Pjaca 1947. godine…..U prvom planu je kuća Šoić Rako izgrađena prije 1843. godine (vidi se na Hagenmullerovoj grafici iz te godine). Desno je dio kuće Vrdoljak, poslije ženidbenim vezama Nikolić Tonković izgrađene 1892 godine te do kuće Šoić, kuća Jerković izgrađena 1930. godine. Šoići-Mirilovići bili su najpoznatija katolička obitelj u 16. stoljeću u Hercegovini jer su pripadali starom i uglednom plemstvu Bosne, od starog “soja”. Stoga su bili nazivani soići i od te riječi porodica je na prvotno prezime Mirilović dobila pridjevak Sojić, Šojić i napokon Šoić. Ugled porodice bio je toliki da su po fra Ivanu Šoiću, župniku u Mostaru koji je umro 1714. godine prozvali katoličko groblje u Mostaru Šoinovac. Knez Mate Šoić- Mirilović (+ 1743.), bogati trgovac došao je iz Mostara u Imotski 1717. godine te je kao pukovnik sudjelovao aktivno u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka. U pismu koje je knez Mate uputio Alvise Mocenigu 1717. godine nudi mletačkoj vladi da će skupa s braćom Petrom i Nikolom napustiti svoja brojna imanja u Mostaru i da će o svom trošku sakupiti vojsku prigodom osvajanja imotske tvrđave ali uz uvjet 1) da mletački senat prizna porodici Šoić Mirilovič naslov kneza koji posjeduju od starine, 2) da mu se kao naknada za napuštena dobra u Mostaru dadu odgovarajuća imanja u Imotskom, 3) da po osvajanju tvrđave bude imenovan kolonelom cijele Imotske knežije (contrado d Imoschi) i 4) da sedmorici njegovih serdara bude priznat odgovarajući čin u mletačkoj vojsci. Poslije oslobođenja Imotskog knez Mate Šoić-Mirilović postao je prvi kolonelo Imotskoga odnosno vojni zapovjednik grada i Krajine. Kako je u pregovorima sa Mlečanima zatražio da mu daju toliko zemljišta koliko je ostavio u Mostaru dobio je mnogo zemlje, kule i mlinice i to među ostalim 70 kanapa zemlje i kulu Begovića Ćosića na Kamenmostu uz samu Vrljiku, 20 kanapa zemlje i kulu Azalije Imamovića u Mujića polju uz rijeku te njegove mlinice na Kamenmostu, 20 kanapa zemlje zajedno sa tvrđavicom Bule Beguše u Zmijavcima i 4 kanapa vinograda Asan Age Sutlijaševića u Zmijavcima. Kao naknadu Mlečani su knezu Mati jos ustupili ogromno zemljište u Imotskom polju gdje je sagrađena Šoića kula čije ruševime još i danas stoje uz rijeku Vrljiku. Na položaju zapovjednika Imotske krajine knez Mate je ostao do svoje smrti 4.5.1743. godine, Mate je imao sinove Petra (1728.), veleposjednika oženjenog za Felicitu barunicu Caracci i Antu ( 1734), majora Imotskog oženjenog za Elisabetu pl Colombani. Petar je imao sina Matu (1767.), veleposjednika oženjenog za Mandu pl. Anitti dok je Ante imao sina Nikolu (1773.), oženjenog za Perinu pl Mrkušić. Ostali sinovi nisu imali djece. Od Matinih sinova samo je Josip (1801.) imao muške nasljednike, dok je Frane oženjen za Ivku pl Gandini imao pet kćeri. Josip se oženio za Luciju Vrdoljak (1810.), sestru fra Jerolima Luigija Vrdoljaka te je imao tri sina i dvije kćeri i to: Matu (1838.), Petra (1839.) i Nikolu (1845.) te Anu Mandu (1835.) udanu za Jakova Vučemilovića i Anu Mariju (1840.). Mate, sudski činovnik je s Katinom Elenom Bitanga (1844.), sestrom Alfonsa i .Andule Bitanga imao dvije kćeri Emu (1869.), udana za Niku Rako, šumarskog savjetnika (imali su tri sina, Janka, Slavu i Živka) i Ildu (1874.), udanu za Klemu Malića, općinskog blagajnika iz Suška. Petar, veleposjednik, predsjednik općine imotske sa Emiliom de Polo imao je Mladena (1871.), a s Luigom pl Pasini imao je Irmu (1881.), Leu (1884.), Albana (1886.), Josipa (1889.). Zvonimira (1891.), Mariju (1895.) i dr. Bogašina (1899.). Albano je sa Milkom Giordano imao dvije kćeri Rajku (1914.) i Nedu (1917.), Josip je sa Gemom pl. Sisgoreo imao Sonju (1924.) i Branivoja Branka (1927.), strijeljanog 1945. godine u dobi od 18 godina. Dr Bogašin Šoić-Mirilović oženio se za Slavku Rako s kojom je imao sina Slovena Petra (1930.) i kći Nevu (1933.) udanu za Edu Bacci. Dr Bogašin Šoić-Mirilović bio je sudac Kotarskog suda u Imotskom, kotarski predstojnik u Mostaru te Kapelnik Imotske sokolske glazbe, nestao je u svibnju 1945. godine. Njegov sin Sloven, pravnik, neko vrijeme sudac u Imotskom autor je legendarne imotske pjesme “Tiho pada snijeg”. Sloven Šoić-Mirilović oženio se za Mirjanu Meter s kojom je imao sinove Bogašina (1961-2018.).) i Mira (1963).

Anamaria Marušić Tonković

Izvor podataka: Glasnik heraldike, Viktor Antun Duišin, God II. br.5,6,7 i 8 (1938)

Opširan članak pod naslovom Plemstvo i povijest/knezovi – conti Šoić-Mirilović od bosanskih knezova Mirilovića napisao je Duišin. Članku je dodano rodoslovlje knezova – conti Šoić-Mirilović od dolaska u Imotski, 2. kolovoza 1717. do 1938. godine. Izravni potomci danas (1938) žive većinom u Imotskom.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Marko Džamonja na svom bijelcu jaši Bazanom 1929. godine, a na fotografiji se vide ostaci mletačkog lazareta. Marko Džamonja (1888-1961) rođen je u Imotskom, imao je petero braće: Nikolu (1884), Franju (1890), Josipa (1894), Gaju (1899) i Rajmunda (1902), poznatog fotografa te tri sestre: Mirjanu (1886), Anu (1892) i Franku (1896). Otac mu je bio Jure (1853), a majka Kata Vučemilović. Djed mu je bio Nikola (1825), a pradjed Jure (1804) koji je doselio iz Mostara, a svi oni bili su uspješni trgovci. Marko se nije ženio poslije nesretne, neuzvraćene ljubavi prema M.F., a jako je volio djecu i konje. Umro je u Imotskom u srpnju 1961. godine Nitko od Markove braće nije imao muških nasljednika pa je pleme Džamonja u Imotskom izumrlo.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Ligutića kuća snimljena 1990. godine s južne strane. Visoka kamena kuća prethodno turska kula, jedina sačuvana u Imotskom dugo je bila u vlasništvu obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Prvi Ligutić koji je došao iz Splita, trgovac Stipe oženio se za Mariju Gotovac s kojom je imao četiri sina: Nikolu, Stipana, Josipa i Pavla te šest kćeriju: Katu, Anu, Rozu, Emiliju, Anticu i Klotildu. Nikola Niko se oženio Ljubom Bulić ali nije imao djece, a ni ostala trojica braće nisu imali muških nasljednika pa je to pleme nestalo iz Imotskog. Na početku 20 stoljeća u kući Ligutić bila je stara ljekarna, a u to doba preuzeo je ljekarnik Paškval Ferrari koji se oženio za Klotildu Ligutić te su imali sina Stjepana Nina i kći Rozinu. U prizemlju kuće kod vrata bila je smještena zlatarna vlasnika Mitra Kaluđerovića iz Kotora koji se oženio za sestru Nike Vučemilovića. U Kotoru su Mitar i otac imali zlatarnu i poznato je da su izradili kolijevku optočenu zlatom, poklon prigodom udaje crnogorske princeze Jelene za talijanskog kralja Vittoria Emanuela. Mitar Kaluđerović za vrijeme dok je živio u u Imotskom uvijek se šetao sa bagulinom sa srebrenim pozlaćenim rukohvatom. Poslije je zlatarnu preuzeo zlatar Marko Penović koji je u Austrougarskoj monarhiji izučio zanat kao majstor gravure, po priči unuke Zrinke bio je lucidan čovijek, Oženio se za Katu Tomičić iz Zagvozda te su imali sinove: Pjerka, Ivu, Antu i Branka. U stanu ispod terace stanovao je brijač Toni Tadić sa suprugom, nisu imali djece. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić imala je slastičarnicu u kući Ligutić, a mnogi Imoćani rasuti po Hrvatskoj i svijetu i danas se živo sjećaju njenih krempita, škartoceta i bobića. 

Anamaria Marušić Tonković

Dr. Pavao Radovinović rođen je 01. 11. 1893 godine u Imotskom gdje je i umro 25. 09. 1985. godine. Jedini sin Mariette rođ. Lusnik i dr. Augustina Bitange rođen je kao Pavao Ante Mate Bitanga nakon pet starijih sestara, a na dan njegovog rođenja cijeli su dan zvonila zvona na imotskoj crkvi sv. Frane. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu 1912. godine, a kako mu te godine umire otac mladi Pavao umjesto željenog studija medicine upisuje Pravni fakultet na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču da bi se što prije vratio u Imotski gdje je imao i obveze i odgovornosti upravljati kućama i velikim zemljišnim posjedima. Za njegove odsutnosti upravitelj imanja bio je rođak Alfonso Maia Bitanga, imotski Načelnik i prvi kapelnik imotske glazbe. Studij prava završava u Grazu gdje je i doktorirao 1919. godine. Te godine Pavao je svojoj obitelji vratio staro obiteljsko prezime Radovinović. Mladi Pavao tada je jedan od najpoželjnijih ženika Imotske krajine, a Imoćani su ga prozvalii Pasqualino di quattro bellezze, buono, bello, bravo, bezzi; odnosno zlatni mladic Pavao od 4 ljepote, dobar, lijep, sposoban i bogat (pun cekina). Dr. Pave vjenčao se 15.11.1923. godine za Mariju pl. Franceschi te su imali četvoro djece: Jagu, Anku, Mariju i Zoru. Po povratku u Imotski radio je kao pripravnik nekoliko godina kod javnog bilježnika Ermenegilda Božića, pa četiri mjeseca kod javnog bilježnika Tome Polića u Splitu te od 1938. godine kao zamjenik javnog bilježnika dr. Huga pl. Montija u Imotskom čiji je ured smjesten u kuci Radovinovic Jagul kasnije i preuzeo. Sudački ispit pred Apelacionim sudom u Splitu položio je sa vrlo dobrim uspjehom 1937. godine te je radio nekoliko godina kao sudac na Kotarskom sudu u Imotskom. Dr. Pavi je iza II. svjetskog rata od tadašnje vlasti bilo zabranjeno raditi kao javnom bilježniku, a istovremeno mu su nacionalizirane gotovo sve zemlje u Imotskom polju, a u Imotskom dvije kuće, ispod Volta i na skalinama ispod Pjace dok mu je u trećoj kući pokraj crkve ostavljen samo jedan stan te vrtovi ispred kuće. U druge stanove naprosto su useljeni stanari odnosno više različitih obitelji. Do tada društveno vrlo aktivan potpuno se povukao iz javnog života i do kraja života se nije htio u ništa uključivati. Za ponudu tadašnje vlasti da radi kao sudac na Sudu u Imotskom pod određenim uvjetima nije htio ni čuti. Da bi omogućio djeci školovanje bavio se poljoprivredom na dijelu zemalja koje su mu ostavljene i održavanjem posjeda. Pave Jagulov umro je 25. 09. 1985. godine u Imotskom, a vječno počivalište mu je na groblju Gospe od Anđela u obiteljskoj grobnici.

Na fotografiji u obiteljskoj arhivi snimljenoj u Atelieru Zita u Splitu su dr. Pavao i njegove sestre 1919. godine. S lijeva sjede: Pavao, Zorka i Slavka, a stoje s lijeva: Tonća, Katinka i Milena.

Anamaria Marušić Tonković 

Fotografija je snimljena 1901. godine u Imotskom ispred kuće dr Augustina Jage Bitange prigodom zaruka kceri mu Antonije Tonće i dr. Ante Mladinova. U gornjem redu s lijeva stoje advokati dr. Iko Jerković i dr Sebastian Cambi, te krajnje desno Toni Colombani i advokat dr Cindro koji je i potpisan na fotografiji. Zaručnik dr Ante Mladinov u bijelom odijelu i šeširu sjedi krajnje lijevo, zaručnica Tonća sjedi četvrta s lijeva, a šesta i sedma lijevo su njene sestre Katinka i Slavka. Na podu ispred Tonće čuči sestra Zorka, treći desno sjedi njihov brat Pavao, te krajnje desno sestra Milena.
Antonia Tonća Bitanga (1885.-1969) i dr Antun Ante Mladinov (1866.-1925.) vjenčali su se čim je zaručnica napunila 18 godina, 05. rujna 1903. godine u Imotskom.

U nastavku se daje dio teksta “Dr Mirko Mladinov”, sage o obitelji Mladinov autorice Nataše Blagaić objavljen u šoltanskom časopisu “Bašćina” broj 29/2020.
Dr Ante Mladinov rodio se 1866. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu 1893. godine, iste godine kad i brat mu dr Josip Mladinov (1869.-1916.) promoviran u liječnika. Braća dr. Ante i dr. Josip su 1893. godine među potpisnicima izjave hrvatske sveučilišne mladeži u Grazu Za hrvatsko državno i narodno pravo. Dr. Josip nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, a nakon Šolte premješten je za općinskog liječnika u Vodice. Na Šolti ga 1896. smjenjuje njegov brat, dr. Antun. Iz Vodica dr. Josipa je put odveo u Imotski kojega je toliko zavolio da se tamo trajno nastanio, organizirao zdravstvenu djelatnost te u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu krasnu kuću. U to vrijeme dr. Josip bio je i Načelnik općine Šolta iako je živio u Imotskom. Kako su braća bila jako povezana Ante je odlazio u posjet bratu u Imotski te ga je Josip upoznao sa svojim kolegom i političkim istomišljenikom dr. Augustinom Bitangom kao i njegovom obitelji. Ante se zaljubio u jednu od pet kćeriju Mariette i dr Augustina Bitange, Antoniju Tonću, a ljubav je okrunjena 05. rujna 1903. godine raskošnim vjenčanjem u Imotskom na kojem su bili angažirani dvojica kuhara iz Beča koji su u Imotskom proveli mjesec dana pripremajući razne delicije. Nakon vjenčanja Tonća i dr. Ante odlaze živjeli na Šoltu jer je nakon odlaska dr. Josipa sa Šolte u Imotski krajem devedesetih godina XIX st. Ante nastavio raditi na Šolti kao liječnik te voditi računa o poslovima oko imanja. Dr Ante je 1903. godine član upravnog odbora prve liječničke komore u Dalmaciji, a zajedno sa bratom dr Josipom redoviti je član Hrvatskog starinarskog društva sa intelektualnom elitom sa područja čitave monarhije. Djeca Tonće i dr. Ante Mladinova: kći Marija (1905.-1989.), udala se 1931. za dr. Vjekoslava Meichsnera (1901.-1981.), pravnika i financijskog stručnjaka. Njegov otac Vjekoslav pl. Meichsner bio je jedan od najvećih umova XIX. stoljeća. Između ostalog izgradio je hidroelektranu Krka 1895.godine koja je u rad puštena samo dva dana nakon svjetski najpoznatije hidroelektrane na slapovima Nijagare. Sinovi dr. Uroš (1910.-1996.) i ing. Dušan (1908.-2000.), dr Uroš, rođen u Grohotama, neženja, jedan od osnivača zaraznog odjela splitske bolnice, specijalist za zarazne bolesti, jedan od osnivača JK Labud a zajedno sa bratom Dušanom sudionik prve Mrdujske regate 1927. Dušan, također rođen u Grohotama, rudarski inžinjer, vrlo aktivan u društveno političkom životu tadašnje Hrvatske, glavni nadzorni inžinjer Dalmatinske industrije cementa, predsjednik Društva inžinjera i tehničara, predsjednik Savjeta za privredu NO kotara Split, narodni poslanik u Vijeću proizvođača sabora Narodne Republike Hrvatske. Oženio je Silvanu Morpurgo iz poznate splitske, židovske obitelji (brat Silvaninog djeda bio je Vid Morpurgo, poznati hrvatski nakladnik, knjižničar i političar, a Silvanina sestra Tina, splitska slikarica, ubijena u masovnim progonima Židova u II. svjetskom ratu.). Kada je 1911. umro poznati splitski gradonačelnik dr. Vicko Mihaljević koji je bio inspiracija Smojinom doturu Vici iz kultne serije Velo Misto, njegovu kuću, na obali Marjana u Velom Varošu kupio je dr. Ante Mladinov. Nakon smrti dr Ante kuća je 1931. godine prodana Jugoslavenskom hotelskom a.d. te je na tom mjestu izgrađen hotel Ambasador. Obitelj Mladinov seli sa Šolte u Split 1913. godine jer je te godine dr. Ante bio izabran u Splitsko općinsko vijeće, a iste godine je i ravnateljem splitske bolnice do 1914. godine kada postaje privatni liječnik. Dr Ante je od 1923. do svoje smrti 1925. godine bio predsjednik Slobodne organizacije liječnika za Dalmaciju. Volio je život, volio dobro jesti i piti, obilno se znojio pa je ljeti nekoliko puta dnevno mijenjao svilena odijela. U kući se govorilo talijanski iako je dr. Ante Šoltanin, a Tonća Imoćanka. U tom razdoblju dosta ulaže u razna poduzeća ali ulaganja propadaju, naročito u rudnike u Rusiji nakon ruske revolucije. I krupan stas i propala ulaganja kumovali su visokom tlaku kojeg je dr. Ante liječio pijavicama, međutim umire od upale pluća 1925. godine, a iza sebe ostavlja suprugu Tonći i troje djece u dosta teškoj materijalnoj situaciji. Pokopan je na Sustipanu u obiteljskoj grobnici uz majku Filomenu Mladinov rođ. Bezić koja je umrla samo godinu dana ranije i brata dr Josipa Mladinova umrlog 1916. godine. Antina i Josipova majka Filomena je nakon smrti supruga Damjana imanjem na Šolti upravljala sama i to bolje nego muškarac. Pamte da je jahala konja, sa dva pištolja zataknuta za pojasom, obilazeći imanje i nadgledajući radove. Bila je vrlo nezavisna i zvali su je Teuta po ilirskoj kraljici za koju legenda kaže da je svoje dvore imala i na Šolti. Kupovala je nekretnine i od težaka ostvarivala prihode. Voljela je putovati i obišla je tada poznate gradove carske Austrije. Zanimljivo je napomenuti da je Filomenin brat Pavao Bezić jedan od prvih imotskih učitelja i najvjerovatnije je upravo on svom nećaku dr Josipu Mladinovu predložio dolazak u Imotski. Potomci su grobnu ploču i posmrtne ostatke dr. Ante i njegove majke Filomene, u vrijeme sramotne devastacije starog Sustipanskog groblja prije više od pola stoljeća premjestili na splitsko groblje Lovrinac gdje je 1969. pokopana i njegova supruga Tonća.

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Klapa mladih Imoćana na kupanju u “Dva oka”, jednom od izvora Vrljike 1942. godine…

Arhiv dr Veljka Vukovića

Gianina de Nonveiller Carminatti (1807.-1893.), prabaka dr. Pave Radovinovića snimljena oko 1858. godine u Veneciji. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Nobilis Sig. Pietra Giuseppa Mandalavie de Nonveillera i Francesce Derossi koji su uz nju imali još 14 djece (među kojima su dr. Luigi, ing Marco, Josip Giuseppe (supruga Maria de Cattani kojih se kći Pia Agneza udala za Kamila Tončića Sorinja arhitekta secesije u Dalmaciji te osnivača Etnografskog muzeja i Umjetničke galerije u Splitu), Luce Nazor i visoki crkveni dostojanstvenik, književnik i pjesnik Don Angielo). Gianina se udala za Gian Battistu Carminatti, a u braku su rođene 3 kćeri: Antonia udana Lusnik, Cattarina udana Marcocchia i Elisa udana de Geremia. Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Luce Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminatti Lusnik, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.

Fotograf: G. e L. Fratelli Vianelli, Venezia

Braća Giuseppe i Luigi Vianelli djelovali su u Veneciji od 1858. do 1890., poznati su kao slikari portreta u Italiji i u inozemstvu ne samo Mlečana nego i okrunjenih glava od Sissi Austrijske do kceri kraljice Victorie. Vianellijevi slikaju jednostavnim i lijepim portretom, prikazujući osobe onakvima kakvi jesu, nastojeći uhvatiti trenutak koji im je najprirodniji te je svaka fotografija braće Vianelli remek-djelo. Fototeka braće Vianelli danas čuva razne portrete vladara, pjevača, aristokrata i buržoazije dobivene kupnjom ili donacijom u rasutom obliku ili u albumima.

Anamaria Marusic Tonkovic

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice kojeg slavimo 7. listopada spomen je na veliku pobjedu kršćanske flote nad Turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. U krajevima gdje se krunica zove ružarij blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija”. U bitci kod Lepanta su sa svojim galijama sudjelovali i Hrvati sa šest galija: Sv. Nikola sa Cresa, Uskrsli Krist sa Krka, Sv. Ivan sa Raba, Sv. Juraj iz Šibenika, Sv. Jerolim sa Hvara, Sv. Trifun iz Kotora, Zena iz Trogira. Zadarska galija nasukala se prije bitke kod Krfa. Dubrovačka galija se navodno izgubila, zalutala (neki povjesničari smatraju da je Dubrovnik bio oprezan prema Turcima i zato nije poslao svoju galiju). Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je 1569. godine kršćanski svijet pozvao tadašnji papa sv. Pio V. da se na taj način obrani od turske sile. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria pobijedila osmanlijsku flotu. Gotovo je nepoznato da je kod Lepanta, najslavnije i najveće pomorske bitke u povijesti, čak svaki peti sudionik bitke na strani ujedinjenih europskih snaga bio Hrvat. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Sredozemlju. Usto, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.
Godinama poslije sve mediteranske zemlje među kojima i Hrvatska postavile su u Lepantu gradiću koji danas nosi ime Navpaktos .spomen ploču za svoje pomorce.

Zavjetna crkva Gospe od Ružarija koju je obitelj De Franceschi na temeljima veće i starije crkve, izgradila 1719. godine na svom posjedu u Imotskom polju pokraj Opačca, jednog od izvora rijeke Vrljike. Crkva je posvećana velikoj pobjedi nad osmanlijskom flotom u bitci kod Lepanta i kolaudirana pod imenom Gospe od Ružarija.

Fotografiju na kojoj su Mila Franceschi Hršak i nećakinja Livija Franceschii snimio dr Ivo Hršak 1966. godine