Iz Jezera 1959. godine

Svima je poznata omiljena ljetna zabava Imoćana, a to je provoditi vrijeme u Modrom jezeru bilo kupanju, ronjenju, veslanju ili jednostavno razgovoru. Međutim malo je poznato da bi se i u zimskom razdoblju Imoćani spuštali u Jezero…. Na fotografiji klapa mladih Imoćana nosi gondolu iz Jezera nakon jednog zimskog veslanja 1959. godine. U klapi su: Josip Braco Zen, Stjepan Težulat Banac, Dominik Mili Zen i Branko Tomić. Zanimljivo je da je gondolu na fotografiji izradio Dragan Zen, tada četrnaestogodišnji dječak, drugu gondolu je izradio Vojo Vučemilović, a kasnije su se kao “kalafati” okušali i drugi Imoćani. Mnogi Imoćani se i danas sjećaju aluminijske lađe koja je desetljećima bila u jezeru međutim različite su teorije o toj lađi. Stoga se u nastavku daju točni podaci o lađi, a po kazivanju samog Brace Zena. Čuvena aluminijska lađa kojom su se koristile generacije Imoćana u jezeru je vlasništvo, ideja i rad Josipa Brace Zena. On je 1959. godine u Mostaru kupio za svoju mjesecnu placu pola rezervoara za gorivo od aviona, točnije američkog presretača Thunder Jeta. Pogrešna je teorija da je lađa rađena od aviona koji je u ratu srušen u Crveno jezero. Dakle u taj rezervoar je uložen Zenov veliki trud, da bi ostvario zamišljeno. Lađa je bila dostupna svima, samo je veslač morala biti odrasla osoba. Bila je poprilično nestabilna pa bi iz neopreza znala potonuti, što bi povuklo čitavu akciju izranjanja.To je bila Zenova lađa, ali kako je on bio i ostao čovjek otvorenog srca i lađa svih Imoćana koji su znali uživati, a i veslati. Ipak, na kraju sezone kupanja zimski mir bi pronašla u dvorištu svog Zena. Tu i danas svjedoči o jednom divnom razdoblju i čeka restauraciju makar nikad više ne zaplovila jezerskom modrinom….Puno nas više nema, ali ona je tu….

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Imotski 1927. godine

Imotski 1927. godine, pojedinci iz obitelji Sučić, Marče i Colombani Benzia okupili se prilikom nekog svečanog događaja. S lijeva stoje djeca: Ana Colombani, Hrvoje, Zora i Mari Sučić (u bijelom šeširiću), stari Stipe Duvnjak (ujak Slave Sučića koji je prvi od obitelji došao u Imotski), mali Jako Colombani i Katica Marče koja u naručju drži kći Mariju. Stoje s lijeva: dadilja, Lucija Luči Benzia (kći Nine Colombani), NN, Karmela Karma Colombani, Mirko Marče i Slavo Sučić. Lucija Luči Benzia umrla je prije 43 godine, 04. ožujka 1980. godine. Njen djed Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od četvoro braće u obitelji ostao u Imotskom oženio se za Gianinu Ivanicu Mirosshevich, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet kćeri: Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Udala se samo najmlađa Nina, koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica (umro kao mladić 1925.) i kćer Luciju Luči. Luči, koja je godinama živjela u domaćinstvu sa tetama gotovo svojim vršnjakinjama Karmom i Lelom. Zanimljivo je da su mnogi Imoćani stoga mislili da je i Luči jedna od sestara Colombani, a ne njihova nećakinja. Od imotske mularije ostala je zapamćena kao mrak za balune. Kuća Colombani je imala ogromno dvorište visokih kamenih zidova puni bocca di cavallo gotovo iz svake rupice. Sa suprotne strane zida, na skalinama igrao se nogomet, ukoliko je neprecizan šut lansirao loptu u Colombanovo dvoriste, bila je izgubljena. Spas je bio u brzini otvaranja ogromnih drvenih, teških vrata, koje je iznutra vukao konop, sprint škripavim drvenim skalama do kuhinje i teta Karme opet! “O dio mio, Luči je u sobi, trči i uzmi”. Luči ce zauvijek ostati zapamćena kao mrak za balune kroz pjesmu “Fucbal ” Mercedes Cede Marinković. Sakupljala bi balune pa kada bi vidjela dicu zaustavila bi ih uz povik: “Ferma mularija, koji su vaši baloni”, a dica bi odgovorila: “Svi, svi su naši”! “Evo ovaj put ću ih vratiti, neće pod koltelo glavom platiti ali picoli mii nećete ih dobiti više, ma domani, kad budete igrali balone Luči će koltelo a mani i po svome….”. I tako u nedogled….

Fotografija u arhivu baštinika obitelji Colombani

Topana, 1937. godine

Klapa mladih Imoćama osvaja južnu stranu imotske Topane u ožujku 1937. godine, a jedini neprijatelj im je klizavo kamenje. Na dnu Topane je Jakov Colombani, u sredini su Mlađan Vicić i Mile Vilenica, a na vrhu je Veljko Vuković.

Fotograf: Gjamonja Imotski

Imotski, Glavno šetalište, Pjaca 1905. godine

Imotski, Glavno šetalište, Pjaca 1905. godine., nakladnik Ante Dunda. Razglednica prikazuje krajnji zapadni dio Pjace sa mnoštvom ljudi. Desno je zgrada novog Obćinskog doma izgrađenog 1900. godine, zatim se vidi velika kuća koju je sredinom 19. stoljeća sagradila Anđelina Nina Bitanga, poslije supruga Mihovila Miše Vrdoljaka (1827.-1900.), Načelnika Imotskog u razdobljima 1888-1889. i 1896.-1897 godine. Lijevo je kuća doseljenika iz Grabovca Marka Vrdoljaka (1772.) sagrađena početkom 19. stoljeća u kojoj je živio fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.), a u kući je rođena nećakinja fra Jerolima Luiđija, kći njegovog brata Jure, pjesnikinja Ana Vrdoljak Imotskinja (1833. -1866.).

Izvor: Obiteljska arhiva

Slobodna organizacija liječnika Kraljevine Dalmacije

Dana 26. veljače 1874. godine osnovan je “Hrvatski liječnički zbor”, tada pod imenom “Sbor liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije” kao osma liječnička udruga u Europi. Članstvo Sbora liečnika krajem 1888. dosegao je broj od 202 redovita člana. Dr Luigi Lujo Giovanni Ladislao Mazzi (1862-1918.) rođen u Imotskom od oca dr Antonia i majke Domenice rođ. Laurich jedan je od osnivača Slobodne organizacije liječnika Kraljevine Dalmacije kasnije integrirane u Hrvatski liječnički zbor. Organizacija je osnovana 20.08.1907. godine te je 12.12. iste godine održana prva skupština, a dr Lujo Mazzi izabran je za prvog predsjednika. Poznati narodnjak i borac protiv Austro-Ugarske monarhije 1910. godine bio je prisiljen skloniti se u kraljevinu Crnu Goru gdje je bio odlikovan od strane crnogorskog kralja Nikole I zbog zasluga u borbi protiv epidemije malarije. Oženio se za Ivanicu Zane Tripalo, a u braku nije bilo djece. Zanin otac Petar brat je Ante Tonija, djeda političara Mike Tripala. Umro je u Splitu od upale pluća, a vječni mir našao je u Imotskom na groblju Gospe od Anđela. Malo je poznata jedna zanimljiva činjenica vezana za dr Mazzija. Naime kako je dr Lujo Mazzi završio medicinu u Padovi te je bio poznati liječnik u Dalmaciji, pretpostavlja se da ga je Miljenko Smoje iskoristio kao predložak u formiranju čuvenog lika “dottura Luigija” u knjizi “Kronika o našem Malom mistu” kasnije ekraniziranom u TV seriji “Naše malo misto”.

Dokument u arhivi Lea Mazzi

Ulaz u Varoš Imoski

Ulaz u Varoš Imoski sa Istočne strane, razglednica poslana od dr. Frane Kekina Pelicarića 1908. godine, vlastnik Marko Dunda.S desne strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a dalje lijevo je hotel “Dunda”, vlasnika Marka Dunde. Nasuprot Matijaševića kuće poslije se izgradila kuća Ive Kordića Kleminice, a u kući je sada slastičarnica.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, 1929. godine

U očekivanju kralja Aleksandra u Imotskom 09. srpnja 1929. godine. Kralja čekaju uglednici: biskup Kvirin Klement Bonefačić, predsjednik suda Marttin Benzon, načelnik Mate Bekavac i poglavara Ivo Kustić. Niže u špaliru prepoznaje se dr Koloman Jerković sa cilindrom na glavi.

Izvor: Obiteljska arhiva

Bakova povorka

Imotski, Bakova povorka na Pjaci 2003. godine.
…Po kazivanju učitelja Tonka Malića Baka je činilo društvo momaka i oženjenih. Bako je živi čovjek, ukrabuljen, s velikim crvenim nosom, dugom bradom i brkovima, debeo, dobar pivač……On sidi na kolima koja potežu dva, tri ukrabuljena čovika….U Bakovoj povorci nema ženskih osoba… Oko Bakovih kola su same mačkare. Putem dok idu ne pivaju ništa. Od Bazane krenu prema Riščanskom selu, pa idu preko Pazara, pa na Stradun, na zgradu pošte, na Điradu, a zatim oko Jezera, preko Pjace na Pazar i od tuda opet na Bazanu. Kako dođu do kojeg komšiluka, kola stanu, sve se mačkare okupe okolo, a Bako počinje pjevati:

Evo dođe Bako k vami
Da ne biste bili sami
Ja učini duga puta
Od krajeva Kalikuta.

Mačkare i ostali puk složno odgovaraju:

Dobro doša’ stari Bako
Iće, piće, za te svako
Obilno je pripravljeno
I pečeno i vareno
Evo tuka i gusaka,
Evo s maslon ušćipaka
Evo s meson paveruna
Evo s maslon makaruna
Evo srne razvarene
Siron, maslon začinjene
I debeli kapunova
i lovine, još zečeva
Eto sira i salama
Nek’ se puni Baku jama.

Bako nastavlja:

Ja sam Bako onaj stari
koga štuju svi vinari
i štova’ će sve bez mita
doklen bude ovog svita.

Mačkare i puk uzvraćaju:

Zato smo te pozdravili
i na bačvu postavili
jer tvoj obraz dobro kaže
da t’ od vina ništa draže
Evo bačve vina cila
da moš’ piti izobilja
A kad bude izručena,
Druga ti je priključena.

Bako:

Za vinom mi srce vene
Upitajte moje žene….

Gordana Radić, Bako-Imotske karnevalije (2010.)

Imotska glazba 1959. godine

Imotska glazba 1959. godine na skalinama, fotograf Jure Ivanović. S lijeva u prvom redu sjede: Jozo Težulat, Ante Tonko Vučemilović, Ante Toni Tadić, kapelnik Stjepan Spiegel, Stanislav Težulat, Frano Pancirov, Ivo Carić, Abram Rako, Ante Jeličić, Mladen Mostarčić. Na podu sjede: Veljko Ostojić i Slobodan Pancirov. S lijeva u drugom redu: Tonči Bekavac, Dominik Zen, Mile Vričko, Frane Marendić, Josip Baričić, Mirko Škeva, Davor Meštrović, Tonći Brekalo, Slobodan Kosanović, Anton Tonko Jokić. S lijeva u trećem redu; Nikica Vrdoljak, Siniša Dunda, Petar Tonković, Teo Carić, Ante Đuka, Mario Tonković, Ante Jadrešić, Ljubo Rebić, Nikola Vujević, Ante Vujević, Borivoj Ostojić. S lijeva u četvrtom redu: Milan Vodanović, Ante-Đulbo Meter, Kvirin Smoday, Ivan-Điđo Olujić, Vinko Vučemilović, Jozo Mršić, Jozo Katanušić i Branko Tomić.