Imotski ogranak Matice hrvatske objavio je knjigu „Život dida Petra”, autobiografske zapise 83-godišnjeg Imoćanina Petra Peruce Nikolića, dipl. ing. geodezije. Autor ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR koji već dugi niz godina sa Zlatkom Modrinićem, razvija za grafičku obradu podataka.
Promocija knjige održana je 06. svibnja 2023. godine u Perucinom stanu u Dioklecijanovoj palači. U prvom dijelu knjige opisao je Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu.
U nastavku se daje jedna anegdota iz Perucinih gimnazijskih dana:
U imotskoj gimnaziji svake godine kod upisa u prvi razred učenici su učili jezik koji je te godine bio po nekom redu francuski. Generacija prije mene slušala je njemački, prije njih engleski ili ruski i tako naizmjenično. Nastavnik Žarko Kralik došao je iz Splita, markantna osoba, strogog ponašanja , besprijekorno obučena kod nas učenika izazivao je strah. A tek francuski jezik kompliciran do boga. Iz tog vremena pamtim jednu zgodu koja se baš odnosila na profesora Kralika. On je u to vrijeme posjedovao motor francuske proizvodnje, mislim da se zvao Husqvarna ili tako nešto. Jedno jutro negdje oko 8 sati, mater me poslala kupiti kruh. Na moju nesreću, na putu do kruha susretnem nastavnika Kralika, htio sam ga izbjeći. Mi djeca bi utekla kad bi u daljini vidjeli da bi se mogli susresti sa profesorom. Međutim, on je mene vidio i pozvao me: Nikolić!….. zastao sam i lagano krenuo prema njemu. Gdje ti ideš ? upitao me. Druže profesore , mama me poslala po kruh odgovorih mu. Kad budeš gotov odnesi kruh kući i onda trkom do Pećinih i očisti mi motor. Obitelj Pećo (Petyo) stanovala je na drugom kraju grada, ugledna obitelj, a Kralik je kod njih stanovao. Kupio sam kruh i mamu izvijestio što mi je Kralik naredio. Oko devet sati uputio sam se prema kući Pećo. Ušao sam u dvorište gdje je bio parkiran motor. Prekrasan motor tamno crvene boje koji je kad je bio u punom sjaju izazivao u nama uzdahe. U tom momentu izgledao je kao da ga je netko potopio u blato, a drugi ga iz tog blata izvadio. Gdje je on te večeri bio sa motorom za mene je ostala vječna tajna. Lagano sam počeo strugati blato, između kotača i nosive konstrukcije. Malo po malo ukazivali su se obrisi metala tamnocrvene boje. Mama Pećinih donijela mi je tople vode i neke krpe. Tada sam tek započeo čišćenje, kada se gro blata već nalazio na zemlji. Pomagala mi je i gospođa Pečo, metlom i „škovacerom“ kupila je blato a ja sam novinama „luštrao“ komad po komad metala. Sunce se već davno diglo ,kapljice znoja sakupljale su se na licu i oko dvanaest sati ostavio sam Husqvarnu da u punom sjaju zablista i ukrasi dvorište Pećinih. U dva sata počima škola, a ja ni jedan domaći rad nisam napisao. Prvi sat francuski. Ulazi profesor Kralik, sjeda za stol, najprije upisuje tko ne dostaje u razredu, gleda po razredu i govori“ Neka mi današnju pjesmicu, pjesmicu recitira Nikolić!“ Ja sjedim u prvoj klupi dignem se na noge sa rukama uz tijelo i počnem recitirati „ A ževi ,ževi druže profesore ja sam vam cijelo jutro čistio motor“. U stvari to je bio samo naslov pjesme koju smo mi taj dan trebali naučiti. Urnebes smijeha u razredu, Kralik kao da ga je netko mokrom krpom udario po glavi. Naravno preko velikog odmora cijela je škola znala što je Nikolić napravio Kraliku. Dugo se o toj mojoj hrabrosti pričalo u školi. Dakako palo bi u zaborav da ja to sada nisam spomenuo.

Momačka ekipa ispred crkvice Gospe od Anđela na ulazu u Topanu 1956. godine. Sjede: Miroslav Lekić Pupa i Branko Tomić, stoje s lijeva: Petar Peruca Nikolić Kvirin Smoday, Mladen Anić, Bogdan Potkonjak i na vrhu Josip Braco Zen.

https://www.imotska-krajina.hr/autobiografska-knjiga…/ 

Članovi organizacije Crvenog križa u Imotskom 1916. godine, za vrijeme I. svjetskog rata. U sredini sjedi dr. Josip Bepo Mladinov (1869.-1916.), voditelj i koordinator pomoći ratnim i civilnim žrtvama. Dr. Josip Mladinov rodio se 1869. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je diplomirao na Medicinskom fakultetu 22. prosinca 1893. godine. Spletom životnih okolnosti došao je krajem XIX. stoljeća u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio te je u neposrednoj blizini Modrog jezera 1910. godine sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću i zgradu za liječničku ambulantu, Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući dr. Josipu Bepu Mladinovu. Isticao se u mjestu i njegovu uljepšavanju, na njegovu inicijativu 1904. godine osnovano je društvo Jezero koje je širilo ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Vlastitim je novcem 1907. godine dao izgraditi 1100 m duge serpentine u Modrom jezeru. Aktivan je na svim poljima, osobito u političkom životu, 1908. godine u Imotskom je jednoglasno izabran za zastupnika Stranke prava te je bio u grupi intelektualaca i naprednih ljudi uz dr. Augustina Bitangu, dr. Milu Vukovića, dr. Iku Jerkovića i dr. Jurja Grisogona koji su zahtijevali ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Tako je kao zastupnik u Dalmatinskom saboru 1912. svjedočio protuhrvatskim izgredima u Zadru, u kavani Central, te sudjelovao u tučnjavi skupa sa stranačkim kolegama Kunjašićem i dr. Matom Drinkovićem. Josip Bepo Mladinov umro je mlad, u studenom 1916. godine u Sarajevu, od upale slijepog crijeva, neposredno pred vjenčanje sa Karmelom Tocigl iz poznate splitske obitelji. Karmela se, ne mogavši preboljeti dr. Josipa, nikad nije udala. Vječno počivalište mu je na groblju Sustipan u Splitu. Nakon smrti dr Mladinova iza I svjetskog rata do 1944. godine u njegovoj kući bila je zdravstvena stanica s krevetima, a zatim bolnica (rodilište) do 1960. godine.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Samostana Imotski

Krajem devetnestoga stoljeća živile su u Imockon dvi ugledne i bogate familje Kolombani i Radoviniović. Iz kuće Kolombani ponika je mladić Đakomo koji je ljubova dvi- tri godine sa svojom vrsnicom lipom i umiljaton curon Ankon, iz kuće Radovinovića. Zaručiše se, ali Đakomo pri samo vinčanje napusti Anku i raskine zaruke. Anka je očajavala, valja je i razumit: teško ju je povridio, nanio sramotu i njoj i njenin roditeljin, u varušu se samo o tomen raspredalo…..
Život je teka dalje. Poslin par godina u Imocki službeno primiste jednog austrijskog časnika. Za vrime Korizme spazi Anku u crkvi i u procesiji na Veliki Petak, kavalirski je upozna i stupi š njon u vezu. Razvila se ljubav i za nekoliko miseci odlučiše se vinčat. Dođe i taj dan. Puna crkva svetog Frane, uzvanici stigli sa svi strana, mladenci s kumovin, roditeljin i rodbinon stadoše prid oltar, započme svečani virski obred vinčanja….Kroz to cilo vrime njezin prvašnji zaručnik Đakomo stalno se upadljivo pokaziva iza oltara i, gledajuć prema mladencin, pokvareno se smiljujijo i činijo nike nedolične grimase i pokrete. Svak se od nazočni zgrozio njegovin uvridljivin ponašanjen, a najviše njezin pape, koji je jako volio svoju jedinicu Anku. Ijako je u dubini duše bijo iskreni virnik, osvetnički inat ga je toliko obuzejo da je ćeri i zetu nakon vinčanja, na svojoj parceli sagradijo veliku kuću odma prikon puta Đakomove kuće i potpuno mu zaklonijo prilipi pogled prema drugin dilovin varuša, polju i planini Bijakovi. Još dok se Ankina kuća gradila, mišćani su je prozvali Kućon Inata. Zaludu je kašnje Đakomo u produžetku svoje zagušene kuće nadoziđa drugu kuću: opet mu je pogled puca samo u Radovinovića dvore, a ta gradnja ga je toliko koštala da je potpuno novčano propa, proda je svu zemlju u polju, godinan se kod drugi zaduživa, poslovi su mu krenili nagore… Jedne tmurne jesenske noći napustio je diliđencon Imocki i nika se više nije vratijo.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Na fotografijama u obiteljskoj arhivi Toni Colombani (1884.-1945.), Zorka Bitanga (1886.-1958.) i netom vjenčani Zorka Bitanga i kapetan Niko Cerezin 17.06.1911. na vratima crkve sv Frane u Imotskom

…Što god je ljepote imala u svojim zelenim očima, dobrote u dubokom i studenom srcu, bogatstva u plodnoj utrobi i snage u vitkim djevojačkim rukama, sve je to Vrljika dala Imoti i Imoćanima. Sve što su prljavštine imali u svojoj kući, tvornici, srcu i duši, svu su je Imoćani prolili u Vrljiku…….U Matici se kupale ovce, u zasebnim, djevojačkim virovima, pod gustim sklopom vrba, djevojke. Po mjesečini vile. Rijeka za njima ostajala još čistijom, još bistrijom, još pitkijom. Danas se u njoj kupa malo tko. Prilogom i pregršti pije se samo na izvorištu. Sad nam je postalo jasno zašto se na dnu polja strmoglavila u ponor. Što je na Jauku jauknula…..

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Na nikad viđenoj fotografiji snimljenoj 31. listopada 1937. godine Imoćani u šetnji Zagrebom. S desna su studenti Veljko Vuković i Dinko Štambak te njihovi prijatelji Milan Kujundžić i Ivan Tomala.
Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je prije 111 godina u mosorskom selu Dolac Donji. U Imotskom, očevom rodnom gradu Dinko je proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Prije zaređenja napušta život svećenika te odlazi na studij u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Objavljene knjige Dinka Štambaka su: Pariška bohema (1973.), Talijanski put (1977.), Grčki put ili Makljenov list (1979.), Mulci (1986.), Dvadesetpet godina Pariza 1945-1970 (1987.), Oko Modrog i Crvenog jezera (1987.), Odabrana francuska proza (1998.). Izabranim djelima uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983.). Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te se u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor prisjeća svog odrastanja. U zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište mu je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija u arhivi dr Veljka Vukovića

Jedna od prvih snimljenih fotografija Crvenog jezera početkom 20. stoljeća…..

Radi žarka stijenja svoga
svijet Crvenim prozvao ga
U jezeru toga krilu
puk strahota znade silu
Zloduhe se ondje vile
zauvijek udomile
A vještice, vukodlaci žive uz njih ko ortaci
Tu po tamnoj, gluhoj noći
ako imaš srca proći
uz vilinsku ćut ćeš ciku
vukodlaka strašnu viku…
.. Kosa ti se od stra(ha) ježi
bjež, čovječe! Odatle bježi!

Josip Eugen Tomic

Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Na fotografiji je prikazan povijesni događaj u Imotskom 1918. godine-skup vojnika, općinskih službenika i glavara imotskih sela te dogovor prije raspada Austro-Ugarskog carstva. Skup ljudi je na prostoru s Pjace prema Kulici (današnja ulica I.G. Kovačića). Desno se vidi ugao kuće Darije i Antonjete Vučemilović, a uz nju dio kuće Stipe Ivanovića (Serina), pa Pjera Vrdoljaka i na koncu Petra Nikolića (Prže i Mršuše) sa zajedničkim ulazom (volat). Po završetku Prvog svjetskog rata teško stanje u pokrajini Dalmaciji dodatno je pogoršala glad i epidemija španjolke. Već za vrijeme rata počinje se nabavljati hrana za Dalmaciju, međutim, suša i nerodne godine 1916. i 1917. doveli su do gladi u cijeloj Dalmaciji te se ovo razdoblje naziva godinama očaja. Glavari sela su bili uglavnom pismeni ljudi koji su dobro poznavali situaciju u svojim selima prvenstveno što se tiče broja domaćinstava, novačenih vojnika, uroda… Zanimljivo je da su u doba Austrije precizno dostavljali imotskoj općini podatke o npr. broju pojedine stoke, peradi, otvarenog uroda (bolje od današnjih činovnika). Vjerovatno je skup ljudi bio sazvan sa glavarima da bi se uopće znalo čime Imotska krajina raspolaže na kraju Prvog svjetskog rata, prvenstveno što se tiče ljudi i hrane. Imena ljudi na skupu su nepoznata međutim tadašnja svakodnevnica imotskog „običnog“ čovjeka je bila slična i onim u drugim sredinama na području raspadnutog carstva te preko ove fotografije dobivamo uvid u cjelokupna događanja na kraju Prvog svjetskog rata.

Fotograf Jelaska Imotski, fotografija u obiteljskoj arhivi 

Kuća dr Josipa Bepa Mladinova u Imotskom snimljena 1930. godine, a sagrađena 1910. godine.. Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josip Mladinov (1868.-1916.), Došao je u Imotski krajem XIX. stoljeća te se isticao mjestu i njegovu uljepšavanju (društvo Jezero) kao i u životu osobito političkom. Umro je mlad, 1916. godine od upale slijepog crijeva. Iza I svjetskog rata do 1944. godine u kući dr Mladinova bila je zdravstvena stanica s krevetima, a zatim bolnica do 1960. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi