PRIČE IZ MODROGA JEZERA

Prvi dodir s Modrim jezerom imala sam kao petogodišnja djevojčica kad sam slijedila svog trinaest godina starijeg brata kojemu je kupanje u Jezeru i skakanje s visokih jezerskih litica bila svakodnevna ljetna zanimacija. Bio je Dalibor Rako jedan od slavnih skakača u jezerske dubine, pa je tako Jezero postalo važan prostor i moga života, iako su mi njegovi prijatelji, kad bi me vidjeli kako skakućem za njima u oskudnim kupaćim gaćicama, znali dovikivati: “Prda Goša kravu muze, vidi joj se pola guze!“ I naša mama Marija nam je usadila neki genetski kod jer je i sama bila aktivna jezerska kupačica. Plivati sam naučila jako mala zajedno s prijateljicom Grozdom Kusić, ali smo iduće godine obje zaboravile kako se pliva pa smo ponovo morale učiti. Često su nas neki kupači i bacali u vodu kako bi se smijali našim „davljenjima“ u ne baš plitkoj jezerskoj vodi, ali mi smo se junački spašavale. I naše jezero nas je voljelo i nije dalo da potonemo. Neku djecu su stariji dovodili u Jezero s tikvicama svezanima oko prsiju kako ne bi potonuli, ali nama tikvice nisu trebale. Bilo je kasnije i opasnih situacija „fondavanja“ pa sam se skoro ugušila kad me je nešto starija prijateljica Branka Zen dugo pritiskala pod vodom da mi se skoro zacrnilo prid očima. Isto se nismo posvađale. Potom, kad mi je mladi pravnik Marijan Matković, Grubinjanin, valjda htio izraziti svoju naklonost pa me „grubo“ tumbao do dna jezera i pritiskao nogama gotovo do gušenja. Valjda kao pravi grubinjanin nije znao drukčije nego ugrubo. Tek na ozbiljnu viku mojih prijatelja pustio je da izronim i zadnjom snagom uhvatim zrak. Nisam mu ostala dužna jer sam na sav glas viknula: „Divljače jedan, reci mi ko ti je dao fakultet!“ Kao da je za kupanje u Jezeru i fondavanje cura trebalo imati fakultet. Naravno, bilo je i smijeha u raznim situacijama. Kad je naša prijateljica Katica Ostojić tek savladavala umijeće plivanja, a bile smo zgodne adolescentice, „donio je đava“ jedan važan predmet u naše Jezero. Bio je to veliki gumeni „šlauf“ iz autoradionice Dinka Borića i svi smo čekali red da se u njemu malo provozamo po jezeru. Došao je red i na Katicu. Zamahivala je veselo rukama udaljavajući se prema sredini jezera, kad se odjednom junak Zela Nikolić žestokim kraulom „zalaufao“ prema njoj, iskrenuo je na sredini jezera i ostavio. Uvalivši se u šlauf odveslao je dalje bez pardona ne videći da se naša Katica, najviše od straha, počela gušiti. Sva sreća da je s Velikog skakala priskočio čestiti i hrabri Rudi Soldo koji je vidio u čemu je stvar, skočio na glavu, doplivao do Katice i dovukao je do obale. Za to je vrijeme, nama gomili budala koji smo gledali cijelu scenu, bilo sve toliko komično, da smo se gromko smijali i čekali da Katica izađe van. Kad se je ona dočepala kamenja i obale, samo je uspjela izgovoriti: “Sramite se i stidite, eto kakvi ste prijatelji, cerite se dok se ja spašavam“. I do kraja kupanja nije s nama htjela imati posla.
Eto, dragi moji, toliko za sada o nekim jezerskim sjećanjima, a bilo ih je još. Bilo je lijepo i nezaboravno.
Dobro bi bilo čuti što o svemu imaju reći i drugi jezerski kupači, pa legendarni Leo Lipoglavšek kojemu je Jezero kao i Braci Zenu drugi dom.

Gordana Radić

U Jezeru 1963. godine, stoje s lijeva: Ado Kusić, Ivica-Zela Nikolić, Tatjana Kosanović, Kika Penović, Gordana Goša Rako, Mirjana Težulat. Otraga viri Ana Glibota. 

MALO ZABORAVLJENOGA IZ MODROG JEZERA

Usuđujem se početi o mojim najmlađim i davnim susretima sa Modrim jezerom. Sićam se da su me nosili roditelji, moguće nisam još savlada tehniku hodanja, a od plivanju ni govora. Tada je u jezeru bilo nikoliko sandolina domaće izrade. Priređivane su utrke od Jezeranske strane na Bazaransku. Pobjednik bi dobío za nagradu bronzin kompota od višanja koji je spremljen na vatri među dva kamena. Dakako da je pobjednik dilio sa ostalim veslačima pomoću drvenih kašika. Sve bi se proslavilo lipon pismom od koje bi jeka snimala i slala promatračima do vidilica. Što se mene tiče nisam se veselio susretu sa vodom jer nisam zna odma plivati pa sam nepokretno pluta na privezanim tikvicama uz veliku dozu plača. Moj tata je nosio ribički pribor jer je tada jezerska voda bila bogata ribom, tu je gavica, gavun, masnica plotica, a izvadio bi se i koji ugor. Mogla se tada uz kupanje i veslanje ulovit i večera. Tu ribu je tribalo brzo spremit do večeri jer bi se na tadašnjim velikim žegama riba frulala. Nije bito frižidera, ni struje, ni plina, za pofrigat jaje morala se palit vatra, a oskudno je bilo s drvima pa bi sve što gori dobro došlo. Osim ribe jezero je bilo puno golubova (divljih), jer su se na liticama legli i nastanili bi Golubarsku pećinu pa je po tome i ona dobila ime Golubarska. Ne bih tio zamarati temama o pećinama, samo ću izvuć jedan zaboravljen slučaj vezan uz Boškovu pećinu. Jedan lipi litnji dan u jezeru završio je skoro tragično. Taj dan je nekolicina varoških momaka imala svoj dan uz plažu, lipo se najilo i ponapilo da bi na izlasku iz jezera tada momčić Ante Meter zvan Džulbo zaspa na uskom zidiću isprid Boškove pećine nad provalijom zvanom Veliki kanal. U snu se okrenuo i strovalio u provaliju oko 60 metara duboko. Našli smo ga kasno u noći, na materino zapomaganje, ostale mu papuče kraj zida. Ekipe njegovih Jezerana su ga do prid zoru uspili izvući svog izgrebanog i nagruvanog bez najmanjeg loma. Još je živ i neka živi. Što se mene tiče i moga društva stalno smo išli bosi. Toliko smo imali tvrdu kožu da bi mogli i u draču. To smo svako lito plaćali infekcijma na petama i palcima, oni su bili na udaru uboda ako se ne izvadi komadić drače ili stakla eto ti gnoja i naboj, ja se muči pola lita šetajuć po cile noći uz plač od boli. Uz kupanje, veslanje, ribarenje jezero je bilo svakom zabavište. Igrale su se razne igre kao i po klesanim kamenjima, na plažama, crtale se trilje igralo se na trake, neki na karte, petonjaka, bačvica, peklo se na gradele, mogu reći da se taj običaj najviše drži i dan danas. Zamiriše cilo jezero jer nema fumara. pa se ugodni miris zadrži dugo u grotlu. Kad sam kod spize u jezeru moram navesti jedan stari podatak da su Imoćani uvik znali guštat osim što bi nosili spizu za još veće gušte bi se pobrinula pok. Manda Jurkanova. Na kraju zadnje serpentine postoji velika pola. Ispod pole je bio prostor za spasit se od kiše i prisvući i ta grota nosi ime od davnine kafana. Tu je pok. teta Manda za velikih žega služila crnu kavu, kapučino, sladoled i razne slastice. Puno je ovoga lipoga nestalo iz jezera. Sad je drugačija struktura posjetitelja, dok je domaćeg kupaća sve manje, razlog je jasan, serpentine su slabo prohodne. Pet serpentina je neki tučiji mozak nasuo rizlom pa to čudovište upada u obuću, klizu noge, stranci s dičijim kolicima upadaju ko u snig. Od zadnje serpentine do vode može se samo planinarit ili dobro pribit. Važno je da je strani posjetitelj zadovoljan s onim iz fotografije…

Josip Braco Zen

Fotografija na škanjati u Jezeru 1940.godine, s lijeva: Neva Delić Bekavac, sestre Slava i Neva Nikolić, Vojo Vučemilović, Anka i Frane Zen sa malom kćerkom Zorom te iza Anke Janko Dragicevic

“Vukovića ulica” 1987. godine…

Imotski, “Vukovića ulica” 1987. godine….Na uglu kuće Vuković vidi se udubljenje da bi se diliđenca dr Mile mogla zaokrenuti s Pjace u ulicu u kojoj su danas skalini…..
Nekad se tu nalazila čuvena Šentada. U imotskim gradskim toponimima ŠENTADA je naziv za dio grada koji se smjestio između Bazane i Pjace i na koji se dolazilo s nekoliko strana; od Jezeranske ulice sa zapada, skalina uz Gradsku kavanu s juga, Bazane sa sjevera. Ime je dobilo po više metara dugom kamenom, kasnije cementom poravnanom sjedilištu, mjestu za sjedenje i razgovor, koje s donje južne razine tla podupire visoki i čvrsti zid.
Radi se o malom trgu s kućama u nizu, pa su stanovnici tih kuća kao i drugi prolaznici namjernici rado provodili trenutke odmora i dokolice sjedeći u hladu ispod velike stare platane (plemenitana). Dok seže sjećanje na staru Šentadu, negdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kuće na Šentadi su pripadale obiteljima: Kuzman (Ivan), Težulat, Borić (Jakov), Poštenjak, Furlan, (Gjamonja), Rako (Abram) i s južne strane, obitelj Pavić. U nekima od njih još su živi potomci (Težulat, Poštenjak, Furlan), ali promjenom stanovnika, promijenila se i slika ŠENTADE. Staro stablo „plemenitana“ je posječeno zbog razgranatih žila, a fino oblikovana šentada zamijenjena zidom. Ali ostaje i još traje stari naziv ŠENTADA. Na njoj je danas parkiralište automobila. Novi ljudi, nova vremena, novi običaji.

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića 

BAZANA

Od svih događaja koji su ostali u sjećanju generacijama Bazarana najviše se pamte svitnjaci. Prije Ivanjdana, 24. lipnja palile su se vatre za koje su vezani narodni običaji i vjerovanja. Prolazeći izmedu vatara ili skakanjem preko njih osigurava se zdravlje jer vatra ima magičnu moć u čuvanju od bolesti. Posebno su majke donosile malu djecu, pa su ih odrasli stavljali na ramena, te skakali s njima preko ognja……. Osim Bazane paljenje vatara bilo je i na Jezeru i na Ðiradi. Cijeli grad je bio podijeljen u 3 područja i svako područje je nastojalo da njegovi svitnjaci budu najbolji i najveći. Drva su skupljala mlađarija i djeca dva tri dana pred Ivanjdan idući od kuće do kuće sa zastavom, pozivali su pjesmom domaćina i zahvaljivali mu na daru (drvima i novcima). Granice gradskih četvrti točno su se znale i nije se dopuštalo drugoj strani da prijeđe granicu, jer je odmah započinjala “borba” tjerajući “protivnike” štapovima i kamenjem. Uvečer, uz upaljene vatre mladost se isticala preskakanjem svitnjaka i pjevanjem raznih pjesama slaveći darovatelje svečara svetog Ivana Svitnjaka. Za škrte sugrađane i protivničke strane Jezerane i Ðiradane pjesme su imale rugalački i pogrdan sadržaj. A u jutro, u samu zoru bio je običaj okupati se u rijeci Vrljici, jer osim vatre za Ivanje i voda ima veliku moć……. Bazana je bila periferijski dio grada, većinom proleteriziran, gdje su pojedine porodice živjele od danas do sutra….
U vremena poslije prvog svjetskog rata (prije sedamdeset godina) na Bazani su živjele porodice: Vujević. Petyo, Katavić, Nikolić (2), Ðamonja, Zen, Težulat (3), Valdevit, Kuzman (2), Kalajdžić, Bulić, Tomić, Delić, Lekić Prijić, Ivanišević, Pivac, Šoić, Štambak (2), Rako (2) i Dubravac (2), a u Bilušinama: Poštenjak (2), Mršić, Jerković (2), Čelan (4), Dujmović, Ðuka (2), Vujević, Tomić i Raos.

Prof. Mladen Mostarčić, Imotska Krajina, br. 436., 1989.

Fotografija snimljena ljeta 1990. godine u obiteljskoj arhivi

U nastavku nekoliko poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete, devedesetpetogodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”

“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”

“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”

“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”

“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”

NEODOLJIVA DRAŽ SJEĆANJA

Ovdje, pod imotskom Topanom, u susretu nekoliko starih kamenih kuća pokrivenih pločom, počinje Bazana. To je naselje navrh Imotskoga koje nosi ime još od turskih zemana jer je na tom mjestu kažu bilo sabiralište bolesnih…
U slici iz 1942. godine, te kuće bude sjećanja i mame da se o tome nešto napiše. Doduše, ne baš o sjećanjima iz te godine, nego o onima desetak godina kasnije, kad su kuće manje – više izgledale isto ovako, a ljudi koji su u njima živjeli, na neki način obilježili život ne samo Bazane, nego i grada u cjelini. Lijevo je kuća obitelji Težulat u kojoj smo moja prijateljica Mirna i ja posjećivale njezinu tetku Zorku i njezina muža Tona Tvrdića, ali iznad svega, nama svima omiljenog Jozu Težulata – Šinka i njegovu mater Ivu – Velu koji su nas dočekivali s osobitom toplinom i nekom sitnicom; bajamima ili smokvama, ako ih je uopće bilo na žgoljavim stabalcima ili u šupljim škašelama. Šinko je bio miljenik sviju, pa i nas djece, šeret i dobričina koji je dječjem uhu ostavio u sjećanje riječi izgovarane nastavkom –are/re; kišare padare (kiša pada), ili Gorare dođi da te poljubim u vratare (Gore, dođi da te poljubim u vrat). Toliko topline bilo je dosta za cijeli život, a o ispričanim i doživljenim anegdotama vezanim za njega da i ne govorimo.
Od dvije kuće sljubljene na desnoj strani slike ona manja je po svom životnom značaju i priči puno veća od svoje dimenzije. Za Imotski i njegovu povijest važno je reći da je u njoj živjela skromna pučka obitelj Valdevit, preciznije rečeno Ante Valdevit – Cokan, najpopularniji član obitelji čiji se zvonki tenor izvijao preko Jelavića doca (danas Gospina doca) kada bi procesija na Veliki petak najavljivala veliki martirij i krenula svoju kalvariju kroz grad. Jednom je obolio od teške upale pluća pa mu je liječnik strogo zabranio kretanje. Ali, bio je Veliki petak, od crkve se začuo slavni napjev „Puče moj…“ Iscrpljen i bolestan spontano i naglo je izletio iz kuće i uhvatio procesiju zaorivši već sa samog vrha Bazane svoj slavni krešendo „Puuuučee moooj“ i zajedno sa svojim Gospodinom podijelio muku tog trenutka patnje i nadljudske žrtve. Za potpisnicu ovih redaka važna je priča o završetku četvrtog razreda osnovne škole koja je jedno vrijeme trenutno bila locirana na Bazani, a tu je živjela i naša učiteljica Ita Nikolić. Voljeli smo svoju dobru učiteljicu, Hvaranku rodom, dobili od nje odlične ocjene i razmišljali kako ćemo obilježiti oproštaj s njom i zahvaliti joj. Nas nekoliko djevojčica (Katica Ostojić, Tonča Valdevit, Gordana Rako, Ita Aljinović) odlučile smo napraviti kolač za učiteljicu. Ali koji? Paradižot! Valjda je to nama djeci bila najdraža poslastica. Brzo smo skupili nekoliko jaja, šećer i mlijeko i s puno nespretnosti napravili nešto što je sličilo na paradižot. Ali, u čemu ćemo ga nositi? Kuća Valdevit, kao uostalom ni mnoge poslijeratne kuće, nije imala svečanog tanjura pa smo naš paradižot smjestili na stari iskrivljeni, ali udubljeni aluminijski tanjur, jedini koji nam se činio pristojnim. Paradižot smo ukrasili nekim sitnim bombonima u boji i grančicama masliđana i pokucali na vrata naše učiteljice. Kad je ona otvorila vrata, i ugledala nas s paradižotom na iskrivljenom aluminijskom pjatu, nasmijala se najljepše na svijetu i pozvala nas unutra. Izgleda da joj se svidio naš paradižot okićen grančicama i bombonima. Je li ga poslije kušala? Je li sličio na nešto? Kako ne! Ako ni na što, sličio je na ljubav. Radili smo ga svim srcem mi djevojčice u onoj maloj prizemnici pokrivenoj pločom. U kući Tonče Valdevit. Ona dvokatnica na desnoj strani bila je dom obitelji barbe Vicka Težulata, poznatog imotskog brijača nasmijanog rumenog lica i njegove fine sestre Ljubice, potom i žene Nine. Kroz nju su prošli mnogi podstanari iza rata i iz nje nosili zavežljaje uspomena na te dobre ljude. Najmanja kuća na slici je pripadala također dragoj Ljubici Težulat, a nama djeci je služila njezina okućnica za igranje Gospođa, Mama i Rađanja. Bile smo mame grančicama stabala posebnog oblika jer lutaka iza rata nije bilo pa su igre bile izmaštane na poseban način. Kuće na ovoj vrlo važnoj slici nisu izmaštane. One su stvarnost jednog vremena i trenutka povijesti našega gradića. One su poput ljudi. Dobro je da nisu zaboravljene.

Gordana Radić

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Ado Kusić

Iznenada i tiho napustio je svoj Imotski i otišao u vječnost Velimir Ado Kusić, jedan od legendi gradskog života čije su doskočice i originalan humor na svoj način obogaćivali imotski mikro svijet. U skladu sa svojim urođenim načinom izričaja bio je dio imotskog zabavljačkog kruga kao dragocjen i nezaobilazan sudionik.
Pridružio se odavna i bez pogovora grupi kreativnih sugrađana okupljenih u društvu „Bakove svečanosti“ i dobio dostojno karnevalsko mjesto, kako na uličnoj pozornici Bakove povorke, tako i na pozornici „Večeri humora“ koja se održava na samom završetku pokladnih svečanosti. U Bakovoj povorci na originalan je način nosio masku i lik Bakove žene, sisate namrčene gospođe s boršinom i kišobranom u ruci koja zna kako će dovesti u red svoga muža, pijančinu i proždrljivca pa mu „zaprititi“ kišobranom vičući: „Jesi, sve si proloka i upropastio, đubre jedno, prokleto ti bilo…“ i u intervalima hodanja povorke kroz grad, svojim se poznatim grlenim glasom nadvikivati pjevajući čuvenu Bakovu himnu „Dobro doša’ stari Bako/íće piće za te svako“…
Ado Kusić je bio izuzetno radišan čovjek pa je uz svoj posao u imotskom Domu zdravlja radio honorarno i kao pomoćnik pri opremanju sprovoda i pokapanju mrtvaca te je popratio pokope mnogih članova naših obitelji i u tom dijelu svoga života ušao u legendu. Zahvaljujući njegovu originalnom tragikomičnom pristupu u komunikaciji s ožalošćenima i mrtvima, potom njegovim čuvenim grobarskim zgodama, taj je tužni čin smrti i pokapanja postajao manje tragičan i bolan i dugo se prepričavao u raznim prigodama. Upravo je Adina grobarska aktivnost bila česta inspiracija za programe „Bakovih večeri humora“ pa su na tu temu osmišljavani skečevi, pisane pjesme od kojih je ona najpoznatija pod naslovom „Moje pjesme, moji snovi“ odavna posvećena upravo Adi Kusiću. Iz nje izdvajam jedan dio:

Ljeto stiže, kumra s cigle guče
S kampanela zvono kleca još od jučer
I što kleca ne stvara mi boli
To su moje pjesme, moji snovi…
Parite se repci, guči mi kumro
Još jedan jutros je umro

Počivao u miru, dragi Ado, u našoj Đombuši koju si toliko posjećivao i oplemenjivao, gotovo kao svoj drugi dom. Čekaju te tamo Manix i Gita, kolege grobari, da nastavite priču o svom gradu i njegovim ljudima. I još nešto, pripremi dnevni boravak s televizorom za onu našu prijateljicu, kako si joj jednom obećao, da može, kad dođe tamo dolje, gledati turske serije.

Gordana Radić

Fotografiju Ade na grobarskom zadatku snimio Boško Ćosić

Boris Boro Pervan (1935-2024)

Boris Boro Pervan (1935-2024) , dugogodišnji je predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu. Rođen je u Imotskom u poznatoj trgovačkoj obitelji kao najstariji od troje djece (Boris, Zdeslav i Marija). Otac Vice Pervan imao je dućan metražne robe na bivšem Pazaru, danas Šetalište Stjepana Radića. Po njemu su nastali i dugo korišteni toponimi “Pervanov dućan” i “Pervanova ulica” koja je u davnim snježnim zimama postajala sanjkalište imotske djece i odraslih.
Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu gdje je živio, radio u zagrebačkom predstavništvu Poljoprivrednog kombinata Imota i zaključio svoj životni put. Neodvojivo vezan za Imotski, bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Zavičajnog društva Imoćana u Zagrebu i kao takav ostavio je neizbrisiv trag svoje ljubavi prema zavičaju. Bio je izvanredan kozer, imitator i pripovjedač Bavio se i publicistikom, objavio je više tekstova o životu u Imotskom sredinom prošlog stoljeća, a u vlastitoj je nakladi 2014. objavio knjigu Tragom prezimena Pervan. Sličice iz imotskog života koje je majstorski i zapisivao, prave su poslastice za uho i dušu. Priređivao je uspjele Večeri Imoćana u Zagrebu te je obogatio mnoge imotske promocije i proslave svojim sudjelovanjem i predstavljanjem i svakako ostavio prazninu koju će biti teško nadoknaditi. Za nadati se je da će njegove sjajne priče iz života ljudi, našega grada i okolice ugledati svjetlo dana i da će iz njih Boro Pervan opet progovoriti na svoj originalan način, a njegov duh oplemeniti naša sjećanja. Adio, Boro, počivaj u miru imotske Đombuše. U nastavku se daje Borina priča “Srida u Imotskom” (1995):
Sridom je Imotski u sridini svita. Cili tjedan se varušani pripremaju za taj dan. Jedan općinski inšpektor, u vrime “planske privrede”, zabilužio je u svoj tjedni raspored u uredu: srida – pazar, četvrtak – bolestan. Jedan imotski ugostitelj mora je u sridu zatvorit gostionu zbog smrtnog slučaja u familiji, pa bi često puta reka: “Umro brat Jure – a bila srida!” Za tu imotsku sridu su se dva dobra prijatelja varušana uortačili i prodali po kanap zemlje u polju i otvorili gostionicu. Do podne u gostionici posluživa Mate, a posli podne Stipe. Kad bi navratio koji gost do podne, dok je bio Mate, i tijo potrošit koji šolad, Mate bi mu lipo reka: “Kako ću ti prodat ovi bokun pršuta ili sira, kad to voli Stipe”. Popodne bi to isto reka Stipe: “Kako ću ti to prodat, kad to voli Mate”. I tako trajala gostionica dok je bilo šoldi od prodane zemlje. Na pazaru bi sridom bilo svita, da duša dušu davi, ili kako bi reka Ivan Funtana: “Sjatila se sva selija”. Ban Jukić bi reka kad je drža čuvene govore sa Zanine terace: “Narode ponosne Imotske krajine što si se ovde slijo!” Slilo bi se sridom puno “na migišli” cura jedrih grudi i crljenih obraza, uvatile se pod ruke i šetale kroz pazarsku vrevu. Nisu cure tribale puno davati na kozmetiku, crljeni su obrazi u svake bili – opaljeni suncem ili ledom, a ako je koja slučajno bila biljugava, kupila bi malo crljenog krep papira u šjora Ðule Ivanović, opljuneš u papir i eto ti zdravlja na licu. Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”. Bilo je zamiračine na pazaru, a često bi se sridom i koja cura ujagmila. Tako lipu mladost slikavali su fotografi Olujić ili Jure Ivanović. Moga si se slikat za legitimaciju kod Jure, tzv. “šnel fotografa”. Obisio bi deku na zid, stavio te uz deku na zidu, namistio ti glavu i reka: “Ne miči dok ti ne kažem”. Otvorio bi rukom objektiv aparata, odbrojio do pet, i gotova misa. “Za po ure se vidimo”, reka bi Jure. U Stipe Olujića moga si se slikat na brzinu, a moga si se slikat da ti slike budu gotove do druge sride. Kako je imati sat bio znak prestiža, moga si se u Stipe slikat sa satom na ruci, a ruku nako malo podigneš, da ti lakat nategne jaketu, pa ko slučajno se vidi sat, koji si posli slikanja mora vratit Stipi. Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba. Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla. Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo…” Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru.
A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina… Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica. Imotski grabencijaši sridom su dolazili na svoj račun: Gajtan je blagoslivljao i “vodio razgovore” sa spomenikom na pazaru, koga je narod nazvao po nekoj zamišljenoj partizanskoj heroini – Vidom. Gajtana je ta Vida neprestano provocirala, pa joj je često znao dobacivati: “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”.
Joko Bilopavlović je još u ono vrime Drugog svitskog rata ima “mobitel” i uz svaki željezni stup na kome su visili imotski ferali telefonira bi: “Alo, alo, bite šene”, stalno je zvao cara u Beč. Nije se mirio samo tom “mobitel vezom”, već bi ustrajno pisao bulentine caru i punio sve imotske poštanske sandučiće kilogramima svojih pisama. Mate “sprida ružno” s kapom nakrivljenog frontina, jaketom iz koje su virile mršave ruke, dočika je autobuse i tražio komu triba ponit kuver. Uvik je bio loše volje i kad bi ga ko upita “Di ćeš Mate?” kresnuo bi i to odma ljutito: “U zvizdu”, pa su ga i zvali Mate Zvizdina. Sridom su dolazili Bosanci i Ercegovci i donosili kumpire, glavati kupus i kruške. Najpoznatiji je bio trgovac, negdi od Posušja – Širušić. U njega su bile kruške “eribosne”, što je volio Marko Penović i govorio kako mu se slasno cide niz grlo dok ih ide.
Marijan iz Vira, brat Parparuta, što za sebe govoraše da ima najljepše “ljece” od sve svoje braće, sridom bi okupio društvo i priča kako je bilo na misecu: “Tamoka ti teče potocima vino i ljudi sićima grabe i piju. Žene ti tamoka imaju magareće noge, a lice lipo ka naša Antica”. Šjor Ivan sidio je sridom uz svoj banak, imao svoju vagu i uslužno mirio za neki šolad ili grozd grožđa, kumpir, jabuku i sl. Siditi uz banak, čovik bi se zimi okočenio, pa bi uvik ima u džepu svoju potribicu za zagrijat se, malo rakije u bocuniću. Politrić mu je virio iz džepa, a svit ga je nekako tako i zva – Politrić. Šjor Ivan je bio veseljak, oštra jezika i zna je svakoga “ubost di triba”. Iza rata, kad je sve došlo u “ruke naroda” i kada su bivši trgovci postali u svojoj trgovini bivši vlasnici, jedan od trgovaca sritne jedne sride na pazaru šjor Ivana kako šeta i ne miri, jer i njemu su konfiscirali radnju, pa mu dobaci “Šta je sa firmom, šjor Ivane?” Na to će mu šjor Ivan: “Koliko se meni čini, šjor Vice, i na vašoj kući stoji tabla “Kotnaprod” (kotarsko nabavno-prodajno). Sridom posli podne, kada se niz imotske ulice ocidi svit, po pazaru bi se po izlasku iz gostionice čula pisma Lekića, marvenog trgovca iz Ričica, koji nikako nije moga zaboravit kad su mu partizani oteli volove, pa bi piva: “Partizani, blago li je vami, kad vas Lekić govedinom rani…” Za svoje pisme Lekić bi redovito zaradio besplatno spavanje kod milicije. Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu. Dok se, kako rekosmo, u Imotskom sve vrtilo od sride i za sridu, ipak se jedan događaj odvijao nediljom. Dok su svi Raosovi prosjaci misto svog dilovanja imali u Ercegovini, zadnji imotski prosjak od zanata dolazio je u Imotski iz Ercegovine – iz Sovića. Mate Starinski, kako su ga zvali, “radio” je kad su drugi odmarali, nediljom. Uljudno bi zaklapa na vrata, kod svake familije u određeni sat, skinuo bi kapu, pružio ruku, a zatim sa zahvalnošću rekao: “Živim zdravlje, a mrtvim pokoj!”
Kad će više ta srida – nikad je dočekat?!

“Sedmerac”

Klapa mladih Imoćana, cjeloživotnih prijatelja, čuveni “Sedmerac” 30. lipnja 1936. godine u Gaju…..S lijeva: Ivo Dunda, Mile Vilenica, Đino Colombani, Stipica Kvesić, Veljko Vuković, Vlade Pušić i Miđan Vicić.

Arhiv dr Veljka Vukovića

Dolazak dr Ante Trumbića u Imotski

Dolazak dr Ante Trumbića u Imotski 1935. godine, fotograf Mate Olujić.
Prije nekoliko dana. 17. svibnja navršila se 160. obljetnica rođenja velikog splitskog političara i gradonačelnika dr. Ante Trumbića (17. 5. 1864. – 17. 11. 1938.). Trumbić je odrastao u Splitu, u skromnoj obitelji težaka s Radunice. Ništa nije dugovao povlasticama kojima život, rođenje, obiteljsko podrijetlo znaju nadariti odabranike. Sve je trebao zaslužiti, steći radom i požrtvovnošću. U Splitu je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1882., a pretrpljene nepravde ga prirodno usmjeruju prema studiju prava u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je i doktorirao 1890. Postaje odvjetnik 1894, kad je u Splitu otvorio vlastitu pisarnicu. Od mladosti se posvećuje politici, ističe se kao jedan od vođa južnjačkih liberalnih pravaša te je izabran u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću u Beču. U Saboru se zauzimao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, od 1898. kao čelnik stranke, a od 1902. i kao predsjednik saborskoga kluba Stranke prava. Beskompromisno je zagovarao ujedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske, savez svih naroda Monarhije ugroženih od percipiranog »Drang nach Osten«. Za gradonačelnika Splita izabran je 1905. godine. Iste godine potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku te napisao stranački program, koji je bio osnova Riječke rezolucije. Kao vrstan političar i diplomat sudjelovao je u svim važnim događajima vezanima uz raspad Austro-Ugarske Monarhije, ostvarenja jedinstva hrvatskih zemalja i njihove opstojnosti nakon I. svjetskog rata te stvaranja Kraljevine SHS. Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine prije raspada te države ostavši do kraja itekako Hrvat, ponosan, častan, plemeniti Hrvat. Dr. Trumbiću je njegov grad priredio veličanstveni sprovod na kojem je prisustvovalo preko 40.000 ljudi. Pokopan je u klaustru samostana sv. Frane uz ostale velikane iz splitske povijesti poput Marka Marulića, Tome Arhiđakona i Jerolima Kavanjina. Nadgrobni spomenik izradio mu je njegov veliki prijatelj, kipar Ivan Meštrović. Dr. Trumbić obilježio je politički život Splita, Dalmacije i Hrvatske u teškim i bremenitim vremenima. Njegova životna misija bila je očuvanje teritorijalnog integriteta i rješavanje hrvatskog pitanja.

Fotografija u obiteljskoj arhiv