Marija Radovinović

Marija Radovinović, dipl. ing. agronomije (11.08.1929.-30.03.2009.) u imotskoj narodnoj nošnji. Marija je kći Marije Franceschi i dr Pave Radovinovića koji su uz nju imali još sina Jagu i kćeri Anku i Zoru. Nakon završene Realne gimnazije u Splitu upisuje Agronomski fakultet (Poljoprivredni fakultet) u Zagrebu koji završava 1957. godine. Zapošljava se u Opuzenu gdje je radila na pripremi podizanja prvih plantaža mandarina. U imotsku Vinariju dolazi 1962. godine gdje je kao dugogodišnja šefica laboratorija čak i bez obzira na različite otpore neumorno radila na poboljšanju uzgoja vinove loze u polju i proizvodnje vina. Mi njeni nećaci kao djeca sa strahopoštovanjem smo u laboratoriju gledali sve one tajanstvene epruvete u kojima se nešto kuhalo, a uz pucketanje vatre pričala nam je zanimljive priče o našim precima. Omiljena i dobra teta Marija bila je čuvarica obiteljske baštine i tradicije te sjećanja na prohujala vremena. Fotografija je snimljena u ožujku 1959. godine u avliji kuće Radovinović s pogledom na Jagulove vrtove.

Anamaria Marušić Tonković

Izvor: Obiteljska arhiva

Luiđi Vrdoljak

Luiđi Vrdoljak, čuveni imotski šjor i jedan od poznatih pjevača Muke rođen je u Imotskom 1862. godine gdje je i umro na današnji dan 13. ožujka 1946. godine. Luigi Vjekoslav sin je Cecilije Cice Bitanga (1830), kćeri Pavla i Andrije Vrdoljaka (1822) koji su uz njega imali još sina Jerka i kći Kekinu. Luiđi se ženio dva puta, nakon smrti prve supruge s kojom nije imao djece oženio se za Maru Ivanović (1865) te su bili roditelji petero djece: Petra (1900-1944), Andre (1901-1976), Ambrozine udane za Francija Kirigina, Cecilije udane za Grgu Nikolića i Jerka. Zanimljivo je da je Andro dobio ime po svome kumu, slavnom hajduku Andrijici Šimiću. Luiđijev sin Petar osnivač je i prvi ravnatelj imotske Gimnazije ubijen 1944. godine u Zagvozdu u skupini imotskih rodoljuba. Sa suprugom Anom (1902.-1977) imao je sinove: Vuka (1935-1987), Mišu Lava (1936-2016), Krstu Zmaja zvanog Cigo (1938-2004) i Ursa Medu (1942-1974) te kći Ružu (1945), udanu Mikulić rođenu poslije očeve smrti. Andro i Jelena Pušić (1902-1989) roditelji su Marije (1926-1998) udane za prof. Zdravka Pavičića, Vjekoslava (1929-1946), redatelja Antuna Tonća (1931.), Marka (1933-2007) i Ive (1934). U braku Marije i Zdravka Pavičića rođeni su sinovi Vatroslav koji je umro kao dijete, Zdeslav, Berislav i Držislav te kći Zrinka; Antun sa prvom suprugom Ankom Petričević ima sina Vjekoslava, a sa drugom suprugom Brankom četvero djece; Marko je sa suprugom Ankicom Majom imao sinove Tonća i Juricu te Ivo sa suprugom Jasnom ima troje djece. Cecilija i Grgo Nikolić imali su kćeri Anu i Mariju te sinove Svetu, Miju i Slavka. U nastavku se daje dio teksta fra Vjeke Vrčića o šjor Luiđiju: “… Šjor Luiđi bio je čovjek osrednjeg stasa, okruglast s dvije bradavice na nosu. Nije nosio šešir. Žurio je ulicama. Pod pazuhom nosio je kajin umotan u bijeli otirač. On je brijač za gospodu, a svoj je posao obavljao u njihovim kućama. Volio je svoju obitelj i znao bi u šali uskliknuti: “Santa Božja Benedeta, čuvaj Andru, Cicu, Petra”. Pod stare dane šjor Luiđi je oslijepio, po pameti bi tapkao od kuće do kuće i dolazio u crkvu. Sve nastranu, ali crkva i samostan nije se mogla zamisliti bez šjor Luđija gdje je svaki dan pjevao pjesme. Mnogo toga je otišlo u zaborav međutim poslije njegove smrti govorilo se po Imotskom “Ma fali nam šjor Luđi, nema ga na Pjaci, ne pjeva u crkvi, procesije su prazne bez njega. Lijepi bogati imotski sprovodi njegovim odlaskom postadoše opustošeni. Čast svima, ali šjor Luiđi je glavni. Započimao je i ugodno zvonkim glasom začinjao tužni zbor. Čitava bi se crkva pridružila. Bila mu laka crna zemlja…..”

Na fotografiji šjor Luiđi sa suprugom Marom i kćerima Ambrozinom i Cecilijom

NEVJEROVATAN PUT JEDNE FOTOGRAFIJE-RAZGLEDNICE

Na fotografiji snimljenoj 30. svibnja 1926. godine u Zmijavcima članovi su obitelji Tonković u nekoj svečanoj prigodi. Sjede Mate Tonković, Jure ((1863.-1945.) i supruga Jela rođ. Mrkonjić, Marka zvana Đoguša (1862.-1944.). Stoje s desna sin Mate (1902.-1986.), sin Josip Joko (1892.-1975.) i supruga Mila rođ. Patrlj, Filipa (1891.-1974.) sa trećerođenim sinom Slavkom (1923.-2014.), mojim tatom te kći Darinka Ruža (1905.-1993.). Fotograf (slikar kako piše na poleđini) je Mate Maće Olujić. Prije dva dana nazvao me prijatelj Igor Goleš i kaže da za mene ima jedno lijepo iznenađenje za poklon, odgovorim mu da obožavam iznenađenja. Igor mi pošalje fotografiju koju je kupio na aukciji na kojoj me je odmah nešto privuklo, a kad sam malo bolje pogledala ljude u nevjerici shvatim da se radi o mojim precima. Da bih bila sigurna da se zaista radi o njima pošaljem fotografiju svojoj braći ništa im ne govoreći, a naša komunikacija bila bi posebna priča. Najstarije članove obitelji, pradjeda Matu i prababu Jelu nikada nisam vidjela na fotografijama niti sam znala kako izgledaju. Javim Igoru da sam u šoku i naravno on odmah napiše priču na svom profilu Zaboravljena Dalmacija na Instagramu https://instagram.com/zaboravljena_dalmacija… u kojoj navodi cit: “Fotografija- razglednica koju možete vidjeti je iz sela Zmijavaca iz Imotske krajine iz daleke 1926. Kupio sam je na jednoj aukciji i s potpunom sigurnošću vam mogu reći da je ovo jedina sačuvana fotografija za koju znam da postoji iz tog sela do 1945. RARITET. Znam to jer sam zadnjih 20 godina pregledao desetine tisuća razglednica Dalmacije iz gotovo svih poznatih zbirki koje postoje. I sto napravim s njom ? Odlučim je poklonit mojoj dragoj prijateljici Anamariji Marušić Tonković koja mi je puno i uvijek pomagala oko kolekcionarskih stvarčica, da je ima za svoju zbirku fotografija imotske krajine. Onako, lipo iznenađenje za prijatelja….. E i šta se dogodi? Prije nego sam joj poslao fotografiju da je vidi kaže ona meni: “Igore ma moja familija ti vuče porijeklo iz Zmijavaca, bas izvrstan poklon …”. I ja pošaljem fotku kad ono ljudi moji na toj fotografiji su njen otac kao dijete, njen djed i pradjed, cijela familija. OVU FOTOGRAFIJU NIKADA NIJE VIDJELA, ni ona ni članovi obitelji… Koliko je km samo prošla ova fotografija/razglednica u 94 godine da bi se vratila u njedra familije Pa recite vi meni je li ovo normalno, kakva koincidencija je to. Jedan naprema milijun. Presritan sam radi ovoga, ta razglednica je mogla otići bilo gdje, bilo kome … A otišla je u prave ruke. Veliki pozz Anamariji i njenoj familiji…

“Igore da smo pisali scenarij za ovu priču ne bi ga bolje napisali!

I na kraju mogu samo napisati citat iz tatine knjige, Slavko Tonković “Pleme Tonković u Imotskoj krajini” (1999):

“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav”

P.S. Foto je poslana svim potomcima koji ne mogu vjerovati na koji način se vratila obitelji.

Igor Goleš je strastveni kolekcionar, autor nekoliko monografija i koji nam na prekrasnoj web stranici Zaboravljena Dalmacija približava autentične vizure Dalmacije od pojave prvih fotografija i razglednica te donosi zanimljive priče o povijesti, običajima, krajolicima, stanovnicima, kućama Dalmacije….

Anamaria Marušić Tonković

https://www.zaboravljenadalmacija.hr/

Fra Ivan Despot

Fra Ivan Despot, hrvatski književnik rođen je u Zaostrogu 19. kolovoza. 1851. godine, a umro je od sušice prije 136 godina, 19. veljače 1886. godine u Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke pokazao je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, pa iako je ušao u antologije i encikopledije, bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa (1878.-1883.) koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima govori o Imotskoj krajini i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz putopisa „Putopisne crte“ i pjesme Gavanovi dvori (1881.)

…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini, ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…

Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje unorene Gavanove dvore?!…Gavanovi dvori Zelenkasta vodo tiha-Što mi muklim šapčeš mukom? Što to mrklo zjalo ziha-Što mi tajnim zuji zukom? Zelenkasta vodo hladna-Iz tog grdnog bezdna tvoga,Iz tog ždrijela tužna jadna-Iz tog carstva čudesnoga,Odpovijedaj vodo, meni -Tko te u tu propast sasu? Bezdanoj u tmastoj sijeni-Kako tvoja dobra sva su?Crljene te zašto hridi?-Odsvud plamnim pašu pasom,Smrtniku da ljute bridi-Mučnim more dušu glasom? Bezdanice vodo kazuj -Ptičurine zašto grdne, A mili ti nikad slavulj-Ne nadlijeće jame srdne?…..

Marica Franceschi

Marica Franceschi (1913.-1999.) u kajaku plovi niz Vrljku ljeta 1937. godine, fotograf je Mate Olujić. Marija Marica Žabkar rođena je u Vela Luci 09. veljače 1913. godine od oca Slovenca Alojza Žabkara i majke Maruke Carminatti. U Splitu je završila Domaćinsku školu za poučavanje ženske mladeži kod sestara franjevki na Lovretu. Prilikom jednog boravka na Perinuši u kući obiteljskih prijatelja Antice i Tonija Franceschi mlada Marica je bila na teraci kuće kad je u susjednu kuću sa nekog od putovanja stigao kapetan Zane Franceschi koji je ugledavši lijepu Maricu uskliknuo: “Ja gubim vrime po svitu tražeći curu, a ona me ovdje čeka”. Marica i Zane vjenčali su se 1936. godine u Vepricu odakle su došli živjeti na Perinušu. Marici se Perinuša sa mlinovima jako svidjela kao i prekrasni okoliš, a omiljena zabava joj je bila vožnja kilometrima kajakom niz Vrljiku. Marica Franceschi uzor supruga i majka, istinska dama, vrhunska domaćica pratila je supruga na brojna putovanja brodom do II svjetskog rata, a za dugih putovanja na brodu uz omiljeno fotografiranje zanimljivih krajolika šivala bi ručno kostime i haljine od svile. U braku Marice i kapetana Zane Franceschi rođeno je šestoro djece, Anisja, Vjeko, Maja, Tonći, Ivica i Zlatka od kojih je troje umrlo prije majke. Marica je umrla u Splitu 28. listopada 1999. godine, a vječno počivalište joj je na groblju u Prološcu u obiteljskoj grobnici uz supruga Zanu te sinove.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

Vjeko Franceschi

Vjeko Franceschi u Veneciji 15.srpnja 1966. godine. Peta je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), istinskog čuvara obitelji i obiteljske tradicije, najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca

.“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam biočetvorica nas.

Imao sam glas kao vjetar,ruke kao hridine,srcekao viganj.

Jezera su me slikala.

Dizali su me jablani.

Rijeka me umivala za sebe.

Peračice su lovile moju sliku.

Kad sam biotri moja bratai ja,kad sam bio četvorica nas.

Livade su me voljele.

Nosile su moj glasi njim su sjekle potoke.

Radovao sam se sebi.

Imao sam braću. Imao sam uspravan hod.

To su bila tri moja brata:moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

Dr. Veljko Vuković

Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.) rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine te upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu koji završava 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu je radio od 1946. godine gdje je postavljen za pročelnika zdravstva Dalmacije. Dao je popraviti bolnicu te izgraditi bolnice u Zadru, Šibeniku i Kninu. Zdravstvenu školu u Splitu osnovao je 1949. i bio dugogodišnji predavač. Dr. Veljko Vuković specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo. U razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997) te Imotski od nekad i sad (1998). Kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović te je otac sinova Mile (1940-2022) i Slobodana Brace (1941-2019). Umro je 23. siječnja 2010. godine uoči svog 96. rođendana, a vječni mir našao je u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Fotografija snimljena 1917. godine u Imotskom na kojoj je mali Veljko Vuković u arhivi obitelji Radovinović

Duhanska stanica u Imotskom

U dvorištu Duhanske stanice u Imotskom početkom 20 stoljeća. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je inače iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. Umro je u 47 godini i pokopan u Splitu, a grob mu je, uz mnoge druge, uništen devastacijom Sustipanskog groblja. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Snježana Tonković u katalogu “Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom” (2009) piše: ” ….Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamnošnju otkupnu stanicu Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac bi dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana, to se popularno zvalo- dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 01. studenog, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem bi se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom…..

Fotografija u zbirci Igora Goleša

Fra Silvestar Kutleša

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a na krštenju je dobio ime Jure. Umro je na današnji dan prije 79 godina, 08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine u Makarskoj kada je dobio ime fra Silvestar. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik te povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću gdje je započeo pastoralni rad, gvardijan u Makarskoj, zatim dolazi u Runoviće gdje službuje 12 godina kao župnik (1923.-1936.). Tu će ostaviti neizbrisivi trag kao dušebrižnik, sakupljač narodnog blaga i uzorni franjevac. Neko vrijeme u župi je držao i privatnu pučku školu. Župljani su ga odmila zvali fra Šilve. Bavio se pučkom medicinom te je u prvoj polovici 20. stoljeća napisao ljekarušu. Bio je visok, uspravan i ponosan, pravi Dinarac. Gotovo svake srijede dolazio bi iz Runovića u Imotski jašući na konju svijetlocrvene boje, s podignutim habitom oko pasa. Bilo ga je milina gledati kako kao pravi vitez, ponosno uzdignute glave, jaše kroz mnoštvo ljudi od Đirade do samostana. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku “Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine” (1939). Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom, a od 05. srpnja 1937. godine vodi samostansku kroniku. Svakodnevno bi sa fra Jakom Milinovićem poslije ručka i večere pušio lulu s dugim kamišem. Dr. fra Ivan Glibotić u samostanskoj kronici piše:” Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja gdje je dugo vojevao, a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” Fra Sivestar je pokopan 10. siječnja u franjevačku grobnicu na imotskom groblju Džombuša.

Fotografija fra Silvestra kao i dio podataka u tekstu iz monografije fra Joze Grbavca (2021) Silvestar Kutleša