Fra Ivan Despot

Fra Ivan Despot, hrvatski književnik rođen je u Zaostrogu 19. kolovoza. 1851. godine, a umro je od sušice prije 136 godina, 19. veljače 1886. godine u Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke pokazao je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, pa iako je ušao u antologije i encikopledije, bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa (1878.-1883.) koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima govori o Imotskoj krajini i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz putopisa „Putopisne crte“ i pjesme Gavanovi dvori (1881.)

…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini, ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…

Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje unorene Gavanove dvore?!…Gavanovi dvori Zelenkasta vodo tiha-Što mi muklim šapčeš mukom? Što to mrklo zjalo ziha-Što mi tajnim zuji zukom? Zelenkasta vodo hladna-Iz tog grdnog bezdna tvoga,Iz tog ždrijela tužna jadna-Iz tog carstva čudesnoga,Odpovijedaj vodo, meni -Tko te u tu propast sasu? Bezdanoj u tmastoj sijeni-Kako tvoja dobra sva su?Crljene te zašto hridi?-Odsvud plamnim pašu pasom,Smrtniku da ljute bridi-Mučnim more dušu glasom? Bezdanice vodo kazuj -Ptičurine zašto grdne, A mili ti nikad slavulj-Ne nadlijeće jame srdne?…..

Bunar i sić za vodu u Lugu, Jagulovim barama

Bunar i sić za vodu u Lugu, Jagulovim barama, kolovoz 2021. godine…..Voda u bunaru u Lugu bila je hladna kao iz frižidera tako da se na ugrađenim sinđirima ljeti spuštala hrana do razine vode te se na taj način danima čuvala od kvarenja.Bunari su u prošlosti omogućavali život i preživljavanje na škrtom području Imotske krajine. Gradili su se od kamena vapnenca uz puteve radi što lakšeg prilaza, okruglog oblika, dubine od 2-8 metara. Većina imotskih sela morala je graditi bunare, čatrnje i pojila kako bi se osigurala voda za sebe i stoku. Voda se čuvala više nego kruh, a i njega nije bilo dovoljno. Kada bi vode nestajalo tijekom visokih ljetnih temperatura, svi bi krenuli prema bunarima, a cijelu noć bi se čekalo red kako bi se nalilo nekoliko litara vode u mješinu. Uz bunare su se nalazile i kamenice iz kojih se je napajala stoka. Dugo su bunari bili jedina spremišta vode, a početkom 19. stoljeća rade se prve čatrnje. U današnje vrijeme mnogi bunari i čatrnje Imotske krajine zapušteni su ili obrasli korovom, a iako nemaju više nekadašnju životnu funkciju trebamo ih sačuvati od propadanja.

Anamaria Marušić Tonković

Mila Jukić Juko

Mila Jukić Juko (1907.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1951. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko kako smo je svi zvali došla je 1920. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. godine. Juko koja je i sama prebolila španjolu od koje je imala trajne posljedice ostala je u kući Radovinović u Imotskom gdje je čuvala djecu, obavljala razne domaćinske poslove od ranojutarnjih loženja peći, pomaganja u kuhinji, mužnje krava i svega što je bilo potrebno u velikom kućanstvu. Blaga, tiha, srcana bila je voljeni član obitelji s kojom je provela život i dijelila sve lijepe i tužne trenutke, a u kući Radovinović je i umrla 06. travnja 1972. godine. U mnogim imotskim obiteljima u to vrijeme živjele su cure sa sela koje su čuvale djecu i pomagale u kućnim poslovima. U nastavku se daje dio teksta Gordane Radić iz zapisa „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi