Koloslanice u Katunima 1910. godine

Dnevni dolazak i polazak Koloslanica Kod Poštanskog i Brzojavnog Ureda u Katunima 1910. godine. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbarda E. Petermanna navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Zagvozd 1905. godine

Poštanska kočija u Zagvozdu, trećoj postaji za izmjenu konja na relaciji Imotski-Split 1905. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….I u vrijeme druge austrijske uprave nastavljeno je s izgradnjom cesta, no s nešto manje intenziteta nego ranije. Međutim Austrija je bila svjesna da bez dobrih cesta i dobre regionalne povezanosti nema ni razvoja gospodarstva u njenoj carevini. Udaljenost od Imotskog do Zagvozda iznosi 21 km ili tri sata i deset minuta hoda. Od 1877. godine otpočelo je trasiranje ceste preko Škobaljuše prema Zagvozdu na Šestanovac, te se na taj način pokušalo Imotsku krajinu-davnu želju Imoćana povezati preko Zadvarja s obalom. Kočija iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri put tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Načelnik Imotskog Josip Tripalo zalagao se za ovaj red vožnje jer se on uglavnom nije poštovao zbog loših cesta koje su uzrokovale česte kvarove na kočijama. Tripalo je stoga napravio projekt izgradnje cesta od važnost, a jedna od njih bila je preko Zagvozda…”

Razglednica Zagvosda sa prikazom Varoši u zbirci Igora Goleša

Lovreć 1902. godine

Poštanska kočija u Lovreću, postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog na putu za Split 1902. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji učinjeno je najviše u poboljšanju cestovnog prometa. Za nekoliko godina napravljeno je oko 300 km novih cesta. Maršal Marmont je uveo obvezu građana, prema kojoj je svaki muškarac stariji od 25 godina morao odraditi određeni broj dana na cesti ili pripremiti određenu količinu kamena tucanika i predati ga cestarskoj službi. Imoćani su bili posebno ogorčeni na teške i neljudske uvjete tog obvezatnog rada kad, se radilo na cesti preko Turije, a radilo se i po zimi i ljeti bez krova nad glavom, uz oskudnu prehranu. Marmont još 1806. godine piše da u cijeloj Dalmaciji nema ni jedne jedine gostionice za putnike uz koju bi bila staja ili, koliba za kola, kočije i konje. To je neprilika koja samo u Dalmaciji postoji. Nakon francuske propasti, car Franjo Josip I, putujući po Dalmaciji nije skrivao svoje zadovoljstvo iskazavši najveću pohvalu Francuzima, aludirajući na njihovu poduzetnost u gradnji cesta-svojom poznatom izrekom: šteta što ti Francuzi nisu ostali duže vremena u Dalmaciji…”Razglednicu Lovreća sa prikazom crkve i glavnog trga u obiteljskoj arhivi poslala je sa postaje Katinka Bitanga u Imoski sestri Dražesnoj Djevojčici Mileni Bitanga. Katinka piše: “Prispjeli smo oko 71/2, a odputovat ćemo na 9 sati. Mnogo pozdrava svima, a osobito Uči (učitelj Anđule Bitanga): tebi zagrljaj od tvoje Katinke

Nakladnik razglednice Weiss & Dreykurs, Wien

Krivodol 1902. godine

Poštanske kočije u Krivodolu, prvoj postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog 1902. godine. Snježana Tonković, tada ravnateljica Zavičajnog muzeja u Imotskom postavila je 2007. godine izložbu “Diližansom po Imotskoj krajini” te je autorica istoimenog kataloga. U katalogu se među ostalim piše o jednom itineraru iz 1899. godine objavljenom i u Beču u kojem se opisuju mjesta po Dalmaciji koja se preporučuju posjetiti. Među tim mjestima je i Imotska krajina koja je detaljno opisana sa svim znamenitostima. Vodič navodi kako doći do tih mjesta, gdje se može koristiti poštanska kočija, koja je cijena prijevoza, gdje se može na putu jesti, gdje prespavati. Navodi se da za 72 km vožnje zapregom cijena iznosi 3,60 forinta. Kočija ili kolosalnica iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri puta tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Dolazak poštanskih kočija bio je događaj. S njima su stizale vijesti, pisma, razne pošiljke, kao i dragi prijatelji i poznanici ali najčešće nije morao postojati niti jedan određeni razlog da se kočije sačeka ili isprati na svom dugačkom putu do odredišta.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Imotski 1909. godine

Imotski 1909. godine, mještani dočekuju na Pazaru diliđencu što je prometovala sa Splitom putujući cijeli dan. Od prisutnih Imoćana desno kod stabla je Jure Vučemilović te malo naprijed njegove dvije kćeri Antonjeta i Darija, zatim u sredini fotografije je Filip Vučemilović sa majkom, suprugom i sinom Tonijem. Desno se vidi mramorno poprsje u naravnoj veličini cara Franje Josipa I. postavljenog na visoki kameni stup u podnožju kojeg su ležale dvije velike kamene kugle. Carev spomenik izmrčen patinom i oštećen bačen je 1918. godine u općinski zatvor, a nakon toga su ga mrzitelji prošlosti bacili u crnu jamu. Potkraj 19. stoljeća Imotski, gradić od oko 1500 stanovnika bio je na ‘kraju svita’, u prometno izoliranoj i gospodarski zaostaloj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije. Putnike i poštu od 1870-ih iz Splita i Sinja preko Krivodola za Imotski dovozile su diliđence s tri brza konja. Na teškoj makadamskoj cesti izmjene konja obavljale su se u nekoliko mjesta, a sljedećih nekoliko dana prisjetit ćemo se tih postaja. Putnicima je to bilo gorko iskustvo jer je u diliđencama puhalo na sve strane, a po kiši bi se morao otvoriti kišobran. Kotači diliđenca često bi ispadali putem pa bi se putnici morali iskrcavati i na putu čekati dok se kotač zaveže i priveže. Nakon toga bi u strahu za vlastiti život jedva čekali doći do svojih odredišta. Diliđence iz Splita za Imotski i obratno prometovale su sve do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine.

Nakladnik razglednice u obiteljskoj arhivi je Filip Vučemilović, Imotski.

Anamaria Marušić Tonković

Marija Radovinović

Marija Radovinović, dipl. ing. agronomije (11.08.1929.-30.03.2009.) u imotskoj narodnoj nošnji. Marija je kći Marije Franceschi i dr Pave Radovinovića koji su uz nju imali još sina Jagu i kćeri Anku i Zoru. Nakon završene Realne gimnazije u Splitu upisuje Agronomski fakultet (Poljoprivredni fakultet) u Zagrebu koji završava 1957. godine. Zapošljava se u Opuzenu gdje je radila na pripremi podizanja prvih plantaža mandarina. U imotsku Vinariju dolazi 1962. godine gdje je kao dugogodišnja šefica laboratorija čak i bez obzira na različite otpore neumorno radila na poboljšanju uzgoja vinove loze u polju i proizvodnje vina. Mi njeni nećaci kao djeca sa strahopoštovanjem smo u laboratoriju gledali sve one tajanstvene epruvete u kojima se nešto kuhalo, a uz pucketanje vatre pričala nam je zanimljive priče o našim precima. Omiljena i dobra teta Marija bila je čuvarica obiteljske baštine i tradicije te sjećanja na prohujala vremena. Fotografija je snimljena u ožujku 1959. godine u avliji kuće Radovinović s pogledom na Jagulove vrtove.

Anamaria Marušić Tonković

Izvor: Obiteljska arhiva

Luiđi Vrdoljak

Luiđi Vrdoljak, čuveni imotski šjor i jedan od poznatih pjevača Muke rođen je u Imotskom 1862. godine gdje je i umro na današnji dan 13. ožujka 1946. godine. Luigi Vjekoslav sin je Cecilije Cice Bitanga (1830), kćeri Pavla i Andrije Vrdoljaka (1822) koji su uz njega imali još sina Jerka i kći Kekinu. Luiđi se ženio dva puta, nakon smrti prve supruge s kojom nije imao djece oženio se za Maru Ivanović (1865) te su bili roditelji petero djece: Petra (1900-1944), Andre (1901-1976), Ambrozine udane za Francija Kirigina, Cecilije udane za Grgu Nikolića i Jerka. Zanimljivo je da je Andro dobio ime po svome kumu, slavnom hajduku Andrijici Šimiću. Luiđijev sin Petar osnivač je i prvi ravnatelj imotske Gimnazije ubijen 1944. godine u Zagvozdu u skupini imotskih rodoljuba. Sa suprugom Anom (1902.-1977) imao je sinove: Vuka (1935-1987), Mišu Lava (1936-2016), Krstu Zmaja zvanog Cigo (1938-2004) i Ursa Medu (1942-1974) te kći Ružu (1945), udanu Mikulić rođenu poslije očeve smrti. Andro i Jelena Pušić (1902-1989) roditelji su Marije (1926-1998) udane za prof. Zdravka Pavičića, Vjekoslava (1929-1946), redatelja Antuna Tonća (1931.), Marka (1933-2007) i Ive (1934). U braku Marije i Zdravka Pavičića rođeni su sinovi Vatroslav koji je umro kao dijete, Zdeslav, Berislav i Držislav te kći Zrinka; Antun sa prvom suprugom Ankom Petričević ima sina Vjekoslava, a sa drugom suprugom Brankom četvero djece; Marko je sa suprugom Ankicom Majom imao sinove Tonća i Juricu te Ivo sa suprugom Jasnom ima troje djece. Cecilija i Grgo Nikolić imali su kćeri Anu i Mariju te sinove Svetu, Miju i Slavka. U nastavku se daje dio teksta fra Vjeke Vrčića o šjor Luiđiju: “… Šjor Luiđi bio je čovjek osrednjeg stasa, okruglast s dvije bradavice na nosu. Nije nosio šešir. Žurio je ulicama. Pod pazuhom nosio je kajin umotan u bijeli otirač. On je brijač za gospodu, a svoj je posao obavljao u njihovim kućama. Volio je svoju obitelj i znao bi u šali uskliknuti: “Santa Božja Benedeta, čuvaj Andru, Cicu, Petra”. Pod stare dane šjor Luiđi je oslijepio, po pameti bi tapkao od kuće do kuće i dolazio u crkvu. Sve nastranu, ali crkva i samostan nije se mogla zamisliti bez šjor Luđija gdje je svaki dan pjevao pjesme. Mnogo toga je otišlo u zaborav međutim poslije njegove smrti govorilo se po Imotskom “Ma fali nam šjor Luđi, nema ga na Pjaci, ne pjeva u crkvi, procesije su prazne bez njega. Lijepi bogati imotski sprovodi njegovim odlaskom postadoše opustošeni. Čast svima, ali šjor Luiđi je glavni. Započimao je i ugodno zvonkim glasom začinjao tužni zbor. Čitava bi se crkva pridružila. Bila mu laka crna zemlja…..”

Na fotografiji šjor Luiđi sa suprugom Marom i kćerima Ambrozinom i Cecilijom

NEVJEROVATAN PUT JEDNE FOTOGRAFIJE-RAZGLEDNICE

Na fotografiji snimljenoj 30. svibnja 1926. godine u Zmijavcima članovi su obitelji Tonković u nekoj svečanoj prigodi. Sjede Mate Tonković, Jure ((1863.-1945.) i supruga Jela rođ. Mrkonjić, Marka zvana Đoguša (1862.-1944.). Stoje s desna sin Mate (1902.-1986.), sin Josip Joko (1892.-1975.) i supruga Mila rođ. Patrlj, Filipa (1891.-1974.) sa trećerođenim sinom Slavkom (1923.-2014.), mojim tatom te kći Darinka Ruža (1905.-1993.). Fotograf (slikar kako piše na poleđini) je Mate Maće Olujić. Prije dva dana nazvao me prijatelj Igor Goleš i kaže da za mene ima jedno lijepo iznenađenje za poklon, odgovorim mu da obožavam iznenađenja. Igor mi pošalje fotografiju koju je kupio na aukciji na kojoj me je odmah nešto privuklo, a kad sam malo bolje pogledala ljude u nevjerici shvatim da se radi o mojim precima. Da bih bila sigurna da se zaista radi o njima pošaljem fotografiju svojoj braći ništa im ne govoreći, a naša komunikacija bila bi posebna priča. Najstarije članove obitelji, pradjeda Matu i prababu Jelu nikada nisam vidjela na fotografijama niti sam znala kako izgledaju. Javim Igoru da sam u šoku i naravno on odmah napiše priču na svom profilu Zaboravljena Dalmacija na Instagramu https://instagram.com/zaboravljena_dalmacija… u kojoj navodi cit: “Fotografija- razglednica koju možete vidjeti je iz sela Zmijavaca iz Imotske krajine iz daleke 1926. Kupio sam je na jednoj aukciji i s potpunom sigurnošću vam mogu reći da je ovo jedina sačuvana fotografija za koju znam da postoji iz tog sela do 1945. RARITET. Znam to jer sam zadnjih 20 godina pregledao desetine tisuća razglednica Dalmacije iz gotovo svih poznatih zbirki koje postoje. I sto napravim s njom ? Odlučim je poklonit mojoj dragoj prijateljici Anamariji Marušić Tonković koja mi je puno i uvijek pomagala oko kolekcionarskih stvarčica, da je ima za svoju zbirku fotografija imotske krajine. Onako, lipo iznenađenje za prijatelja….. E i šta se dogodi? Prije nego sam joj poslao fotografiju da je vidi kaže ona meni: “Igore ma moja familija ti vuče porijeklo iz Zmijavaca, bas izvrstan poklon …”. I ja pošaljem fotku kad ono ljudi moji na toj fotografiji su njen otac kao dijete, njen djed i pradjed, cijela familija. OVU FOTOGRAFIJU NIKADA NIJE VIDJELA, ni ona ni članovi obitelji… Koliko je km samo prošla ova fotografija/razglednica u 94 godine da bi se vratila u njedra familije Pa recite vi meni je li ovo normalno, kakva koincidencija je to. Jedan naprema milijun. Presritan sam radi ovoga, ta razglednica je mogla otići bilo gdje, bilo kome … A otišla je u prave ruke. Veliki pozz Anamariji i njenoj familiji…

“Igore da smo pisali scenarij za ovu priču ne bi ga bolje napisali!

I na kraju mogu samo napisati citat iz tatine knjige, Slavko Tonković “Pleme Tonković u Imotskoj krajini” (1999):

“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav”

P.S. Foto je poslana svim potomcima koji ne mogu vjerovati na koji način se vratila obitelji.

Igor Goleš je strastveni kolekcionar, autor nekoliko monografija i koji nam na prekrasnoj web stranici Zaboravljena Dalmacija približava autentične vizure Dalmacije od pojave prvih fotografija i razglednica te donosi zanimljive priče o povijesti, običajima, krajolicima, stanovnicima, kućama Dalmacije….

Anamaria Marušić Tonković

https://www.zaboravljenadalmacija.hr/

Fra Ivan Despot

Fra Ivan Despot, hrvatski književnik rođen je u Zaostrogu 19. kolovoza. 1851. godine, a umro je od sušice prije 136 godina, 19. veljače 1886. godine u Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke pokazao je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, pa iako je ušao u antologije i encikopledije, bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa (1878.-1883.) koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima govori o Imotskoj krajini i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz putopisa „Putopisne crte“ i pjesme Gavanovi dvori (1881.)

…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini, ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…

Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje unorene Gavanove dvore?!…Gavanovi dvori Zelenkasta vodo tiha-Što mi muklim šapčeš mukom? Što to mrklo zjalo ziha-Što mi tajnim zuji zukom? Zelenkasta vodo hladna-Iz tog grdnog bezdna tvoga,Iz tog ždrijela tužna jadna-Iz tog carstva čudesnoga,Odpovijedaj vodo, meni -Tko te u tu propast sasu? Bezdanoj u tmastoj sijeni-Kako tvoja dobra sva su?Crljene te zašto hridi?-Odsvud plamnim pašu pasom,Smrtniku da ljute bridi-Mučnim more dušu glasom? Bezdanice vodo kazuj -Ptičurine zašto grdne, A mili ti nikad slavulj-Ne nadlijeće jame srdne?…..

U spomen ljubavi

U spomen ljubavi zapisano Zorki Bitanga (1885-1958) u Imotskom 1906. godine. Zapisi u spomenaru pisani su od 1902. do 1909. godine na hrvatskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.U smiraju kad k duši ljudskoj plove i lete svakakve slike, fantazije i želje – onda često zaleluja pred sudom mojim jedna te ista slika – spomen – vizija – što li? – pa lebdi pred okom, da sav začaran čisto ruku dignem i lovim za bajnom slikom, da si je ostavim, da si ju zadržim – eto:Prohujiše mjeseci i godine, pa Gospod zna koliko će ih još u nepovrat otići, a ti ćeš možda biti daleko – daleko!? – od zbirki ovih milih uspomena sobom ćeš ponijeti i jednog dana bijele ti ručice prevrtati će požutjele listove ovoga albuma, a tvoje oko pasti će i na pobijeljena slova ova, – možda će iz tvoga oka pasti suza radosti ili žalosti – ? – a glavicom tvojom prohuji ti će misli velikana De Paula – sjetiti ćeš se da:L`amour est la loi par laquelle rien governe les mondes, l`amour est la loi d`attraction pour les êtres vivants et organises, l`attraction est la loi d`amour pour la matière magnifique.Imotski, 21.IV. 906.Izvor: Obiteljska arhiva