smjestio između Bazane i Pjace i na koji se dolazilo s nekoliko strana; od Jezeranske ulice sa zapada, skalina uz Gradsku kavanu s juga, Bazane sa sjevera. Ime je dobilo po više metara dugom kamenom, kasnije cementom poravnanom sjedilištu, mjestu za sjedenje i razgovor, koje s donje južne razine tla podupire visoki i čvrsti zid.
Radi se o malom trgu s kućama u nizu, pa su stanovnici tih kuća kao i drugi prolaznici namjernici rado provodili trenutke odmora i dokolice sjedeći u hladu ispod velike stare platane (plemenitana). Dok seže sjećanje na staru Šentadu, negdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kuće na Šentadi su pripadale obiteljima: Kuzman (Ivan), Težulat, Borić (Jakov), Poštenjak, Furlan, (Gjamonja), Rako (Abram) i s južne strane, obitelj Pavić. U nekima od njih još su živi potomci (Težulat, Poštenjak, Furlan), ali promjenom stanovnika, promijenila se i slika ŠENTADE. Staro stablo „plemenitana“ je posječeno zbog razgranatih žila, a fino oblikovana šentada zamijenjena zidom. Ali ostaje i još traje stari naziv ŠENTADA. Na njoj je danas parkiralište automobila. Novi ljudi, nova vremena, novi običaji.

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića 

Od svih događaja koji su ostali u sjećanju generacijama Bazarana najviše se pamte svitnjaci. Prije Ivanjdana, 24. lipnja palile su se vatre za koje su vezani narodni običaji i vjerovanja. Prolazeći izmedu vatara ili skakanjem preko njih osigurava se zdravlje jer vatra ima magičnu moć u čuvanju od bolesti. Posebno su majke donosile malu djecu, pa su ih odrasli stavljali na ramena, te skakali s njima preko ognja……. Osim Bazane paljenje vatara bilo je i na Jezeru i na Ðiradi. Cijeli grad je bio podijeljen u 3 područja i svako područje je nastojalo da njegovi svitnjaci budu najbolji i najveći. Drva su skupljala mlađarija i djeca dva tri dana pred Ivanjdan idući od kuće do kuće sa zastavom, pozivali su pjesmom domaćina i zahvaljivali mu na daru (drvima i novcima). Granice gradskih četvrti točno su se znale i nije se dopuštalo drugoj strani da prijeđe granicu, jer je odmah započinjala “borba” tjerajući “protivnike” štapovima i kamenjem. Uvečer, uz upaljene vatre mladost se isticala preskakanjem svitnjaka i pjevanjem raznih pjesama slaveći darovatelje svečara svetog Ivana Svitnjaka. Za škrte sugrađane i protivničke strane Jezerane i Ðiradane pjesme su imale rugalački i pogrdan sadržaj. A u jutro, u samu zoru bio je običaj okupati se u rijeci Vrljici, jer osim vatre za Ivanje i voda ima veliku moć……. Bazana je bila periferijski dio grada, većinom proleteriziran, gdje su pojedine porodice živjele od danas do sutra….
U vremena poslije prvog svjetskog rata (prije sedamdeset godina) na Bazani su živjele porodice: Vujević. Petyo, Katavić, Nikolić (2), Ðamonja, Zen, Težulat (3), Valdevit, Kuzman (2), Kalajdžić, Bulić, Tomić, Delić, Lekić Prijić, Ivanišević, Pivac, Šoić, Štambak (2), Rako (2) i Dubravac (2), a u Bilušinama: Poštenjak (2), Mršić, Jerković (2), Čelan (4), Dujmović, Ðuka (2), Vujević, Tomić i Raos.

Prof. Mladen Mostarčić, Imotska Krajina, br. 436., 1989.

Fotografija snimljena ljeta 1990. godine u obiteljskoj arhivi

U nastavku nekoliko poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete, devedesetpetogodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”

“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”

“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”

“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”

“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”

Imotski je poslije Drugog svjetskoga rata živio poput svih drugih sličnih gradića Dalmacije, ali se po nekim pojavama koje su proizašle iz teškog poslijeratnog stanja, ipak razlikovao od drugih. Rat je ostavio teške posljedice neimaštine u selima, bližoj i nešto daljoj okolici grada tako da je u memoriji stanovnika ove varoši do danas sačuvano sjećanje na prosjake i ljude poremećenog ponašanja koji su se kao po nekom nepisanom zakonu svoga kretanja susretali na trgu i gradskim ulicama. Tako su u sjećanju potpisnice ovih redaka ostali nezaboravni likovi Njunje, Gajtana i njegove sestrice Ane, Mare Janjišove, Mare Biokovke, djeci drage „lude“ Anice, Šime Đuđula, Miše Beusa. Zanimljivo, svi su oni osim Mare Biokovke koje smo se kao djeca jako bojali, ostali svijetliti kao plamićci nekog dobrog svijeta makar su bili obilježeni velikim jadom i sirotinjskim usudom. Bilo je i pojedinaca koji su dolazili u grad pazarnim danom nešto prodati, ali bi u zanosu od dobro obavljena posla na kraju završili u najbližoj gostionici, onoj Vlade Poštenjaka. Tamo bi, propivši svu zaradu, svom već poznatom ridikuloznom liku dodavali originalno obličje i ponašanje koje su brojni dokoličari okupljeni na tom trgu jedva čekali.
Tako dolazimo do dobrodušnog „Marijana iz Vira“. S ovim nadimkom je dolazio u Varuš, obično srijedom, iz sela blizu Posušja s mazgom natovarenom drvima za prodaju. Kad bi ih prodao i ručao, potom se obilato počastio vinom, slijedio bi ritual njegove predstave na već prilično ispražnjenom trgu. Imao je razrok pogled koji je u pijanstvu postajao još razrokiji, a priče iz njegova monologa tekle bi u takvom kalamburu riječi i slika da bi oduševljavao sve prisutne. Sjećam se njegove „Božanstvene komedije“ koju smo gledali s prozora obližnje kuće moje tetke. Jedva se držao na nogama, ali razgovijetno priča da je bio u Raju, da tamo vino teče u potocima, da je tamo susreo i Tita i Jovanku i da su zajedno ručali za velikim zlatnim stolom. A bio je i u Paklu gdje su „grišnici obišeni po zasluzi, a najviše su višani za mali prst jedne noge s glavama naopako“. Samo je njegov brat Parparuti (nadimak) „obišen za uvo, jer je bio najveći grišnik“. Znao je Marijan doći u grad i „gospodski obučen“ pa sjesti u neku kavanu i tamo uz piće zabavljati prisutne svojim nevjerojatno maštovitim pričama. Tako je privlačio i pažnju malo intelektualnijeg sloja građana, pa i jednoga suca kojega je „sinjao“ kao svoga prijatelja. A sudac je u njemu vidio nešto više od pijanca razrokih očiju pa mu je postao prijateljski sklon, počastivši ga kadikad kakvom marendom u „Brečiča menzi“ gdje se je i sam hranio . Jednom mu je dao jaketu da se zaštiti od velike zime, a jedne burne zimske noći, kad se Marijanu nije išlo u Vir, sudac mu je pružio sklonište u portunu kuće u kojoj je i sam bio podstanar. Marijan ga je gledao „ko Boga“ valjda siguran da za svoje grijehe sada neće biti suđen. Uglavnom, do dana današnjega, u memoriji starijih Imoćana ostat će upamćene slike kad bi se Marijan pijan valjao po podu ne mogavši se osoviti na noge, a okupljeni dokoličari bi ga pustili da i u tom stanju priča fantastične, nebulozne priče svoje mašte vrijedne filozofske procjene dok bi ga njegova mazga strpljivo čekala privezana uz neki zid ili stablo imotskog Pazara.

Gordana Radić

Marjan iz Vira snimljen u Imotskom 1963. godine, (arhiv Gordane Radić)

Nova imotska tržnica koja je preuzela funkciju pazara nakon što su pazarni dani spali na niske grane snimljena 1972. godine…..

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Petar Peruca Nikolić (1940-2024), dipl. ing. geodezije, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog geodetskog društva umro je u Splitu 28.03.2024. godine. Rođen je u Imotskom 01. 02.1940. godine od majke Mare rođ. Tomičić i oca Tome kao najstarije dijete u obitelji s troje djece. Osnovnu školu i Gimnaziju pohađao je u Imotskom položivši veliku maturu 1958. godine. Upisuje studij Geodezije na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je diplomirao 1963. godine. Petar Nikolić ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR. Oženio se za Splićanku, dipl. ing. kemije Jagodu Krolo 1968. godine, a u braku je rođena kći jedinica Sanda (1969). Imotski ogranak Matice hrvatske u svibnju 2023. godine objavio je knjigu „Život dida Petra”, Petrove autobiografske zapise…. U prvom dijelu knjige Petar opisuje Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu. Puno čitatelja koji Petra nisu poznavali, a imali su prigodu pročitati knjigu „Život dida Petra”, vidjeli su poput njega oznake (sinjale) koje nam je dragi Bog ponudio, i sretni su oni koji su ih prepoznali i živjeli i vjeru promicali…Kako je napisala recezentica Petrove autobiografske knjige, prof. Ljubica Šego bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi , kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli……. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:

Z L A T N I T R A G

Sve vijek svoj ima

let čovjekov miran

i tih leptirov morao bi biti

čovjek je leptir kratka daha

planetu ovu na kratko posjeti

leti leti kroz vrijeme

leti brzo prebrzo leti preleti odleti

stanište napusti svoje

trag iza sebe ostavi

samo dobri trag iza sebe ostave zlatni

nema leptira ružnih

samo ljudi ima ružnih

Dragi Peruca u raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem.

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji momačka ekipa na padinama Modrog jezera, 1958. čuče: Mladen Anić, Miroslav Pupa Lekić, Bogdan Potkonjak, stoje: Branko Tomić, Petar Nikolić, Kvirin Smoday i Josip Braco Zen

Imotski, sjeverni dio Pazara zime 1956. godine….

Fotografija u obiteljskoj arhivi