Dr Mihovil Mile Vuković

Godine 2023. navršilo se 80 godina od smrti dr Mihovila Mile Vukovića (1871.-1943.), velikog imotskog liječnika, političara i nadasve čovjeka koji je još za života postao legenda svog kraja. Rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom u obiteljskoj kući na Pjaci gdje je i umro 17. rujna 1943., godine. Otac mu je Bariša, kovač iz Grubina (1834.), a majke Domenica Dome Glibota (1844.). Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču 1903. godine. Nakon studija dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje. Posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr Mile Vuković oženio se 1907. godine u Imotskome za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina Bitange, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
Dr Mihovil Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Njegov zet ing Ante Jelavić u svojim memoarima piše: “…U mjesecu rujnu 1943. godine umro je moj tast u 72 godini života Tugovala je ne samo obitelj nego i cijela Krajina i dijelovi Hercegovine i Bosne. Usprkos ratnih opasnosti na sprovodu je bilo nezapamćeno mnoštvo svijeta. Bio je liječnik samaritanac, liječio je bez naplaćivanja, a siromašnima je plaćao i lijekove. Prigodom našeg vjenčanja, u znak zahvalnosti i štovanja prema mome tastu ljudi su donosili preskupe darove, koje smo mi opet morali vraćati darovateljima poznavajući njihove skromne mogućnosti…..”.
Dr Mile Vuković je u svom rukopisu “Stare imotske pričice” godinama bilježio zanimljive događaje i njihove sudionike kao i razne anegdote prilikom svojih obilazaka Imotske krajine i Hercegovine iz kojih se može puno doznati o običajima i načinu života imotskog sela i seljaka. U nastavku se daju 3 pričice objavljene i u listu Imotska krajina 1990- ih:
Automobil
Kako sam često morao ići udaljenim bolesnicima odlučio sam kupiti auto. Više se ne sjećam je li bio prvi u Krajini, ali to ovdje nije važno. Nego ja naučim voziti i tako začas završim najdalju posjetu. Auto sam ostavljao malo lijevo od dućana Jakova Borića, ispred stare kuće na poljanici. S južne strane je bio potporni zid visine bar pet metara. A iz njega je opet rasla ukrivo skoro vodoravno jedna murva. Jednom kad sam morao okrenuti auto, umjesto da ubacim u rikverc, ja pođem naprijed. I tako se začas nađem s autom na murvi. Nisam se smio ni maknuti da ne izgubim ravnotežu i ne srušim se u Šijelinu avliju. Sreća što su skočili ljudi, doveli konje te me istegli….. A ja auto prodao…..

Motorbicikla
Onda sam kupio motor, jer on ne može na stablo. Pa opet je bilo lakše doći u dalja sela bolesnicima. Tako jednom morao ići u Soviće, te ispred škole htio upaliti motor. Ali on nikako neće, morao sam sjašiti. Uhvatio volan, dao gas, a nogom žestoko pristisnuo kurblu. Motor upali, ali ne samo to, nego mi se otrgne iz ruku. Poleti nizbrdo prema Điradi, a ja za njim trkomice. On je brži, pa što ću, dohvatio kamenje da ga oborim…. Eto kako sam ostao bez motora i kupio konja….

Frigana jaja
Bio sam jednom kod nekog bolesnika u nekom zaseoku kod Posušja…Kad sam završio sa pregledom odem u neku zabitnu krčmu nešto pojesti…Krčmarica mi reče:”Nema ništa, već jedino jaja.”. A ja ću. nego:” Daj mi pofrigaj”. Ona uzme tavu i očisti je svojom pregačom…O ova je bila sva “zglancana” od masnoće i šporkice. Onda u tavu stavi masti i uze četiri jaja. Potom čučne da bi ih mogla razbiti u “nepromočivu” pregaču . Sad je to još i “žbatila” s dva prsta, onda ih iskrenula u tavu…. Dobar tek…..

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija snimljena 1942. u arhivi dr Veljka Vukovića 

Život dida Petra

Imotski ogranak Matice hrvatske objavio je knjigu „Život dida Petra”, autobiografske zapise 83-godišnjeg Imoćanina Petra Peruce Nikolića, dipl. ing. geodezije. Autor ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR koji već dugi niz godina sa Zlatkom Modrinićem, razvija za grafičku obradu podataka.Promocija knjige održana je 06. svibnja 2023. godine u Perucinom stanu u Diokliecijanovoj palači.

Knjiga je dostupna na linku u nastavku:

https://www.scribd.com/document/652169915/%C5%BDivot-Dida-Petra

BOŽJI MILJENIK U POETSKOM OKULARU
U uvodnom slovu ovog poetskog eseja o autoru Petru Nikoliću krenula bih od eksplikacije imena Petar. Ime Petar potječe od grčke riječi “pétros” što znači “kamen, stijena”. Duboko je ukorijenjeno u kršćanskoj tradiciji i jedno od najčešćih muških imena. U Novom zavjetu naziv Petar nosi jedan od dvanaest Kristovih apostola, ribar i brat svetog Andrije. Ime, koje dadoše roditelji svom nasljedniku, pun je pogodak „u sridu“. Bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što
ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi , kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da
je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli. Da, zaista, rijetko tko od nas može se pohvaliti da prikovan u invalidskoj stolici, neizlječivo bolestan, ima priliku i čast i milost Božju da ne izlazeći iz svoje kuće, meditira zagledan u planinu koja se ukopala u more u kojem se zrcale njena jutarnja i večernja divotna rumenila. I tako se naš Petar svaki dan iznova , sjedeći na taraci, vraća svojim korijenima, svome djetinjstvu kada je bio zdrav,bezbrižan dječak, prisjeća se visoravni i planinskih osvajanja vrhova s pogledom na Makarsku rivijeru i Zabiokovlje, na more i otoke i na nebo koje je tako milosrdno prema njemu i s kojega padaju latice ružine i miluju srce njegovo dobro. Na svijetu ima dobrih i loših ljudi. Neki se rađaju kao krasuljci ili tratinčice i rastu po livadama i znak su proljeća, a neki kao smrduljci, kao izuzetno otrovan korov kojeg je najbolje što prije iščupati kako bi spriječili njegovo širenje i osjemenjivanje. Neki ga zovu i kužnjak, pasja jabuka, bodljiva jabuka, đavolja truba, smrdljika, zli čičak itd…Na okućnicama ima sličnih biljaka, ali s ljepšim imenom-anđeoska trava. A ti si, dragi Petre krasuljak koji je nesebično darivao dušu prepunu dobrote i plemenite ljepote. Tvoja autobiografska knjiga zapravo je životopis koji nam kazuje sve najljepše o tebi. Ima u tvom opsežnom romanu iskrica, krijesnica koje kroz noć prolete i dotaknu nam dušu i suza krene. Mali su to, a tako vrijedni dragulji koji krase samo one rijetke među nama koji darujemo od srca i radujemo se
tuđoj sreći kojoj smo pripomogli. I zato si ti krijesnici koja je poput putokaza u tamnoj noći i uči nas kakvi bi trebali biti. Na tvom životnom putu, punom trnja, ali i sunca, znao si i pokleknuti, pa i pasti, ali bi svaki put ustao i koračao dalje. Pratili su te tvoji „sinjali“, znakovi koji su obilježavali put tvoj pun uspona i nizbrdica, a ti si im vjerovao i slijedio ih i tako se penjao, verao, kozjim stazama do planinskih vrhova daleko od zla i blizu tvoga Spasitelja i anđela. Tamo gore, na planini tvojoj ima jedan Sinjal s kojeg se vidi na sve strane i gdje misao se oslobađa muka i veriga i postaje slobodna poput orla krvi vatrene. I gore si bio svoj i dojio se vjetrovima i kišama zdravim, i mirisima trava i zato je srce tvoje tako puno suosjećanja prema slabijima i poniženima, gladnima i žednima ljubavi i ljudskog razumijevanja. Sve ovo , i puno više od ovoga pažljivi čitatelj pronaći će u tvom romanu kojeg si pisao zadnje mjesece, žureći i u silnoj želji da knjiga ugleda svjetlo dana i da sva svoja životna iskustva, svu muku, ali i ljepotu života preneseš na tvoju unučicu i unuka, ali i ostaviš zlatni trag svoga bogatoga, poštenoga življenja.Ovo je storija u kojoj etapu po etapu oslikavaš nam svoj životni put i hvala ti što nas vodiš sa sobom na putovanje u kojem mnogi od nas prepoznajemo i sebe. Ispred naših očiju nižu se pitoreskne slike tvoga Modroga i Crvenoga jezera, tvoj Imotski, tvoja kamena planina
Biokova koju domaći zovu Bijakovo kao i što Kamešnicu kamenu zovemo Kamišnica. Pratimo tvoje sretno, bosonogo djetinjstvo uz Modro krško jezero. Vidimo te ispod klisure i, kada jezero presuši, kako vi dječaci igrate na njegovom dnu nogomet. Legenda kazuje da su se prije vas tu igrali Vilenjaci i Vukodlaci. Uz tvoje odrastanje prati te i legenda o postanku Crvenog jezera zvana Gavanovi dvori.Imao si sreću što si slušao priče o vilama, o Vilinskoj pećini, Vilinskom počivalu. Crveno jezero je nastalo, kažu, kada se ispod nekadašnjih predivnih kamenih dvora velikog bogataša Gavana otvorila zemlja i tako se stvorilo jezero. A dvorac i silno njegovo
bogatstvo i dan danas su na dnu jezera. Dok čitam roman ŽIVOT DIDA PETRA vidim dječaka lica sretnoga, ozarenoga kojeg je brižna majka zagrlila, mazi ga i tetoši i u majčinom okrilju postaje sretan, smiren. Želim ti svim srcem da te anđeoske slike uspavljuju svaku noć sada kada ti je ta ljubav, toplina, zaštita itekako potrebna. I kada čuješ krik galeba iznad mora, želim da si sretan, ispunjen, i kada slušaš kako cvrčak cvrči, cvrči, želim da si uronjen u svoje djetinjstvo i da si opušten kao onih davnih ljeta kada si na pragu u svom dvoru sjedio, i kada se činilo da to zbor anđela
pjeva i kada sve je bilo moguće u dječjem, nevinom svijetu. Pišem ti, prijatelju dragi, ovaj esej satkan od iskrenosti i pohvala, divim ti se kako si uspio u nevjerojatno kratkom vremenskom roku u samo par mjeseci udahnuti život svom žuđenom romanu. Kažem namjerno žuđenom, jer tvoja je najveća želja da tvoja unuka Lucija i unuk Luka dobiju ovakvo dragocjeno nadarje od svoga dragoga, dobroga dida. I opet te u mislima pratim dok sjediš na svojoj splitskoj „tarasi“ i, zahvaljujući mašti, i sjećanjima, i uspomenama, ondolen cenera more sinje i stine sive gledaš. Mirliše Zagora tvoja ljuta, mila, muku ti taži i dušu blaži. Znam: fali ti propuv s Biokova i kalada s mora, fali ti Zagora tvoja zavičajna, i jezera tvoja, fali ti, eh, fali ti sve tvoje. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:
Z L A T N I T R A G
Sve vijek svoj ima
let čovjekov miran i tih
leptirov morao bi biti
čovjek je leptir kratka daha
planetu ovu na kratko posjeti
leti leti kroz vrijeme leti
brzo prebrzo leti preleti odleti
stanište napusti svoje
trag iza sebe ostavi
samo dobri
trag iza sebe ostave zlatni
nema leptira ružnih
samo ljudi ima ružnih

I na samom kraju eseja dodajem molitvu za Petra:
o, Gospe od Sinja,
svrni oči svete blage i na Petra.
Molitvu ovu na dar Tebi
lapišem srca i duše pišem.
Recenzentica Ljubica Šego, prof.

Recezentica, prof. Ljubica Šego.

Dogana 1950. godine

Čekanje na otkup duhana u dvorištu Duhanske stanice u Imotskom 1950. godine.
….Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamnošnju otkupnu stanicu Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac bi dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana, to se popularno zvalo- dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 01. studenog, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem bi se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom….Kvalitetu duhana određivao je procjenjitelj ili stimadur. Po kilogramu lista moglo se dobiti do 1,5 kruna. To je bilo više nego je težak mogao dobiti kao nadnicu za dan kopanja, koja je iznosila 1 krunu ili otprilike 10 kg pšenice. U doba Austrije isplata se obavljala odmah i to samo u kovanicama, nikad u papirnatom novcu,nKućanica bi tog dana išla s mužem u Doganu te je bila zadužena da novac od predaje duhana u sigurnosti donese navečer kući, Povratak kući s nestrpljenjem su očekivali svi ostali ukućani te bi se tada cijela obitelj skupila oko prebrojavanja novca i slušanja beskrajnih priča o događajima tog dana……

Snježana Tonković (2009.) Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom

Vilinsko počivalo 1943. godine

Modro jezero, srušeno Vilinsko počivalo snimljeno 1943. godine nakon razornog potresa 1942. godine. Prije  75 godina, usred Drugog svjetskog rata u rano ujutro, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute jedan od 6 najrazornijih potresa u povijesti na području Hrvatske pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jačina potresa iznosila je 6,2 po Richteru odnosno 9 stupnjeva po Mercalliju, a epicentar potresa zabilježen je na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine na dubini od 8 kilometara.Tlo se u Imotskoj krajini još danima nije smirilo, a nakon velikog potresa zabilježeno je više desetaka manjih potresa, a prva dva dana potres se mogao osjetiti svakih 15 minuta. Iz Crvenog jezera nekoliko dana nakon potresa uslijed srušenih blokova kamenja izvijala se silna prašina. U Modrom jezeru potresom su proširene podzemne odvodne pukotine, a snažno podrhtavanje srušilo je vidilicu i u jezero nabacalo gomilu velikih kamenih blokova. Nakon potresa 1942. godine jezero je prvi put presušilo 1943. godine po kazivanju Svete Dunda: “…Onda je treći dan po Božiću 1942. godine bio vrlo jaki potres u Imotskom. Drmalo je desetak dana i po nekoliko puta. Onda je 1943. godine jezero po prvi put presušilo, tako da je godinama dostizalo visinu do takozvanog Velikog puta osamdesetak, devedeset metara i tu bi stao vodostaj…“Po kazivanju starijih generacija, Imoćani kao i mnogi nepoznati stradalnici kojima su kuće bile ili srušene ili znatnije oštećene sklonište su potražili u konobama kuća dr Ike Jerkovića i dr Pave Radovinovića u kojima su danima spavali na madracima ili slamaricama koje su sami donijeli, a u navedenim kućama su se i hranili. “Hrvatski narod“ desetak dana nakon potresa objavio je potresnu priču događaja koji su se odvijali na području Imotske krajine tog kobnog 29. prosinca 1942. godine. U tom se tekstu navodi kako je tog dana bilo izrazito tmurno i padala je kiša.“Prođoše skromni Božićni blagdani i narod se spremao u radu i brizi na svršetak stare godine. Dne 28. prosinca legosmo kao obično, a 29. u 4:45 sati nadođe jedan strašan udarac potresa”, navodi se u tekstu izjava jednog od Imoćana koji je u ono vrijeme živio u staroj kući od kamenih zidova sagrađenima na čvrstoj vapnenačkoj stijeni. Probudio ga je snažan tresak, a onda se namještaj počeo tresti, predmeti su padali, a žbuka na zidovima počela se rušiti. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rub polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice. Na Perinuši je potres razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama.

Izvor: Obiteljska arhiva

Sustipan

Još od najranijih vremena naše civilizacije ljudi su svoje pokojnike pokapali nastojeći sačuvati njihove zemne ostatke i odati im dužno poštovanje. Svjedoče o tome ilirske gomile, starorimski sarkofazi, stečci..… Pa i danas najviše saznanja o prošlosti naših područja crpimo baš iz arheoloških nalaza grobnih i nadgrobnih ostataka i spomenika.
Velikim zločinom, svetogrđem, smatra se upravo oskvrnuće nekog groblja, uznemiravanje pokojnika. Značajni splitski i hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović u svojoj Sonati za staro groblje na Sustjepanu kaže:“Nitko ne bi smio iskapati mrtve. Nitko i ni za što.“ A mi smo svjedoci da je u naše vrijeme baš to napravljeno – uništeno je staro splitsko groblje!
„Na današnji dan groblje je puno bijelih krizantema. Za trenutak i mrtvi i živi skupa na istome mjestu, a jedni druge ne mogu dostići. Strašna nemoć, nevjerojatan raskorak. Svi smo nemoćni pred smrću. I znanost. O smrti se najviše šuti. Konačno, sve se svodi na pitanje : je li smrt kraj ili nije? Je li smisao ili besmisao života, Bog ili beskrajna praznina?“

Antonjeta Baškarad Jutronić

Kuća Dr. Josipa Mladinova 1930. godine

Svjetski dan zdravlja obilježava se 7. travnja svake godine pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije, a počeo se slaviti od 1950. godine. Na fotografiji je kuća Dr Mladinova 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. U kući sagrađenoj u historicističkom stilu bila je pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik i privatni liječnik-okulist.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.
…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda.
Nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine Mlečani su u Glavini sagradili veliku kasarnu i konjušnicu-Kvartir (tal. quartiere-logor, vojarna). Nakon pada Mletačke Republike krajem 1824. godine preostali gradevinski materijal i srušeni krov Kvartira prodani su na dražbi. Ostaci zidova nekadašnjeg Kvartira vide se u jednoj kući kao i čatrnja u dvorištu. Cijeli predio u Glavini i danas se naziva Kvartir.
Razglednica je upućena iz Imotskog 17. travnja 1908. godine gospogjici Zorki Pelicarić u Filipjakov.

Tekst Maja Delić Peršen-Suzana Budimir (2007) Imotski u razglednici

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić