Pogled na Modro jezero i otočić

Pogled na Modro jezero i otočić usred njega sa znamenitim čempresom……..
Čempres u jezeru posadio je Mirko Gadžo (1917-1995), vozač zaprežnih kola kojima su prevožene sadnice Šumarije Imotski. Radnici Šumarije sadili- su te 1949. godine čemprese oko Modrog jezera, a Mirko je odlučio posaditi čempres na vrh kuka. Za vrijeme marende uzeo je mašklin od radnika i iskopao malu rupu, stavio sadnice čempresa i zalio ga vodom koju je ponio u bačvi za napojiti konje. Naime sadnice su prevožene u kolima koje su vukli konji. Čempres se na kamenu Modrog jezera na radost Imoćana primio i evo 75 godina mu je tek…..Imoćani su zahvaljujući Mirku Gadži dobili jedan od najljepših jezerskih ukrasa baš kao što je to čuveni Šakan, kamen Brela sa čempresom koji odolijeva vremenu…..

Izvor podataka Sveto Gadžo, Mirkov sin

Fotografiju u veljači 2021. godine.snimio Branko Tonković 

Miranda Mirošević (1919-1983)

Dana 30. 11. 2023. godine navršilo se 40 godina od smrti Mirande Mirošević, (1919.-1983.), zadnje pripadnice obitelji Mirošević, a s njenom smrću ta obitelj izumrla je u Imotskom. Nikola Mirošević Mirossevich (1811.), Načelnik Imotskog u razdoblju 1865.-1869. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda, a 1871. godine uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola Imotske krajine. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.), a par je imao devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852-1911) i Vjekoslava Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.), Domenicu Rosu (1845.) udanu za imotskog javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.) i Jozefinu Mariju Josipu (1854-1927.) udanu za Petra Ivana Benzona (1845.-.1918.). Luigi Mirošević oženio se za Fani Mirošević (1862.) iz Korčule te su imali nekoliko djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za Talijanku iz Splita Angelinu de Rossignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i dr Simeona de Rossignoli (1826.). Antonio Mirošević bio je visoki činovnik i stekao je bogatstvo. Sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata sa njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Zanimljivo je da je Angelina de Rossignoli svojim dolaskom u Imotski nakon udaje za Antonia Miroševića donijela i vještinu izrade golubica, tičica koje umijeće je prenijela na kćeri osobito Rinu. Rina je golubice radila do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti, a ljubomorno je godinama čuvala način izrade od drugih. Angelina i Antonio Mirošević imali su sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladojj dobi. Od preživjelih imali su sinove Bruna (1876) i Matea (1880.-1945) te kćeri Marinu Mariči (1875.), Esteru(1877-1947) i Katarinu Rinu (1882.-1973.). Sestre Mirošević, Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao i uz rodice im Kolombanuse (kceri brata i sestre). Bruno Mirošević, općinski činovnik u Imotskom oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a brat Mateo, odvjetnik u Italiji imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.). Mateo Mirošević krajem 1930-ih došao je iz Venecije raditi kao odvjetnik u Kaštela i u Imotski gdje je od partizana brutalno ubijen 1945. godine. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog školovala se u inozemstvu te je bila poliglot, govorila je 5 svjetskih jezika, nije se udavala. Miranda je radila u Luxembourgu u Europskoj zajednici za ugljen i čelik (čije je aktivnosti poslije preuzela Europska unija).te na Radio Luxembourgu. Nakon umirovljenja odlučila je doći živjeti u Imotski za koji su je vezale lijepe uspomene. U imotski je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. U tom imotskom razdoblju Miranda, istinska dama neobično se isticala svojim izgledom i načinom života. Poznato je da su Miroševići imali veliku kolekciju starih razglednica, fotografija a i druge vrijedne dokumentacije vezane za Imotski. Ciijeli taj fond ostao je u vlasništvu Rine Mirošević, zadnje preživjele od brojne Antonieve djece, medutim još za Rininog života dosta toga se zagubilo i nestalo, a naročito nakon Mirandine smrti. Miranda, zadnji potomak imotske grane stare i značajne obitelji Mirošević koji su stvarali povijest Imotskoga umrla je u Imotskom u 64 godini života, 30.11.1983. godine. Vječni mir našla je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela, a tužne priče o njenoj nesretnoj sudbini ponekad se prisjete stari Imoćani.

Anamaria Marušić Tonković

Kuću Mirošević snimila Tornada Zen Ćosić

https://www.geni.com/…/Nikola-Miro…/6000000018961098448

S. Marija od Presvetog Srca

U Splitu je u 93. godini života, 24. srpnja 2023. godine otišla u zagrljaj Nebeskom zaručniku za kojeg je živjela, stvarala, pjevala i molila čudesna i ponizna klarisa Anka Petričević, S. Marija od Presvetog Srca (1930-2023). Rođena 2. siječnja 1930. u Lovreću, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1955. godine te 1975. godine na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, družila se sa zagrebačkim književnim krugom, među kojima ju je posebno cijenio Tin Ujević. Nakon studija odlučila je postati časnom sestrom, zaredila se na Svijecnicu, 02. veljace 1956 godine u najstroži red klauzure te je u Samostanu svete Klare u Splitu provela 67 godina. Bila je perspektivna mlada profesorica francuskoga jezika s ponudom nastavka poslijediplomskih studija u Parizu, ali i s napisanom knjigom pjesama pa je njena odluka, da se zaredi bila veliko iznenađenje. S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević jedna od najuglednijih pjesnikinja duhovne poezije, autorica je osamdesetak knjiga poezije, eseja, proze mistične tematike, a urednica je oko 140 naslova. Godine 1975. utemeljila je biblioteku asketsko-mističnih djela Symposion, čija je bila i urednica. Dobitnica je nagrade A. B. Šimić za poeziju i nagrade Grada Splita za životno djelo. Zadnju knjigu, poemu “Dolazak Hrvata u novu postojbinu” izdala je samo tjedan dana prije smrti, na Gospu od Karmela. Nagrađivana je i zastupljena u mnogobrojnim antologijama hrvatskog pjesništva.
S. Marija od Presvetog Srca neka ti je Nebo lako i puno krasote Svjetlosti!

SERAFE LJUBAVI SVETE….

Serafe ljubavi svete,
što plamom vječitim goriš,
i svojom milinom duše
osvajaš čitavi svijet;
.
Sve sile zatiri klete,
s kojima snažno se boriš,
da može duša nam živjetii
i srca mirisat cvijet.

Zemljom si prošao ovom
ko sunce u pustom sjaju,
liječio, tješio ljude,
Kristov im nosio spas;

Zvao ih životu novom,
poglede dizao raju,
ljubio sva si stvorenja….
I Tvoj su slušala glas.

Kristove rane si krio,
u tijelu nosio svome,
i svojom ljubavlju, žrtvom
Božji si dizao hram….

I Otac mnoštva si bio:
po tragu stupamo Tvome,
i s Tvojom i naša duša
žrtveni postaje plam.

O čuvaj nam Grad na gori,
Na stijenju ko orao bdije,
od zla ga svakog brani,
daruj mu blagoslov svoj;

Za njegov život se bori,
nek Sunce Tvoje ga grije
isprosi svetu mu ljubav,
i bit će Božji i Tvoj!

S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević (1982), himna sv. Ocu Frani u povodu 800. obljetnice rođenja

Fotografiju snimila i dizajnirala s obrubom od ljiljana, ruža i srca po odabiru i želji S. Marije slikarica Darija Karmela Kovačević, Adoro dizajn. Fotografija je dizajnirana na Svijećnicu 2016. kada je slavila 60 obljetnicu ulaska u Samostan klarisa u Splitu. Darija Karmela je dugogodišnja suradnica S. Marije, dizajnerica mnogih naslovnica i ilustratorica njenih knjiga.

EMIR I IVANA

Turci su vladali Imockom krajinom dvista dvajes i četri godine.
Zapamćeni su ko nasilni osvajači, ali među njiman je bilo i onizir koji su se prema pokorenon kršćanskon puku ponašali duševnije, bez obzira na moć i drugu viru. S vrimenon su slabile početne okrutnosti, stapali su se z domaćin življen, dilili š njin dobro i zlo, životi ji je približio jedni drugima. U ton ozračju rađale su se i ljubavi. Neke su završavale brakon, a neke nisu. Nije in bilo suđeno. Jedna nesritna ljubav između Turčina Emira i kršćanke Ivane nadživila je svoje vrime… Ivana je bila ćer jedinica iz poznate imocke familje, koja je od malena bila stalno u crkvi, resla i odgajala se uz časne sestre, pa nikoga nije iznenadilo šta je odlučila postat redovnicon. Koje li sriće kad je dala vične zavite virnosti i služenju Bogu i narodu. Poslin dvi-tri godine, u sprovodu svog dida susrela je mladoga bega Emira iz susidne Vitine u Ercegovini. Neizbižni uzajmno upućeni pogledi unili su ljubavni plamac u njijovin mladin srcima. Emir je koristijo ritke prilike da bude u njenoj blizini, okuražio se i izjavijo joj ljubav, ali iz poštovanja nigda nije navaljiva da se uda za nj. Ni Ivani nije bilo lako: odolivala je razumu, ali ne i srcu, koje bi se uzlupalo pri pomisli na Emira, a kamoli ka bi ga vidila i usput š njin u prolazu nakratko popričala. Vrhunac je bijo ka joj je pružio ruku i čestitao Uskrs. Umalo se nije srušila od uzbuđenja. Istoga je dana bez dvoumljenja donila odluku o kojoj samo milosrdni Bog može dat konačan sud. Ijako je silno volila Emira, zbog časnog i svetog poziva nije tila prikinit zavit vične čistote duše i tila, pa se sutra u ranu prolitnu zoru bacila u Južno oko, jedno od dva Grbavčeva jezera, izvora rike Vrljike u Prološcu i skončala svoj mladi ovozemni život. Iz njene ruke na površinu je ispliva cvit bile ruže, mali potočić prinio ga je do Vrljike, bistra Vrljika pronila kroz imotska naselja i polje njezinon draganu u Ercegovinu. Beg Emir nika nije prižalia smrt svoje ljubovce, nije se ženijo, doživijo je duboku starost, a ercegovački puk, i kršćanski i islamski, pantijo ga je ko plemenita i čestita čovika.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Fotografija snimljena 2002. godine u obiteljskoj arhivi

Colombanijev zid

Zid radosti, mire strahopoštovanja, bedem nestašne mladosti.
Jedan, naoko sivi zid, a svako jezeransko dite će ga vidjet kao platno koje će koloritom grunuti, kad sjećanje siva stina dozove.
Obrisi nekadašnje branke, iza zida dvije dame i njihove špomilje. Riječ utjehe za krvava koljena, jer nogomet na betunu uzima danak. Lopta preko zida, sveti Ante pomozi.
S druge strane Marčina raštela, iznad teta Slavke čatrnja i škripio je lanac, jer se pod Colombanovim zidom znojilo, gorilo i serenadom slavilo, a vodom žeđ tažilo.
Tko li će od nas proći sivim kamenom, a da ne osjeti miris rascvala đirana koji je nekada ove mire resio….
Kad bi skale pričat znale, kao mati dijete u krilo bi nas dozvale…..

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografiju snimila Ana Marušić, kolovoz 2022. godine 

Fra Ivan Despot

Fra Ivan Despot, hrvatski književnik rođen je u Zaostrogu 19. kolovoza. 1851. godine, a umro je od sušice prije 136 godina, 19. veljače 1886. godine u Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke pokazao je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, pa iako je ušao u antologije i encikopledije, bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa (1878.-1883.) koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima govori o Imotskoj krajini i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz putopisa „Putopisne crte“ i pjesme Gavanovi dvori (1881.)

…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini, ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…

Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje unorene Gavanove dvore?!…Gavanovi dvori Zelenkasta vodo tiha-Što mi muklim šapčeš mukom? Što to mrklo zjalo ziha-Što mi tajnim zuji zukom? Zelenkasta vodo hladna-Iz tog grdnog bezdna tvoga,Iz tog ždrijela tužna jadna-Iz tog carstva čudesnoga,Odpovijedaj vodo, meni -Tko te u tu propast sasu? Bezdanoj u tmastoj sijeni-Kako tvoja dobra sva su?Crljene te zašto hridi?-Odsvud plamnim pašu pasom,Smrtniku da ljute bridi-Mučnim more dušu glasom? Bezdanice vodo kazuj -Ptičurine zašto grdne, A mili ti nikad slavulj-Ne nadlijeće jame srdne?…..

Bunar i sić za vodu u Lugu, Jagulovim barama

Bunar i sić za vodu u Lugu, Jagulovim barama, kolovoz 2021. godine…..Voda u bunaru u Lugu bila je hladna kao iz frižidera tako da se na ugrađenim sinđirima ljeti spuštala hrana do razine vode te se na taj način danima čuvala od kvarenja.Bunari su u prošlosti omogućavali život i preživljavanje na škrtom području Imotske krajine. Gradili su se od kamena vapnenca uz puteve radi što lakšeg prilaza, okruglog oblika, dubine od 2-8 metara. Većina imotskih sela morala je graditi bunare, čatrnje i pojila kako bi se osigurala voda za sebe i stoku. Voda se čuvala više nego kruh, a i njega nije bilo dovoljno. Kada bi vode nestajalo tijekom visokih ljetnih temperatura, svi bi krenuli prema bunarima, a cijelu noć bi se čekalo red kako bi se nalilo nekoliko litara vode u mješinu. Uz bunare su se nalazile i kamenice iz kojih se je napajala stoka. Dugo su bunari bili jedina spremišta vode, a početkom 19. stoljeća rade se prve čatrnje. U današnje vrijeme mnogi bunari i čatrnje Imotske krajine zapušteni su ili obrasli korovom, a iako nemaju više nekadašnju životnu funkciju trebamo ih sačuvati od propadanja.

Anamaria Marušić Tonković

Mila Jukić Juko

Mila Jukić Juko (1907.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1951. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko kako smo je svi zvali došla je 1920. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. godine. Juko koja je i sama prebolila španjolu od koje je imala trajne posljedice ostala je u kući Radovinović u Imotskom gdje je čuvala djecu, obavljala razne domaćinske poslove od ranojutarnjih loženja peći, pomaganja u kuhinji, mužnje krava i svega što je bilo potrebno u velikom kućanstvu. Blaga, tiha, srcana bila je voljeni član obitelji s kojom je provela život i dijelila sve lijepe i tužne trenutke, a u kući Radovinović je i umrla 06. travnja 1972. godine. U mnogim imotskim obiteljima u to vrijeme živjele su cure sa sela koje su čuvale djecu i pomagale u kućnim poslovima. U nastavku se daje dio teksta Gordane Radić iz zapisa „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi