Petar Peruca Nikolić

Petar Peruca Nikolić (1940-2024), dipl. ing. geodezije, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog geodetskog društva umro je u Splitu 28.03.2024. godine. Rođen je u Imotskom 01. 02.1940. godine od majke Mare rođ. Tomičić i oca Tome kao najstarije dijete u obitelji s troje djece. Osnovnu školu i Gimnaziju pohađao je u Imotskom položivši veliku maturu 1958. godine. Upisuje studij Geodezije na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je diplomirao 1963. godine. Petar Nikolić ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR. Oženio se za Splićanku, dipl. ing. kemije Jagodu Krolo 1968. godine, a u braku je rođena kći jedinica Sanda (1969). Imotski ogranak Matice hrvatske u svibnju 2023. godine objavio je knjigu „Život dida Petra”, Petrove autobiografske zapise…. U prvom dijelu knjige Petar opisuje Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu. Puno čitatelja koji Petra nisu poznavali, a imali su prigodu pročitati knjigu „Život dida Petra”, vidjeli su poput njega oznake (sinjale) koje nam je dragi Bog ponudio, i sretni su oni koji su ih prepoznali i živjeli i vjeru promicali…Kako je napisala recezentica Petrove autobiografske knjige, prof. Ljubica Šego bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi , kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli……. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:

Z L A T N I T R A G

Sve vijek svoj ima

let čovjekov miran

i tih leptirov morao bi biti

čovjek je leptir kratka daha

planetu ovu na kratko posjeti

leti leti kroz vrijeme

leti brzo prebrzo leti preleti odleti

stanište napusti svoje

trag iza sebe ostavi

samo dobri trag iza sebe ostave zlatni

nema leptira ružnih

samo ljudi ima ružnih

Dragi Peruca u raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem.

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji momačka ekipa na padinama Modrog jezera, 1958. čuče: Mladen Anić, Miroslav Pupa Lekić, Bogdan Potkonjak, stoje: Branko Tomić, Petar Nikolić, Kvirin Smoday i Josip Braco Zen

Cvjetnica 2024. godine u Imotskom

Cvjetnica, Cvitnica, Svitnica, Cvjetna nedjelja, nazivi su su za Nedjelju palmi (Dominica in palmis) spomen-dan Isusova ulaska u Jeruzalem. Golubice, tičice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jedan od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu u Hrvatskoj se sačuvao u Stonu, Kučićima pokraj Omiša, Veloj Luci, Dubrovniku, Kaštelima i Imotskom. Golubice u maslinovoj grančici simbol su ljubavi, nade i mira, a golubica koja se nakon potopa vratila na Noinu arku u kljunu je nosila upravo maslinovu grančicu. Obitelj Nikolić, Nenuka i Katija prenose u Imotskom na mlađe generacije to umijeće staro više od stotrideset godina, a koje su donijele talijanske obitelji doseljavanjem u Imotski….. Danas gotovo da nema stare imotske obitelji koja ne izrađuje golubice za Cvitnicu i na taj način čuvaju od zaborava ovu prekrasnu tradiciju. Međutim Nenuka i Katija Nikolić su prve počeli izrađivati i oruđa Kristove muke – „Arma Christi“, križeve, skalice, trnove krune, i kliješta. Obitelj Nikolić se tijekom godina usavršila u izradi tičica i oruđa Kristove muke, pravih malih umjetničkih djela i ukrašavanju maslinovih grančica koje rado i nesebično poklanjaju rodbini i prijateljima. Nigdje u Hrvatskoj na ovakav način ne njeguje se ukrašavanje maslinove grane koje se nose na blagoslov za Cvitnicu. Očuvanje umijeća izrade golubica, tičica je i očuvanje nematerijalne hrvatske kulturne baštine, baštine kojoj je potrebna hitna zaštita, stoga čestitke Nenuki i Katiji Nikolić jer imaju velike zasluga na očuvanju imotske i hrvatske tradicionalne uskrsne baštine. Učiteljica razredne nastave Katija Nikolić ovu tradiciju prenosi na učenike i sve one koji su zainteresirani i željni naučiti ukrašavati maslinove grane. Katija je i autorica prvog imotskog suvenira, koordinatorica je i inicijatorica projekta ‘Tičice lete generacijama’ kojeg je cilj prezentacija, popularizacija i promoviranje izrade imotskih tičica koje se već desetljećima rade na području grada Imotskog u korizmeno vrijeme. Naime učenici imotske osnovne školer Josip Vergil Perić s navedenim projektom sudjelovali su na Festivalu izvrsnosti u sklopu programa “Čuvari baštine”. u Solinu te su osvojili 2. mjesto u kategoriji ‘Ukupni pobjednik Čuvara baštine 2022.’

Anamaria Marušić Tonković

Fotografiju snimila Katija Nikolić

https://www.facebook.com/profile.php?id=100082874635444

Radoslav Tomić

Akademik Radoslav Tomić (1957-2024), povjesničar umjetnosti i jedan od naših vodećih stručnjaka za umjetnost baroka umro je u Splitu 17. ožujka 2024. Rođen je 1. ožujka 1957. godine u Splitu u kojemu je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Povijest umjetnosti i komparativnu književnost diplomirao je 1982. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1988. godine s temom Poljica ‒ prostor i spomenici, a doktorirao 1994. s temom Barokno kiparstvo u mramoru na području Dalmacije. Znanstveno se usavršavao u Firenci, Veneciji, Rimu, Beču i Münchenu. Od 1997. do 2014. predavao je Umjetnost baroka na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, gdje je izabran u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Svojim nemjerljivim doprinosom proučavanju barokne umjetnosti na Jadranu zauvijek će ostaviti trag. Hrvatsku umjetničku baštinu od Kvarnera do Kotora vrednovao je kao konzervator, kustos, znanstveni istraživač, autor brojnih publikacija i znanstvenih radova. Svojom ogromnom energijom i strašću obrađivao je najznačajnija djela umjetničke baštine, jednako kao i dragocjene privatne zbirke koje je otkrivao javnosti. U temama koje je obrađivao kao i prema hrvatskoj kulturnoj baštini u cjelini uvijek je sudjelovao s velikim interesom i s neizmjernom ljubavlju… Uređivao je muzejske zbirke, radio na katalogu-inventaru slikarskih zbirki i uređenju zbirki u samostanima i crkvama, registrirao crkve i kuće spomeničkoga karaktera, identificirao i atribuirao brojna slikarska i kiparska djela nastala od 15. do 19. stoljeća, razdoblja kojim se primarno bavio. Autor je brojnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od „1000 godina hrvatske skulpture“ u Galeriji Klovićevi dvori, preko „Odabranih djela iz trogirske slikarske baštine“ i „Zbirke grafika obitelji Garagnin“ u Muzeju grada Trogira do „Hrvati-vjera, kultura, umjetnost“ u Vatikanu i „Renesansa u Hrvatskoj“ u Francuskoj. Radoslav Tomić bio je povezan i s Imotskim u koji je dolazio kao znanstveni savjetnik Instituta za povijest umjetnosti pripremajući rad o slikaru Filipu Naldiju koji je slikao u drugoj polovini 18. stoljeća te je izradio velik broj slika vjerskoga sadržaja na prostoru južne i srednje Dalmacije od Poljica, Omiša, Imotskoga, Vrgorca, Makarske…. Autor je dva izvorna znanstvena rada “Slikar Filippo Naldi” tiskanih 2006. u Zagrebu i 2012. u Zadru u kojima je temeljem vlastitih istraživanja, iznio podatke iz Naldijeveg životopisa, složio katalog sačuvanih i nestalih djela te je pokušao odrediti oznake njegova slikarstva. Radoslav Tomić neizmjerno je zadužio hrvatsku kulturu te razvio svijest o vrijednosti hrvatske umjetničke baštine nastale kroz stoljeća. Bio je poput svjetionika koji nas je vodio kroz gustu maglu vremena, otkrivajući tajne prošlosti i njihovu nevjerojatnu ljepotu. I samo ime Radoslav kroz korijene iz slavenskih jezika, “donosi radost i slavu”..U jednom intervju navodi: “…Gotovo da nema otoka, sela, gradića ili crkve koju nisam obišao. Osim crkvi, drugih prostora nije niti i bilo. Muzeji su relativno kasno osnovani, u privatnim zbirkama bilo je toga manje, ali ipak sam imao sreće vidjeti većinu relevantnih privatnih zbirki. Tada su zbirke bile sačuvane, dok danas više nisu. Obišao sam prostor od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama. inzistirajući na upoznavanju čitave regije, kako bih na racionalan i uravnotežen način mogao objasniti što sam vidio….”Nadasve plemenit i skroman Radoslav bio je uvijek pun interesa za lijepo i spreman prenijeti svoje veliko znanje te pomoći u istraživanju i valoriziranju umjetnina uz emociju i strast prema hrvatskoj baštini.

Dragi Radoslave počivajte u miru Božjem!

Anamaria Marušić Tonković

Akadamik Radoslav Tomić u Jagulovim vrtovima u Imotskom prilikom stručnog i privatnog posjeta kući Radovinović Jagul gdje je baštinicima dao neprocjenjive savjete vezano za obradu i očuvanje baštine i arhiva

Modro jezero

Pogled sa zapadnog oboda Modrog jezera na Imotski, tvrđavu i serpentine od dna do vrha 1928. godine…..U nastavku se navodi dio zanimljivog teksta vezano za naziv Jezera iz jednog davnog broja novina “Imotska krajina”:Užasna pogreškaNa vidilici ponad Modrog jezera pristupio sam dvojici Imoćana Toniju Tadiću i Anti Bušiću, i već s početka napravio užasnu pogrešku što sam Modro jezero nazvao Plavim. – Plavo je nebo, a ovo je Modro-reče Ante Bušić, a Toni Tadić – Za iznošeno odijelo koje je bilo duže na suncu kažemo da je poplavilo, a ovo je moj prijatelju, Modro jezero, znate. Onda je Toni Tadić ispričao što sam prije i poslije Imotskoga pročitao u knjigama. Da su ta jezera svjetska rijetkost, da je jedinstven način njihova postanka, da su jezera formirana u grandioznim podzemnim spiljama čiji su se stropovi pri potresu prolomili i stropoštali u provaliju….

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Drvarice

Žene Dalmatinske zagore s brimenom na leđima krajem 1920-ih godina…..
Žene Imotske krajine, zmijavačke, runovićke, prološke, vinjanske … grmarice, drvarice dolazile su sve do kraja 1970-ih godina u Varuš s brimenom drva za prodaju i u njemu nosile brime svoga teškoga života… Četiri žene, četiri zida, četiri ćoše kuće plemenite. Razgovaraju kako će razmijeniti četiri naramka drva za četiri ruke kruha. Ne smetaju im zakrpe na četirima kotulama i oplećcima. Bijele im se bljuze na prsima. Na nogama im prašinom svetom posuti opanci, a lica okrunjena crnim maramama. Bože, koje li su i lijepe li su. Je li ih vidio Ivan Meštrović ili zaboravio na njih četiri kad je klesao kipove kraljica iz naše kamenite Zagore? Sretna je memorija onih nas koji smo ih zapamtili i prepoznali. Hvala čuvarima slika koje ih prikazuju…..

Fotografija u arhivi Igora Goleša snimljena u Imotskom, uz vanjski zid kuće dr. Josipa Mladinova (?)

Bog nek’ ti pozlati ruke

Ponovo stojiš na pragu, gledaš podivljali vrt,
tko ti je podao snagu, mašklin da otjeraš smrt,
marama crna leprša, tijelo se prigiba tlu,
ženo dalmatinskog krša, tko ti je ostao tu…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Srce još u tebi plače, a već si zasadila krin,
već si oplijevila drače, tamo gdje leži tvoj sin…
mašklin k’o drvo od križa, s tobom u nebo će poć,
Zemlji i Bogu sve bliža, lumin i svića za noć…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Tekst: Drago Britvić, Vice Vukov, Splitski festival 1993.

Šetalište od Jezera do crkve u Imoskom

Razglednica-dopisnica Imotskog snimljena sa zapadne strane 1907. godine, Šetalište od Jezera do crkve u Imoskom…. Vlastnik (nakladnik) Marko Dunda. Dopisnica je poslana 11.08.1909. godine iz Imotskog u Sinj Signori Giselli Hanzalek rođ. Orlansich, supruzi Floriana Hanzaleka ravnatelja Dogane u Sinju. Dopisnica je snimljena od kuće Mirošević, a obuhvaća područje “Jezera” s kućama: učitelja Anđule Bitanga (prije gradnje aneksa kuće), dr Augustina Bitange sagrađene 1892. godine, Colombani i Marče u kojoj je tada radio Sud te crkvom sv Frane. Lijevo je zid ispred kuće Mirošević. Na mjestu današnje zgrade Suda, tada je bio vrt-njiva, pa se i ulica na fotografiji u staro vrijeme zvala “Ispod njive”.

Izvor: Obiteljska arhiva 

Obitelj Truccolo

Domenico Truccolo sa petoro odrasle djece 1885. godine snimljeni u Imotskom nakon smrti supruge i majke Vancije. S lijeva stoji Rafaella (1865.); sjede Lucijan (1867.) i otac Domenico (1828.), stoje Remigio (1869.), Fabijan (1874.-02.03.1944.) koji je umro na današnji dan 1944. godine i Eusebija Uža (1872.). Talijanski oružnik Domenico Truccolo doselio je u Imotski iz gradića Marrone gdje se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.-1885.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina te je ostao u mjestu. Spretan i snalažljiv sa supruginim mirazom otvorio je trafiku u kojoj je prodavao šibice te ubrzo trgovinu. Uz službu, trgovinu i još neke druge poslove Domenico se ubrzo obogatio i sagradio lijepu kuću od klesanog kamena. Vancija i Domenico Truccolo imali su sinove:Lucijana, Remigia oženjenog za Danicu pl. Mrkušić (1885.) i Fabijana te kćeri: Rafaellu udanu za Juru Zuka Vučemilovića i Eusebiju Užu (1872) koja se nije udavala. Braća Remigio i Fabijan Truccolo su bili prvi industrijalci u Imotskom koji su početkom 20. stoljeća oko 300 metara od stojne kuće imali mlinicu, tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo kupe koje su proizvodili imotski puk prozvao je trokulače. Dvorište ispred mlinova uvijek je bilo puno konja i magaradi. Osim mlinice za izradu kupa imali su kamione, prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi te prvi privatni telefon u Imotskom. Kako su Truccolovi radnici bili uglavnom iz Vinjana braća Truccolo su Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Braća Fabijan i Remigio Truccolo imali su u Imotskom i prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo koja je postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je i poslije na razne cudne načine otuđivana. Mnoge vrijedne stvari u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima i 6 slika Emanuela Vidovića nestale su, a obitelj Truccolo u vlastitoj je kući smještena u mali neuvjetni stančić. Stoga je zbog takvih okolnosti zadnji muški potomak obitelji Dinko Truccolo ((1921.-1983.), sin Danice i Remigia, diplomirani ekonomist oženjen za Veru Čičić (1927.) s kojom ima dvije kćeri Danicu i Miju bio prisiljen zauvijek odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj grada Imotskoga nestala. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.

Anamaria Marušić Tonković 

Pera Marendić (1880.-1949.)

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je na današnji dan prije 75 godine, 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu (sve troje djece je još živo, a najstarija Vanja Podgorelec ušla je u devedesetu godinu života). Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji Pera u narodnoj nošnji snimljena u svojoj gostionici

Zemljovid, Imotsko jezero…

U kartografskoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se nekoliko geografskih zemljovida na kojima je donji dio Imotskog polja prikazan kao Imotsko jezero, Lago d Imota. Očito su poplave polja u to vrijeme bile toliko česte i dugotrajne da se polje tretiralo na isti način kao Prološko blato. Radi se o bakrorezima na talijanskom i francuskom jeziku koji su objavljeni u Veneciji (1696,. 1698., 1690.), Parizu (1693., 1700.) i Amsterdamu (1740.). Njihovi autori su čuveni kartografi Vincenzo Maria Coronelli, Guillaume Delisle, Alexis Hubert Jaillot i Jean Baptiste Nolin.
Vincenzo Maria Coronelli (1650 – 1718), mletački geograf, kartograf, enciklopedist i teolog rođen je i umro u Veneciji. Pristupio je franjevcima, a 1674. završio je studij teologije u Rimu. Osnovao je 1684. godine jedno od najstarijih geografskih društava na svijetu, Accademia Cosmografica degli Argonauti. Za zasluge u kartografskoj djelatnost dobio je naziv kartografa Mletačke Republike. Objavio je i karte istočne obale Jadrana koje se smatraju do tada najiscrpnijima, kao i kartu Dubrovačke Republike.

Nikola Štambak