Marica Franceschi

Marica Franceschi (1913.-1999.) u kajaku plovi niz Vrljku ljeta 1937. godine, fotograf je Mate Olujić. Marija Marica Žabkar rođena je u Vela Luci 09. veljače 1913. godine od oca Slovenca Alojza Žabkara i majke Maruke Carminatti. U Splitu je završila Domaćinsku školu za poučavanje ženske mladeži kod sestara franjevki na Lovretu. Prilikom jednog boravka na Perinuši u kući obiteljskih prijatelja Antice i Tonija Franceschi mlada Marica je bila na teraci kuće kad je u susjednu kuću sa nekog od putovanja stigao kapetan Zane Franceschi koji je ugledavši lijepu Maricu uskliknuo: “Ja gubim vrime po svitu tražeći curu, a ona me ovdje čeka”. Marica i Zane vjenčali su se 1936. godine u Vepricu odakle su došli živjeti na Perinušu. Marici se Perinuša sa mlinovima jako svidjela kao i prekrasni okoliš, a omiljena zabava joj je bila vožnja kilometrima kajakom niz Vrljiku. Marica Franceschi uzor supruga i majka, istinska dama, vrhunska domaćica pratila je supruga na brojna putovanja brodom do II svjetskog rata, a za dugih putovanja na brodu uz omiljeno fotografiranje zanimljivih krajolika šivala bi ručno kostime i haljine od svile. U braku Marice i kapetana Zane Franceschi rođeno je šestoro djece, Anisja, Vjeko, Maja, Tonći, Ivica i Zlatka od kojih je troje umrlo prije majke. Marica je umrla u Splitu 28. listopada 1999. godine, a vječno počivalište joj je na groblju u Prološcu u obiteljskoj grobnici uz supruga Zanu te sinove.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

Vjeko Franceschi

Vjeko Franceschi u Veneciji 15.srpnja 1966. godine. Peta je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), istinskog čuvara obitelji i obiteljske tradicije, najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca

.“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam biočetvorica nas.

Imao sam glas kao vjetar,ruke kao hridine,srcekao viganj.

Jezera su me slikala.

Dizali su me jablani.

Rijeka me umivala za sebe.

Peračice su lovile moju sliku.

Kad sam biotri moja bratai ja,kad sam bio četvorica nas.

Livade su me voljele.

Nosile su moj glasi njim su sjekle potoke.

Radovao sam se sebi.

Imao sam braću. Imao sam uspravan hod.

To su bila tri moja brata:moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

Dr. Veljko Vuković

Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.) rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine te upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu koji završava 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu je radio od 1946. godine gdje je postavljen za pročelnika zdravstva Dalmacije. Dao je popraviti bolnicu te izgraditi bolnice u Zadru, Šibeniku i Kninu. Zdravstvenu školu u Splitu osnovao je 1949. i bio dugogodišnji predavač. Dr. Veljko Vuković specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo. U razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997) te Imotski od nekad i sad (1998). Kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović te je otac sinova Mile (1940-2022) i Slobodana Brace (1941-2019). Umro je 23. siječnja 2010. godine uoči svog 96. rođendana, a vječni mir našao je u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Fotografija snimljena 1917. godine u Imotskom na kojoj je mali Veljko Vuković u arhivi obitelji Radovinović

Niske zimske temperature, osobito u Dalmatinskoj zagori pogoduju sušenju mesa i proizvodnji pršuta. Prvi pisani podaci o načinu sušenja svinjskog mesa radi čuvanja za kasniju uporabu potječu iz ranog rimskog doba, a riječ za usoljeni i osušeni cijeli svinjski but bila je perxuctus, (lat. perexsuctus-temeljito osušen), poslije tal. prosciutto. Nakon završenog dimljenja, meso i mesne prerađevine stavljali su se na sušenje i zrenje u mračnim i zračnim prostorijama podalje od izvora topline, na najmanje 2,5 metra visine. Iako je Imotski krajem 19. stoljeća bio mali gradić u njemu je vladao prehrambeni hedonizam povezan s obiljem. Jedna od rijetkih stvari koja je u prošlosti povezivala sela Krajine i Imotskog bilo je poštovanje prema hrani, bez obzira na imućnost i mogućnosti pojedinih slojeva s obzirom na stoljetno kolektivno pamćenje na velika razdoblja gladi i epidemija, koja su donosili europski ratovi i povijesne promjene.

Na fotografiji kuke za sušenje pršuta i drugog mesa postavljene 1893. godine na visini od 3 metra u šufitu kuće Radovinović Jagul u Imotskom.

Duhanska stanica u Imotskom

U dvorištu Duhanske stanice u Imotskom početkom 20 stoljeća. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je inače iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. Umro je u 47 godini i pokopan u Splitu, a grob mu je, uz mnoge druge, uništen devastacijom Sustipanskog groblja. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Snježana Tonković u katalogu “Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom” (2009) piše: ” ….Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamnošnju otkupnu stanicu Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac bi dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana, to se popularno zvalo- dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 01. studenog, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem bi se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom…..

Fotografija u zbirci Igora Goleša

Fra Silvestar Kutleša

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a na krštenju je dobio ime Jure. Umro je na današnji dan prije 79 godina, 08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine u Makarskoj kada je dobio ime fra Silvestar. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik te povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću gdje je započeo pastoralni rad, gvardijan u Makarskoj, zatim dolazi u Runoviće gdje službuje 12 godina kao župnik (1923.-1936.). Tu će ostaviti neizbrisivi trag kao dušebrižnik, sakupljač narodnog blaga i uzorni franjevac. Neko vrijeme u župi je držao i privatnu pučku školu. Župljani su ga odmila zvali fra Šilve. Bavio se pučkom medicinom te je u prvoj polovici 20. stoljeća napisao ljekarušu. Bio je visok, uspravan i ponosan, pravi Dinarac. Gotovo svake srijede dolazio bi iz Runovića u Imotski jašući na konju svijetlocrvene boje, s podignutim habitom oko pasa. Bilo ga je milina gledati kako kao pravi vitez, ponosno uzdignute glave, jaše kroz mnoštvo ljudi od Đirade do samostana. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku “Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine” (1939). Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom, a od 05. srpnja 1937. godine vodi samostansku kroniku. Svakodnevno bi sa fra Jakom Milinovićem poslije ručka i večere pušio lulu s dugim kamišem. Dr. fra Ivan Glibotić u samostanskoj kronici piše:” Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja gdje je dugo vojevao, a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” Fra Sivestar je pokopan 10. siječnja u franjevačku grobnicu na imotskom groblju Džombuša.

Fotografija fra Silvestra kao i dio podataka u tekstu iz monografije fra Joze Grbavca (2021) Silvestar Kutleša

Zaručnici Marija Franceschi i dr Pavao Radovinović

Marija pl. Franceschi (1898.-1968.) i dr Pavao Radovinović (1893.-1985.) vjenčali su se 15. studenog 1923. godine u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Durmiševcu. Dr. Pavao jedini sin dr. Augustina maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1912. godine te iste godine upisuje pravo na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču. Studij završava u Grazu gdje je i doktorirao 1919. godine. Po povratku u Imotski zapošljava se kod javnog bilježnika dr. Huga Montija čiji je ured kasnije i preuzeo. Mladi Pavao tada je jedan od najpoželjnijih ženika Imotske krajine, a zvali su ga Pasqualino di quattro bellezze, buono, bello, bravo, bezzi; zlatni mladic Pavao od 4 ljepote, dobar, lijep, sposoban i bogat (pun cekina). Zaručio se za Mariju pl Franceschi rođenu u obiteljskoj kući na Perinuši od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. Pavao se za cijelo vrijeme studija dopisivao sa Marijom, a nerijetko bi joj iz Beča i Graza poslao neku lijepu sitnicu, pa makar egzotično voće kojeg nije bilo u našim krajevima. Marija je završila u Zadru licej sv. Dimitrija, bila je višestruko talentirana, prekrasno je pjevala i bila nadarena slikarica, a vezovi su joj bili izvanredni kao slike same. U braku je rođeno četvoro djece, Augustin Jago (1924.-1999.), Ana Anka (1926.-2012.), Marija (1929.-2009.) i Zora (1930.-2005.).

Fotografije mladih zaručnika Marije i Pave snimljene 1918. godine u obiteljskoj su arhivi

Anamaria Marušić Tonković

Kotonjada

Jesen u Imotskome je godišnje doba kada su se radile razne marmelade od jesenskog voća i, naravno, sir od dunja. Imoćani su ovu slasticu zvali kotonjada prema talijanskoj riječi za dunju-cotogno. Pročitajte recept za izradu kotonjade Mercedes Cede Marinković iz bilježnice recepata njene bake Mile Vujčić rod. Picukarić:
“Opere se 3 kg ne jako zrelih dunja te se izrežu na 4 dijela sa korom, špice se maknu i stave u gazu. Stavi ih se u 1 litar hladne vode sa jednim limunom da ne oksidaraju, gazu sa špicama zavezati u loncu i kuhati uz povremeno miješanje otprilike 10 minuta. Kuhane dunje se procijede i samelju na mašini za meso. Smjesa se izmjeri i pomiješa s istom količinom šećera. Prethodno od vode u kojoj su se kuhale dunje odvoji se 3,4 dcl i tu se stavi šećer koji se miješa dok se ne rastopi, a kada voda počne tamniti dodaju se dunje i stalno miješaju otprilike pola sata. Pred kraj kuhanja doda se sok dva limuna. Smjesa se odmah počne ulijevati u kalupe koji su prethodno bili potopljeni u vrućoj vodi. Nakon 24 sata kotonjada se pažljivo vadi iz kalupa te se suši 7 dana na dasci uz svakodnevno okretanje. Zatim se sprema u kutije i pokriva listovima lovora zbog mirisa i zaštite.

P.S. Po mogućnosti kutije metnuti na ormar, reći djeci što je unutra, a zatim maknuti stolice iz sobe. Višak dunja poželjno staviti u ormar među intimele.

Na fotografiji kotonjada koju je 04. studenog 2021. godine izradila Ceda Marinković