Čuveni Kapelnik Imotske glazbe Kvirin Kvire Smoday rođen je 26. lipnja 1939. godine u Imotskom, a poginuo je u automobilskoj nesreći uz glavnu cestu u Lovreću prije 53 godine, 26. rujna 1971. godine. Imotski lipotan Kvire nije se ženio, bio je miljenik žena, studirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radio je u tvornici Pionirka i prebrzo završio svoj život. Na dan Kvirinog sprovoda cijeli Imotski je umro, a govor koji se i danas pamti i kojim se oprostio od prijatelja glazbara održao je Krunoslav Zujić. Tog dana u gluhoj tišini čuo se samo jecaj i brecanje zvona…. Gradska glazba koja je kroz povijest mijenjala nazive nakon Kvirine smrti godinama se nazivala Gradska glazba Kvirin Smoday. Iako je vrlo mlad tragično preminuo karizmatični Kvirin Smoday ostao je zapamćen u kolektivnom sjećanju Imoćana.
“Sad miruju vode u posljednjoj luci, otpočetoj pismi zamrli su zvuci” (iz govora Krune Zujica i natpis na Kvirinom grobu)
U nastavku pročitajte tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli dio svoga sjećanja na godine druženja sa Smodayima….

Odkud prijateljstvo sa Smodayima?

Još je bisnio II. svjetski rat. Moja obitelj je tada stanovala u prizemlju lipe vile pok. doktora Josipa Mladinova. Bila nam je brojčana obitelj kad je stigla naredba iz tadašnje vlasti da ustupimo jednu sobu za potribe obitelji Smoday. Uzeli su nam najveću sobu. Moj otac je sazna da se radi o obitelji pok. Kažimira Smodaya koji je bio učitelj u osnovnoj školi u Slivnu, a iza njega su ostali supruga i troje nejake dice. Njihov tata je tada već poginuo na Manjaći kao hrvatski vojnik. Pošto im je bio skučeni prostor nakon kratkog boravka uselili su se u kuću gđe. Rože (Rosine) Jerkovića blizu kuće Matijašević (sada Dujmović). Stanovanje u kući su dilili sa gđom Rožom, a drugu polovicu sa njemačkim vojnicima (radio stanica). Nisu se ni pošteno smistili uto su saveznički zrakoplovi bombardirali Imotski. Prva bomba bačena je na kuću Nikole Vlajčića i u njoj je poginula djevojčica Cvita Tokić. Druga bomba pogodila je kuću Rože Jerković te su u livom krilu poginuli svi njemački vojnici dok su Smodayi skupa sa gđom. Rožom s kata propali u konobu neozlijeđeni. Opet beskućnici ali živi skupa sa svojom mamom Nedom dobiju krov nad glavama u kući gospode Mazzija. Od tada se stanje počinje normalizirati i započeo je jedan novi način života, posebno nama dici. Pošto ni moja obitelj nije ostala pošteđena, nas su osloboditelji izbacili i smistili u Mazzijevu kuću ispod obitelji Figura. Taman smo se malo uklopili u drugoj sredini, počele su igre sa unucima dr Huga Montija (Smjelim, Tanjom i Vanjom Rako), Sučićima i drugima. Oni nama šup kartu pa je nova lokacija za igru bila na skalinama na Pazaru i u Rakinoj kući. Tada sam se opet približio Smodayima na Bazani. Ditinjstvo smo provodili lipo i bezbrižno makar nam je nedostajalo vitamina. Lita smo sa zebnjom čekali i nismo se žalili na tadašnje žege jer su nam duge zime zagorčavale živote. Maksimalno smo koristili velike snigove. Svaki predmet koji bi lipo klizio po snigu i ledu zvali smo ga saonicama. Ja sam bio vištih ruku pa bih znao napraviti jureće saonice, tako bi pok. Kvirin, Ratko i ja klizali i zebli do kasno u noć da bi po povratku u kuću dolazio ko jedan veliki mosur na krovu. Sve bi ovo ledeno zaboravljali kada dođe lipo proliće i lipo lito. Plivanja i veslanja nikad dosta. Još smo nosili sandolinu, pa kad bi Kvire vesla sandolina bi gubila pravac od curskih pogleda. Stalno se čulo: „Daj đir!“, pa je tako jedan sandoljer na svoju sandolinu stavio ime: „Nije moja“. Moja je uvik bila dostatna svakome. Da se ovo sve ne bi krivo privelo nisan ja s braćom Smoday samo laufa u igri i smiju, već smo imali i radne obveze. Išli smo u polje čupati travu za životinje, kupili šiške pod borovima, cipali drva, i u svakom slučaju bili poslušni i na usluzi starijima. Došlo vrime upisa u Limenu glazbu. To je bia poseban doživljaj, jer smo mi dica pratili svaki nastup glazbe. Nije bilo za budnicu nego dignit se prije šest ujutro, jer su je tada s pravom zvali budnica, a ne ko sada, budnica u devet sati. Bila je audicija u glazbarnici u staroj općini. Kapelnik je bio pok. Ljubo Levantin. Kvirin je tada slabo piva, pa se boja da neće biti primljen, ali se Kapelnik osvrća na sluh kojeg je Kvirin ima savršen. Dobio je odma prvi fliger, ja drugi. Bio je među najkvalitetnijim glazbarima. Nas dva bi u dalekim hodajućim sprovodima znali odsvirati po 16-18 koračnica bez pauze, dok su provikani glazbari na svakoj koračnici ispuštali vodu, tobože. Kvire je nabavio vlastitu jazz trubu jer smo svirali na plesovima, pa kada bi on potega „O mon papa“ suze bi vrcale jer si imao dojam da suosjećajno stojiš pokraj groba njegova tate u šumi ili beskraju. Kvire je takav tužan pogled uvik zadrža. Bia je član Klape Imotski, piva je krasan bas. Ispočetka nije išlo pa bi mu piva na uho jedno vrime, a ubuduće mu nije trebala pomoć. Na volanu je bia živac. Ja sam imao čast dovesti mu princa iz Vogošća s kojim je na našu veliku žalost izgubio mladi život u trideset trećoj godini. Bio je Kapelnik glazbe pa smo ga na moju inicijativu pokopali u Kapelnikovoj odori. Bijaše to veliki gubitak za njegovu obitelj, za cili Imotski, a najviše za moju kompletnu obitelj i za moje srce….

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Klapa Imotski prije odlaska na Vinkovačke jeseni 1971. godine, mjesec dana prije Kvirine pogiblje. S lijeva su: voditelj klape Ivan Gudelj, Srećko Težulat, Karlo Albanezi, Braco Zen, Ante Vujević, Slavko Nikolić i Kvirin Smoday. Nedostaje Niko Vujević.

Bijaše velika berba grožđa. Vozio sam radnički autobus u Vinariji Imotski. Nije bilo normalno radno vrime, stalno dežurni krivac. Osim Vinarijinog radnog svita dodali su radnike, na punktovima sezonske berače, školare iz osnovnih škola, iz gimnazije, iz škole učenika u privredi i itd. Prvu turu bi iskrca već u šest sati, pa po nalogu školu iz Runovića, pa se vrati po Zmijavčane pa dok ih ukrcaš ne bi se svi iskrcali u Dračama već bi im se dilila marenda. Nastavni kadar organizira za svoje apetite pa padne komanda, dođi po dicu u podne, a nisu dobro ni gajbe podilili. Meni je ukazano puno povjerenje vratiti dicu do odredišta. Dica ne bi bila dica da bez nazočnosti koga od učitelja ne bi nožićima šarali po sicevima, a od velikog cijuka ne bi ni čuo rad motora. Tako vozeći prema Sebišni, još kroz Zmijavce neki me đava tucka po glavi. Osvrnem se, jesu po tri, četiri na sicu ali mirni ko bubice. Nastavim dalje, ono isto, pa opet… Uspijem ga uloviti, on se zavuka u policu za putne tašne i manje pakete i mene čačka nožićom po obrijanoj glavi, puca od smija. Jedva sam ga uspio izvući kako se đavlić s mukom uvuka dok su učitelji spremali malo na roštilju, a ti im čuvaj dicu i vozi!

Josip Braco Zen

Braco Zen parkirao je autobus uz dvorišni zid preko puta ulaza na Modro jezero.

Fotografija Vinarijine pruge u arhivi Brace Zena

Bijaše jednog litnjeg užarenog dana. Vozio sam s posla radni svit prema Imotskom. Autobus je bio Gran turismo kojeg je Vinarija kupila od General turista iz Zagreba. Sidio sam za volanom bos i u kratkim gaćama, znoj je cidio ko juha kroz pašabrodu. Povrh vitrobranskog stakla bio je ugrađen termometar, kazaljka nije mogla kazivati više od 40 stupnjeva Celzija. Dođemo do raskrižja Kamenmost-Imotski, priko ceste kanal pripun vode, na kanalu se friškaju i sapunaju moje kolege Tonći Delić i Tomo Raos. Na mojoj strani nije bilo vrata. Ne čekajuć da putnici izađu izvera sam se s mukom kroz prozor. Par trčeći koraka i na glavu se bacim među njih dvojicu u kanal i trk nazad na sic i onako frižak zaparin sva stakla autobusa. Sve je ovo promatrao Pjero Aličin (Pjero Benzon) i ljutito progunđa jer mu se žurilo na obid: „Šta radiš budalo jedna, krepat ćeš Isati manitašu!“. Kasnije sam mislio na posljedice, spasilo me jer sam bio vićan Vrljici i njezinoj lipoj friškoj vodi.

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Saobračajna knjižica za dvokolice izdana 1946. godine od strane Kotarskog narodnog odbora-Upravni odjel Imotski Bracinom ocu, Frani Zenu, Josipovu, sudskom činovniku iz Imotskog S

Prvi dodir s Modrim jezerom imala sam kao petogodišnja djevojčica kad sam slijedila svog trinaest godina starijeg brata kojemu je kupanje u Jezeru i skakanje s visokih jezerskih litica bila svakodnevna ljetna zanimacija. Bio je Dalibor Rako jedan od slavnih skakača u jezerske dubine, pa je tako Jezero postalo važan prostor i moga života, iako su mi njegovi prijatelji, kad bi me vidjeli kako skakućem za njima u oskudnim kupaćim gaćicama, znali dovikivati: “Prda Goša kravu muze, vidi joj se pola guze!“ I naša mama Marija nam je usadila neki genetski kod jer je i sama bila aktivna jezerska kupačica. Plivati sam naučila jako mala zajedno s prijateljicom Grozdom Kusić, ali smo iduće godine obje zaboravile kako se pliva pa smo ponovo morale učiti. Često su nas neki kupači i bacali u vodu kako bi se smijali našim „davljenjima“ u ne baš plitkoj jezerskoj vodi, ali mi smo se junački spašavale. I naše jezero nas je voljelo i nije dalo da potonemo. Neku djecu su stariji dovodili u Jezero s tikvicama svezanima oko prsiju kako ne bi potonuli, ali nama tikvice nisu trebale. Bilo je kasnije i opasnih situacija „fondavanja“ pa sam se skoro ugušila kad me je nešto starija prijateljica Branka Zen dugo pritiskala pod vodom da mi se skoro zacrnilo prid očima. Isto se nismo posvađale. Potom, kad mi je mladi pravnik Marijan Matković, Grubinjanin, valjda htio izraziti svoju naklonost pa me „grubo“ tumbao do dna jezera i pritiskao nogama gotovo do gušenja. Valjda kao pravi grubinjanin nije znao drukčije nego ugrubo. Tek na ozbiljnu viku mojih prijatelja pustio je da izronim i zadnjom snagom uhvatim zrak. Nisam mu ostala dužna jer sam na sav glas viknula: „Divljače jedan, reci mi ko ti je dao fakultet!“ Kao da je za kupanje u Jezeru i fondavanje cura trebalo imati fakultet. Naravno, bilo je i smijeha u raznim situacijama. Kad je naša prijateljica Katica Ostojić tek savladavala umijeće plivanja, a bile smo zgodne adolescentice, „donio je đava“ jedan važan predmet u naše Jezero. Bio je to veliki gumeni „šlauf“ iz autoradionice Dinka Borića i svi smo čekali red da se u njemu malo provozamo po jezeru. Došao je red i na Katicu. Zamahivala je veselo rukama udaljavajući se prema sredini jezera, kad se odjednom junak Zela Nikolić žestokim kraulom „zalaufao“ prema njoj, iskrenuo je na sredini jezera i ostavio. Uvalivši se u šlauf odveslao je dalje bez pardona ne videći da se naša Katica, najviše od straha, počela gušiti. Sva sreća da je s Velikog skakala priskočio čestiti i hrabri Rudi Soldo koji je vidio u čemu je stvar, skočio na glavu, doplivao do Katice i dovukao je do obale. Za to je vrijeme, nama gomili budala koji smo gledali cijelu scenu, bilo sve toliko komično, da smo se gromko smijali i čekali da Katica izađe van. Kad se je ona dočepala kamenja i obale, samo je uspjela izgovoriti: “Sramite se i stidite, eto kakvi ste prijatelji, cerite se dok se ja spašavam“. I do kraja kupanja nije s nama htjela imati posla.
Eto, dragi moji, toliko za sada o nekim jezerskim sjećanjima, a bilo ih je još. Bilo je lijepo i nezaboravno.
Dobro bi bilo čuti što o svemu imaju reći i drugi jezerski kupači, pa legendarni Leo Lipoglavšek kojemu je Jezero kao i Braci Zenu drugi dom.

Gordana Radić

U Jezeru 1963. godine, stoje s lijeva: Ado Kusić, Ivica-Zela Nikolić, Tatjana Kosanović, Kika Penović, Gordana Goša Rako, Mirjana Težulat. Otraga viri Ana Glibota. 

Usuđujem se početi o mojim najmlađim i davnim susretima sa Modrim jezerom. Sićam se da su me nosili roditelji, moguće nisam još savlada tehniku hodanja, a od plivanju ni govora. Tada je u jezeru bilo nikoliko sandolina domaće izrade. Priređivane su utrke od Jezeranske strane na Bazaransku. Pobjednik bi dobío za nagradu bronzin kompota od višanja koji je spremljen na vatri među dva kamena. Dakako da je pobjednik dilio sa ostalim veslačima pomoću drvenih kašika. Sve bi se proslavilo lipon pismom od koje bi jeka snimala i slala promatračima do vidilica. Što se mene tiče nisam se veselio susretu sa vodom jer nisam zna odma plivati pa sam nepokretno pluta na privezanim tikvicama uz veliku dozu plača. Moj tata je nosio ribički pribor jer je tada jezerska voda bila bogata ribom, tu je gavica, gavun, masnica plotica, a izvadio bi se i koji ugor. Mogla se tada uz kupanje i veslanje ulovit i večera. Tu ribu je tribalo brzo spremit do večeri jer bi se na tadašnjim velikim žegama riba frulala. Nije bito frižidera, ni struje, ni plina, za pofrigat jaje morala se palit vatra, a oskudno je bilo s drvima pa bi sve što gori dobro došlo. Osim ribe jezero je bilo puno golubova (divljih), jer su se na liticama legli i nastanili bi Golubarsku pećinu pa je po tome i ona dobila ime Golubarska. Ne bih tio zamarati temama o pećinama, samo ću izvuć jedan zaboravljen slučaj vezan uz Boškovu pećinu. Jedan lipi litnji dan u jezeru završio je skoro tragično. Taj dan je nekolicina varoških momaka imala svoj dan uz plažu, lipo se najilo i ponapilo da bi na izlasku iz jezera tada momčić Ante Meter zvan Džulbo zaspa na uskom zidiću isprid Boškove pećine nad provalijom zvanom Veliki kanal. U snu se okrenuo i strovalio u provaliju oko 60 metara duboko. Našli smo ga kasno u noći, na materino zapomaganje, ostale mu papuče kraj zida. Ekipe njegovih Jezerana su ga do prid zoru uspili izvući svog izgrebanog i nagruvanog bez najmanjeg loma. Još je živ i neka živi. Što se mene tiče i moga društva stalno smo išli bosi. Toliko smo imali tvrdu kožu da bi mogli i u draču. To smo svako lito plaćali infekcijma na petama i palcima, oni su bili na udaru uboda ako se ne izvadi komadić drače ili stakla eto ti gnoja i naboj, ja se muči pola lita šetajuć po cile noći uz plač od boli. Uz kupanje, veslanje, ribarenje jezero je bilo svakom zabavište. Igrale su se razne igre kao i po klesanim kamenjima, na plažama, crtale se trilje igralo se na trake, neki na karte, petonjaka, bačvica, peklo se na gradele, mogu reći da se taj običaj najviše drži i dan danas. Zamiriše cilo jezero jer nema fumara. pa se ugodni miris zadrži dugo u grotlu. Kad sam kod spize u jezeru moram navesti jedan stari podatak da su Imoćani uvik znali guštat osim što bi nosili spizu za još veće gušte bi se pobrinula pok. Manda Jurkanova. Na kraju zadnje serpentine postoji velika pola. Ispod pole je bio prostor za spasit se od kiše i prisvući i ta grota nosi ime od davnine kafana. Tu je pok. teta Manda za velikih žega služila crnu kavu, kapučino, sladoled i razne slastice. Puno je ovoga lipoga nestalo iz jezera. Sad je drugačija struktura posjetitelja, dok je domaćeg kupaća sve manje, razlog je jasan, serpentine su slabo prohodne. Pet serpentina je neki tučiji mozak nasuo rizlom pa to čudovište upada u obuću, klizu noge, stranci s dičijim kolicima upadaju ko u snig. Od zadnje serpentine do vode može se samo planinarit ili dobro pribit. Važno je da je strani posjetitelj zadovoljan s onim iz fotografije…

Josip Braco Zen

Fotografija na škanjati u Jezeru 1940.godine, s lijeva: Neva Delić Bekavac, sestre Slava i Neva Nikolić, Vojo Vučemilović, Anka i Frane Zen sa malom kćerkom Zorom te iza Anke Janko Dragicevic