Najstarija poznata fotografija Dva oka snimljena 1938. godine…..Dva oka su dva manja, potpuno kružna jezera koja nikad ne presušuju i jedan su od šest izvora rijeke Vrljike. Jezera su promjera četrdesetak metara, dubine 6-10 metara i stoje jedno uz drugo kao čudesna tvorba prirode. Mnogo je lokalnih legendi vezanih za ova jezera, a jedna od njih priča je o nesretnoj ljubavi lijepe opatice Ivane i mladog turskog bega Emira iz Vitine koja se daje u nastavku:

EMIR I IVANA

Turci su vladali Imockom krajinom dvista dvajes i četri godine.
Zapamćeni su ko nasilni osvajači, ali među njiman je bilo i onizir koji su se prema pokorenon kršćanskon puku ponašali duševnije, bez obzira na moć i drugu viru. S vrimenon su slabile početne okrutnosti, stapali su se z domaćin življen, dilili š njin dobro i zlo, životi ji je približio jedni drugima. U ton ozračju rađale su se i ljubavi. Neke su završavale brakon, a neke nisu. Nije in bilo suđeno. Jedna nesritna ljubav između Turčina Emira i kršćanke Ivane nadživila je svoje vrime… Ivana je bila ćer jedinica iz poznate imocke familje, koja je od malena bila stalno u crkvi, resla i odgajala se uz časne sestre, pa nikoga nije iznenadilo šta je odlučila postat redovnicon. Koje li sriće kad je dala vične zavite virnosti i služenju Bogu i narodu. Poslin dvi-tri godine, u sprovodu svog dida susrela je mladoga bega Emira iz susidne Vitine u Ercegovini. Neizbižni uzajmno upućeni pogledi unili su ljubavni plamac u njijovin mladin srcima. Emir je koristijo ritke prilike da bude u njenoj blizini, okuražio se i izjavijo joj ljubav, ali iz poštovanja nigda nije navaljiva da se uda za nj. Ni Ivani nije bilo lako: odolivala je razumu, ali ne i srcu, koje bi se uzlupalo pri pomisli na Emira, a kamoli ka bi ga vidila i usput š njin u prolazu nakratko popričala. Vrhunac je bijo ka joj je pružio ruku i čestitao Uskrs. Umalo se nije srušila od uzbuđenja. Istoga je dana bez dvoumljenja donila odluku o kojoj samo milosrdni Bog može dat konačan sud. Ijako je silno volila Emira, zbog časnog i svetog poziva nije tila prikinit zavit vične čistote duše i tila, pa se sutra u ranu prolitnu zoru bacila u Južno oko, jedno od dva Grbavčeva jezera, izvora rike Vrljike u Prološcu i skončala svoj mladi ovozemni život. Iz njene ruke na površinu je ispliva cvit bile ruže, mali potočić prinio ga je do Vrljike, bistra Vrljika pronila kroz imotska naselja i polje njezinon draganu u Ercegovinu. Beg Emir nika nije prižalia smrt svoje ljubovce, nije se ženijo, doživijo je duboku starost, a ercegovački puk, i kršćanski i islamski, pantijo ga je ko plemenita i čestita čovika.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Fotografija u arhivi Jure Vujčića 

U dvorištu Duhanske stanice u Imotskom početkom 20. stoljeća. U velikoj skupini ljudi uz nekoliko činovnika Dogane među kojima je lijevo sa bijelom bradom Nikola Vučemilović ističu se dični muškarci odjeveni u narodne nošnje Imotske krajine. Na zgradi desno vidi se zvono koje je bilo obvezatno u svim Duhanskim stanicama. Naime služilo je za uzbunjivanje u slučaju neke ugroze, najčešće požara.
Otkup duhana bio je najvažniji dogadaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamošnju otkupnu stanicu – Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve svoje životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac je dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana; to se popularno zvalo – dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 1. studenoga, što je trajalo do 15 siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom. Urod je morao osobno donijeti vlasnik na čije ime glasi dozvola za uzgoj. Tom prilikom predavao se sav duhan prema ranijoj procjeni zaduženja. Koliko će novca dobiti seljak ovisilo je ne samo o količini već i o kvaliteti, odnosno klasi u koju će biti svrstan. Kvalitetu je određivao procjenitelj ili stimadur. On bi iz svake bale nasumice izvadio nekoliko listova i odredio odmah klasu, a time i cijenu. Po kilogramu lista moglo se dobiti do 1,5 kruna…. Povratak kući s nestrpljenjem su očekivali svi ostali ukućani. Tada bi se cijela obitelj okupila oko prebrojavanja novca i slušanja beskrajnih priča o događajima tog dana. Teme su bile neiscrpne i još dugo su se prepričavale dogodovštine najvažnijeg dana u godini. Od dobivenog novca odmah su se podmirivala sva dugovanja trgovcu, plaćalo se porez i druge dadžbine. Kad bi se sve podmirilo, nije ostajalo puno od zarade za svakodnevni život ukućana…..

Snježana Tonković (2009.) Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom

Danom 11. svibnja 2025. godine navršilo se 55 godina od osnivanja Zavičajnog društva „Imotska krajina“ u Splitu. Nekolicina imotskih Splićana 11. svibnja 1970. godine osnovali su društvo Imoćana u Splitu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja pokretač osnivanja društva bio je Slavko Tonković, dipl. oec. (1923.-2014.) koji je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, U tom je svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva. U radno predsjedništvo su izabrani Mate Madunić, Dane Tonković i Veljko Vuković. Dr Veljko Vuković izabran je za prvog predsjednika društva, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana nakon isteka mandata bio je izabran za doživotnog počasnog predsjednika društva ”Imotska krajina” Split. U prostorijama društva družili su se Imoćani, održavale su se različite promocije i izložbe, a jednom godišnje društvo bi organiziralo Imotsku noć s bogatim kulturno zabavnim programom. Društvo je imalo kraći prekid djelovanja tijekom Domovinskog rata 1991. godine kada je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. godine Slavko Tonković preko radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima da prikupljaju pomoć radi obrane Domovine.

Na fotografiji snimljenoj nakon osnivanja društva u hotelu Split 11.05.1970. godine s desna sjede: dr Veljko Vuković, ing Marija Radovinović, Anka Radovinović Tonković, odvjetnik Marko Madunić, Vjeko Ujevic, prof. Branko Škare i Jozo Mršić. 

Momčad imotskog nogomotnog kluba ND “Zagorac” snimljeni ispod tvrđave u prosincu 1932. godine. Na nogama s lijeva stoje: Ante Lovrić, Pere Ćosić, Nikola Vlajčić, Nikica Rako, Jozo Štambak, Paško Anić i Radoslav Nikolić. U donjem redu s lijeva su: Radivoj Dunda, Branko Korbel, Braco Milinović, Vilim Milas, Aco Tadič i Aleksa Rako. Na današnji dan prije 34 godine, 31. ožujka 1991. godine osnovan je NK Imotski. Iako je prijedlog organizatora bio da se klub nazove “NK Zagorac” kao nastavak imena i tradicije kluba koji je djelovao prije II. svjetskog rata, većina je odlučila da se klub nazove NK Imotski, a za prvog predsjednika kluba izabran je Ante Đuka-Kris. Prije 100 godina, ljeta 1925. godine na obroncima Jelavića doca skupina imotskih mladića u dobi od od 14 do 16 godina utemeljili su nogometni klub pod imenom ND “Zagorac”. Jednoglasno su odabrali dresove, mornarske bijelo plave majice i bijele hlačice. Klub se nije mogao službeno registrirati zbog negodovanja prema “mulačkoj pošasti” ondašnjih vlasti, roditelja, policije, učitelja i svećenika. Ljeta 1932. godine stariji mladići utemeljili su nogometni klub pod imenom “NK IŠK” (Imotski športski klub). U toj skupini bili su Radoslav i Miroslav Nikolić, Slavo Mršić, Jozo Štambak i Pere Ćosić. Nešto kasnije su im se pridružili Branko Korbel, Ante Lovrić i Joško Sučić. Nogometaši su na bijeloj majici imali hrvatsku trobojnicu. NK IŠK kratko je djelovao. ND (nogometno društvo) “Zagorac” imao je i svoju navijačku pjesmu te djeluje do 1952. godine kada se gasi. Početne riječi Zagorčeve himne su: “Zagorac smo mi, jer takvog kluba još na svitu ni, kada Šime loptu pali, na guzicu on se svali, Zagorac nam mora pobijedit, kad Pustiga loptu bije, cili svit se njemu smije, Zagorac nam mora pobijedit…”. Imotska mladost tada je igrala nogomet na dnu Jelavića doca, na najvećem gradskom terenu zvanom Plac na mjestu gdje se danas nalazi tržnica, po ledinama, na Konjevodima u Glavini Donjoj i Dilima. Dugo se prepričavao događaj iz Dila kada je na pola utakmice stigao vlasnik ledine i vilama rastjerao igrače. Od Fulgencija Fuđa Vučemiloviča alias Alda Valentini (1917.) 1952. godine potekla je ideja za izgradnju stadiona u Jelavića docu te su 1974. godine započele pripreme za otkup zemljišta i izradu projektne dokumentacije. Izgradnja stadiona započinje 1976. godine, a uglavnom je završena 1988. godine. Jelavića dolac je 1997. godine preimenovan u Gospin dolac po zavjetnoj crkvici Gospe od Anđela koja se nalazi unutar tvrđave Topana.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Imotska mladost u vinjanskim narodnim nošnjama ljeta 1975. godine. Stoje s lijeva na desno: NN, Marija Miloš, Sanda Vican, NN, Nataša Škare, NN, Tihana Župić. Ivan Kolovrat, Vlasta Škare, Mirela Hrkač, Jovanka Vitas, Goga Vučemilović, Tihana Đurđević, Ljubica Škare. Dolje sjede: Zdeslav Pavičić, Harry Nikolić, Branka Pezo, Darko Bekavac Ćot i Ivan Dunda.Fotografija je snimljena ljeta 1975. godine u Jelavića docu ispod kulice. Naime Dominik Mili Zen (1946-2018) snimao je glazbeno – dokumentarnu emisiju “Imotski se bili na kamenu” koja je prikazala dio sačuvane glazbene i plesne tradicijske baštine imotskoga kraja. Za potrebe emisije imotska mladost plesala je Vinjansko kolo i statirala, a po sjećanju Ive Dunde za izuzetno vrućeg ljetnog dana gotovo su “crkli” pod kumparanima. Tih godina Ivin otac Sveto Dunda (1930-2018) vodio je folklornu i tamburašku sekciju u Gimnaziji Imotski s ciljem promocije kulturne i narodne baštine Imotskog i Krajine. Naime u vrijeme dok je bio profesor tjelesnog odgoja u Gimnaziji Imotski, Sveto Dunda je vodio folklorni, tamburaški i klapski ansambl kroz koji su prošle brojne generacije imotskih učenika. Ansambl je počeo sa djelovanjem početkom 60.-ih godina prošlog stoljeća, a među prvim članovima bila je generacija učenika rođena 1947. i 1948. godine. Sveto je u tim 60.-tim godinama pohodio mnoge seminare folklora gdje je stekao znanja o vođenju folklornih i tamburaških sekcija. Te seminare vodio je najpoznatiji hrvatski etnolog, folklorist, etnokoreograf i etnokoreolog te dugogodišnji ravnatelj “Lada”, dr Ivan Ivančan (1927-2006), a kojeg je Sveto imao priliku ugostiti u svom domu u Imotskom 1964. godine. Sredinom 70-ih godina Sveto je prestao raditi sa folklornim i tamburaskim ansamblom.

Fotografija i podaci Ivan Dunda

Elektrifikacija, koja je bila zacrtana na razini države obuhvatila je i Imotski. U Imotskom je zasjala prva žarulja iz lokalne električne centrale, koja je bila smještena u klaonici na putu prema Crvenom jezeru. Diesel motor, kojem je bivši vlasnik Bariša Ciciliani, pokrenuo je prvi dinamo koji je Imotskom donio struju. Bila je to struja koja se pojavljivala u večernjim satima, a služila je za svjetlo po kućama, slušanje radio-aparata, a kasnije i za kino. Motor se gasio negdje oko 23 sata. Pola sata prije gašenja gašenja motora, davan je signal građanstvu s tri puta paljenjem i gašenjem, što je značilo: peri zube, moli Boga i spremi se u krevet. To je bilo vrijeme kad bi se i posljednji Imoćanin našao u krevetu. Ubrzo je centrala i motor u klaonici bio nedostatan za imotsku potrošnju pa se prišlo udarničkim radom graditi novu, veću centralu s dva diesel motora. Nova centrala smjestila se ispod Figurine kuće uz kuću Monti (prije kuća Franceschi). Za provođenje električnih instalacija po kućama , u oskudici stručnjaka, poslužili su njemački ratni zarobljenici, koji su prije repatrijacije morali još nešto odraditi. Nama je u kući instalacije postavljao Nijemac Karlo, jasno uz moju svestranu „asistenciju“. Sjećam se i Splićanina Andrije , također električara, koga bismo pitali: Šjor Andrija kad će struja? Andrija bi odmah odgovorio: „Čekali ste 1945 godina, strpite se još koji misec!“

Boris Pervan (2025.) Imocke priče

Fotografiju snimio Vicko Pervan 1945. godine. Udarničkim radom se uz kuću obitelji Monti dogradila prostorija za električnu centralu u kojoj su bila smještena dva diesel motora koji su sve dok se Imotski nije priključio dalekovodom na hidrocentralu Kraljevac bili jedini izvor električne energije u gradu Imotskom.

Ispred Gradske kavane u Imotskom prije 119 godina, zime 1906. godine. Na sredini “tavulina” sjede Josip Bepo Petyo (1878.) i Kamilo Benković (1870.), a uz njega sa šalicom kave u ruci je vlasnik kavane Šimun Rako Jurkan. Šimun Rako je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda (1885.) nastavila obiteljski posao i tako sačuvala staru imotsku kavanu. Gradske kavane smještena je u kamenoj kući na Pjaci koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine. Prvi vlasnik kavane bio je Talijan, a od 1903 godine vlasnik je Šimun Rako Jurkan. koji je te godine tiskao pozivnice za svečano otvaranje prve hrvatske kavane kojoj je u kutu bila hrvatska trobojnica. Kavanu su 1930. godine kupili Bartol Ciciliani, Slavo Sučić, Mirko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto koji je doselio iz Gradačca i oženio Virginiju Marče, tetku vetrinara Mate Marče. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Ulaz u čitaonicu bio je predviđen iznutra, na mjestu šanka. Nakon Mande Jurkanove 1953. godine kavanu preuzima Ante Ćosić, vrsni imotski ugostitelj, a od Ante njegov brat Boško i vodi je do smrti 1965. godine te supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja kavane Ante Đuke Krisa zatvorila su se masivna drvena vrata, a ostale uspomene. Unutar kavane među drvenim stolovima, stolicama i dugim šankom bio je postavljen stol za karambol koji je Ante Ćosić nabavio u Makarskoj, a na zidu nasuprot ulazu visilo je veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova proizvedenog u čuvenoj zadarskoj tvornici Maraska koje je dobio Bariša Ciciliani za svoje trgovačke poslove sa Maraskom. Bariša Ciciliani je od partizana strijeljan 1944. godine u Zagvozdu, a nakon konfiskacije njegove imovine općina je 1945. godine kavanu dala u najam sve do zahtjeva za povrat 1997. godine obiteljima bivših vlasnika odnosno njihovim potomcima kojih je 21. Gradska kavana od kraja 19. stoljeća bila je statusni simbol Imotskog, dnevni boravak njegovih stanovnika. U kavani su se održavali plesovi, modne revije, birale najbolje maske u Pokladama, u njoj su se zaručivali imotski parovi, tu se plakalo, tugovalo i smijalo. U imotsku kavanu svakodnevno su dolazili Imoćani: Slavo Rako, dr. Ante Jerković, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fulgencije Fuđo Vučemilović baš kao i njihovi slavni sugrađani: Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac.…

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi