Dr. Augustin Agostino Bitanga (04.06.1841.-05.02.1912.), najmlađi sin Pavla Paola Bitange i Kate Catte Čelan rođen je u Imotskom kao Giuseppe Agostino Nicolo u kojem je i umro 5. veljače 1912. godine. Prvi je imotski sin koji je završio Medicinski fakultet te je ujedno i prvi fakultetski obrazovani Imoćanin koji nije pripadao kleru. Dr. Augustin Jago Bitanga maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1862. godine te upisuje studij medicine u Padovi na “Facolta di medicina e chirurgia di Re Universita di Padova” na kojem je diplomirao 14. kolovoza 1868. godine. Dolazi u Imotski u kojem je 1870. godine postavljen za obćinskog liječnika dok je dr. Antonio Mazzi bio kotarskim liječnikom. U to doba u očima naroda liječnik je doživljavan poput božanstva i uživao je izniman društveni ugled. Dr. Augustin Bitanga uvijek se isticao kao hrvatski rodoljub te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga i Krajine. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1870. godine u Imotskom, delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom zajedno sa dr. Ikom Jerkovićem 1895. godine. Prijateljevao je i dopisivao se sa istaknutim suvremenicima i političkim istomišljenicima kao što su don Mihovil Pavlinović, don Josip Vergilije Perić, nadbiskup barski fra Šimun Milinović, biskup fra Paškal Vujčić, učitelj i obćinski tajnik Martin Pera, carski podpredsjednik namjestništva u Zadru Alfons Pavich pl. Pfauenthal, dr Ante Trumbič i drugi. Oženio je Splićanku Mariettu Lusnik 1879. godine u Splitu, a u braku je rođeno pet kćeri: Katinka, Antonia, Zorka, Milena i Slavka te jedini sin i najmlađe dijete Pavao. Dr Augustin je bio vrlo uporan i tvrdoglav čovjek, tako je tri puta svojim sinovima davao ime Pavao, jer su prva dva sina umrla kao male bebe, a treći dugovječni Pavao umro je u 92 godini. S druge strane kćeri je odgajao vrlo strogo, školovao ih je privatno te im nije dopuštao da za nekih svetkovina idu u društvo ili, nedajbože na ples. Govorio je “Tre piogge fontana, tre balli puttana” (tri kiše – poplava, tri plesa – kurva). Zetovi su mu bili redom: dr Mihovil Vuković, dr Ante Mladinov, kapetan Niko Cerezin, dr Lavoslav Ivančević i dr Karlo Zorec te nevjesta Marija Franceschi. Po dr Augustinu Jagi nastao je nadimak Jagul obitelji Bitanga (od 1919. godine obitelj nosi staro obiteljsko prezime Radovinović) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini. Naime kako je dr Augustin obilazio nekoliko puta tjedno svojom kočijom po lošim cestama bolesnike u selima Imotske krajine, a po pozivu za hitne slučajeve i češće ljudi su ga prozvali Gospodaru Jago, Jagul što im je bilo jednostavnije. Fra Ivan Tonković (1850.-1911.) u svojem putopisu Putne crte o Imotskoj krajini objavljenom u nastavcima u zadarskom Narodnom listu 1886., 1887. 1890. u jednoj crtici spominje dr Augustina navodeći “… Doša i medik, pitamo Gospodaru Jago, hoćeli, imali uzdarja? On malo ljutito “Jer mi se na na vrimnije nejaviste?….”. Dr Augustin Jago Bitanga umro je 05. veljače 1912. godine te počiva na imotskom groblju Gospe od Anđela uz voljenu suprugu Mariettu. Ante Ujević je u 2. izdanju knjige “Imotska krajina” (1991.) dr. Augustina Bitangu uvrstio u istaknute i ugledne ljude Imotske krajine cit:…Dr. Augustin Bitanga dolazi, uz ostale, u red imotskih rodoljuba. Rodio se u Imotskom 04. veljače 1841., gdje je i umro 05. veljače 1912. Bio je općinskim liječnikom i tu dužnost savjesno vršio te kao čovjek plemenite duše bio voljen od naroda Imotske krajine. Bio je predsjednikom Hrvatske stranke, pobornikom i pristašom M. Pavlinovića u borbi za narodni prepored svoga zavičaja…”

Anamaria Marušić Tonković

Portret (ulje na platnu) dr Augustina Bitange rad  nepoznatog autora iz 1879. u kuči Radovinovič Jagul

Vilinski ples nad Modrim jezerom u Imotskom, rad iz 1935. godine Antuna Tonća Mostarčića (1903-1944), imotskog slikara ubijenog na Daksi.
U burnoj prošlosti Imotske krajine puno je neobičnih događaja, ali i mitova i legendi u tolikoj mjeri da je i povjesničarima ponekad teško razdijeliti stvarno od izmišljenoga. Legende koje su snažno obilježile Imotski i Krajinu su one o vilama i vilinstvu od kojih se jedna objavljena u knjizi Bašćinski glasi (2017.) navodi u nastavku:
“Nekada davno, kazuje stara imotska legenda, u Modrom jezeru, tu pokraj prvih gradskih kuća, stanovale su vile. Vile jezerkinje. Prelijepe mlade djevojke dugih zlatnih kosa, tijela poput grčkih boginja. U svojim modrim odajama, u dubini Modrog jezera, često su znale imati svoje zatočenike. To su bili naočiti imotski momci koji bi, ne sluteći ništa, dolazili za lijepih ljetnih noći na Vidilicu Modrog jezera i uživali u njegovim ljepotama. Tada bi, kaže legenda, vile odnijele te momke u svoje modre odaje. U istom trenutku čula bi se glazba iz nekih žičanih glazbala, lijepa i opojna. Glazba bi privukla mnoštvo imotskog puka na strme litice jezera. Osim glazbe, oni više ništa nisu čuli, a ni vidjeli. No, ta glazba žičanih glazbala bila je tako lijepa da joj nisu mogli odoljeti, pa bi tu ostajali do rane zore kada bi vile vratile one naočite momke. Tada bi oni, vrativši se u stvarnost, pričali svoju neobičnu priču. Kazivali su o modrim odajama smještenim u jezerskim pećinama, gdje su ih dočekivale vile u crvenim svilenim haljinama s predivnim bijelim cvjetovima u kosi. Svaka od njih svirala je na jednom modrom žičanom glazbalu koje je davalo omamljujući zvuk. Tada bi onako čedne i lijepe grlile i ljubile ove momke pijući s njima eliksire napravljene od trava ubranih sa strmih jezerskih litica. Vrhunac ove blagodati bio je zagrljaj poput pletera; to običnom čovjeku, kažu, nije dostupno. Kada bi se vile umorile od sviranja i zagrljaja, puštale bi momke iz zatočeništva. Eto, tako kaže legenda koja se i danas priča u starim imotskim kućama….”

Slika, ulje na platnu Tonća Mostarčića u vlasništvu je njegove kćerke Magdalene Lenći Kovačević

Marietta Lusnik Bitanga supruga dr Augustina Bitange rođena je 10. rujna 1853. godine u Splitu, a umrla je  03. veljače 1905. godine u Imotskom. Marietta Lusnik, splitska veleposjednica, školovana u Veneciji jedina kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom te je preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski pomagala u školovanju najsiromašnije djece. Dr Augustin koji je studirao medicinu u Padovi i Marietta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, vjenčali se u Splitu 1879. godine te došli živjeti u Imotski iako su se tome protivili Mariettini roditelji. Naime bili su uvjereni da njihova nježna kći naviknuta na gradski način života odlazi živjeti “među hajduke”, “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”.  Marietta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela za nju nepoznati Imotski u koji je donijela svoj način života  među ostalim bila je vrsna jahačica pa bi često odjevena u jahačko odijelo odjahala preko polja na čuđenje lokalnih stanovnika. rođeno je pet kćeri, Katinka, Tonća, Zorka, Milena i Slavka i jedini sin Pavao. Marietta je doživila vjenčanje samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu Mladinova (Josipovog brata) u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Mariettina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih kuća i zemalja u Splitu. Marietta je umrla u 52. godini života ostavivši šestoro djece od kojih je najmlađi Pavao imao samo 12 godina, a njeno vječno počivalište je u obiteljskoj grobnici Bitanga Radovinović na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Iza Mariette je kako je napisano krasopisom u osmrtnici u Imotskom 3. II 05. ostao ojađeni suprug dr Augustin Bitanga za se i obitelj, a svojta i znanci zamoljeni su da izvole izostati od kućnog žalovanja. Dr Augustin je jako teško podnio smrt voljene supruge Mariette, svoga anđela te danima poslije nije izlazio iz svoje sobe.

Nepoznatii slikar, portret Mariette Lusnik Bitanga (ulje na platnu) naslikan 1899. godine u kući Radovinović u Imotskom.

Dana, 24. listopada 2019. godine navršilo se 75 godina od pokolja na otočiću Daksi. Nakon ulaska partizanskih postrojba u Dubrovnik, partizani su u listopadu 1944. na otočiću Daksi likvidirali  53-icu uglednih dubrovačkih građana, intelektualaca i svećenika bez ikakvog suđenja. Među njima je bio Imoćanin akademski slikar Antun Tonći Mostarčić, sin Ivana i Mande Borić, rođen 2. lipnja 1903. godine u Imotskom. Tonći Mostarčić živio je u Dubrovniku i radio kao profesor slikarstva u Gimnaziji. Kako je bio i vrstan glazbenik na violini Mostarčić je tijekom studija na Akademiji tako zarađivao za život, a pisao je i dnevnik pa je na jednom mjestu napisao:”…Jučer sam za ručak imao samo komad kruha. Danas ću imati isto. Međutim moja želja da ustrajem i završim školovanje, jača je od svih nedaća koje me prate iz dana u dan…”Po završetku školovanja dolazi u Imotski gdje počima raditi kao nastavnik crtanja. Iz toga doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temama imotskih veduta koje je radio uljem na platnu. Iskazuje se kao dobar pejzažista  bogate kolorističke palete. Akvarele najviše radi u svojim posljednjim godinama života u Dubrovniku, njegovim intimno najuspješnijim godinama koje je provodio u krugu obitelji. Slikao je motive Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela u motivima otočića Dakse ne sluteći kako mu je taj otočić sudbinski predodređen. Na akvarelu “Pogled na Daksu”  bira znalački nijanse zlatno-žuto-smeđih tonova koji odgovaraju jednom ljetnom danu u smiraj. Oko njegovih stijena koje se zrcale u moru, poput aure širi se svijetlo zalazećeg sunca. Otočić se doimlje istovremeno i stvarno i nematerijalno, a tome dojmu doprinosi jedna fizički gotovo opipljiva tišina  koja dominira slikom. Sa portretima, osobito njegovim autoportretom  (na fotografiji) dosiže razinu naših vrsnih portretista. Oženio se za  Dubrovčanku Katinu Katarinu Radovan i otac je kćeri jedinice Magdalene (1940.) udane za Martina Kovačevića. Prije smaknuća na Daksi osuđenici su izrazili želju da mogu zapjevati “Tebe Boga hvalimo” i “Do nebesa nek se ori” riječi koje je napisao isusovac o. Petar Perica koji je zajedno s njima strijeljan u noći 24. listopada 1944. godine. Žrtve sa otočića Dakse napokon su dostojno pokopane 19. lipnja 2010. godine na groblju Boninovo u Dubrovniku. 

Akvarele na fotografijama, rad Tonća Mostarčića iz 1935. slikar je poklonio svojoj  velikoj mladenačkoj ljubavi, prijateljici Maši Franceschi. 

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (poslije Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Cattarinu Cellan,  Katu Čelan, Nikole, zvanu Kata Cekinarica s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.-1905.). Pavlove kćeri su: Lucia (1823. ) udana za Jozu Raku, Annamaria (1828.) udana  za Andriju Tripala, Cecilija (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833. ) udana  za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.-1914.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život. Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.

Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre: Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23. godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina s kojim je imala sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mladoj dobi. Aninine dvije preživjele kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Prvo je dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše: „U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak”. Anine rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: “Žalba”, “Pozdrav Zori dalmatinskoj”, “Cvit ljubice Dalmatinke”, “Dvi sestrice dvi jabuke rumene,” “Zora i Danica” te posljednja tiskana 1846. godine “Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje”. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka. Neke od Aninih pjesama uglazbili su slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. Anine pjesme je kao malu zbirku prvi put tiskala Matica hrvatska, Ogranak Imotski 1993., a neke od njih su uglazbili slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. U Zadarskom arhivu postoje neistraženi zapisi pjesama za koje se pretpostavlja da ih je napisala Ana Vrdoljak.
Daju se stihovi iz Anine pjesme “Žalba” koju i danas pjevuše Imoćani:

ŽALBA
“Kuku lele uteče mi tica,
zato slabo udara mi žica.”
Ajme meni moja bako mila!
Uteče mi zlatna moja tica;
Prie neg’ sam njojzi jist donila
Pustiše ju na dvor tuđa dica:
Nije sriće da sam tute bila!
Zlatnu ticu ja bi uvatila.
“Muči dušo nemoj plakat tako,
Did će ticu uhvatiti lako.”
Znali diko di je tica mala
Odletila, bako, – kuku lele!!!
Al’ je ona u gori zaspala,
Ali piva pokraj vitke jele,-
Ja bi diki mom’ dvi baje dala,
Da bi moju ticu ja imala.
“Neplač, – uhjtiće ju diko, Nane,
Sutra rano kad se, dušo, svane.”
Što će, bako, tica jisti sada!!-
Tko li će ju pitati u gori:-
Umriti će kad je gladak svlada:
Ovdi njojzi lipši biše dvori:-
Nidarce joj moje bi za hlada,-
Nit ju pusti umriti od glada.
“Neznaš dite kad je tica prosta,
Da pozatim svega ima dosta.”
Hoćel’ brzo svanuti se bako
Da bi ticu ja vidila moju!-
Nek ju diko uhvati svakako,-
Ja sam njojzi pripravila proju;
Ladnu vodu, a i šećer tako,
Pak pozatim i nidarce mlako.
“Sjaje Zora, – ozgo siplje blago,-
Zlatnu ticu doniće ti drago.”

https://books.google.hr/books?id=MbRXAAAAMAAJ&pg=PA305&lpg=PA305&dq=kuku+lele+uteće+mi+tica&source=bl&ots=7rMHwomVyL&sig=trME8TlIrXTwFKP4nVcXebCWFeM&hl=en&sa=X&ved=0ahUKEwj6xM-GrvTZAhUqDZoKHeegA1oQ6AEIUjAI#v=onepage&q&f=false

Poprsje Ane Vrdoljak Imotskinje koje se čuva u muzeju samostana u Imotskom izradio je Mile Grgas

https://www.geni.com/people/Ana-Marija-Alačević/6000000020923189601

Prim. dr. Ratko Vlatković rođen je 22.02. 1915. godine u Imotskom, a umro je 2002. godine. Završio je Pravni fakultet, a doktorat prava stekao je 1939. godine. Kako  se poslije II svjetskog rata mladi pravnik kao nepodoban nije mogao nigdje zaposliti napušta Imotski i upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1957. godine. Specijalizirao je infektologiju i internu medicinu, a najveći dio života proveo je u Virovitici radeći u Općoj bolnici kao šef Odjela za zarazne bolesti i epidemiološke službe. Cijeli svoj život podredio je medicini, epidemiološkoj edukaciji, bavio se prevencijom zaraznih bolesti, uvijek na raspolaganju bolesnicima. Njegove kolege ističu da je uvijek rado prenosio svoje veliko znanje i iskustvo na mlađe generacije. Prim. dr. Ratko Vlatković, intelektualac par excellence bio je ispred svoga vremena i sredine,sa izrazitim socijalnim osjećajem stalno je pomagao ljudima virovitičkog kraja kojima je bio veliki uzor. U mirovini od 1986. godine dio vremena provodio je u Austriji gdje je pohađao tečaj slikarstva te mu je prva izložba bila u gradiću u blizini Beča. Dr. Ratko Vlatković oženio se za Mašu Franceschi (1921.-1978.), najmlađu kći Stjepana (1877.-1928.) i Stefanije Lelas koju je upoznao na Perinuši, a u braku nije bilo djece. Stjepan i Stefanija Franceschi su osim Maše imali još kćeri Nevu (1916.-2011.) i Zlatu (1911.-1971.). Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou (1937.-1955.) koji je umro 1955. godine u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija (1908.-1993.) te su imali kći Renatu Renicu (1941.-2017.).