Topana 1908. godine

Imotska Topana snimljena 1908. godine. Na fotografiji se dobro vidi lagum (potkop napunjen eksplozivom radi rušenja dijelova građevina) kojeg su kopali osvajači prije nego što je pala 02. kolovoza 1717. godine.

Fotografiju snimio dr Mile Vuković

S. Marija od Presvetog Srca

U Splitu je u 93. godini života, 24. srpnja 2023. godine otišla u zagrljaj Nebeskom zaručniku za kojeg je živjela, stvarala, pjevala i molila čudesna i ponizna klarisa Anka Petričević, S. Marija od Presvetog Srca (1930-2023). Rođena 2. siječnja 1930. u Lovreću, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1955. godine te 1975. godine na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, družila se sa zagrebačkim književnim krugom, među kojima ju je posebno cijenio Tin Ujević. Nakon studija odlučila je postati časnom sestrom, zaredila se na Svijecnicu, 02. veljace 1956 godine u najstroži red klauzure te je u Samostanu svete Klare u Splitu provela 67 godina. Bila je perspektivna mlada profesorica francuskoga jezika s ponudom nastavka poslijediplomskih studija u Parizu, ali i s napisanom knjigom pjesama pa je njena odluka, da se zaredi bila veliko iznenađenje. S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević jedna od najuglednijih pjesnikinja duhovne poezije, autorica je osamdesetak knjiga poezije, eseja, proze mistične tematike, a urednica je oko 140 naslova. Godine 1975. utemeljila je biblioteku asketsko-mističnih djela Symposion, čija je bila i urednica. Dobitnica je nagrade A. B. Šimić za poeziju i nagrade Grada Splita za životno djelo. Zadnju knjigu, poemu “Dolazak Hrvata u novu postojbinu” izdala je samo tjedan dana prije smrti, na Gospu od Karmela. Nagrađivana je i zastupljena u mnogobrojnim antologijama hrvatskog pjesništva.
S. Marija od Presvetog Srca neka ti je Nebo lako i puno krasote Svjetlosti!

SERAFE LJUBAVI SVETE….

Serafe ljubavi svete,
što plamom vječitim goriš,
i svojom milinom duše
osvajaš čitavi svijet;
.
Sve sile zatiri klete,
s kojima snažno se boriš,
da može duša nam živjetii
i srca mirisat cvijet.

Zemljom si prošao ovom
ko sunce u pustom sjaju,
liječio, tješio ljude,
Kristov im nosio spas;

Zvao ih životu novom,
poglede dizao raju,
ljubio sva si stvorenja….
I Tvoj su slušala glas.

Kristove rane si krio,
u tijelu nosio svome,
i svojom ljubavlju, žrtvom
Božji si dizao hram….

I Otac mnoštva si bio:
po tragu stupamo Tvome,
i s Tvojom i naša duša
žrtveni postaje plam.

O čuvaj nam Grad na gori,
Na stijenju ko orao bdije,
od zla ga svakog brani,
daruj mu blagoslov svoj;

Za njegov život se bori,
nek Sunce Tvoje ga grije
isprosi svetu mu ljubav,
i bit će Božji i Tvoj!

S. Marija od Presvetog Srca, Anka Petričević (1982), himna sv. Ocu Frani u povodu 800. obljetnice rođenja

Fotografiju snimila i dizajnirala s obrubom od ljiljana, ruža i srca po odabiru i želji S. Marije slikarica Darija Karmela Kovačević, Adoro dizajn. Fotografija je dizajnirana na Svijećnicu 2016. kada je slavila 60 obljetnicu ulaska u Samostan klarisa u Splitu. Darija Karmela je dugogodišnja suradnica S. Marije, dizajnerica mnogih naslovnica i ilustratorica njenih knjiga.

Osvajanje Imotskog 1717. godine

U Gradskoj knjižnici New Yorka nalaze se četiri ilustracije koje prikazuju osvajanje Imotskog u srpnju 1717. godine. Kako je artiljerijski napad na Imotski zapoceo u rano jutro 27. srpnja ovo je prigoda da se prisjetimo što se sve tog ljeta prije 306 godina događalo. Zbog teške situacije u kojoj su se Turci našli zbog velikih pobjeda habsburške vojske i princa Eugena Savojskog, guverner Dalmacije i Albanije Alvise Mocenigo isplanirao je napad na Imotski koji su tada držali Turci. U detaljnim izvješćima koje je u Veneciji pronašao i preveo dr. Marko Rimac saznajemo da je operacija oslobađanja Imotskog započela upadima konjice na turski teritorij. Najznačajniji upad dogodio se 13. srpnja 1717. kada su hrvatski konjanici i draguni prodrli do predgrađa Mostara, gdje im se priključilo preko 200 kršćanskih obitelji koje su potom prebjegle na mletački teritorij. Uspjeh te akcije ohrabrio je Moceniga koji je odlučio formirati snažnu grupu za napad na Imotski:
– hrvatske teritorijalne postrojbe – ukupno 3820 vojnika, od čega 785 konjanika (najviše Zadrana, Splićana i Omišana)
– profesionalne njemačke (Ӧtting), švicarske (Müller) i talijanske (Vidali) postrojbe – ukupno 2489 pješaka i 697 konjanika
– 794 „Morlaka“ za pomoć u transportu opreme
– nepoznati broj stožernog i ostalog pomoćnog osoblja
– 3 teška merzera (mužara) koji su bili oružje specijalizirano za napad na utvrde i najsnažnija poljska artiljerija koju je Venecija u tom trenutku imala
– 3 velika topa i šest manjih topova (canoncini).
Kadiluk Imotski bio je početkom 18. stoljeća istureni dio sandžaka Hercegovina. Trgovačka varoš razvila se u podnožju tvrđave Topane. Nju je u redovnim okolnostima branila posada od 49 turskih vojnika, dok je u njezinoj bližoj i daljoj okolici bilo razbacano oko 300 kula i drugih, manjih fortifikacija. Najveća koncentracija stanovništva bila je na Bazani, gdje je prema turskom popisu iz 1701. živjelo 130 obitelji (oko 800 ljudi). Tu je bilo smješteno glavno trgovište i džamija. Druga značajna zona naseljenosti bila je u Glavini Donjoj, gdje su se nalazile još jedna džamija i mektab (škola). Glavnina vojske okupila se u Trilju, a nakon odobrenja za napad koje je izdao Senat u Veneciji, Mocenigo je s artiljerijom krenuo sa Zadvarja 23. srpnja te stigao do Imotskog u večernjim satima 25. srpnja 1717. godine. Tamo ga je dočekao ostatak snage – pješaci i konjica koji su iz Trilja došli drugim putem. Oni su do dolaska artiljerije zauzeli slabo branjenu okolicu grada te prisilili vojnu posadu i dio stanovnika da se zatvore u tvrđavu. Imotska tvrđava sastojala se iz dva dijela: s južne strane odakle joj se jedino moglo pristupiti štitio ju je snažan zid koji se nije mogao napasti artiljerijom jer su Turci imali topove na dominantnoj koti. Kopanje rovova s namjerom miniranja zida također je bilo neizvedivo zbog tvrdog terena. Zbog toga je u noći 26. srpnja na rub Modrog jezera s istočne strane tvrđave raspoređena artiljerija kojom je zapovijedao Bartolo Morali, zapovjednik zadarske artiljerije. Artiljerijski napad počeo u rano jutro 27. srpnja i natjerao Turke da se povuku s prvog zida. Zabilježeno je da su se Ante Vrdoljak i Ivan Šimić prvi uspeli na taj zid i kao nagradu dobili doživotnu plaću od 2 dukata mjesečno. Cijena osvajanja donjeg dijela tvrđave bila je visoka – 40 mrtvih i 72 ranjena. Turci su se povukli u donžon (utvrđenje za pružanje posljednjeg otpora pri opsadi), a Mocenigo je dao zapovijed da se podnožje minira. Suočeni s neminovnim porazom, Turci koji su tijekom opsade imali 27 ubijenih, zatražili su razgovore o predaji. Isti su održani 31. srpnja u vojnom taboru pored Vrljike. Vrlo brzo je dogovorena mirna predaja i 1. kolovoza iz imotske tvrđave su izišle 103 osobe koje su tom prigodom predale 5 ratnih zastava. Oni su uz zaštitu mletačke vojske otišli u smjeru Ljubuškog, a Imotski je 2. kolovoza 1717. g. nakon više od dva stoljeća dočekao bez turske vojske.

Ilustracija iz zbirke Vinkhuijzen na kojoj je prikazan napad Švicaraca pod vodstvom zapovjednika Mullera na tursku utvrdu u Dalmaciji 1717. pohranjena je u Knjižnici grada New Yorka (NPL). Kako su u Mletačkom državnom arhivu (Archivio di Stato di Venezia) pohranjeni dokumenti o sudjelovanju švicarske pješadije u opsadi Imotskog 1717., a jednom od regimenti zapovijedao je Collonello Müller (910 ljudi prije početka akcije), neosporno je na ovoj ilustraciji prikazan detalj iz borbe za Imotski.

Nikola Štambak

Vrljika 1929. godine

Kupanje grupe Imoćana u Vrljici ljeta 1929. godine…..U rijeci u sredini je Darinka Dara Jerković rođ.Hanuš (1888.-1962,), a lijevo do nje sin Ante (1914.-2002.), poslije poznati imotski odvjetnik.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

U Modrom jezeru 950. godine

U Modrom jezeru oko 1950. godine.. U gornjem redu s lijeva na desno su: Branko Borić, Hrvoje Malić, Ivica Borić Prćola i Ikić Čelan. Lijevo od Branka Borića je Ilonka Rako, Pelegrinova, Sena i Srećko Težulat su lijevo, a Peko Kusić desno. Dolje lijevo je Vlade Vicić, mala Seka Borić, Mladen i Dinko Borić, Tera i Tonka Strinić. Najdonji red: Mala Vicićka iz Rijeke Vladina nećakinja, Božo Bauk(?), možda mali Brajo Malić, potom Tonči Borić i Anteša Lončar.

Fotografija u vlasništvu Zdeslava Čelana

U Modrom jezeru 1931. godine

U Modrom jezeru ljeta 1931. godine….U prvom redu: Lela Furlan i Mara, kćer babe Berte, Milka Dropuljić, Mladen Mostarčić, Boro Rako, Marija i Pere Ćosić. U drugom redu: Marija Vuković, Božidar Rako i Mirko Rajić. U trećem redu: Anteša Lončar, Simplicio Mostarčić, Abram Rako, Nikola Tomala, Nikola Vlajčić i Rade Nikolić. U četvrtom redu: Jere Vrdoljak. U nastavku se daje osvrt na fotografiju iz pera prof. Gordane Radić:
Na slici iz 1931. godine u grupi imotskih kupača i kupačica nije moguće prepoznavanje navedenih sudionika po sistemu „redova“ jer su oni grupno izmiješani. Stoga bih, svakako uz ispriku, dala nekoliko ispravaka i dopuna jer su vezani i za članove moje obitelji.
Dakle, u sredini fotografije, u prvom planu je moja mama Marija Rako (rođ. Ćosić), do nje je sa šeširićem na glavi dječak Dalibor Rako, moj stariji brat, a sasvim desno ispružene noge sjedi četrnaestogodišnji ujac Pero Ćosić, Marijin brat. Boro Rako, mlađi moj brat, je četverogodišnji dječak u dnu slike lijevo. Ostali sudionici ove scene su meni uglavnom prepoznatljivi, a većinu sam i poznavala. Lijepo se vidi Božidar Rako (lijevo od mog ujca Pere), značajan imotski slikar koji je kao portretist nekih članova engleske kraljevske obitelji kasnije djelovao i umro u Londonu. Tu je i Nikola Tomala, desno s rukom pod pazuhom, pa Abram Rako, obojica značajni majstori imotskog stolarskog zanata, a njihovi potomci; Pavica Tomala, Vedrana i Živana Rako još su tu, vezani za Imotski, pa ih mogu prepoznati. Lijepo je vidjeti koliko je bilo popularno kupanje u Jezeru naših Imoćana, posebno ženske populacije, a iznad svega djece. Tako je ostalo i poslije, pa neka tako bude i dalje. Hvala „Jagulu“ i našem dragom dr. Veljku Vukoviću na ovoj lijepoj fotografiji.

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Bazana

Na jezeru u blizini moje kuće jedan predio se zove Kulica. Za Kulicu
me kao dječaka veže jedna prekrasna uspomena u kojoj sam i ja sudjelovao kao borac na frontu u čast sv. Ivana.U Imotskom se 23. lipnja, dan prije nego se slavi svetac Ivan, na Kulici pali Svitnjak. Da budem pošten,nije to samo ekskluziva nas koji smo se zvali Jezerani, nego su i na drugom predjelu Imotskog tzv. Bazani, Bazarani također palili Svitnjak. Rivalitetizmeđu Jezerana i Bazarana nije se vidio samo u tome čiji će Svitnjak biti veći, nego su se vodile i „teritorijalne bitke“ kamenicama na bojišnici čija je crta bila od Dinkove pećine koju su na vrhu držali Bazarani i štale mesara Dinka Nikolića, te Rakine ograde prema Kulici koju su teritorijalno držali Jezerani. U gradu je linija razdvajanja bila ulica koja ide od crkve sv.
Frane prema kući Tona Tadića i kina Sloboda te dalje skalinima uz gradsku kavanu koju je u to vrijeme držao Boško Ćosić, do prve ulice gdje je smještena Šentada i kuća Zen. Na taj dan, ako si kao dječak bio uhvaćen na teritoriju „neprijatelja“, bio si njihov zarobljenik i trpio sve konzekvence ratnog zarobljenika. Naš štab bio je u kući Mije i Milke Kusić. Glavni komandant je Kusić Dinko, a njegov zamjenik brat Mima. Na prvoj borbenoj liniji bacači kamenja bili su braća Mele (pekar) i njegov brat Sika.Mlađa ekipa Petar Nikolić, Miro Meter, Ante Pavić, Ivan Olujić, Ivica i Tonći Borić bili smo raspoređeni u pozadinu i sanitet. Naš zadatak je da nekoliko dana prije po terenu pronalazimo kamenje koje je pogodno za bacanje iz ruke na veću daljinu, pa ga skupljamo, sortiramo i donosimo na bojišnicu. Ivica Borić zvani Prčola je trebao osigurati sanitet, to znači ukrasti koji zavoj iz kuće Borić i kao dezinfekcijsko sredstvo osušiti kravlju „galebinu“ i tako osušenu izmrviti u prah te pohraniti u jednu staklenku. Galebina se stavljala na ranu ako je netko pao ili ga pogodio kamen u glavu. Drugi naš zadatak je bio sakupljanje drva od kuće do kuće i skladi-štenje u baraku Mije Kusića i dan prije sv. Ivana drva prenijeti na Kulicu gdje će biti složen Svitnjak. Stariji su imali zadatak da naprave smjesu od luga, piljevine i ulja koje se vadilo iz getriba auta. Od te smjese su se na Kulici, na kamenje uz koje je trebalo počistiti travu, postavljali tzv. Čuljci koji su se navečer zapalili slično bakljama. Svitnjak bi se u popodnevnim satima počeo graditi uz osiguranje bojišnice da Bazarani ne bi prodrli na teritorij Jezerana i srušili svitnjak. Gradila bi se obično dva svitnjaka visine oko 3 metra. Borbeni moral dizao bi se pjesmama:
Na dvajestčetri ovoga miseca, Jezerani štuju velkog sveca
Velkog sveca svetoga Ivana koji nosi barjak Jezerana.

Bazarani jeb..i drobari, Jezerani slavni kapetani

Na Jezeru i sira i mlika, na Bazani pura im je dika.

O jezero naša lipa diko, tebe slavi malo i veliko
a najviše jezeranska dica pomogla im Marija divica.

U sumrak bi se zapalio svitnjak i čuljci, svi Jezerani i stari i mladi okupili bi se oko njega i uživali u prelijepom pogledu na Kulicu koja je bila sva u plamenu. Kad bi ostao samo lug i žar, onda bi se granama tuklo po pepelu, stotine plamenih iskri dizale bi se u zrak, a pogrdnim riječima spominjali oni koji nisu dali drva za svitnjak „Koliko iskara gorilo, toliko ga đavala odnilo“, i dodalo bi se njihovo ime. Sutradan na sv. Ivana i Jezerani i Bazarani slušali su zajednički svetu misu.

Petar Nikolić (2023) Život dida Petra

Dio Bazane ispod tvrdave snimljen 1942. godine, lijevo je kuca Tezulata, desno Cokana Valdevita te Vicka Tezulata, fotografija u obiteljskoj arhivi

Klapa imotskih momaka

Vesela klapa imotskih momaka pred kupanje u Modrom jezeru 1967. godine. U 1. redu od vrata sjede: Ratko Smoday, Josip Braco Zen, Goran Odović i Kvirin Smoday. U sredini: Nikša Potkonjak. Gornji red s lijeva: Perica Nogalo, Dominik Mili Zen, Tonći Delić i Stipe Banac Težulat, Po sjećanju Brace Zena taj dan u jezero se nosio pivac od 5 kg od kojeg se u jezeru kuhala juha, zatim pola janjeta,vino,par štruca kruha. Mali Nikša se vratio na vidilicu po kruh ispod sača. Na žeravi su se frigale i jezerske palačinke, a iza toga, kad se ekipa proširila pa se ogladnilo od smija,na žeravi su se pekli krumpiri. Pisma,smij do dugo u noć……

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena