Pazar 1940. godine

Tunel među nanosima snijega ispred kuće Lovre Vučemilovića na imotskom Pazaru u siječnju 1940. godine kada su sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Stoje: Mira Vučemilović, dr Svetozar Pelicarić sa psom i u pozadini Đulio Vučemilović.
U nastavku pročitajte sjećanje dr Žarka Domljana (1932.-2020.) na tu imotsku zimu davne 1940. godine:

KAKO DANAS ZAMISLITI ONDAŠNJI IMOTSKI

Današnjoj mladoj generaciji gotovo je nemoguće zamisliti kako je u moje doba izgledao Imotski i kako se u njemu živjelo, jer neke stvari koje su bile naša svakodnevica nikada nisu i neće iskusiti. Na primjer, miris petroleja ili što je još gore karbida, koji je kod svakodnevnog čišćenja svjetiljki i istresanja izgorjelog praha ostajao na prstima i svuda se zavlačio. Ili pak danonoćno zavijanje bure koja je napadala prozore, hukala u dimnjacima, provlačila se uz pištanje kroz svaku pukotinu i po cijele noći bjesomučno vrtila limenog pijetla na krovu, koji je na naš užas proizvodio najčudnovatije metalne zvukove kao da neko čudovište nad kućom oštri noževe. A da i ne spominjem onaj dugo odgađani skok u ledeni krevet u kojemu bi se skvrčili ispod brda vunenih deka i pernatih pjumina i dugo u mraku puhali u ruke da otjeramo vlagu i tek postupno, protežući udove jedan za drugim osvajali ledeni teren između plahti… Imale su te imotske zime i svoju ljepšu stranu, osobito kada bi sjeverni vjetrovi potjerali noću snježne oblake s bosanskih planina prema jugu i kada bi jutro osvanulo bez zvukova i s nekom neobičnom bjelinom koja je prodirala kroz prozore. Odmah smo znali da je zapao snijeg, skakali smo uzbuđeni iz kreveta i trčali do prozora, pritiskujući noseve na hladno staklo da što bolje vidimo bijeli ogrtač u koji se zamotao Imotski i cijela Krajina. Snijeg bi obično zapao krajem siječnja ili početkom veljače i dugo bi trajao, jer je tada zemlja bila dovoljno ohlađena, a osim toga nije bilo današnjega prometa, koji snijeg učas pretvara u prljavu kaljužu. Danima smo hodali po djevičanski bijelome snijegu i to samo utrtim stazama, a na nekim mjestima uskim klancima usječenim u smetove, koji su često bili iznad naših dječjih glava. Tih dana smetovi i zameti su bili glavna tema razgovora među odraslima, a osobito smetovi na cesti prema Splitu, jer kad bi na prijevoju kod Kljenovca smet zatvorio cestu, Imotski bi po nekoliko dana bio odsječen od svijeta. Od smetova nije bilo zaštite, pa su oni znali neugodno iznenaditi i građane Imotskoga. Tako su jednoga jutra sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Mi smo djeca tom neobičnom slikom Pazara bili ushićeni i žalili što se to nama nije dogodilo, pa da s prozora odmah možemo uzimati grude snijega, ali su se stariji odmah latili posla i do večeri su bili probijeni tuneli do svih zatrpanih kuća, a zatim i uzdužni tunel da se omogući pristup dućanima. Više se ne sjećam koliko se dugo snijeg održao, ali dobro pamtim da je taj labirint snježnih hodnika i tunela sljedećih dana bilo glavno poprište naših beskonačnih dječjih igara…..

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Darinka Jerković (1888.-1962.)

Prije nekoliko dana, 12. siječnja navršila se 61 godina od smrti Darinke Dare Jerković, lijepe, izuzetno zanimljive žene sa bogatom biografijom, a o kojoj se danas u Imotskom zna malo i nimalo. Darinka Hanuš rođena je 1888. godine u Zagrebu od oca Čeha, Josipa Hanuša i majke, Bečanke Auguste Bartol. Josip Hanuš rođ.1852. završio je Gimnaziju i Trgovačku školu u Pragu, a od 1883. u Zagrebu radi kao tajnik podružnice praške banke “Slavija” kojoj je ravnatelj od 1887. do umirovljenja 1919. Dolaskom u Zagreb 1883. postaje prednjakom u Hrvatskome Sokolu, obnašao je mnoge najviše društvene funkcije, od 1926. prvim je začasnim starješinom Hrvatskoga sokolskog saveza. Dugogodišnji je član odbora Braće hrv. Zmaja, uvršten u izdanje “Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925”. Kći Darinka kreće se u odabranom društvu i dobiva najbolju naobrazbu, umjetnički jako talentirana završila je više privatnih tečajeva slikanja, među ostalim i kod Bele Čikoša Sesije (1864. – 1931.), jednog od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te pohađa satove pjevanja kod Ivana pl Zajca. Dara je na jednom putovanju 1906. godine u Beču upoznala imotskog studenta prava Kolomana Jerkovića (1882.-1945.). Ubrzo su se zaručili, a zaruke su trajale 6 godina dok Koloman koji je studirao u Beču, Parizu i Pragu nije završio fakultet. Sačuvana je anegdota kako je Koloman jednom za Darin rođendan dao podšišati sve tulipane na Zrinjevcu i poslao ih oduševljenoj zaručnici na kućnu adresu. Darinka Hanuš i dr Koloman Jerković vjenčali su se u tada dalekom Imotskom 1912. godine. Nakon vjenčanja Darinkinu majku Augustu koja je osim materinskog njemačkog govorila i jednom čudnom mješavinom od češkog, slovenskog i hrvatskoga jezika pratila je kočijom do Splita Kolomanova majka Jelena Bolis, Talijanka iz Imotskoga koja je govorila talijanski i loš hrvatski. Jelena je na putovanju koje je trajalo 4 dana pratila Augustu da bi je uvjerila kako će njenoj kćeri biti lijepo u novom okruženju, a bizarno je što su se očito teško mogle sporazumjeti. Darinka je donijela sa sobom namještaj, spavaću sobu iz Beča, a tinel iz Venecije. Do dolaska u Imotski, osim hrvatskoga, Darinka je govorila njemački i češki, ali došavši u Imotski, naučila je talijanski kako bi se mogla družiti sa svojim društvenim slojem. Njezin muž Koloman inzistirao je da se u kući njeguje hrvatski jezik do te mjere da je zabranjivao kćerki Lidiji da sa svojim bakama razgovara njihovim materinskim jezicima. Po doseljenju Darinka se družila sa obiteljima u kojima se govorilo talijanski, Colombani i Marocchini te se brzo snašla u Imotskom, stavila je ključeve oko pasa i postala gazdarica. Na I katu kuće Jerković na imotskoj Pjaci Koloman je naslijedio odvjetničku kancelariju od oca, dr Ike Jerkovića, a neke njegove parnice su bile antologijske. Darinka se sprijateljila sa lokalnim obiteljima, volila je kartanje, tako se često kod Colombanovih igrao maus i poker. Aktivno je sudjelovala u imotskim maškaravanjima, šivala je kostime zajedno sa svojim prijateljicama. Bila je dama par excellence, po kazivanju Nore Vučemilović Baškarad, Darinka bi cijelo popodne držala uvijače na glavi da bi sa uređenom frizurom prošetala po Pjaci, tada gotovo u mraku jer je jedva bila osvjetljena sa nekoliko ferala. Iako nitko od šetača nije mogao vidjeti Darinkinu lijepu frizuru niti najnoviju haljinu to njoj nije bilo važno, ona se i u zabitnom Imotskom ponašala kao da je usred Zagreba. Darinka, talentirana slikarica cijeli život bavila se slikarstvom, a u Imotskom još ima njezinih slika, barem desetak. Da se ne zaboravi Darinkin opus bilo bi lijepo organizirati i provesti u djelo izložbu s temom imotskih slikarica. Darinka i Koloman imali su troje djece i to: Lidiju (1912.-2006.), udanu za Milivoja Jojića, Antu (1914.-2002.) i Davora (1922.-1991.). Darinka Jerković umrla je 12. 01.1962. godine u Zagrebu, a posljednje počivalište joj je na Mirogoju u obiteljskoj grobnici njezina oca Josipa Hanuša (koju resi reljefni portret Josipa Hanuša okruženog sokolima koju je ‘svom starješini’ podigao Hrvatski sokolski savez). Koloman Jerković te njegovi sinovi Ante i Davor pokopani su u Imotskom u obiteljskoj grobnici, a kći Lidija u Zagrebu.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Podatci u tekstu: Darinkina unuka mr.sc. Ljiljana Jojić

Dogana 1950. godine

Čekanje na otkup duhana u dvorištu Duhanske stanice u Imotskom 1950. godine.
….Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamnošnju otkupnu stanicu Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac bi dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana, to se popularno zvalo- dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 01. studenog, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem bi se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom….Kvalitetu duhana određivao je procjenjitelj ili stimadur. Po kilogramu lista moglo se dobiti do 1,5 kruna. To je bilo više nego je težak mogao dobiti kao nadnicu za dan kopanja, koja je iznosila 1 krunu ili otprilike 10 kg pšenice. U doba Austrije isplata se obavljala odmah i to samo u kovanicama, nikad u papirnatom novcu,nKućanica bi tog dana išla s mužem u Doganu te je bila zadužena da novac od predaje duhana u sigurnosti donese navečer kući, Povratak kući s nestrpljenjem su očekivali svi ostali ukućani te bi se tada cijela obitelj skupila oko prebrojavanja novca i slušanja beskrajnih priča o događajima tog dana……

Snježana Tonković (2009.) Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom

Pazar 1966. godine

Pazar u Imotskom ljeta 1966. godine…. U dnu slike vidi se kuća koja je nekad pripadala obitelji Milinović, danas je u prizemlju poslovnica P.B.Z. Do nje je kuća koja je pripadala Marku Đamonji, a poslije obitelji Mostarčić. Poslovni prostor u prizemlju sada je vlasništvo obitelji Roso. Kula koja je bila vlasništvo Sulejman bega Ćosića pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Od Ćosića kule slijedi niz kuća i vrtova do kraja ulice, sve u vlasništvu Vučemilovića. Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika, trgovca i Načelnika Imotskog pred II svjetski rat, Ljube Tripala (1902.-1945.) zasađen je drvored lipa 1925. godine sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika.

Fotografija koju je snimio dr Ivo Hršak u vlasništvu Mile Franceschi Hršak 

Pjaca 1966. godine

Imotska Pjaca ljeta 1966. godine….. Na središnjem dijelu vidi se kuća Jerković koju je 1850. godine sagradio Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat . Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet u Beču. Jelena i dr Iko imali su sina Kolomana, također pravnika te kćeri Luciju i Mariju, U Sa Lijevo je lijepa kamena kuća koju je sagradio između 2 svjetska rata ljekarnik Paškal Ferrari, doseljenik sa Paga. U prizemlju kuće Ferrari do nedavno bila je smještena apoteka koja je prethodno bila u prizemlju kuće Jerković. Paškal je oženio Imoćanku Klotildu Ligutić s kojom je imao sina Stjepana Nina i kći Rozinu. Mr.ph. Nino Ferrari koji je dugi niz godina nastavio očev ljekarnički posao oženio se sa Zlatu Franceschi. U braku je rođena kći jedinica Renata Renica, a njenom smrću 2017. godine izumrla je obitelj Ferrari u Imotskom.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, a u vlasništvu je Mile Franceschi Hršak

Betun

Imotska Pjaca početkom 70-ih godina prošloga stoljeća. Na fotografiji lijevo dijelom se vidi čuveni Betun, nekadašnje srce imotske Pjace i omiljeno sastajalište svih generacija. Na Betunu su se slušale najnovije ćakule i klapske pjesme, na njemu se plesalo i pjevalo, zabavljalo, svađalo, na njemu se igrao mali balun i organizirali nogometni turniri. Na Betunu se molila Zdravo Marija u večernjim satima, na njemu se učilo, pisalo, prepisivalo, slavile se mature i rođendani. Betun pamti i prve ljubavi, poljupce kao i prolivene suze zbog nesretnih ljubavi. Na Betunu je bio početak i kraj svih događanja u Imotskom, o njemu su pisane pjesme. Sredinom 1970-ih na srcu Imotskog sagradila se zgrada Komiteta koja se mogla sagraditi bilo gdje u Imotskom. Ali ne netko je htio graditi upravo na Betunu, netko je htio uništiti dušu Imotskog………

Prisjetimo se imotskog Betuna kroz divnu pjesmu Mercedes Cede Marinković iz zbirke pjesama posvećene Imotskom “Nostalgija čuvar baštinjenog mi” (2015.)

BETUN
U srcu grada ljubljeni plac betuna,
oko njega ko kolajna mirisi portuna.
Teta Ankina lipa glava u vonju pašticade, njoka,
u vrbovoj korpi kroštule, fjok do fjoka.
Teta Lelina vitrina, krempite, škartoceti, mandulat,
i svakom ditetu na štapić krema za oblizat,
i niko brzdav nije bio, jezikom se umio.
U kavani priko, barba Boško, zvone prazne žicane gajbe,
iz Delića podruma cvili drebank, stare mu šajbe.
Demiri drvenom kašikom đelat vadi,
a svaki ćaća portafoj, na, pa s društvon osladi.
Barba Nino moj, Toni, Tonko,none i teta Alba,
teta Bosa, barba Mile i puno dragi lica,
tisna kamena klupa i barba Vukina mesnica.
A Betun srićom prikrcan.
Svak svakom u dušu znan.
Dreka, cika, barekinade, vonj masti, kruha, cukra i domaće marmalade.
Na kantunu oni što faćkaju, a cure onako ko neću,
mada svakoj na licu crvenilo izmamilo u oku sreću.
Prid kavanom VUS se lista kava vonja, toči se pelinkovac,
niz ulicu balinjere, malešan svaki za njima klapetalo naganja,
obruč od bačve, kormilo mu u spretnoj ruci žica,
hula hop vrti svaka ulična plačljivica,
A oni svi isti, grupno prvi, njima su od betuna kolina u boji krvi,
i samo će onaj do suza ranjen upomoć zvati
Ciciljanovi će mu ranu melemom pomazati,
a onda će mu barba Nino B vitamina dati.
Ta slatka zrnca svaki od nas znade,
slađa od najukusnije čokolade.
I ko li će ga znat zašto smo ih mišja… naučili zvat.
Pod betunom projektor snop svitla iskašljava,
balkon, parter, puni, kino Sloboda,
mi po zidu oslušnuti malo,
ić u kino bilo je normalno, pa nam se nije dalo.
Lipše je bilo do Mazzove kuće svratit,
a onda nizbrdo na rošule, balinjere, Betunu se vratit.
Naš Betun bio je kos, od ulice ima je strminu
po njoj su sva dica mirila visinu,
a kad si prirasta ogradni zid, tek si po noći moga na Betun,
inače teta Milica ukor, posrami te, učas si blid:
– Marš s njiova, pusti mi dicu, al te nije stid.
I neko vrime nisi u stvari zna, di ti je na i oko Betuna misto.
A onda jedan dan, pao je svima tlak, zavladao mrak,
izbilo Betunu iz pluća zrak,
Pa sad Betun pod kamenom stenje.
Ječi, jer dalo mu nov epitet, nema više Betuna
sad je Komitet

Antun Tonći Mostarčić

Slikar Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.) ubijen je u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi, s grupom uglednih dubrovačkih rodoljuba. Pali su kao žrtve jednog bezumlja zvanog komunizam. Likvidirani su na način nedostojan čovjeka, bez suda, bez presude, a uskraćena im je mogućnost koja se pruža i najvećim zločincima, da se brane. Antun Tonći Mostarčić rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom od oca Ivana Ike i Magdalene Mande Borić iz Brista koja je umrla nekoliko dana nakon rođenja sina. Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba njegova slikarska ostavština nije velikog opusa, radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. Za vrijeme studija, a i poslije osnovnu životnu egzistenciju održavao je svirajući na violini. Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, violinu, ksilofon (kći Magdalena poklonila je očev ksilofon Zavičajnom muzeju u imotskom). Po završetku školovanja 1931. godine dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao nastavnik crtanja u Građanskoj školi. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio kiparstvom i rezbarenjem u drvu. Suprugu Dubrovčanku, učiteljicu Katinu Katarinu Radovan (1905.-1981.), učiteljicu u Naklicama iznad Omiša upoznao je u božićno vrijeme dok je bila u posjetu kod sestre Luce Radovan Biljan, učiteljice u Vinjanima Donjim. S Katinom se vjenčao u Omišu 1937.godine, a u braku je rođena kći jedinica Magdalena Lenći (1940.) poslije udana za Martina Kovačevića. U posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku kao profesor crtanja u Gimnaziji, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. Slikao je motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada, koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen….
Svake godine na godišnjicu pogubljenja od 1945. sve do 1964. godine te na Dušni dan u crkvi Male Braće DBV bio bi postavljen katafalak sa cvijećem i svijećama za strijeljane na Daksi, a misa se održavala u crkvi ne samo za rodbinu već i za žitelje Grada.
Danas se najveći dio Mostarčićevih slika nalazi u posjedu njegove kćeri Magdalene Lenći Kovačević u Dubrovniku, zatim u privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu.

Na fotografiji u vlasništvu Magdalene Lenći Kovačević, Tonći Mostarčić u ateljeu 1935. godine.

Anđeo Anđule Bitanga

Slavni imotski učitelj i prvi upravitelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.). U knjizi «Imotska krajina» Ante Ujevića, autor ga ovako spominje: „Anđeo Bitanga (Radovinović) rodio se u Imotskom 1863. Svršio je franjevačku gimnaziju i studirao bogosloviju te imao postati franjevcem. Pred zaređenje napušta franjevce i postaje učiteljem. Bio je dugogodišnjim učiteljem i upraviteljem škole u Imotskome, odakle se nije micao. Obnašao je čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Isticao se kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek. U Imotskome ga je svatko volio i poštivao. Bila su u Imotskome u jednoj obitelji tri pokoljenja – djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljem. Poznavao je klasične jezike, te francuski, talijanski i njemački, a bavio se i astronomijom“. O Anđuli je u nekoliko navrata pisao imotski Parižanin, književnik, Dinko Štambak (1912-1989) koji je njegovom unuku 1988. godine u Parizu rekao: “Od tvog sam djeda naučio više nego od svih splitskih i pariških profesora”. Štambak o svom učitelju piše:
“Učitelj se zvao Angjeo Bitanga, čovjek dobar, dobar učitelj a zatim (…) Učitelj, ime mu rekoh, bio je postariji čovjek, oštrošiljaste brade, meketava glasa, i ne varam li se, tunjkava, zerku. U rukama mu je bio uvijek ili sivjeli kišobran ili štap, a lula uvijek, ona s dugim kamišom od drenovine. Lula je mogla mjeriti metar i više (dobre mjere). Bio je uvelike cijenjen od svih građana, koji su tako reći svi prošli “kroz njegove ruke”, a neki i ispod njegova kamiša, kojim je dijelio “srdele”. Dobra glasa i povlačeći pomalo i gudalom po violini, s njim ćemo naučiti mnogu pjesmicu o proljeću, o kukavici i čini mi se još čuti njegov glas u tremolu – koji se dizao poput ševe – kad bi započeo “Oj gorice zelenaaaaa, oj studeno vrelo …” ili, nježnije: “Ljubica je sama rekla, da je prvi cvijet od ljeta…” ). Kao i splitski i imotski učo bio je pristaša stare pedagogije pa nas je udarao svojim čibukom od drenovine stare devet godinica. “Sad sam te ulovio!” bila je njegova kad bi nas ulovio u neznanju ili pri “nedjelu”. Pokreta kratka i djelotvorna: drenovina bi zazvečala na dlanu a kroz dlan ulazila u pamćenje. Kad se jedne grdno ljute zime okliznuo i pao na ledu, čibuk mu otišao u komade, na nemalo – ali i kratko – veselje svih “boljih” đaka. Sutradan, Angjeo (Angjule) ušao je u razred s novim čibukom, možda mlađim od prvoga, ali i ovaj bijaše zao. (Dok ovo bilježim, gledam dlan: svrbi me!) “Sada sam te ulovio”. A mi “srdele”…

Dinko Štambak “Djetinjstvo”,, Mogućnosti, Split, svibanj 1979.

Imotska Vinarija 1963. godine

Vinarija klimava na polju, ko sojenica na kolju

Kad se sitim vinarije moje
imala je pića svake boje.
Vina kujundžuše, crnca rudežuše,
vina smederevke, vina španjolke,
rakije ive, mare, loze,
mesa od ovce, mlika od koze
pinušavog vina, ljutaca džina,
aperetiva od pelina, soka od malina,
radnika ko na Vranu ovaca,
svakog dobra i za sve novaca.

Primale se redovito plaće
na svakom dobro stale gaće.
Zvala se “Vino, duhan, voće”
pa joj prikrpili kruv, kanal i smeće.
Unda su joj natrali kombinet,
pa joj na to još prišili jaja
pa se pojavio “Vinoprodukt”,
pa joj zabio nož u leđa ko Cezaru Brut.
Imala je puno cisterna, traktora, auta;
nekim bila Amerika, nekim maćeha kruta.

Putovalo se, gradilo, kusalo i pilo,
dok je jadnoj istančalo tilo.
Unda su načinili veliku sramotu
radnike tirali kući, dali im dotu.
Dota se istopila, nije svakom bilo
ostale su napušili mirovinskom u krilo.
Tako operušana ostala bez krila
braća su je brzo za se pritvorila.
Digla se je na noge preostala raja,
pritvorbenicima brzo polupali jaja.

Nastala je u njoj grobna tišina,
pa sad misto cisterne privozi mišina.
Jedni opet lipo žive i bez brige dišu,
jer na jednog radnika sedmorica pišu.

Josip Braco Zen (2016) Moga sam i više

Svečano otkriće spomenika Andriji Kačiću Miošiću 1890. godine

Veliki hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine. “Prošlog vijeka godine 49. ( 27. kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve… Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom – tad sam ja bio tri mjeseca star – povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja koji je utro temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili brojni hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić Miošić…). Proslava svečanog otkrića Rendićevog spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću 26. kolovoza 1890. godine u Makarskoj značila je tadašnju najznačajniju hrvatsku kulturnu i političku manifestaciju. Troškovi izrade spomenika podmireni su prilozima iz cijele Hrvatske, a na sam dan otkrivanja spomenika u Makarsku je pristiglo mnoštvo ljudi koji su htjeli prisustvovati tom važnom događaju. Veliku buku podigla je vladina zabrana postavljanja grbova slavenskih zemalja na postament Kačićeva spomenika. Naime sastavni dio spomenika bio je i mozaik u obliku ćilima koji prikazuje grbove svih zemalja koje Kačić spominje u svojoj “Pismarici”. Grbovnik je zasmetao vladi u Beču, koja ga je tumačila kao izraz težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, pa ga je zabranila. Već izrađeni grbovi morali su biti uklonjeni i pohranjeni u Makarskoj čitaonici do boljih vremena. Rendić je predložio kompromisno rješenje da se umjesto zabranjenih grbova postave barem reljefni kipovi istaknutih hrvatskih pjesnika. Međutim ni u tome nije postignut sporazum. Rendić ozlojeđen zbog okrnjivanja njegova spomenika demonstrativno nije došao na svečanost otkrivanja i šalje iz Trsta “Odboru za podignuće Kačićeva spomenika” brzojav, koji je objavljen u Narodnom listu zapravo bio upravljen bečkoj vladi, a ne nemoćnom Odboru: „Osakaćeno djelo nije dospjeveno cielo, te me ponos umjetnički omeo da danas s braćom na licu mjesta proslavi odkriće Kačićeva spomenika, te moje nemile okrnjene rabote.“ Grbovnik je srećom sačuvan i postavljen na mjesto gdje pripada tek 1922. godine. Na banketu nakon otkrića spomenika, nazdravio je Juraj Bijankini odsutnom “dičnom Rendiću” koji dići svijetu ime hrvatsko, a koji je izradio dostojan spomenik starcu Milovanu.

Anamaria Marušić Tonković

Jedna od rijetko sačuvanih fotografija što joj daje veliku kolekcionarsku vrijednost proslave svečanog otkrića spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj 26. kolovoza 1890. godine u vlasništvu je Mercedes Cede Marinković