Stari Kolodvor između 2 svjetska rata

Stari Imotski

Imotski, stari Kolodvor između 2 svjetska rata……Na fotografiji mala je kuća na osami u kojoj je živjela obitelji Ante Rebića Čančića i supruge Ive koji su imalii tri sina: Ljubu, Vicu i Roka te kći Danicu. Ljubo je odselio u Zadar i bio predstavnik tvornice duhana, Vice je bio lječnik, a Roko je odselio u Borak gdje je izgradio novu kuću. Kasnije je kuća srušena te je na njenom mjestu izgrađena cesta prema izlazu iz grada. Iznad Rebićeve kuće vidi se krov kuće Sučić. Desno je kuća obitelji pok. Ljube Tonkovića ispred koje je bor koji je i danas tu. Dvorište kuće poslije je ograđeno visokim zidom. Današnju kuću Tonković je na sjevernoj strani svoga posjeda u drugoj polovici 19. stoljeća sagradio prvi doseljeni Benzon u Imotski, Antonio sa sinom Petrom. Na južnoj strani posjeda Antonio Benzon sagradio je prvu veliku stambenu kuću u Imotskome, a u zapadnom dijelu dvorišta bila je prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan časnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom, zatim škola i konačno Glazbena škola. Ispred kuće Tonković je kuća Frane Mostarčića koja je poslije nadograđena. Poviše potpornog zida u sredini fotografije godinama kasnije sagrađena je robna kuća Ima. Lijevo se vidi dio dvorišta Dušana Matijaševića. Na općinskom zemljištu dijelom od kamena srušene kuće dr Ivice Jerkovića koja je pogođena avionskom bombom u II svjetskom ratu izgrađena je prva zgrada pošte. Ogradni zidovi kuće Jerković dobro se vide na fotografiji. Pokraj Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je nažalost zatrpana i zaboravljena, a nalazila se na mjestu današnjeg kružnog toka. Ispred Pošte bio je stari Kolodvor i legendarna kostela. Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić….Stari Kolodvor lokacija je koja budi mnoga sjećanja.. Tu su započinjale ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima. Ispod kostele darivali su se zadnji zagrljaji za oproštaj, ali jednako tako ispod nje radosno su širene ruke u znak povratka u rodni kraj……..Generacije i generacije imotskih đaka su se sastajale na ovom mjestu, posebno na kraju nastave i čekali prijevoz za kući!
Kostela je funkcionirala i kao prva javna oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice….Koliko li se ispod nje promijenilo “dojč maraka”, a koliko li se prodalo samo duhana!?

Fotografija u privatnom arhivu 

Marko Džamonja (1888-1961)

Stari Imotski

Marko Džamonja na svom bijelcu Karlu jaši Bazanom 1929. godine, a na fotografiji se vide ostaci mletačkog lazareta. Marko Džamonja (1888-1961) rođen je u Imotskom, a imao je petero braće: Nikolu (1884), Franju (1890), Josipa (1894), Gaju (1899) i Rajmunda (1902), poznatog fotografa te tri sestre: Mirjanu (1886), Anu (1892) i Franku (1896). Otac mu je bio Jure (1853), a majka Kata Vučemilović. Djed mu je bio Nikola (1825), a pradjed Jure (1804) koji je doselio iz Mostara, a svi oni bili su uspješni trgovci. Marko se nije ženio poslije nesretne ljubavi prema Mili Franceschi, a jako je volio djecu i konje. Umro je u splitskoj bolnici u srpnju 1961. godine. Nitko od Markove braće nije imao muških nasljednika pa je pleme Džamonja u Imotskom izumrlo.

U nastavku pročitajte izuzetno zanimljiv tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli svoja sjećanja na Marka Džamonju i nostalgiično nas vraća u neka davna imotska vremena…..

Usuđujem se napisati malo istinski riči o Gospodinu Marku Džamonji. Bijaše sin Katine i Jure Džamonja i brat Nike, Frane, Rajmonda, Gaetana te sestre Ane (Split). Bio je trgovac. Kao momku tragično je prikinuta ljubav njegova života sa super lipoticom Milom Franceschi. Ostao je viran cilog života te nije potražio drugu sreću. Bijaše žestoki zaljubljenik konja pa je nabavio čisto grlo lipicanca po imenu Karlo. Marko je bo preženca sa pelerinom i čizmama na tom više labudu nego konju, jednako gordi obojica. Volio je ljude i životinje pa je tako veliki dio svog življenja bio žrtva ugađajući jednim i drugim. Nije mogla niti jedna srida proći kroz veliki imotski Pazar da se Marko Džamonja ne bi stavio u ulogu velikog humanitarca. Primao je u svoju štalu i veliko dvorište na desetke konja. Te su životinje bile izmorene od velika puta pa im je barba Marko pruža okripu i miran parking. Trošio je svoje lipo mirisno sino i hladnu vodu iz njegove duboke čatrnje. Ako bi roba te sride ostala neprodana ljudi bi je pohranili u prostor koji je on za to osigura. Sve te usluge radio je besplatno i za to nikad nije imao ni najmanju korist. Kad bi sve otpratio dalje na put ostala bi mu za nagradu lopata i grabova metla da bi sve u detaljiće počistio i punio rupu od gnoja. Kako je držao velike belgijske kuniće od kojih su neki težili ko janjci svake bi mu sride ispod konja stradao pokoji kunić. Marko nikad nije reagirao, samo bi mu se navlažile oči. Imao je na desetke kućica i buža na kući koje su bile nastanjene vrsnim golubovima. Tu su bili lepezaneri, gušaneri, pelicaneri, listonoše i drugi. I modre laste su imale mir pod njegovim strehama i štali. Na poseban način podnosio je muke sa imotskim berekinima jer bi mu svako malo koji od tih pračkom ubio goluba. Bio sam s njim u dvorištu kad mu je na rame doletio golub sa strelicom od žice od lumbrele prostreljen kroz volju. Ja sam malo pustio suzica, a on je samo opsova zvizdu. Čak su i repci bili spokojni pod njegovom paskom. Jednog zimskog dana doveo je virski kovač Mile u barba Markovu štalu na smrt izgriženog konja dorata kojeg su izgrizli vukovi kako bi mu vida rane. Sa iskustvom i voljom dao je sve od sebe sa veterinarom i likarijama, ali nije bilo pomoći jer je konj bio puno izgrižen. Da prominim malo stranicu pa vam iz mog sićanja približim barba Marka. Već san spomenio da je volio ljude. Iako je živio sam i bez obitelji ipak je svojim dobročiniteljskim ophođenjem sa ljudima imao veliku obitelj. Bio je veći od Caritasa, češće je svoj zalogaj dao drugom nego sebi, češće je svoj mir dariva ljudima, posebno susjedima. Rađe bi i svog goluba ostavio bez vode da bi napio žednoga. Imao sam čast kao dite i kao momak živiti u najbližoj blizini i brizi sa barba Markom jer je moja obitelj živila u kući braće Rako, sada Zdravka Olujića. Bili smo dosta brojna obitelj, a ta kuća nije imala osnovne uvjete za normalan život. Kako je u ratu “ubijen naš vodovod” tako je život mnogima bio bez vode. Nismo imali di prati robu ni sušiti istu. Za te nedostatke se pobrinio barba Marko. Otvorio je svoje veliko srce, ne samo mojim roditeljima nego i većini susjeda sa Šentade. Mi smo imali pravo na čatrnju ispod Šentade koju smo zvali Dora. Kako je bila malog sadržaja tako bi i za bezkišnih dana brzo prisušila. Ali tu je velika čatrnja barba Marka, velika maštela, teza i sadžak za lukšijanje robe i puno dvorište žica za sušit. Nije bilo lako domaćicama istezati iz devetmetarske čatrnje na desetke sića vode. I tu bi se zna ubacit u pomoć. U njega su svi susjedi kao i moji roditelji klali gudine. On ne bi dao mesaru krpatit gudina nego bi ga obisio u tezi za gredu, svega bi ga iscrta modrom kredom, ko krojač jaketu. Sutradan bi ga bikario. Tu bi bilo veselja i smija pa bi se gradela stavila u funkciju, a kruv friški iz male pekare M. Bačić. Kako je barba Marko dava kompletne usluge brinio se i za pokojnike jer je imao kompletan odar i čak konop za spustiti pokojnika. Najviše mi se upila u mozak jedna velika barba Markova gesta kada bi za velikih žega u njega skoro nestalo vode, a bilo bi mu žao nas dice pa je često kroz tajni ulaz od brata Rajmonda dok bi on bio u kinu, ukra sić ladne vode da se možemo napiti, da ne skapamo od žeđe. Rajmondo ne bi da ni kapi, on i žena sami, a čatrnja puna. Često bi zna nas dicu iz kvarta iznenaditi kompotom od višanja.To bi radio s posebnim guštom, čeka bi kad se vratimo iz Jezera žedni i gladni. Nasrid dvorišta bi iznia stolić i stolce, na siniju bronzin sa gogolja, podilio bi nam drvene kašike i stalno nad nama govorio: “Lapaj, lapaj majkinu van zvizdu” i grca od gušta kako mi svladavamo tako vrući kompot. Pola nas bi kripia ladnom marenom, pola čašom višanja. Nekoliko puta bi nas dočeka poklopljen bronzin, a unutra miris do neba, vruče janjetine s ražnja. Uoči svete Lucije nam je dava sino koje bi postavljali za magare svete Lucije, da bi on u kasne ure sa zvoncem pod dičijim prozorima igra ulogu svete Lucije. Ujutro je bilo iznenađenja na njegov način. Sićan se da nam je više puta dariva limene kutijice sa malim ogledalcem. Te kutijice su bile još ostatak iz njegove bivše trgovine. Te su kutijice zvane burmutice služile starim curama iz barba Markovog doba za šmrkanje jer su se punile tarom od duhana. Mirisalo mi na turcizam kad bi ga moja mater ponudila kakvom lipšom pjatancom, s guštom bi prihvatio, a mi bi znatiželjno pratili kojom pažnjom bi to po njegovu “lapa” jer nikad ne bi koristio pribor, sve bi obavio sam džepnim nožićem, a nikad ne bi prosuo ni mrvicu hrane ni kap juhe. Tako nam je pripovida kad bi se našlo njegovo društvo u dućanu pok.Ivana Borića u kući Ivana Poštenjaka, danas Mira Težulata, naručili bi u jedne Gornjo Vinjakuše kablić kisela mlika i kruv ispod saća on bi otkinuo komad kraja koji bi ima formu drvene kašike. Izdubio bi pupu i tako grabio kiselinu i na kraju bi taj već komad raskvašena kruha polapa. Tada bi reka starom Ivanu:” Jesi li video kume, jedan od nas je polapa kašiku”, a ovaj će naivno na to: “A koji je to kume, utrobu mu đava odnija”. Nije izosta smij. Još bi moga dugo pisati o tom velikom čovjeku, uvik sam ko mlađarac gleda u njemu jednu dozu potištenosti pa bih zaključio da je takav zbog velikog gubitka njegova labuda Karla, kojeg su osloboditelji naprasno oteli iz njegova srca. Zato je prima tolike konje na brigu. Marko Džamonja dava je sebe cili život pa je tako sve svoje oporučno razdilio. Uporno je nosio kožne čizme, možda još iz austrougarske konjice. U čizmama je omotova stopala šufericama, ali bi se one u hodu ružno podvile. Nažuljale ga te je dobio gangrenu i od toga 1961- godine umro u splitskoj bolnici. Žalosna me vist našla u Subotici u vojsci.

Neka počiva u okrilju Gospe od Anđela

Braco Zen

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Kvirin Smoday

Stari Imotski

Čuveni Kapelnik Imotske glazbe Kvirin Kvire Smoday rođen je 26. lipnja 1939. godine u Imotskom, a poginuo je u automobilskoj nesreći uz glavnu cestu u Lovreću prije 53 godine, 26. rujna 1971. godine. Imotski lipotan Kvire nije se ženio, bio je miljenik žena, studirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radio je u tvornici Pionirka i prebrzo završio svoj život. Na dan Kvirinog sprovoda cijeli Imotski je umro, a govor koji se i danas pamti i kojim se oprostio od prijatelja glazbara održao je Krunoslav Zujić. Tog dana u gluhoj tišini čuo se samo jecaj i brecanje zvona…. Gradska glazba koja je kroz povijest mijenjala nazive nakon Kvirine smrti godinama se nazivala Gradska glazba Kvirin Smoday. Iako je vrlo mlad tragično preminuo karizmatični Kvirin Smoday ostao je zapamćen u kolektivnom sjećanju Imoćana.
“Sad miruju vode u posljednjoj luci, otpočetoj pismi zamrli su zvuci” (iz govora Krune Zujica i natpis na Kvirinom grobu)
U nastavku pročitajte tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli dio svoga sjećanja na godine druženja sa Smodayima….

Odkud prijateljstvo sa Smodayima?

Još je bisnio II. svjetski rat. Moja obitelj je tada stanovala u prizemlju lipe vile pok. doktora Josipa Mladinova. Bila nam je brojčana obitelj kad je stigla naredba iz tadašnje vlasti da ustupimo jednu sobu za potribe obitelji Smoday. Uzeli su nam najveću sobu. Moj otac je sazna da se radi o obitelji pok. Kažimira Smodaya koji je bio učitelj u osnovnoj školi u Slivnu, a iza njega su ostali supruga i troje nejake dice. Njihov tata je tada već poginuo na Manjaći kao hrvatski vojnik. Pošto im je bio skučeni prostor nakon kratkog boravka uselili su se u kuću gđe. Rože (Rosine) Jerkovića blizu kuće Matijašević (sada Dujmović). Stanovanje u kući su dilili sa gđom Rožom, a drugu polovicu sa njemačkim vojnicima (radio stanica). Nisu se ni pošteno smistili uto su saveznički zrakoplovi bombardirali Imotski. Prva bomba bačena je na kuću Nikole Vlajčića i u njoj je poginula djevojčica Cvita Tokić. Druga bomba pogodila je kuću Rože Jerković te su u livom krilu poginuli svi njemački vojnici dok su Smodayi skupa sa gđom. Rožom s kata propali u konobu neozlijeđeni. Opet beskućnici ali živi skupa sa svojom mamom Nedom dobiju krov nad glavama u kući gospode Mazzija. Od tada se stanje počinje normalizirati i započeo je jedan novi način života, posebno nama dici. Pošto ni moja obitelj nije ostala pošteđena, nas su osloboditelji izbacili i smistili u Mazzijevu kuću ispod obitelji Figura. Taman smo se malo uklopili u drugoj sredini, počele su igre sa unucima dr Huga Montija (Smjelim, Tanjom i Vanjom Rako), Sučićima i drugima. Oni nama šup kartu pa je nova lokacija za igru bila na skalinama na Pazaru i u Rakinoj kući. Tada sam se opet približio Smodayima na Bazani. Ditinjstvo smo provodili lipo i bezbrižno makar nam je nedostajalo vitamina. Lita smo sa zebnjom čekali i nismo se žalili na tadašnje žege jer su nam duge zime zagorčavale živote. Maksimalno smo koristili velike snigove. Svaki predmet koji bi lipo klizio po snigu i ledu zvali smo ga saonicama. Ja sam bio vištih ruku pa bih znao napraviti jureće saonice, tako bi pok. Kvirin, Ratko i ja klizali i zebli do kasno u noć da bi po povratku u kuću dolazio ko jedan veliki mosur na krovu. Sve bi ovo ledeno zaboravljali kada dođe lipo proliće i lipo lito. Plivanja i veslanja nikad dosta. Još smo nosili sandolinu, pa kad bi Kvire vesla sandolina bi gubila pravac od curskih pogleda. Stalno se čulo: „Daj đir!“, pa je tako jedan sandoljer na svoju sandolinu stavio ime: „Nije moja“. Moja je uvik bila dostatna svakome. Da se ovo sve ne bi krivo privelo nisan ja s braćom Smoday samo laufa u igri i smiju, već smo imali i radne obveze. Išli smo u polje čupati travu za životinje, kupili šiške pod borovima, cipali drva, i u svakom slučaju bili poslušni i na usluzi starijima. Došlo vrime upisa u Limenu glazbu. To je bia poseban doživljaj, jer smo mi dica pratili svaki nastup glazbe. Nije bilo za budnicu nego dignit se prije šest ujutro, jer su je tada s pravom zvali budnica, a ne ko sada, budnica u devet sati. Bila je audicija u glazbarnici u staroj općini. Kapelnik je bio pok. Ljubo Levantin. Kvirin je tada slabo piva, pa se boja da neće biti primljen, ali se Kapelnik osvrća na sluh kojeg je Kvirin ima savršen. Dobio je odma prvi fliger, ja drugi. Bio je među najkvalitetnijim glazbarima. Nas dva bi u dalekim hodajućim sprovodima znali odsvirati po 16-18 koračnica bez pauze, dok su provikani glazbari na svakoj koračnici ispuštali vodu, tobože. Kvire je nabavio vlastitu jazz trubu jer smo svirali na plesovima, pa kada bi on potega „O mon papa“ suze bi vrcale jer si imao dojam da suosjećajno stojiš pokraj groba njegova tate u šumi ili beskraju. Kvire je takav tužan pogled uvik zadrža. Bia je član Klape Imotski, piva je krasan bas. Ispočetka nije išlo pa bi mu piva na uho jedno vrime, a ubuduće mu nije trebala pomoć. Na volanu je bia živac. Ja sam imao čast dovesti mu princa iz Vogošća s kojim je na našu veliku žalost izgubio mladi život u trideset trećoj godini. Bio je Kapelnik glazbe pa smo ga na moju inicijativu pokopali u Kapelnikovoj odori. Bijaše to veliki gubitak za njegovu obitelj, za cili Imotski, a najviše za moju kompletnu obitelj i za moje srce….

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Klapa Imotski prije odlaska na Vinkovačke jeseni 1971. godine, mjesec dana prije Kvirine pogiblje. S lijeva su: voditelj klape Ivan Gudelj, Srećko Težulat, Karlo Albanezi, Braco Zen, Ante Vujević, Slavko Nikolić i Kvirin Smoday. Nedostaje Niko Vujević.

ViINARIJINA PRUGA

Stari Imotski

Bijaše velika berba grožđa. Vozio sam radnički autobus u Vinariji Imotski. Nije bilo normalno radno vrime, stalno dežurni krivac. Osim Vinarijinog radnog svita dodali su radnike, na punktovima sezonske berače, školare iz osnovnih škola, iz gimnazije, iz škole učenika u privredi i itd. Prvu turu bi iskrca već u šest sati, pa po nalogu školu iz Runovića, pa se vrati po Zmijavčane pa dok ih ukrcaš ne bi se svi iskrcali u Dračama već bi im se dilila marenda. Nastavni kadar organizira za svoje apetite pa padne komanda, dođi po dicu u podne, a nisu dobro ni gajbe podilili. Meni je ukazano puno povjerenje vratiti dicu do odredišta. Dica ne bi bila dica da bez nazočnosti koga od učitelja ne bi nožićima šarali po sicevima, a od velikog cijuka ne bi ni čuo rad motora. Tako vozeći prema Sebišni, još kroz Zmijavce neki me đava tucka po glavi. Osvrnem se, jesu po tri, četiri na sicu ali mirni ko bubice. Nastavim dalje, ono isto, pa opet… Uspijem ga uloviti, on se zavuka u policu za putne tašne i manje pakete i mene čačka nožićom po obrijanoj glavi, puca od smija. Jedva sam ga uspio izvući kako se đavlić s mukom uvuka dok su učitelji spremali malo na roštilju, a ti im čuvaj dicu i vozi!

Josip Braco Zen

Braco Zen parkirao je autobus uz dvorišni zid preko puta ulaza na Modro jezero.

Fotografija Vinarijine pruge u arhivi Brace Zena

Dr. Mihovil Mile Vuković

Stari Imotski

Dana 17. rujna 2024. godine navršila se 81 godina od smrti dr Mihovila Mile Vukovića (1871.-1943.), velikog imotskog liječnika, političara i nadasve čovjeka koji je još za života postao legenda svog kraja. Rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom u obiteljskoj kući na Pjaci gdje je i umro 17. rujna 1943. godine. Sin je Bariše (1834.), kovača iz Grubina i Domenice Dome Glibota (1844.) iz Imotskoga. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te diplomirao na Medicinskom fakultetu Carskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Beču 1903. godine. Nakon završetka studija dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje. Posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS u razdoblju od 1927. do 1941., Predsjednik odbora oblasti Dalmacije od 1927. do 1930. i Načelnik Imotskoga od 1936. do 1941. Kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr Mile Vuković oženio se 1907. godine u Imotskom za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina Bitange, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika, domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
Dr Mihovil Vuković umro je usred II. svjetskog rata, 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Njegov zet ing Ante Jelavić u svojim memoarima piše: “…U mjesecu rujnu 1943. godine umro je moj tast u 72 godini života Tugovala je ne samo obitelj nego i cijela Krajina i dijelovi Hercegovine i Bosne. Usprkos ratnih opasnosti na sprovodu je bilo nezapamćeno mnoštvo svijeta. Bio je liječnik samaritanac, liječio je bez naplaćivanja, a siromašnima je plaćao i lijekove. Prigodom našeg vjenčanja, u znak zahvalnosti i štovanja prema mome tastu ljudi su donosili preskupe darove, koje smo mi opet morali vraćati darovateljima poznavajući njihove skromne mogućnosti…..”.
Dr Mile Vuković je u svom rukopisu “Stare imotske pričice” godinama bilježio zanimljive događaje i njihove sudionike kao i razne anegdote prilikom svojih obilazaka Imotske krajine i Hercegovine iz kojih se može puno doznati o običajima i načinu života imotskog sela i seljaka. U nastavku se daju 3 pričice objavljene i u listu Imotska krajina 1990- ih te 4. pričica koja dosad nije objavljena:
Automobil
Kako sam često morao ići udaljenim bolesnicima odlučio sam kupiti auto. Više se ne sjećam je li bio prvi u Krajini, ali to ovdje nije važno. Nego ja naučim voziti i tako začas završim najdalju posjetu. Auto sam ostavljao malo lijevo od dućana Jakova Borića, ispred stare kuće na poljanici. S južne strane je bio potporni zid visine bar pet metara. A iz njega je opet rasla ukrivo skoro vodoravno jedna murva. Jednom kad sam morao okrenuti auto, umjesto da ubacim u rikverc, ja pođem naprijed. I tako se začas nađem s autom na murvi. Nisam se smio ni maknuti da ne izgubim ravnotežu i ne srušim se u Šijelinu avliju. Sreća što su skočili ljudi, doveli konje te me istegli….. A ja auto prodao…..

Motorbicikla
Onda sam kupio motor, jer on ne može na stablo. Pa opet je bilo lakše doći u dalja sela bolesnicima. Tako jednom morao ići u Soviće, te ispred škole htio upaliti motor. Ali on nikako neće, morao sam sjašiti. Uhvatio volan, dao gas, a nogom žestoko pristisnuo kurblu. Motor upali, ali ne samo to, nego mi se otrgne iz ruku. Poleti nizbrdo prema Điradi, a ja za njim trkomice. On je brži, pa što ću, dohvatio kamenje da ga oborim…. Eto kako sam ostao bez motora i kupio konja….

Frigana jaja
Bio sam jednom kod nekog bolesnika u nekom zaseoku kod Posušja…Kad sam završio sa pregledom odem u neku zabitnu krčmu nešto pojesti…Krčmarica mi reče:”Nema ništa, već jedino jaja.”. A ja ću. nego:” Daj mi pofrigaj”. Ona uzme tavu i očisti je svojom pregačom…O, ova je bila sva “zglancana” od masnoće i šporkice. Onda u tavu stavi masti i uze četiri jaja. Potom čučne da bi ih mogla razbiti u “nepromočivu” pregaču . Sad je to još i “žbatila” s dva prsta, onda ih iskrenula u tavu…. Dobar tek…..

Vađenje zuba (neobjavljena)
Došao neki naš ljudina iz Vinjana gornjih, pa je jedva ušao kroz vrata. Kaže da je čuo kako dobro vadim zube, a njega baš jedan boli. Taj zub je bio kao i on-zubina pa ga nisam mogao obuhvatiti kliještima. I što ću, uzmem dlijeto i pokušam ga prepoloviti. Ali zub tvrd kao i kamen, neće da puca. A ja se već pola sta mučim i sav sam u znoju. Pa onda na koncu pitam. Možeš li izdržati, je li boli? A on će kao iz puške-pa eto pljunio bi…..

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija snimljena 1940. u arhivi dr Veljka Vukovića 

Anegdota iz radničkog autobusa bivše Vinarije iz Imotskog kojim sam dugo godina rukovao

Stari Imotski

Bijaše jednog litnjeg užarenog dana. Vozio sam s posla radni svit prema Imotskom. Autobus je bio Gran turismo kojeg je Vinarija kupila od General turista iz Zagreba. Sidio sam za volanom bos i u kratkim gaćama, znoj je cidio ko juha kroz pašabrodu. Povrh vitrobranskog stakla bio je ugrađen termometar, kazaljka nije mogla kazivati više od 40 stupnjeva Celzija. Dođemo do raskrižja Kamenmost-Imotski, priko ceste kanal pripun vode, na kanalu se friškaju i sapunaju moje kolege Tonći Delić i Tomo Raos. Na mojoj strani nije bilo vrata. Ne čekajuć da putnici izađu izvera sam se s mukom kroz prozor. Par trčeći koraka i na glavu se bacim među njih dvojicu u kanal i trk nazad na sic i onako frižak zaparin sva stakla autobusa. Sve je ovo promatrao Pjero Aličin (Pjero Benzon) i ljutito progunđa jer mu se žurilo na obid: „Šta radiš budalo jedna, krepat ćeš Isati manitašu!“. Kasnije sam mislio na posljedice, spasilo me jer sam bio vićan Vrljici i njezinoj lipoj friškoj vodi.

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Saobračajna knjižica za dvokolice izdana 1946. godine od strane Kotarskog narodnog odbora-Upravni odjel Imotski Bracinom ocu, Frani Zenu, Josipovu, sudskom činovniku iz Imotskog S

Alfons Pavich pl. Pfauenthal

Stari Imotski

Alfons Pavich pl. Pfauenthal (Ljubljana, 11. kolovoza 1839. – Bled, 1919.), carsko kraljevski potpredsjednik Dalmatinskog Namjesništva (od 1883. do 1903.), jedan od najvećih dobrotvora poljičkog kraja. Hrvatski državni dužnosnik rođen prije 185 godina, u plemićkoj obitelji von Pfauenthal prvi je povjesničar koji se bavio Poljičkom Republikom. Zbog zanimanja za svoje korijene pristupio je izradi djela Prinosi povijesti Poljica kojim je stekao epitet “oca poljičke historiografije”. Njegov biograf dr Miroslav Vulić zapisao je: “nijedan poljički iseljenik nije iskazao toliko ljubavi i koristio domovini pradjedova kao Alfons Pavić”. Zaslužan je za probijanje brojnih putova kroz Poljica: ističu se onaj od Strožanca do Blata na Cetini te Podgrađa, zatim put od Omiša do Zadvarja. Dao je i graditi mostove preko Cetine u Omišu, Podgrađu, Srijanima, Blatu na Cetini, kod Korešnice.
Fotografiju izrađenu u atelijeru Tommasa Burata, Zara poklonio je Alfonsu Bitangi, Načelniku općine Imotski prilikom boravka od tjedan dana u Imotskom kada je bio jedan od najvećih donatora izgradnje crkve sv Mihovila u Prološcu, a njegovo ime uklesano na stupu ulaznih vrata u crkveno dvorište i danas je vidljivo. Na poleđini fotografije je tekst:
Velečastnom Gospodinu načelniku Općine Imoske Alfonsu Bitangi na prijaznu uspomenu na Dneve od 27 lipnja do 4 srpnja 1898.
Alfons Pavich pl. Pfauenthal c. k. potpredsjednik Dalmatinskog Namjesništva

Anamaria Marusic Tonkovic

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Jagul 

Anđeli

Stari Imotski

Anđeli lete i čuvaju Imotski uoči blagdana Gospe od Anđela…..Predivne anđeoske instalacije koje su nadasve uljepšale Imotski i probudile znatiželju brojnih posjetitelja izradila je Vesna Ujević uz nekolicinu pomagača, a za izradu anđela, krila, zastavica potrošene su stotine metara tekstila, ukrasnih traka, hrpe ukrasa, kilogrami boja i lakova, ljepila i svega drugog…..

Bravo Vesna!

Fotografija u arhivi Vesne Ujević

NAPUSTIO NAS JE PROFESOR LJUBO NIKOLIĆ, SKROMAN ČOVJEK OZBILJNOG ZNAČAJA

Stari Imotski

U imotskoj Džombuši ispratili smo još jednog iz plejade poznatih varoških Imoćana. Neprimjetno i tiho, kako je, izričito želio. Teško se je složiti s tom njegovom željom o tišini i neprimjetnosti njegova ispraćaja jer stvari, kad su i skromnost i etika u pitanju, stoje malo drukčije. Stoga mi dopustite nekoliko riječi posvete skromnom čovjeku, ozbiljnom PROFESORU Ljubi Nikoliću (1934-2024), Imoćaninu rođenom na Jezeru, u tom čudesnom kvartu našega grada, odmah preko puta i dvadesetak stepenica od imotskog Suda. Ovaj „sretni kvart“ iznjedrio je tolike važne osobe iz časnoga života našega gradića da mu od srca dajem ovaj pridjevak. A kako se u to uklapa jedan čovjek i što treba reći o spomenutom profesoru Ljubi Nikoliću? Rođen prije Drugoga rata u skromnoj obitelji gradskog postolara završava gimnaziju u Splitu i upisuje Matematiku na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu te kao profesor počinje raditi najprije na Gimnaziji u Livnu, a potom nastavlja raditi i živjeti u Splitu životom strastvenog matematičara u Gimnaziji Ćiro Gamulin i dijelom fakultetu. Ne treba niti govoriti koliko su skromnost i poslijeratno siromaštvo određivali put tadašnjim studentima, koliko je odricanja i gladovanja bilo u mladenaštvu Ljube Nikolića, ali su baš ti faktori bili odlučujući u kasnijem životu i radu ovoga čovjeka. Imali smo prilike susretati ljude kojima je bio profesor, bolje rečeno učitelj. Čudili se koliko je snažno njihovo sjećanje i pamćenje, osobito onoga dobroga i važnoga. Jednom je prilikom, sjećam se, jedan ugledni i danas aktivni profesor Medicinskog fakulteta na promociji vlastite knjige u Splitu, pred prepunim auditorijem, počeo svoj govor riječima: Dopustite mi da najprije pozdravim cijenjenog profesora Ljubu Nikolića, mog važnog učitelja kojeg vidim u publici. Bio je čovjek koji mi je obilježio život pa i ovo što predstavljam danas. Hvala mu. I nastao je pljesak. Neki njegovi učenici hvalili su se činjenicom da im je bio profesor, neki drugi pričali o najdražem razredniku, neki pak o savjetima kojima ih je ispravno usmjeravao, ne uvijek prema matematici, nego kadikad i obrnuto, jer je znao nepogrešivo procijeniti matematičku žicu među svojim učenicima. Zgodna je jedna anegdota iz obitelji Jagul – Tonković kad je jedan od sinova, gimnazijalac s nultim znanjem matematike, morao kod profesora Nikolića na repeticije. Nakon otprilike mjesec dana profesor Ljubo mu je čestitao govoreći:
„Bravo, došao si s minus beskonačno, na 1. A i to je ocjena, da znaš.“
Uza svu besprijekornu profesionalnu usmjerenost i rad, život ga nije uvijek tetošio. Bio je sretan obiteljski čovjek, otac dvojice sinova, ali bolesti ga nisu ni zaobišle ni štedjele. Namučio se i strpljivo podnosio sve životne izazove nastojeći ostati uspravan i što manje tražiti za sebe. Bili smo u rodbinskoj vezi po njegovoj majci te u cijeloživotnom prijateljstvu i poštovanju. Za mene je tihi sprovod u Imotskom bio osobito emotivan ispraćaj. Ne samo stoga što smo ispraćali bliskog čovjeka. Ispraćali smo PROFESORA, a to ima neku težinu. Bio je tu i inženjer Branko Tonković koji je imao sreću biti Ljubinim učenikom. Svojim školskim kolegama raštrkanima po svijetu poslao je poruku:
„Ispratio sam za razred NIĐU, možda jednog od najutjecajnijih koji su odredili budući put svojih učenika“.
Stigao je odgovor jednog od njih koji kao vrhunski stručnjak radi na Massachusetts Institute of Technology, MIT- u Sjedinjenim američkim državama:
„Baš ste me rastužili. Za mene je on najvjerojatnije bio najutjecajniji profesor. Mnogi drugi uz njega. Nije bio za svakoga, ali mene je znao motivirati. Jako sam mu zahvalan za sve ono što mi je pomogao ostvariti u životu. Počivao u miru Božjem“.
Tako odlaze PROFESORI…Tiho i samozatajno. Dok koraci njihovih učenika, poklonika ili sljedbenika još koračaju nekom osvijetljenjom ulicom kao da govore:
Bio je naš učitelj, hvala mu.

Počivaj u miru, dragi Ljubinko, uz sjećanja svih nas koji smo te poznavali u dobru i ljubavi. Zaslužio si poštovanje i mir.

Od srca, Gordana Radić Goša

Zahvaljujem Portalu Jagul na objavi.

Profesor Ljubinko Nikolić s profesoricama Jadrijević i Zlodre 2009. godine na proslavi 30 godina mature maturanata Gimnazije Ćiro Gamulin (poslije MIOC)

Fotografija u arhivi prof.dr sc. Dinka Begušića koji je bio i snimatel

Jezerska dica

Stari Imotski

Jezerska dica u dvorima dr Josipa Mladinova 1941. godine. Sjede u prvom redu: Zora Zen, Ljerka Rako, Braco Zen, Branka Zen, Jelena Zen i Vanja Rako. Drugi red: Lalica Paut, Tanja Rako, Korina Tonković, Ljubinka Delić i Hrabri Rako.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena