Dana 14. listopada 2026. godine navršilo se 118 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. godine odlučio je dovesti časne sestre franjevke u Imotski radi odgoja i pouke djece u zabavištu i sirotištu. Franjevke su došle u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Zabavište 1909. godine pohađa 22 djece, a 1910. godine broj se povećava na 38. Godine 1911. zabavište pohađa 37 djece, školu ručnog rada 30 djevojaka, školu za jezik 20 polaznika. Za ondašnji mali Imotski to je bio velik broj. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću na privremeni smještaj primila ih je Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), supruga dr Antonia Mazzi i kći jedinica Andrije Laurića, predsjednika imotskog suda. Casne sestre zatim prelaze u kuću Javne dobrotvornosti koju je 1847. godine sagradio Andrija Laurić i ostavio je ustanovi za siromahe. One će u toj trošnoj kući ostati sve do 8. 12. 1910. godine kada sklopaju pogodbu sa Petrom Benzon za kupnju njegove velike kuće. Cijena joj je bila 55.000 kruna te su časne novac pozajmile od Veresijskog zavoda u Zadru. Nakon završetka II. svjetskoga rata časne sestre su se 1945. godine sklonile u Franjevački samostan, gdje ostaju sve do 1966. godine. Općina im je dala iznos od 12 miliona dinara, s kojim novcem su kupile kuću dr Šime Pelicerića. Nakon što su više puta bile prisiljene mijenjati mjesto stanovanja od 1976. godine sestre franjevke konačno prebivaju u vlastitoj kući koju su im darovali Danica i Norbert Vučemilović. Zabavište za djecu kojeg su vodile sestre franjevke radilo je do II svjetskog rata kada postaje državno dok je sirotište prestalo s radom uoči II. svjetskog rata. Časne sestre su aktivno sudjelovale u školstvu Imotskoga i van svoje kuće. Tako je časna sestra Benedikta Župančič, sestra slovenskog pjesnika Otona Župančiča radila kao nastavnica u Građanskoj školi u Imotskome. Iznenada je umrla u prosincu 1916. godine i što je malo poznato pokopana je na imotskom groblju Gospe od Anđela. Nakon I. svjetskog rata Općina je povjerila časnim sestrama vođenje pučke kuhinje u Imotskom.. Između dva rata zabavište je vodila sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke podučavala je sviranju klavira. Stotine Imoćana prošlo je kroz glazbenu školu časnih sestara franjevki, a mnogi i mnogi su kod časnih dobili svoju prvu glazbenu naobrazbu. Od osnivanja Republike Hrvatske časne sestre iz svog samostana vode crkveno pjevanje i drže vjeronauk u Imotskom, Prološcu, Podbablju i Zmijavcima.
Na fotografiji snimljenoj 1931. godine su djeca iz zabavišta, a s njima je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora

Fra Vjeko Vrčić (1967) Odjeci
Fra Vjekin vijek (2013), prilagođeni dijelovi teksta “Časne sestre u Imotskom”

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Dinko Borić, Filip Vučemilović, učitelj Stipica Anić i prijatelji ponosno poziraju ispred novog autobusa 1936 godine na imotskoj Pjaci ispred Suda. Dinko Borić (1906-1990 ) i brat Miljenko, vlasnici “Autobusnog poduzeća Borić-Imotski” od 1930. godine dobili su koncesiju za liniju Split-Imotski-Široki Brijeg-Mostar. Jožef Peterca, vlasnik karoserijske radnje iz Koseze kraj Ljubljane radio je karoserije na Mercedesima Braće Borić te je u Tehničkom muzeju Slovenije izložena fotografija autobusa braće Borić. Braća Borić te prijevoznici Ante Bušić i Josip Figura imali su u vlasništvu 14 autobusa koji su držali više linija s Imotskim nego sto ih ima u danasnje vrijeme. Stajalište za autobuse bilo je oko rotora ispred Suda prema ulazu u Modro jezero. Biljetarnica za prodaju karata bila je u kući Ante Bušića. U garaži do Bušičeve kuće servisirali su se autobusi uglavnom Saureri, Manovi i poneki Mercedes. Na zgradi današnjeg hotela Emotheo, tada kući Marendić bila je tabla s natpisom “Stajalište autobusa”.

Fotografija u arhivi Ivana Borića

Ivan Gudelj rođen je u Imotskom od oca Marijana i majke Ane rođ. Gudelj 21. travnja 1960., a umro u Zagrebu 2. rujna 2026. Odrastao je u Zmijavcima gdje je u djetinjstvu bio ministrant u župnoj crkvi Svih Svetih. Kao statist glumio je seosko dijete u jednom prizoru serije Prosjaci i sinovi. Zanimljivo je da je Ivan razmišljao o odlasku u svećenike zajedno sa cjeloživotnim prijateljem fra Vinkom Gudeljem, župnikom u Prološcu , ali kako je sam izjavio ipak se odlučio za nogomet. Nogomet je počeo igrati u Mračaju iz Runovića, odakle je u dobi od 15 godina stigao u Hajduk. Iznimno skroman i povučen momak iz Imotske krajine trenirao je do iznemoglosti te je već sa 17 i pol godina debitirao za prvu momčad Bilih, a zbog svoje snage, radijusa kretanja i taktičke zrelosti brzo je postao nezamjenjiv. Početkom 1980-ih izrastao je u jednog od najboljih igrača Hajduka i tadašnje lige. Ivan Gudelj bio je kapetan Hajduka i najmlađi kapetan u povijesti reprezentacije bivše države, igrao je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj te Europskom prvenstvu 1984. u Francuskoj. Posljednju utakmicu odigrao je 13. rujna 1986. godine u Splitu. U 75. minuti utakmice kapetan bijelih srušio se na travnjaku ne pokazujući znakove teže ozljede. Dok su ga iznosili s travnjaka, splitska publika mu je zviždala zbog “simuliranja”.
Jednog od najboljih nogometaša svoje generacije, kapetana, lidera i igrača svjetske klase kojem je samo nebo bila granica spriječila je bolest što je bio nemjerljiv gubitak za Hajduk te hrvatski nogomet.
U Ivanovoj biografiji “Hajdučka priča” Blaža Duplančića ovako je opisana drama velikoga nogometaša:
“Ivan je tada doživio šok kakav se teško može opisati. Nije ni vikao, ni jecao. Hvatao se za glavu i činio neke nesuvisle pokrete rukama. Bio je kao u nekome bunilu. Danima je poslije bio u šoku. Ništa mu se nije jelo, nije želio sjediti za stolom s drugima i želudac bi ga počeo boljeti od gladi. Riječi utjehe, pa makar dolazile i od najbližih, parale su mu dušu…”.
Ivana Gudelja, viteza Imotske krajine cijeli život kao da je pratila neka zla kob nanoseći mu goleme ožiljke na duši. Starija sestra Ljiljanka Ljilja kao djevojčica doživjela je nesreću i gotovo oslijepila, njena kćer je poginula, supruga Mirjana preminula je u 45. godini života, a Ivan, jedan od najnadarenijih igrača koje je Hajduk ikada imao, sa samo 26 godina morao je nogometu reći zbogom. Umjesto u madridskom Realu, Ivan je zbog hepatitisa B završio u bolesničkoj postelji. Karijeru je okončao u suzama, zaustavljen na vrhuncu karijere, kao jedna od najvećih nadolazećih europskih nogometnih zvijezda. Zvali su ga Beckenbauer iz Zmijavaca.
Gostujući u jednoj TV emisiji Ivan je izjavio: ”U mojoj obitelji je nažalost i bolesti i smrti, ali to jednostavno prihvatiš. Tako i s prekidom nogometne karijere. Nikad se nisam pitao zašto se to meni dogodilo. Znate postoje i gore stvari kod obitelji i moramo razumjeti da nismo sami na svijetu, vjera u Boga me izvukla!.Izgradio sam sebe duhovno, završio sam fakultet u 42. godini. Svaki ispit da ne padnem u depresiju mi je bio posebna radost, a diploma posebno ushićenje kao da sam osvojio neki trofej…”
Nakon naglog okončanja igračke karijere, diplomirao je kineziologiju i uspješno radio kao trener. Kao instruktor za Dalmaciju Hrvatskog nogometnog saveza regrutirao je brojne proslavljene hrvatske reprezentativce. Darijo Srna, Luka Modrić, Ivan Perišić, kao i Ivica Olić, Niko Kranjčar, Vedran Ćorluka…, svi oni prošli su kroz majstorske Gudeljeve ruke, stasajući u vrhunske svjetske nogometne klase.
Oženio se za Mirjanu Čaljkušić Ivanović iz Imotskog 1988. godine. Vjenčani kum bio mu je Ivica Todorić. Mirjana je bila nesuđena pjevačica Magazina no kako je bila u trećem mjesecu trudnoće, nije prihvatila ponudu. Bila je posvećena samo obitelji.Preminla je sa samo 45 godina, 2015. godine izgubivši bitku s teškom bolesti..U braku su rođene kčeri Ivana i Đana. Ivana Gudelj Tešija uspješna je glumica u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, majka je kćeri Noemi i Grete, a mlađa kći Đana nedavno se udala. Prije tri godine sklopio je brak s partnericom Majom Kovačević.
Ivan Gudelj mnoge je dotaknuo svojim životom, brojni ljudi ga pamte s ljubavlju, a njegova znanja, vrijednosti i ljudskost nastaviti ce živjeti kroz generacije koje je odgajao….

Ivane, veliki sine Imotske krajine počivaj u miru Božjem u zemlji svojih pradidova!

Anamaria Marušić Tonković

Vrata Topane i pogled na staru crkvicu 1967. godine….
“…. Za tvrđavu se govori da je u starini pripadala Hercegu Stjepanu, a u zidinama je nađen kamen s natpisom koji podsjeća da ju je obnovio Ljubomir koji je navodno bio bosanski knez prije provale Turaka….Jedan njen dio stoji iznad stmoglave klisure nad jezerom, nad provalijom od 600 stopa dubine…..Na ulazu u tvrđavu stoji crkvica s obilježenom godinom 1709., a na uglu prolaza koji vodi do dvorišnog stubišta stoji okrugla kula, sazidana kao i sve ostalo od kamena, a do nje neporušen komad zida u kojem je navodno skriveno tursko oružje. Cijela tvrđava ima oko 48 koraka dužine, nepravilna je tlocrta, prilagođena oblicima litica, ali premda je nepristupačna s jezerske strane, u današnje se vrijeme ne bi mogla dugo opirati, jer su od nje viši brežuljci na jugoistoku…. Mlečanima je vlasništvo nad njom potvrđeno mirom u Požarevcu, ali s vremenom je prestala biti sjedištem posade i sad je u ruševinama…”

Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) Dalmatia and Montenegro, London 1848.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Slavni imotski ljekarnik mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908.-1993.) umro je prije 33 godine, 12. 07.1993. godine. Nino je sin ljekarnika Pasquala Paška Ferrari (1867.), doseljenika sa Paga, podrijetlom iz Italije i Imoćanke Klotilde Ligutić (1881.-1964.), kćeri Nikole koji su uz Nina imali i kći Rosinu (1906.) udanu za Slavu Raku (1897.). Paško Ferrari otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci, zatim je ljekarnu preselio u prizemlje kuće Jerković Između dva svjetska rata Paškal je sagradio kamenu kuću na Pjaci te je u prizemlju kuće smjestio ljekarnu koja je tu niz godina djelovala jer je njegov sin Nino nastavio ljekarničku tradiciju. Nino Ferrari završio je studij farmacije u Zagrebu te se po povratku u Imotski oženio za Zlatu Franceschi (1910.-1971.), kci Stjepana. U braku je rođena kći jedinica Renata Renica (1941.-2017.) koja je neko vrijeme radila u ljekarni nakon što je maturirala u imotskoj Gimnaziji. Generacije Imoćana pamte Nina kao savjesnog i mirnog čovjeka uvijek svima na usluzi. Za djecu je bio naročito dobar jer bi im uvijek davao karamele za kašalj. Nije mogao izgovoriti glas s već š tako da bi to djeci bilo jako smiješno. Po kazivanju Anđelka Stanića jednom su neki njegovi vršnjaci krali trešnje u vrtu tijekom popodneva dok je Nino spavao. No, on se probudio, otvorio škure i vidio kako mu kradu trešnje pa im je rekao da odmah siđu sa trešnje uz riječi:”Šramite se”. Svi su prasnuli u smijeh. Šjor Nino je mirnim glasom rekao: “Vidi še da ši pravi bandit”, te mirno zatvorio škure i nastavio spavati.
Nakon 1945. godine ljekarna obitelji Ferrari, kao jedna od istaknutih nacionalizirana je i postala dio državnog zdravstvenog sustava, a Nino je tu nastavio raditi kao ljekarnik do mirovine..Kako je Ninova supruga Zlata rano preminula on i Renica su bili oslonjeni jedno na drugo te su skladno i mirno živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Nino je dugi niz godina vozio opel kadet smješten u garaži kuće Radovinović Jagul te je gotovo svakodnevno išao sa svojom Renicom u šetnju na različite lokacije po Imotskom polju kamo bi se dovezli autom, a najčešće na Perinušu gdje je bila kuća Renicine majke Zlate. Obitelj Ferrari u Imotskom ugasila se smrću Renate Renice Ferrari 2017. godine čime je nestala muška i ženska loza poznate imotske obitelji.. Čuvena ljekarna Ferrari nažalost je zauvijek zatvorila svoja vrata, zasad je ostao njen jedinstven inventar ali koliko dugo?

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj 1964. na teraci kuće Franceschi na Perinuši stoje s lijeva: Renata Renica Ferrari, Mila Franceschi, Nino Ferrari i supruga Zlata te Sonja Franceschi, supruga Josipa Joze, poznatog novinara.

Fotografija u arhivi Mile Franceschi Hršak 

Grupa Imoćana na Biokovo 1932.godine, istraživanje ledenica i jama u organizaciji Imotskog športskog kluba.
U grupi Imoćana su: Zvone Lončar, Miloš Knežević, Miro Tripalo, Ivan Dubravac, “Gale” Čelan, Ante Tonko Tripalo, Ljubo Lončar, Simplicio Mostarčić, Paško Anić, Ante Đuka, Veljko Vuković, Miro Pušić, Tino Benković, Mile Delić, Mile Đuka, Anteša Lončar, Stipe Štambak Ivan Rako, Nino Ferrari, Miro Mostarčić, Luka Vuković i Julije Vučemilović te vodiči.
Hrvatsko planinarsko društvo Imotski osnovano je 5. srpnja 1927. godine, kao podružnica Hrvatskoga planinarskoga društva pod imenom „Biokovo” Imotski te je jedno od najstarijih planinarskih društava u Dalmaciji. Prvi predsjednik društva bio je prof. Vid Petričević. imotski zet, neko vrijeme ravnatelj splitskre klasične gimnazije, a blagajnik Grmislav Radovinović rod.1899. (ne Grunislav kako se navod na stranicama drustva)., Društvo 1928. godine, prestaje s organiziranom djelatnošću, te je 3. lipnja 1938. godine osnovano društvo s novim imenom HPD „Imotska jezera”, jer je ime „Biokovo” u međuvremenu preuzelo novoosnovano planinarsko društvo u Makarskoj. Početkom Drugoga svjetskoga rata gasi se svaka aktivnost Društva.

Fotografija u obiteljskoj arhivi, fotograf Mihail Aleksandrov 

Kanjon Badnjevice nalazi se između Prološca i Ričica i dug je oko 3 kilometra. U svom sjevernom dijelu, na području Ričica i Bušanja, strane kanjona su nešto blaže, a južni dio je kamenit, strm i teško prohodan, na mjestima dubok oko 250-300 metara. Kanjon je nastao djelovanjem bujice Suvaje koja se iz nekoliko izvora i tokova nakupljala u dolini Ričica te je tekla prema Imotskom polju i Prološkom blatu. .Do 1918. godine, uređen je donji dio kanjona i izgrađeno pet kamenih pregrada te su se smanjile bujice koje su nadirale iz kanjona poplavljujući zapadni dio Imotskog polja. Izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni su prodori vode… Tvrđava “Badnjevice” nalazi se u kanjonu. s kojim je potpuno srasla. Njeni su se bedemi gotovo neprimjetno zavukli u zapadne klisure kanjona toliko da je se tek iz blizine jasno vidi. Sagrađena je krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća, kada se spominje kao posjed Stipana Vukčića Kosače kao “…castrum Prolesetza…”. … .

Kolorirana fotografija Badnjevica snimljena početkom 20. stoljeća u arhivi obitelji Josipa Brace Zena.

Najstarija poznata fotografija Dva oka snimljena 1938. godine…..Dva oka su dva manja, potpuno kružna jezera koja nikad ne presušuju i jedan su od šest izvora rijeke Vrljike. Jezera su promjera četrdesetak metara, dubine 6-10 metara i stoje jedno uz drugo kao čudesna tvorba prirode. Mnogo je lokalnih legendi vezanih za ova jezera, a jedna od njih priča je o nesretnoj ljubavi lijepe opatice Ivane i mladog turskog bega Emira iz Vitine koja se daje u nastavku:

EMIR I IVANA

Turci su vladali Imockom krajinom dvista dvajes i četri godine.
Zapamćeni su ko nasilni osvajači, ali među njiman je bilo i onizir koji su se prema pokorenon kršćanskon puku ponašali duševnije, bez obzira na moć i drugu viru. S vrimenon su slabile početne okrutnosti, stapali su se z domaćin življen, dilili š njin dobro i zlo, životi ji je približio jedni drugima. U ton ozračju rađale su se i ljubavi. Neke su završavale brakon, a neke nisu. Nije in bilo suđeno. Jedna nesritna ljubav između Turčina Emira i kršćanke Ivane nadživila je svoje vrime… Ivana je bila ćer jedinica iz poznate imocke familje, koja je od malena bila stalno u crkvi, resla i odgajala se uz časne sestre, pa nikoga nije iznenadilo šta je odlučila postat redovnicon. Koje li sriće kad je dala vične zavite virnosti i služenju Bogu i narodu. Poslin dvi-tri godine, u sprovodu svog dida susrela je mladoga bega Emira iz susidne Vitine u Ercegovini. Neizbižni uzajmno upućeni pogledi unili su ljubavni plamac u njijovin mladin srcima. Emir je koristijo ritke prilike da bude u njenoj blizini, okuražio se i izjavijo joj ljubav, ali iz poštovanja nigda nije navaljiva da se uda za nj. Ni Ivani nije bilo lako: odolivala je razumu, ali ne i srcu, koje bi se uzlupalo pri pomisli na Emira, a kamoli ka bi ga vidila i usput š njin u prolazu nakratko popričala. Vrhunac je bijo ka joj je pružio ruku i čestitao Uskrs. Umalo se nije srušila od uzbuđenja. Istoga je dana bez dvoumljenja donila odluku o kojoj samo milosrdni Bog može dat konačan sud. Ijako je silno volila Emira, zbog časnog i svetog poziva nije tila prikinit zavit vične čistote duše i tila, pa se sutra u ranu prolitnu zoru bacila u Južno oko, jedno od dva Grbavčeva jezera, izvora rike Vrljike u Prološcu i skončala svoj mladi ovozemni život. Iz njene ruke na površinu je ispliva cvit bile ruže, mali potočić prinio ga je do Vrljike, bistra Vrljika pronila kroz imotska naselja i polje njezinon draganu u Ercegovinu. Beg Emir nika nije prižalia smrt svoje ljubovce, nije se ženijo, doživijo je duboku starost, a ercegovački puk, i kršćanski i islamski, pantijo ga je ko plemenita i čestita čovika.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Fotografija u arhivi Jure Vujčića