Zabavište 1931.

Stari Imotski

Dana 14. listopada 2026. godine navršilo se 118 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. godine odlučio je dovesti časne sestre franjevke u Imotski radi odgoja i pouke djece u zabavištu i sirotištu. Franjevke su došle u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Zabavište 1909. godine pohađa 22 djece, a 1910. godine broj se povećava na 38. Godine 1911. zabavište pohađa 37 djece, školu ručnog rada 30 djevojaka, školu za jezik 20 polaznika. Za ondašnji mali Imotski to je bio velik broj. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću na privremeni smještaj primila ih je Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), supruga dr Antonia Mazzi i kći jedinica Andrije Laurića, predsjednika imotskog suda. Casne sestre zatim prelaze u kuću Javne dobrotvornosti koju je 1847. godine sagradio Andrija Laurić i ostavio je ustanovi za siromahe. One će u toj trošnoj kući ostati sve do 8. 12. 1910. godine kada sklopaju pogodbu sa Petrom Benzon za kupnju njegove velike kuće. Cijena joj je bila 55.000 kruna te su časne novac pozajmile od Veresijskog zavoda u Zadru. Nakon završetka II. svjetskoga rata časne sestre su se 1945. godine sklonile u Franjevački samostan, gdje ostaju sve do 1966. godine. Općina im je dala iznos od 12 miliona dinara, s kojim novcem su kupile kuću dr Šime Pelicerića. Nakon što su više puta bile prisiljene mijenjati mjesto stanovanja od 1976. godine sestre franjevke konačno prebivaju u vlastitoj kući koju su im darovali Danica i Norbert Vučemilović. Zabavište za djecu kojeg su vodile sestre franjevke radilo je do II svjetskog rata kada postaje državno dok je sirotište prestalo s radom uoči II. svjetskog rata. Časne sestre su aktivno sudjelovale u školstvu Imotskoga i van svoje kuće. Tako je časna sestra Benedikta Župančič, sestra slovenskog pjesnika Otona Župančiča radila kao nastavnica u Građanskoj školi u Imotskome. Iznenada je umrla u prosincu 1916. godine i što je malo poznato pokopana je na imotskom groblju Gospe od Anđela. Nakon I. svjetskog rata Općina je povjerila časnim sestrama vođenje pučke kuhinje u Imotskom.. Između dva rata zabavište je vodila sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke podučavala je sviranju klavira. Stotine Imoćana prošlo je kroz glazbenu školu časnih sestara franjevki, a mnogi i mnogi su kod časnih dobili svoju prvu glazbenu naobrazbu. Od osnivanja Republike Hrvatske časne sestre iz svog samostana vode crkveno pjevanje i drže vjeronauk u Imotskom, Prološcu, Podbablju i Zmijavcima.
Na fotografiji snimljenoj 1931. godine su djeca iz zabavišta, a s njima je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora

Fra Vjeko Vrčić (1967) Odjeci
Fra Vjekin vijek (2013), prilagođeni dijelovi teksta “Časne sestre u Imotskom”

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Ispred autobusa

Stari Imotski

Dinko Borić, Filip Vučemilović, učitelj Stipica Anić i prijatelji ponosno poziraju ispred novog autobusa 1936 godine na imotskoj Pjaci ispred Suda. Dinko Borić (1906-1990 ) i brat Miljenko, vlasnici “Autobusnog poduzeća Borić-Imotski” od 1930. godine dobili su koncesiju za liniju Split-Imotski-Široki Brijeg-Mostar. Jožef Peterca, vlasnik karoserijske radnje iz Koseze kraj Ljubljane radio je karoserije na Mercedesima Braće Borić te je u Tehničkom muzeju Slovenije izložena fotografija autobusa braće Borić. Braća Borić te prijevoznici Ante Bušić i Josip Figura imali su u vlasništvu 14 autobusa koji su držali više linija s Imotskim nego sto ih ima u danasnje vrijeme. Stajalište za autobuse bilo je oko rotora ispred Suda prema ulazu u Modro jezero. Biljetarnica za prodaju karata bila je u kući Ante Bušića. U garaži do Bušičeve kuće servisirali su se autobusi uglavnom Saureri, Manovi i poneki Mercedes. Na zgradi današnjeg hotela Emotheo, tada kući Marendić bila je tabla s natpisom “Stajalište autobusa”.

Fotografija u arhivi Ivana Borića

Vozni red

Stari Imotski

Povijesni dokument na kojem je vozni red i cjenik vožnje za autobusni saobraćaj na redovnoj svakodnevnoj liniji Split – Imotski – Mostar. Dokument je važeči od 15. travnja 1938. godine, a prijevoz su obavljali prijevoznici Braća M. i D. Borić te A. Bušić i J. Figura iz Imotskog.
Linija je povezivala Split i Mostar kroz brojna mjesta u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Neke od glavnih stanica navedenih u voznom redu su:
Split (polazna/dolazna točka)
Žrnovnica, Srinjine, Tugari, Gata, Zvečanje, Šestanovac
Lovreć, Studenci, Krivodol
Imotski (važno čvorište na ruti)
Posušje, Vir, Kočerin, Široki Brijeg, Žovnica
Mostar (završna/dolazna točka)
Dnevno je autobus kretao iz Splita u 8:30 ujutro, u Imotski je stizao u 12:10, a vožnju je završavao u Mostaru u 15:35.
Polazak iz Mostara bio je rano ujutro u 6:00, dolazak u Imotski u 9:15, a dolazak u Split u 13:50.
Posebna linija Imotski – Studenci – Split vozila je ponedjeljkom, četvrtkom i subotom s polaskom iz Imotskog u 4:30 ujutro te povratkom iz Splita u 15:00. Nedjeljom je autobus iz Imotskog za Split kretao u 13:30.
U središnjem dijelu dokumenta nalazi se velika tablica koja prikazuje cijene karata u tadašnjim dinarima između svih usputnih stanica.
Na dokumentu se vidi službeni pečat i rukom pisana bilješka plavom tintom koja spominje odobrenje voznog reda od strane Banske uprave u studenom 1939. godine.
U dnu teksta istaknuto je da ova linija predstavlja “najjeftiniju i najudobniju vezu Dalmacije, Hercegovine i Bosne sa Jadranskom obalom”. Također se navodi da autobusi imaju osigurane priključke za druga mjesta poput Ljubuškog, Čapljine, Tomislavgrada (tadašnjeg Duvna), Livna i Bugojna.

Dokument u arhivi Ivana Borića

Ivan Gudelj

Stari Imotski

Ivan Gudelj rođen je u Imotskom od oca Marijana i majke Ane rođ. Gudelj 21. travnja 1960., a umro u Zagrebu 2. rujna 2026. Odrastao je u Zmijavcima gdje je u djetinjstvu bio ministrant u župnoj crkvi Svih Svetih. Kao statist glumio je seosko dijete u jednom prizoru serije Prosjaci i sinovi. Zanimljivo je da je Ivan razmišljao o odlasku u svećenike zajedno sa cjeloživotnim prijateljem fra Vinkom Gudeljem, župnikom u Prološcu , ali kako je sam izjavio ipak se odlučio za nogomet. Nogomet je počeo igrati u Mračaju iz Runovića, odakle je u dobi od 15 godina stigao u Hajduk. Iznimno skroman i povučen momak iz Imotske krajine trenirao je do iznemoglosti te je već sa 17 i pol godina debitirao za prvu momčad Bilih, a zbog svoje snage, radijusa kretanja i taktičke zrelosti brzo je postao nezamjenjiv. Početkom 1980-ih izrastao je u jednog od najboljih igrača Hajduka i tadašnje lige. Ivan Gudelj bio je kapetan Hajduka i najmlađi kapetan u povijesti reprezentacije bivše države, igrao je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj te Europskom prvenstvu 1984. u Francuskoj. Posljednju utakmicu odigrao je 13. rujna 1986. godine u Splitu. U 75. minuti utakmice kapetan bijelih srušio se na travnjaku ne pokazujući znakove teže ozljede. Dok su ga iznosili s travnjaka, splitska publika mu je zviždala zbog “simuliranja”.
Jednog od najboljih nogometaša svoje generacije, kapetana, lidera i igrača svjetske klase kojem je samo nebo bila granica spriječila je bolest što je bio nemjerljiv gubitak za Hajduk te hrvatski nogomet.
U Ivanovoj biografiji “Hajdučka priča” Blaža Duplančića ovako je opisana drama velikoga nogometaša:
“Ivan je tada doživio šok kakav se teško može opisati. Nije ni vikao, ni jecao. Hvatao se za glavu i činio neke nesuvisle pokrete rukama. Bio je kao u nekome bunilu. Danima je poslije bio u šoku. Ništa mu se nije jelo, nije želio sjediti za stolom s drugima i želudac bi ga počeo boljeti od gladi. Riječi utjehe, pa makar dolazile i od najbližih, parale su mu dušu…”.
Ivana Gudelja, viteza Imotske krajine cijeli život kao da je pratila neka zla kob nanoseći mu goleme ožiljke na duši. Starija sestra Ljiljanka Ljilja kao djevojčica doživjela je nesreću i gotovo oslijepila, njena kćer je poginula, supruga Mirjana preminula je u 45. godini života, a Ivan, jedan od najnadarenijih igrača koje je Hajduk ikada imao, sa samo 26 godina morao je nogometu reći zbogom. Umjesto u madridskom Realu, Ivan je zbog hepatitisa B završio u bolesničkoj postelji. Karijeru je okončao u suzama, zaustavljen na vrhuncu karijere, kao jedna od najvećih nadolazećih europskih nogometnih zvijezda. Zvali su ga Beckenbauer iz Zmijavaca.
Gostujući u jednoj TV emisiji Ivan je izjavio: ”U mojoj obitelji je nažalost i bolesti i smrti, ali to jednostavno prihvatiš. Tako i s prekidom nogometne karijere. Nikad se nisam pitao zašto se to meni dogodilo. Znate postoje i gore stvari kod obitelji i moramo razumjeti da nismo sami na svijetu, vjera u Boga me izvukla!.Izgradio sam sebe duhovno, završio sam fakultet u 42. godini. Svaki ispit da ne padnem u depresiju mi je bio posebna radost, a diploma posebno ushićenje kao da sam osvojio neki trofej…”
Nakon naglog okončanja igračke karijere, diplomirao je kineziologiju i uspješno radio kao trener. Kao instruktor za Dalmaciju Hrvatskog nogometnog saveza regrutirao je brojne proslavljene hrvatske reprezentativce. Darijo Srna, Luka Modrić, Ivan Perišić, kao i Ivica Olić, Niko Kranjčar, Vedran Ćorluka…, svi oni prošli su kroz majstorske Gudeljeve ruke, stasajući u vrhunske svjetske nogometne klase.
Oženio se za Mirjanu Čaljkušić Ivanović iz Imotskog 1988. godine. Vjenčani kum bio mu je Ivica Todorić. Mirjana je bila nesuđena pjevačica Magazina no kako je bila u trećem mjesecu trudnoće, nije prihvatila ponudu. Bila je posvećena samo obitelji.Preminla je sa samo 45 godina, 2015. godine izgubivši bitku s teškom bolesti..U braku su rođene kčeri Ivana i Đana. Ivana Gudelj Tešija uspješna je glumica u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, majka je kćeri Noemi i Grete, a mlađa kći Đana nedavno se udala. Prije tri godine sklopio je brak s partnericom Majom Kovačević.
Ivan Gudelj mnoge je dotaknuo svojim životom, brojni ljudi ga pamte s ljubavlju, a njegova znanja, vrijednosti i ljudskost nastaviti ce živjeti kroz generacije koje je odgajao….

Ivane, veliki sine Imotske krajine počivaj u miru Božjem u zemlji svojih pradidova!

Anamaria Marušić Tonković

Uspostava Mocenigove linije i podjela Imotske krajine na Mletačku i Osmansku

Stari Imotski

Drugi Morejski rat ili „Mali rat” između Republike Sv. Marka (Venecije) i Osmanskog Carstva započinje 1714. godine, a potrajati će do 1718. godine. Ratne operacije su se vodile na širokom području od Moreje (Peloponeza), Sjeverne Albanije, Crne Gore i Dalmacije. Ovaj rat je ujedno i zadnji rat između ove dvije sile koji je za Imotski kraj imao presudnu važnost u njegovom oslobođenju i ponovnom pripajanju kršćanskom svijetu. Kako sam rat nije krenuo dobro za Mletačku stranu koja nikako nije mogla iskoristiti Habsburške pobjede nad Osmanlijama na Sjeveru, Generalni Providur za Dalmaciju Alvise III. Mocenigo pritisnut od Venecijanskog Senata priprema ratne operacije u Dalmaciji i Crnoj Gori kako bi pokušao okrenuti ratnu sreću. Jedan od ciljeva ratnih operacija u Dalmaciji je bilo osvajanje Imotskog. Mocenigo dobivši od Senata dozvolu za prikupljanje vojske i napad na Imotski, okuplja u vojnom taboru kod Trilja 6 000 pješaka od čega 2 489 profesionalna vojnika iz Švicarske i Njemačke te 1 400 konjanika. U Zadvarju se glavnina vojske uspješno spojila sa topničkim konvojem iz Omiša pod zapovjedništvom contea Paola Caralipea i 23. srpnja 1717. godine krenula prema Imotskom. U Imotsko polje Mocenigo je prispio 25. srpnja gdje je odmah vojsku razvio u punu ratnu formaciju. Prema zapovijedima Varoš je osvojio guvernadur Omiša Zuanne de Franceschi koji je otpočeo prve sukobe s Osmanskom posadom u tvrđavi. Utvrda u Imotskom je brojila 130 vojnika sastavljenih od domaćih Turaka i profesionalnih vojnika. Zapovjednik utvrde (dizdar) odbija predaju uzdajući se u nepristupačnost utvrđenja i jakog predziđa (Falsa braga) koji je utvrdu činio teško osvojivom kao i mogućim pojačanjima iz Hercegovine. Mocenigo je poslao dvije ratne formacije prema Duvnu i Ljubuškom kako bi spriječio dolazak osmanskog pojačanja. Opsada utvrde započinje 27. kolovoza 1717. godine. Nakon početnih neuspjeha ratna sreća se okrenula u korist kršćanskih snaga. Jedna bomba koju su bacili branitelji izazvala je požar koji se proširio na košnice blizu utvrde. Zaštićeni gustim oblakom dima domaći morlaci uspijevaju se popeti na predziđe i otvoriti vrata kroz koja su nahrupili profesionalni vojnici iz Njemačke i Švicarske. Branitelji su se povukli u Citadelu (središnji i najtvrđi dio utvrde) i dalje aktivno dajući otpor. Radi nedostatka opsadnih topova kao i nemogućnosti zauzimanja posljednje djela utvrde na juriš, jedino rješenje bilo je kopanje laguma (podzemni rov) i postavljanje mine pod zidine citadele. Branitelji su uspješno spriječavali kopanje laguma te je tek nakon dva dana i 27 ljudskih gubitaka, trudom inženjera Battiste Camozzinija postavljena mina. Branitelji uvidjevši da je svaki otpor uzaludan i pojačanje neće doći pristupaju pregovorima i predaji utvrde. Predaja je izvršena 1. kolovoza 1717. godine. Međutim rat je potrajao još godinu dana i osvajanje Imotskog je zadnje teritorijalno proširenje Mletačke republike u Dalmaciji. Rat je završen 21. srpnja 1718. godine mirom u Požarevcu. Iako je u ovom ratu Venecija uspjela obraniti Jadran od Osmanlija izgubila je ogromne posjede na Peloponezu i pala je u red drugorazrednih sila Europe. Imotski postaje „acquisto nuovissimo” (nova stečevina) ili kako je cinično jedan dalmatinski pisac napisao „La Repubblica aveva ceduto un regno per una mosca” (Republika je zamijenila kraljevstvo za muhu). Nakon potpisanog mira gdje je Venecija relativno loše prošla u odnosu na Habsburšku monarhiju, pristupilo se dugotrajnom procesu određivanja i uspostavljanja novih linija razgraničenja. Nažalost okončanjem rata nije vrijedilo načelo „uti possidetis” (kako posjedujete) što bi za Veneciju značilo zadržavanje svih novoosvojenih teritorija u Dalmaciji i Hercegovini, već su se pregovarale nove granice prema zadanim pravilima. Proces uspostavljanja novih crta razgraničenja između Venecije i Osmanskog carstva ima svoju dugu povijest i evoluciju. Ukratko nakon potpisivanja mira zaraćene strane šalju svoja diplomatska poslanstva s uputama na teren gdje se treba povući granica kako bi ispregovarala što bolje uvjete novih linija. Ukupni proces je nimalo jednostavan i često dugotrajan. Diplomatska poslanstva su često činila više stotina ljudi npr. koncem Prvog Morejskog rata Venecijanski diplomat Giovanni Grimani je došao u Dalmaciju s poslanstvom od 100 konjanika, 100 pješaka, 250 podanika koji su se brinuli za konje i logistiku, 100 ljudi užeg savjetničkog kruga, tajnikom, 3-4 prevoditelja, kartografom, 6 trubača i dva liječnika, a osmanska poslanstva su često bila mnogobrojnija. Senat je na čelo pregovaračkog poslanstva za Imotski postavio generalnog providura za Dalmaciju Alvisea III. Moceniga. Kako su tekli pregovori možemo pratiti iz izvještaja mletačkog nuncija Alessandra Aldobrandinia, naslovnog nadbiskupa Rodosa. Aldobrandini početkom ožujka 1719. godine javlja Rimu kako je Mocenigo završio uređenje granica na jugu te se očekuje njegov dolazak u Split kako bi nastavio s pregovorima oko razgraničenja kod Imotskog i na području preko Cetine do Prologa. Krajem travnja iste godine Mocenigo piše Senatu da se dovršava razgraničenje oko Neretve te da će se nakon toga pristupiti onom kod Imotskog. Nuncij Aldobradini 17. lipnja potvrđuje kako se razgraničilo područje oko Vrgorca te da se pristupa onom oko Imotskog; procjena je kako će pregovori potrajati sve do listopada 1719. godine. Nuncij je 23. rujna javio Rimu da Mocenigo još uvijek čeka odgovor oko prijepora oko granica i kako već nekoliko mjeseci boravi u taboru kod Imotskog. Dana 28. listopada u Veneciju pristiže Mocenigovo pismo u kojem izvještava o smrti turskog povjerenika Mehmeda-efendije Šabe što odgađa pregovore do imenovanja novog povjerenika, vjerojatno do proljeća sljedeće godine. Mocenigo u pismu izvještava kako je pokojni turski povjerenik bio najtvrđi mogući pregovarač, ali je uspio ublažiti njegove stavove jer mu je ustupio liječnika Castellija da se brine o njemu. Na kraju u iščekivanju novog turskog povjerenika Mocenigo napušta prije zime Imotski i odlazi prema Sinju. U pregovorima su se često koristili različite metode i načini smekšavanja suprotstavljene strane. Od darivanja, potkupljivanja, pritisaka različitih vrsta. Sve je bilo dozvoljeno u postizanju što bolje pozicije pod uvjetom da Visoka Porta i Mletački Senat nikad ne doznaju za određene radnje. Novi mletački nuncij Gaetano Stampa 28. rujna 1720. godine izvještava da je na područje Imotskog napokon stigao novi turski povjerenik, ulogorili su se u Studencima odakle su počeli pregovori o razgraničenju od Prologa južnije za koje se pretpostavlja da će potrajati 50 dana. Konačni dokument razgraničenja je ipak potpisan tek sljedeće godine 8. lipnja 1721. Mletačka republika i Osmansko carstvo su svoje granice utvrđivale na sljedeće načine. Linija razgraničenja u nenaseljenim područjima se gotovo uvijek povlačila duž prirodnih prepreka ili granica, poput planina, brda, rijeka ili gustih šuma. Kada bi se na nekom području uspostavila linija razgraničenja ona se obilježavala piramidalno naslaganim kamenjima koju su Mlečani nazivali masiere ili Dalmatinci unce. Često su na kamenja bili uklesani križ ili polumjesec. Kod gradova i utvrđenja postojala su dva principa povlačenja granica. Prvi je „tiro di cannone” ili topnički hitac u slučaju kojeg bi se polukružno s utvrđenja ispucavale topničke kugle u zadanim smjerovima te se tako povlačila granica koliki je domet topničkog hica. U Imotskom postoji narodna legenda kako je tako nastala granica na našem području, ali ovakav princip uspostave granice se gotovo uvijek koristio kod uspostavljanja morske linije razgraničenja. Uzevši pritom kako je domet najvećih opsadnih ili obalnih topova tog vremena ovisno o vremenu i barutu graničio od 1.500 metara do 3.000 metara, možemo slobodno zaključiti kako se vjerojatno nije koristio ovaj princip kod Imotskog. Drugi princip onaj vjerojatniji u slučaju Imotskog je „ora di cammino” ili sat hoda. Prvo se trebalo dogovoriti sat hoda čega? Mletačka strana je često pokušavala progurati sat vremena konjskog jahanja, takve primjere možemo naći kod Zadra nakon Prvog Morejskog rata, ali Turska strana ih je gotovo uvijek odbijala. Imamo primjere iz Osmanske povijesti gdje se koristio u određenim područjima sat hoda deva, ali u Dalmaciji je to gotovo uvijek bio sat hoda čovjeka. Odredila bi točka s koje hodač kreće, najčešće je to bila utvrda ili nekakav centar grada. On bi s te točke ujednačenim ritmom morao hodati sat vremena, nakon kojih bi stao i tu se postavljala unca, proces bi se ponovi polukružno u zadanim smjerovima. Ritam kojim je hodač trebao hodati je utvrđen od Giovannia Grimania još u Prvom Morejskom ratu, a to je da hodač mora u četvrt sata napraviti 1057 koraka. Ovim principom je uspostavljena granica prema Osmanskoj Hercegovini kod Imotskog ako uzmemo u obzir kako se granica na ovom prostoru nije puno mijenjala tijekom stoljeća. Ipak čini se kako je Mletačka strana dobila malo više od sat vremena hoda pod uvjetom da se krenulo s Topane ili Bazane, udaljenost bi bila bliža dva sata hoda od tih točaka do današnje granice. Odgovore možda treba tražiti kod povlačenja neprirodne granice u Imotskom polju, gdje je granica povučena u korist Osmanske strane (prema predaji Turska strana zlatom je podmitila mletačke službenike i mjernika Cavrovića) i tako nastaje Gornja i Donja Bekija ili ostatak koji je pripadao Imotskom kraju. 8.lipnja 1721. otrgnut je granicom koja se zove Mocenigova linija i pod upravom je Hercegovačkog sandžaka. Ova neprirodno povučena granica je bila smetnja narodu koji je živio s obje strane. Postojalo je kroz stoljeća više prijedloga da se Gornja i Donja Bekija pripoje Imotskom području pogotovo za vrijeme Austrijskih uprava u Dalmaciji. Kako je stanovništvo ovih prostora i dalje nastavilo živjeti kao i prije prelaziti granicu i dolaziti u Imotski postojala je opasnost proširenja različitih bolesti koje su harale Osmanskim Carstvom, nažalost uprave se nikada nisu odlučile na takav korak. Danas su nam ostale predaje poput legende o topovskoj kugli, topu i granici koje treba čuvati i u svakoj prigodi ispričati, ali ostala nam je i granica koja je izdržala izazove vremena. Mijenjala su se Carstva, propadale Monarhije, ratovi, gladi i bolesti, ali Imotski kraj još uvijek živi uz Mocenigovu liniju.

Branimir Leko

Na fotografiji dio karte Imotske krajine nakon 1717. godine, autora Bartola Rivere, Zavičajni muzej Imotski. 

Topana

Stari Imotski

Vrata Topane i pogled na staru crkvicu 1967. godine….
“…. Za tvrđavu se govori da je u starini pripadala Hercegu Stjepanu, a u zidinama je nađen kamen s natpisom koji podsjeća da ju je obnovio Ljubomir koji je navodno bio bosanski knez prije provale Turaka….Jedan njen dio stoji iznad stmoglave klisure nad jezerom, nad provalijom od 600 stopa dubine…..Na ulazu u tvrđavu stoji crkvica s obilježenom godinom 1709., a na uglu prolaza koji vodi do dvorišnog stubišta stoji okrugla kula, sazidana kao i sve ostalo od kamena, a do nje neporušen komad zida u kojem je navodno skriveno tursko oružje. Cijela tvrđava ima oko 48 koraka dužine, nepravilna je tlocrta, prilagođena oblicima litica, ali premda je nepristupačna s jezerske strane, u današnje se vrijeme ne bi mogla dugo opirati, jer su od nje viši brežuljci na jugoistoku…. Mlečanima je vlasništvo nad njom potvrđeno mirom u Požarevcu, ali s vremenom je prestala biti sjedištem posade i sad je u ruševinama…”

Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) Dalmatia and Montenegro, London 1848.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Stjepan Nino Ferrari

Stari Imotski

Slavni imotski ljekarnik mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908.-1993.) umro je prije 33 godine, 12. 07.1993. godine. Nino je sin ljekarnika Pasquala Paška Ferrari (1867.), doseljenika sa Paga, podrijetlom iz Italije i Imoćanke Klotilde Ligutić (1881.-1964.), kćeri Nikole koji su uz Nina imali i kći Rosinu (1906.) udanu za Slavu Raku (1897.). Paško Ferrari otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci, zatim je ljekarnu preselio u prizemlje kuće Jerković Između dva svjetska rata Paškal je sagradio kamenu kuću na Pjaci te je u prizemlju kuće smjestio ljekarnu koja je tu niz godina djelovala jer je njegov sin Nino nastavio ljekarničku tradiciju. Nino Ferrari završio je studij farmacije u Zagrebu te se po povratku u Imotski oženio za Zlatu Franceschi (1910.-1971.), kci Stjepana. U braku je rođena kći jedinica Renata Renica (1941.-2017.) koja je neko vrijeme radila u ljekarni nakon što je maturirala u imotskoj Gimnaziji. Generacije Imoćana pamte Nina kao savjesnog i mirnog čovjeka uvijek svima na usluzi. Za djecu je bio naročito dobar jer bi im uvijek davao karamele za kašalj. Nije mogao izgovoriti glas s već š tako da bi to djeci bilo jako smiješno. Po kazivanju Anđelka Stanića jednom su neki njegovi vršnjaci krali trešnje u vrtu tijekom popodneva dok je Nino spavao. No, on se probudio, otvorio škure i vidio kako mu kradu trešnje pa im je rekao da odmah siđu sa trešnje uz riječi:”Šramite se”. Svi su prasnuli u smijeh. Šjor Nino je mirnim glasom rekao: “Vidi še da ši pravi bandit”, te mirno zatvorio škure i nastavio spavati.
Nakon 1945. godine ljekarna obitelji Ferrari, kao jedna od istaknutih nacionalizirana je i postala dio državnog zdravstvenog sustava, a Nino je tu nastavio raditi kao ljekarnik do mirovine..Kako je Ninova supruga Zlata rano preminula on i Renica su bili oslonjeni jedno na drugo te su skladno i mirno živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Nino je dugi niz godina vozio opel kadet smješten u garaži kuće Radovinović Jagul te je gotovo svakodnevno išao sa svojom Renicom u šetnju na različite lokacije po Imotskom polju kamo bi se dovezli autom, a najčešće na Perinušu gdje je bila kuća Renicine majke Zlate. Obitelj Ferrari u Imotskom ugasila se smrću Renate Renice Ferrari 2017. godine čime je nestala muška i ženska loza poznate imotske obitelji.. Čuvena ljekarna Ferrari nažalost je zauvijek zatvorila svoja vrata, zasad je ostao njen jedinstven inventar ali koliko dugo?

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji snimljenoj 1964. na teraci kuće Franceschi na Perinuši stoje s lijeva: Renata Renica Ferrari, Mila Franceschi, Nino Ferrari i supruga Zlata te Sonja Franceschi, supruga Josipa Joze, poznatog novinara.

Fotografija u arhivi Mile Franceschi Hršak 

Ljekarna Ferrari

Stari Imotski

Ljekarna Ferrari snimljena u travnju 2026. godine…..U Imotskom su dugi niz godina djelovale ljekarne Kurrir na Pazaru i Ferrari na Pjaci. Apotekar Pasquale Paško Ferrari (1865.) koji je doselio iz Paga u Imotski otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci, a zatim je preselio u prizemlje kuće Jerković. Između dva svjetska rata Paškal je po projektu Krešimira Kreše Rake sagradio lijepu kamenu kuću na Pjaci te je u prizemlju kuće smjestio ljekarnu koja je tu djelovala dugi niz godina. Paško Ferrari vjenčao se sa Imoćankom Klotildom Ligutić (1881.-1964.), kćeri Nikole, a imali su dvoje djece Stjepana Nina i Rosinu. Rosina Ferrari (1906.) udala se za Slavu Raku (1897.) s kojim je imala dvoje djece Hrabrog i Ljerku. Mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908.-1993.) završio je studij farmacije u Zagrebu te se po povratku u Imotski oženio za Zlatu Franceschi (1910.-1971.), kci Stjepana. Nino Ferrari, legendarni imotski apotekar u svojoj kući nastavio je očevu ljekarničku tradiciju, a neko vrijeme u ljekarni je nakon što je maturirala u imotskoj Gimnaziji radila i njegova kći Renata Renica. (1941.-2017.). Nakon 1945. godine, ljekarna
obitelji Ferrari, kao jedna od istaknutih nacionalizirana je i postala dio državnog zdravstvenog sustava, a Nino je nastavio raditi kao apotekar do mirovine..Kako je Ninova supruga Zlata rano preminula on i Renica su bili oslonjeni jedno na drugo te su skladno i mirno živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Nino je dugi niz godina vozio opel kadet smješten u garaži kuće Radovinović Jagul te je gotovo svakodnevno išao sa svojom Renicom u šetnju na različite lokacije po Imotskom polju kamo bi se dovezli autom, a najčešće na Perinušu gdje je bila kuća Renicine majke Zlate. Poslije smrti svoga pape tiha, pažljiva i nenametljiva Renica je dok je mogla sama išla u duge šetnje po voljenom rodnom kraju kojem se zadnja pripadnica obitelji Ferrari 2017. godine vratila u vječni zagrljaj. Jedinstven inventar stare ljekarne Ferrari u kojoj se čuvaju i stare vage te posude za pripremu i čuvanje lijekova potrebno je konzervirati i sačuvati kao kulturnu baštinu Imotskoga.

Anamaria Marušić Tonković

Biokovo 1932.

Stari Imotski

Grupa Imoćana na Biokovo 1932.godine, istraživanje ledenica i jama u organizaciji Imotskog športskog kluba.
U grupi Imoćana su: Zvone Lončar, Miloš Knežević, Miro Tripalo, Ivan Dubravac, “Gale” Čelan, Ante Tonko Tripalo, Ljubo Lončar, Simplicio Mostarčić, Paško Anić, Ante Đuka, Veljko Vuković, Miro Pušić, Tino Benković, Mile Delić, Mile Đuka, Anteša Lončar, Stipe Štambak Ivan Rako, Nino Ferrari, Miro Mostarčić, Luka Vuković i Julije Vučemilović te vodiči.
Hrvatsko planinarsko društvo Imotski osnovano je 5. srpnja 1927. godine, kao podružnica Hrvatskoga planinarskoga društva pod imenom „Biokovo” Imotski te je jedno od najstarijih planinarskih društava u Dalmaciji. Prvi predsjednik društva bio je prof. Vid Petričević. imotski zet, neko vrijeme ravnatelj splitskre klasične gimnazije, a blagajnik Grmislav Radovinović rod.1899. (ne Grunislav kako se navod na stranicama drustva)., Društvo 1928. godine, prestaje s organiziranom djelatnošću, te je 3. lipnja 1938. godine osnovano društvo s novim imenom HPD „Imotska jezera”, jer je ime „Biokovo” u međuvremenu preuzelo novoosnovano planinarsko društvo u Makarskoj. Početkom Drugoga svjetskoga rata gasi se svaka aktivnost Društva.

Fotografija u obiteljskoj arhivi, fotograf Mihail Aleksandrov 

Kanjon Badnjevice

Stari Imotski

Kanjon Badnjevice nalazi se između Prološca i Ričica i dug je oko 3 kilometra. U svom sjevernom dijelu, na području Ričica i Bušanja, strane kanjona su nešto blaže, a južni dio je kamenit, strm i teško prohodan, na mjestima dubok oko 250-300 metara. Kanjon je nastao djelovanjem bujice Suvaje koja se iz nekoliko izvora i tokova nakupljala u dolini Ričica te je tekla prema Imotskom polju i Prološkom blatu. .Do 1918. godine, uređen je donji dio kanjona i izgrađeno pet kamenih pregrada te su se smanjile bujice koje su nadirale iz kanjona poplavljujući zapadni dio Imotskog polja. Izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni su prodori vode… Tvrđava “Badnjevice” nalazi se u kanjonu. s kojim je potpuno srasla. Njeni su se bedemi gotovo neprimjetno zavukli u zapadne klisure kanjona toliko da je se tek iz blizine jasno vidi. Sagrađena je krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća, kada se spominje kao posjed Stipana Vukčića Kosače kao “…castrum Prolesetza…”. … .

Kolorirana fotografija Badnjevica snimljena početkom 20. stoljeća u arhivi obitelji Josipa Brace Zena.