Klapa mladih Imoćana, cjeloživotnih prijatelja, čuveni “Sedmerac” 30. lipnja 1936. godine u Gaju…..S lijeva: Ivo Dunda, Mile Vilenica, Đino Colombani, Stipica Kvesić, Veljko Vuković, Vlade Pušić i Miđan Vicić.

Arhiv dr Veljka Vukovića

Dolazak dr Ante Trumbića u Imotski 1935. godine, fotograf Mate Olujić.
Prije nekoliko dana. 17. svibnja navršila se 160. obljetnica rođenja velikog splitskog političara i gradonačelnika dr. Ante Trumbića (17. 5. 1864. – 17. 11. 1938.). Trumbić je odrastao u Splitu, u skromnoj obitelji težaka s Radunice. Ništa nije dugovao povlasticama kojima život, rođenje, obiteljsko podrijetlo znaju nadariti odabranike. Sve je trebao zaslužiti, steći radom i požrtvovnošću. U Splitu je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1882., a pretrpljene nepravde ga prirodno usmjeruju prema studiju prava u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je i doktorirao 1890. Postaje odvjetnik 1894, kad je u Splitu otvorio vlastitu pisarnicu. Od mladosti se posvećuje politici, ističe se kao jedan od vođa južnjačkih liberalnih pravaša te je izabran u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću u Beču. U Saboru se zauzimao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, od 1898. kao čelnik stranke, a od 1902. i kao predsjednik saborskoga kluba Stranke prava. Beskompromisno je zagovarao ujedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske, savez svih naroda Monarhije ugroženih od percipiranog »Drang nach Osten«. Za gradonačelnika Splita izabran je 1905. godine. Iste godine potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku te napisao stranački program, koji je bio osnova Riječke rezolucije. Kao vrstan političar i diplomat sudjelovao je u svim važnim događajima vezanima uz raspad Austro-Ugarske Monarhije, ostvarenja jedinstva hrvatskih zemalja i njihove opstojnosti nakon I. svjetskog rata te stvaranja Kraljevine SHS. Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine prije raspada te države ostavši do kraja itekako Hrvat, ponosan, častan, plemeniti Hrvat. Dr. Trumbiću je njegov grad priredio veličanstveni sprovod na kojem je prisustvovalo preko 40.000 ljudi. Pokopan je u klaustru samostana sv. Frane uz ostale velikane iz splitske povijesti poput Marka Marulića, Tome Arhiđakona i Jerolima Kavanjina. Nadgrobni spomenik izradio mu je njegov veliki prijatelj, kipar Ivan Meštrović. Dr. Trumbić obilježio je politički život Splita, Dalmacije i Hrvatske u teškim i bremenitim vremenima. Njegova životna misija bila je očuvanje teritorijalnog integriteta i rješavanje hrvatskog pitanja.

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Članovi stare imotske obitelji Petyo snimljeni u Imotskom 1910. godine. S lijeva sjede: Ana Petyo rođ. Sučić, Mara Jerković rođ. Dunda, udovica Ante zvana Jerkuša, Mara Petyo rođ. Jerković koja drži u naručju unuku Mariju, kći Tonija i Mila Petyo. U srednjem redu s lijeva stoje: Toni Petyo, S. Radaković, Ana Petyo i Janko Krsnik. U gornjem redu s lijeva su braća Josip i Ivan Petyo.
Mara Jerković (1859), kći Ante i sestra dr Ike udala se za Ivana Petyo (1838). U braku su rođena 3 sina, Josip ( (1878), Anton Toni (1880) i Ivan (1889) te kći Ana (1882). Josip se oženio za Lucu Kereta (1885), a u braku su rođeni kći Marija (1924) i sin Braco (1926) koji su se odselili iz Imotskoga. Toni se vjenčao sa Anom Sučić (1884), a u braku su rođeni sinovi Janko (1912) i Kruno (1914) te kći Tonća (1918). Najmlađi Ivan oženio se za Mariju Marče (1895), a u braku su rođeni Marija (1923), Petar (1925), Ivan (1927), Pavica (1929) i Anka (1932). Jedina kći Mare i Ivana Petyo, Ana udala se za došljaka Martina Korbela (1846) s kojim je imala sinove Branka (1915) i Veljka (1917) te kći Vesnu (1919).
U Hrvatskoj danas živi oko 10 osoba s prezimenom Petyo u samo šest domaćinstava u 2 grada, Imotskome i Zagrebu.
Po kazivanju Anke Petyo udane Kralik njena baka Mara Petyo nakon smrti supruga Ante preuzela je upravljanje ne samo svojom obitelji već i velikim imanjem te su je svi pomalo bojali. Jahala je konja prilikom obilaska i nadgledanja radova na zemljama u polju odjevena u crno, sa crnom šubarom na glavi. Kako bi poljem jurila dok je za njom lepršao crni ogrtač seljaci bi se krstili misleći da pop jaše konja.

Anamaria Marusic Tonkovic

Fotografija u fototeci Gordane Radić 

Na skalinama u Imotskom nakon Javne vjezbe Sokolskog i Orlovskog drustva, svibanj 1933. godine….
Na fotografiji se vide natpisi gostionice obitelji Mostarčić i krčme obitelji Jelavić koju je vodio djed Mate Parlova. Kuća Ivana Poštenjaka na lijevoj strani, iznad mase ljudi, tada još nije sagrađena kao ni lijepa kamena kuća Ivana Kuzmana lijevo ispred nje. Među zidovima na lijevoj strani slike vidi se dio popločanog krova i prozorske arkade na kući Marka Đamonje. Neki od Imoćana koji se mogu prepoznati na fotografiji navode se kako slijedi: u sredini je Alba Vučemilović, do nje sestra Milena Nikolić, u bijelom šeširu desno Toni Tadić, iza je Mate Marče, ispred Olujića kuce Toni Vučemilović, Pavica Petyo, Mila Borić, gore desno Nino Ferrari, braca Poštenjak, Frane Zen, lijevo Ante Težulat, Mile Delić, Lujo Domljan, zlatar Mitar Kaluđerović, lijevo od njega Boško Ćosić. Mate Parlov, dalje lijevo od Mate je Zorka Rako, zatim Vesna Korbel, pa Marica Milinović, dr Mirko Tonković, lijevo od njega Pere Ćosić koji grli Miljenka Kvesića, Danica Tomala, Miće Bauk, desno je dječak Vojo Vučemilović…

Fotograf: Mihail Aleksandrov

Imotski je poslije Drugog svjetskoga rata živio poput svih drugih sličnih gradića Dalmacije, ali se po nekim pojavama koje su proizašle iz teškog poslijeratnog stanja, ipak razlikovao od drugih. Rat je ostavio teške posljedice neimaštine u selima, bližoj i nešto daljoj okolici grada tako da je u memoriji stanovnika ove varoši do danas sačuvano sjećanje na prosjake i ljude poremećenog ponašanja koji su se kao po nekom nepisanom zakonu svoga kretanja susretali na trgu i gradskim ulicama. Tako su u sjećanju potpisnice ovih redaka ostali nezaboravni likovi Njunje, Gajtana i njegove sestrice Ane, Mare Janjišove, Mare Biokovke, djeci drage „lude“ Anice, Šime Đuđula, Miše Beusa. Zanimljivo, svi su oni osim Mare Biokovke koje smo se kao djeca jako bojali, ostali svijetliti kao plamićci nekog dobrog svijeta makar su bili obilježeni velikim jadom i sirotinjskim usudom. Bilo je i pojedinaca koji su dolazili u grad pazarnim danom nešto prodati, ali bi u zanosu od dobro obavljena posla na kraju završili u najbližoj gostionici, onoj Vlade Poštenjaka. Tamo bi, propivši svu zaradu, svom već poznatom ridikuloznom liku dodavali originalno obličje i ponašanje koje su brojni dokoličari okupljeni na tom trgu jedva čekali.
Tako dolazimo do dobrodušnog „Marijana iz Vira“. S ovim nadimkom je dolazio u Varuš, obično srijedom, iz sela blizu Posušja s mazgom natovarenom drvima za prodaju. Kad bi ih prodao i ručao, potom se obilato počastio vinom, slijedio bi ritual njegove predstave na već prilično ispražnjenom trgu. Imao je razrok pogled koji je u pijanstvu postajao još razrokiji, a priče iz njegova monologa tekle bi u takvom kalamburu riječi i slika da bi oduševljavao sve prisutne. Sjećam se njegove „Božanstvene komedije“ koju smo gledali s prozora obližnje kuće moje tetke. Jedva se držao na nogama, ali razgovijetno priča da je bio u Raju, da tamo vino teče u potocima, da je tamo susreo i Tita i Jovanku i da su zajedno ručali za velikim zlatnim stolom. A bio je i u Paklu gdje su „grišnici obišeni po zasluzi, a najviše su višani za mali prst jedne noge s glavama naopako“. Samo je njegov brat Parparuti (nadimak) „obišen za uvo, jer je bio najveći grišnik“. Znao je Marijan doći u grad i „gospodski obučen“ pa sjesti u neku kavanu i tamo uz piće zabavljati prisutne svojim nevjerojatno maštovitim pričama. Tako je privlačio i pažnju malo intelektualnijeg sloja građana, pa i jednoga suca kojega je „sinjao“ kao svoga prijatelja. A sudac je u njemu vidio nešto više od pijanca razrokih očiju pa mu je postao prijateljski sklon, počastivši ga kadikad kakvom marendom u „Brečiča menzi“ gdje se je i sam hranio . Jednom mu je dao jaketu da se zaštiti od velike zime, a jedne burne zimske noći, kad se Marijanu nije išlo u Vir, sudac mu je pružio sklonište u portunu kuće u kojoj je i sam bio podstanar. Marijan ga je gledao „ko Boga“ valjda siguran da za svoje grijehe sada neće biti suđen. Uglavnom, do dana današnjega, u memoriji starijih Imoćana ostat će upamćene slike kad bi se Marijan pijan valjao po podu ne mogavši se osoviti na noge, a okupljeni dokoličari bi ga pustili da i u tom stanju priča fantastične, nebulozne priče svoje mašte vrijedne filozofske procjene dok bi ga njegova mazga strpljivo čekala privezana uz neki zid ili stablo imotskog Pazara.

Gordana Radić

Marjan iz Vira snimljen u Imotskom 1963. godine, (arhiv Gordane Radić)

Nova imotska tržnica koja je preuzela funkciju pazara nakon što su pazarni dani spali na niske grane snimljena 1972. godine…..

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Petar Peruca Nikolić (1940-2024), dipl. ing. geodezije, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog geodetskog društva umro je u Splitu 28.03.2024. godine. Rođen je u Imotskom 01. 02.1940. godine od majke Mare rođ. Tomičić i oca Tome kao najstarije dijete u obitelji s troje djece. Osnovnu školu i Gimnaziju pohađao je u Imotskom položivši veliku maturu 1958. godine. Upisuje studij Geodezije na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je diplomirao 1963. godine. Petar Nikolić ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR. Oženio se za Splićanku, dipl. ing. kemije Jagodu Krolo 1968. godine, a u braku je rođena kći jedinica Sanda (1969). Imotski ogranak Matice hrvatske u svibnju 2023. godine objavio je knjigu „Život dida Petra”, Petrove autobiografske zapise…. U prvom dijelu knjige Petar opisuje Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu. Puno čitatelja koji Petra nisu poznavali, a imali su prigodu pročitati knjigu „Život dida Petra”, vidjeli su poput njega oznake (sinjale) koje nam je dragi Bog ponudio, i sretni su oni koji su ih prepoznali i živjeli i vjeru promicali…Kako je napisala recezentica Petrove autobiografske knjige, prof. Ljubica Šego bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi , kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli……. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:

Z L A T N I T R A G

Sve vijek svoj ima

let čovjekov miran

i tih leptirov morao bi biti

čovjek je leptir kratka daha

planetu ovu na kratko posjeti

leti leti kroz vrijeme

leti brzo prebrzo leti preleti odleti

stanište napusti svoje

trag iza sebe ostavi

samo dobri trag iza sebe ostave zlatni

nema leptira ružnih

samo ljudi ima ružnih

Dragi Peruca u raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem.

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji momačka ekipa na padinama Modrog jezera, 1958. čuče: Mladen Anić, Miroslav Pupa Lekić, Bogdan Potkonjak, stoje: Branko Tomić, Petar Nikolić, Kvirin Smoday i Josip Braco Zen