Imotski, glavno šetalište 1914. godine

Imotski, glavno šetalište, Pjaca., na razglednici iz davne 1914. godine dokumentiran je tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu na Pjaci: Ciciliani, Vuković, Tadić, Bauk i Ligutić. Krajnje desno na mjestu srusene mirine izmedu dva svjetska rata sagradena je kuca Ferrari. Ispred kavane je veliki feral kojeg nema na fotografiji iz 1912. godine, a tu je i austrijski vojnik.

Razglednicu je poslala Katinka Vuković iz Imotskog sestri Zorki Cerezin u Split čestitajući joj imendan.Razglednica u obiteljskoj arhivi

Topana

Detalj imotske tvrđave Topana s ulaznim vratima, a vidi se i zatvoreni hodnik te u njemu i vrata crkvice Gospe od Anđela iz 18. stoljeća. Smještena je na klisuri nad Modrim jezerom, a sagrađena je u 10. stoljeću. Topana je ime dobila po snažnim zidovima na gornjem dijelu utvrde. Topovi su bili smješteni na te zidove i dupli zid koji se vidi nije duplan zbog obrane utvrde, već zbog postavljanja topova. Sami topovi, barut, kugle, četke za čišćenje kao i posada trebali su mjesta, a jedna bitnica (4 topa) zahtijevala je i 25-30 poslužitelja. Nacrt Topane s početka 18 st čuva se u Archivio di Stato di Venezia. Oslobođenjem od Turaka 1717. godine tvrđava je izgubila stratešku vrijednost pa je 1816. godine i napuštena. Od tada počinje njeno propadanje, a dodatno je oštećena početkom 20. stoljeća gradnjom spremišta za vodu na najvišem platou. Povrh vrata je zvono koje je služilo i crkvi, ali i samoj tvrđavi.

Fotografija snimljena 1931. godine u obiteljskoj arhivi 

Prozor na kući Brace i Zore Zen

Na Veliki petak prozori imotskih kuća su uvijek čak i u doba zabrana bili osvjetljeni svijećema. Ovaj kršćanski običaj potječe iz doba vladavine Venecije te izgleda jako mistično prilikom prolaska procesije, jedinstvenog obreda pobožnosti kao vjerskog i kulturnog identiteta uz pjesmu i čegrtanje.

Prekrasni prozor sa kovanom ogradom na kući Brace i Zore Zen (nekad kuća Josipa Mladinova) na Veliki petak, 07. travnja 2023. godine.
Svijećnjak na prozoru je izradio Braco Zen baš kao i veliki lepezasti svijećnjak u prvoj sceni Muke na Posljednjoj večeri. Malo je poznato da je Braco Zen osmislio i izradio postolje na križu za završnu scenu Muke.

Stara ispovjedaonica

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom običaj je koji se zadržao u Imotskom nakon vladavine Venecije, a u Imotskom se održavala do 1945. godine. Procesija bi krenula iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači, Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a i nakon što je procesija bila ukinuta taj običaj su mnoge obitelji zadržale do današnjih dana. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim, ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo ih je ugodno slušati.

Stara ispovjedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane

Ana Dunda

Prije 113 godina, 01. travnja 1910. godine rođena je Ana Dunda, najstarija od devetoro djece Petra Pjera Dunde i Klotilde Matilde Vicić. Aninih osmoro braće i sestara su: Ivo (1912.-1990.), Radivoj (1914.-1943.), Mira (1919-1990.), Emilija (1921.-2021.), Celestina Ćela (1923.-2001.), Milena (1925.-2019.), Tonći (1927.-2018.) i Sveto (1930.-2018). Kako je Matilda umrla 1935., a Pjero 1940. Ana je kao najstarija postala glava obitelji koja se brinula za mlađu braću i sestre. Iako su je se braća i sestre pomalo bojali jer je bila autoritativna bila je pravedna te je njezina riječ uvijek bila zadnja. Kako se generacijama u obitelji Dunda i šire prenosilo bile su dovoljne tri riječi:” Ana je rekla….” Kao vrlo mlada zaposlila se u Duhanskoj stanici da bi obitelj uopće imala sredstava za preživljavanje. Ana, narodna žena sa velikom dušom pomagala je i drugima koliko je mogla te su je mnogi molili za kumstvo što je rado prihvaćala. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljene imotske tradicije vezane uz svakodnevni život ali i uz prigodne datume. Ana je bila odlicna kuharica i vrsna poznavateljica starih imotskih jela. Prijatelji i rodbina pa tako i ja od nje bi za vjencanje dobili kao poklon imotsku tortu i rafiole ukrasene sparogama u vrijeme dok se te slastice nisu masovno proizvodile. Ana je voljela dobro jesti sto se na njoj i vidjelo iako je Imala visok tlak i nije smjela jesti masno i zestoko, ali nije ona mogla odoliti dobroj spizi pa se toga nije odricala. A za svaku sigurnost bi iza dobrog jela popila tabletu viska za tlak. I dozivjela 90 godina, umrla je 17. siječnja 2000. godine, a njenim odlaskom otišao je i jedan dio starog Imotskog u povijest. Na fotografiji snimljenoj za Anin 55. rođendan, 01.04.1965. u gornjem vrtu (na mjestu novije kuće Dunda) stoje s desna: dr Pave Radovinović, Frančeska Dunda, Ana Dunda, iza nje je Frane Krilić, ispred njega kći Tanja Čutura, do nje sestra Branka Čuture, zatim Mira Krilić rođ. Dunda, Sveto Dunda, ispod sin Ivo i mala rodica Merica Kesić.

Draga Ana zauvijek si ostala u sjećanju ne samo tvoje obitelji već i mnogih drugih Imoćana!

Pogled na Imotski od Crvenog jezera 1920. godine

Pogled na Imotski od Crvenog jezera 1920. godine.
.”..Na visokoj brdini Podine (622 met.) opaziš odaljeni bieli varoš Imotski: pod tobom dolje, medju brdi i planinami stere se kao prosjednuto i upalo divno i pitomo “Imotsko polje”. Po obroncih uzdignutih mu strana redaju se prebiela sela uz koja je najradišniji seljak posadio plodne vinograde i pitome bašte, a poljem razveo protičuće riečice, natapajući njive i perivoje. U Dalmaciji nije radišnijeg težaka do imotskog priepoljca….”

Fra Šimun Milinović (Matica Hrvatska 1878.) Jezera naokolo Imotskoga polja

Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Petaši Pučke škole u Imotskom 1928. godine

Petaši Pučke škole u Imotskom prije 95 godina, 24.03.1928. godine. Državna škola za dječake u Imotskom otvorena je 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine. U zgradi Pučke i građanske škole sagrađene 1911. godine lijevi ulaz je bio za djevojčice, a desni za dječake. Ti ulazi su poslije srušeni (zašto?). S lijeva u donjem redu stoje djevojčice: Anđa Ivanišević, Mira Milinović, Mira Vučemilović, Vera Podkonjak, Slava Vilenica, Drina Trišić, Jasna Jurišić, Adela Marinkovići Mira Ivanović. S lijeva stoje dječaci u gornjem redu: Miro Bulić, Ante Lovrić, Branko Korbel, Marko Vučemilović, Braco Milinović i Miro Nikolić.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića

Pogled na Pjacu

Pogled sa zvonika crkve na Pjacu odnosno tri njene kuće: Vuković, Tadić i Bauk 1945. godine. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Kuća doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena je u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

BISKUP FRA PAŠKAL VUIČIĆ – DOBRETA

Dana 17. ožujka 2023. godine navršava se135-ta godina smrti fra Paškala Vujčića. Rođen kao Jure Vuičić Dobreta u Glavini pokraj Imotskoga u obitelji koja dade brojne svećenike. Imadoše zavjet kako će prvi sinovi biti sluge Gospodnje. Krsna slava Vuičića je Krstovdan, a svetac zaštitnik koji se slavio sveti Jure. On je zaštitnik države iz koje potječe pleme Vuičića Dobretića. Palili se svitnjaci i za Stipanjdan. Prve kuće na Glavici bijahu njihove. Dobretići, općina u BiH im utočište bijaše u bijegu pred Turcima koji zauzeše Jajce. Blistava je povijest koju su zbog mnogih nedaća čuvali od javnosti, ta praotac njihov se i u špilje skrivao. Mač puknuo nad Paškalom. Svećenici, kapelani, gvardijani, vikari, nadbiskupi, biskupi, provincijali predci su njegovi. Nikola Juraj Dragišić je iz ove loze plemenite koja je u rodu sa velikim Ohmučevićima. Juraj bijaše kod *Ujaka*, ali i u uskoj vezi s Radigostom iliti biskupom Gosta Radinom, te biskupom Hijancitom. Bježi za Italiju, postaje nadbiskup Nazaretski, pokopan u kriptu katedrale u Barletti. Neki bježe za Dalmaciju, a Paškalovi iz Srebrenice u Jajce pa u Dobretiće. Podrijetlo svih Raška, Zeta i Srebrenica. Knezovi Raške – Radimirovići su praoci Dobretića Vuičića. Imaju grb u fojničkom grbovniku i u skupnim grbovima. SEMPRE SPERO u svom gornjem lijevom kutu ima grb Radimirovića, a u desnom grb Ohmučevića. Iz iste loze je obitelj Vranicani – ime po planini Vranici kao naslijednom dijelu. Naš Paškal je praunuk brata velikog bosanskog biskupa fra Marka Dobretića. Markovizemaljski ostaci počivaju u oltaru fojničke crkve uz velikana fra Anđela Zvizdovića. Marko je trostruki apostolski vikar Bosne Srebrene. Još mnogo toga krasi životopis ovog sina Bosne i Dobretića, a iznad svega ona međ narodom i za narod. U Fojnici smiraj pronalazi i fra Paškalov brat fra Pavao Vujčić. Brat im fra Matej počiva u crkvi u Izopu….Više o predcima u knjizi o slavnom nam i najvećem sinu. Dodati ću samo kako do kraja drugepolovice 18. stoljeća svećenici dolaze iz boljestojećih kuća. Ova obitelj ih je dala nebrojeno i pod prezimenom Vuica, Balta, Pavlović, a opjevani i opisani iz pera velikana naše književnosti. Da su htjeli znati tko je Paškal bi li mu putanja blistava bila zapamćena kao svjetlo vječno bar u Imotskom ili mu je Dobreta presudilo.Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije.Stihovi iz zapisa o Dobretićima i Baltama, zapisao župnik iz Korićana (1929.) Kao župnik tamo 1820- 1824 je fra Frano Dobretić zvani Šubara. Čuvali su oni dokumente od Povelje Stjepana Dabiše do fermana sultana i Ljiljanke kćeri Dobretine u Istanbul odvedene. Sigurno znam da ovu velikašku obitelj treba temeljito istražiti po arhivima polazeći od Nobillisimae Familiae Comitum Dobreetich fra Luke Vladimirovića, ali i od istambulskih arhiva u kojoj su tragovi onog koji prijeđe na islam. List “Bosanski prijatelj” tiskan u tiskariLjudevita Gaja, gdje autor fra Jukić predlaže davno da se pozabavimo Jurjem Dragišićem Dobretićem. Svi arhivi imaju ponešto ili dostatno da se napravi povijesno rodoslovlje Dobreticha, jer njih nalazimo u Šubića, Hrvatinića, i Kosača, Ohmučevića, Pavlovića, Balšića, Jablanića itd. Ponajprije trebamorazjasniti grb Ohmučevića. Grb Vuičića je dijelom sačuvan u grbu Imotskoga i grbu općine Dobretići. Jesu li neki povjesničari pleli priče teško moguće, jer arhivi i danas imaju tragova. Tko su uistinu Dobretići? Znamo kako su nastajala prezimena do dolaska Francuza, tj. nije ih bilo, a ovdje imamo pleme Dobretića kroz stoljeća. Nadimak iz majčina tepanja sinu Dobro moje ili…Dobretama vlasnicima Svetosavskih zemalja i nositeljima znamena četiriju Arhanđela. Sve ćemo naći ako budemo htjeli proučiti dostupnu građu u arhivima diljem Europe, Balkana i ponešto u privatnim kolekcijama odabranih. Nije teško povijest sačuvati, ako smo na nju ponosni. Dana 21. ožujka 1826. (3.travnja 1826. fra Vjeko Vrčić ? ) u Glavini rodio se mali Jure Vuičić. Obitelj je odlučila kako će brat mu Pavao biti svećenik, ali Jure želi bratovu blizinu i hoće u svećenike. Sa stricem fra Ivanom odlazi u Retkovce.Dobiva nadimak Juko, a fra Haffner se kasnije u pismima Apostolskom vikaru prisjeća tih dana i njegove crvene kapice sa kojom je stigao u Retkovce. Tada se šalio; Veliki naš biskupe. Juko mu bijaše srcu prirastao što je razvidno iz prepiski. Počesto pišući mu u Bosnu započima: Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac. Izgleda kako mu ne oprostiše. Paškal je s velikim uspjehom završio gimnazijsko školovanje u Vinkovcima, a školski poznanik mu je Ipoznati pedagog Ivan Filipović. Razišli su se, jer Paškal Vuičić nije bio pristaša Ilira, politike i stranačja. Bavio se isključivo Crkvom. Ostala je predaja o njegovom strahu da će Bosna u ….. grcati. Novincijat u Fojnici 1841., filozofija u Mađarskoj, teologija i povijest u Italiji. U svojoj 32-oj godini života posvećen za biskupa u Veneciji. Gvardijan crkve San Francesco alla Vigna kreće na put rijetko viđenih biografija za jednog crkvenog slugu. Njegova poniznost i asketizam doći će ga *glave* Osobnog prijatelja MaksimilijanaHagsburškog, kasnije proglašenog kraljem Meksika, podržava u odluci o kupnji Lokruma i izgradnji kapelice. Pohvaljuje ga za gradnju vile Miramar i vrtove njene. Ima li njegova ljubav za botanikom udjela u vrtovima Lokruma, jer znamo da je zapisao mnoštvo ljekovitog bilja pa i bilje Imotskoga. Sve sakupljeno, opisano, nacrtano ustupio je Bogoslavu Šuleku za *Jugoslavenskiimenik bilja* tiskano 1879. Imao je i svoju ljekarušu. U tančine zapisuje kako liječiti ljude, životinje i sačuvati vino. Gdje li je? Odlazi vršiti misionarsku dužnost u Pulatu (Albanija). Vatikan ga premješta u Aleksandriju, a fra Čurčija stiže u Albaniju. Kada ga zbog jako složene situacije i razdora međ svećenstvom vraćaju u Bosnu, najprije odbija, ali je kasnije ponizno prihvatio službu. Znao je što tamo može očekivati. Fra Čurčija odlazi zamijeniti ga u Aleksandriju. Dakle početak gradnje Sueza u svojstvu papinskog nuncija posvećuje biskup fra Paškal Vuičić, a otvaranje Sueza biskup Čurčija. Ovaj potonji ima opisano svoje djelovanje i arhiv, neka mu je grob more, a Vuičića nigdje ili malo. Čovjeka koji je na gradnju Sueza doveo preko 3000 tisuće naših ljudi. Bio učitelj djece francuske kolonije graditelja i inženjera, obiteljski prijatelj sa Ferdinandom Lessepsom. Veliki Paškal traži škole i domove za djevojčice i dječake Afrike, otvara sirotišta i hospicije. Veliko bi milosrđe njegovo. Vodi tešku borbu za spas ljudi pred kolerom, putuje u Veneciju, Rim,Pariz i moli da se učini nešto za pomoć Africi. Odlikovan u Parizu od njihova zavoda. Proglašen patricijem Rima. Pisao je molbe i upućivao apele župama Bosne i šire, molio Vatikan za pomoć u dijeljenju oprosta i ispovjedima mnoštvu ljudi iz naših krajeva. Njemu možemo pripisati i prvog svećenika misionara zaduženog za vjerski život radnika na privremenom radu van domovine. Bio je to bosanski franjevac Ilija Tvrtković – Škorić. Piše Vuičić, traži subraću za ispomoć. Nije bio uslišan. Ono što znamo je kako je nekolicinadošla u Aleksandriju, a njegova braća Pavao i Matej putuju čak tri puta njemu za pripomoć. I o njima arhive pričaju. Barska biskupija i Kotor, Rama Šćit i Sutjeska. Vraća se Paškal 1861. u Brestovsko, prima pisma upozorenja na stanje u Bosni i želju biskupa iz Đakova pridružiti Bosansku biskupiju Slavoniji. Strossmayer pritišće, otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost prema Vuičiću, ali Paškal ponizno i potpuno predano Bogu vrlo uljudno odgovara. Teške riječi prima, dva puta paljen u biskupiji ne predaje se i vjeruje Vatikanu, ali oni na kraju pod pritiskom Monarhije opozvaše ono usmeno promaknuća u nadbiskupa, a u Bosnu dolazi biskup Stadler. Tužno vrijeme patnje i izoliranosti, ostavljenosti. Paškal doživljava lagani moždani udar, duboko nesretan, izgubljen odluči se povući u Livno, a iz njega u Imotski na rodnu grudu. Vrijeme provodi prevodeći, podučavajući, sortirajući ostavinu i pišući oporuku. Intenzivno se druži sa osobnim liječnikom dr. Augustinom Bitangom. Ostavio je on u Bosni preko četrdeset novih crkvi, neke obilato darujući vlastitim sredstvima. Nekoliko ukrašenih vrijednostima naručenim iz Francuske o njegovom trošku. Tim više je nastojao vratiti Bosni relikvijare i vrijednosti, slike i ostale dragocjenosti koje je Strossmayer prikupio za vlastitu zbirku.Imamo i zapis o predaji dragocijenosti Đakovu na čuvanje do oslobođenja od Turaka. Otvorio je oko tridesetak škola i poklonio za školovanje sjemeništaraca 33 000 forinti vlastitog novca. Otvara sirotišta, u Banja Luci i Derventi su među zadnjima. Kolikima je samo time pomogao, udomio djecu neizvjesne sudbine. Iz Zagreba je doveo sestre milosrdnice u Sarajevo, Derventu, Banja luku, Dolac i Livno. Ni to mu ne priznaše. On nije zaboravio naznačiti kako jezačetnik ideje biskup fra Marijan Šunjić kojega smrt prerana omete u toj plemenitoj nakani. Paškal prognan ostavlja 50 000 forinti za gradnje sirotišta u Bosni, a sve to pripisuje se Stadleru. Zaboravljeno je kako je dao vlastiti novac za gradnju crkve i samostana u Visokom. Poznat je po zamjerci Trapistima kako umjesto sirotišta grade velebno zdanje u Busovači, čije vjernike uvjeravaju da su neovisni o Biskupu. Vrlo interesantna građa sačuvana, kao i podatak kako im on osobno posuđuje 51 forintu za kaparu pri kupnji imanja. Tek sramežljivo fra Gavranić ispravlja netočne navode. Ovu etapu *rušenja* Paškala opisujem u knjizi. Bolna građa. On njima kako su političari i trgovci, a oni njemu…. Strossmayer Paškala nazva biskup pučanin i niš koristi (prepiska s Račkim) Za to vrijeme Paškala viđaju sa radnicima kakopomaže pri gradnji crkve, pa i one sv.Antuna u Sarajevu. Ostavio je Stadleru 90 000 forinti za katedralu. Nigdje slova, tek fra Ignacije nešto piše. Kako tužna blistava biografija. Zadužio te je Bosno i u tebi je srce ostavio – fra Ignacije Gavranić napisa. Strossmayer otvoreno pokazuje netrpeljivost, krivo ga optužuje da on pomaže svoju obitelji, prisvaja novce pa mu Monarhija uskrati pomoć. Navode kako asketski žive, pa mu novci ne trebaju. Za to vrijeme Vuičići su veleposjednici od 1745. Godine. Paškal Vuičić je djelovao pod odmazdama turskim, a ovi ga nasljeđuju pod upravom Austrougarske. Razliku znamo, a i posljedice. Brestovsko mu spališe do temelja, jedva je živu glavu spasio. U Sarajevu još i gore, a izgoriše i Vuičića kuće na Glavici. Razvidno iz njegovih milodara nije mu smetalo klevetanje. Doveo je i majstore iz Imotskoga poznate po vještinama gradnje u kamenu. Biskupsku odoru je rijetko nosio, ali habit uvijek. Bože koliko je propatio. Na čast i slavu mu strpljivost i vjera. Dokazuje da je oprost božanski dar. Ponizno Bogu predan, nije li to odlika katolika. On otrpješe puno, jer politika nije bila sfera njegova interesa, već neovisna o Đakovu Bosna mu Srebrena. Za to je imao potporu mnogih bosanskih franjevaca. Pri okupaciji Bosne izmjene u vlasti, ali i one nimalo prihvatljive nit puku, niti crkvi, tek nekim klericima. Teško je bilo u ujedinjenoj Iliriji sve do pred koje desetljeće braniti istine, zato su neki htjeli……… Fra Paškal je pokopan u sjeverni dio fratarskog groba u Džombuši. Veliki gvardijan sv Franje u Imotskom, fra Mijo Kotoraš uresi mu grob 1904. prelijepim mramornim spomenikom. U troškovima sudjeluje Provincija Bosne Srebrene, Provincija Presv. Otkupitelja, Hercegovačka provincija Uznesenja Marijina, Crkovinarstvo Imotskoga, samostan imotski I još nekolicina. Detaljnije u knjizi. Fra Vjeko Vrčić nakon ulaska u grob, kako sam piše, da vidi u kojem stanju su ostaci pokojnika, odlučuje se za premještanje njegovih zemaljskih ostataka u hodnik s južne strane crkve. Odluku donosi kako ga mi ne bi zaboravili na groblju. Podrobnije u knjizi. Ostavština fra Paškala Vuičića je ogromna i vrijedna. Imotski moj, ovaj sin i tebe zaduži i u tebi spokoj potraži. Znamo li tko je? Lector generalis – predavač filozofije, povijesti i crkvenog prava u Veneciji, voljeni gvardijan San Francesca Alla Vigna, Definitor franjevačkih provincija Svetog Ante u Veneciji, biskup Pulata (Albanija), Naslovni biskup Antifalentski. Apostolski vikar i apostolski delegat Egipta I Arabije. Apostolski vizitator centralne Afrike. Počasni predsjednik *Afričkog zavoda u Parizu* Vitez i komandator groba u Jeruzalemu. Asistent papina prijestolja, PatricijRima i posljednji vikar Bosne. Dodajmo ovome i posljednji svećenik iz roda Vuičića, jer njih ima, ali školovanje njihovo ………Upalimo plamen ljubavi uz počivalište njegovo. Učinimo to kako to učiniše i oni koji iz Dobretića navrate na grobu mu svijeću zapaliti kao i pretku njegovu knezu Dobreti i dan danas. Čuvaju ga kao svetinju pod starom lipom. Dragi moji Imoćani u mrtvarniku Venecije stoji Pasquale Dobreta Vuicic da Imotschi, a mi? Knjiga o ovom vrlom sinu iz plemena majke moje ima temeljit opis i dovoljno fusnota za buduće *rudare* po arhivima. Ima i jedan obiteljski recept. Naš Paškal je bio …..Vrijedan svakog truda! Umro od tifusa u noći sa 17. na 18. ožujka 1888. godine. Svoju umornu dušu prepusti Stvoritelju i ode skromno, ispraćen batom zvona u krilo Gospe od Anđela.

Čuvali nam te anđeli nebeski, a Gospodin udijelio duši tvojoj pokoj i rajski mir.

Počivaj u miru!

Mercedes Ceda Marinković

U ovom sažetom tekstu prvi put se objavljuju objedinjeni tekstovi vezani za život i djelovanje velikog imotskog sina, biskupa fra Paškala Vuičića.

Sa nestrpljenjem iščekujemo promociju i izdavanje knjige o velikom biskupu

Gaj 1931. godine

Imotski, u Gaju zime 1931. godine, grupa cura sa jednim kavalirom. Stoje. Ernestina Mostarčić, Marija Kurir, Radojka Milinović, Nora Vučemilović i Ante Jelavić (poslije suprug Marije Vukovic), dok je naprijed Ksenija Milinović, a čuče Marica i Zaga Milinović, Vera Vučemilović i Marija Vuković.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića