Vrljika 1934. godine

Stari Imotski

Na izletu uz našu ljepoticu Vrljiku 1934. godine….Sjede s lijeva: Živko Rako, Bepo Petyo, NN i Vice Milas. Na zidicu s lijeva sjede Slavo Rako i njegov sin Hrabri, NN, NN te krajnje desno stoji Fabijan Truccolo. Poviše stoje troje nepoznatih muškaraca.

Fotografija u arhivi dr Veljka Vukovića

Skalini

Stari Imotski

Najstariji imotski skalini ljeta 1966. godine…..Ukupno 92 skaline koje su sagradili Mlečani krajem 18. stoljeća spajaju najstariji dio grada Bazanu s novijim dijelovima grada. Zbog brojnih skalina Imotski često nazivaju Gradić na skalinama. Zanimljivo je da su đaci imotske osnovne škole brojali skaline 1998. godine te su izbrojali 1609 skalina što je objavljeno u knjižici dr. Veljka Vukovića “Imotski od nekad do danas”.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak

Dernek

Stari Imotski

Dernek na Veliku Gospu na Vrljici 1967. godine….Sastavni dio slavlja blagdana Velike Gospe je i onaj svjetovni: još uvijek dobro sačuvani i suvremenijim sadržajima upotpunjavani tradicijski dernek.
“…Rano je jutro. Nitko ne doručkuje. Na tašte se Gospi ide. A misa će začas završiti, neće ni popi duljiti. I njima kruli, i njih mirisi mame. A i vruće je, eno se i ministar vanjskih poslova upotio, čini mot rukom popu da skrati, inače će se srušiti, Hitna će ga odvesti, neće dvojiti, niti će je trebati triput zvati. Proslava Velike Gospe u Prološcu ne može se mjeriti s proslavama Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu. No, ni proslave Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu ne mogu se mjeriti s proslavom Velike Gospe u Prološcu. Na Vrljici. U “zelenoj katedrali”. Pod nebom imotskim…..Nova stabla još nisu nikla pa narod bježi na stranu, u hlad. Kako se miče Sunce, miču se i oni. Sa svojim ručnicima, dekicama, sklopivim stolicama i kišobranima. Piiknik za Veliku Gospu u Imotskoj se krajini čeka cijelu godinu, a u Sinj idu samo neznalice…. Razglas je nov. Ne krči. Čuje se i preko mostića koji Vrljikino misno polje odvaja od doline utihlih jaganjaca. Satari to ne smeta. Udara u pravilnim razmacima. Breca. Janjčići odlaze u nebo. – Oko 60 ih je danas kod mene platilo glavon – govori Zoran iz Slivna, iz Žlibine. Iza njegovih leđa vrte se ražnjevi. Janjci čekaju na red. Oderani i posoljeni. Smaknuti su radi nas. Da možemo kazati kako smo se ugušili koliko smo se najeli. I da bismo ujutro jednako bili gladni. Djeca bi radije palačinke. Ili fritule. Ne smeta im vonj lanjskoga ulja. Djeca su naše blago, s razglasa dopire glas profesora Trogrlića. Propovijed još traje, a mesari čekaju u niskome startu. I ćevapi se okreću. Ima i ajvara. Kapule. Kajmaka.
– Ja bi…- Šta, sine, samo reci? – Ja bi pušku. Vrtuljak je prazan. Navečer će, kaže ovaj što ga vrti, biti gužva. Tako je svake godine. Vrtikola se vrtuljak ovde zove. Ali s puškom se na Balkanu ništa ne može mjeriti, teško ih je napripraviti. Na dalmatinskim dernecima protiv pušaka još nitko nije dobio bitku…Stolovi se polako pune. Misa još nije kraju, ali pametnije je mjesto na vrijeme uhvatiti. Još malo pa će blagoslov. Svjetina je sve nervoznija. Satara sve brže lupa. Kese se janjeće glave. I njih će se netko dočepati. Specijalitet je to…”

Vinko Vuković (Slobodna Dalmacija, 16.08.2022.)

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hrša

Durmiševac 1967. godine

Stari Imotski

Na Veliku Gospu ispred crkve na Durmiševcu 1967. godine….. Veliku Gospu na Vrljici već stoljećima slavi čitava Imotska krajina i susjedni dio Hercegovine. Zato je to najmnogoljudnije okupljanje vjernika ovoga kraja. Tisuće njih izmijene se tijekom dana na tom mjestu pobožnosti na sv. misama, od najranije u 5 do večernje u 19 sati. Sv. mise redovito se slave na tri mjesta: kod stare zavjetne crkve uz Vrljikin izvor Opačac (koja je podignuta na temeljima starije crkve, iz doba benediktinske opatije, prema kojoj je vjerojatno i lokalitet dobio ime), u Gospinoj crkvi na Durmiševcu, iz druge polovice 19. st. i na prelijepom prostoru u hladovini, slikovito nazvanom Zelena katedrala na livadi Lučici koju obgrljuju tijekovi bistre hladne vode iz druga dva izvora Vrljike: Dva oka i Utopišća. Sve to na udaljenosti od nekoliko stotina metara na ovaj dan postaje Gospino svetište. U ranu zoru posebno hodočasničko ozračje vlada na misi u crkvici Gospe od Ružarija na Opačcu. Ona se neslužbeno smatra i misom za vjernike iz grada Imotskog, ali na njoj sudjeluju i mnogi drugi, osobito mladi, od kojih mnogi stižu bosonogi. Prema predaji slavljenje mise u dubokoj noći puno prije zore potječe još iz turskih vremena. Tada bi fratri iz Manastira na otočiću u Prološkom blatu s vjernim narodom na tim samotnim ruševinama ˗ gdje je nakon benediktinskoga u predtursko vrijeme možda bio i najraniji imotski franjevački samostan pod okriljem noći slavili Gospinu svetkovinu kako bi izbjegli nasilje turskih zulumćara. Taj se običaj nastavio i nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1718. godine, a tada su venecijanske vlasti zemljište i ruševine samostana i crkve darovali omiškoj obitelji de Franceschi za zasluge u ratu protiv Turaka. U narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca “da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hršak

ANICA

Stari Imotski

U užeglim srpanjskim danima kad bi cvrčci svojim vriskanjem javljali da je i kamen upaljen, a djeca sanjala hladan mlaz jezerske vode, spuštala se s planine i uvijek s iste strane prilazila našoj kući njezina sitna pojava. Do naših bi ušiju najprije doprlo klepetanje, zvrndanje, zvoncanje nekakvih čudnih, neugođenih zvona koja su javljala njezin kraljevski dolazak. Nisu to bila svečana zvona što prate slavne pohode svoje kraljice, nego nama dobro poznata Aničina zvona; raznobojni, otučeni, kadikad prošupljeni lončići što ih je ova slavna putnica po prašnjavim cestama brižno skupljala da joj se nađu pri ruci kad bi suhih i ispucalih usta zastala kraj kakvog izvora ili rijetke česme. Viđali smo ih izdaleka, nanizane na bijeli kordun svetoga Ante što je bio dvostruko omotan oko Aničina pasa. Po pričama starijih znali smo da Anica tijekom zime živi mirno sa svojom već odraslom djecom, ali s ljetnim žegama u nju uđe neki čudan nemir koji je tjera da se zaputi vrućim putevima i oputinama i tako, zastajkujući u svakom naselju, stigne do naše varoši. Među ljude, kako je govorila. Voljela je svratiti u našu avliju jer joj majka nikad nije uskratila obrok i jer smo se svi na neki način veselili njezinim blistavim dosjetkama. I dok su je na njenom pohodu ljudi često dočekivali uzvikom „evo lude Anice“, mi nismo priznavali da je luda i za nas je bila uvijek najdraži gost. Anica je to znala i za uzvrat je naše kuće nazivala komšilukom dobrih ljudi. Tog je ljeta stigla nešto ranije što je bio znak da su vrućine u njezinim brdima uranile. Čuli smo prvo zvonjavu lončića, a potom hrapav glas kojim nas je izdaleka pozdravljala:

Evo mene moja dico lipa,
Još vam nisam ni gluva ni slipa.
Tan, tara, ran, tara, ran…

Moja kuća od zelena grma
A kad grmi sva se kuća drma
A moj krevet od zelene trave
Guje lizu povr moje glave
Tan, tara, ran, tara, rannn…

U predvečerje bi mati pod jabukom prostrla stari jorgan za Aničin ležaj, a ona je na nj najprije spuštala svoje velike torbe, zatim odvezivala konop nanizan loncima i sjedala govoreći:
– Evo mene opet vodalo dovede k vama, moja čeljadi. – Kakvo vodalo, Anice, dovedoše te vrućine. – Vodalo, ćerce,Vodalo, govorila je Anica počinjući opet svoju priču o vilenjaku koji je svake godine pozove na put, ali joj se nikako ne pokazuje. – Kakav je taj Vodalo, Anice – pitali smo. – Ko i svaki vilenjak, dico moja. Šta ću van reć kakav je. Ne pokazuje se. Dovede me do varuša, tamo di se oglašava švraka iz jezerskih dubina, pa ga nestane. – Kako nas ne voda taj Vodalo?- propitkivali smo želeći da što više priča. – Ko ti kaže da te ne voda? Voda, sinko, voda i tebe tvoj vodalo ko i mene moj, samo ti misliš da ne voda. Svaki čovik ima svoga vodala, a isto ga ne vidi ko ni ja moga. Oli bi vi znali ‘odati da vas vodalo ne voda.
Mi djeca smo najviše voljela ovakve njezine priče i dugo vjerovala da se u jezerskim pećinama blizu naših kuća kriju vodala za sve ljude u Krajini. A kad bi mjesečina već pošteno začarala zrak, čekali smo da Anica klone glavom i zakunja i tek onda odlazili na spavanje. A u cik zore, nije nam trebala budilica. Šuškala je Anica budeći nas najprije klokotanjem vode s česme kojom je punila svoje lončiće, a potom zapjevajući budnicom kojom je budila našu majku:

Vustaj rano vudovice vajna (Ustaj rano udovice valjana)
Tebe zove tvoja zora zajna (tebe zove tvoja zora sjajna)
Da vumiješ svoje bilo lišce (da umiješ svoje bijelo lice)
I zazoveš vime Marije divice ( i zazoveš ime Marije djevice)
Tan, tara, ran, tara, rann…….

Toga nam je ljeta bilo zabranjeno prilaziti smokvama i zerdelijama u susjednom vrtlu. Dogovarali smo se kako ćemo noću, kad svi legnu, brati sa zabranjenih stabala. Anica je znala za naš plan i rekla:
-Ne činite krađu, to se ne radi. Voće će vam samo dolaziti budete li dobri. Ujutro nas je na stolu pred kućom čekala puna šaka zerdelija i smokava, a Anica se tajanstveno smješkala. A kad je do nas stigao glas da su zatvorili ili potjerali sve lutalice što su tih dana lunjale po varošu, Anicu nismo dali. Skupili smo jorgan ispod jabuke i brzo ga odnijeli iza kućara koji je ljeti bio prazan, kao stvoren za igru, pa smo tamo napravili sklonište za Anicu. Tamo smo se s njom sastajali, najradije u predvečerje, i slušali priče o vilenjacima i drugim čudovištima, a ljudi bi zapitkivali kojim čudom nestade Anice prije vremena. Odveo je Vodalo-odgovarali smo tajanstveno. Samo smo mi djeca znala gdje se Anica skriva tih dana. A kad bi se ranom zorom među našim kućama oglasila pjesma, ljudi su se budili čudeći se kako se vraga ne možeš riješiti ni onda kada ga više nema. Jednog je ljeta Anica kasnila sa svojom pjesmom. Bilo je to neuobičajeno za naš komšiluk i varošku djecu. Bio je pazarni dan i ljudi su se spuštali s planine u grad da štogod prodaju ili kupe. Mati je zapitkivala za Anicu, kada joj se javi jedan glas:
– Pitate za moju mater? -Pa zar si ti Aničin sin?- zapita mati čovjeka što je nudio žito. – Za nju pitam, što je nema? – Zimus je umrla, pokoj joj duši. Bio je to tužan glas za nas djecu i sve one koji su zajedno s nama i Anicom još malo željeli biti djeca i u čijim je ušima dugo odjekivao njezin ispucali tan, tara, ran, tara, rann….

Tekti i ilustracija Gordana Radić iz zbirke “Bila sam s djetinjstvom danas” (“Marulica “, Split 2022)

Imotski, Jezero 10. srpnja 1931. godine

Stari Imotski

Imotski, Jezero 10. srpnja 1931. godine…. S lijeva: Ivo Penović, NN, Marija Vuković, brat i sestra Ante i Lidija Jerković, NN te u vodi sjedi Korina Nikolić.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Modrog jezera, ne samo kupača već i kupačica duga stotinjak godina.
“…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, što se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgrađenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali već od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….”

Dr. Veljko Vuković, Sjećanja na Modro jezero, Imotska krajina, br. 439. 1989.