Prvi dodir s Modrim jezerom imala sam kao petogodišnja djevojčica kad sam slijedila svog trinaest godina starijeg brata kojemu je kupanje u Jezeru i skakanje s visokih jezerskih litica bila svakodnevna ljetna zanimacija. Bio je Dalibor Rako jedan od slavnih skakača u jezerske dubine, pa je tako Jezero postalo važan prostor i moga života, iako su mi njegovi prijatelji, kad bi me vidjeli kako skakućem za njima u oskudnim kupaćim gaćicama, znali dovikivati: “Prda Goša kravu muze, vidi joj se pola guze!“ I naša mama Marija nam je usadila neki genetski kod jer je i sama bila aktivna jezerska kupačica. Plivati sam naučila jako mala zajedno s prijateljicom Grozdom Kusić, ali smo iduće godine obje zaboravile kako se pliva pa smo ponovo morale učiti. Često su nas neki kupači i bacali u vodu kako bi se smijali našim „davljenjima“ u ne baš plitkoj jezerskoj vodi, ali mi smo se junački spašavale. I naše jezero nas je voljelo i nije dalo da potonemo. Neku djecu su stariji dovodili u Jezero s tikvicama svezanima oko prsiju kako ne bi potonuli, ali nama tikvice nisu trebale. Bilo je kasnije i opasnih situacija „fondavanja“ pa sam se skoro ugušila kad me je nešto starija prijateljica Branka Zen dugo pritiskala pod vodom da mi se skoro zacrnilo prid očima. Isto se nismo posvađale. Potom, kad mi je mladi pravnik Marijan Matković, Grubinjanin, valjda htio izraziti svoju naklonost pa me „grubo“ tumbao do dna jezera i pritiskao nogama gotovo do gušenja. Valjda kao pravi grubinjanin nije znao drukčije nego ugrubo. Tek na ozbiljnu viku mojih prijatelja pustio je da izronim i zadnjom snagom uhvatim zrak. Nisam mu ostala dužna jer sam na sav glas viknula: „Divljače jedan, reci mi ko ti je dao fakultet!“ Kao da je za kupanje u Jezeru i fondavanje cura trebalo imati fakultet. Naravno, bilo je i smijeha u raznim situacijama. Kad je naša prijateljica Katica Ostojić tek savladavala umijeće plivanja, a bile smo zgodne adolescentice, „donio je đava“ jedan važan predmet u naše Jezero. Bio je to veliki gumeni „šlauf“ iz autoradionice Dinka Borića i svi smo čekali red da se u njemu malo provozamo po jezeru. Došao je red i na Katicu. Zamahivala je veselo rukama udaljavajući se prema sredini jezera, kad se odjednom junak Zela Nikolić žestokim kraulom „zalaufao“ prema njoj, iskrenuo je na sredini jezera i ostavio. Uvalivši se u šlauf odveslao je dalje bez pardona ne videći da se naša Katica, najviše od straha, počela gušiti. Sva sreća da je s Velikog skakala priskočio čestiti i hrabri Rudi Soldo koji je vidio u čemu je stvar, skočio na glavu, doplivao do Katice i dovukao je do obale. Za to je vrijeme, nama gomili budala koji smo gledali cijelu scenu, bilo sve toliko komično, da smo se gromko smijali i čekali da Katica izađe van. Kad se je ona dočepala kamenja i obale, samo je uspjela izgovoriti: “Sramite se i stidite, eto kakvi ste prijatelji, cerite se dok se ja spašavam“. I do kraja kupanja nije s nama htjela imati posla.
Eto, dragi moji, toliko za sada o nekim jezerskim sjećanjima, a bilo ih je još. Bilo je lijepo i nezaboravno.
Dobro bi bilo čuti što o svemu imaju reći i drugi jezerski kupači, pa legendarni Leo Lipoglavšek kojemu je Jezero kao i Braci Zenu drugi dom.

Gordana Radić

U Jezeru 1963. godine, stoje s lijeva: Ado Kusić, Ivica-Zela Nikolić, Tatjana Kosanović, Kika Penović, Gordana Goša Rako, Mirjana Težulat. Otraga viri Ana Glibota. 

Usuđujem se početi o mojim najmlađim i davnim susretima sa Modrim jezerom. Sićam se da su me nosili roditelji, moguće nisam još savlada tehniku hodanja, a od plivanju ni govora. Tada je u jezeru bilo nikoliko sandolina domaće izrade. Priređivane su utrke od Jezeranske strane na Bazaransku. Pobjednik bi dobío za nagradu bronzin kompota od višanja koji je spremljen na vatri među dva kamena. Dakako da je pobjednik dilio sa ostalim veslačima pomoću drvenih kašika. Sve bi se proslavilo lipon pismom od koje bi jeka snimala i slala promatračima do vidilica. Što se mene tiče nisam se veselio susretu sa vodom jer nisam zna odma plivati pa sam nepokretno pluta na privezanim tikvicama uz veliku dozu plača. Moj tata je nosio ribički pribor jer je tada jezerska voda bila bogata ribom, tu je gavica, gavun, masnica plotica, a izvadio bi se i koji ugor. Mogla se tada uz kupanje i veslanje ulovit i večera. Tu ribu je tribalo brzo spremit do večeri jer bi se na tadašnjim velikim žegama riba frulala. Nije bito frižidera, ni struje, ni plina, za pofrigat jaje morala se palit vatra, a oskudno je bilo s drvima pa bi sve što gori dobro došlo. Osim ribe jezero je bilo puno golubova (divljih), jer su se na liticama legli i nastanili bi Golubarsku pećinu pa je po tome i ona dobila ime Golubarska. Ne bih tio zamarati temama o pećinama, samo ću izvuć jedan zaboravljen slučaj vezan uz Boškovu pećinu. Jedan lipi litnji dan u jezeru završio je skoro tragično. Taj dan je nekolicina varoških momaka imala svoj dan uz plažu, lipo se najilo i ponapilo da bi na izlasku iz jezera tada momčić Ante Meter zvan Džulbo zaspa na uskom zidiću isprid Boškove pećine nad provalijom zvanom Veliki kanal. U snu se okrenuo i strovalio u provaliju oko 60 metara duboko. Našli smo ga kasno u noći, na materino zapomaganje, ostale mu papuče kraj zida. Ekipe njegovih Jezerana su ga do prid zoru uspili izvući svog izgrebanog i nagruvanog bez najmanjeg loma. Još je živ i neka živi. Što se mene tiče i moga društva stalno smo išli bosi. Toliko smo imali tvrdu kožu da bi mogli i u draču. To smo svako lito plaćali infekcijma na petama i palcima, oni su bili na udaru uboda ako se ne izvadi komadić drače ili stakla eto ti gnoja i naboj, ja se muči pola lita šetajuć po cile noći uz plač od boli. Uz kupanje, veslanje, ribarenje jezero je bilo svakom zabavište. Igrale su se razne igre kao i po klesanim kamenjima, na plažama, crtale se trilje igralo se na trake, neki na karte, petonjaka, bačvica, peklo se na gradele, mogu reći da se taj običaj najviše drži i dan danas. Zamiriše cilo jezero jer nema fumara. pa se ugodni miris zadrži dugo u grotlu. Kad sam kod spize u jezeru moram navesti jedan stari podatak da su Imoćani uvik znali guštat osim što bi nosili spizu za još veće gušte bi se pobrinula pok. Manda Jurkanova. Na kraju zadnje serpentine postoji velika pola. Ispod pole je bio prostor za spasit se od kiše i prisvući i ta grota nosi ime od davnine kafana. Tu je pok. teta Manda za velikih žega služila crnu kavu, kapučino, sladoled i razne slastice. Puno je ovoga lipoga nestalo iz jezera. Sad je drugačija struktura posjetitelja, dok je domaćeg kupaća sve manje, razlog je jasan, serpentine su slabo prohodne. Pet serpentina je neki tučiji mozak nasuo rizlom pa to čudovište upada u obuću, klizu noge, stranci s dičijim kolicima upadaju ko u snig. Od zadnje serpentine do vode može se samo planinarit ili dobro pribit. Važno je da je strani posjetitelj zadovoljan s onim iz fotografije…

Josip Braco Zen

Fotografija na škanjati u Jezeru 1940.godine, s lijeva: Neva Delić Bekavac, sestre Slava i Neva Nikolić, Vojo Vučemilović, Anka i Frane Zen sa malom kćerkom Zorom te iza Anke Janko Dragicevic

Ovdje, pod imotskom Topanom, u susretu nekoliko starih kamenih kuća pokrivenih pločom, počinje Bazana. To je naselje navrh Imotskoga koje nosi ime još od turskih zemana jer je na tom mjestu kažu bilo sabiralište bolesnih…
U slici iz 1942. godine, te kuće bude sjećanja i mame da se o tome nešto napiše. Doduše, ne baš o sjećanjima iz te godine, nego o onima desetak godina kasnije, kad su kuće manje – više izgledale isto ovako, a ljudi koji su u njima živjeli, na neki način obilježili život ne samo Bazane, nego i grada u cjelini. Lijevo je kuća obitelji Težulat u kojoj smo moja prijateljica Mirna i ja posjećivale njezinu tetku Zorku i njezina muža Tona Tvrdića, ali iznad svega, nama svima omiljenog Jozu Težulata – Šinka i njegovu mater Ivu – Velu koji su nas dočekivali s osobitom toplinom i nekom sitnicom; bajamima ili smokvama, ako ih je uopće bilo na žgoljavim stabalcima ili u šupljim škašelama. Šinko je bio miljenik sviju, pa i nas djece, šeret i dobričina koji je dječjem uhu ostavio u sjećanje riječi izgovarane nastavkom –are/re; kišare padare (kiša pada), ili Gorare dođi da te poljubim u vratare (Gore, dođi da te poljubim u vrat). Toliko topline bilo je dosta za cijeli život, a o ispričanim i doživljenim anegdotama vezanim za njega da i ne govorimo.
Od dvije kuće sljubljene na desnoj strani slike ona manja je po svom životnom značaju i priči puno veća od svoje dimenzije. Za Imotski i njegovu povijest važno je reći da je u njoj živjela skromna pučka obitelj Valdevit, preciznije rečeno Ante Valdevit – Cokan, najpopularniji član obitelji čiji se zvonki tenor izvijao preko Jelavića doca (danas Gospina doca) kada bi procesija na Veliki petak najavljivala veliki martirij i krenula svoju kalvariju kroz grad. Jednom je obolio od teške upale pluća pa mu je liječnik strogo zabranio kretanje. Ali, bio je Veliki petak, od crkve se začuo slavni napjev „Puče moj…“ Iscrpljen i bolestan spontano i naglo je izletio iz kuće i uhvatio procesiju zaorivši već sa samog vrha Bazane svoj slavni krešendo „Puuuučee moooj“ i zajedno sa svojim Gospodinom podijelio muku tog trenutka patnje i nadljudske žrtve. Za potpisnicu ovih redaka važna je priča o završetku četvrtog razreda osnovne škole koja je jedno vrijeme trenutno bila locirana na Bazani, a tu je živjela i naša učiteljica Ita Nikolić. Voljeli smo svoju dobru učiteljicu, Hvaranku rodom, dobili od nje odlične ocjene i razmišljali kako ćemo obilježiti oproštaj s njom i zahvaliti joj. Nas nekoliko djevojčica (Katica Ostojić, Tonča Valdevit, Gordana Rako, Ita Aljinović) odlučile smo napraviti kolač za učiteljicu. Ali koji? Paradižot! Valjda je to nama djeci bila najdraža poslastica. Brzo smo skupili nekoliko jaja, šećer i mlijeko i s puno nespretnosti napravili nešto što je sličilo na paradižot. Ali, u čemu ćemo ga nositi? Kuća Valdevit, kao uostalom ni mnoge poslijeratne kuće, nije imala svečanog tanjura pa smo naš paradižot smjestili na stari iskrivljeni, ali udubljeni aluminijski tanjur, jedini koji nam se činio pristojnim. Paradižot smo ukrasili nekim sitnim bombonima u boji i grančicama masliđana i pokucali na vrata naše učiteljice. Kad je ona otvorila vrata, i ugledala nas s paradižotom na iskrivljenom aluminijskom pjatu, nasmijala se najljepše na svijetu i pozvala nas unutra. Izgleda da joj se svidio naš paradižot okićen grančicama i bombonima. Je li ga poslije kušala? Je li sličio na nešto? Kako ne! Ako ni na što, sličio je na ljubav. Radili smo ga svim srcem mi djevojčice u onoj maloj prizemnici pokrivenoj pločom. U kući Tonče Valdevit. Ona dvokatnica na desnoj strani bila je dom obitelji barbe Vicka Težulata, poznatog imotskog brijača nasmijanog rumenog lica i njegove fine sestre Ljubice, potom i žene Nine. Kroz nju su prošli mnogi podstanari iza rata i iz nje nosili zavežljaje uspomena na te dobre ljude. Najmanja kuća na slici je pripadala također dragoj Ljubici Težulat, a nama djeci je služila njezina okućnica za igranje Gospođa, Mama i Rađanja. Bile smo mame grančicama stabala posebnog oblika jer lutaka iza rata nije bilo pa su igre bile izmaštane na poseban način. Kuće na ovoj vrlo važnoj slici nisu izmaštane. One su stvarnost jednog vremena i trenutka povijesti našega gradića. One su poput ljudi. Dobro je da nisu zaboravljene.

Gordana Radić

Fotografija u obiteljskoj arhivi