Boris Boro Pervan (1935-2024) , dugogodišnji je predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu. Rođen je u Imotskom u poznatoj trgovačkoj obitelji kao najstariji od troje djece (Boris, Zdeslav i Marija). Otac Vice Pervan imao je dućan metražne robe na bivšem Pazaru, danas Šetalište Stjepana Radića. Po njemu su nastali i dugo korišteni toponimi “Pervanov dućan” i “Pervanova ulica” koja je u davnim snježnim zimama postajala sanjkalište imotske djece i odraslih.
Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu gdje je živio, radio u zagrebačkom predstavništvu Poljoprivrednog kombinata Imota i zaključio svoj životni put. Neodvojivo vezan za Imotski, bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu i kao takav ostavio je neizbrisiv trag svoje ljubavi prema zavičaju. Bio je izvanredan kozer, imitator i pripovjedač Bavio se i publicistikom, objavio je više tekstova o životu u Imotskom sredinom prošlog stoljeća, a u vlastitoj je nakladi 2014. objavio knjigu Tragom prezimena Pervan. Sličice iz imotskog života koje je majstorski i zapisivao, prave su poslastice za uho i dušu. Priređivao je uspjele Večeri Imoćana u Zagrebu te je obogatio mnoge imotske promocije i proslave svojim sudjelovanjem i predstavljanjem i svakako ostavio prazninu koju će biti teško nadoknaditi. Za nadati se je da će njegove sjajne priče iz života ljudi, našega grada i okolice ugledati svjetlo dana i da će iz njih Boro Pervan opet progovoriti na svoj originalan način, a njegov duh oplemeniti naša sjećanja. Adio, Boro, počivaj u miru imotske Đombuše. U nastavku se daje Borina priča “Srida u Imotskom” (1995):
Sridom je Imotski u sridini svita. Cili tjedan se varušani pripremaju za taj dan. Jedan općinski inšpektor, u vrime “planske privrede”, zabilužio je u svoj tjedni raspored u uredu: srida – pazar, četvrtak – bolestan. Jedan imotski ugostitelj mora je u sridu zatvorit gostionu zbog smrtnog slučaja u familiji, pa bi često puta reka: “Umro brat Jure – a bila srida!” Za tu imotsku sridu su se dva dobra prijatelja varušana uortačili i prodali po kanap zemlje u polju i otvorili gostionicu. Do podne u gostionici posluživa Mate, a posli podne Stipe. Kad bi navratio koji gost do podne, dok je bio Mate, i tijo potrošit koji šolad, Mate bi mu lipo reka: “Kako ću ti prodat ovi bokun pršuta ili sira, kad to voli Stipe”. Popodne bi to isto reka Stipe: “Kako ću ti to prodat, kad to voli Mate”. I tako trajala gostionica dok je bilo šoldi od prodane zemlje. Na pazaru bi sridom bilo svita, da duša dušu davi, ili kako bi reka Ivan Funtana: “Sjatila se sva selija”. Ban Jukić bi reka kad je drža čuvene govore sa Zanine terace: “Narode ponosne Imotske krajine što si se ovde slijo!” Slilo bi se sridom puno “na migišli” cura jedrih grudi i crljenih obraza, uvatile se pod ruke i šetale kroz pazarsku vrevu. Nisu cure tribale puno davati na kozmetiku, crljeni su obrazi u svake bili – opaljeni suncem ili ledom, a ako je koja slučajno bila biljugava, kupila bi malo crljenog krep papira u šjora Ðule Ivanović, opljuneš u papir i eto ti zdravlja na licu. Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”. Bilo je zamiračine na pazaru, a često bi se sridom i koja cura ujagmila. Tako lipu mladost slikavali su fotografi Olujić ili Jure Ivanović. Moga si se slikat za legitimaciju kod Jure, tzv. “šnel fotografa”. Obisio bi deku na zid, stavio te uz deku na zidu, namistio ti glavu i reka: “Ne miči dok ti ne kažem”. Otvorio bi rukom objektiv aparata, odbrojio do pet, i gotova misa. “Za po ure se vidimo”, reka bi Jure. U Stipe Olujića moga si se slikat na brzinu, a moga si se slikat da ti slike budu gotove do druge sride. Kako je imati sat bio znak prestiža, moga si se u Stipe slikat sa satom na ruci, a ruku nako malo podigneš, da ti lakat nategne jaketu, pa ko slučajno se vidi sat, koji si posli slikanja mora vratit Stipi. Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba. Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla. Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo…” Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru.
A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina… Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica. Imotski grabencijaši sridom su dolazili na svoj račun: Gajtan je blagoslivljao i “vodio razgovore” sa spomenikom na pazaru, koga je narod nazvao po nekoj zamišljenoj partizanskoj heroini – Vidom. Gajtana je ta Vida neprestano provocirala, pa joj je često znao dobacivati: “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”.
Joko Bilopavlović je još u ono vrime Drugog svitskog rata ima “mobitel” i uz svaki željezni stup na kome su visili imotski ferali telefonira bi: “Alo, alo, bite šene”, stalno je zvao cara u Beč. Nije se mirio samo tom “mobitel vezom”, već bi ustrajno pisao bulentine caru i punio sve imotske poštanske sandučiće kilogramima svojih pisama. Mate “sprida ružno” s kapom nakrivljenog frontina, jaketom iz koje su virile mršave ruke, dočika je autobuse i tražio komu triba ponit kuver. Uvik je bio loše volje i kad bi ga ko upita “Di ćeš Mate?” kresnuo bi i to odma ljutito: “U zvizdu”, pa su ga i zvali Mate Zvizdina. Sridom su dolazili Bosanci i Ercegovci i donosili kumpire, glavati kupus i kruške. Najpoznatiji je bio trgovac, negdi od Posušja – Širušić. U njega su bile kruške “eribosne”, što je volio Marko Penović i govorio kako mu se slasno cide niz grlo dok ih ide.
Marijan iz Vira, brat Parparuta, što za sebe govoraše da ima najljepše “ljece” od sve svoje braće, sridom bi okupio društvo i priča kako je bilo na misecu: “Tamoka ti teče potocima vino i ljudi sićima grabe i piju. Žene ti tamoka imaju magareće noge, a lice lipo ka naša Antica”. Šjor Ivan sidio je sridom uz svoj banak, imao svoju vagu i uslužno mirio za neki šolad ili grozd grožđa, kumpir, jabuku i sl. Siditi uz banak, čovik bi se zimi okočenio, pa bi uvik ima u džepu svoju potribicu za zagrijat se, malo rakije u bocuniću. Politrić mu je virio iz džepa, a svit ga je nekako tako i zva – Politrić. Šjor Ivan je bio veseljak, oštra jezika i zna je svakoga “ubost di triba”. Iza rata, kad je sve došlo u “ruke naroda” i kada su bivši trgovci postali u svojoj trgovini bivši vlasnici, jedan od trgovaca sritne jedne sride na pazaru šjor Ivana kako šeta i ne miri, jer i njemu su konfiscirali radnju, pa mu dobaci “Šta je sa firmom, šjor Ivane?” Na to će mu šjor Ivan: “Koliko se meni čini, šjor Vice, i na vašoj kući stoji tabla “Kotnaprod” (kotarsko nabavno-prodajno). Sridom posli podne, kada se niz imotske ulice ocidi svit, po pazaru bi se po izlasku iz gostionice čula pisma Lekića, marvenog trgovca iz Ričica, koji nikako nije moga zaboravit kad su mu partizani oteli volove, pa bi piva: “Partizani, blago li je vami, kad vas Lekić govedinom rani…” Za svoje pisme Lekić bi redovito zaradio besplatno spavanje kod milicije. Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu. Dok se, kako rekosmo, u Imotskom sve vrtilo od sride i za sridu, ipak se jedan događaj odvijao nediljom. Dok su svi Raosovi prosjaci misto svog dilovanja imali u Ercegovini, zadnji imotski prosjak od zanata dolazio je u Imotski iz Ercegovine – iz Sovića. Mate Starinski, kako su ga zvali, “radio” je kad su drugi odmarali, nediljom. Uljudno bi zaklapa na vrata, kod svake familije u određeni sat, skinuo bi kapu, pružio ruku, a zatim sa zahvalnošću rekao: “Živim zdravlje, a mrtvim pokoj!”
Kad će više ta srida – nikad je dočekat?!
