Život dida Petra

Imotski ogranak Matice hrvatske objavio je knjigu „Život dida Petra”, autobiografske zapise 83-godišnjeg Imoćanina Petra Peruce Nikolića, dipl. ing. geodezije. Autor ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR koji već dugi niz godina sa Zlatkom Modrinićem, razvija za grafičku obradu podataka.Promocija knjige održana je 06. svibnja 2023. godine u Perucinom stanu u Diokliecijanovoj palači.

Knjiga je dostupna na linku u nastavku:

https://www.scribd.com/document/652169915/%C5%BDivot-Dida-Petra

BOŽJI MILJENIK U POETSKOM OKULARU
U uvodnom slovu ovog poetskog eseja o autoru Petru Nikoliću krenula bih od eksplikacije imena Petar. Ime Petar potječe od grčke riječi “pétros” što znači “kamen, stijena”. Duboko je ukorijenjeno u kršćanskoj tradiciji i jedno od najčešćih muških imena. U Novom zavjetu naziv Petar nosi jedan od dvanaest Kristovih apostola, ribar i brat svetog Andrije. Ime, koje dadoše roditelji svom nasljedniku, pun je pogodak „u sridu“. Bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što
ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi , kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da
je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli. Da, zaista, rijetko tko od nas može se pohvaliti da prikovan u invalidskoj stolici, neizlječivo bolestan, ima priliku i čast i milost Božju da ne izlazeći iz svoje kuće, meditira zagledan u planinu koja se ukopala u more u kojem se zrcale njena jutarnja i večernja divotna rumenila. I tako se naš Petar svaki dan iznova , sjedeći na taraci, vraća svojim korijenima, svome djetinjstvu kada je bio zdrav,bezbrižan dječak, prisjeća se visoravni i planinskih osvajanja vrhova s pogledom na Makarsku rivijeru i Zabiokovlje, na more i otoke i na nebo koje je tako milosrdno prema njemu i s kojega padaju latice ružine i miluju srce njegovo dobro. Na svijetu ima dobrih i loših ljudi. Neki se rađaju kao krasuljci ili tratinčice i rastu po livadama i znak su proljeća, a neki kao smrduljci, kao izuzetno otrovan korov kojeg je najbolje što prije iščupati kako bi spriječili njegovo širenje i osjemenjivanje. Neki ga zovu i kužnjak, pasja jabuka, bodljiva jabuka, đavolja truba, smrdljika, zli čičak itd…Na okućnicama ima sličnih biljaka, ali s ljepšim imenom-anđeoska trava. A ti si, dragi Petre krasuljak koji je nesebično darivao dušu prepunu dobrote i plemenite ljepote. Tvoja autobiografska knjiga zapravo je životopis koji nam kazuje sve najljepše o tebi. Ima u tvom opsežnom romanu iskrica, krijesnica koje kroz noć prolete i dotaknu nam dušu i suza krene. Mali su to, a tako vrijedni dragulji koji krase samo one rijetke među nama koji darujemo od srca i radujemo se
tuđoj sreći kojoj smo pripomogli. I zato si ti krijesnici koja je poput putokaza u tamnoj noći i uči nas kakvi bi trebali biti. Na tvom životnom putu, punom trnja, ali i sunca, znao si i pokleknuti, pa i pasti, ali bi svaki put ustao i koračao dalje. Pratili su te tvoji „sinjali“, znakovi koji su obilježavali put tvoj pun uspona i nizbrdica, a ti si im vjerovao i slijedio ih i tako se penjao, verao, kozjim stazama do planinskih vrhova daleko od zla i blizu tvoga Spasitelja i anđela. Tamo gore, na planini tvojoj ima jedan Sinjal s kojeg se vidi na sve strane i gdje misao se oslobađa muka i veriga i postaje slobodna poput orla krvi vatrene. I gore si bio svoj i dojio se vjetrovima i kišama zdravim, i mirisima trava i zato je srce tvoje tako puno suosjećanja prema slabijima i poniženima, gladnima i žednima ljubavi i ljudskog razumijevanja. Sve ovo , i puno više od ovoga pažljivi čitatelj pronaći će u tvom romanu kojeg si pisao zadnje mjesece, žureći i u silnoj želji da knjiga ugleda svjetlo dana i da sva svoja životna iskustva, svu muku, ali i ljepotu života preneseš na tvoju unučicu i unuka, ali i ostaviš zlatni trag svoga bogatoga, poštenoga življenja.Ovo je storija u kojoj etapu po etapu oslikavaš nam svoj životni put i hvala ti što nas vodiš sa sobom na putovanje u kojem mnogi od nas prepoznajemo i sebe. Ispred naših očiju nižu se pitoreskne slike tvoga Modroga i Crvenoga jezera, tvoj Imotski, tvoja kamena planina
Biokova koju domaći zovu Bijakovo kao i što Kamešnicu kamenu zovemo Kamišnica. Pratimo tvoje sretno, bosonogo djetinjstvo uz Modro krško jezero. Vidimo te ispod klisure i, kada jezero presuši, kako vi dječaci igrate na njegovom dnu nogomet. Legenda kazuje da su se prije vas tu igrali Vilenjaci i Vukodlaci. Uz tvoje odrastanje prati te i legenda o postanku Crvenog jezera zvana Gavanovi dvori.Imao si sreću što si slušao priče o vilama, o Vilinskoj pećini, Vilinskom počivalu. Crveno jezero je nastalo, kažu, kada se ispod nekadašnjih predivnih kamenih dvora velikog bogataša Gavana otvorila zemlja i tako se stvorilo jezero. A dvorac i silno njegovo
bogatstvo i dan danas su na dnu jezera. Dok čitam roman ŽIVOT DIDA PETRA vidim dječaka lica sretnoga, ozarenoga kojeg je brižna majka zagrlila, mazi ga i tetoši i u majčinom okrilju postaje sretan, smiren. Želim ti svim srcem da te anđeoske slike uspavljuju svaku noć sada kada ti je ta ljubav, toplina, zaštita itekako potrebna. I kada čuješ krik galeba iznad mora, želim da si sretan, ispunjen, i kada slušaš kako cvrčak cvrči, cvrči, želim da si uronjen u svoje djetinjstvo i da si opušten kao onih davnih ljeta kada si na pragu u svom dvoru sjedio, i kada se činilo da to zbor anđela
pjeva i kada sve je bilo moguće u dječjem, nevinom svijetu. Pišem ti, prijatelju dragi, ovaj esej satkan od iskrenosti i pohvala, divim ti se kako si uspio u nevjerojatno kratkom vremenskom roku u samo par mjeseci udahnuti život svom žuđenom romanu. Kažem namjerno žuđenom, jer tvoja je najveća želja da tvoja unuka Lucija i unuk Luka dobiju ovakvo dragocjeno nadarje od svoga dragoga, dobroga dida. I opet te u mislima pratim dok sjediš na svojoj splitskoj „tarasi“ i, zahvaljujući mašti, i sjećanjima, i uspomenama, ondolen cenera more sinje i stine sive gledaš. Mirliše Zagora tvoja ljuta, mila, muku ti taži i dušu blaži. Znam: fali ti propuv s Biokova i kalada s mora, fali ti Zagora tvoja zavičajna, i jezera tvoja, fali ti, eh, fali ti sve tvoje. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:
Z L A T N I T R A G
Sve vijek svoj ima
let čovjekov miran i tih
leptirov morao bi biti
čovjek je leptir kratka daha
planetu ovu na kratko posjeti
leti leti kroz vrijeme leti
brzo prebrzo leti preleti odleti
stanište napusti svoje
trag iza sebe ostavi
samo dobri
trag iza sebe ostave zlatni
nema leptira ružnih
samo ljudi ima ružnih

I na samom kraju eseja dodajem molitvu za Petra:
o, Gospe od Sinja,
svrni oči svete blage i na Petra.
Molitvu ovu na dar Tebi
lapišem srca i duše pišem.
Recenzentica Ljubica Šego, prof.

Recezentica, prof. Ljubica Šego.

Tragom jedne lule

Jedna zanimljiva lula bila je ponuđena na otkup našem Zavičajnom muzeju u Imotskom davne 2003 godine. Majstorski rad, elegantna izgleda, dobro sačuvana, izrađena u kombinaciji dvaju materijala koji se idealno upotpunjuju: srebro i meerchaum (meršaum) ili morska pjena.* Već na prvi pogled predstavljala je pravi muzejski eksponat koji bi poželio imati svaki muzej. Prednja strana vrata lule ima u reljefu istaknut grb. To je bio trag koji je trebalo slijediti. U grbovnici hrvatskog plemstva pronađen je isti koji se podudara s onim na luli a pripadao je plemenitaškoj obitelji Bombelles. Povijest ove obitelji toliko je zanimljiva, puna neobičnih zbivanja, ljudi i osoba koji su zadužili svojim radom i zalaganjem mnoge europske zemlje i vladare. U svojoj dugoj povijesti postojanja potomci ove obitelji bili su diplomati, generali, visoki državni službenici, nositelji raznih dvorskih službi i kao takvi ostavili neizbrisiv trag u prošlosti.U Francuskoj se obitelj Bombelles spominje od 15 st. iako su plemstvo dobili već u 11. st. Od tada su stalno prisutni u vlasti, vojsci i u dvorskom životu Versaillesa. Podrijetlom su s juga Francuske iz Orleansa. Izbijanjem Francuska revolucija 1789 g. te, padom Bastilje plemstvo dolazi na udar ustanika. U strahu za vlastite živote morali su kao i mnogi drugi, napustiti Francusku i novi početak potražiti su u Austriji. Marko Bombelles oženio je groficu Fernandu Drašković i tako dobio u miraz posjed kraj Varaždina. Nakon ženidbe preselio se u Hrvatsku na imanje u Vinici 1852.g. i od tada grofovi obitelji Bombelles postaju hrvatskoplemstvo. U Vinici je sagrađen dvorac zvan Opeka, uz koji je napravljeno veliko lovište Zelendvor kojeg su posjećivale mnoge okrunjene glave. Uz dvorac nalazi se arboretum koji je danas. zaštićen kao park prirode i spomenik vrtne arhitekture najviše kategorije. Unatoč tomu, danas je imanje u potpunosti zapušteno, dvorac urušen, posljednji vlasnik ovog imanja grof Josip Bombelles u ratu je zatvoren i ubijen (1942). Njegov sin Joseph Bombelles pobjegao je iz Jugoslavije i nastanio se u Americi. Tamo je stekao ugled i bio cijenjen ekonomist i sveučilišni profesor. Zalagao se kod predsjednika Busha (1992.) zastupajući interese Hrvatske, a za brojne zasluge na tom polju dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je ordenom Hrvatskog pletera. Kao doktor emeritus, umro je 5. kolovoza 2011.g. Dvorac Opeku, Zelendvor lovište te, arboretum ostavio je u vlasništvo Akademiji znanosti i umjetnosti uz suglasnost da se imanje obnovi i privede svrsi- iako od 1946 godine on nije bio ni formalni vlasnik imanja (imao je pravo na povrat oduzete imovine u novoj Hrvatskoj ali se odrekao tog prava).Tako je lula s grbom ove obitelji dospjela čak do Imotskog i spletom čudnih okolnosti postala dio duhanske zbirke u našem muzeju. Kako se to dogodilo možemo samo pretpostavljati?Nemirna poslijeratna zbivanja, upad oslobodilačke vojske na imanje Bombellijevh, protjerivanje vlasnika, te provođenje nacionalizacije, bili su samo korak do devastacije, pljačke i uništavanja ovog uzornog posjeda. To je kraj priče jedne od najstarijih evropskihobitelji čiji korijeni sežu još u daleko 11. st. a završava se ovdje u Hrvatskoj u 20.st. Još za života kontaktirala sam gospodina Josepha Bombellesa prilikom jednog njegova boravka u Zagrebu (2003), i poslala mu fotografiju lule tražeći od njega neke pobliže podatke ili bilo kakva saznanja koja je sačuvao u memoriji iz svog djetinjstva vezano za ovu lulu. Možda, kojem članu obitelji je pripadala, kod kojeg majstora jer naručena, za koju prigodu i sl.? On mi je napisao vrlo ljubazno pismo i odgovorio kako je siguran da lula nije pripadala njegovu ocu, jer je bio nepušač, ali mišljenja je da je mogla biti vlasništvo njegova djeda grofa Marka. No, kako je on imao samo dvanaest godina kada je izbačen iz dvorca, a pred njegovim očima vršila se pljačka i otimačina ne sjeća se lule kao ni mnogih drugih predmeta sa imanja. Svakako želio je da ostanemo u kontaktu da ga izvijestim o daljnjoj sudbini lule, jer ga je zanimalo sve što je vezano za prošlost obitelji.

Snježana Tonković

Obitelj Franceschi

Antun Toni Franceschi i Antica rođ. Radišić sa kćeri Vanječkom (1920.-2012.) i sinovima Antom Tonijem (1926.-2013.) i Franom Kekom (1928.-2012.) 1929. godine-

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Šiško

Konj Šiško koji je vukao malu kočiju s kojom je dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) posjećivao svakog bolesnika u Imotskoj krajini. Konja drži dr Milina osmogodišnja kći Marija, a na konju je dvogodišnji sin Veljko.

Fotografiju je 1916. godine snimio dr Mile Vuković

Dr Mihovil Mile Vuković

Dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom, u obiteljskoj kući na Pjaci od oca Bariše (1834.) i majke Dome Glibota (1844.). Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te je diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču. Nakon završenog studija medicine dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek. Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje jer je posjećivao baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”.Tome se može dodati da je dr Mile Vuković bio liječnik, političar i najviše čovjek koji je postao legenda imotskog kraja. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Dr. Mile Vuković kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr. Mile Vuković oženio se za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina 1907. godine u Imotskome, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović.Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.” Dr Mihovil Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija (Atelier Pokorny Wien) dr. Mile Vukovića snimljena 1907. godine u Beču na bračnom putovanju u obiteljskoj je arhivi

Imotski 1935. godine

GOSPOĐA MARČE

Žao mi je ali u ovoj priči bit će u upotrebi riječi u originalu jer usuprotnom ne bi mogle izrazit duhovitost osoba koji su sastavni diopriče. Gospođa Katica Marče je žena uglednog veterinara Mate. Spadaju u bogatije obitelji. Porijeklo vuku iz Splita, a u Imotski su došli početkom 1855. kao trgovci. U njihovom podrumu bio je badanj (velika bačva za vrenje grožđa) na koji se do vrha penjalo na skalama koliko je bio velik. Ona se jedne srijede na pazarni dan uputila sa svojom služavkom u kupovinu. Prodavač iz Duvna (današnji Tomislav grad) sjedi na tronošcu i prodaje krumpire. Gospođa svojoj služavki upire prstom koji će krumpir izabrati i staviti u vrećicu, i tako prevrće služavka krumpire i pomalo iritira prodavača. Prodavač u ustima puši cigaretu koja mu je skoro dogorjela u ustima i iznerviran radnjom i naredbom gospođe Marče reče: Ajdete vi, gospođo u guzicu. i ostavite se mojih krumpira. Takvu uvredu gospođa Marče u životu nije doživjela. Ugledna gospođa odlazi po pazaru potražiti redara da ureduje i da kazni i posebno zatraži ispriku tog seljaka prema njoj uglednoj osobi. Nakon nekoliko minuta pronađen je redar, ispričana je verzija priče gospođe Marče i redar stupa u akciju. Svi troje: redar, gospođa Marče i njena sluškinja kao svjedok događaja dolaze do seljaka koji je prodavao krumpir. Redar propisno obučen u službenoj uniformi, k tome i poznanik ugledne gospođe odlučnim glasom zatraži ispriku od prodavača govoreći: Ajde, povuci riječ. Duvnjak podigne glavu izvadi cigaretu iz usta i reče: Pa neka gospođa izađe iz guzice.Petar Nikolić (2023.) “Život dida Petra”

Fotografija u obiteljskoj arhivi

U borima dr Josipa Mladinova 1941. godine

Jezerska dica u borima dr Josipa Mladinova 1941. godine. Stoje s lijeva: Ružica Bušić, Ljuba Čubina, Korina Tonković, Senka Dubravac, Marija Vuković Jelavić, Hrabri Rako, Gordana Borić, Vanja Marendić i Marija Cicina. Sjede s lijeva: Tanja Rako, Zvone Bušić, NN, Ljerka Rako i Vanja Rako.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

c

Prvi automobil u Imotskom

Prvi automobil u Imotskom u vlasništvu dr Mihovila Mile Vukovića ispred kuće Trucccolo 1912. godine. U autu koje je bilo velika senzacija za mali gradić naprijed sjede šofer i dr Koloman Jerković, a iza je dr Mile Vuković (1871-1943) te nepoznata žena. Fotografija je reproducirana u razglednicu poslanu iz Imotskog 1912. godine u Spljet gospođici Slavki Bitanga, kćeri dr. Augustina uz tekst “Uspomena našeg putovanja”. Fotografija je devedesetih objavljena i u listu Imotska krajina.

Izvor: Arhiva obitelji Radovinovic Jagul

Razglednica dr Josipa Mladinova

Suvremene tehnologije sve više potiskuju slanje pisama klasičnom poštom. Zaboravili smo kako je lijepo kad nas poštar iznenadi razglednicom ili pismom i kako izgleda komunikacija kroz rukom napisano pismo.Dr. Josip Bepo Mladinov učestalo se dopisivao pred ženidbu sa zaručnicom Karmelom Tocigl koja je živjela u Splitu. U jednom pismu među ostalim piše:”….:Kada dođeš ovdje živjeti vidit ćeš kako je lijepa priroda, Perinuša i sve, a ima drugih ljudi s kojima češ se moći družiti….”. Zaručnici je 23. svibnja 1916. godine iz Imotskog u Split poslao razglednicu Kamenmosta i u kojoj je (talijanskim jezikom) napisao:Draga KarmelaNadam se da ćeš biti mirna, pošto si primila ono pismo od moje mame. Danas sam napravio prvu đitu sa kočijom u ovom mjestu. Vrlo je romantično oko Imotskoga. Puno pozdrava i poljubaca

Tvoj Bepo

Razglednica u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Pučka i Građanska škola u Imotskom 1925. godine

Pučka i Građanska škola u Imotskom 1925. godine. Do škole je hotel Zagora (Dunda). Lijevo je zid dvorišta Nike Vučemilovića na kojem je često bio njegov gavran koji je govorio par riječi. Ispred zida je u kaputiću je Zvone Lončar (star 13 godina) i mali Veseljko Rako. U autu su: Ante Bralić, Toni Colombani i Toni Franceschi. Inicijator gradnje nove školske zgrade bio je najuspješniji Načelnik Imotskog svih vremena Josip Tripalo (1862.-1929.) uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Školska zgrada građena je od 1909. do 1911. godine te “Skrblju općine i ljubitelja prosvjete svečano blagoslovljena i otvorena dne 4. listopada 1911. godine”. Prvi ravnatelj Građanske škole bio je Anđeo Bitanga (1863.-1942.), a među prvim zaslužnim imotskim učiteljima bili su: Pavao Bezić, Martin Pera, Ivan Bulić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić, Ante Markota. Prve poznate učiteljice bile su: Ruža Gentilini, sestre Kornelija i Neva Murvar, sestre Jelka Kalafato Domljan i Marija Kalafato Benković, Marija Dijaković Franceschi.

Razglednica u obiteljskoj arhivi