BISKUP FRA PAŠKAL VUIČIĆ – DOBRETA

Dana 17. ožujka 2023. godine navršava se135-ta godina smrti fra Paškala Vujčića. Rođen kao Jure Vuičić Dobreta u Glavini pokraj Imotskoga u obitelji koja dade brojne svećenike. Imadoše zavjet kako će prvi sinovi biti sluge Gospodnje. Krsna slava Vuičića je Krstovdan, a svetac zaštitnik koji se slavio sveti Jure. On je zaštitnik države iz koje potječe pleme Vuičića Dobretića. Palili se svitnjaci i za Stipanjdan. Prve kuće na Glavici bijahu njihove. Dobretići, općina u BiH im utočište bijaše u bijegu pred Turcima koji zauzeše Jajce. Blistava je povijest koju su zbog mnogih nedaća čuvali od javnosti, ta praotac njihov se i u špilje skrivao. Mač puknuo nad Paškalom. Svećenici, kapelani, gvardijani, vikari, nadbiskupi, biskupi, provincijali predci su njegovi. Nikola Juraj Dragišić je iz ove loze plemenite koja je u rodu sa velikim Ohmučevićima. Juraj bijaše kod *Ujaka*, ali i u uskoj vezi s Radigostom iliti biskupom Gosta Radinom, te biskupom Hijancitom. Bježi za Italiju, postaje nadbiskup Nazaretski, pokopan u kriptu katedrale u Barletti. Neki bježe za Dalmaciju, a Paškalovi iz Srebrenice u Jajce pa u Dobretiće. Podrijetlo svih Raška, Zeta i Srebrenica. Knezovi Raške – Radimirovići su praoci Dobretića Vuičića. Imaju grb u fojničkom grbovniku i u skupnim grbovima. SEMPRE SPERO u svom gornjem lijevom kutu ima grb Radimirovića, a u desnom grb Ohmučevića. Iz iste loze je obitelj Vranicani – ime po planini Vranici kao naslijednom dijelu. Naš Paškal je praunuk brata velikog bosanskog biskupa fra Marka Dobretića. Markovizemaljski ostaci počivaju u oltaru fojničke crkve uz velikana fra Anđela Zvizdovića. Marko je trostruki apostolski vikar Bosne Srebrene. Još mnogo toga krasi životopis ovog sina Bosne i Dobretića, a iznad svega ona međ narodom i za narod. U Fojnici smiraj pronalazi i fra Paškalov brat fra Pavao Vujčić. Brat im fra Matej počiva u crkvi u Izopu….Više o predcima u knjizi o slavnom nam i najvećem sinu. Dodati ću samo kako do kraja drugepolovice 18. stoljeća svećenici dolaze iz boljestojećih kuća. Ova obitelj ih je dala nebrojeno i pod prezimenom Vuica, Balta, Pavlović, a opjevani i opisani iz pera velikana naše književnosti. Da su htjeli znati tko je Paškal bi li mu putanja blistava bila zapamćena kao svjetlo vječno bar u Imotskom ili mu je Dobreta presudilo.Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije.Stihovi iz zapisa o Dobretićima i Baltama, zapisao župnik iz Korićana (1929.) Kao župnik tamo 1820- 1824 je fra Frano Dobretić zvani Šubara. Čuvali su oni dokumente od Povelje Stjepana Dabiše do fermana sultana i Ljiljanke kćeri Dobretine u Istanbul odvedene. Sigurno znam da ovu velikašku obitelj treba temeljito istražiti po arhivima polazeći od Nobillisimae Familiae Comitum Dobreetich fra Luke Vladimirovića, ali i od istambulskih arhiva u kojoj su tragovi onog koji prijeđe na islam. List “Bosanski prijatelj” tiskan u tiskariLjudevita Gaja, gdje autor fra Jukić predlaže davno da se pozabavimo Jurjem Dragišićem Dobretićem. Svi arhivi imaju ponešto ili dostatno da se napravi povijesno rodoslovlje Dobreticha, jer njih nalazimo u Šubića, Hrvatinića, i Kosača, Ohmučevića, Pavlovića, Balšića, Jablanića itd. Ponajprije trebamorazjasniti grb Ohmučevića. Grb Vuičića je dijelom sačuvan u grbu Imotskoga i grbu općine Dobretići. Jesu li neki povjesničari pleli priče teško moguće, jer arhivi i danas imaju tragova. Tko su uistinu Dobretići? Znamo kako su nastajala prezimena do dolaska Francuza, tj. nije ih bilo, a ovdje imamo pleme Dobretića kroz stoljeća. Nadimak iz majčina tepanja sinu Dobro moje ili…Dobretama vlasnicima Svetosavskih zemalja i nositeljima znamena četiriju Arhanđela. Sve ćemo naći ako budemo htjeli proučiti dostupnu građu u arhivima diljem Europe, Balkana i ponešto u privatnim kolekcijama odabranih. Nije teško povijest sačuvati, ako smo na nju ponosni. Dana 21. ožujka 1826. (3.travnja 1826. fra Vjeko Vrčić ? ) u Glavini rodio se mali Jure Vuičić. Obitelj je odlučila kako će brat mu Pavao biti svećenik, ali Jure želi bratovu blizinu i hoće u svećenike. Sa stricem fra Ivanom odlazi u Retkovce.Dobiva nadimak Juko, a fra Haffner se kasnije u pismima Apostolskom vikaru prisjeća tih dana i njegove crvene kapice sa kojom je stigao u Retkovce. Tada se šalio; Veliki naš biskupe. Juko mu bijaše srcu prirastao što je razvidno iz prepiski. Počesto pišući mu u Bosnu započima: Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac. Izgleda kako mu ne oprostiše. Paškal je s velikim uspjehom završio gimnazijsko školovanje u Vinkovcima, a školski poznanik mu je Ipoznati pedagog Ivan Filipović. Razišli su se, jer Paškal Vuičić nije bio pristaša Ilira, politike i stranačja. Bavio se isključivo Crkvom. Ostala je predaja o njegovom strahu da će Bosna u ….. grcati. Novincijat u Fojnici 1841., filozofija u Mađarskoj, teologija i povijest u Italiji. U svojoj 32-oj godini života posvećen za biskupa u Veneciji. Gvardijan crkve San Francesco alla Vigna kreće na put rijetko viđenih biografija za jednog crkvenog slugu. Njegova poniznost i asketizam doći će ga *glave* Osobnog prijatelja MaksimilijanaHagsburškog, kasnije proglašenog kraljem Meksika, podržava u odluci o kupnji Lokruma i izgradnji kapelice. Pohvaljuje ga za gradnju vile Miramar i vrtove njene. Ima li njegova ljubav za botanikom udjela u vrtovima Lokruma, jer znamo da je zapisao mnoštvo ljekovitog bilja pa i bilje Imotskoga. Sve sakupljeno, opisano, nacrtano ustupio je Bogoslavu Šuleku za *Jugoslavenskiimenik bilja* tiskano 1879. Imao je i svoju ljekarušu. U tančine zapisuje kako liječiti ljude, životinje i sačuvati vino. Gdje li je? Odlazi vršiti misionarsku dužnost u Pulatu (Albanija). Vatikan ga premješta u Aleksandriju, a fra Čurčija stiže u Albaniju. Kada ga zbog jako složene situacije i razdora međ svećenstvom vraćaju u Bosnu, najprije odbija, ali je kasnije ponizno prihvatio službu. Znao je što tamo može očekivati. Fra Čurčija odlazi zamijeniti ga u Aleksandriju. Dakle početak gradnje Sueza u svojstvu papinskog nuncija posvećuje biskup fra Paškal Vuičić, a otvaranje Sueza biskup Čurčija. Ovaj potonji ima opisano svoje djelovanje i arhiv, neka mu je grob more, a Vuičića nigdje ili malo. Čovjeka koji je na gradnju Sueza doveo preko 3000 tisuće naših ljudi. Bio učitelj djece francuske kolonije graditelja i inženjera, obiteljski prijatelj sa Ferdinandom Lessepsom. Veliki Paškal traži škole i domove za djevojčice i dječake Afrike, otvara sirotišta i hospicije. Veliko bi milosrđe njegovo. Vodi tešku borbu za spas ljudi pred kolerom, putuje u Veneciju, Rim,Pariz i moli da se učini nešto za pomoć Africi. Odlikovan u Parizu od njihova zavoda. Proglašen patricijem Rima. Pisao je molbe i upućivao apele župama Bosne i šire, molio Vatikan za pomoć u dijeljenju oprosta i ispovjedima mnoštvu ljudi iz naših krajeva. Njemu možemo pripisati i prvog svećenika misionara zaduženog za vjerski život radnika na privremenom radu van domovine. Bio je to bosanski franjevac Ilija Tvrtković – Škorić. Piše Vuičić, traži subraću za ispomoć. Nije bio uslišan. Ono što znamo je kako je nekolicinadošla u Aleksandriju, a njegova braća Pavao i Matej putuju čak tri puta njemu za pripomoć. I o njima arhive pričaju. Barska biskupija i Kotor, Rama Šćit i Sutjeska. Vraća se Paškal 1861. u Brestovsko, prima pisma upozorenja na stanje u Bosni i želju biskupa iz Đakova pridružiti Bosansku biskupiju Slavoniji. Strossmayer pritišće, otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost prema Vuičiću, ali Paškal ponizno i potpuno predano Bogu vrlo uljudno odgovara. Teške riječi prima, dva puta paljen u biskupiji ne predaje se i vjeruje Vatikanu, ali oni na kraju pod pritiskom Monarhije opozvaše ono usmeno promaknuća u nadbiskupa, a u Bosnu dolazi biskup Stadler. Tužno vrijeme patnje i izoliranosti, ostavljenosti. Paškal doživljava lagani moždani udar, duboko nesretan, izgubljen odluči se povući u Livno, a iz njega u Imotski na rodnu grudu. Vrijeme provodi prevodeći, podučavajući, sortirajući ostavinu i pišući oporuku. Intenzivno se druži sa osobnim liječnikom dr. Augustinom Bitangom. Ostavio je on u Bosni preko četrdeset novih crkvi, neke obilato darujući vlastitim sredstvima. Nekoliko ukrašenih vrijednostima naručenim iz Francuske o njegovom trošku. Tim više je nastojao vratiti Bosni relikvijare i vrijednosti, slike i ostale dragocjenosti koje je Strossmayer prikupio za vlastitu zbirku.Imamo i zapis o predaji dragocijenosti Đakovu na čuvanje do oslobođenja od Turaka. Otvorio je oko tridesetak škola i poklonio za školovanje sjemeništaraca 33 000 forinti vlastitog novca. Otvara sirotišta, u Banja Luci i Derventi su među zadnjima. Kolikima je samo time pomogao, udomio djecu neizvjesne sudbine. Iz Zagreba je doveo sestre milosrdnice u Sarajevo, Derventu, Banja luku, Dolac i Livno. Ni to mu ne priznaše. On nije zaboravio naznačiti kako jezačetnik ideje biskup fra Marijan Šunjić kojega smrt prerana omete u toj plemenitoj nakani. Paškal prognan ostavlja 50 000 forinti za gradnje sirotišta u Bosni, a sve to pripisuje se Stadleru. Zaboravljeno je kako je dao vlastiti novac za gradnju crkve i samostana u Visokom. Poznat je po zamjerci Trapistima kako umjesto sirotišta grade velebno zdanje u Busovači, čije vjernike uvjeravaju da su neovisni o Biskupu. Vrlo interesantna građa sačuvana, kao i podatak kako im on osobno posuđuje 51 forintu za kaparu pri kupnji imanja. Tek sramežljivo fra Gavranić ispravlja netočne navode. Ovu etapu *rušenja* Paškala opisujem u knjizi. Bolna građa. On njima kako su političari i trgovci, a oni njemu…. Strossmayer Paškala nazva biskup pučanin i niš koristi (prepiska s Račkim) Za to vrijeme Paškala viđaju sa radnicima kakopomaže pri gradnji crkve, pa i one sv.Antuna u Sarajevu. Ostavio je Stadleru 90 000 forinti za katedralu. Nigdje slova, tek fra Ignacije nešto piše. Kako tužna blistava biografija. Zadužio te je Bosno i u tebi je srce ostavio – fra Ignacije Gavranić napisa. Strossmayer otvoreno pokazuje netrpeljivost, krivo ga optužuje da on pomaže svoju obitelji, prisvaja novce pa mu Monarhija uskrati pomoć. Navode kako asketski žive, pa mu novci ne trebaju. Za to vrijeme Vuičići su veleposjednici od 1745. Godine. Paškal Vuičić je djelovao pod odmazdama turskim, a ovi ga nasljeđuju pod upravom Austrougarske. Razliku znamo, a i posljedice. Brestovsko mu spališe do temelja, jedva je živu glavu spasio. U Sarajevu još i gore, a izgoriše i Vuičića kuće na Glavici. Razvidno iz njegovih milodara nije mu smetalo klevetanje. Doveo je i majstore iz Imotskoga poznate po vještinama gradnje u kamenu. Biskupsku odoru je rijetko nosio, ali habit uvijek. Bože koliko je propatio. Na čast i slavu mu strpljivost i vjera. Dokazuje da je oprost božanski dar. Ponizno Bogu predan, nije li to odlika katolika. On otrpješe puno, jer politika nije bila sfera njegova interesa, već neovisna o Đakovu Bosna mu Srebrena. Za to je imao potporu mnogih bosanskih franjevaca. Pri okupaciji Bosne izmjene u vlasti, ali i one nimalo prihvatljive nit puku, niti crkvi, tek nekim klericima. Teško je bilo u ujedinjenoj Iliriji sve do pred koje desetljeće braniti istine, zato su neki htjeli……… Fra Paškal je pokopan u sjeverni dio fratarskog groba u Džombuši. Veliki gvardijan sv Franje u Imotskom, fra Mijo Kotoraš uresi mu grob 1904. prelijepim mramornim spomenikom. U troškovima sudjeluje Provincija Bosne Srebrene, Provincija Presv. Otkupitelja, Hercegovačka provincija Uznesenja Marijina, Crkovinarstvo Imotskoga, samostan imotski I još nekolicina. Detaljnije u knjizi. Fra Vjeko Vrčić nakon ulaska u grob, kako sam piše, da vidi u kojem stanju su ostaci pokojnika, odlučuje se za premještanje njegovih zemaljskih ostataka u hodnik s južne strane crkve. Odluku donosi kako ga mi ne bi zaboravili na groblju. Podrobnije u knjizi. Ostavština fra Paškala Vuičića je ogromna i vrijedna. Imotski moj, ovaj sin i tebe zaduži i u tebi spokoj potraži. Znamo li tko je? Lector generalis – predavač filozofije, povijesti i crkvenog prava u Veneciji, voljeni gvardijan San Francesca Alla Vigna, Definitor franjevačkih provincija Svetog Ante u Veneciji, biskup Pulata (Albanija), Naslovni biskup Antifalentski. Apostolski vikar i apostolski delegat Egipta I Arabije. Apostolski vizitator centralne Afrike. Počasni predsjednik *Afričkog zavoda u Parizu* Vitez i komandator groba u Jeruzalemu. Asistent papina prijestolja, PatricijRima i posljednji vikar Bosne. Dodajmo ovome i posljednji svećenik iz roda Vuičića, jer njih ima, ali školovanje njihovo ………Upalimo plamen ljubavi uz počivalište njegovo. Učinimo to kako to učiniše i oni koji iz Dobretića navrate na grobu mu svijeću zapaliti kao i pretku njegovu knezu Dobreti i dan danas. Čuvaju ga kao svetinju pod starom lipom. Dragi moji Imoćani u mrtvarniku Venecije stoji Pasquale Dobreta Vuicic da Imotschi, a mi? Knjiga o ovom vrlom sinu iz plemena majke moje ima temeljit opis i dovoljno fusnota za buduće *rudare* po arhivima. Ima i jedan obiteljski recept. Naš Paškal je bio …..Vrijedan svakog truda! Umro od tifusa u noći sa 17. na 18. ožujka 1888. godine. Svoju umornu dušu prepusti Stvoritelju i ode skromno, ispraćen batom zvona u krilo Gospe od Anđela.

Čuvali nam te anđeli nebeski, a Gospodin udijelio duši tvojoj pokoj i rajski mir.

Počivaj u miru!

Mercedes Ceda Marinković

U ovom sažetom tekstu prvi put se objavljuju objedinjeni tekstovi vezani za život i djelovanje velikog imotskog sina, biskupa fra Paškala Vuičića.

Sa nestrpljenjem iščekujemo promociju i izdavanje knjige o velikom biskupu

Gaj 1931. godine

Imotski, u Gaju zime 1931. godine, grupa cura sa jednim kavalirom. Stoje. Ernestina Mostarčić, Marija Kurir, Radojka Milinović, Nora Vučemilović i Ante Jelavić (poslije suprug Marije Vukovic), dok je naprijed Ksenija Milinović, a čuče Marica i Zaga Milinović, Vera Vučemilović i Marija Vuković.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića

Iz Jezera 1959. godine

Svima je poznata omiljena ljetna zabava Imoćana, a to je provoditi vrijeme u Modrom jezeru bilo kupanju, ronjenju, veslanju ili jednostavno razgovoru. Međutim malo je poznato da bi se i u zimskom razdoblju Imoćani spuštali u Jezero…. Na fotografiji klapa mladih Imoćana nosi gondolu iz Jezera nakon jednog zimskog veslanja 1959. godine. U klapi su: Josip Braco Zen, Stjepan Težulat Banac, Dominik Mili Zen i Branko Tomić. Zanimljivo je da je gondolu na fotografiji izradio Dragan Zen, tada četrnaestogodišnji dječak, drugu gondolu je izradio Vojo Vučemilović, a kasnije su se kao “kalafati” okušali i drugi Imoćani. Mnogi Imoćani se i danas sjećaju aluminijske lađe koja je desetljećima bila u jezeru međutim različite su teorije o toj lađi. Stoga se u nastavku daju točni podaci o lađi, a po kazivanju samog Brace Zena. Čuvena aluminijska lađa kojom su se koristile generacije Imoćana u jezeru je vlasništvo, ideja i rad Josipa Brace Zena. On je 1959. godine u Mostaru kupio za svoju mjesecnu placu pola rezervoara za gorivo od aviona, točnije američkog presretača Thunder Jeta. Pogrešna je teorija da je lađa rađena od aviona koji je u ratu srušen u Crveno jezero. Dakle u taj rezervoar je uložen Zenov veliki trud, da bi ostvario zamišljeno. Lađa je bila dostupna svima, samo je veslač morala biti odrasla osoba. Bila je poprilično nestabilna pa bi iz neopreza znala potonuti, što bi povuklo čitavu akciju izranjanja.To je bila Zenova lađa, ali kako je on bio i ostao čovjek otvorenog srca i lađa svih Imoćana koji su znali uživati, a i veslati. Ipak, na kraju sezone kupanja zimski mir bi pronašla u dvorištu svog Zena. Tu i danas svjedoči o jednom divnom razdoblju i čeka restauraciju makar nikad više ne zaplovila jezerskom modrinom….Puno nas više nema, ali ona je tu….

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Imotski 1927. godine

Imotski 1927. godine, pojedinci iz obitelji Sučić, Marče i Colombani Benzia okupili se prilikom nekog svečanog događaja. S lijeva stoje djeca: Ana Colombani, Hrvoje, Zora i Mari Sučić (u bijelom šeširiću), stari Stipe Duvnjak (ujak Slave Sučića koji je prvi od obitelji došao u Imotski), mali Jako Colombani i Katica Marče koja u naručju drži kći Mariju. Stoje s lijeva: dadilja, Lucija Luči Benzia (kći Nine Colombani), NN, Karmela Karma Colombani, Mirko Marče i Slavo Sučić. Lucija Luči Benzia umrla je prije 43 godine, 04. ožujka 1980. godine. Njen djed Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od četvoro braće u obitelji ostao u Imotskom oženio se za Gianinu Ivanicu Mirosshevich, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet kćeri: Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Udala se samo najmlađa Nina, koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica (umro kao mladić 1925.) i kćer Luciju Luči. Luči, koja je godinama živjela u domaćinstvu sa tetama gotovo svojim vršnjakinjama Karmom i Lelom. Zanimljivo je da su mnogi Imoćani stoga mislili da je i Luči jedna od sestara Colombani, a ne njihova nećakinja. Od imotske mularije ostala je zapamćena kao mrak za balune. Kuća Colombani je imala ogromno dvorište visokih kamenih zidova puni bocca di cavallo gotovo iz svake rupice. Sa suprotne strane zida, na skalinama igrao se nogomet, ukoliko je neprecizan šut lansirao loptu u Colombanovo dvoriste, bila je izgubljena. Spas je bio u brzini otvaranja ogromnih drvenih, teških vrata, koje je iznutra vukao konop, sprint škripavim drvenim skalama do kuhinje i teta Karme opet! “O dio mio, Luči je u sobi, trči i uzmi”. Luči ce zauvijek ostati zapamćena kao mrak za balune kroz pjesmu “Fucbal ” Mercedes Cede Marinković. Sakupljala bi balune pa kada bi vidjela dicu zaustavila bi ih uz povik: “Ferma mularija, koji su vaši baloni”, a dica bi odgovorila: “Svi, svi su naši”! “Evo ovaj put ću ih vratiti, neće pod koltelo glavom platiti ali picoli mii nećete ih dobiti više, ma domani, kad budete igrali balone Luči će koltelo a mani i po svome….”. I tako u nedogled….

Fotografija u arhivu baštinika obitelji Colombani

Topana, 1937. godine

Klapa mladih Imoćama osvaja južnu stranu imotske Topane u ožujku 1937. godine, a jedini neprijatelj im je klizavo kamenje. Na dnu Topane je Jakov Colombani, u sredini su Mlađan Vicić i Mile Vilenica, a na vrhu je Veljko Vuković.

Fotograf: Gjamonja Imotski

Imotski, Glavno šetalište, Pjaca 1905. godine

Imotski, Glavno šetalište, Pjaca 1905. godine., nakladnik Ante Dunda. Razglednica prikazuje krajnji zapadni dio Pjace sa mnoštvom ljudi. Desno je zgrada novog Obćinskog doma izgrađenog 1900. godine, zatim se vidi velika kuća koju je sredinom 19. stoljeća sagradila Anđelina Nina Bitanga, poslije supruga Mihovila Miše Vrdoljaka (1827.-1900.), Načelnika Imotskog u razdobljima 1888-1889. i 1896.-1897 godine. Lijevo je kuća doseljenika iz Grabovca Marka Vrdoljaka (1772.) sagrađena početkom 19. stoljeća u kojoj je živio fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.), a u kući je rođena nećakinja fra Jerolima Luiđija, kći njegovog brata Jure, pjesnikinja Ana Vrdoljak Imotskinja (1833. -1866.).

Izvor: Obiteljska arhiva

Slobodna organizacija liječnika Kraljevine Dalmacije

Dana 26. veljače 1874. godine osnovan je “Hrvatski liječnički zbor”, tada pod imenom “Sbor liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije” kao osma liječnička udruga u Europi. Članstvo Sbora liečnika krajem 1888. dosegao je broj od 202 redovita člana. Dr Luigi Lujo Giovanni Ladislao Mazzi (1862-1918.) rođen u Imotskom od oca dr Antonia i majke Domenice rođ. Laurich jedan je od osnivača Slobodne organizacije liječnika Kraljevine Dalmacije kasnije integrirane u Hrvatski liječnički zbor. Organizacija je osnovana 20.08.1907. godine te je 12.12. iste godine održana prva skupština, a dr Lujo Mazzi izabran je za prvog predsjednika. Poznati narodnjak i borac protiv Austro-Ugarske monarhije 1910. godine bio je prisiljen skloniti se u kraljevinu Crnu Goru gdje je bio odlikovan od strane crnogorskog kralja Nikole I zbog zasluga u borbi protiv epidemije malarije. Oženio se za Ivanicu Zane Tripalo, a u braku nije bilo djece. Zanin otac Petar brat je Ante Tonija, djeda političara Mike Tripala. Umro je u Splitu od upale pluća, a vječni mir našao je u Imotskom na groblju Gospe od Anđela. Malo je poznata jedna zanimljiva činjenica vezana za dr Mazzija. Naime kako je dr Lujo Mazzi završio medicinu u Padovi te je bio poznati liječnik u Dalmaciji, pretpostavlja se da ga je Miljenko Smoje iskoristio kao predložak u formiranju čuvenog lika “dottura Luigija” u knjizi “Kronika o našem Malom mistu” kasnije ekraniziranom u TV seriji “Naše malo misto”.

Dokument u arhivi Lea Mazzi

Ulaz u Varoš Imoski

Ulaz u Varoš Imoski sa Istočne strane, razglednica poslana od dr. Frane Kekina Pelicarića 1908. godine, vlastnik Marko Dunda.S desne strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a dalje lijevo je hotel “Dunda”, vlasnika Marka Dunde. Nasuprot Matijaševića kuće poslije se izgradila kuća Ive Kordića Kleminice, a u kući je sada slastičarnica.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, 1929. godine

U očekivanju kralja Aleksandra u Imotskom 09. srpnja 1929. godine. Kralja čekaju uglednici: biskup Kvirin Klement Bonefačić, predsjednik suda Marttin Benzon, načelnik Mate Bekavac i poglavara Ivo Kustić. Niže u špaliru prepoznaje se dr Koloman Jerković sa cilindrom na glavi.

Izvor: Obiteljska arhiva