Kameni mortar-tarionik iz kuće Radovinović

albarelo

Kameni mortar-tarionik iz kuće Radovinović pronađen u ruševinama franjevačke crkve i samostana na Opačcu, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, podignute u 18 st. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje.) Mortar iz Radovinovića kuće koji je bio u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović može se datirati u razdoblja kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se
stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas. Možda nije na odmet ovdje spomenuti još jednu posudu s prostora Imotske krajine koja se koristila u ljekarstvu, a čije mjesto nalaza zasada ostaje nepoznato pretpostavljam negdje u blizini Vrljike jer ima na stjenkama dosta nataloženog kalcita što govori da je dugo boravila u vodi. To je keramička posuda poznata pod nazivom allbarello, a služila je za čuvanje ljekarničkih pripravaka-droga, datira se u 15 st., uvezena je iz Italije. Danas se nalazi u Zavičajnom muzeju u Imotskom. Prilikom sustavnih arheoloških istraživanja samostana i crkve na Opačcu pronađena je jedna dosta oštećena medicinska pinceta – također sada u Zavičajnom muzeju. Pincete su važan apotekarski i medicinski pribor, namjenom i izgledom nisu se mijenjale od rimskog razdoblja do danas.
Svakako da svi ovdje spomenuti predmeti uz gore opisani mortar, ako tomu još pridodamo i neke sačuvane rukopise ljekaruša, čine važan doprinos proučavanju razvoja ljekarništva i prvih medicinskih početaka, te općenito skrbi o zdravlju ljudi na prostoru Imotskog i Krajine. Jezgru tih začetaka činila je srednjovjekovna samostanska zajednica franjevaca na Opačcu.

Snježana Tonković

 

Likaruša fra Šimuna Gudelja

KADULJA
Koronovirus raširio se cijelim svijetom i bitno nam promijenio svakodnevne životne navike. Ljudi umiru, a medicina još nije pronašla djelotvoran lijek. Protiv širenja zaraze za sada je ipak najefikasnija izolacija. Prije mnogo stoljeća ćovječanstvo se susretalo sa sličnim problemima, kada bi znatno smrtonosnija kuga povremeno zavladala svijetom. I tada je bila bitna izolacija, ali to nije bilo dovoljno, pa su ljudi pokušavali pronaći nekakav lijek oslanjajući se na dugogodišnje iskustvo i lako dostupne sastojke. Još je starorimski liječnik Galen preporučao luk kao djelotvorno sredstvo protiv zaraze. Poznato je da su u lazaretima koristili kvasinu za pranje ljudi i životinja, a najcjenjenija je među takvim priručnim “lijekovima” ipak bila upravo kadulja ili salvia officinalis. Kadulju najčešće nalazimo u prirodi, ali može se uzgajati u vrtovima, pa i u pitarima. Bere se u proljeće, u vrijeme cvatnje, ili kako narod kaže: Kadulju beri kad ideš za križem! Koristila se kao lijek kod infekcije dišnih puteva, gripe, astme, bronhitisa, a na osnovu mojeg osobnog stomatološkog iskustva mogu potvrditi i da je zbog svog antiseptičkog djelovanja pomagala kod upale gingive, parodonta, afti….Godine 1630. u Toulouseu je harala kuga. Međutim, četiri razbojnika nesmetano su provaljivali u kuće zaraženih, pljačkali ih, a da nijedan nije obolio, iako su bili u srcu zaraze. Kada ih je dostigla ruka pravde osuđeni su na smrt, ali im je obećano pomilovanje, ako otkriju sastav tajanstvene tekućine, kojom su se mazali kako bi stekli imunitet. Da bi spasili glavu otkrili su tajnu o čudotvornom rastvoru, koji se radio od kvasine, kadulje, majčine dušice, lavande, ružmarina i nekih drugih aromatičnih biljaka. Nisu uzalud stari Rimljani kadulju zvali salvia salvatrix, dakle spasonosna kadulja, a još iz Srednjeg vijeka poznata je izreka: Kako čovjek može umrijeti, ako mu u vrtu raste kadulja? Da li bi u sadašnjoj situaciji kadulja mogla pomoći- ne znamo. Ali vrući čaj od kadulje zaslađen medom sasvim sigurno nikome ne bi naštetlo.

I još nešto: HVALA VAM ŠTO STE OSTALI DOMA!

Antonjeta Baškarad Jutronić

Na fotografiji najstarija i najbogatija imotska, a po nekim izvorima i najstarija hrvatska likaruša formata 19×14 cm koju je bosančicom na rodnoj ikavici 1771. godine napisao fra Šimun Gudelj (1724.- 1804,). Likarušu koja se čuva u imotskom samostanu posvetio je prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica. Fra Šimun Gudelj u svojoj likaruši spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine dok za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio.

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda. Na razglednici se vide ostaci Kvartira-vojarne i konjušnice (tal. quartiere-logor, vojarna) koju su Mlečani sagradili u Glavini nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine. 
Kuga je pustošila Imotu u više navrata, a najjači valovi kuge zabilježeni su 1729.-1731.,1733.,1744.-1747., 1763.-1764. i 1782.-1784. godine. Oboljeli su se liječili ako je uopće bilo lijeka, u lazaretima i u bolnici, a mrtvi su se oprezno zakapali u duboke jame do kojih bi ih dovlačili vojnici. Vukli su ih iz kuće jednom željeznom kukom i u nju zatrpali, a da se tom prigodom ne bi ničega dotakli. Kuku bi kasnije na velikoj vatri užarili i na taj način raskužili. Kuće bi oboljelih spaljivali, a tako i nihovo pokućstvo i robu. Zbog nerodice i gladi 1783. godine odselilo se iz Imote u Bosnu 155 obitelji s 513 muškaraca i 417 žena. Neki od njih okuženi se vratiše kući. Okužila bi se cijela Imota da mletačka vlast okužene nije zadržala u lazaretima na granici gdje mnogi pomriješe.
Ante Ujević (1954.) Imotska krajina
Fra Stipan Zlatović u “Franjevci države presvetog Otkupitelja” navodi cit:”Fra Šimun Gudelj o tome piše:
Kad god 1783. zapali kužna bolest u Bosni, ona čeljad što se onamo nalazila iz ove krajine, poče bižati u svoju domovinu. Veliki lazareti bijahu na Posušju i na Hržanovu, gdi u čišćenju mnogi umriše i krajina srićom nije se otrovala. Kužne ispovidaše ot(ac) Gudelj i ostali redovnici imotski velikom ljubavlju i kršćanskim požvrtovanjem. Sinjska se krajina od pribiga otrova i u njoj pogibe 1488 čeljadi”.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

 

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine.
” ….Glava Imocke krajine, starina Imocki, poput surog orla uzvijo se na klisuru uz jezero, pa u pramčioku (položaj prema suncu) sunča se i divi pitomom polju, župama oko polja, brigovima i brdima, štono se ko “na skalinade” uspinju sve do visoke Bijakove, koja pokrila glavu oblakom, i do studene Kamešnice i Zavelima, štono se često u bilo oblače……Odma od polja uzdiže se jedan veliki brig Podi, di naglo di pomalo. Brig je pun jezera, više suvi nego s vodom. Jezera su straovita pogledati, a kamoli se u nje spuštati. Najviše ji ima u Lokvičićim a najstrašnija su blizu Imockog Crljeno i Imocko (Modro) jezero……
Ja sam rođen u Gornjim Vinjanima, Blizu Imockoga, i to na Blagovist, 27.III.1876. Tada u Vinjanim nije bilo škole, zato me otac, pokojni Ivan (Bog ga raja napojio) za pune dvi godine slao u Posušje, a druge dvi u Imocki, u pučku školu. Zatim sam završio franjevačku gimnaziju u Sinju, a teologiju u Šibeniku i Makarskoj. Po dovršenim naucim bijo sam učiteljem na gimnaziji u Sinju za 15 godina, zatim župnikom u Lovreću 7, a u Runovićim, na zdravlje, evo već dvanaestu pasem. Samo u Boga pitam, da me uzdrži u zdravlju i da dovršim ovu rađu. Oće, akobogda!…..
U Runovićim, na Ilinjdan 1934.

Otac fra Silvestar Kutleša, župnik

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Katastarska karta Imotskoga koju je izradio mjernik Anton Višić 1835. godine

Korona virus

Prije dva mjeseca čitali smo kako se u dalekoj Kini u gradu Wuhanu, pojavila nova vrsta gripe, znatno opasnija od dosadašnjih, a prenosi je korona virus. Ubrzo se proširila na Japan i Južnu Koreju, a već danas je i cijela Europa u velikim problemima. Otkazuju se avionske i željezničke linije, bitno je smanjen cestovni i pomorski promet, državne granice se zatvaraju, sportske i kulturne manifestacije otkazuju. Gospodarstvo je u krizi, škole zatvorene, turizma nema, kao da je cijeli život na neki način zaustavljen. Dosta je umrlih pa je proglašena pandemija. Znatan broj ljudi je u izolaciji, a daleko više ih je u dobrovoljnoj samoizolaciji, pa se na taj način pokušava ograničiti širenje zloćudnog virusa.
A kako su se prije više stoljeća ljudi borili protiv zaraze, konkretno protiv znatno smrtonosnije kuge, koja je relativno često posjećivala Europu?
Kuga je najčešće dolazila sa Bliskog istoka, odnosno iz Otomanskog carstva, a Split se nalazio na jednom od najvažnijih pravaca preko kojih se odvijala trgovina između tadašnje Turske i Venecije. Stoga 1580. godine splitski Židov Danijel Rodrigo gradi lazaret, relativno velik sklop zgrada, gdje su trgovci, ljudi, životinje i roba, morali boraviti 40 dana u karanteni prije ulaska u grad. Quaranta na talijanskome znači četrdeset, pa odatle i naziv ovoj strogoj izolaciji. Tu se obavljalo raskuživanje prozračivanjem, iskuhavanjem te pranjem u vodi s dodatkom kvasine.
Imotski je također imao svoj lazaret, što se dobro vidi na staroj katastarskoj karti Imotskoga koju je izradio mjernik Anton Višić 1835. godine.
A što se događalo s naseljima, koja nisu imala mogućnosti zaštiti se na takav način?
Sumartin je malo mjesto na istočnome dijelu Brača, što ga je 1646. osnovao Imoćanin fra Petar Kubat. Za vrijeme posljednje splitske kuge godine 1784. jedna zaraženi komad robe prispio je u Sumartin i izazvao zarazu. Čim se doznalo za pojavu kuge odmah je poslana vojska koja je opkolila mjesto da nitko ne bi mogao ući ni izaći, a svi sumartinski brodovi izvučeni su na kraj. U „Makarskome ljetopisu“ iz toga vremena čitamo:
Aprile 1784.: Na 15. ovoga oglasi se kuga na vrhu Brača sv. Martina i u osam danah umri 37 čeljadi. Poče sa svi strana žestoka kontomacija i straže jedna do druge, i nikome ne dadu pristupi po moru. Odili su naši Makarani na Brač i nosili su kruha, mesa i drugi stvari za pomoći one siromahe kužne. Evo i danas na 29. treći put otiđoše i odnesoše pun levut kruha, mesa i druge potribe.
Maggio 1784.: … Na 4. ovoga umri od kuge na Braču fra Filip Čović gvardijan i kurat; dosada umri čeljadi u rečenom mistu 94…
Giugno 1784.: … Na 8. ovoga dođe iz Mletaka u Split Angelo Diedo inquizitur, i uze vladanje od zdravlja Generalu, Ovi Inquizitur posla proklam, da ako bi se koji naša, koji bi priša zapovid od sanitadi iliti zdravlja, da se ima odma mušketat in termine di tre ore… Na 9. umri od kuge na Braču jedan korneta i jedanaest soldata koji bijahu poslani da čuvaju ono misto, da se ne bi druga mista okužila…
Luglio 1784.: Od Svetoga Ivana Krstitelja i svoga ovoga miseca jula nije niko umra od kuge ni u Braču ni u Splitu…
Brod, kojim je dopremana neophodna hrana stanovništvu, iskrcao bi namirnice izvan mjesta, na škrapi, a tek po odlasku broda mještani bi smjeli doći po donesenu hranu.
Ova kuga trajala je oko tri mjeseca. Za to vrijeme od 350 stanovnika Sumartina umrlo ih je preko 150.
Srećom, sada su ovo tek tužne uspomene. Danas, zahvaljujući napretku medicine, a pogotovo izvanrednim naporima zdravstvenih radnika, nadamo se da će i ova pandemija koronavirusa uskoro ostati tek u neugodnom sjećanju.

Iz samoizolacije, pozdrav mom rodnom i ljubljenom gradu na gori.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Bazana 1900. godine

Bazana je najstariji dio grada. Protegla se u pravcu istok-zapad tri stotine metara i uspinje se uz kosinu zvanu Bilušine. Svoje ime Bazana nosi iz turskog vremena po prostoru gdje se trgovalo. Turci su Imotskim vladali preko 200 godina (1493-1717). Bazana je riječ perzijskog (iranskog) porijekla i znači prostor s dućanima u kojima se prodavala svakovrsna roba……..Poslije Turaka došli su novi osvajači – Mlečani (1717-1798). Imotski je tada imao tek desetak kuća oko tvrđave i prostor za trgovinu – Bazanu. Novi su gospodari za potrebe vlasti sa sobom doveli nekoliko porodica koje će preuzeti upravu, vojsku, zanatstvo i trgovinu, a dio porodice se naselilo iz obližnjih sela. Počelo je stvaranje i širenje grada od Bazane niz padinu brda. Proces izgradnje tekao je sporo, tako da će se Imotski kroz stotinjak godina razviti u gradić sa samo 357 stanovnika, kako stoji u popisu pučanstva za Dalmaciju 1807. godine…….Na Bazani se podiže niz zgrada za upravu, zdravstvena stanica, lazaret, stražarnica i nešto podalje konjušnica. Na čelu siražarnice stoji serdar (niži oficir) sa 6 pandura za održavanje reda i mira, a uz to su oni i službena lica za razne naplate, kazne i pljenidbe. Zdravstvene usluge pruža jedan liječnik i dva bolničara, što je s obzirom na cijelu Krajinu premalo. U lazaretu je bila karantena (izolacija) zaraženih osoba, turska je granica blizu, trgovci i karavane prelaze s jedne na drugu siranu, a uz to nerodica, glad, kuga i kolera čine svoje. Teške zarazne bolesti zahvaćale su naše krajeve i u 19. stoljeću. Za potrebe općinske uprave Bazana dobiva zgradu, zvanu demanij, a na čelu vlasti se nalazi providur, u čijim je rukama skoncentrirana civilna, vojna i sudska uprava. Kad je krajem 18. stoljeća Austrija zavladala Imotskim, prenijet će se uprava s Bazane pomalo u današnju Pjacu, a mletačke zgrade srušit ce se ili će to učiniti zub vremena. Tako je Bazana širenjem Imotskoga, izgradnjom, novih kuća i ulica gubila korak s vremenom, izgubila je upravu i trgovinu i ostala ono što je danas: dio prošlog doba tj. najstarija gradska četvrt……

Prof. Mladen Mostarčić, Imotska Krajina, br. 436., 1989.

Fra Vjeko Vrčić sa svojom obitelji 1934. godine

Fra Vjeko Vrčić, veliki imotski franjevac rođen 28. veljače 1914. godine u Imotskom prvu sv. Misu prikazao je 12.03.1938. godine u Splitu, a 13.03.1938. godine u Imotskom. Fra Vjeko je sin Vjekoslava Luje Vrčića (1878.-1956.) rođenog u Grabovcu i Imoćanke Ane Jeličić (1877.-1972.). Lujo Vrčić se kao mladić doselio u Imotski, kao i otac mu Mihovil Miho (1840.) koji je bio među prvim učiteljima Krajine. Ana Jeličić iz veleposjedničke obitelji bila je udana za Katanušića koji je umro mlad te se kao udovica sa kćerkicom Karmom (1898.) udala za općinskog činovnika Luju Vrčića 1910. godine. Ana i Lujo Vrčić imali su djecu Nevenku (1911.-1995.), fra Vjeku (1914.-2014.), Ivu (1915.), Miru (1915.) i Stanka (1920.-1983.).

Zlatomisnik (12.3.1938.-12.3.1988)

Veličanstven nisam hram
i nisam zlatno tele,
ni kićen oltar nisam
gdje hvale bi se svele.

Punih pedeset ljeta
bilo je toga…
svijetlih sunčanih dana
I tuge se dosta svilo.

Ja neću tamjana kad,
izvor mu ljudska usta
sve što izlazi iz njih
obmana to je pusta.

Nek Ti je, Silni hvala
za svijetle i sretne dane
za gromove i tuče
život nek sretan svane!

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjev

Na obiteljskoj fotografiji koju je snimio Mihail Aleksandrov 1934. godine u Imotskom, fra Vjeko, student teologije sjedi uz roditelje Anu i Luju Vrčića, a stoje s lijeva sestre i braća: Nevenka, Stanko, Mira, Ivo i Karma Katanušić. Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžiča

Razglednica poslana 16. kolovoza 1908. godine.

Razglednica koju je Fabijan Truccolo poslao rodici, Gosp. Milena Bitanga iz Zagreba u Imotski, Dalmacija 16. kolovoza 1908. godine. Tekst razglednice vjerno oslikava društveno prihvatljivo ponašanje tog doba pa tako i u malom Imotskom. Naime pristojno ponašanje za vrijeme šetnje djevojaka javnim prostorima propisivalo je nužnu prisutnost odrasle udane žene jer su se uz šetnju povezivali društveni susreti, ne uvijek ugodni ali i dobra zabava. Kćeri dr Augustina Bitange obično je u šetnju pratila Bianca Bitanga, supruga učitelja Anđule Bitanga ali i rođaci kao Mileni najdraži Fabijan koji joj piše: “Kad u Imotskom za šetnjom čezneš, a što bi bilo tu? Pozdravi otca i Pavu, Dovidova Fabijan”.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Pogled na dio Imotskog sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine

Pogled na dio Imotskog sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine. Na fotografiji se krajnje desno odozgo prema gore vide skladišta Režije duhana, kuća Milinović, zatim kuća Benzon (danas Glazbena škola “dr fra Ivan Glibotić”). Ispred stare pošte vidi se kuća dr. Ivice Jerkovića koja je srušena u II svjetskom ratu. Poviše su dvije Sučića kuće. Sa gornje strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda.
Luka Milinović došljak iz Livna kupio je kuće dr. Ferrija (advokata iz Trpnja) i Bilića te ih spojio u lijepu kamenu kuću Čitav kompleks na kojem je bio uređen vrt sa šetnicama i pergolama bio je ograđen kamenim zidom i ogradom od kovanog željeza, a ulazna vrata ukrašena zidanim kamenim stupovima. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Danas su od ograde oko posjeda Milinović dobro sačuvane kolone i željezne vratnice s inicijalima sa zapadne strane i kolone bez vratnica sa sjevera preko puta Glazbene škole. Prvi doseljeni Benzon u Imotski Antonio sagradio je sa sinom Petrom u drugoj polovici 19. stoljeća jednu od najljepših kuća, prvu veliku stambenu kuću sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je bila prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan časnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom, zatim škola i konačno Glazbena škola). Poslije je Petar sagradio još jednu kuću na sjevernoj strani posjeda (danas u vlasništvu obitelji pok. Ljube Tonkovića). Od velikog dijela kamena srušene kuće odvjetnika dr Ivice Jerkovića izgrađena je nešto dalje stara pošta. Ispred Jerkovića kuće (na mjestu današnjeg kružnog toka) bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana? početkom 1950-ih. Iza Jerkovića kuće s lijeve strane nekad je bila kuća Frane Mostarčića.

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša.