U spomen ljubavi zapisano Zorki Bitanga (1885-1958) u Imotskom 1906. godine. Zapisi u spomenaru pisani su od 1902. do 1909. godine na hrvatskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku. Spomenari su izvor informacija o društvu i kulturi vremena u kojem su nastajali te svakako mogu biti vrijedna građa povjesničarima, sociolozima i etnolozima. Tako je spomenar Zorke Bitange koji je nadživio vlasnicu pun dubokih životnih poruka, a gotovo svi upisivači upisivali su svoje puno ime i prezime, datum i uglavnom Imotski kao mjesto upisivanja.Kulturu spomenara, malih bilježnica s porukama prijateljstva i ljubavi njegovale su mnoge građanske sredine, pa tako i imotska. Ovaj tekst ima literarnu vrijednost (de Paul) o čemu je vodio računa sam pošiljatelj ljubavne poruke. Zatim poruka govori o kulturi samog pošiljatelja poruke čiji je potpis nažalost teško iščitati. On, pišući na hrvatskom, pokazuje kulturu čitanja i na drugim jezicima što nije bilo neuobičajeno u kozmopolitskoj imotskoj sredini.

U smiraju kad k duši ljudskoj plove i lete svakakve slike, fantazije i želje – onda često zaleluja pred sudom mojim jedna te ista slika – spomen – vizija – što li? – pa lebdi pred okom, da sav začaran čisto ruku dignem i lovim za bajnom slikom, da si je ostavim, da si ju zadržim – eto:Prohujiše mjeseci i godine, pa Gospod zna koliko će ih još u nepovrat otići, a ti ćeš možda biti daleko – daleko!? – od zbirki ovih milih uspomena sobom ćeš ponijeti i jednog dana bijele ti ručice prevrtati će požutjele listove ovoga albuma, a tvoje oko pasti će i na pobijeljena slova ova, – možda će iz tvoga oka pasti suza radosti ili žalosti – ? – a glavicom tvojom prohuji ti će misli velikana De Paula – sjetiti ćeš se da: L`amour est la loi par laquelle rien governe les mondes, l`amour est la loi d`attraction pour les êtres vivants et organises, l`attraction est la loi d`amour pour la matière magnifique.

Imotski, 21.IV. 906.

Spomenar u obiteljskoj arhivi

Dana 1. ožujka 1970. godine navršila se 51 godišnjica od tiskanja prvog broja dvotjednog glasila “Imotska krajina”. U početku list je bio zamišljen kao lokalno glasilo, kako za Imoćane na području tadašnje Općine Imotski tako za Imoćane kojih je tada na “privremenom” radu u inozemstvu bilo gotovo 9.000. Naklada lista dosezala je i do 5.500 primjeraka odlazeći kao pismo iz zavičaja na adrese na svim kontinentim sve do devedesetih godina i početka Domovinskog rata. Do sada je izišlo 777 brojeva, a kako svaki broj ima prosječno po 20 stranica, vidljivo je da je preko glasila pisana kronika imotskog kraja u posljednjih pola stoljeća! List je devedesetih godina prošlog stoljeća postao mjesečnik, a zadnjih godina, zbog pomanjkanja marketinških prihoda te potpora općina koje su osnivači izlazi kao dvobroj nekoliko puta godišnje. U izdanju lista izdano je i pedesetak knjiga, uglavnom zavičajnih autora. Uskoro će biti završen projekt digitalizacije svih 777 dosadašnjih brojeva tako da se nekoliko desetaka tisuća tiskanih stranica prebaci u PDF format koji ce biti dostupan svim znatiželjnicima, a novija povijest Imotske krajine neće se moći pisati bez uveza svih brojeva glasila Imotska krajina. U nastavku se navode svi dosadašnji urednici lista “Imotska krajina”:1. Milivoj Rebić (01.03.1970.-01.03.1972.)2. Slobodan Kukavica (01.03. 1973.-01.09.1979.)3. Josip Jović (01.09.1079.-01.01.1984.)4. Mladen Vuković (01.01.1984.-01.06.1990.)5. Zdenko Lozo (01.06.1990.-1991.)6. Vladislav Perić (1991.-01.06.1994.)7. Ante Aračić (01. 06.1994. do danas)Listovi “Imotske krajine” u obiteljskoj arhivi Podatci u tekstu Mladen Vuković

Žurna narudžba Katinke Vuković (rođ. Bitanga) iz Imotskog poslana u Split malo prije Uskrsa, 13.04.1916. godine sestri Mileni Ivančević. Katinka piše:
Draga sestro!
Ni danas od tebe ništa! Netom ovo primiš molim te učini da mi impakiraju odmah 1/4kg. kvasa od pive, 1/2 kg. ml. masla i 1 f. mirisa od ruže. Nanovo molim odmah jer će mi zakasniti. U velikoj brzini jer dižu taman poštu. Grlim tvoje, uvijek ljubeća Katinka!
U nastavku pročitajte tekst o imotskoj torti objavljen u listu “Imotska krajina” od 31.05.2002. koji je napisao Katinkin sin dr Veljko Vuković.
IMOTSKA TORTA
Kad čovjek dugo živi, dosta proživi i doživi. Sjeća se lijepih i ružnih događaja kojih se sretao u životu. Drago mu se sjećati djetinjstva. Pameću hoda po kuhinji, gleda majku, kako sprema jela. Posebno je bilo lijepo i mirisavo za velike blagdane. Za Božić su se spremali medeni kolači, za Uskrs sirnice i garitule, koje su se sastojale od tijesta spletenog poput kose na vrhu je bilo kuhano jaje. Osim toga majke bi pripremile u Imotskom i drugih slatkiša. Ručkovi velikih blagdana na svršetku začinjali su se uvijek kakovom poslasticom. Posebno se cijenila Torta imoćana – Imotska torta. Preživjela je duge godine pa i dandanas počasti goste, prijatelje svojim ukusom i svojom formom. Na vratima mi je 90 godina. Rodio sam se u Imotskom.
Dobro se sjećam, kad se ona spremala u pojedinim zgodama. Kao dijete u kuhinji sam čekao, kad će smjesu sastavljenu od bajama i jaja izlijeti u posebnu tepsiju, obloženu listom od tijesta, a površinu joj ukrasiti trakama od tijesta. To su stvarale četvrtaste dijelove. U te trakove usadili bi se oljušteni bajami. Ne sjećam se pojedinih detalja. Znam da se posvećivala posebna pažnja kod njezina spremanja, tepsija se stavljala u pećnicu, špakera, koje se palio drvima. Ja bih čekao taj čas da mogu polizati lonac u kojem se priređivala. Domaćica bi više puta pećnicu otvarala, vodeći računa da torta ne bi pregorjela. Svaki put bi kuhinja ugodno zamirisala.
U najviše slučajeva Imotska torta slala se kao poklon prijateljima za pir prigodom vjenčanja. Često se po našim imotskim kućama spominjala “torta imoćana” a rafijoli makarski. Začudilo me, kad više puta čujem na televiziji, pročitam u tisku da je “Torta imoćana” promijenila ime. Makarani su je prozvali “Torta makarana”. Želja mi je da se Makarani i dalje goste svojim rafijolima a Imoćanima neka prepuste njihovu “Tortu imotsku”.

 

KADULJA
Koronovirus raširio se cijelim svijetom i bitno nam promijenio svakodnevne životne navike. Ljudi umiru, a medicina još nije pronašla djelotvoran lijek. Protiv širenja zaraze za sada je ipak najefikasnija izolacija. Prije mnogo stoljeća ćovječanstvo se susretalo sa sličnim problemima, kada bi znatno smrtonosnija kuga povremeno zavladala svijetom. I tada je bila bitna izolacija, ali to nije bilo dovoljno, pa su ljudi pokušavali pronaći nekakav lijek oslanjajući se na dugogodišnje iskustvo i lako dostupne sastojke. Još je starorimski liječnik Galen preporučao luk kao djelotvorno sredstvo protiv zaraze. Poznato je da su u lazaretima koristili kvasinu za pranje ljudi i životinja, a najcjenjenija je među takvim priručnim “lijekovima” ipak bila upravo kadulja ili salvia officinalis. Kadulju najčešće nalazimo u prirodi, ali može se uzgajati u vrtovima, pa i u pitarima. Bere se u proljeće, u vrijeme cvatnje, ili kako narod kaže: Kadulju beri kad ideš za križem! Koristila se kao lijek kod infekcije dišnih puteva, gripe, astme, bronhitisa, a na osnovu mojeg osobnog stomatološkog iskustva mogu potvrditi i da je zbog svog antiseptičkog djelovanja pomagala kod upale gingive, parodonta, afti….Godine 1630. u Toulouseu je harala kuga. Međutim, četiri razbojnika nesmetano su provaljivali u kuće zaraženih, pljačkali ih, a da nijedan nije obolio, iako su bili u srcu zaraze. Kada ih je dostigla ruka pravde osuđeni su na smrt, ali im je obećano pomilovanje, ako otkriju sastav tajanstvene tekućine, kojom su se mazali kako bi stekli imunitet. Da bi spasili glavu otkrili su tajnu o čudotvornom rastvoru, koji se radio od kvasine, kadulje, majčine dušice, lavande, ružmarina i nekih drugih aromatičnih biljaka. Nisu uzalud stari Rimljani kadulju zvali salvia salvatrix, dakle spasonosna kadulja, a još iz Srednjeg vijeka poznata je izreka: Kako čovjek može umrijeti, ako mu u vrtu raste kadulja? Da li bi u sadašnjoj situaciji kadulja mogla pomoći- ne znamo. Ali vrući čaj od kadulje zaslađen medom sasvim sigurno nikome ne bi naštetlo.

I još nešto: HVALA VAM ŠTO STE OSTALI DOMA!

Antonjeta Baškarad Jutronić

Na fotografiji najstarija i najbogatija imotska, a po nekim izvorima i najstarija hrvatska likaruša formata 19×14 cm koju je bosančicom na rodnoj ikavici 1771. godine napisao fra Šimun Gudelj (1724.- 1804,). Likarušu koja se čuva u imotskom samostanu posvetio je prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica. Fra Šimun Gudelj u svojoj likaruši spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine dok za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio.

Korona virus

Prije dva mjeseca čitali smo kako se u dalekoj Kini u gradu Wuhanu, pojavila nova vrsta gripe, znatno opasnija od dosadašnjih, a prenosi je korona virus. Ubrzo se proširila na Japan i Južnu Koreju, a već danas je i cijela Europa u velikim problemima. Otkazuju se avionske i željezničke linije, bitno je smanjen cestovni i pomorski promet, državne granice se zatvaraju, sportske i kulturne manifestacije otkazuju. Gospodarstvo je u krizi, škole zatvorene, turizma nema, kao da je cijeli život na neki način zaustavljen. Dosta je umrlih pa je proglašena pandemija. Znatan broj ljudi je u izolaciji, a daleko više ih je u dobrovoljnoj samoizolaciji, pa se na taj način pokušava ograničiti širenje zloćudnog virusa.
A kako su se prije više stoljeća ljudi borili protiv zaraze, konkretno protiv znatno smrtonosnije kuge, koja je relativno često posjećivala Europu?
Kuga je najčešće dolazila sa Bliskog istoka, odnosno iz Otomanskog carstva, a Split se nalazio na jednom od najvažnijih pravaca preko kojih se odvijala trgovina između tadašnje Turske i Venecije. Stoga 1580. godine splitski Židov Danijel Rodrigo gradi lazaret, relativno velik sklop zgrada, gdje su trgovci, ljudi, životinje i roba, morali boraviti 40 dana u karanteni prije ulaska u grad. Quaranta na talijanskome znači četrdeset, pa odatle i naziv ovoj strogoj izolaciji. Tu se obavljalo raskuživanje prozračivanjem, iskuhavanjem te pranjem u vodi s dodatkom kvasine.
Imotski je također imao svoj lazaret, što se dobro vidi na staroj katastarskoj karti Imotskoga koju je izradio mjernik Anton Višić 1835. godine.
A što se događalo s naseljima, koja nisu imala mogućnosti zaštiti se na takav način?
Sumartin je malo mjesto na istočnome dijelu Brača, što ga je 1646. osnovao Imoćanin fra Petar Kubat. Za vrijeme posljednje splitske kuge godine 1784. jedna zaraženi komad robe prispio je u Sumartin i izazvao zarazu. Čim se doznalo za pojavu kuge odmah je poslana vojska koja je opkolila mjesto da nitko ne bi mogao ući ni izaći, a svi sumartinski brodovi izvučeni su na kraj. U „Makarskome ljetopisu“ iz toga vremena čitamo:
Aprile 1784.: Na 15. ovoga oglasi se kuga na vrhu Brača sv. Martina i u osam danah umri 37 čeljadi. Poče sa svi strana žestoka kontomacija i straže jedna do druge, i nikome ne dadu pristupi po moru. Odili su naši Makarani na Brač i nosili su kruha, mesa i drugi stvari za pomoći one siromahe kužne. Evo i danas na 29. treći put otiđoše i odnesoše pun levut kruha, mesa i druge potribe.
Maggio 1784.: … Na 4. ovoga umri od kuge na Braču fra Filip Čović gvardijan i kurat; dosada umri čeljadi u rečenom mistu 94…
Giugno 1784.: … Na 8. ovoga dođe iz Mletaka u Split Angelo Diedo inquizitur, i uze vladanje od zdravlja Generalu, Ovi Inquizitur posla proklam, da ako bi se koji naša, koji bi priša zapovid od sanitadi iliti zdravlja, da se ima odma mušketat in termine di tre ore… Na 9. umri od kuge na Braču jedan korneta i jedanaest soldata koji bijahu poslani da čuvaju ono misto, da se ne bi druga mista okužila…
Luglio 1784.: Od Svetoga Ivana Krstitelja i svoga ovoga miseca jula nije niko umra od kuge ni u Braču ni u Splitu…
Brod, kojim je dopremana neophodna hrana stanovništvu, iskrcao bi namirnice izvan mjesta, na škrapi, a tek po odlasku broda mještani bi smjeli doći po donesenu hranu.
Ova kuga trajala je oko tri mjeseca. Za to vrijeme od 350 stanovnika Sumartina umrlo ih je preko 150.
Srećom, sada su ovo tek tužne uspomene. Danas, zahvaljujući napretku medicine, a pogotovo izvanrednim naporima zdravstvenih radnika, nadamo se da će i ova pandemija koronavirusa uskoro ostati tek u neugodnom sjećanju.

Iz samoizolacije, pozdrav mom rodnom i ljubljenom gradu na gori.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Razglednica koju je dr Augustin Bitanga prije 111 godina poslao iz Trsata, 05. travnja 1909. godine u Imoschi, Dalmazia svojoj djeci, Dragoj djeci Paolu, Mileni, Slavki Bitanga uz tekst:
Draga Djeco Budite dobri i učite bit će bolje po vas, i primite poljubac od vašeg Ćaće

 

Razglednica koju je Fabijan Truccolo poslao rodici, Gosp. Milena Bitanga iz Zagreba u Imotski, Dalmacija 16. kolovoza 1908. godine. Tekst razglednice vjerno oslikava društveno prihvatljivo ponašanje tog doba pa tako i u malom Imotskom. Naime pristojno ponašanje za vrijeme šetnje djevojaka javnim prostorima propisivalo je nužnu prisutnost odrasle udane žene jer su se uz šetnju povezivali društveni susreti, ne uvijek ugodni ali i dobra zabava. Kćeri dr Augustina Bitange obično je u šetnju pratila Bianca Bitanga, supruga učitelja Anđule Bitanga ali i rođaci kao Mileni najdraži Fabijan koji joj piše: “Kad u Imotskom za šetnjom čezneš, a što bi bilo tu? Pozdravi otca i Pavu, Dovidova Fabijan”.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Prva razglednica koju je bečki student prava Lavoslav Ivančević poslao Simpatičnoj Gospođici Mileni Bitanga iz Imotskog u samo Mjesto prije 111 godina, 09. travnja 1909. godine i koja je označila početak njihove veze te poslije braka.
Imotski, 9. IV. 909. 8 sati uveće

Oprostite, ali ljepšu ne mogoh dobiti, jer su već svi dućani zatvoreni. Žao mi je što se desio takav slučaj da moram odmah otputovati kad Vas istom upoznah. Budite uvjereni da ću Vas ipak skoro vidjeti, a sve dotle imat ću Vas u stalnom prisustvu. Pisat ću Vam čim stignem u Mostar. Pozdravite gospođicu Slavku, a Vi primite iskreni pozdrav.
Lavoslav Ivančević cand.iuris.

 

Dio teksta iz pjesmarice „Imotskim … krajišnicim“ autora potpisanog kao Obad sa Zevelima (fra Anđelo Frankić) izdane 1908. godine pred izbore u Imotskoj krajini. Kroz tekst pjesme vidimo da danas kao i prije 112 godina nema nikakve razlike u borbi za svakog glasača. Izborna borba vodila se između Demokratske stranke nastale fuzijom Narodne stranke te Stranke prava i Čiste stranke prava.

….Nu pogledaj, nadgorkinjo vilo,
Bijaš li ti pogledati milo,
Kad Gjiradi braća pristupiše
Pa još bilo pogledati lipše,
Tute sriše od Imocke diku
Junačinu Jerkovića Iku;
U ruci mu krstaš barjak vije,
Oa gjogatu što ga amo nije,
Opasa se mekim tambalasom
Od bedara do vitih rebara,
A pokrite kite od barjaka,
I gjogata i na njem junaka.
A do njega do dvi guje ljute,
Barjak paze ali uviek šute
Jedno Zane Vucemiloviću,
A drugo je Stipane Sučiću.

Od Podbablja vojskovodja brajne
Vridni župnik Biliću fra Dane
A do njega Petre Tonkoviću
Od starine junak i plemiću.
Treći biše Picukarić Iko,
Mlado momče gizdavo i lipo,
I ostali Podbabski junaci
Svim im sritni osvanuli danci.
Za tim idje barjak za barjakom
Dvaest četri bojom svi jednakom,
Pa pojdoše bilu Manastiru
Svoju častnu da pokažu viru.
Nu, kad biše blizu manastira,
Viknu bila sa vrh Borka vila,
Ter dozivlje starca Jagulina:
Nek iznese na prozore glavu
Pa nek vidi demokrata falu,
A iz one demokratske kule
Iz Prološca pokraj polja ravna,
Gdi se Mile fali već odavna……

Izvor: Obiteljska arhiva, Nakladnik „Hrvatska tiskara-Šibenik“, knjižica „Imotskim … krajišnicim“ izdana je uoči izbora 1908. godine u Vinjanim Gornjim.

 

Dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) i Marietta Lusnik (1853.-1905.) vjenčali su se u Splitu 11. srpnja 1879. godine prethodno se upoznavši u Veneciji na čuvenom karnevalu. Na fotografiji su pisma koje su zaručnici poslali jedno drugome u lipnju 1879. godine u Imotski i Split. Pisma su naslovljena sa “Alla Distinta Signorina Marietta Lusnik, Spalato” i “Distinto Signore Dot-e Agostino Bitanga, Imoski”.

Izvor: Obiteljska arhiva