Krajem 50-tih i početkom 60-tih prošlog vijeka osnovan je Napredak. Imotsko poduzeće za trgovinu na malo i veliko. Stasalo združivanjem Zadruge i nekoliko prodavaonica, pretežno prehrambenim proizvodima, kasnije Mješovite robe. A onda mu imotski sinovi dadoše pogon za strelovit uspjeh već oko polovine 1960.tih. Par godina kasnije mega samoposluživanje na
Kolodvoru. Vječna gužve na tri blagajne. Potreba grada i razgranavanja posla izrodi nam legendu, vilenjaka međ imotskim mitskim vilama hotel Imotu.Ures grada sedamdesetih, pedeset soba s pogledom na polje i Biokovo. Nevjerojatan poklon gradu i došljaku.Iskon u imenu. Napredak zapošljava sve ljude koji žele surađivati, makar kao kooperanti. Postaje ime poznato u svijetu trgovine. Posluje po cijeloj bivšoj državi, ali najviše u Hrvatskoj i BiH. Krunski poklon gradu i njegovim žiteljima je 25. svibanj 1977., otvaranje Imotskog magazina IMA – robna kuća, jedna od rijetkih u to doba sa električnim pokretnim stepenicama. Onaj dašak uspjeha i u naoko sitnu detalju. Kakav ponos. Ima IMA svega što poželiš i u kafiću najbolju kavu u gradu. Malo iza toga dobi električne stepenice i druga robna kuća, sarajevski Alhos.
Ona stara njihova prodavaonica u Kusića kući pored apoteke prva je ukrasila izlog lutkama u Imotskom, tamo negdje šezdeset i neke. IMA moderno zdanje, dominira arhitekturom, iznikla nad trošnom veterinarskom i sanitarnom kućicom koja je tu bila zbog tržnice. Ništa nije ugledalo banke, bez sanitarna pečata. Tržnica je također pripadala Napretku. Sjećam se ribarnice, dvojnih poluoblih stepenica do natkrovljenog dijela koji je na pršut, pečenicu, koštradinu, trveni (sir iz mješine) i studenački sir mirisao. Napretkova Mljekara pogon Studenci danas vjerojatno sablast. Pekarnica sa desetine oblika svježeg kruha. Veliki bazen sa česmom i jedno vrijeme u njemu šarani koji su poslije prešli u bazene ribarnice. Srijeda, imotska srijeda bila je veličanstvena oda trgovima, prodavaonicama i tržnici grada. Neopisive gužve, rijeke ljudi su se sljevale u grad. Prilazne skaline, pune korpi jaja, pa i onih delicijozih, pačijih i prepeličjih, prostirke sa sitnim kućnim potrepštinama i krtoli divljeg zelja što i danas u nosnice daju miris koromača i kraljice, gizdave grzdulje. E kako ovdje ne dodati suha rebarca. Imao je Napredak svo blago potrebito dobru domaćinu, Hodočastili mu od Livna do Ljubuškog, danas šoping izleti u suprotnom pravcu. A duša uzdiše, težak izdah za ono što u škropcu pretvorbe izdahnu, netragom nesta, nekima i iz sjećanja.Trebamo svi zapisati, jer nije bilo onog, što zapisano nije. Grad trgovačkim centrima danas izvučen na periferiju, pust i zimi pomalo prazan. Stoosamdeset Napretkovih prodavaonica zbrisano raznim uzrocima. Epidemija, ali nije virusna, već ona neizlječiva, tranzicijska. A sa svojom trgovinom i drugim djelatnostima naš Napredak bijaše perjanica i u regiji. Simbol domaće kvalitete. Samo je ostao miris lipa i šetnje do Vidilice, stara navada i danas njegovana od onih što mu pute, staze od djetinjstva pohodiše. Tada je osnovana i imotska banka koju nam usisa IKB. U gigantu je posao imalo 8oo radnika, koji su sagradili barem četiristo kuća, othranili i obrazovali svoju djecu, i danas priznata i poznata imena u svakoj branši. Razasuti svijetom daleko im od rodna ognjišta. A polje, polje natapano kanalima, bilo je žila kucavica svake *piljarnice* Puno oura i soura, čini mi se osam ili devet, a tek stolarija u Trukulovoj mlinici, mogao si naručiti sve što ti na um padne.Imotski drvodijelci, vrsni majstori svog zanata.. O tome nekada, kada detalji budu kičma nekrologa ovom hranitelju mnogih mladih i starih Krajišnika. Ja bih se zaustavila na meni bitnim kockicama odrastanja. Imotski je imao Hrvatsku čitaonicu, zgasla, ali vrijedni ljudi darovaše nam Dom kulture. Gospode koja raskoš, koji balovi u prizemlju i kavanica na prvom katu za dokone gradske domaćice, ženski kružoci. Onda nesta Dom. Napredak dobio poslovnu zgradu, a grad u sklopu direkcije predivnu kino dvoranu sa velikom pozornicom. Bože, svakoj projekciji prisutni, obavezno uz sjemenke i kokice, ali nisu za nama po podu ostajale. Pazilo se da te ne prozovu, a i kućni odgoj je nalagao žvakaću u džep do prve kante za otpatke. Svake subote čajanke u atriju kina i najpopularnija glazba u svijetu. Alice Cooper, Led Zepelin, The Who, Deep Purple, Jimi Hendrix, The Beatles, Janis Joplin i legendarni Jim Morrison. Dobri stari dance i rock.Kemal, Mišo, Crveni Koralji.Koji su tek maskenbali održavani u tom legendarnom prostoru… Popodne maleni uveče stariji, ali maske obavezne. I onda se uz poslovnu zgradu izgradio hotel Imota. Vau, mogli smo uživati u blagodatima rijetko dobra talijanskog espresa. Nakon onog skorupna gustiša od turskih kava renesansa okusa i onaj istinski „srk“ gušta. Nije da nije bilo i turske u đezvicama, ali ova iz aparata bila guštoža. Ogromna sala hotela za nezaboravne imotske fešte. Restoran uvijek dupkom pun zbog savršeno pripremljenih delicije Krajine. Onaj raskoš okusa žaba u šalši s metvicom. Izumrlo, novost sada su žabe na buzaru.Tko to više fažana zeca, ni pašticada nema onu boju duge pripreme. Ničeg više nema od okusa prošlosti, novo vrijeme, kurba politika i zdrava makrobiotika. Nedostaje onovremeno, nebrojeno organiziranih plesova pa i u humanitarne svrhe.A tek oblizivancije za lovačke večeri. Imali smo mi i svoje sastave i orkestre. Maturalci iz Imote, spuštanja niz stepenice, čuvaju danas fotografije koje krase naše albume. Neki bi ovdje uveli milozvučni svjetlopis, ali ni najači snop laserski, neće razbiti prazninu u koji je Imota oplaštena, pusta, zatvorena. A mogli smo, neki makar sačuvati tradiciju i onog pijuckanja na terasi pored famozne kockarnice. Gledajući Biokovo, sanjali smo tunel. E to vam je sreća, kada generacije dožive ostvarenje snova. Najljepši stadion Gospin dolac, i autoput, stoga sanjajte, snovi se ostvaruju. I ona stara. Pazite što želite, da vam se ne obistini. Nećemo reanimirati Goran, niti Domogradnju, još najmanje uspjeh tadašnjih vodećih posinaka našeg giganta, recimo Vodopskrba: ima toga još, ali možemo vratiti već sutra, najljepši dio Napretkove ponude. Divnom šetnjom šljunčanom stazom kroz sjene drvoreda što nam ih pradjedovi odnjegovaše. Zastati u blizini prvog botaničkog vrta, pa preko poljane do lovačke kućice Gaja. Predivna. A o restoranu Napretka i dogodovštinama s izletišta kultna, stotine divnih stranica bi se moglo ispisati.Nepresušan izvor Odlaskom u park šumu moramo prošetati pored izgubljena arhitektonskog bisera Stočnog pazara. Tamo uz Veterinarsku stanicu šačuvan je dio zelenila i možda onaj stari cedar kojim smo kitili školske ikebane. Grade moj utvrdo Kosačina, neka ti bedem bude svaki onaj naš ponosni imotski ČOVIK *
Onima koji se pitaju zašto je kraj ove serija napisa – imotski ČOVIK, dodajem ono zrnce solo. Mi vrtićki uzrast, čujemo pred gostionicom gangu. Uf nije nam baš mila uhu bila, ali onda smo pali na tekst i bili ponosni kako je taj imotski Čovik bio svemoćan.Uzoran, besmrtan. Izuzetak poduzeća, tamo je stolovala
….masa, narodna. A ganga je:
Da je Isus imoćanin bio, ko bi njega obisiti smio.

Mercedes Ceda Marinković 

Lipo li je svite, biti jezeransko dite. A ta dica su postala poznati i priznati odličnici naše povijesti. Ostaviše nam svoj pjev grdelina, smij berekina, zgode do nezgode, serenade u noći…Život pun radosti i uspjeha. Izgovoriti Imotski nije moguće bez sjećanja na one kojima je i više od života sama bio. Jedan od njih je sigurno naš barba Vlado Vicić. Pišem mu ime, a slike preplavljuju. Već i vrapci živkaju kako je on imao tri svetinje, svoju obitelj, pismu i naš Grad. Imotski je Njegovim žilama strujao kao kisik, bez kojeg živ ne može. E pa u mojoj ulici, u našem djetinjstu i stasavanju, važna, neponovljiva karika bio je naš barba Vlado. Kako ti čuđenje razgorači oči kad upru prstom i prozbore; To ti je Vlado Vicić. On ti od rođenja nikad nije zaplakao, iz pelane je propjevao. A nas ponos oplašti, naš, a tako poseban. Čovjek vječnog osmijeha, nježne riječi i pri susretu uvijek anegdota, naš smijeh bi suzama udario. A On, pazeć da mu smiješak prikriven ne ulovimo, kreće niz ulicu i zbori: Bravo, cerite se, slatka suza slana nije. Kako bi beskrajna bila niska da je biserje nanizati, koje čusmo od našeg barba Vlade. Opijenost gradom pretočio je u najljepše note i štrofice. Pjeva grad, ali ga pjeva i cijela zemlja. Velika imena su izvodila njegove skladbe na brojnim festivalima. Naš barba Vlado je svojim osebujnim stilom pisanja i skladanja svrstao grad u izvorište stare klapske pjesme , dajući nam onu auru dalmatinske izvrsnosti. Gradu jezera doveo je more pjesmom, učini ga više mediteranskim od nekih koji su od postanka temelje u moru brčkali. Sve pjevno i radošću prišti sa ponekim praskom onog lipog imotskog humora. A onda se dogodilo čudo, najljepša pjesma objavljena o Varušu. Ma tko bi ako neće On koji mu je i mišlju hodočastio iz daljine. Ala smo je pjevali. Orila se i s Pasjeg kuka, Vidilice i niz ulice. Sjedimo mi u sumrak na dugu kamenu ispred barba Vukine mesnice. Ori, grmi. ‘Čuješ li mi pisme poj’. On sa rukama u džepovima taman iz kantuna Vučemilovića kuće i mrtav hladan; Nečuje magarci, oglušilo misto od vašeg revanja. Posramili se mi i nastavili šotovoće, a on opet; Šta cvilite ko mačke prigažene, niko vas ne čuje, pustite glas farabuti nek ori do Đirade.. Zbunismo se samo načas, nasmijasmo se i opet gromoglasno zaorilo niz ulicu; O Imotski grade mali primi ovaj pozdrav moj. Kako je volio naš Grad, silno ga je ljubio, što svaki njegov vers potvrđuje. Daleko, a duša u gradu lunja. Anđeoske trublje danas i njegove trubu zvuke nebom razasipaju Veličinu ovog čovjeka opisujem kroz nemili događaj, Velolučani nam prisvojili pjesmu, baš tu, našu,barba Vladinu himnu gradu, još RTB tako najavljuje, njihova. Nedamo mi naše, neda ni barba Vlado. Prepiske, tužbe i vrate oni sva prava imotskom autoru, a On neće odštetu. Velik u svojoj jednostavnosti i dobroti, traži samo da mu snime ploču kako bi naš grad imao još svojih pjesama. Je da je mlađahni Oliver opet snimio malo promjenjenu verziju, ali dragi Olivere tebi ćemo oprostiti, čast nam je, jer tako si i ti potvrdio umijeće našeg skladatelja nota od ljubavi. Tako smo dobili slavne Ćakulone, Zagubljena, i onu Voljeli smo se, koju je snimio duet Pincetić – Paić. O maestralnosti našeg barba Vlade govori i izvođenje naše pjesme duet Tedi Spalato i Katica Marinović u aranžmanu Vinka Didovića, producent je Tomiislav Mrduljaš. Donose oni dašak stare Dalmacije piše novinar. E dragi moj u nas ti je staro na cijeni, kakav dašak, pjesma u Gradu buru jažića zavrti, pa se pjevom zrak nabije sve do Vrulje. Eto, kad je duša beskrajna i u pismi se ćuti, ljubav stihom progovara. Bezvremensko, kao i sam autor. Poslušajte ponovno, srce zatreperi, a toplina prsi ispunjava….i di svatko pismu pivat zna…Da zna, bome, slavuj do slavuja. O Vladi Viciću bi se mogli pisati silni listovi što bi samo o njegovim dosjetkama zborili. Ono biografsko naći ćete u Muzičkom Leksikonu. Najbolji prijatelj od djetinjstva bio mu je barba Sveto Dunda. Eto, na isti dan su i rođeni. Deveti srpnja 1930. bijaše blagodaran. Godina smrti tek taksativno 2022., nebitno jer ovaj vrli izdanak Imote je besmrtan., živjeti će on dok je Svijeta, Boga i imotskog Čovika. Barba Vlado lito u Imotskom provodi navraćajućii i iz Piska, gdje je ljetovao. Rodnom pragu sve ga vuče. Pozvan za rođendan na ručak kod Dundinih, penjući se stepenicama na prvi kat osjeti u nosnicama opojan miris i pogled mu padne na kaskadne slapove rascvjetanih đirana. Nije teško pogoditi. Odluči on u trenu pokloniti Sveti buket i pobere đirane. Kad je naša draga, vrijedna imotska Blajka vidjela barba Vladu, nije ništa rekla. No od tog dana su đirani premješteni na južnu terasu, a skalinada rese šparoge. Pred put za Zagreb navrati on kod milih prijatelja i ozbiljno, potpuno miran priupita Frančesku; Ma molim te oće ove šparoge ovde biti za Cvitnicu. Ona zaprepaštena mogućnošću da završe na nekom balkonu, viče: Ne, ne i ne, Uzme odmah dva pitara i vraća se u kuću. Nitko nije znao zašto više naše lipe Frančeske skale nisu bile mjesto pitarima. Samo njih dva, na isti dan rođena. More, more beskrajno njihovih berekinada. Podučili su oni podmladak, pa u nedostatku šparoga na kiosku Borbe je i magarac osvanuo. No bilo je i serenada pod ponistrama vila raviola imotskih, a i danas sjećanjem prizvati mogu nježne zvuke ispod volta što su kao drhtaj niz ulicu klizila. Barba Vlado nemožemo i nesmijemo te nespominjati. Ti sam si taj Grad, nesputan, raspjevansvan, do neba razigran. E one tvoje Čakulone zbog kojih naučismo što su to šantače. Grade moj oživi mu pismu, neka litu serenada biljeg bude, skalinama nebrojenim pusti pismu da se slijeva, nek kantuni šotovoće podrhtaju, ljubav živi i u treptaju. Nikada ga nećemo zaboraviti, jer taj kolos svega lijepa volio te Grade zadnjom mišlju izdisaja. Samo par dana prije neg li si k Svevišnjem u zagreljaj preselio napisao si;

KAD UMREM
Jednoga dana kad umrem
Zamolit ću Boga svoga
Da mi ne uzme dušu
Nego da je ostavi tamo
Di bure najžešće pušu;
Kraj imotskih jezera
Tamo bi duši mojoj
Najdraže bilo biti

A ja barba Vlado znam, tamo na safirnu nebu bljesak si zvijezde štono neprestano namiguje svake vedre noći. Svi vi nama znani i u srcima nam sačuvani jezeranski sinovi što zboru anđela dodaste one glasove duše besmrtne. Nebo večernje nad Imotskim ima najsjajniji svod, a kad nad Zagrebom zaiskri kruna sjajna, čedno bijela, to voljeno svoje dite u naručju grli majka naša, Gospa od Anđela. …Vrati se, vrati se, željno čekam te JA:

Mercedes Ceda Marinković

Fotografije u arhivi Joška Kolombani i Ivana Dunde 

Koliko li nostalgije prizove ovaj naziv. Magičan ključ otvori škrinjicu i prasne bujica sjećanja svakog Imoćanina. Kultno mjesto na nekadašnjoj Piazza de signori, gdje se u malom prostoru nalazila žila kucavica svih zbivanja koja život znače, Ligutića ćoša. Prisjetimo se kako je nastala naša Ćoša. Ustoličila se nakon velikog potresa koji je srušio Trucollovu kuću, a nama darovao kino i mistični Betun. Porušio potres bedem, stari poluvolat u zidu prema crkvi i darovao nam slobodan prolaz do Skakića kostele. Moj Betun, kad bi pričat znao, od liposti i kamen bi proplakao. Srce mista, svih događanja bilo, mladenačkih ludorija, poznatiji od onog balkona Verone i žešćih navijanja nego li ih Marakana pamtila. A taj dio placa sveta, ukrala nam zgrada Komiteta. Ruši, vraćaj nam Betun, ta bio je poznatiji od Straduna. Oni pokojni. Betun i dalje sjećanjem živi kao sveti pleter našeg djetinjstva i mladosti. Preko ceste, nekadašnja Hrvatska čitaonica, a nama zabranjena zona, Gradska Kavana. E i o tome bi se mogao napisati rukovet krasote, strahopoštovanja i tisuće onih malih dječijih, ali i momačkih nepodopština. Išlo se u nju slobodno samo kad bi od barba Ante, a kasnije barba Boška trebalo donijeti leda, a damama iz ulice škartocet samo jedanput prokuhane, pa osušene kave. Kupovalo se za sitne parice, rijetko dinar ili dva. No trolistu Ligutića ćoše, svu radost daje mali dućan, naše legendarne teta Lele. Ma hodočastili smo tamo pozvani i nepozvani. Imadosmo i mi svoju LJELJU, kraljicu, vladaricu svih okusa i miomirisa, vođen kojima je i slijep do Ligutića ćoše mogao put naći. Aaaaa cure li mosuri brzdavci niz kutove usana, kao kad bi ona kitila izlog friškim škartocetima i drugim gulozarijama. Nu, nu belaja, smijurite se, aaaa! Potvrdiste. Pasticeria artissana, izvorište zašto smo slastice počeli paštama zvati. Prizvaste li gušte cukra de orzzo. Čega li sve nije bilo. Koliko li nas je tamo započelo karijeru sladorledara, slastičara i oblizivača svega od roštijere do terina ogromnog miksera. A tek štap iz cilindra mašine za sladoled. Uh, tuti gusti nel mondo. Male lizipjatine, zvala nas teta Ruža Baukova kada nismo mogli ići po VUS u Kavanu. Gospoda je sporo čitala. Naša teta Lela, neponovljivo. Nitko od nas nije na toj sitnoj građom, a Velikoj ženi po sposobnostima i beskrajnosti duše mogao prepoznati bičeve sudbine u fijuku iz njene prošlosti. Samo tuga te velikim učini. Tužna, a opet poučna prča o jakosti majke u želji da djecu othrani. Teta Lela, kći Martina Vodanovića udaje se za Martina Pavića u poznatu kuću Pavić mesara. Njen Martin za razliku od ostalih htio je i postao pekar. Prva imotska pekara sa poznatim mliječnim kolačima bila je na jezeru ispod velike terase Pavića kuće. Bakarski kolač oli baškotin, je bio za one što su čaj pile i u njemu tvrdoću bakarca u papalinu pretvarali. U veoma skladnu braku dobili su Pavići Dragicu 1932., Zvonka 1933., Zdravka 1835., Ivicu 1936. (umire u 8 mjesecu života) i Viktoriju 1942. Naša Viki zlatokosa, ponovo rođena te ratne 1943. Zdravko i Viki prejedoše se zerzdelijama, dobiše tešku dizenteriju pa ih hitnom odvezoše u Split u bolnicu. Doktori ostavljaju Zdravka, jer ima šanse za život, a osmomjesečno Lelino čedo tu noć umire. Viktoriju su vratili iz Splita, jer njoj su predvidjeli smrt i prije nego li se vrate u Grad. E moji likari dragi, ali Imotski je znao po vama bapske lijekove i davali su našoj Vikici slane srdele. Ozdravila i stasala ona u jedan od ljepših izdanaka jezeranske dice. Polako život ide dalje, poračje, tuga krunu dobva. Umire barba Martin 1948. U to vrijeme se rađa slastičarna oglašena bijelom tablom na Ligutića ćoši. E baš tada se proslavio naš slatki, mliječni kolač, pun sladora i mekane gustožne sredine. Počesto se dijelio i na zalogaj među ekipom na Betunu. Rijetki su ga kao narukvicu nosili. Teta Leli u pomoć pristiže poznati splitski slastičar Reić, a mi uz Peru Marendića u Gradu dobismo još jednu obrtnicu koju će pamtiti generacije. Nit slavlja, nit praznika, nit ludorija na Betunu bez njenih delicija. Klupa ispred njene kuhinje, posve odvojene od dućana bila je kao počivala jezeranska. Tu su se rađale one imotske berekinarije kao najlon, novčanik na žabicu, iz njega viri onaj zeleni rudar ili crvena stotica, a on jadan kao leži izgubljen na putu. Test za one naoko poštene. Gleda lijevo, gleda desno, hitar ćućanj i pokušaš uzesti novčanicu, ali baš tada, upravo tog momenta novčanik nestane svemirskom brzinom. Najčešće pod nogom nekog posve ozbiljnog muškarca koji stojećki čeka mjesto na klupici ili pak onog koji nezainteresiran za okolinu čita novine pred kavanom. Mati moja čuda i čuđenja naivčina koji nisu stasavali uz te doajene uličnih predstava. Klupica je bila i mjesto za popušiti cigaret u pauzama za marendu. Jedan takav kadar imamo ovdje na fotografiji snimljenoj 1975. godine. Brz pogled i začas vremeplov. Prvi s desna je naš barba Italo Columbani (1920 -1995 ). Vozač i likar one prve sjajne vatrogasne cisterne, čuvane malo niže u Ligutića ulici nad velikim kanalom u podu. Koje misto za sakrijavicu, bogom dano. Tu je barba Sveto Simić (1922-1996) koji je spadao u prvake mrčenja kurijožača i ćakulona po prozorima u vrijeme prolaska Krnjevala. Mrči, mrči nek pocrni svaka, naredba je Baka, a ona koja za baketinu čuva tilo, brašnon je ofarbaj u bilo. Barba Sveto je naslijedio u mješovitoj robi u teta Liće kući našeg barba Markana, 505 svakom u šaku tko je lijepo pozdravio i pristojan bio. Prvi satovi bon tona zbog bombona. Ovaj u sredini je Drago Lončar, muratore. Sada Ligutića ćoša u prolazu podsjeti na parking, miris oktana, a nas na onu: “Niz tebe san vozija karet na balinjere i niz tebe gura kolo od barila”!

Mercedec Ceda Marinković

Fotografija u arhivi Jovanke Simić Khalifa 

Zimi u Imotskome česte i izazovne su bile vijavice. Posebno su hučale, vijale i zavijale uz skaline i niz skaline grada. Znadeš li kako je proć Cicinu kuću i onih nekoliko skalina uz nju po vijavici? E, moraš se držat za gvožđrni pašaman na kući. A vijavica je bila vitar i snig zajedno. I moraš ostat da te ne baci. Rano jutro po vijavici dođe naša Dada (baba Iva su je zvali ostali) u nas zamotana u debeli crni vuneni plet. Sva smrznuta, crvenog lica. Mi još topli iz kreveta u našoj toploj kužini s pogledom na imotsko polje. Mama joj uliva u debeli bićerin rakije da se ugrije. Miris rakije preuzme toplu kužinu. A Dada priča kako je umalo bacilo na Cicinim skalinim. Za svetu Lucu bi došli posebni darovi od none iz Omiša. Bratu i meni, on je dobiva šta je želijo, a ja nisam imala želja, a dobila bi uvik najlipši dar. Jedne godine plastični kanoćal u kojeg su se stavljali slajdovi sa slikama lutaka medvjedića. Mislim da je bilo četiri slajda i složila bi se cila priča neviđena. Druge godine sv. Luce iz Omiša mi donese dječji kišobran, rozi sa rozom, ružičastom
bakelitnom ručkom. Niko takav nije vidio. Odma tog jutra idem ja u vrtić po vijavici s tim kišobranom. Od naše kuće do vrtića u općini moram proć skaline između Tonkovića kuće i općine. Kao da je sada; sićam se kako je zavijo vitar moju ruku otkinijo kišobran i samo mi je ostala u ruci ona prekrasna roza bakelitna ručica. Eto taj trenutak radosti zbog novog kišobrana i iznenadnog naleta vijavice koji mi ga je otkinio i odnio pamtim cili život. Beskrajna radost i veselje nama dici je bio snig prvih dana dok je bio suv i prhak. Snježna meka tišina puna radosnih dječjih uzvika i dozivanja. Izać na snig i trčat, vozit se na nizbrdicama na saonicama do besvjesti! Grudanje. Uh kada te pogodi i nađe neki prostor između šala, kolara i kape. Uglavnom smo bili odjeveni u štofane kaputiće, vunene ili štofane hlače i kožne cipelama ili čizme, vunenim kapicama i rukavicama. Naša mama je plela svu moguću odjeću tako da smo imali prilično vunenoga. Sva ova lipa i dobra roba upije toliko sniga i hladnoće. To smo zanemarivali sve do trenutka kada se je moralo kući. Otežane odjeće i obuće malo pothlađeni, ali i najsritniji na svitu, rumenih obraza pogotovo ako nismo zaradili bugance, odlazili bi u naše tople kužine u kojima je grijao drveni špaher. Divnu li su ti snigovi i vijavice u Imotskome moga ditinjstva-

Davorka Deur

Na fotografiji snimljenoj u Imotskom 02.02.1962. godine su Desa Stanić rođ. Baričević (1928-1985) sa djecom Anđelkom i Davorkom na Jezeru. Desa, supruga zubara dr Ive Stanića rođena na otoku Korčuli radila je u poduzeću Napredak do prerane smrti.

Fotografija u arhivi Davorke Deur rođ. Stanić