Anđeo Anđule Bitanga

Slavni imotski učitelj i prvi upravitelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.). U knjizi «Imotska krajina» Ante Ujevića, autor ga ovako spominje: „Anđeo Bitanga (Radovinović) rodio se u Imotskom 1863. Svršio je franjevačku gimnaziju i studirao bogosloviju te imao postati franjevcem. Pred zaređenje napušta franjevce i postaje učiteljem. Bio je dugogodišnjim učiteljem i upraviteljem škole u Imotskome, odakle se nije micao. Obnašao je čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Isticao se kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek. U Imotskome ga je svatko volio i poštivao. Bila su u Imotskome u jednoj obitelji tri pokoljenja – djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljem. Poznavao je klasične jezike, te francuski, talijanski i njemački, a bavio se i astronomijom“. O Anđuli je u nekoliko navrata pisao imotski Parižanin, književnik, Dinko Štambak (1912-1989) koji je njegovom unuku 1988. godine u Parizu rekao: “Od tvog sam djeda naučio više nego od svih splitskih i pariških profesora”. Štambak o svom učitelju piše:
“Učitelj se zvao Angjeo Bitanga, čovjek dobar, dobar učitelj a zatim (…) Učitelj, ime mu rekoh, bio je postariji čovjek, oštrošiljaste brade, meketava glasa, i ne varam li se, tunjkava, zerku. U rukama mu je bio uvijek ili sivjeli kišobran ili štap, a lula uvijek, ona s dugim kamišom od drenovine. Lula je mogla mjeriti metar i više (dobre mjere). Bio je uvelike cijenjen od svih građana, koji su tako reći svi prošli “kroz njegove ruke”, a neki i ispod njegova kamiša, kojim je dijelio “srdele”. Dobra glasa i povlačeći pomalo i gudalom po violini, s njim ćemo naučiti mnogu pjesmicu o proljeću, o kukavici i čini mi se još čuti njegov glas u tremolu – koji se dizao poput ševe – kad bi započeo “Oj gorice zelenaaaaa, oj studeno vrelo …” ili, nježnije: “Ljubica je sama rekla, da je prvi cvijet od ljeta…” ). Kao i splitski i imotski učo bio je pristaša stare pedagogije pa nas je udarao svojim čibukom od drenovine stare devet godinica. “Sad sam te ulovio!” bila je njegova kad bi nas ulovio u neznanju ili pri “nedjelu”. Pokreta kratka i djelotvorna: drenovina bi zazvečala na dlanu a kroz dlan ulazila u pamćenje. Kad se jedne grdno ljute zime okliznuo i pao na ledu, čibuk mu otišao u komade, na nemalo – ali i kratko – veselje svih “boljih” đaka. Sutradan, Angjeo (Angjule) ušao je u razred s novim čibukom, možda mlađim od prvoga, ali i ovaj bijaše zao. (Dok ovo bilježim, gledam dlan: svrbi me!) “Sada sam te ulovio”. A mi “srdele”…

Dinko Štambak “Djetinjstvo”,, Mogućnosti, Split, svibanj 1979.

Imotska Vinarija 1963. godine

Vinarija klimava na polju, ko sojenica na kolju

Kad se sitim vinarije moje
imala je pića svake boje.
Vina kujundžuše, crnca rudežuše,
vina smederevke, vina španjolke,
rakije ive, mare, loze,
mesa od ovce, mlika od koze
pinušavog vina, ljutaca džina,
aperetiva od pelina, soka od malina,
radnika ko na Vranu ovaca,
svakog dobra i za sve novaca.

Primale se redovito plaće
na svakom dobro stale gaće.
Zvala se “Vino, duhan, voće”
pa joj prikrpili kruv, kanal i smeće.
Unda su joj natrali kombinet,
pa joj na to još prišili jaja
pa se pojavio “Vinoprodukt”,
pa joj zabio nož u leđa ko Cezaru Brut.
Imala je puno cisterna, traktora, auta;
nekim bila Amerika, nekim maćeha kruta.

Putovalo se, gradilo, kusalo i pilo,
dok je jadnoj istančalo tilo.
Unda su načinili veliku sramotu
radnike tirali kući, dali im dotu.
Dota se istopila, nije svakom bilo
ostale su napušili mirovinskom u krilo.
Tako operušana ostala bez krila
braća su je brzo za se pritvorila.
Digla se je na noge preostala raja,
pritvorbenicima brzo polupali jaja.

Nastala je u njoj grobna tišina,
pa sad misto cisterne privozi mišina.
Jedni opet lipo žive i bez brige dišu,
jer na jednog radnika sedmorica pišu.

Josip Braco Zen (2016) Moga sam i više

ZAVAZDAN

Bikla u narodnom životu

Običaj miješanja crnoga vina i mlijeka u piće koje zovemo BIKLA bio je odavna poznat u Dalmatinskoj zagori, osobito u dvjema susjednim vinskim krajinama Imotskoj i Vrgorskoj. I dok se u Imotskoj krajini taj običaj uglavnom uzgubio, pa se biklu danas rijetko spominje, Vrgorčani su ovaj napitak otrgli zaboravu predstavljajući ga kao zanimljivu značajku narodnog života i vinske tradicije svoga kraja. Njoj su tako posvetili i poznatu manifestaciju „Dani bikle“ koja se održava u vrijeme berbe i privlači sve veći broj poklonika u turističkoj ponudi Vrgorca. Njima sam prije par godina i sama posvetila bajkovitu „Priču o bikli“, a red je da se o bikli kaže nešto „stvarno“ i to iz narodnog iskustva Imotske krajine kad je bikla doista bila “piće sirotinje“. Ispričat ću što mi je kazivao moj prijatelj Branko Ivkošić –Trupina, rodom Zmijavčanin, vezano za biklu i njegovo djetinjstvo poslije Drugoga svjetskog rata.
Imotsko polje je nakon berbe grožđa i kukuruza bilo mjesto puno živoga blaga; krava, konja, magaraca… čuvali ih pastiri, počesto djeca, i taj posao obavljali „zavazdan“. Pastiri bi „za cio dan“ ponijeli u svojoj torbici nešto za jelo i piće. Obično bi to bio grumen pure, šaka slanine, malo vina. A vino se je nosilo samo radi bikle. Kad bi došlo vrijeme „ručavanja“, pastiri bi pomuzli kravu, potom izvadili vino koje se, kako rekosmo, nije pilo samo, pomiješali ga s kravljim mlijekom i napravili biklu. Ponekad bi u biklu udrobili malo pure da im bude zasitnije, a na „praljku“ ispekli onu slaninu i tako se kripno osigurali „zavazdan“. Danas je drugo vrijeme, u imotskom polju nema blaga na ispašaju ni mladosti koja ga je čuvala, a kojoj je grumen pure udrobljen u biklu bio okrepa za cijeli dan. Vjerujmo da je taj gusti napitak nježne ciklama boje koji je danas oživljen u vrgorskoj vinskoj tradiciji kao raritet za kušanje, ujedno dokaz da tamo još ima dovoljno koza od čijeg se mlijeka i modrog trnaka dobiva narodno piće za okrepu tajanstveno nazvano „bikla“.

Gordana Radić

Svečano otkriće spomenika Andriji Kačiću Miošiću 1890. godine

Veliki hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine. “Prošlog vijeka godine 49. ( 27. kolovoza 1849.) rodio sam se u Imotskom upravo u doba kad na Braču vrebci i ostale ptice po čitav dan kljuju smokve… Otac mi bijaše građevni poduzetnik. Svršivši svoju radnju u Imotskom – tad sam ja bio tri mjeseca star – povrati se on sa mnom i majkom u mili zavičaj, u Supetar na Braču gdjeno tikvići puni meda, a prosom nasuti…“ piše Rendić u svojoj kratkoj autobiografiji. Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja koji je utro temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili brojni hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić Miošić…). Proslava svečanog otkrića Rendićevog spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću 26. kolovoza 1890. godine u Makarskoj značila je tadašnju najznačajniju hrvatsku kulturnu i političku manifestaciju. Troškovi izrade spomenika podmireni su prilozima iz cijele Hrvatske, a na sam dan otkrivanja spomenika u Makarsku je pristiglo mnoštvo ljudi koji su htjeli prisustvovati tom važnom događaju. Veliku buku podigla je vladina zabrana postavljanja grbova slavenskih zemalja na postament Kačićeva spomenika. Naime sastavni dio spomenika bio je i mozaik u obliku ćilima koji prikazuje grbove svih zemalja koje Kačić spominje u svojoj “Pismarici”. Grbovnik je zasmetao vladi u Beču, koja ga je tumačila kao izraz težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, pa ga je zabranila. Već izrađeni grbovi morali su biti uklonjeni i pohranjeni u Makarskoj čitaonici do boljih vremena. Rendić je predložio kompromisno rješenje da se umjesto zabranjenih grbova postave barem reljefni kipovi istaknutih hrvatskih pjesnika. Međutim ni u tome nije postignut sporazum. Rendić ozlojeđen zbog okrnjivanja njegova spomenika demonstrativno nije došao na svečanost otkrivanja i šalje iz Trsta “Odboru za podignuće Kačićeva spomenika” brzojav, koji je objavljen u Narodnom listu zapravo bio upravljen bečkoj vladi, a ne nemoćnom Odboru: „Osakaćeno djelo nije dospjeveno cielo, te me ponos umjetnički omeo da danas s braćom na licu mjesta proslavi odkriće Kačićeva spomenika, te moje nemile okrnjene rabote.“ Grbovnik je srećom sačuvan i postavljen na mjesto gdje pripada tek 1922. godine. Na banketu nakon otkrića spomenika, nazdravio je Juraj Bijankini odsutnom “dičnom Rendiću” koji dići svijetu ime hrvatsko, a koji je izradio dostojan spomenik starcu Milovanu.

Anamaria Marušić Tonković

Jedna od rijetko sačuvanih fotografija što joj daje veliku kolekcionarsku vrijednost proslave svečanog otkrića spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj 26. kolovoza 1890. godine u vlasništvu je Mercedes Cede Marinković

Vlado Vicić

U Zagrebu je 15. kolovoza 2022. godine umro dr. Vlado Vicić koji je skladao najljepše klapske skladbe o rodnom gradu Imotskom. Tri najveće ljubavi Vlade Vicića rođenog 9. . srpnja 1930. u Imotskom su: pisma, obitelj i Imotski. Kažu, da Vlade kad se rodio nije zna plakat – odma je piva, la-la-la čulo se iz bešike. Ka dite piva u fra Stankovom crkvenom zboru “Slavuj”. Kad postaje momčuljak odlazi pod imotske ponistre po misečini u serenade sa klapom. I nastaju Vladine pisme: “PISMA IMOTSKOME”, “IMOTSKA SERENADA”. Tu su i prve ljubavi: “NAJLIPŠA CURA U IMOTSKOM” i ćakule oko njih: “IMOTSKE ĆAKULONE”.
Uputio se Vlade u Zagreb na studij medicine, i to one, ako čovik oće da ga Vlade lici, Vladi treba pokazat zube. Stomatolog. Uz studij Vlade uči note i na radost svoje gazdarice, uči i trubu. Liti, svira trubu u Imotskom domaćem jazz-u “TA-BU”. Kitio je Vlade svoju kajdanku najlipšim notama iza violinskog ključa. Bilo je tu nota kao zrno sočivice, a kako su mu cakla na očalima debljala, note su mu sve vise sličile zrnima biži. Te Vladine note rado primaju na Radio Zagrebu, pa mu tamo pisme snimaju, a pivaju ih: Ansambl “Dalmacija”, Boris Nikolić, Ljiljana Budićin, Ivo Pincetić, Mladen Biočina, Toni Kljaković, Anica Zubović, Nela Repec i Vicko Nikolić te razne klape, a najvise klapa “Imotski” i makarska klapa “Srdela”. Pisme što su napajale eter bile su: “MORNARU VRATI SE”, “TI ME VIŠE NE TRIBAŠ”, “OČI BOJE JADRANA”, “A ČA NE BI JOLE” i dr.Kako su Imotski, kameni grad, vridne imotske ruke isklesale ka primorski grad bez mora, tako su i Vladine pisme o Imotskom isklesane od najlipših nota. Kad ih čeljade sluša, kao da odzvanja poj vila i vilenjaka Modrog i Crvenog jezera. Čuje se Jauk i Opačac Vrljike, lahor Galipovca, meket biokovskih divikoza i zov Raosovih prosjaka i galantara, što Imotu, puno prije Europskih integracija, u kuveru i korpi odnesoše u Europu. U zadnje vrime sve pisme o Imotskome piva klapa “Pod Ponistrom”. Nižu se naslovi: “IMOTSKA JEZERA”, “IMOTSKI SKALINI”, “IMOTSKA KLAPA”.
I, pridajem ga Vama, pa ću i ja ko dica, kad ga sritnem u Imotskom, uprt prstom u njega i kazat: To vam je barba Vlade Vicić.

Boris Pervan, Imoćanin

Na fotografiji snimljenoj u Vukovaru uz Dunav 1960. godine gdje je Vlado radio kao stomatolog su prvi rođaci, rođeni istog dana (09.07.1930. godine) dr Vlado Vicić i Sveto Dunda. Na njihov zajednički rođendan Vlado bi došao u Imotski te išao Sveti čestitati rođendan. Dok bi se penjao uz stepenice do Svetina stana pobrao bi Franceskino cvijeće iz pitara po stepenicama i donio mu “buket” u kuću te čestitao rođendan. Franceska, Svetina supruga kroz to vrijeme “čupala bi kosu” od ljutnje.

Fotografija u vlasništvu Ive Dunda

Colombanijev zid

Zid radosti, mire strahopoštovanja, bedem nestašne mladosti.
Jedan, naoko sivi zid, a svako jezeransko dite će ga vidjet kao platno koje će koloritom grunuti, kad sjećanje siva stina dozove.
Obrisi nekadašnje branke, iza zida dvije dame i njihove špomilje. Riječ utjehe za krvava koljena, jer nogomet na betunu uzima danak. Lopta preko zida, sveti Ante pomozi.
S druge strane Marčina raštela, iznad teta Slavke čatrnja i škripio je lanac, jer se pod Colombanovim zidom znojilo, gorilo i serenadom slavilo, a vodom žeđ tažilo.
Tko li će od nas proći sivim kamenom, a da ne osjeti miris rascvala đirana koji je nekada ove mire resio….
Kad bi skale pričat znale, kao mati dijete u krilo bi nas dozvale…..

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografiju snimila Ana Marušić, kolovoz 2022. godine 

Perinuša, srpanj 1942. godine

Perinuša, vršidba pšenice uz pomoć konja prije 80 godina, u srpnju 1942. godine na imanju Luka u vlasništvu Franceschija. Na fotografiji Anisja Franceschi, kći Zane.
Duboke promjene u društvu nastale proteklih desetljeća, ubrzali su nestajanje brojnih elemenata pučke kulture i tradicije, pa tako i vršidbe pšenice na gumnu uz pomoć konja.

“Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri snoplje broji. Škriplju vozi, brašno nose, snaša preduć čedo doji”- Antun Mihanović

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina

Starohrvatske ruševine

Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje opis oslobođenja Imotskog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alvise Moceniga u izvještaju od 1. kolovoza 1717. godine. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju, a prijepis izvještaja zadržao u Zadru.Presvijetli Vojvodo!Božja blagonaklonost umnožava blagoslove nad Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (općoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošću državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletačku (Venecijansku) zaštitu, pridružujući se državnim slavnim zauzećima. Pošto mi je naređeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, čvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoće koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na časoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radobilju pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi(?) (nosača?), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Co. Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajući (postupajući) ozbiljno od početka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeća. Ujutro 23. prošloga srpnja pođoh odavle i marširajući u potpunom redu, kako dolikuje, nađoh se navečer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju. Tu nađoh očekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koji su pod vodstvom Gosp. Sarg-to Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je počeo po koji sukob između naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrđavu….Imotska utvrda leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera…….Čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini….Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom…..Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća,…..pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (će) morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji……Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice……Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika, sv. Marka….

Razglednica iz 1900. godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul