Pisma

Stari Imotski

Prisjetimo se kada smo zadnji put napisali ili dobili ručno pisano pismo ili razglednicu? Osim hrpe računa, koja nam svakodnevno pristiže, druge pošte niti nema. Zašto bi gubili vrijeme za pisanjem pisma kad svaku poruku pošaljemo bilo gdje u svijet u svega nekoliko sekundi? Posebnost pisama je ta što su ona materijalna, opipljiva i kroz njih možemo osjetiti energiju i emocije osobe koja ih je poslala. Iako pisma i razglednice za većinu znanstvenika nisu vjerodostojan povijesni izvor, ona su izuzetno važna jer mogu pružiti obilje podataka te su dragocjeni izvori za ekonomsku, političku, pravnu i kulturnu povijest. Stara su pisma i razglednice kao dio obiteljskog arhiva prvorazredni svjedoci vemena u kojem su nastali.

Arhiva obitelji Radovinović Jagul

Držač  i rezač za pisma iz 1910. godine u vlasništvu obitelji

MAJKAMA

Stari Imotski

MAJKAMA
Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, da vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)

Majčinstvo je najuzvišenija uloga žene, a Majčinsku ljubav ništa ne može nadomjestiti. Ta ljubav je zapravo misterij. Danas na Majčin dan, darujmo im malo pažnje, barem nekoliko lijepih riječi, jedan cvijet, malo pohvale, priznanja….Morali bismo znati da male stvari i tople riječi ništa ne koštaju, a da za uzvrat puno dobivamo. Dobivamo ljubav. U ovom slučaju majčinsku.

Tekst: Antonjeta Baškarad Jutronić

Razglednica sa prikazom žene iz Petrovog polja koju je naslikao Virgil Meneghello Dinčić (1876–1944) poslana 1916. godine u vlasništvu je Antonjete Baškarad Jutronić

Recept za kvasac

Stari Imotski

U Hrvatskoj je u razdoblju ožujak-travanj 2020. godine trajala  potražnja za kvascom što nas je podsjetilo na ratna vremena. Zbog nestašice kvasca na policama trgovina u vrijeme izolacije na raznim portalima mogli ste pročitati različite recepte za domaći kvasac koji se može napraviti kod kuće, a što nam je donedavno bilo nezamislivo. Dajemo recept za pripravu kvasca iz drugog ratnog izdanja Dalmatinske kuhinje izdane listopada-studenoga 1944. godine Dike Marjanović-Radica. Dika u predgovoru navodi cit: “Sve stvari za koje sam smatrala, da ne trebajuu kućnstvu, obzirom na sadašnje teške prilike izostavila sam. Pri pisanju imala sam u vidu tehničko-praktičnu, a osobito ekonomsku stranu, naime gledala sam da uštedim gdje god se može, jer kuhinja može mnogo potrošiti a još više zaštediti”.
Kako možemo sami pripraviti kavasac
Događa se često da se teško dođe do kvasca, a najizdašnija su za ishranu upravo kvasna tijesta. S toga svaka domaćica može sama da pripravi kvasac na slijedeći način: uzme se 10 dkg hmelja, sitno se isjecka, stavi se u lonac i nalije 2 litre hladne vode. Hmelj se u vodi kuha pola sata, a zatim se procijedi kroz rijetko platno, dok se u vruću vodu od hemlja stavi ¾ kg raženog brašna, sve se to pomiješa i ostavi da se masa ohladi. Sutradan k toj masi doda se još 2 kg ječmenog brašna, te se od cijele mase naprave tanke ploške i brzo suše na zraku, ali ne na suncu, da se ne ubiju klice. Više puta se okreću, da se brže posuše. Suh kvasac stavi se u prozirnu vrećicu i spremi na zračnom mjestu. Kvasac se podmijesi u oči dana, kada treba kruh mijesiti. Za 1 kg brašna uzme se 2-3 dkg kvasca, a postupa se kao sa svježim kvascem. Može se upotrijebiti i onako svjež za više dana, učini se u štrucu i savije, a može se učiniti i pola mjere (doze).

Dalmatinska kuhinja (1944) Dike Marjanović Radica u obiteljskoj arhivi

Car i kralj Franjo Josip I

Stari Imotski

Austro-ugarski car i kralj Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju prije 145 godina, 24. travnja 1875. godine doputovao je preko Sinja i Lovreća u Imotski, a za vrijeme boravka u Imotskom kočiju mu je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga. Do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu….. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Zanimljiv i prilično nepoznat detalj priče iz Imotskog vezan je za dio u kojem se spominje gradska glasba. Naime, glasba je u carevu čast svirala našu tadašnju himnu Carevku… .Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..” Car je iz Imotskog otišao u smjeru Vrgorca (i dalje prema Boki) putujući preko Zagvozda.Kočija je išla s njim, naime dok je Car jahao, seljaci su kočiju nosili za njim 4,5 sata po kiši i ledu (u to doba je Caru trebalo upravo toliko – 4,5 sata da dođe iz Imotskog u Zagvozd)

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2
Dnevnik putovanja , Zadar 1878.

Fotografija pretposljednjeg dugovječnog austro-ugarskog cara i kralja Franje Josipa I. snimljena je u Beču, fotograf G. Pietnezer sa natpisom VIRIBUS UNITIS (lat) Zajedničkim snagama, carevom uzrečicom u obiteljskoj arhivi

Kuća Jerković i Obćinski dom 1905. godine

Stari Imotski

Kamena kuća Jerković i Obćinski dom na središnjem dijelu imotske Pjace 1905. godine. Veleposjednik Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije po dolasku u Imotski oko 1850 godine sagradio je na Pjaci lijepu kamenu dvokatnicu. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat. Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet i to u Beču. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić dr Iko, pučanin oženio je bogatašicu, veleposjednicu doseljene venecijske obitelji Jelenu Bolis. Tako Jerković postade gospar u velikoj krasnoj zgradi s balkonima nasred imotske Pjace. Odgojen u obitelji “narodnjaka”, i klasičnoj franjevačkoj gimnaziji do smrti je sačuvao svoj narodni hrvatski ponos… Do kuće Jerković je kuća Delić sa vanjskim stepeništem tada na drugoj strani. Dalje je kuća Vučemilović u prizemlju koje je smještena trgovina te kuća Batošić-Nikolić u kojoj su u prizemlju s obzirom na vidljivi grb tada bili smješteni uredi austrijske uprave. Obćinski dom u Imotskom sagrađen je zaslugom tadašnjeg općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka 1900. godine. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954.) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak”.

Razglednica u vlasništvu Matka Pavlinovića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Knjižnica obitelji Radovinović Jagul

Stari Imotski

Dio knjižnog fonda knjižnice imotske obitelji Radovinović Jagul (ex. Bitanga) i s njima rodbinski povezanih obitelji: Lusnik, Franceschi, Mladinov, Carminatti, Nonveiller i drugih. Najveći broj knjiga u odlično sačuvanoj knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Fond knjižnice čine djela s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina, a ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Anamaria Marušić Tonković

 

Fra Ivan Tonković (1850.-1911.)

Stari Imotski

Dana 01. travnja 2020. godine navršilo se 170 godina od rođenja fra Ivana Tonkovića (1850.-1911.), skromnog i smjernog imotskog franjevca, gvardijana imotskog samostana (1902.- 1911.), definitora Franjevačke provincije i utemeljitelja imotskog crkvenog muzeja. U nastavku se o značajnom ali široj javnosti nedovoljno poznatom imotskom franjevcu daje tekst Snježane Tonković.
SPOMEN NA ŽIVOT I RAD FRA IVANA TONKOVIĆA
Fra Ivan Tonković rodio se u Podbablju-Zmijavci, svećenikom je postao vrlo rano, 1873. nakon završenog bogoslovnog studija. Prvo službovanje vezano je za njegov rodni kraj, odnosno Imotsku krajinu. Ubrzo je dobio premještaj u Sinj na Franjevačku gimnaziju gdje je radio kao profesor poučavajući hrvatski jezik, književnost te povijesne znanosti. Sinjska gimnazija je prva u Dalmaciji (1838.) uvela kao obvezu uporabu hrvatskog jezika u obrazovni sustav. Fra Ivan je posebnu ljubav gajio prema domaćoj riječi, osobito govoru Imotske krajine. Mnoge njegove crtice i književni uradci pisani su u tom duhu. Boraveći na Franjevačkoj gimnaziji upoznao se i s brojnim muzejskim predmetima koje je tamo zatekao te ih popisao i dokumentirao, i tako udario temelje budućem samostanskom muzeju. Tada se probudilo i njegovo zanimanje za arheologiju i istraživački rad, pa je počeo istraživati rimski Aequm-Čitluk kraj Sinja. Istraživanja su urodila otkrićem nalaza koja su upućivala na važnost lokaliteta. Međutim bez financijske pomoći radovi su ubrzo obustavljeni, a nastavljeni tek nakon njegove smrt uz novčanu potporu austrijskog Arheološkog društva. Povratkom na službu u Imotsku krajinu 1897. uz svoje svećeničke obveze otpočeo je s arheološkim istraživanjima bazilike u Zmijavcima podno Dikovače, predjel Crkvina. Godine 1902. postao je gvardijanom Samostana u Imotskom koju dužnost je obavljao do svoje smrti 17. listopada 1911. Za života bio je dužnosnik i obnašatelj više funkcija od župnika, profesora, dekana do tajnika i definitora Franjevačke provincije. Zaslugom fra Ivana Tonkovića utemeljena je arheološko-etnografska zbirka franjevačkog samostana u Imotskome 1897. Moguće je da se fra Ivan Tonković u svojem radu poveo za fra Lujom Marunom, osnivačem starohrvatske arheologije, od kojeg je često tražio savjet i mišljenje. Bavio se pisanjem feljtona i putopisnih crtica s lijepim opisima ljudi i krajolika naše Zagore. Objavljivao je najviše u Narodnom listu (Zadar) od 1886. do 1890. Također o običajima i vjerovanjima naroda Imotske krajine koristeći se pri pisanju bogatstvom govora i izraza ovog kraja, što i do danas čini vrijedan izvorni materijal za jezikoslovce, etimologe i etnologe. Bavio se pisanjem proze te prevođenjem latinskih tekstova vjerske tematike -“De imitatione Christi“ (Nasljeđuj Krista), knjiga koja je bila najčitanije štivo nakon Biblije. O svojim arheološkim istraživanjima u Zmijavcima pisao je razna izvješća i članke u „Bulletinu za arheologiju“.
OSVRT NA RADOVE ISTRAŽIVANJA RANOKRŠĆANSKE BAZILIKE U ZMIJAVCIMA
Fra Ivan Tonković zaslužan je za otkrivanje i istraživanje arheološkog lokaliteta u Zmijavcima na predjelu Crkvine kojim je upozorio javnost na važnost otkrivene bazilike. Radio je na lokalitetu marljivo i predano uglavnom financirajući sam troškove istraživanja. Uz istraženi tlocrt crkve otkopao je mnogo kamenih ulomaka koji su pripadali crkvenom namještaju ( najvažniji su ulomci oltarske pregrade). Također je našao veći broj rimskih spolija s natpisima čiju je deskripciju i dataciju uspješno obavio. Iako su mu se kao amateru potkrale u radu neke pogreške one su zanemarive u odnosu na važnost otkrića za znanosti. Zbog nekih nedorečenosti u fra Ivanovom radu kao i činjenice da je istraživanjem obuhvatio malu površinu prostora nedostatnu za donošenje bitnih zaključaka vezanih za lokalitet, donesena je odluka o revizijskim istraživanjima 1981. Tom prilikom proširena su iskapanja izvan gabarita crkve što je rezultiralo pronalaskom zgrade krstionice, smještenom uz sjevernu stranu crkve s krsnim zdencem unutar građevine. Ovo je bilo važno otkriće kojim su odbačene sve sumnje u ispravno datiranje crkve, te njeno smještanje u vremenski kontekst kojem ona pripada, a to je kraj 5.st. odnosno ranokršćansko razdoblje, kojem pripada i sva otkrivena skulptura. Revizijska istraživanja ovog lokaliteta bilo je potrebno obaviti i radi učestalih objava članaka zlonamjernog sadržaja, koji su se 70- tih i 80-tih godina prošlog stoljeća pojavili u srpskoj arheološkoj literaturi od njihovih arheologa, koji su baziliku u Zmijavcima datirali u 12 st. – 14 st., a crkvenu skulpturu (osobito dijelove oltarske ograde) tendenciozno pripisali srpskoj srednjovjekovnoj umjetnosti. Ova teza odnosila se i na većinu ranokršćanskih crkvica pronađenih u Bosni i Hercegovini. Stoga je bilo veoma važno objaviti rezultate arheoloških istraživanja crkve u Zmijavcima i argumentima se suprotstaviti onima koji su skloni mijenjati povijesne činjenice iz vlastitih, političkih ili drugih pobuda.

Snježana Tonković

 

Focaccie di Pasqua

Stari Imotski

Uskrsnja foccacia2 Uskrsnja foccacia1

Stari recept za uskrsnu pogaču, focacciu iz bilježnice recepata imotske kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. Focaccie di Pasqua porijeklom su iz Venecije gdje se i danas tradicionalno pripremaju. Uskrsna pogača koja nas nostalgično vraća u neka prošla vremena radila se gotovo dva dana u raznim oblicima pa tako i u obliku golubice, colombe.
Focaccie di Pasqua

2 1/4 litri di farina, 6 dec lievito, il cucchiai di burro liquefatto, 12 cucchiai zucchero. raschiatura di limone, un po di uva, un po di sale (una ventina di mandorle pelate i tagliate come pignoli) e occorrente latte. Sette uova delle quali si levano quattro chiare a parte, battute a neve. Al dopo pranzo si fa un piccolo lievito con un po di farina ed un pozzico di zucchero ed un po di latte tanto da formare un panettino e si lascia lievitare. Sino alla sera si imparta tutto, aggiungendo anchi la neve, le uova, burro e latte si sbatte bene sino che si formiano le vesciche poi si lasci lievitare sino la mattina, e poi in fine si formano le focaccie.

Uskrsne pogače

2 1/4 kg brašna, 6 dec kvasca, žlica rastopljenog maslaca, 12 žlica šećera, nastrugane limunove korice, malo soli (dvadesetak oguljenih i narezanih badema kao pinjoli) i mlijeka koliko treba. Sedam jaja od kojih se odvoje četiri bjeljanka koji se utuku u snijeg. Poslije ručka napravi se kvas sa prstohvat šećera i malo mlijeka toliko da se napravi mala bublica koja se ostavi dizati do večeri. Uvečer se zamijesi sve zajedno dodajući snijeg, jaja, maslo i mlijeko te se dobro miješa dok se ne pojave mjehuri i ostavi se dizati do jutra, a zatim se konačno ujutro formiraju pogače.

Bilježnica recepata u privatnom arhivu

Razglednica poslana iz Imotskog 13.04.1916. godine

Stari Imotski

Žurna narudžba Katinke Vuković (rođ. Bitanga) iz Imotskog poslana u Split malo prije Uskrsa, 13.04.1916. godine sestri Mileni Ivančević. Katinka piše:
Draga sestro!
Ni danas od tebe ništa! Netom ovo primiš molim te učini da mi impakiraju odmah 1/4kg. kvasa od pive, 1/2 kg. ml. masla i 1 f. mirisa od ruže. Nanovo molim odmah jer će mi zakasniti. U velikoj brzini jer dižu taman poštu. Grlim tvoje, uvijek ljubeća Katinka!
U nastavku pročitajte tekst o imotskoj torti objavljen u listu “Imotska krajina” od 31.05.2002. koji je napisao Katinkin sin dr Veljko Vuković.
IMOTSKA TORTA
Kad čovjek dugo živi, dosta proživi i doživi. Sjeća se lijepih i ružnih događaja kojih se sretao u životu. Drago mu se sjećati djetinjstva. Pameću hoda po kuhinji, gleda majku, kako sprema jela. Posebno je bilo lijepo i mirisavo za velike blagdane. Za Božić su se spremali medeni kolači, za Uskrs sirnice i garitule, koje su se sastojale od tijesta spletenog poput kose na vrhu je bilo kuhano jaje. Osim toga majke bi pripremile u Imotskom i drugih slatkiša. Ručkovi velikih blagdana na svršetku začinjali su se uvijek kakovom poslasticom. Posebno se cijenila Torta imoćana – Imotska torta. Preživjela je duge godine pa i dandanas počasti goste, prijatelje svojim ukusom i svojom formom. Na vratima mi je 90 godina. Rodio sam se u Imotskom.
Dobro se sjećam, kad se ona spremala u pojedinim zgodama. Kao dijete u kuhinji sam čekao, kad će smjesu sastavljenu od bajama i jaja izlijeti u posebnu tepsiju, obloženu listom od tijesta, a površinu joj ukrasiti trakama od tijesta. To su stvarale četvrtaste dijelove. U te trakove usadili bi se oljušteni bajami. Ne sjećam se pojedinih detalja. Znam da se posvećivala posebna pažnja kod njezina spremanja, tepsija se stavljala u pećnicu, špakera, koje se palio drvima. Ja bih čekao taj čas da mogu polizati lonac u kojem se priređivala. Domaćica bi više puta pećnicu otvarala, vodeći računa da torta ne bi pregorjela. Svaki put bi kuhinja ugodno zamirisala.
U najviše slučajeva Imotska torta slala se kao poklon prijateljima za pir prigodom vjenčanja. Često se po našim imotskim kućama spominjala “torta imoćana” a rafijoli makarski. Začudilo me, kad više puta čujem na televiziji, pročitam u tisku da je “Torta imoćana” promijenila ime. Makarani su je prozvali “Torta makarana”. Želja mi je da se Makarani i dalje goste svojim rafijolima a Imoćanima neka prepuste njihovu “Tortu imotsku”.

 

Golubica koju je krajem 1990.-ih izradila Celestina Ćela Dunda

Stari Imotski

Golubica koju je krajem 1990.-ih izradila Celestina Ćela Dunda (1923.-2001.). Jedan od starih imotskih običaja vezan uz Cvjetnicu koji potječe od 19. stoljeća je izrada golubica, simbola Duha svetoga. Katarina Rina Mirošević (1882.-1973.) prva ih je počela raditi, a vještinu izrade golubica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli koja je nakon udaje za Antonija Miroshevicha došla živjeti u Imotski. Rina je golubice radila do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Po sjećanju Ćelinih sestara Emilije (1922.) i Milene (1925.-2019.) Ćela je kao djevojčica znatiželjno virila kroz drvena vrata i na lijepu kamenu kuću Rine Mirošević da bi vidjela kako šjora Rina izrađuje malene golubice. Iako je Rina rado poklanjala golubice ljubomorno je čuvala način izrade od drugih te nikome nije željela prenijeti vještinu izrade. Međutim po kazivanju Ćelinih ponosnih sestara koje su i poslije niza godina bile ljute na sebičnu Rinu, umjetnički talentirana i dobrog oka Ćela je uspila vidjeti kako Rina izrađuje golubice. Plemenita i draga Ćela Dunda golubice je godinama sama izrađivala i za razliku od Rine Mirošević to iskustvo rado prenosila drugima. Na području Imotskog, uz golubice, s vremenom su se od srčike smokve počela izrađivati i oruđa Kristove muke – „Arma Christi“. Ćela Dunda je sa sestrom Emilijom prije II svjetskog rata sve do 1960.-ih među ostalim radila i cvijeće od krep papira za vjenčanja, sprovode i druge prigode jer ljudi nisu imali mogućnosti kao ni novca za kupovinu svježeg cvijeća. Poslije su vrijedne ruke sestara Dunda nastavile izrađivati aranžmane od svježeg cvijeća. Boris Pervan u Sjećanjima na imotske sride piše:”Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”.

Anamaria Marušić Tonković