U imotskoj Džombuši ispratili smo još jednog iz plejade poznatih varoških Imoćana. Neprimjetno i tiho, kako je, izričito želio. Teško se je složiti s tom njegovom željom o tišini i neprimjetnosti njegova ispraćaja jer stvari, kad su i skromnost i etika u pitanju, stoje malo drukčije. Stoga mi dopustite nekoliko riječi posvete skromnom čovjeku, ozbiljnom PROFESORU Ljubi Nikoliću (1934-2024), Imoćaninu rođenom na Jezeru, u tom čudesnom kvartu našega grada, odmah preko puta i dvadesetak stepenica od imotskog Suda. Ovaj „sretni kvart“ iznjedrio je tolike važne osobe iz časnoga života našega gradića da mu od srca dajem ovaj pridjevak. A kako se u to uklapa jedan čovjek i što treba reći o spomenutom profesoru Ljubi Nikoliću? Rođen prije Drugoga rata u skromnoj obitelji gradskog postolara završava gimnaziju u Splitu i upisuje Matematiku na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu te kao profesor počinje raditi najprije na Gimnaziji u Livnu, a potom nastavlja raditi i živjeti u Splitu životom strastvenog matematičara u Gimnaziji Ćiro Gamulin i dijelom fakultetu. Ne treba niti govoriti koliko su skromnost i poslijeratno siromaštvo određivali put tadašnjim studentima, koliko je odricanja i gladovanja bilo u mladenaštvu Ljube Nikolića, ali su baš ti faktori bili odlučujući u kasnijem životu i radu ovoga čovjeka. Imali smo prilike susretati ljude kojima je bio profesor, bolje rečeno učitelj. Čudili se koliko je snažno njihovo sjećanje i pamćenje, osobito onoga dobroga i važnoga. Jednom je prilikom, sjećam se, jedan ugledni i danas aktivni profesor Medicinskog fakulteta na promociji vlastite knjige u Splitu, pred prepunim auditorijem, počeo svoj govor riječima: Dopustite mi da najprije pozdravim cijenjenog profesora Ljubu Nikolića, mog važnog učitelja kojeg vidim u publici. Bio je čovjek koji mi je obilježio život pa i ovo što predstavljam danas. Hvala mu. I nastao je pljesak. Neki njegovi učenici hvalili su se činjenicom da im je bio profesor, neki drugi pričali o najdražem razredniku, neki pak o savjetima kojima ih je ispravno usmjeravao, ne uvijek prema matematici, nego kadikad i obrnuto, jer je znao nepogrešivo procijeniti matematičku žicu među svojim učenicima. Zgodna je jedna anegdota iz obitelji Jagul – Tonković kad je jedan od sinova, gimnazijalac s nultim znanjem matematike, morao kod profesora Nikolića na repeticije. Nakon otprilike mjesec dana profesor Ljubo mu je čestitao govoreći:
„Bravo, došao si s minus beskonačno, na 1. A i to je ocjena, da znaš.“
Uza svu besprijekornu profesionalnu usmjerenost i rad, život ga nije uvijek tetošio. Bio je sretan obiteljski čovjek, otac dvojice sinova, ali bolesti ga nisu ni zaobišle ni štedjele. Namučio se i strpljivo podnosio sve životne izazove nastojeći ostati uspravan i što manje tražiti za sebe. Bili smo u rodbinskoj vezi po njegovoj majci te u cijeloživotnom prijateljstvu i poštovanju. Za mene je tihi sprovod u Imotskom bio osobito emotivan ispraćaj. Ne samo stoga što smo ispraćali bliskog čovjeka. Ispraćali smo PROFESORA, a to ima neku težinu. Bio je tu i inženjer Branko Tonković koji je imao sreću biti Ljubinim učenikom. Svojim školskim kolegama raštrkanima po svijetu poslao je poruku:
„Ispratio sam za razred NIĐU, možda jednog od najutjecajnijih koji su odredili budući put svojih učenika“.
Stigao je odgovor jednog od njih koji kao vrhunski stručnjak radi na Massachusetts Institute of Technology, MIT- u Sjedinjenim američkim državama:
„Baš ste me rastužili. Za mene je on najvjerojatnije bio najutjecajniji profesor. Mnogi drugi uz njega. Nije bio za svakoga, ali mene je znao motivirati. Jako sam mu zahvalan za sve ono što mi je pomogao ostvariti u životu. Počivao u miru Božjem“.
Tako odlaze PROFESORI…Tiho i samozatajno. Dok koraci njihovih učenika, poklonika ili sljedbenika još koračaju nekom osvijetljenjom ulicom kao da govore:
Bio je naš učitelj, hvala mu.

Počivaj u miru, dragi Ljubinko, uz sjećanja svih nas koji smo te poznavali u dobru i ljubavi. Zaslužio si poštovanje i mir.

Od srca, Gordana Radić Goša

Zahvaljujem Portalu Jagul na objavi.

Profesor Ljubinko Nikolić s profesoricama Jadrijević i Zlodre 2009. godine na proslavi 30 godina mature maturanata Gimnazije Ćiro Gamulin (poslije MIOC)

Fotografija u arhivi prof.dr sc. Dinka Begušića koji je bio i snimatel

Iznenada i tiho napustio je svoj Imotski i otišao u vječnost Velimir Ado Kusić, jedan od legendi gradskog života čije su doskočice i originalan humor na svoj način obogaćivali imotski mikro svijet. U skladu sa svojim urođenim načinom izričaja bio je dio imotskog zabavljačkog kruga kao dragocjen i nezaobilazan sudionik.
Pridružio se odavna i bez pogovora grupi kreativnih sugrađana okupljenih u društvu „Bakove svečanosti“ i dobio dostojno karnevalsko mjesto, kako na uličnoj pozornici Bakove povorke, tako i na pozornici „Večeri humora“ koja se održava na samom završetku pokladnih svečanosti. U Bakovoj povorci na originalan je način nosio masku i lik Bakove žene, sisate namrčene gospođe s boršinom i kišobranom u ruci koja zna kako će dovesti u red svoga muža, pijančinu i proždrljivca pa mu „zaprititi“ kišobranom vičući: „Jesi, sve si proloka i upropastio, đubre jedno, prokleto ti bilo…“ i u intervalima hodanja povorke kroz grad, svojim se poznatim grlenim glasom nadvikivati pjevajući čuvenu Bakovu himnu „Dobro doša’ stari Bako/íće piće za te svako“…
Ado Kusić je bio izuzetno radišan čovjek pa je uz svoj posao u imotskom Domu zdravlja radio honorarno i kao pomoćnik pri opremanju sprovoda i pokapanju mrtvaca te je popratio pokope mnogih članova naših obitelji i u tom dijelu svoga života ušao u legendu. Zahvaljujući njegovu originalnom tragikomičnom pristupu u komunikaciji s ožalošćenima i mrtvima, potom njegovim čuvenim grobarskim zgodama, taj je tužni čin smrti i pokapanja postajao manje tragičan i bolan i dugo se prepričavao u raznim prigodama. Upravo je Adina grobarska aktivnost bila česta inspiracija za programe „Bakovih večeri humora“ pa su na tu temu osmišljavani skečevi, pisane pjesme od kojih je ona najpoznatija pod naslovom „Moje pjesme, moji snovi“ odavna posvećena upravo Adi Kusiću. Iz nje izdvajam jedan dio:

Ljeto stiže, kumra s cigle guče
S kampanela zvono kleca još od jučer
I što kleca ne stvara mi boli
To su moje pjesme, moji snovi…
Parite se repci, guči mi kumro
Još jedan jutros je umro

Počivao u miru, dragi Ado, u našoj Đombuši koju si toliko posjećivao i oplemenjivao, gotovo kao svoj drugi dom. Čekaju te tamo Manix i Gita, kolege grobari, da nastavite priču o svom gradu i njegovim ljudima. I još nešto, pripremi dnevni boravak s televizorom za onu našu prijateljicu, kako si joj jednom obećao, da može, kad dođe tamo dolje, gledati turske serije.

Gordana Radić

Fotografiju Ade na grobarskom zadatku snimio Boško Ćosić

Boris Boro Pervan (1935-2024) , dugogodišnji je predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu. Rođen je u Imotskom u poznatoj trgovačkoj obitelji kao najstariji od troje djece (Boris, Zdeslav i Marija). Otac Vice Pervan imao je dućan metražne robe na bivšem Pazaru, danas Šetalište Stjepana Radića. Po njemu su nastali i dugo korišteni toponimi “Pervanov dućan” i “Pervanova ulica” koja je u davnim snježnim zimama postajala sanjkalište imotske djece i odraslih.
Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu gdje je živio, radio u zagrebačkom predstavništvu Poljoprivrednog kombinata Imota i zaključio svoj životni put. Neodvojivo vezan za Imotski, bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu i kao takav ostavio je neizbrisiv trag svoje ljubavi prema zavičaju. Bio je izvanredan kozer, imitator i pripovjedač Bavio se i publicistikom, objavio je više tekstova o životu u Imotskom sredinom prošlog stoljeća, a u vlastitoj je nakladi 2014. objavio knjigu Tragom prezimena Pervan. Sličice iz imotskog života koje je majstorski i zapisivao, prave su poslastice za uho i dušu. Priređivao je uspjele Večeri Imoćana u Zagrebu te je obogatio mnoge imotske promocije i proslave svojim sudjelovanjem i predstavljanjem i svakako ostavio prazninu koju će biti teško nadoknaditi. Za nadati se je da će njegove sjajne priče iz života ljudi, našega grada i okolice ugledati svjetlo dana i da će iz njih Boro Pervan opet progovoriti na svoj originalan način, a njegov duh oplemeniti naša sjećanja. Adio, Boro, počivaj u miru imotske Đombuše. U nastavku se daje Borina priča “Srida u Imotskom” (1995):
Sridom je Imotski u sridini svita. Cili tjedan se varušani pripremaju za taj dan. Jedan općinski inšpektor, u vrime “planske privrede”, zabilužio je u svoj tjedni raspored u uredu: srida – pazar, četvrtak – bolestan. Jedan imotski ugostitelj mora je u sridu zatvorit gostionu zbog smrtnog slučaja u familiji, pa bi često puta reka: “Umro brat Jure – a bila srida!” Za tu imotsku sridu su se dva dobra prijatelja varušana uortačili i prodali po kanap zemlje u polju i otvorili gostionicu. Do podne u gostionici posluživa Mate, a posli podne Stipe. Kad bi navratio koji gost do podne, dok je bio Mate, i tijo potrošit koji šolad, Mate bi mu lipo reka: “Kako ću ti prodat ovi bokun pršuta ili sira, kad to voli Stipe”. Popodne bi to isto reka Stipe: “Kako ću ti to prodat, kad to voli Mate”. I tako trajala gostionica dok je bilo šoldi od prodane zemlje. Na pazaru bi sridom bilo svita, da duša dušu davi, ili kako bi reka Ivan Funtana: “Sjatila se sva selija”. Ban Jukić bi reka kad je drža čuvene govore sa Zanine terace: “Narode ponosne Imotske krajine što si se ovde slijo!” Slilo bi se sridom puno “na migišli” cura jedrih grudi i crljenih obraza, uvatile se pod ruke i šetale kroz pazarsku vrevu. Nisu cure tribale puno davati na kozmetiku, crljeni su obrazi u svake bili – opaljeni suncem ili ledom, a ako je koja slučajno bila biljugava, kupila bi malo crljenog krep papira u šjora Ðule Ivanović, opljuneš u papir i eto ti zdravlja na licu. Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”. Bilo je zamiračine na pazaru, a često bi se sridom i koja cura ujagmila. Tako lipu mladost slikavali su fotografi Olujić ili Jure Ivanović. Moga si se slikat za legitimaciju kod Jure, tzv. “šnel fotografa”. Obisio bi deku na zid, stavio te uz deku na zidu, namistio ti glavu i reka: “Ne miči dok ti ne kažem”. Otvorio bi rukom objektiv aparata, odbrojio do pet, i gotova misa. “Za po ure se vidimo”, reka bi Jure. U Stipe Olujića moga si se slikat na brzinu, a moga si se slikat da ti slike budu gotove do druge sride. Kako je imati sat bio znak prestiža, moga si se u Stipe slikat sa satom na ruci, a ruku nako malo podigneš, da ti lakat nategne jaketu, pa ko slučajno se vidi sat, koji si posli slikanja mora vratit Stipi. Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba. Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla. Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo…” Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru.
A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina… Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica. Imotski grabencijaši sridom su dolazili na svoj račun: Gajtan je blagoslivljao i “vodio razgovore” sa spomenikom na pazaru, koga je narod nazvao po nekoj zamišljenoj partizanskoj heroini – Vidom. Gajtana je ta Vida neprestano provocirala, pa joj je često znao dobacivati: “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”.
Joko Bilopavlović je još u ono vrime Drugog svitskog rata ima “mobitel” i uz svaki željezni stup na kome su visili imotski ferali telefonira bi: “Alo, alo, bite šene”, stalno je zvao cara u Beč. Nije se mirio samo tom “mobitel vezom”, već bi ustrajno pisao bulentine caru i punio sve imotske poštanske sandučiće kilogramima svojih pisama. Mate “sprida ružno” s kapom nakrivljenog frontina, jaketom iz koje su virile mršave ruke, dočika je autobuse i tražio komu triba ponit kuver. Uvik je bio loše volje i kad bi ga ko upita “Di ćeš Mate?” kresnuo bi i to odma ljutito: “U zvizdu”, pa su ga i zvali Mate Zvizdina. Sridom su dolazili Bosanci i Ercegovci i donosili kumpire, glavati kupus i kruške. Najpoznatiji je bio trgovac, negdi od Posušja – Širušić. U njega su bile kruške “eribosne”, što je volio Marko Penović i govorio kako mu se slasno cide niz grlo dok ih ide.
Marijan iz Vira, brat Parparuta, što za sebe govoraše da ima najljepše “ljece” od sve svoje braće, sridom bi okupio društvo i priča kako je bilo na misecu: “Tamoka ti teče potocima vino i ljudi sićima grabe i piju. Žene ti tamoka imaju magareće noge, a lice lipo ka naša Antica”. Šjor Ivan sidio je sridom uz svoj banak, imao svoju vagu i uslužno mirio za neki šolad ili grozd grožđa, kumpir, jabuku i sl. Siditi uz banak, čovik bi se zimi okočenio, pa bi uvik ima u džepu svoju potribicu za zagrijat se, malo rakije u bocuniću. Politrić mu je virio iz džepa, a svit ga je nekako tako i zva – Politrić. Šjor Ivan je bio veseljak, oštra jezika i zna je svakoga “ubost di triba”. Iza rata, kad je sve došlo u “ruke naroda” i kada su bivši trgovci postali u svojoj trgovini bivši vlasnici, jedan od trgovaca sritne jedne sride na pazaru šjor Ivana kako šeta i ne miri, jer i njemu su konfiscirali radnju, pa mu dobaci “Šta je sa firmom, šjor Ivane?” Na to će mu šjor Ivan: “Koliko se meni čini, šjor Vice, i na vašoj kući stoji tabla “Kotnaprod” (kotarsko nabavno-prodajno). Sridom posli podne, kada se niz imotske ulice ocidi svit, po pazaru bi se po izlasku iz gostionice čula pisma Lekića, marvenog trgovca iz Ričica, koji nikako nije moga zaboravit kad su mu partizani oteli volove, pa bi piva: “Partizani, blago li je vami, kad vas Lekić govedinom rani…” Za svoje pisme Lekić bi redovito zaradio besplatno spavanje kod milicije. Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu. Dok se, kako rekosmo, u Imotskom sve vrtilo od sride i za sridu, ipak se jedan događaj odvijao nediljom. Dok su svi Raosovi prosjaci misto svog dilovanja imali u Ercegovini, zadnji imotski prosjak od zanata dolazio je u Imotski iz Ercegovine – iz Sovića. Mate Starinski, kako su ga zvali, “radio” je kad su drugi odmarali, nediljom. Uljudno bi zaklapa na vrata, kod svake familije u određeni sat, skinuo bi kapu, pružio ruku, a zatim sa zahvalnošću rekao: “Živim zdravlje, a mrtvim pokoj!”
Kad će više ta srida – nikad je dočekat?!