VLADO GOTOVAC

Kroz život nas uvijek vuče kočija sa dva bijela i dva crna konja. Mjera je naše snage u tome koliko će nam uspjeti crne konje zauzdati, a bijele potaknuti.
Ovo je misao Vlade Gotovca, Imoćanina, jednog od naših najcijenjenjenih intelektualaca i vjerovatno najboljeg govornika kojeg smo ikad imali. Da je živ, 18. rujna 2020. navršio bi 90 godina. Istaknuti proljećar, urednik Hrvatskog tjednika, hapšen je i osuđivan više puta zbog gorljivog zastupanja hrvatskih interesa.
I danas se sjećam onog njegovog poznatog govora iz 1971. godine, oduševljenja i ganuća što ih je izazvao. Nažalost, govor nije sačuvan, jer nije ga čitao, govorio je iz srca. Na nedavno završenoj manifestaciji Knjiga Mediterana promovirana je između ostalog i knjiga Trideset pogleda na Sredozemlje: Uvodni eseji “Knjige Mediterana”, gdje se nastojalo prikupiti sve uvodne govore na dosadašnjim manifestacijama izrečene od naših navažnijih znanstevnika i književnika. Nedostaje samo Gotovčev esej, jer on ga nije zapisao, govorio je iz duše. A to je osobina samo najvećih. Prisjetim se Gotovčevih govora više puta kada gledam naše televizije, kada slušam voditelje, dakle profesionalne oratore kako poneki zamuckuju, imaju lošu dikciju, služe se poštapalicama, a na kraju rečenice izduše, pa se zadnja riječ ni ne čuje.
Za vrijeme antike, u staroj Grčkoj i u Rimu, govorništvo je bilo vještina, koja se učila u tadašnjim školama. Zar je moguće da nakon dva tisućljeća tu vještinu nismo uspjeli zadržati niti na nivou kojega su antički govornici dostigli?

Antonjeta Baškarad Jutronić

Imotski, na Pjaci 18. svibnja 1947. godine
Boris Braco Nikolić, Čedna Olujić, Vlado Gotovac, Ana Mostarčić i NN