U Gradskoj knjižnici New Yorka nalaze se četiri ilustracije koje prikazuju osvajanje Imotskog u srpnju 1717. godine. Kako je artiljerijski napad na Imotski zapoceo u rano jutro 27. srpnja ovo je prigoda da se prisjetimo što se sve tog ljeta prije 306 godina događalo. Zbog teške situacije u kojoj su se Turci našli zbog velikih pobjeda habsburške vojske i princa Eugena Savojskog, guverner Dalmacije i Albanije Alvise Mocenigo isplanirao je napad na Imotski koji su tada držali Turci. U detaljnim izvješćima koje je u Veneciji pronašao i preveo dr. Marko Rimac saznajemo da je operacija oslobađanja Imotskog započela upadima konjice na turski teritorij. Najznačajniji upad dogodio se 13. srpnja 1717. kada su hrvatski konjanici i draguni prodrli do predgrađa Mostara, gdje im se priključilo preko 200 kršćanskih obitelji koje su potom prebjegle na mletački teritorij. Uspjeh te akcije ohrabrio je Moceniga koji je odlučio formirati snažnu grupu za napad na Imotski:
– hrvatske teritorijalne postrojbe – ukupno 3820 vojnika, od čega 785 konjanika (najviše Zadrana, Splićana i Omišana)
– profesionalne njemačke (Ӧtting), švicarske (Müller) i talijanske (Vidali) postrojbe – ukupno 2489 pješaka i 697 konjanika
– 794 „Morlaka“ za pomoć u transportu opreme
– nepoznati broj stožernog i ostalog pomoćnog osoblja
– 3 teška merzera (mužara) koji su bili oružje specijalizirano za napad na utvrde i najsnažnija poljska artiljerija koju je Venecija u tom trenutku imala
– 3 velika topa i šest manjih topova (canoncini).
Kadiluk Imotski bio je početkom 18. stoljeća istureni dio sandžaka Hercegovina. Trgovačka varoš razvila se u podnožju tvrđave Topane. Nju je u redovnim okolnostima branila posada od 49 turskih vojnika, dok je u njezinoj bližoj i daljoj okolici bilo razbacano oko 300 kula i drugih, manjih fortifikacija. Najveća koncentracija stanovništva bila je na Bazani, gdje je prema turskom popisu iz 1701. živjelo 130 obitelji (oko 800 ljudi). Tu je bilo smješteno glavno trgovište i džamija. Druga značajna zona naseljenosti bila je u Glavini Donjoj, gdje su se nalazile još jedna džamija i mektab (škola). Glavnina vojske okupila se u Trilju, a nakon odobrenja za napad koje je izdao Senat u Veneciji, Mocenigo je s artiljerijom krenuo sa Zadvarja 23. srpnja te stigao do Imotskog u večernjim satima 25. srpnja 1717. godine. Tamo ga je dočekao ostatak snage – pješaci i konjica koji su iz Trilja došli drugim putem. Oni su do dolaska artiljerije zauzeli slabo branjenu okolicu grada te prisilili vojnu posadu i dio stanovnika da se zatvore u tvrđavu. Imotska tvrđava sastojala se iz dva dijela: s južne strane odakle joj se jedino moglo pristupiti štitio ju je snažan zid koji se nije mogao napasti artiljerijom jer su Turci imali topove na dominantnoj koti. Kopanje rovova s namjerom miniranja zida također je bilo neizvedivo zbog tvrdog terena. Zbog toga je u noći 26. srpnja na rub Modrog jezera s istočne strane tvrđave raspoređena artiljerija kojom je zapovijedao Bartolo Morali, zapovjednik zadarske artiljerije. Artiljerijski napad počeo u rano jutro 27. srpnja i natjerao Turke da se povuku s prvog zida. Zabilježeno je da su se Ante Vrdoljak i Ivan Šimić prvi uspeli na taj zid i kao nagradu dobili doživotnu plaću od 2 dukata mjesečno. Cijena osvajanja donjeg dijela tvrđave bila je visoka – 40 mrtvih i 72 ranjena. Turci su se povukli u donžon (utvrđenje za pružanje posljednjeg otpora pri opsadi), a Mocenigo je dao zapovijed da se podnožje minira. Suočeni s neminovnim porazom, Turci koji su tijekom opsade imali 27 ubijenih, zatražili su razgovore o predaji. Isti su održani 31. srpnja u vojnom taboru pored Vrljike. Vrlo brzo je dogovorena mirna predaja i 1. kolovoza iz imotske tvrđave su izišle 103 osobe koje su tom prigodom predale 5 ratnih zastava. Oni su uz zaštitu mletačke vojske otišli u smjeru Ljubuškog, a Imotski je 2. kolovoza 1717. g. nakon više od dva stoljeća dočekao bez turske vojske.

Ilustracija iz zbirke Vinkhuijzen na kojoj je prikazan napad Švicaraca pod vodstvom zapovjednika Mullera na tursku utvrdu u Dalmaciji 1717. pohranjena je u Knjižnici grada New Yorka (NPL). Kako su u Mletačkom državnom arhivu (Archivio di Stato di Venezia) pohranjeni dokumenti o sudjelovanju švicarske pješadije u opsadi Imotskog 1717., a jednom od regimenti zapovijedao je Collonello Müller (910 ljudi prije početka akcije), neosporno je na ovoj ilustraciji prikazan detalj iz borbe za Imotski.

Nikola Štambak

Na jezeru u blizini moje kuće jedan predio se zove Kulica. Za Kulicu
me kao dječaka veže jedna prekrasna uspomena u kojoj sam i ja sudjelovao kao borac na frontu u čast sv. Ivana.U Imotskom se 23. lipnja, dan prije nego se slavi svetac Ivan, na Kulici pali Svitnjak. Da budem pošten,nije to samo ekskluziva nas koji smo se zvali Jezerani, nego su i na drugom predjelu Imotskog tzv. Bazani, Bazarani također palili Svitnjak. Rivalitetizmeđu Jezerana i Bazarana nije se vidio samo u tome čiji će Svitnjak biti veći, nego su se vodile i „teritorijalne bitke“ kamenicama na bojišnici čija je crta bila od Dinkove pećine koju su na vrhu držali Bazarani i štale mesara Dinka Nikolića, te Rakine ograde prema Kulici koju su teritorijalno držali Jezerani. U gradu je linija razdvajanja bila ulica koja ide od crkve sv.
Frane prema kući Tona Tadića i kina Sloboda te dalje skalinima uz gradsku kavanu koju je u to vrijeme držao Boško Ćosić, do prve ulice gdje je smještena Šentada i kuća Zen. Na taj dan, ako si kao dječak bio uhvaćen na teritoriju „neprijatelja“, bio si njihov zarobljenik i trpio sve konzekvence ratnog zarobljenika. Naš štab bio je u kući Mije i Milke Kusić. Glavni komandant je Kusić Dinko, a njegov zamjenik brat Mima. Na prvoj borbenoj liniji bacači kamenja bili su braća Mele (pekar) i njegov brat Sika.Mlađa ekipa Petar Nikolić, Miro Meter, Ante Pavić, Ivan Olujić, Ivica i Tonći Borić bili smo raspoređeni u pozadinu i sanitet. Naš zadatak je da nekoliko dana prije po terenu pronalazimo kamenje koje je pogodno za bacanje iz ruke na veću daljinu, pa ga skupljamo, sortiramo i donosimo na bojišnicu. Ivica Borić zvani Prčola je trebao osigurati sanitet, to znači ukrasti koji zavoj iz kuće Borić i kao dezinfekcijsko sredstvo osušiti kravlju „galebinu“ i tako osušenu izmrviti u prah te pohraniti u jednu staklenku. Galebina se stavljala na ranu ako je netko pao ili ga pogodio kamen u glavu. Drugi naš zadatak je bio sakupljanje drva od kuće do kuće i skladi-štenje u baraku Mije Kusića i dan prije sv. Ivana drva prenijeti na Kulicu gdje će biti složen Svitnjak. Stariji su imali zadatak da naprave smjesu od luga, piljevine i ulja koje se vadilo iz getriba auta. Od te smjese su se na Kulici, na kamenje uz koje je trebalo počistiti travu, postavljali tzv. Čuljci koji su se navečer zapalili slično bakljama. Svitnjak bi se u popodnevnim satima počeo graditi uz osiguranje bojišnice da Bazarani ne bi prodrli na teritorij Jezerana i srušili svitnjak. Gradila bi se obično dva svitnjaka visine oko 3 metra. Borbeni moral dizao bi se pjesmama:
Na dvajestčetri ovoga miseca, Jezerani štuju velkog sveca
Velkog sveca svetoga Ivana koji nosi barjak Jezerana.

Bazarani jeb..i drobari, Jezerani slavni kapetani

Na Jezeru i sira i mlika, na Bazani pura im je dika.

O jezero naša lipa diko, tebe slavi malo i veliko
a najviše jezeranska dica pomogla im Marija divica.

U sumrak bi se zapalio svitnjak i čuljci, svi Jezerani i stari i mladi okupili bi se oko njega i uživali u prelijepom pogledu na Kulicu koja je bila sva u plamenu. Kad bi ostao samo lug i žar, onda bi se granama tuklo po pepelu, stotine plamenih iskri dizale bi se u zrak, a pogrdnim riječima spominjali oni koji nisu dali drva za svitnjak „Koliko iskara gorilo, toliko ga đavala odnilo“, i dodalo bi se njihovo ime. Sutradan na sv. Ivana i Jezerani i Bazarani slušali su zajednički svetu misu.

Petar Nikolić (2023) Život dida Petra

Dio Bazane ispod tvrdave snimljen 1942. godine, lijevo je kuca Tezulata, desno Cokana Valdevita te Vicka Tezulata, fotografija u obiteljskoj arhivi