U imotskoj Džombuši ispratili smo još jednog iz plejade poznatih varoških Imoćana. Neprimjetno i tiho, kako je, izričito želio. Teško se je složiti s tom njegovom željom o tišini i neprimjetnosti njegova ispraćaja jer stvari, kad su i skromnost i etika u pitanju, stoje malo drukčije. Stoga mi dopustite nekoliko riječi posvete skromnom čovjeku, ozbiljnom PROFESORU Ljubi Nikoliću (1934-2024), Imoćaninu rođenom na Jezeru, u tom čudesnom kvartu našega grada, odmah preko puta i dvadesetak stepenica od imotskog Suda. Ovaj „sretni kvart“ iznjedrio je tolike važne osobe iz časnoga života našega gradića da mu od srca dajem ovaj pridjevak. A kako se u to uklapa jedan čovjek i što treba reći o spomenutom profesoru Ljubi Nikoliću? Rođen prije Drugoga rata u skromnoj obitelji gradskog postolara završava gimnaziju u Splitu i upisuje Matematiku na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu te kao profesor počinje raditi najprije na Gimnaziji u Livnu, a potom nastavlja raditi i živjeti u Splitu životom strastvenog matematičara u Gimnaziji Ćiro Gamulin i dijelom fakultetu. Ne treba niti govoriti koliko su skromnost i poslijeratno siromaštvo određivali put tadašnjim studentima, koliko je odricanja i gladovanja bilo u mladenaštvu Ljube Nikolića, ali su baš ti faktori bili odlučujući u kasnijem životu i radu ovoga čovjeka. Imali smo prilike susretati ljude kojima je bio profesor, bolje rečeno učitelj. Čudili se koliko je snažno njihovo sjećanje i pamćenje, osobito onoga dobroga i važnoga. Jednom je prilikom, sjećam se, jedan ugledni i danas aktivni profesor Medicinskog fakulteta na promociji vlastite knjige u Splitu, pred prepunim auditorijem, počeo svoj govor riječima: Dopustite mi da najprije pozdravim cijenjenog profesora Ljubu Nikolića, mog važnog učitelja kojeg vidim u publici. Bio je čovjek koji mi je obilježio život pa i ovo što predstavljam danas. Hvala mu. I nastao je pljesak. Neki njegovi učenici hvalili su se činjenicom da im je bio profesor, neki drugi pričali o najdražem razredniku, neki pak o savjetima kojima ih je ispravno usmjeravao, ne uvijek prema matematici, nego kadikad i obrnuto, jer je znao nepogrešivo procijeniti matematičku žicu među svojim učenicima. Zgodna je jedna anegdota iz obitelji Jagul – Tonković kad je jedan od sinova, gimnazijalac s nultim znanjem matematike, morao kod profesora Nikolića na repeticije. Nakon otprilike mjesec dana profesor Ljubo mu je čestitao govoreći:
„Bravo, došao si s minus beskonačno, na 1. A i to je ocjena, da znaš.“
Uza svu besprijekornu profesionalnu usmjerenost i rad, život ga nije uvijek tetošio. Bio je sretan obiteljski čovjek, otac dvojice sinova, ali bolesti ga nisu ni zaobišle ni štedjele. Namučio se i strpljivo podnosio sve životne izazove nastojeći ostati uspravan i što manje tražiti za sebe. Bili smo u rodbinskoj vezi po njegovoj majci te u cijeloživotnom prijateljstvu i poštovanju. Za mene je tihi sprovod u Imotskom bio osobito emotivan ispraćaj. Ne samo stoga što smo ispraćali bliskog čovjeka. Ispraćali smo PROFESORA, a to ima neku težinu. Bio je tu i inženjer Branko Tonković koji je imao sreću biti Ljubinim učenikom. Svojim školskim kolegama raštrkanima po svijetu poslao je poruku:
„Ispratio sam za razred NIĐU, možda jednog od najutjecajnijih koji su odredili budući put svojih učenika“.
Stigao je odgovor jednog od njih koji kao vrhunski stručnjak radi na Massachusetts Institute of Technology, MIT- u Sjedinjenim američkim državama:
„Baš ste me rastužili. Za mene je on najvjerojatnije bio najutjecajniji profesor. Mnogi drugi uz njega. Nije bio za svakoga, ali mene je znao motivirati. Jako sam mu zahvalan za sve ono što mi je pomogao ostvariti u životu. Počivao u miru Božjem“.
Tako odlaze PROFESORI…Tiho i samozatajno. Dok koraci njihovih učenika, poklonika ili sljedbenika još koračaju nekom osvijetljenjom ulicom kao da govore:
Bio je naš učitelj, hvala mu.

Počivaj u miru, dragi Ljubinko, uz sjećanja svih nas koji smo te poznavali u dobru i ljubavi. Zaslužio si poštovanje i mir.

Od srca, Gordana Radić Goša

Zahvaljujem Portalu Jagul na objavi.

Profesor Ljubinko Nikolić s profesoricama Jadrijević i Zlodre 2009. godine na proslavi 30 godina mature maturanata Gimnazije Ćiro Gamulin (poslije MIOC)

Fotografija u arhivi prof.dr sc. Dinka Begušića koji je bio i snimatel

Iznenada i tiho napustio je svoj Imotski i otišao u vječnost Velimir Ado Kusić, jedan od legendi gradskog života čije su doskočice i originalan humor na svoj način obogaćivali imotski mikro svijet. U skladu sa svojim urođenim načinom izričaja bio je dio imotskog zabavljačkog kruga kao dragocjen i nezaobilazan sudionik.
Pridružio se odavna i bez pogovora grupi kreativnih sugrađana okupljenih u društvu „Bakove svečanosti“ i dobio dostojno karnevalsko mjesto, kako na uličnoj pozornici Bakove povorke, tako i na pozornici „Večeri humora“ koja se održava na samom završetku pokladnih svečanosti. U Bakovoj povorci na originalan je način nosio masku i lik Bakove žene, sisate namrčene gospođe s boršinom i kišobranom u ruci koja zna kako će dovesti u red svoga muža, pijančinu i proždrljivca pa mu „zaprititi“ kišobranom vičući: „Jesi, sve si proloka i upropastio, đubre jedno, prokleto ti bilo…“ i u intervalima hodanja povorke kroz grad, svojim se poznatim grlenim glasom nadvikivati pjevajući čuvenu Bakovu himnu „Dobro doša’ stari Bako/íće piće za te svako“…
Ado Kusić je bio izuzetno radišan čovjek pa je uz svoj posao u imotskom Domu zdravlja radio honorarno i kao pomoćnik pri opremanju sprovoda i pokapanju mrtvaca te je popratio pokope mnogih članova naših obitelji i u tom dijelu svoga života ušao u legendu. Zahvaljujući njegovu originalnom tragikomičnom pristupu u komunikaciji s ožalošćenima i mrtvima, potom njegovim čuvenim grobarskim zgodama, taj je tužni čin smrti i pokapanja postajao manje tragičan i bolan i dugo se prepričavao u raznim prigodama. Upravo je Adina grobarska aktivnost bila česta inspiracija za programe „Bakovih večeri humora“ pa su na tu temu osmišljavani skečevi, pisane pjesme od kojih je ona najpoznatija pod naslovom „Moje pjesme, moji snovi“ odavna posvećena upravo Adi Kusiću. Iz nje izdvajam jedan dio:

Ljeto stiže, kumra s cigle guče
S kampanela zvono kleca još od jučer
I što kleca ne stvara mi boli
To su moje pjesme, moji snovi…
Parite se repci, guči mi kumro
Još jedan jutros je umro

Počivao u miru, dragi Ado, u našoj Đombuši koju si toliko posjećivao i oplemenjivao, gotovo kao svoj drugi dom. Čekaju te tamo Manix i Gita, kolege grobari, da nastavite priču o svom gradu i njegovim ljudima. I još nešto, pripremi dnevni boravak s televizorom za onu našu prijateljicu, kako si joj jednom obećao, da može, kad dođe tamo dolje, gledati turske serije.

Gordana Radić

Fotografiju Ade na grobarskom zadatku snimio Boško Ćosić

Boris Boro Pervan (1935-2024) , dugogodišnji je predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu. Rođen je u Imotskom u poznatoj trgovačkoj obitelji kao najstariji od troje djece (Boris, Zdeslav i Marija). Otac Vice Pervan imao je dućan metražne robe na bivšem Pazaru, danas Šetalište Stjepana Radića. Po njemu su nastali i dugo korišteni toponimi “Pervanov dućan” i “Pervanova ulica” koja je u davnim snježnim zimama postajala sanjkalište imotske djece i odraslih.
Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu gdje je živio, radio u zagrebačkom predstavništvu Poljoprivrednog kombinata Imota i zaključio svoj životni put. Neodvojivo vezan za Imotski, bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu i kao takav ostavio je neizbrisiv trag svoje ljubavi prema zavičaju. Bio je izvanredan kozer, imitator i pripovjedač Bavio se i publicistikom, objavio je više tekstova o životu u Imotskom sredinom prošlog stoljeća, a u vlastitoj je nakladi 2014. objavio knjigu Tragom prezimena Pervan. Sličice iz imotskog života koje je majstorski i zapisivao, prave su poslastice za uho i dušu. Priređivao je uspjele Večeri Imoćana u Zagrebu te je obogatio mnoge imotske promocije i proslave svojim sudjelovanjem i predstavljanjem i svakako ostavio prazninu koju će biti teško nadoknaditi. Za nadati se je da će njegove sjajne priče iz života ljudi, našega grada i okolice ugledati svjetlo dana i da će iz njih Boro Pervan opet progovoriti na svoj originalan način, a njegov duh oplemeniti naša sjećanja. Adio, Boro, počivaj u miru imotske Đombuše. U nastavku se daje Borina priča “Srida u Imotskom” (1995):
Sridom je Imotski u sridini svita. Cili tjedan se varušani pripremaju za taj dan. Jedan općinski inšpektor, u vrime “planske privrede”, zabilužio je u svoj tjedni raspored u uredu: srida – pazar, četvrtak – bolestan. Jedan imotski ugostitelj mora je u sridu zatvorit gostionu zbog smrtnog slučaja u familiji, pa bi često puta reka: “Umro brat Jure – a bila srida!” Za tu imotsku sridu su se dva dobra prijatelja varušana uortačili i prodali po kanap zemlje u polju i otvorili gostionicu. Do podne u gostionici posluživa Mate, a posli podne Stipe. Kad bi navratio koji gost do podne, dok je bio Mate, i tijo potrošit koji šolad, Mate bi mu lipo reka: “Kako ću ti prodat ovi bokun pršuta ili sira, kad to voli Stipe”. Popodne bi to isto reka Stipe: “Kako ću ti to prodat, kad to voli Mate”. I tako trajala gostionica dok je bilo šoldi od prodane zemlje. Na pazaru bi sridom bilo svita, da duša dušu davi, ili kako bi reka Ivan Funtana: “Sjatila se sva selija”. Ban Jukić bi reka kad je drža čuvene govore sa Zanine terace: “Narode ponosne Imotske krajine što si se ovde slijo!” Slilo bi se sridom puno “na migišli” cura jedrih grudi i crljenih obraza, uvatile se pod ruke i šetale kroz pazarsku vrevu. Nisu cure tribale puno davati na kozmetiku, crljeni su obrazi u svake bili – opaljeni suncem ili ledom, a ako je koja slučajno bila biljugava, kupila bi malo crljenog krep papira u šjora Ðule Ivanović, opljuneš u papir i eto ti zdravlja na licu. Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”. Bilo je zamiračine na pazaru, a često bi se sridom i koja cura ujagmila. Tako lipu mladost slikavali su fotografi Olujić ili Jure Ivanović. Moga si se slikat za legitimaciju kod Jure, tzv. “šnel fotografa”. Obisio bi deku na zid, stavio te uz deku na zidu, namistio ti glavu i reka: “Ne miči dok ti ne kažem”. Otvorio bi rukom objektiv aparata, odbrojio do pet, i gotova misa. “Za po ure se vidimo”, reka bi Jure. U Stipe Olujića moga si se slikat na brzinu, a moga si se slikat da ti slike budu gotove do druge sride. Kako je imati sat bio znak prestiža, moga si se u Stipe slikat sa satom na ruci, a ruku nako malo podigneš, da ti lakat nategne jaketu, pa ko slučajno se vidi sat, koji si posli slikanja mora vratit Stipi. Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba. Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla. Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo…” Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru.
A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina… Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica. Imotski grabencijaši sridom su dolazili na svoj račun: Gajtan je blagoslivljao i “vodio razgovore” sa spomenikom na pazaru, koga je narod nazvao po nekoj zamišljenoj partizanskoj heroini – Vidom. Gajtana je ta Vida neprestano provocirala, pa joj je često znao dobacivati: “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”.
Joko Bilopavlović je još u ono vrime Drugog svitskog rata ima “mobitel” i uz svaki željezni stup na kome su visili imotski ferali telefonira bi: “Alo, alo, bite šene”, stalno je zvao cara u Beč. Nije se mirio samo tom “mobitel vezom”, već bi ustrajno pisao bulentine caru i punio sve imotske poštanske sandučiće kilogramima svojih pisama. Mate “sprida ružno” s kapom nakrivljenog frontina, jaketom iz koje su virile mršave ruke, dočika je autobuse i tražio komu triba ponit kuver. Uvik je bio loše volje i kad bi ga ko upita “Di ćeš Mate?” kresnuo bi i to odma ljutito: “U zvizdu”, pa su ga i zvali Mate Zvizdina. Sridom su dolazili Bosanci i Ercegovci i donosili kumpire, glavati kupus i kruške. Najpoznatiji je bio trgovac, negdi od Posušja – Širušić. U njega su bile kruške “eribosne”, što je volio Marko Penović i govorio kako mu se slasno cide niz grlo dok ih ide.
Marijan iz Vira, brat Parparuta, što za sebe govoraše da ima najljepše “ljece” od sve svoje braće, sridom bi okupio društvo i priča kako je bilo na misecu: “Tamoka ti teče potocima vino i ljudi sićima grabe i piju. Žene ti tamoka imaju magareće noge, a lice lipo ka naša Antica”. Šjor Ivan sidio je sridom uz svoj banak, imao svoju vagu i uslužno mirio za neki šolad ili grozd grožđa, kumpir, jabuku i sl. Siditi uz banak, čovik bi se zimi okočenio, pa bi uvik ima u džepu svoju potribicu za zagrijat se, malo rakije u bocuniću. Politrić mu je virio iz džepa, a svit ga je nekako tako i zva – Politrić. Šjor Ivan je bio veseljak, oštra jezika i zna je svakoga “ubost di triba”. Iza rata, kad je sve došlo u “ruke naroda” i kada su bivši trgovci postali u svojoj trgovini bivši vlasnici, jedan od trgovaca sritne jedne sride na pazaru šjor Ivana kako šeta i ne miri, jer i njemu su konfiscirali radnju, pa mu dobaci “Šta je sa firmom, šjor Ivane?” Na to će mu šjor Ivan: “Koliko se meni čini, šjor Vice, i na vašoj kući stoji tabla “Kotnaprod” (kotarsko nabavno-prodajno). Sridom posli podne, kada se niz imotske ulice ocidi svit, po pazaru bi se po izlasku iz gostionice čula pisma Lekića, marvenog trgovca iz Ričica, koji nikako nije moga zaboravit kad su mu partizani oteli volove, pa bi piva: “Partizani, blago li je vami, kad vas Lekić govedinom rani…” Za svoje pisme Lekić bi redovito zaradio besplatno spavanje kod milicije. Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu. Dok se, kako rekosmo, u Imotskom sve vrtilo od sride i za sridu, ipak se jedan događaj odvijao nediljom. Dok su svi Raosovi prosjaci misto svog dilovanja imali u Ercegovini, zadnji imotski prosjak od zanata dolazio je u Imotski iz Ercegovine – iz Sovića. Mate Starinski, kako su ga zvali, “radio” je kad su drugi odmarali, nediljom. Uljudno bi zaklapa na vrata, kod svake familije u određeni sat, skinuo bi kapu, pružio ruku, a zatim sa zahvalnošću rekao: “Živim zdravlje, a mrtvim pokoj!”
Kad će više ta srida – nikad je dočekat?!

Akademik Radoslav Tomić (1957-2024), povjesničar umjetnosti i jedan od naših vodećih stručnjaka za umjetnost baroka umro je u Splitu 17. ožujka 2024. Rođen je 1. ožujka 1957. godine u Splitu u kojemu je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Povijest umjetnosti i komparativnu književnost diplomirao je 1982. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1988. godine s temom Poljica ‒ prostor i spomenici, a doktorirao 1994. s temom Barokno kiparstvo u mramoru na području Dalmacije. Znanstveno se usavršavao u Firenci, Veneciji, Rimu, Beču i Münchenu. Od 1997. do 2014. predavao je Umjetnost baroka na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, gdje je izabran u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Svojim nemjerljivim doprinosom proučavanju barokne umjetnosti na Jadranu zauvijek će ostaviti trag. Hrvatsku umjetničku baštinu od Kvarnera do Kotora vrednovao je kao konzervator, kustos, znanstveni istraživač, autor brojnih publikacija i znanstvenih radova. Svojom ogromnom energijom i strašću obrađivao je najznačajnija djela umjetničke baštine, jednako kao i dragocjene privatne zbirke koje je otkrivao javnosti. U temama koje je obrađivao kao i prema hrvatskoj kulturnoj baštini u cjelini uvijek je sudjelovao s velikim interesom i s neizmjernom ljubavlju… Uređivao je muzejske zbirke, radio na katalogu-inventaru slikarskih zbirki i uređenju zbirki u samostanima i crkvama, registrirao crkve i kuće spomeničkoga karaktera, identificirao i atribuirao brojna slikarska i kiparska djela nastala od 15. do 19. stoljeća, razdoblja kojim se primarno bavio. Autor je brojnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od „1000 godina hrvatske skulpture“ u Galeriji Klovićevi dvori, preko „Odabranih djela iz trogirske slikarske baštine“ i „Zbirke grafika obitelji Garagnin“ u Muzeju grada Trogira do „Hrvati-vjera, kultura, umjetnost“ u Vatikanu i „Renesansa u Hrvatskoj“ u Francuskoj. Radoslav Tomić bio je povezan i s Imotskim u koji je dolazio kao znanstveni savjetnik Instituta za povijest umjetnosti pripremajući rad o slikaru Filipu Naldiju koji je slikao u drugoj polovini 18. stoljeća te je izradio velik broj slika vjerskoga sadržaja na prostoru južne i srednje Dalmacije od Poljica, Omiša, Imotskoga, Vrgorca, Makarske…. Autor je dva izvorna znanstvena rada “Slikar Filippo Naldi” tiskanih 2006. u Zagrebu i 2012. u Zadru u kojima je temeljem vlastitih istraživanja, iznio podatke iz Naldijeveg životopisa, složio katalog sačuvanih i nestalih djela te je pokušao odrediti oznake njegova slikarstva. Radoslav Tomić neizmjerno je zadužio hrvatsku kulturu te razvio svijest o vrijednosti hrvatske umjetničke baštine nastale kroz stoljeća. Bio je poput svjetionika koji nas je vodio kroz gustu maglu vremena, otkrivajući tajne prošlosti i njihovu nevjerojatnu ljepotu. I samo ime Radoslav kroz korijene iz slavenskih jezika, “donosi radost i slavu”..U jednom intervju navodi: “…Gotovo da nema otoka, sela, gradića ili crkve koju nisam obišao. Osim crkvi, drugih prostora nije niti i bilo. Muzeji su relativno kasno osnovani, u privatnim zbirkama bilo je toga manje, ali ipak sam imao sreće vidjeti većinu relevantnih privatnih zbirki. Tada su zbirke bile sačuvane, dok danas više nisu. Obišao sam prostor od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama. inzistirajući na upoznavanju čitave regije, kako bih na racionalan i uravnotežen način mogao objasniti što sam vidio….”Nadasve plemenit i skroman Radoslav bio je uvijek pun interesa za lijepo i spreman prenijeti svoje veliko znanje te pomoći u istraživanju i valoriziranju umjetnina uz emociju i strast prema hrvatskoj baštini.

Dragi Radoslave počivajte u miru Božjem!

Anamaria Marušić Tonković

Akadamik Radoslav Tomić u Jagulovim vrtovima u Imotskom prilikom stručnog i privatnog posjeta kući Radovinović Jagul gdje je baštinicima dao neprocjenjive savjete vezano za obradu i očuvanje baštine i arhiva

Pogled na Modro jezero i otočić usred njega sa znamenitim čempresom……..
Čempres u jezeru posadio je Mirko Gadžo (1917-1995), vozač zaprežnih kola kojima su prevožene sadnice Šumarije Imotski. Radnici Šumarije sadili- su te 1949. godine čemprese oko Modrog jezera, a Mirko je odlučio posaditi čempres na vrh kuka. Za vrijeme marende uzeo je mašklin od radnika i iskopao malu rupu, stavio sadnice čempresa i zalio ga vodom koju je ponio u bačvi za napojiti konje. Naime sadnice su prevožene u kolima koje su vukli konji. Čempres se na kamenu Modrog jezera na radost Imoćana primio i evo 75 godina mu je tek…..Imoćani su zahvaljujući Mirku Gadži dobili jedan od najljepših jezerskih ukrasa baš kao što je to čuveni Šakan, kamen Brela sa čempresom koji odolijeva vremenu…..

Izvor podataka Sveto Gadžo, Mirkov sin

Fotografiju u veljači 2021. godine.snimio Branko Tonković 

Dana 30. 11. 2023. godine navršilo se 40 godina od smrti Mirande Mirošević, (1919.-1983.), zadnje pripadnice obitelji Mirošević, a s njenom smrću ta obitelj izumrla je u Imotskom. Nikola Mirošević Mirossevich (1811.), Načelnik Imotskog u razdoblju 1865.-1869. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda, a 1871. godine uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola Imotske krajine. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.), a par je imao devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852-1911) i Vjekoslava Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.), Domenicu Rosu (1845.) udanu za imotskog javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.) i Jozefinu Mariju Josipu (1854-1927.) udanu za Petra Ivana Benzona (1845.-.1918.). Luigi Mirošević oženio se za Fani Mirošević (1862.) iz Korčule te su imali nekoliko djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za Talijanku iz Splita Angelinu de Rossignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i dr Simeona de Rossignoli (1826.). Antonio Mirošević bio je visoki činovnik i stekao je bogatstvo. Sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata sa njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Zanimljivo je da je Angelina de Rossignoli svojim dolaskom u Imotski nakon udaje za Antonia Miroševića donijela i vještinu izrade golubica, tičica koje umijeće je prenijela na kćeri osobito Rinu. Rina je golubice radila do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti, a ljubomorno je godinama čuvala način izrade od drugih. Angelina i Antonio Mirošević imali su sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladojj dobi. Od preživjelih imali su sinove Bruna (1876) i Matea (1880.-1945) te kćeri Marinu Mariči (1875.), Esteru(1877-1947) i Katarinu Rinu (1882.-1973.). Sestre Mirošević, Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao i uz rodice im Kolombanuse (kceri brata i sestre). Bruno Mirošević, općinski činovnik u Imotskom oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a brat Mateo, odvjetnik u Italiji imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.). Mateo Mirošević krajem 1930-ih došao je iz Venecije raditi kao odvjetnik u Kaštela i u Imotski gdje je od partizana brutalno ubijen 1945. godine. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog školovala se u inozemstvu te je bila poliglot, govorila je 5 svjetskih jezika, nije se udavala. Miranda je radila u Luxembourgu u Europskoj zajednici za ugljen i čelik (čije je aktivnosti poslije preuzela Europska unija).te na Radio Luxembourgu. Nakon umirovljenja odlučila je doći živjeti u Imotski za koji su je vezale lijepe uspomene. U imotski je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. U tom imotskom razdoblju Miranda, istinska dama neobično se isticala svojim izgledom i načinom života. Poznato je da su Miroševići imali veliku kolekciju starih razglednica, fotografija a i druge vrijedne dokumentacije vezane za Imotski. Ciijeli taj fond ostao je u vlasništvu Rine Mirošević, zadnje preživjele od brojne Antonieve djece, medutim još za Rininog života dosta toga se zagubilo i nestalo, a naročito nakon Mirandine smrti. Miranda, zadnji potomak imotske grane stare i značajne obitelji Mirošević koji su stvarali povijest Imotskoga umrla je u Imotskom u 64 godini života, 30.11.1983. godine. Vječni mir našla je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela, a tužne priče o njenoj nesretnoj sudbini ponekad se prisjete stari Imoćani.

Anamaria Marušić Tonković

Kuću Mirošević snimila Tornada Zen Ćosić

U Splitu je u 93. godini života, 24. srpnja 2023. godine otišla u zagrljaj Nebeskom zaručniku za kojeg je živjela, stvarala, pjevala i molila čudesna i ponizna klarisa Anka Petričević, S. Marija od Presvetog Srca (1930-2023). Rođena 2. siječnja 1930. u Lovreću, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1955. godine te 1975. godine na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, družila se sa zagrebačkim književnim krugom, među kojima ju je posebno cijenio Tin Ujević. Nakon studija odlučila je postati časnom sestrom, zaredila se na Svijecnicu, 02. veljace 1956 godine u najstroži red klauzure te je u Samostanu svete Klare u Splitu provela 67 godina. Bila je perspektivna mlada profesorica francuskoga jezika s ponudom nastavka poslijediplomskih studija u Parizu, ali i s napisanom knjigom pjesama pa je njena odluka, da se zaredi bila veliko iznenađenje. S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević jedna od najuglednijih pjesnikinja duhovne poezije, autorica je osamdesetak knjiga poezije, eseja, proze mistične tematike, a urednica je oko 140 naslova. Godine 1975. utemeljila je biblioteku asketsko-mističnih djela Symposion, čija je bila i urednica. Dobitnica je nagrade A. B. Šimić za poeziju i nagrade Grada Splita za životno djelo. Zadnju knjigu, poemu “Dolazak Hrvata u novu postojbinu” izdala je samo tjedan dana prije smrti, na Gospu od Karmela. Nagrađivana je i zastupljena u mnogobrojnim antologijama hrvatskog pjesništva.
S. Marija od Presvetog Srca neka ti je Nebo lako i puno krasote Svjetlosti!

SERAFE LJUBAVI SVETE….

Serafe ljubavi svete,
što plamom vječitim goriš,
i svojom milinom duše
osvajaš čitavi svijet;
.
Sve sile zatiri klete,
s kojima snažno se boriš,
da može duša nam živjetii
i srca mirisat cvijet.

Zemljom si prošao ovom
ko sunce u pustom sjaju,
liječio, tješio ljude,
Kristov im nosio spas;

Zvao ih životu novom,
poglede dizao raju,
ljubio sva si stvorenja….
I Tvoj su slušala glas.

Kristove rane si krio,
u tijelu nosio svome,
i svojom ljubavlju, žrtvom
Božji si dizao hram….

I Otac mnoštva si bio:
po tragu stupamo Tvome,
i s Tvojom i naša duša
žrtveni postaje plam.

O čuvaj nam Grad na gori,
Na stijenju ko orao bdije,
od zla ga svakog brani,
daruj mu blagoslov svoj;

Za njegov život se bori,
nek Sunce Tvoje ga grije
isprosi svetu mu ljubav,
i bit će Božji i Tvoj!

S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević (1982), himna sv. Ocu Frani u povodu 800. obljetnice rođenja

Fotografiju snimila i dizajnirala s obrubom od ljiljana, ruža i srca po odabiru i želji S. Marije slikarica Darija Karmela Kovačević, Adoro dizajn. Fotografija je dizajnirana na Svijećnicu 2016. kada je slavila 60 obljetnicu ulaska u Samostan klarisa u Splitu. Darija Karmela je dugogodišnja suradnica S. Marije, dizajnerica mnogih naslovnica i ilustratorica njenih knjiga.

Turci su vladali Imockom krajinom dvista dvajes i četri godine.
Zapamćeni su ko nasilni osvajači, ali među njiman je bilo i onizir koji su se prema pokorenon kršćanskon puku ponašali duševnije, bez obzira na moć i drugu viru. S vrimenon su slabile početne okrutnosti, stapali su se z domaćin življen, dilili š njin dobro i zlo, životi ji je približio jedni drugima. U ton ozračju rađale su se i ljubavi. Neke su završavale brakon, a neke nisu. Nije in bilo suđeno. Jedna nesritna ljubav između Turčina Emira i kršćanke Ivane nadživila je svoje vrime… Ivana je bila ćer jedinica iz poznate imocke familje, koja je od malena bila stalno u crkvi, resla i odgajala se uz časne sestre, pa nikoga nije iznenadilo šta je odlučila postat redovnicon. Koje li sriće kad je dala vične zavite virnosti i služenju Bogu i narodu. Poslin dvi-tri godine, u sprovodu svog dida susrela je mladoga bega Emira iz susidne Vitine u Ercegovini. Neizbižni uzajmno upućeni pogledi unili su ljubavni plamac u njijovin mladin srcima. Emir je koristijo ritke prilike da bude u njenoj blizini, okuražio se i izjavijo joj ljubav, ali iz poštovanja nigda nije navaljiva da se uda za nj. Ni Ivani nije bilo lako: odolivala je razumu, ali ne i srcu, koje bi se uzlupalo pri pomisli na Emira, a kamoli ka bi ga vidila i usput š njin u prolazu nakratko popričala. Vrhunac je bijo ka joj je pružio ruku i čestitao Uskrs. Umalo se nije srušila od uzbuđenja. Istoga je dana bez dvoumljenja donila odluku o kojoj samo milosrdni Bog može dat konačan sud. Ijako je silno volila Emira, zbog časnog i svetog poziva nije tila prikinit zavit vične čistote duše i tila, pa se sutra u ranu prolitnu zoru bacila u Južno oko, jedno od dva Grbavčeva jezera, izvora rike Vrljike u Prološcu i skončala svoj mladi ovozemni život. Iz njene ruke na površinu je ispliva cvit bile ruže, mali potočić prinio ga je do Vrljike, bistra Vrljika pronila kroz imotska naselja i polje njezinon draganu u Ercegovinu. Beg Emir nika nije prižalia smrt svoje ljubovce, nije se ženijo, doživijo je duboku starost, a ercegovački puk, i kršćanski i islamski, pantijo ga je ko plemenita i čestita čovika.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Fotografija snimljena 2002. godine u obiteljskoj arhivi

Zid radosti, mire strahopoštovanja, bedem nestašne mladosti.
Jedan, naoko sivi zid, a svako jezeransko dite će ga vidjet kao platno koje će koloritom grunuti, kad sjećanje siva stina dozove.
Obrisi nekadašnje branke, iza zida dvije dame i njihove špomilje. Riječ utjehe za krvava koljena, jer nogomet na betunu uzima danak. Lopta preko zida, sveti Ante pomozi.
S druge strane Marčina raštela, iznad teta Slavke čatrnja i škripio je lanac, jer se pod Colombanovim zidom znojilo, gorilo i serenadom slavilo, a vodom žeđ tažilo.
Tko li će od nas proći sivim kamenom, a da ne osjeti miris rascvala đirana koji je nekada ove mire resio….
Kad bi skale pričat znale, kao mati dijete u krilo bi nas dozvale…..

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografiju snimila Ana Marušić, kolovoz 2022. godine 

Fra Ivan Despot, hrvatski književnik rođen je u Zaostrogu 19. kolovoza. 1851. godine, a umro je od sušice prije 136 godina, 19. veljače 1886. godine u Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke pokazao je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, pa iako je ušao u antologije i encikopledije, bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa (1878.-1883.) koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima govori o Imotskoj krajini i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz putopisa „Putopisne crte“ i pjesme Gavanovi dvori (1881.)

…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini, ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…

Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje unorene Gavanove dvore?!…Gavanovi dvori Zelenkasta vodo tiha-Što mi muklim šapčeš mukom? Što to mrklo zjalo ziha-Što mi tajnim zuji zukom? Zelenkasta vodo hladna-Iz tog grdnog bezdna tvoga,Iz tog ždrijela tužna jadna-Iz tog carstva čudesnoga,Odpovijedaj vodo, meni -Tko te u tu propast sasu? Bezdanoj u tmastoj sijeni-Kako tvoja dobra sva su?Crljene te zašto hridi?-Odsvud plamnim pašu pasom,Smrtniku da ljute bridi-Mučnim more dušu glasom? Bezdanice vodo kazuj -Ptičurine zašto grdne, A mili ti nikad slavulj-Ne nadlijeće jame srdne?…..