Svečano otkriće spomenika Andriji Kačiću Miošiću 1890. godine

Veliki hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine. “Prošlog vijeka godine 49. ( 27. kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve… Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom – tad sam ja bio tri mjeseca star – povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja koji je utro temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili brojni hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić Miošić…). Proslava svečanog otkrića Rendićevog spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću 26. kolovoza 1890. godine u Makarskoj značila je tadašnju najznačajniju hrvatsku kulturnu i političku manifestaciju. Troškovi izrade spomenika podmireni su prilozima iz cijele Hrvatske, a na sam dan otkrivanja spomenika u Makarsku je pristiglo mnoštvo ljudi koji su htjeli prisustvovati tom važnom događaju. Veliku buku podigla je vladina zabrana postavljanja grbova slavenskih zemalja na postament Kačićeva spomenika. Naime sastavni dio spomenika bio je i mozaik u obliku ćilima koji prikazuje grbove svih zemalja koje Kačić spominje u svojoj “Pismarici”. Grbovnik je zasmetao vladi u Beču, koja ga je tumačila kao izraz težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, pa ga je zabranila. Već izrađeni grbovi morali su biti uklonjeni i pohranjeni u Makarskoj čitaonici do boljih vremena. Rendić je predložio kompromisno rješenje da se umjesto zabranjenih grbova postave barem reljefni kipovi istaknutih hrvatskih pjesnika. Međutim ni u tome nije postignut sporazum. Rendić ozlojeđen zbog okrnjivanja njegova spomenika demonstrativno nije došao na svečanost otkrivanja i šalje iz Trsta “Odboru za podignuće Kačićeva spomenika” brzojav, koji je objavljen u Narodnom listu zapravo bio upravljen bečkoj vladi, a ne nemoćnom Odboru: „Osakaćeno djelo nije dospjeveno cielo, te me ponos umjetnički omeo da danas s braćom na licu mjesta proslavi odkriće Kačićeva spomenika, te moje nemile okrnjene rabote.“ Grbovnik je srećom sačuvan i postavljen na mjesto gdje pripada tek 1922. godine. Na banketu nakon otkrića spomenika, nazdravio je Juraj Bijankini odsutnom “dičnom Rendiću” koji dići svijetu ime hrvatsko, a koji je izradio dostojan spomenik starcu Milovanu.

Anamaria Marušić Tonković

Jedna od rijetko sačuvanih fotografija što joj daje veliku kolekcionarsku vrijednost proslave svečanog otkrića spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj 26. kolovoza 1890. godine u vlasništvu je Mercedes Cede Marinković

Vlado Vicić

U Zagrebu je 15. kolovoza 2022. godine umro dr. Vlado Vicić koji je skladao najljepše klapske skladbe o rodnom gradu Imotskom. Tri najveće ljubavi Vlade Vicića rođenog 9. . srpnja 1930. u Imotskom su: pisma, obitelj i Imotski. Kažu, da Vlade kad se rodio nije zna plakat – odma je piva, la-la-la čulo se iz bešike. Ka dite piva u fra Stankovom crkvenom zboru “Slavuj”. Kad postaje momčuljak odlazi pod imotske ponistre po misečini u serenade sa klapom. I nastaju Vladine pisme: “PISMA IMOTSKOME”, “IMOTSKA SERENADA”. Tu su i prve ljubavi: “NAJLIPŠA CURA U IMOTSKOM” i ćakule oko njih: “IMOTSKE ĆAKULONE”.
Uputio se Vlade u Zagreb na studij medicine, i to one, ako čovik oće da ga Vlade lici, Vladi treba pokazat zube. Stomatolog. Uz studij Vlade uči note i na radost svoje gazdarice, uči i trubu. Liti, svira trubu u Imotskom domaćem jazz-u “TA-BU”. Kitio je Vlade svoju kajdanku najlipšim notama iza violinskog ključa. Bilo je tu nota kao zrno sočivice, a kako su mu cakla na očalima debljala, note su mu sve vise sličile zrnima biži. Te Vladine note rado primaju na Radio Zagrebu, pa mu tamo pisme snimaju, a pivaju ih: Ansambl “Dalmacija”, Boris Nikolić, Ljiljana Budićin, Ivo Pincetić, Mladen Biočina, Toni Kljaković, Anica Zubović, Nela Repec i Vicko Nikolić te razne klape, a najvise klapa “Imotski” i makarska klapa “Srdela”. Pisme što su napajale eter bile su: “MORNARU VRATI SE”, “TI ME VIŠE NE TRIBAŠ”, “OČI BOJE JADRANA”, “A ČA NE BI JOLE” i dr.Kako su Imotski, kameni grad, vridne imotske ruke isklesale ka primorski grad bez mora, tako su i Vladine pisme o Imotskom isklesane od najlipših nota. Kad ih čeljade sluša, kao da odzvanja poj vila i vilenjaka Modrog i Crvenog jezera. Čuje se Jauk i Opačac Vrljike, lahor Galipovca, meket biokovskih divikoza i zov Raosovih prosjaka i galantara, što Imotu, puno prije Europskih integracija, u kuveru i korpi odnesoše u Europu. U zadnje vrime sve pisme o Imotskome piva klapa “Pod Ponistrom”. Nižu se naslovi: “IMOTSKA JEZERA”, “IMOTSKI SKALINI”, “IMOTSKA KLAPA”.
I, pridajem ga Vama, pa ću i ja ko dica, kad ga sritnem u Imotskom, uprt prstom u njega i kazat: To vam je barba Vlade Vicić.

Boris Pervan, Imoćanin

Na fotografiji snimljenoj u Vukovaru uz Dunav 1960. godine gdje je Vlado radio kao stomatolog su prvi rođaci, rođeni istog dana (09.07.1930. godine) dr Vlado Vicić i Sveto Dunda. Na njihov zajednički rođendan Vlado bi došao u Imotski te išao Sveti čestitati rođendan. Dok bi se penjao uz stepenice do Svetina stana pobrao bi Franceskino cvijeće iz pitara po stepenicama i donio mu “buket” u kuću te čestitao rođendan. Franceska, Svetina supruga kroz to vrijeme “čupala bi kosu” od ljutnje.

Fotografija u vlasništvu Ive Dunda

Colombanijev zid

Zid radosti, mire strahopoštovanja, bedem nestašne mladosti.
Jedan, naoko sivi zid, a svako jezeransko dite će ga vidjet kao platno koje će koloritom grunuti, kad sjećanje siva stina dozove.
Obrisi nekadašnje branke, iza zida dvije dame i njihove špomilje. Riječ utjehe za krvava koljena, jer nogomet na betunu uzima danak. Lopta preko zida, sveti Ante pomozi.
S druge strane Marčina raštela, iznad teta Slavke čatrnja i škripio je lanac, jer se pod Colombanovim zidom znojilo, gorilo i serenadom slavilo, a vodom žeđ tažilo.
Tko li će od nas proći sivim kamenom, a da ne osjeti miris rascvala đirana koji je nekada ove mire resio….
Kad bi skale pričat znale, kao mati dijete u krilo bi nas dozvale…..

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografiju snimila Ana Marušić, kolovoz 2022. godine 

Perinuša, srpanj 1942. godine

Perinuša, vršidba pšenice uz pomoć konja prije 80 godina, u srpnju 1942. godine na imanju Luka u vlasništvu Franceschija. Na fotografiji Anisja Franceschi, kći Zane.
Duboke promjene u društvu nastale proteklih desetljeća, ubrzali su nestajanje brojnih elemenata pučke kulture i tradicije, pa tako i vršidbe pšenice na gumnu uz pomoć konja.

“Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri snoplje broji. Škriplju vozi, brašno nose, snaša preduć čedo doji”- Antun Mihanović

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina

Andrijica Šimić

Suđenje Andrijici Šimiću (1833-1905) započeto prije 150 godina, 16. lipnja 1872. godine bila je prva sudska rasprava u austro-ugarskoj Dalmaciji na hrvatskom jeziku, jeziku kojeg dalmatinski suci većinom nisu poznavali. Nakon suđenja koje je potrajalo 22 dana i na kojem je izvedeno čak 310 svjedoka hajduk Šimić osuđen je na doživotni zatvor, dok su ostali članovi družine osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina pušten na slobodu. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u svojoj zamolbi od 10. listopada 1899. godine napisao je: “Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.” Nakon više odbijenih zamolbi za pomilovanje Prizivni Sud u Zadru priopćio je pred Božić 1901. godine Kotarskome Sudu u Splitu kako je Nj. V. Car i Kralj oprostio ostatak kazne Šimićeve rješenjem od 13. prosinca 1901. godine. Andrijica Šimić nakon 30 godinu uzništva 17. prosinca dolazi u Split brodom gdje ga na Rivi čeka masa oduševljena svijeta.Više o biografiji Andrijice Šimića na sljedećoj poveznici:

https://web.facebook.com/jagulovipodrumi/photos/1923651934488331

Fotografija Andrijice Šimića snimljena za vrijeme Alke u Sinju 1902. godine objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Obitelj Marcocchia

Zia dr Pave Radovinovića, Katarina Carminatti Marcocchia sa suprugom Doimom Marcocchia i djecom.
Katarina Carminatti se udala za Doima 5.1.1853. godine u Velom Varošu u Splitu. Doimo Anastasio Rainerio Crescenzio Marcocchia, crtač i suradnik Vicka Andrića rođen 6.10.1825. u Splitu, sin je dr. Giacoma Marcocchie i Marije Barač.
Catterina i Doimo dobivaju 8.10.1863 kćer Giovannu Angiolu Antoniu, Ivanu Anđelu Antoniju (na fotografiji između roditelja), koja je ponijela ime Katarinine majke Giovanne Giannine rođ. Nonveiller. Tada se Doimo i Catterina navode kao žitelji Dobrog (Borgo Pozzobona). Giovanna Marcocchia udala se za Eduarda Edoarda Demarchi. Katarina je umrla 5.2.1875. od “pleuro-pneumonitisa” te se Doimo u dobi od 75 godina oženio za Zadranku Luciju Medin u crkvi Sv. Stošije 6.6.1876. godine.
.
Fotografija iz 1874 godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Dinko Štambak u Krisovoj kavani

Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je u mosorskom selu Dolac Donji gdje je u to doba službovao njegov otac. Obitelj se seli u Imotski, rodni grad Dinkova oca 1918. godine gdje je Dinko proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Ubrzo nakon zaređenja napušta život svećenika te odlazi na studij u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Objavljene knjige Dinka Štambaka su: Pariška bohema (1973.), Talijanski put (1977.), Grčki put ili Makljenov list (1979.), Mulci (1986.), Dvadesetpet godina Pariza 1945-1970 (1987.), Oko Modrog i Crvenog jezera (1987.), Odabrana francuska proza (1998.). Izabranim djelima uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983.). Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te se u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor prisjeća svog odrastanja. U zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište mu je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija snimljena 1976. godine u Krisovoj kavani u Imotskom na proslavi 90 rođendana Dinkove matere Ivule u vlasništvu Nikole Štambaka

http://www.gordogan.com.hr/…/04/2014-Gordogan-29-30.pdf