Ispred crkve

Pogrebna povorka ispred crkve na putu prema Đombuši krajem 1920-tih godina, Jelaska fotograf Imotski.
Po oslobođenju Imotskog od Turaka 1717. godine Mlečani su dali fratrima zemljište za gradnju župske kuće i crkve, a gvardijan fra Stipan Grubišić 1742. godine kupio je ogradu ispod samostana. Kad se započela graditi nova crkva, odlučilo se groblje prenijeti iz Varoši u fratarsku ogradu na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima Đombama te je groblje prozvano „Đombuša”. Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je najvjerojatnije 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje posvećenu Gospi Karmelskoj. Groblje je sagrađeno u dvije ravnine povezane lijepim stepeništem. Od davnine u imotskoj župi bila su ustanovljena tri reda sprovoda, a prvi je bio najsvečaniji. Na čelu pogrebne povorke bio je drveni križ koji se čuva u samostanskom muzeju na štapu 5 m visokom oko kojeg bi bio zavezan dugi bijeli ili crni veo. Križ bi slijedio dvored toraca, bijelih drvenih nosača na koje su se stavljale mjedene glave u koje bi se utakle debele svijeće. Broj toraca ovisio je o pokojnoj osobi, a znalo ih je biti i do stotinu. Nosili su se upaljeni u širokom dvoredu iza križa.

Fotografija u arhivi Gordane Radić

Antun Tonći Mostarčić

Slikar Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.) sin Ivana Ike i Magdalene Mande Borić iz Brista, rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom, a ubijen je u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi s grupom uglednih dubrovačkih rodoljuba. Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba njegova slikarska ostavština nije velikog opusa, radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. To ga je prisiljavalo da se bavi i drugim sporednim poslovima te je u vrijeme studija, a i poslije osnovnu životnu egzistenciju održavao svirajući na violini. Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, ksilofon (nekad se zvao tubofon, kći Magdalena poklonila je očev tubofon Zavičajnom muzeju u imotskom), violinu. U Mostaru Tonći je imao sestru Karmelu koju bi posjetio. Tako je Karmela pričala kako bi za ljetnih noći pošao na stari most i zasvirao violinu, a ljudi bi rekli „došao je Tonći – eno svira na Mostu“. Mostarčić je svirao na raznim zabavama uveseljavajući druge, zarađivao, tek samo za obilniji obrok. Iz tog vremena sačuvan nam je i njegov dnevnik, koji je vodio za studijskih dana, u vrijeme svojih najtežih trenutaka. Mostarčić na jednom mjestu piše:“ Jučer sam za ručak imao samo komad kruha. Danas ću imati to isto. Međutim, moja želja da ustrajem i završim školovanje jača je od svih nedaća, koje me prate iz dana u dan…“ Po završetku školovanja, dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao nastavnik crtanja. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio kiparstvom i rezbarenjem u drvu. U posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku kao profesor crtanja u Gimnaziji, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. Slikao je motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada, koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen….Suprugu Dubrovčanku, učiteljicu Katinu Katarinu Radovan tada učiteljicu u Naklicama iznad Omiša upoznao je u božično vrijeme dok je bila u posjetu kod sestre Luce, učiteljice u Vinjanima. Po priči njihove kćeri Magdalene Tonći je prilikom posjete Luci vidio Katininu sliku te mu se svidjela nepoznata djevojka. Za Božić došao je u Vinjane čestitatii kad je stigla Katina. Tonći se sakrio u dvorištu i malo iza nje tiho ušao u kuću i počeo odozdo vikati trčeći uz skaline „Katina, ljubavi moja, evo tebi Tonća tvoga…”. Katina koja je bila sramežljiva vidjevši ga snebila se ali Tonći je bio uporan sve dok se nisu vjenčali. S Katinom imao je kćer jedinicu Magdalenu Lenći (1940.) udanu za Martina Kovačevića. Danas se radovi Tonća Mostarčića nalaze u brojnim privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu.

Na fotografiji u vlasništvu Magdalene Lenći Kovačević, Tonći Mostarčić u ateljeu 1925. godine dok je bio u vojsci u Mostaru

Analfabetski tečaj 1933. godine

Analfabetski tečaj u Runovićima 1933. godine otvoren od Ivana Puljiza, đaka VII razreda Muške realne gimnazije u Splitu. S desna na lijevo: o. fra Silvestar Silve Kutleša, župnik Runovića, Ivan Puljiz i tečajci. Fotograf je Mate Olujić, Imotski, a foto razglednicu Ivan Puljiz poklonio je na spomen gimnazijskom prijatelju, Imoćaninu Nikoli Ivanoviću, poslije genaracijama đaka splitske Realke omiljenom profesoru zemljopisa.
Pučka škola u Runovićima otvorila se zbog nemara i nerazumijevanja lokalnog stanovništva i vlasti relativno kasno, 11. prosinca 1937. godine kao četverorazredna mješovita pučka škola. Kako je zapisao fra Silvestar Kutleša; “Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ Prije toga se s vremena na vrijeme oraganizirao tečaj opismenjavanja, a voditelji tih analfabetskih tečajeva bili su uglavnom učitelji koji nisu mogli dobiti državnu službu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Materine ruke

O mati, mila moja mati, kako li je ruka tvoja znala, nježno
milovati
Poljupcem uljuljati, pjevušećim glasom čedo razgugutati,
uspavati
……………………………..
Žena, duša srca velikoga, svaka mati Imotskoga

Riječ majka je sve, beskrajna punina, ništa ne treba dodavati, jer nema ljepote, dobrostivosti, topline, milosti, niti drugih vrednota koje u tu riječ utkane nisu. U mom kraju majka je žena koja je – Čovjek. Sretnice ili nesretnice, sve bijahu trudbenice. Jedna slika na mom stolu kao okidač sjećanju na one koje u mnogim mjestima dobiše spomenike, a ove vile vridnice ne dozvolimo da dobiju zaborav. Pralje s naše Vrljike, Jaruge, mlaka i kanala što kao žile kucavice polju život znače. Na nježna pleća brime uprćeno, pognuta pod sukancima bilacima, lancunima, krpama i šarenim prostirkama, krtol veša u jednoj, a zovnica u kojoj je prakljača i sapun u drugoj ruci. Upregnuta hita k vodi. Suknja je za pojas zataknuta, bijela bedra promrzla, a ona žustrim pokretima, ruke u hladnoj vodi grije. Brzim, kružnim kretnjama natopljeno rublje nasapunava domaćim sapunom, kojeg je još jučer u duboku loncu o komaštrama skuhala od loja, kože, kostiju i užegnuta mesa i sve to začinila sodom kauštikom pa razlila u stare kalupe na dasku. Ruke
ubrzavaju, želi stvoriti pjenu, a onda kao da kiši od kapi koje pršte pod ujednačenim udarcima prakljače. Čvrsto držeći platno s njim niz vodu, uz vodu nebrojeno puta i u til časa oprano rublje prekrilo bi okolno grmlje, sušilo kroz generacije. Često su pralje ostavljale tako robu preko noći bez imalo straha da će nestati. Grupice mladih pralja pjesmom su dozivale momke koji su iz pristojne udaljenosti
brušketali tko će kojoj na silo. One su najčešće ispirale robu koja je prenoćila u maštelu s lušijom (lugom). Kada je stigao deterđent popularni Plavi radion lušije padaju u zaborav. Kazani su dobili novo ime, lonac za iskuhavanje robe, puni vode i rublja, posjeli bi se na trinoge na komin, puno žerave da lagano kuha, a onda ohlađeno rublje u krtole, pa na vodu ražentati. A onda je stiglo ronilo, štekaš u struju pa sa njim u lonac, a vani robu snježne bjeline. Neke žene su prale i gradsko rublje, jer novca nikada dosta. Prale su i tri generacije složno kao jedna, a djeca su pravila kule u blatu ili bosom nogom “vrtili” šencije za igru s franjama, koje najčešće bijahu kuglice od balinjere, jer caklenke su bile rijetkost, privilegij samo za sretnike. Pjesma pralja bi privukla i pastirice koje bi ih pohodile ne prestajući izvlačiti vunu iz kudilja, kako bi neki novi sukanac istkan za dotu, uronio u bistru vodu Vrljike. Oprano, prostrto, sada kući pjevajući, tek poneka s krunicom u ruci, a svaka u povratku naprtila burilo vode. U ruci sić sa friškom vodom jer večerati treba uz hladnu vodu s Vrljike. Djeca bi trkom kući reći muškoj glavi da će večera uskoro. Stol prekriven uštirkanim stolnjakom, najčešće rašćika u bronzinu, do Zdrave Marije sve pojedeno, pospremljeno, za otpočinuti vrijeme jer sutra zorom će pijetao rastjerati mrak.

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografija pralja s Vrljike početkom 1970 ih godine koju je snimio Braco Puljiz, urednik “Imotske krajine” u arhivu je Zavičajnog muzeja. Fotografiju je stranici Jagul wine cellar ustupila Snježana Tonković

Noći srebrene

Nema ljepše potke tkanici života od sjećanja na djetinjstvo, srećom uokvireno. Kako li su samo slike razbrbljane, šapuću, namiguju ,podastiru ono što je tada kriti trebalo. Oplavi, poplavi me toplina kao da sam najtopliji čaj zagutljajila. Osjećam da mi stope još uvijek tvoje skale dodiruju i da su naše pjesme još uvijek s grotlom Modra oka u beskraju tih noći, srebrom obojanih, jer Mjesec se na škripavoj bjelini ogledavao i magično sipkim zrakam puteve nam obasjavao. Kuće urešene, mirisima nosnice omamljene, kutije božićnih delicija visoko na ormare pospremljene, tek u tinelu pomalo od svega u frutijeri koja kao da je imala natpis: Zaobiđi me, ako kazne ne želiš. Svako jutro bi osvanula čista, prazna, ni traga šećeru, ispoliran prstićima. A onda glas: Opet miši po tinelu sve popapali. Prosinac znakovit kroz četiri plamena, svijeća nade i isčekivanja, pa razbuktali plamen mira koji u radost i i veselju odmori na krilima anđeoskim, što ljubav nošahu. Pohodili nas sveti Nikola, sveta Lucija na svom magarčiću bi krošnje darova praznila uz naša uzglavlja, a tek ponekad bi iz visine nebeska svoda u čarapi kapulu, pepeo i šibu podarila svima nevaljalima. Kroz to vrijeme crkva bijaše naš drugi dom. Probe zbora, uvježbavanje predstava, u predahu *sakrijavica *kroz tunele bočnih oltara čiji pod bijaše ucakljen koljenima , predivnih žena, majki koje ga ponizno u klecaju s krunicom u ruci obilaziše moleći i zazivajući Božju milost kroz šapat. Navratili bi mi do časne na kakao i krafnu, trebalo je snage za alegriju u krešendu crkvenih zvona čiji konopi bijahu u našim rukama pod budnim okom fra Mirka Buljca ili fra Vjeke. Popneš se na drvene skale škripavice, zaskočiš se, uloviš konop, obuhvatiš ga i nogama, zaljuljaš se i kreće karusel neopisive sreće. Ti se ljuljaš u brzom ritmu, a zvona odašilju najtopliju melodiju čiji zvuk paraše hladan zrak i kao da su se note rasplesale želeći svima laku i blagoslovljenu noć. Bože mili što bi slavila u našim rukama i dugo je trebalo klatilu da se i ono umiri. Neopisiv i neponovljiv osjećaj.
Badnjak je dan nemrsa, mi ispucalih usana, trebalo im je melema u obliku raznoraznih kremica koje su virile iz biskvitnih đakonija, jelke, medići, čizmice, zvončići. Od svega ćopiš po primjerak ili dva i trk
u Šamatorje, jer je to bilo najsigurnije mjesto za omastiti brke, a da te ne ulove. Arija je vonjala, bor, jela, smreka i vrhunac, reski miris najsvetije smole, miris tamjana nabijen u zraku, zavučen u svaki
*ćošak* grada. Kadilo se, pjevalo te noći dok su dječica polagala djetića u slamicu pod bor okićen blještavim kuglicama i onim naj, naj, šećernim bombonima zbog čega su mnogi od nas postali
majstori uobličenja praznih celofančića u lažan oblik bonbona, jer se on odavno rastopio u našim ustima. Čudo je bilo da se nikada mali Isus nije naljutio na nas već bi nas obilato darivao, veliko bijaše milosrđe njegovo. Za moj peti Božić u životu poklonio mi je najljepšu porculansku lutku koja je k tome i govorila. Izazvala je pomutnju u ulici i sjećam se straha kada mi je teta Karma rekla da će tom vragu otkinuti glavu. Preživjela je do današnjeg dana, a električne lampice iz iste godine, odavno negdje osvjetljavaju tuđi dom. Njemu i svima Vama zdravlja, sreće radosti i Božjeg Blagoslova!

Sretan i berićetan, čestit i radostan Vam Božić!
Ili po onu našu
Na dobro Vam došlo Porođenje Kristovo!

Mercedes Ceda Marinković

Na fotografiji snimljenoj 1969. godine na glavnom oltaru crkve sv. Frane u gornjem redu s lijeva stoje: Zdeslav Pavičić, ja (Mercedes Ceda Brekalo), Petar Lozo i Vedran Vrčić , a u prvom redu s lijeva stoje: Zrinka Pavičić, Slavo Rako i Zrinka Penović

Frane Keko Franceschi

Frane Keko Franceschi (ispred) sa rođakom Josipom Jozom Franceshi (desno) i prijateljem na Perinuši 1953. godine. Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine, a umro je u Splitu 08.12.2012. godine. Sin je Višanke Antice Radišić i Antuna Franceschi koji su uz njega još imali kćer Vanju Vanječku (1920.-2012.) i sina Antu Tonija (1926.-2013.). Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac Antun otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima priča iz prošlosti generacijama. Često je kao dječak sa mlinarima ručao puru dok ga je obitelj uzaludno čekala na ručku, a otac začuđeno govorio “Kako ovaj mali ništa ne jede”. Oko Keka su se cijeli njegov život okupljala i djeca i odrasli slušajući ga otvorenih usta kada je pričao kako se nekada živjelo ili neke tajne obiteljske priče pune pikanterija. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri jedinice Dore. Odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši koju je doživljavao jedinim istinskim domom. Keka kakvog se svi sjećamo možda je najljepše opisao Pročelnik Konzervatorskog odjela Imotski Ivan Alduk: “Za puno ljudi se kaže da su bili “dobri duhovi” nekog prostora! Ali te dvije riječi slabo bi opisale Keka! Tek bi ga dotakle… Davao je Perinuši sve ono što joj je trebalo da ona ne bude još jedna poluzaboravljena kuća! Davao joj je život i toplinu. A to je bilo puno i trebalo je znati kako polusrušenoj, hladnoj i vlažnoj kući dati toplinu.. Kako vam opisati njene davne vlasnike i stanovnike, a da vam se čini da ih i sami znate.. A o količini smijeha koje bi znao izazvati i kod ljudi koje bi prvi put vidio – bolje i ne pokušati govoriti! Sve je to mogao Keko! I još….!”. Nezaboravni Keko umro je iznenada u Splitu 08.12.2012. godine ali i dalje je prisutan kroz različite obiteljske i druge priče, legende, događaje, izreke…

(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

(Visoki jablani, Puti, 1922.)

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Maria Colombani

Maria Colombani snimljena u Imotskom 1889. godine. Maria je najmlađa od djece rođene u brojnoj obitelji Ivanice i Jakova Colombani koji su uz nju imali sinove Tonija, Marka i Ivana te kćeri: Ninu, Lelu i Karmelu.

Antonia Tonća i dr Antun Mladinov

Antonia Tonća (1885.-1969) i dr Antun Mladinov (1866.-1925.) snimljeni 1920. godine u Splitu vjenčali su se na današnji dan, 05. rujna prije 118 godina u Imotskom. U nastavku se daje dio teksta “Dr Mirko Mladinov”, sage o obitelji Mladinov autorice Nataše Blagaić objavljen u šoltanskom časopisu “Bašćina” broj 29/2020. Dr Ante Mladinov rodio se 1866. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu 1893. godine, iste godine kad i brat mu dr Josip Mladinov promoviran u liječnika. Braća dr. Ante i dr. Josip su 1893. godine među potpisnicima izjave hrvatske sveučilišne mladeži u Grazu Za hrvatsko državno i narodno pravo. Dr. Josip nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, a nakon Šolte premješten je za općinskog liječnika u Vodice. Na Šolti ga 1896. smjenjuje njegov brat, dr. Antun. Iz Vodica dr. Josipa je put odveo u Imotski kojega je toliko zavolio da se tamo trajno nastanio, organizirao zdravstvenu djelatnost te u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu krasnu kuću. U to vrijeme dr. Josip bio je i Načelnik općine Šolta iako je živio u Imotskom. Kako su braća bila jako povezana Ante je odlazio u posjet bratu u Imotski te ga je Josip upoznao sa svojim kolegom i političkim istomišljenikom dr. Augustinom Bitangom kao i njegovom obitelji. Ante se zaljubio u jednu od pet kćeriju Mariette i dr Augustina Bitange, Antoniju Tonću, a ljubav je okrunjena 05. rujna 1903. godine raskošnim vjenčanjem u Imotskom na kojem su bili angažirani dvojica kuhara iz Beča koji su u Imotskom proveli mjesec dana pripremajući razne delicije. Nakon vjenčanja Tonća i dr. Ante odlaze živjeli na Šoltu jer je nakon odlaska dr. Josipa sa Šolte u Imotski krajem devedesetih godina XIX st. Ante nastavio raditi na Šolti kao liječnik te voditi računa o poslovima oko imanja. Dr Ante je 1903. godine član upravnog odbora prve liječničke komore u Dalmaciji, a zajedno sa bratom dr Josipom redoviti je član Hrvatskog starinarskog društva sa intelektualnom elitom sa područja čitave monarhije. Djeca Tonće i dr. Ante Mladinova: kći Marija (1905.-1989.), udala se 1931. za dr. Vjekoslava Meichsnera 1901.-1981.), pravnika i financijskog stručnjaka. Njegov otac Vjekoslav pl. Meichsner bio je jedan od najvećih umova XIX. stoljeća. Između ostalog izgradio je hidroelektranu Krka 1895.godine koja je u rad puštena samo dva dana nakon svjetski najpoznatije hidroelektrane na slapovima Nijagare. Sinovi dr. Uroš (1910.-1996.) i ing. Dušan (1908.-2000.), dr Uroš, rođen u Grohotama, neženja, jedan od osnivača zaraznog odjela splitske bolnice, specijalist za zarazne bolesti, jedan od osnivača JK Labud a zajedno sa bratom Dušanom sudionik prve Mrdujske regate 1927. Dušan, također rođen u Grohotama, rudarski inžinjer, vrlo aktivan u društveno političkom životu tadašnje Hrvatske, glavni nadzorni inžinjer Dalmatinske industrije cementa, predsjednik Društva inžinjera i tehničara, predsjednik Savjeta za privredu NO kotara Split, narodni poslanik u Vijeću proizvođača sabora Narodne Republike Hrvatske. Oženio je Silvanu Morpurgo iz poznate splitske, židovske obitelji (brat Silvaninog djeda bio je Vid Morpurgo, poznati hrvatski nakladnik, knjižničar i političar, a Silvanina sestra Tina, splitska slikarica, ubijena u masovnim progonima Židova u II. svjetskom ratu.). Kada je 1911. umro poznati splitski gradonačelnik dr. Vicko Mihaljević koji je bio inspiracija Smojinom doturu Vici iz kultne serije Velo Misto, njegovu kuću, na obali Marjana u Velom Varošu kupio je dr. Ante Mladinov. Nakon smrti dr Ante kuća je 1931. godine prodana Jugoslavenskom hotelskom a.d. te je na tom mjestu izgrađen hotel Ambasador. Obitelj Mladinov seli sa Šolte u Split 1913. godine jer je te godine dr. Ante bio izabran u Splitsko općinsko vijeće, a iste godine je i ravnateljem splitske bolnice do 1914. godine kada postaje privatni liječnik. Dr Ante je od 1923. do svoje smrti 1925. godine bio predsjednik Slobodne organizacije liječnika za Dalmaciju. Volio je život, volio dobro jesti i piti, obilno se znojio pa je ljeti nekoliko puta dnevno mijenjao svilena odijela. U kući se govorilo talijanski iako je dr. Ante Šoltanin, a Tonća Imoćanka. U tom razdoblju dosta ulaže u razna poduzeća ali ulaganja propadaju, naročito u rudnike u Rusiji nakon ruske revolucije. I krupan stas i propala ulaganja kumovali su visokom tlaku kojeg je dr. Ante liječio pijavicama, međutim umire od upale pluća 1925. godine, a iza sebe ostavlja suprugu Tonći i troje djece u dosta teškoj materijalnoj situaciji. Pokopan je na Sustipanu u obiteljskoj grobnici uz majku Filomenu Mladinov rođ. Bezić koja je umrla samo godinu dana ranije i brata dr Josipa Mladinova umrlog 1916. godine. (Antina i Josipova majka Filomena je nakon smrti supruga Damjana imanjem na Šolti upravljala sama i to bolje nego muškarac. Pamte da je jahala konja, sa dva pištolja zataknuta za pojasom, obilazeći imanje i nadgledajući radove. Bila je vrlo nezavisna i zvali su je Teuta po ilirskoj kraljici za koju legenda kaže da je svoje dvore imala i na Šolti. Kupovala je nekretnine i od težaka ostvarivala prihode. Voljela je putovati i obišla je tada poznate gradove carske Austrije).Potomci su grobnu ploču i posmrtne ostatke dr. Ante i njegove majke Filomene, u vrijeme sramotne devastacije starog Sustipanskog groblja prije više od pola stoljeća premjestili na splitsko groblje Lovrinac gdje je 1969. pokopana i njegova supruga.

Tonća.Fotografija u arhivi Siniše Meischnera

Pučka škola u Poljicima 1911. godine

Poljica 1911. godine, đaci pred Pučkom školom prije 110 godina. Škola je u Poljicima od 1876, bila prvo u kući Žarković, a zatim u kući Zujić. Prvi učitelj škole u Poljicima bio je Augustin Zuviteo (1856.-1928.) rođen u Splitu 1856. godine. Zuviteo je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1876 godine, a nakon završetka školovanja raspoređen je za učitelja u Imotska Poljica, gdje je javna pučka škola otvorena 1876. godine. Učionica i učiteljeva soba bile su smještene na tavanu iznad štale, a učionica je bila mračna i zagušljiva bez dovoljno prozora.S učiteljem Zuviteom u Poljicima je živjela i majka Jelka, a u dopisu Kotarskom školskom vijeću od 19. kolovoza 1879. učitelj navodi kako mu je stara majka “prisiljena nagucati se u sobi smrada i vlage sčega ju svako malo spopadaju razne bolesti osim kostobolje koju je ovdje stekla te je nemilo mori”. Zuviteo je prijateljevao sa ocem velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, Ivanom Ujevićem koji je nakon završetka školovanja u Arbanasima 1877. godine raspoređen za učitelja u Lokvičiće. Mladi su se učitelji družili sve do 1880. godine, kad Zuviteo završava službu u Poljicima, a prijateljstvo je nastavljeno i kasnije. Po svjedočenju potomaka učitelja Zuvitea pjesnik Ujević dobio je ime upravo po njemu, a trebao mu je biti i kum na krštenju, no bio je spriječen doći u Vrgorac. Augustin Zuviteo umro je 1928. godine u Dubrovniku gdje je do umirovljenja bio ravnateljem Preparandije. Prvi Poljičanin koji je službovao kao učitelj u Poljicima bio je Petar Domljan (l893-l926) koji je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1912. i te je iste godine 1. listopada nastupio kao učiteljski kandidat u Poljicima, gdje ostaje do 1920. godine. Nastavio je studij na VPŠ u Zagrebu, zatim bio profesor i od 1923, ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Bio je prvi predsjednik podružnice Jadranske straže u Imotskom, osnovane l923. Petar je nesretnim slučajem stradao, jer se u lovu napio vode iz bunara i dobio tifus od kojeg je umro 1926. godine.

Razglednica u vlasništvu Roberta Kavazavića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.

Žarko Domljan

Žarko Domljan sa ocem Lujom ispred kojeg stoji, bratom Zlatkom i sestrom Majom na splitskom kupalištu Bačvice u srpnju 1937. godine. Dr Žarko Domljan, povjesničar umjetnosti, leksikograf, političar te prvi predsjednik Sabora Republike Hrvatske rodio se u Imotskom na današnji dan, 14. rujna 1932. godine, a umro je u Zagrebu 5. rujna 2020. godine. Žarkov otac dr. Lujo Domljan (1896.-1982.), rođen je u Poljicima, a majka Katica Pavišić (1908.-1999.) rođena je u Sinju. Katica je kći Imoćanke Marije Vučemilović (1881.-1961.), kćeri Blaža i Andrije Andre Pavišića (1874.-1953.). Andrija je sin Tonija Pavišić (l839-l914) i Petronile Dražoević-Jelić (l842.-.l922.), koja je u brak donijela staro hrvatsko plemstvo i grb. Katica i dr Lujo Domljan uz Žarka imali su još troje djece, dr Zlatka (1931.-2010.) oženjenog za Milenu Paskaš, Mariju Maju (1934.) udanu za Antuna Tonija Vitturi i Kseniju (1938.) udanu za Ivicu Urličića. Dr Žarko Domljan ženio se dva puta i to Marijanom Gavrilović i glumicom Ivom Marjanović. Sa prvom suprugom Marijanom Gavrilović ima kći Dašku (1961.) udanu za dr Tomu Luetića (1959.). U nastavku se daje dio teksta “O rodu Domljanovih”, autora dr Žarka Domljana:”Obitelj Domljan živjela je u Poljicima, u građevnom sklopu koji je do danas ostao sačuvan u originalnom stanju i predstavlja jedan od najljepših primjera ruralne arhitekture u imotskom kraju….Moj djed Petar Domljan bio je bogat i ugledan seljak, naslijedio je cijelo imanje Domljanovih, jer njegov jedini stric Martin nije imao djece, a on je opet bio jedinac u oca, uz dvije sestre koje su se udale u druge rodove (Mara u Maršića, a Joza u Zujića)……Djed Petar Domljan sagradio je 1894. uz cestu od Poljica prema Zagvozdu zavjetnu crkvicu sv. Ane kao zahvalu što mu se nakon petero kćeri rodio sin Petar (1893.). Crkvica se nalazi na lijepom položaju iznad Poljica, građena je od fino klesanog kamena i na njoj je sa stražnje strane natpis: IZ ZAVITA ZGRADIJO PETAR DOMLJAN, a s prednje je strane uklesana godina 1894…..Djed je svojim sinovima namijenio gospodsku budućnost. Za starijeg sina Petra sagradio je oko 1910. u Poljicima kamenu školu, koja se i danas zove “Domljanova škola” (u njoj je stric Petar 1912. započeo svoju učiteljsku karijeru; škola je inače u Poljicima postojala od 1876, najprije u kući Žarković, a zatim u kući Zujić), a za našega oca 1931/32. lijepu kamenu vilu u Imotskom. Za njega se govorilo da nikada nije uzeo motiku u ruke, što vjerovatno nije sasvim točno, ali je znak da je bio cijenjen i da je sebi mogao priuštiti najamne radnike. Bio je glavar sela i općinski vijećnik u Imotskom, što je značilo da je imao političke veze i utjecaj koji je nadilazio okvire jednog malog i zabitnog sela u Imotskoj krajini. Zagrebački list Obzor prenosi 1896. iz Narodnoga lista vijest da su Poljičani, nanajavu da ih zbog lošega zdravlja napušta njihov svećenik glagoljaš, uputili pismo biskupu s molbom “…da nam ovu našu svetinju (misli se na glagoljicu) uzčuvate, da nas ovoga lipoga dara kojim sveta crkva usreći naš hrvatski narod nelišite… Slijedi potpis Petra Domljana imućna i vrlo oštroumna mješčanina iopćinskog vijećnika uz još 145 potpisa i 259 križa”, dakle preko 400 molitelja, što je kako tvrdi Narodni list bio pravi plebiscit, jer su Poljica tada imala 250 dimova, odnosno kućanstava (vijest je reproducirana u Vjesniku od 11.02.1996). Petar Domljan poudavao je svojih petero kćeri (Maricu za Gudelja, zvanogTarlakić, u Poljica, Peru za Picukarića i Anu za Milasa u Kamenmost, Ružu za Luetića u Župu, a Milu za Juginovića u Omiš), starijega sina Petra je školovao za učitelja, a mlađega, moga oca Luju je namjeravao ostaviti na selu da vodi imanje. Ali bistri i promoćurni Lujo nije bio s time zadovoljan i po vlastitome pričanju jednoga je dana naprosto pobjegao od kuće u Split, jer se i on želio školovati a ne ostati na selu….Djed Petar je iznad svega želio da njegov sin postane kotarski liječnik u Imotskom, jer je u tome vidio vrhunac karijere i uspjeha za svoga sina, a dakako i za sebe. Da ga za to pridobije, čini se da je djed Petar dotad najdublje posegnuo u kesu i obećao sinu u Imotskome sagraditi kuću. Kuća dr. Domljana na dnu Pazara od bijeloga klesanog kamena s lukovima u prizemlju, okružena lijepim vrtom i danas je najljepša kuća u Imotskome, pred kojom svaki posjetilac zastane. U doba moje mladosti, nad lukovima koji su nosili terasu nadvijala se glicinija koja je svojim svijetloplavim grozdovima davala ovoj kući neku poetičnost, koja nije bila uobičajena u imotskome kraju. Nije mi poznato koliko dugo je kuća građena, tko je bio projektant, ali morao je to biti netko iz mediteranskog podneblja, a niti koliko je koštala, ali znam da je djed kao brižan gospodar bdio svakodnevno nad gradnjom, nadzirao majstore i jednoga toplog srpanjskog dana 1932, dva mjeseca prije moga rođenja, zaspao od umora na hrpi vlažnog pijeska na gradilištu i tako zaradio upalu pluća od koje je umro ne dočekavši završetak gradnje…. Dok se kuća gradila mi smo stanovali stotinjak metara niže u kući Lazara Tadića oko koje je zavijala cesta i tu smo, kao što pokazuju stare fotografije, rođeni moj brat Zlatko i ja, a čini se da smo u kući Tadić ostali barem još godinu dana, tako da smo u novu kuću uselili vjerovatno tek 1933. godine, a najkasnije u proljeće l934. godine. Petrova udovica, baba Ujevuša, ostala je živjeti s nama, a otac se brinuo i za udovicu svoga brata Petra, učiteljicu Jelku Kalafato koja je rodila kćerku Ljiljanu nakon muževe smrti i nije se više udavala. Tako je moj otac u svojoj trideset i petoj godini postao glava brojne obitelji s mnogim obavezama i velikom odgovornošću. Baba Mara je živjela s nama u kući sve do našega odlaska u Zagreb. Teško je podnijela kad je otac sa starijim bratom Zlatkom, da izbjegne sve češćem šikaniranju političkih neistomišljenika (ustaša), pobjegao u kolovozu 1942. u Zagreb. A kad smo sredinom prosinca iste godine i mi s mamom otišli za njima a ona ostala sama u kući, nakon par dana je umrla. Nije bila bolesna, kad smo nešto prije Božića primili vijest o smrti, znali smo da je umrla od tuge za nama……”

Fotografija i Rodoslov u arhivi Davorke Deur