Imotska mladost u vinjanskim narodnim nošnjama ljeta 1975. godine. Stoje s lijeva na desno: NN, Marija Miloš, Sanda Vican, NN, Nataša Škare, NN, Tihana Župić. Ivan Kolovrat, Vlasta Škare, Mirela Hrkač, Jovanka Vitas, Goga Vučemilović, Tihana Đurđević, Ljubica Škare. Dolje sjede: Zdeslav Pavičić, Harry Nikolić, Branka Pezo, Darko Bekavac Ćot i Ivan Dunda.Fotografija je snimljena ljeta 1975. godine u Jelavića docu ispod kulice. Naime Dominik Mili Zen (1946-2018) snimao je glazbeno – dokumentarnu emisiju “Imotski se bili na kamenu” koja je prikazala dio sačuvane glazbene i plesne tradicijske baštine imotskoga kraja. Za potrebe emisije imotska mladost plesala je Vinjansko kolo i statirala, a po sjećanju Ive Dunde za izuzetno vrućeg ljetnog dana gotovo su “crkli” pod kumparanima. Tih godina Ivin otac Sveto Dunda (1930-2018) vodio je folklornu i tamburašku sekciju u Gimnaziji Imotski s ciljem promocije kulturne i narodne baštine Imotskog i Krajine. Naime u vrijeme dok je bio profesor tjelesnog odgoja u Gimnaziji Imotski, Sveto Dunda je vodio folklorni, tamburaški i klapski ansambl kroz koji su prošle brojne generacije imotskih učenika. Ansambl je počeo sa djelovanjem početkom 60.-ih godina prošlog stoljeća, a među prvim članovima bila je generacija učenika rođena 1947. i 1948. godine. Sveto je u tim 60.-tim godinama pohodio mnoge seminare folklora gdje je stekao znanja o vođenju folklornih i tamburaških sekcija. Te seminare vodio je najpoznatiji hrvatski etnolog, folklorist, etnokoreograf i etnokoreolog te dugogodišnji ravnatelj “Lada”, dr Ivan Ivančan (1927-2006), a kojeg je Sveto imao priliku ugostiti u svom domu u Imotskom 1964. godine. Sredinom 70-ih godina Sveto je prestao raditi sa folklornim i tamburaskim ansamblom.

Fotografija i podaci Ivan Dunda

Elektrifikacija, koja je bila zacrtana na razini države obuhvatila je i Imotski. U Imotskom je zasjala prva žarulja iz lokalne električne centrale, koja je bila smještena u klaonici na putu prema Crvenom jezeru. Diesel motor, kojem je bivši vlasnik Bariša Ciciliani, pokrenuo je prvi dinamo koji je Imotskom donio struju. Bila je to struja koja se pojavljivala u večernjim satima, a služila je za svjetlo po kućama, slušanje radio-aparata, a kasnije i za kino. Motor se gasio negdje oko 23 sata. Pola sata prije gašenja gašenja motora, davan je signal građanstvu s tri puta paljenjem i gašenjem, što je značilo: peri zube, moli Boga i spremi se u krevet. To je bilo vrijeme kad bi se i posljednji Imoćanin našao u krevetu. Ubrzo je centrala i motor u klaonici bio nedostatan za imotsku potrošnju pa se prišlo udarničkim radom graditi novu, veću centralu s dva diesel motora. Nova centrala smjestila se ispod Figurine kuće uz kuću Monti (prije kuća Franceschi). Za provođenje električnih instalacija po kućama , u oskudici stručnjaka, poslužili su njemački ratni zarobljenici, koji su prije repatrijacije morali još nešto odraditi. Nama je u kući instalacije postavljao Nijemac Karlo, jasno uz moju svestranu „asistenciju“. Sjećam se i Splićanina Andrije , također električara, koga bismo pitali: Šjor Andrija kad će struja? Andrija bi odmah odgovorio: „Čekali ste 1945 godina, strpite se još koji misec!“

Boris Pervan (2025.) Imocke priče

Fotografiju snimio Vicko Pervan 1945. godine. Udarničkim radom se uz kuću obitelji Monti dogradila prostorija za električnu centralu u kojoj su bila smještena dva diesel motora koji su sve dok se Imotski nije priključio dalekovodom na hidrocentralu Kraljevac bili jedini izvor električne energije u gradu Imotskom.

Ispred Gradske kavane u Imotskom prije 119 godina, zime 1906. godine. Na sredini “tavulina” sjede Josip Bepo Petyo (1878.) i Kamilo Benković (1870.), a uz njega sa šalicom kave u ruci je vlasnik kavane Šimun Rako Jurkan. Šimun Rako je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda (1885.) nastavila obiteljski posao i tako sačuvala staru imotsku kavanu. Gradske kavane smještena je u kamenoj kući na Pjaci koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine. Prvi vlasnik kavane bio je Talijan, a od 1903 godine vlasnik je Šimun Rako Jurkan. koji je te godine tiskao pozivnice za svečano otvaranje prve hrvatske kavane kojoj je u kutu bila hrvatska trobojnica. Kavanu su 1930. godine kupili Bartol Ciciliani, Slavo Sučić, Mirko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto koji je doselio iz Gradačca i oženio Virginiju Marče, tetku vetrinara Mate Marče. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Ulaz u čitaonicu bio je predviđen iznutra, na mjestu šanka. Nakon Mande Jurkanove 1953. godine kavanu preuzima Ante Ćosić, vrsni imotski ugostitelj, a od Ante njegov brat Boško i vodi je do smrti 1965. godine te supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja kavane Ante Đuke Krisa zatvorila su se masivna drvena vrata, a ostale uspomene. Unutar kavane među drvenim stolovima, stolicama i dugim šankom bio je postavljen stol za karambol koji je Ante Ćosić nabavio u Makarskoj, a na zidu nasuprot ulazu visilo je veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova proizvedenog u čuvenoj zadarskoj tvornici Maraska koje je dobio Bariša Ciciliani za svoje trgovačke poslove sa Maraskom. Bariša Ciciliani je od partizana strijeljan 1944. godine u Zagvozdu, a nakon konfiskacije njegove imovine općina je 1945. godine kavanu dala u najam sve do zahtjeva za povrat 1997. godine obiteljima bivših vlasnika odnosno njihovim potomcima kojih je 21. Gradska kavana od kraja 19. stoljeća bila je statusni simbol Imotskog, dnevni boravak njegovih stanovnika. U kavani su se održavali plesovi, modne revije, birale najbolje maske u Pokladama, u njoj su se zaručivali imotski parovi, tu se plakalo, tugovalo i smijalo. U imotsku kavanu svakodnevno su dolazili Imoćani: Slavo Rako, dr. Ante Jerković, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fulgencije Fuđo Vučemilović baš kao i njihovi slavni sugrađani: Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac.…

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi

U Zagrebu je 14. veljače 2025. umro jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Petar Gudelj. Rođen je u Podosoju kraj Imotskoga, 29. rujna 1933. Diplomirao je 1959. opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje je živio do 1990. i radio u izdavaštvu do 1972., a potom kao profesionalni književnik. Od 1990. živio je u Baškoj Vodi. Gudelj se u zasnivanju mitske dimenzije vlastita pjesništva služio himničkom intonacijom, biblijskom i mitskom rečenicom, simbolikom i parafrazom mitske logike. Cijelom svojom poezijom odan je precima, oni žive u njemu, u njegovom sjećanju na njih. Oni su njegova sadržina i bitak (Moja zemlja, moje tijelo, moj tekst). Krajem listopada 1996. godine izdao je raskošnu fotomonografiju PUT U IMOTU, najobimniju, najslikovitiju knjigu ikada napisanu u Imoti.
Akademik Petar Šimunović napisao je svoju ocjenu Puta u Imotu: “Ima jedna Imota surove ljepote ljutoga krša i raskošnih poljskih plodina, bistrih i studenih rijeka i jezera. Imota junačke povijesti; krvava, epska, guslarska Imota. Ima jedan pjesnik nadojen svim sokovima Imote kojemu se u tom bukolikom krajoliku uzbude ćutila, zgusne i izoštri misao te šikne izričajem koji nosi biljeg iskona i trajanja, biljeg mitizirane opojnosti, vilinske začaranosti. Prizori otrgnuti iz povijesti, iz bezdana, sa stećaka, iz zaborava….Petar Gudelj imao je rijetku povlasticu roditi se u Imoti, a Imota opet sreću prepoznati u njemu pjesnika zatravljenog Imotom; pejzažnim, epskim, mitskim, jezičnim, spomeničkim nataložinama. Sav život srče, to mlijeko, tu medovinu, tu studen vodu Vrljike i nikako da utaži žeđ. Imota se darovala tom pjesniku. Razgalila tijelo, rastvorila dušu. On joj je, kao uzdarje, ovom knjigom podigao dostojan spomenik Imoti i Imoćanima. I sebi naravno…… Imota historica, Imota mythologica, Imota sacra, Imota poetica i iznad svega i u svemu. Imota Croatica.“

“Jedan medeni dub raste, šušti i buče u Crljenoj rivini, ispod Dragovića kuća, u Podosoju. K njemu sam, u pučinu podne, usred ljeta, plašeći se medenoga boga, prilazio bos. Oko njega ostale moje sitne dječačke stope. Kad sam ga pohodio, poslije puno, puno ljeta, proljeća, zima, on još uvijek jednako nabrekao, zelen, kitan, mlad, pun božje volje i meda. Imoćani vjeruju da o gromovima (dakle, i o gromovniku) ovisi hoće li roditi željud žir, hoće li napuniti željudac i užiriti svinje.”

“Ako je u tebi kap pelina,
kap imotske krvi, ne treba
ti voda ni ptica, kompas ni
mahovina: dovest će te u
Imotu ta, jedna jedina
kap.”

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

Počivao u miru Božjem!

Dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski rođen je 27. srpnja 1896. godine u Kosiku, Rusija, a umro je prije 62 godine, 03. veljače 1963. godine u Splitu. Boris Giperborejski, izbjeglica iz carske Rusije nakon završenog Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Beogradu radio je kao profesor u Gimnaziji u Gackom, a 1929. godine započinje raditi kao šumarski referent u Imotskom gdje ostaje do 1942. godine. Tijekom II. svjetskog rata premješten je u Dubrovnik, a za profesora Srednje šumarske škole za krš u Splitu postavljen je 1948. godine, gdje ostaje do odlaska u mirovinu. Osnovao je rasadnik kojeg je vremenom pretvorio u Arboretom Šumarske škole za krš u Splitu, gdje je uzgojio vise od 500 vrsta drveća, grmlja, trajnica, sukulenata i drugih biljnih vrsta. Posebno se bavio agrumima, akacijama, a uzgojio je i meksički avokado, prvi u Hrvatskoj. Napisao je i objavio nekoliko udžbenika, skripata i stručnih članaka. Njegov doprinos proučavanju metoda pošumljavanja krša temelj je brojnim kasnijim radovima hrvatskih šumarskih znanstvenika. Boris Giperborejski nakon što je došao 1929. godine službom u Imotski i postao član društva „Lipa“ za poljepšanje Imotskoga odlučio je imotsku park šumu Gaj pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja započeto sadnjomu crnoga bora i čempresa 1896. godine u vrijeme Austro Ugarske monarhije. Izgradio je šetnice, vodoskok, četiri gustirne sa perimetrima koje su služile za navodnjavanje Gaja i terasasti rasadnik.. Tako uređen Gaj još sa malim igralištem i kavanom u prošlim vremenima kao jedini tako uređeni perivoj na širem području privukao je sve Imoćane kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. U Gaj su osobito rado dolazili đaci i studenti jer su bili organizirani plesovi uz Općinsku glazbu kao i razna takmičenja. Dipl. ing šumarstva Boris Giperborejski zadužio je Imotski jer je u razdoblju od samo nekoliko godina gradić dobio prekrasan perivoj kakvog nisu imali ni okolni veći gradovi, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati. Srećom Gaj se pomalo vraća u život projektom obnove koji provodi Šumarija Imotski sredstvima EU fondova.
Boris Giperborejski koji je najveći dio života posvetio unapređenju šumarske struke umro je 03. veljače 1963. godine, a u njegovom nekrologu napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević).

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj 1930. godine u Imotskom Ing Boris Giperborejski (sjedi u sredini) sa suradnicima.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

U Imotskom je između dva svjetska rata cvjetao bogati društveni život. Tada su u malom gradiću djelovala brojna društva, športska, prosvjetna i ekološka, a osobito su bile popularne njihove zabave, koncerti i plesovi i to: sokolski, lovački, akademski, vatrogasni, šoferski, krabuljni, HKUD-a Napredak. Svi plesovi bili su organizirani na vrlo visokom građanskom nivou s pozivnicama i uputama kako će sudionici biti obučeni. Običaj je bio da npr. muškarci imaju uz svečana odijela i bijele rukavice, a nekima od njih to i nije bilo lako pa bi ih skinuli, a na leđima imotskih gospođica često bi ostao trag dlana oznojenog u plesnom zanosu. Kažu da su gospođice unaprijed znale koji plesači s popisa njihovih plesnih knjižica nisu voljni nositi rukavice pa bi takve prijavile bal štimeru. Kavaliri su prije odlaska na ples odlazili po djevojke njihovim kućama i pratili ih na balove. Bili su organizirani i narodni plesovi za koje se kostime nabavljalo u Splitu i Zagrebu. Brojne obitelji uključivale bi se u ovakve plesove pripremanjem gurmanske spize i slastica kojima su bili ispunjeni stolovi u posebnoj sali, odvojenoj od one u kojoj se plesalo. S galerije stare vijećnice u zgradi Općinskog doma gdje su se niz godina održavali plesovi starije gospođe su radoznalo promatrali plesače, osobito tko s kime pleše te se uz njihovu radoznalnost veže niz komičnih zgoda.

Na fotografiji s plesa u Imotskom snimljenog 1934. godine žene su obučene u posavsku narodnu nošnju, a muškarci u svečanim odijelima. S lijeva stoje. Marija Vuković i Stjepan Nino Ferrari, Nora Vučemilović i Frane Lončar te Vera Vučemilović i Ante Jerković.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine. Imotski veleposjednik i trgovac sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.-1947.). Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera. Uz veliku financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, 1925. godine zasađen drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine kestena sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i kestena i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola, providura Imotske krajine iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće bili su puni sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući u Imotski. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od jednog Imoćanina izdan i uhićen. Sproveden je u logor Viktoravac kod Siska gdje je u svibnju 1945. godine ubijen od partizana. Ing Ante Jelavić (zet dr Mile Vukovića) u svojim memoarima napisao je:” U Zagrebu je ubijen Ljubo Tripalo, trgovac i dobročinitelj, samo zato jer je bio ugledna osoba u Imotskom i okolnim selima…”. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika (autori kojih među ostalima su bili Vanka, Uzelac, Rosandić, Bartoš, Gliha, Šimunović, Iveković, Crnčić, Dunaj Rendić….) tridesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.), Antu Tonka (1903.-1993.) i Mira (1907.-1975.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.), Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.-1940.). Marija se udala za odvjetnika i diplomata iz Vrgorca dr Ivu Jelavića (1888.-1936.), brutalno ubijenog za vrijeme službovanja u Buenos Airesu u Argentini, u braku nije bilo djece, Milica se nije udavala, a Nevenka se udala za Vilima Steindl (1902.-1940.), u braku nije bilo djece. Andro se kao mladić utopio u Modrom jezeru, Miro se nije ženio, a zadnji muški potomak obitelji Tripalo, Ante Tonko (1903 -1993.), sveučilišni profesor koji je umro u okupiranom Sarajevu u braku nije imao djece te je obitelj Tripalo u Imotskom izumrla.

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj na teraci kuće Tripalo u Imotskom 1938. godine, s lijeva: stoje braća: Ljubo, Tonko i Miro; s lijeva: sjede: Nevenka, mama Dobrila i Milica

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu. Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ona je hranila susjede u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak te se pročulo da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para, a najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini danas pamte samo najstariji Imoćani, Pera Marendić, žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života kao i Perinoj unuci Vanji Podgorelec

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija Pere ispred gostionice sa kujicom Lili u arhivi njene unuke Vanje Podgorelec

Kokoši u slobodnom uzgoju u vrtu kuće Radovinović Jagul u Imotskom prije 80 godina,1944. godine, u pozadini stoji Marija Radovinović (1929-2009), kći dr Pave…
Za razliku od posta i skromnih objeda na Badnjak, za Božić je stol prepun svega. To obilje svega odraz je želja ljudi da im iduća godina bude plodna. Postoji izreka, a koja se i danas kaže kad ima svega na stolu: “ko pir na Božić”. U nekim hrvatskim krajevima za Novu godinu pa tako i u Imotskom gotovo obvezno se preporučuje da na meniju bude odojak ili barem svinjsko pečenje, jer svinja ruje naprijed, dok je za Božić na stolu trebala biti purica ili patka, a u najgoroj varijanti piletina jer perad zagrće prema natrag, pa tako sve što nije bilo dobro u staroj godini ostaje iza nas. Tuke bi se kupovale u rujnu i do Božića šopale kašom od kukuruza u koju bi se ubacila i zrna oraha da se dobije posebna aroma.
U usmenoj predaji obitelji Radovinović Jagul sačuvana je zgodna anegdota vezana za božićne tuke koju sam bezbroj puta slušala, a ide otprilike ovako:
U domaćinstvu mog pradjeda dr Augustina Bitange negdje 1900. godine uzgajalo se desetak tuka za Božić. Nekoliko dana prije Božića trebalo je dobro ugojene tuke pripremiti za jelo. Kad je cura koja je pomagala u kuhinji rano ujutro krenula po tuke vidjela je da ih dosta nedostaje u kapunjeri i zbunjeno je utrčala u kuću. Dr Augustin je pozvao žandare da istraže nestanak tuka, a oni su se odmah dali na posao. Ubrzo je otkriveno gdje su tuke nestale. Naime tu noć grupa imotskih momaka odlučila se počastiti pečenim tukama. Tiho i brzo su se došuljali do kuće Jagul i do tuka te sa plijenom otišli prema Modrom jezeru. U Golubarskoj pećini jedan je momak naložio vatru, a drugi su tuke sredili za pečenje. Taman kad su bili gotovo završili sa pečenjem prije slasnih zalogaja došli su žandari i u paketu preuzeli momke i tuke. Momci su ubrzo pušteni ali su ostali bez tuka. Žalosni spjevali su pjesmicu sačuvanu do današnjih dana:

Ej ti tuko pečena
Jagulu si večera
Momci su te pekli
Al te nisu stekli….

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Prof. Gordana Rako Radić osvrnuvši se na ovu fotografiju napisala je; “Gledajući ovu fascinantnu fotografiju iz 196o. godine čovjek se ne može oteti razmišljanju o imotskim zimama zatrpanima snijegom kakve danas možemo gotovo samo sanjati. Slika nas vreća u razmišljanje: jesam li tada bio/la u gradu hodajući Pazarom po ovakvom oblaku snijega iako ih je bilo i prije i o njima bi se dalo puno pričati. Ono čega se sigurno sjećam, tu zimu moja generacija je otišla u Zagreb na studij. Čuli smo o strašnom nevremenu. Za mene je bila najvažnija tužna vijest o preranoj smrti mame moje najveće prijateljice, drage teta Tone Bušić i činjenica da zbog velike zime nisam mogla biti na njezinu sprovodu. A taj tužni sprovod nije se mogao normalno ni obaviti jer su zbog ovoga snijega, gotovo kližući se, i koristeći posebne tehnike spuštanja niz strminu Džombuše, ljudi jedva uspjeli doći do groblja i pokopati umrlu. A njezina starija kćer Ružica i muž joj Miro, budući da su živjeli u Sinju, probijali su se pješice kroz mećavu skoro od Biorina i uz nadljudske napore uspjeli doći u Imotski da je isprate. Gledam grupu ljudi u sredini slike i zavidim im što su tih dana bili u mom gradu i hodali po njegovu mekom snijegu koji je bio povezan s tugama i još više s radostima kad bi njegova bijela čarolija pokrila svu ljepotu našega grada. A to su priče i pjesme već napisane i još će se možda pričati i pjevati, nažalost samo po sjećanjima i uspomenama.”

Fotografija u obiteljskoj arhivi