Zimi u Imotskome česte i izazovne su bile vijavice. Posebno su hučale, vijale i zavijale uz skaline i niz skaline grada. Znadeš li kako je proć Cicinu kuću i onih nekoliko skalina uz nju po vijavici? E, moraš se držat za gvožđrni pašaman na kući. A vijavica je bila vitar i snig zajedno. I moraš ostat da te ne baci. Rano jutro po vijavici dođe naša Dada (baba Iva su je zvali ostali) u nas zamotana u debeli crni vuneni plet. Sva smrznuta, crvenog lica. Mi još topli iz kreveta u našoj toploj kužini s pogledom na imotsko polje. Mama joj uliva u debeli bićerin rakije da se ugrije. Miris rakije preuzme toplu kužinu. A Dada priča kako je umalo bacilo na Cicinim skalinim. Za svetu Lucu bi došli posebni darovi od none iz Omiša. Bratu i meni, on je dobiva šta je želijo, a ja nisam imala želja, a dobila bi uvik najlipši dar. Jedne godine plastični kanoćal u kojeg su se stavljali slajdovi sa slikama lutaka medvjedića. Mislim da je bilo četiri slajda i složila bi se cila priča neviđena. Druge godine sv. Luce iz Omiša mi donese dječji kišobran, rozi sa rozom, ružičastom
bakelitnom ručkom. Niko takav nije vidio. Odma tog jutra idem ja u vrtić po vijavici s tim kišobranom. Od naše kuće do vrtića u općini moram proć skaline između Tonkovića kuće i općine. Kao da je sada; sićam se kako je zavijo vitar moju ruku otkinijo kišobran i samo mi je ostala u ruci ona prekrasna roza bakelitna ručica. Eto taj trenutak radosti zbog novog kišobrana i iznenadnog naleta vijavice koji mi ga je otkinio i odnio pamtim cili život. Beskrajna radost i veselje nama dici je bio snig prvih dana dok je bio suv i prhak. Snježna meka tišina puna radosnih dječjih uzvika i dozivanja. Izać na snig i trčat, vozit se na nizbrdicama na saonicama do besvjesti! Grudanje. Uh kada te pogodi i nađe neki prostor između šala, kolara i kape. Uglavnom smo bili odjeveni u štofane kaputiće, vunene ili štofane hlače i kožne cipelama ili čizme, vunenim kapicama i rukavicama. Naša mama je plela svu moguću odjeću tako da smo imali prilično vunenoga. Sva ova lipa i dobra roba upije toliko sniga i hladnoće. To smo zanemarivali sve do trenutka kada se je moralo kući. Otežane odjeće i obuće malo pothlađeni, ali i najsritniji na svitu, rumenih obraza pogotovo ako nismo zaradili bugance, odlazili bi u naše tople kužine u kojima je grijao drveni špaher. Divnu li su ti snigovi i vijavice u Imotskome moga ditinjstva-

Davorka Deur

Na fotografiji snimljenoj u Imotskom 02.02.1962. godine su Desa Stanić rođ. Baričević (1928-1985) sa djecom Anđelkom i Davorkom na Jezeru. Desa, supruga zubara dr Ive Stanića rođena na otoku Korčuli radila je u poduzeću Napredak do prerane smrti.

Fotografija u arhivi Davorke Deur rođ. Stanić