Andrijica Šimić

Suđenje Andrijici Šimiću (1833-1905) započeto prije 150 godina, 16. lipnja 1872. godine bila je prva sudska rasprava u austro-ugarskoj Dalmaciji na hrvatskom jeziku, jeziku kojeg dalmatinski suci većinom nisu poznavali. Nakon suđenja koje je potrajalo 22 dana i na kojem je izvedeno čak 310 svjedoka hajduk Šimić osuđen je na doživotni zatvor, dok su ostali članovi družine osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina pušten na slobodu. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u svojoj zamolbi od 10. listopada 1899. godine napisao je: “Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.” Nakon više odbijenih zamolbi za pomilovanje Prizivni Sud u Zadru priopćio je pred Božić 1901. godine Kotarskome Sudu u Splitu kako je Nj. V. Car i Kralj oprostio ostatak kazne Šimićeve rješenjem od 13. prosinca 1901. godine. Andrijica Šimić nakon 30 godinu uzništva 17. prosinca dolazi u Split brodom gdje ga na Rivi čeka masa oduševljena svijeta.Više o biografiji Andrijice Šimića na sljedećoj poveznici:

https://web.facebook.com/jagulovipodrumi/photos/1923651934488331

Fotografija Andrijice Šimića snimljena za vrijeme Alke u Sinju 1902. godine objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Obitelj Marcocchia

Zia dr Pave Radovinovića, Katarina Carminatti Marcocchia sa suprugom Doimom Marcocchia i djecom.
Katarina Carminatti se udala za Doima 5.1.1853. godine u Velom Varošu u Splitu. Doimo Anastasio Rainerio Crescenzio Marcocchia, crtač i suradnik Vicka Andrića rođen 6.10.1825. u Splitu, sin je dr. Giacoma Marcocchie i Marije Barač.
Catterina i Doimo dobivaju 8.10.1863 kćer Giovannu Angiolu Antoniu, Ivanu Anđelu Antoniju (na fotografiji između roditelja), koja je ponijela ime Katarinine majke Giovanne Giannine rođ. Nonveiller. Tada se Doimo i Catterina navode kao žitelji Dobrog (Borgo Pozzobona). Giovanna Marcocchia udala se za Eduarda Edoarda Demarchi. Katarina je umrla 5.2.1875. od “pleuro-pneumonitisa” te se Doimo u dobi od 75 godina oženio za Zadranku Luciju Medin u crkvi Sv. Stošije 6.6.1876. godine.
.
Fotografija iz 1874 godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Stari Kolodvor

Imotski, stari Kolodvor ispod stare kostele i pošte sredinom 1960 ih. U hladovini legendarne kostele započinjale su ili završavale sudbine mnogih Imoćana, kostela je svjedočila odlascima trbuhom za kruhom, na školovanje, prvim sastancima……Kostela je funkcionirala i kao oglasna ploča, putnici pri dolasku i odlasku vidjeli bi sve obavijesti, a najčešće osmrtnice…..Kako se kroz debelu hladovinu kostele kiša jedva probijala tu je bila i prava čekaonica na otvorenom, sjedilo bi se na krugu oko nje i na zidu kuća Gotovac i Grbić. Ispred zgrade stare pošte nekad je stajala kuća dr. Ivice Jerkovića pogođena avionskom bombom te srušena u II svjetskom ratu. Kasnije je teren sravnjen te je nešto više na općinskom zemljištu dijelom kamenom kuće Jerković izgrađena prva zgrada pošte u Imotskom. Ispred Jerkovića kuće bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana, a nalazila se na mjestu kružnog toka.

Odlazak

Žuti paketaš prekrcan,
crni okvir s onima kojih više nema
lik u osmrtnici,
u debelo drvo kostele,
puntinama zakucan.
Zeleni plastični kufer u dragoj ruci
i smrad autobusnog kolodvora,
sve je što pamtim,
a želja neugasla, sjećanjem cidi,
tjera, daje snagu za naprijed.
Probucao je moje kose ko tisuću puta prije,
nazvao me šmoka ko svakog jutra,
dao mi crvenu stotku za cijelu kutiju Buco sira.
A taj osmijeh,
našalio se opet, al trpko
poslao mi je zadnji poljubac,
a onda u okretu rondoa,
nesta autobus
i voljeno lice priljubljeno na staklo prozora.
……………..
Srce se pita i htjelo bi znati,
gdje je kroz vrijeme voljeni oče,
izgubljeni susret i ona radost
koju je nosio, tvoj povratak.

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija, čuvar baštinjenog mi

Razglednica u arhivi Igora Goleša

Knjižnica Radovinović Jagul

Dio knjižnog fonda knjižnice imotske obitelji Radovinović Jagul i s njima rodbinski povezanih obitelji: Lusnik, Franceschi, Mladinov, Carminatti, Nonveiller. Nasljeđivanjem od navedenih obitelji i stalnim dopunjavanjem tijekom godina formirana je bogata, odlično sačuvana knjižnica. Najveći broj knjiga u knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Fond knjižnice čine djela s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina, a ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Anamaria Marušić Tonković

Dinko Štambak u Krisovoj kavani

Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je u mosorskom selu Dolac Donji gdje je u to doba službovao njegov otac. Obitelj se seli u Imotski, rodni grad Dinkova oca 1918. godine gdje je Dinko proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Ubrzo nakon zaređenja napušta život svećenika te odlazi na studij u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Objavljene knjige Dinka Štambaka su: Pariška bohema (1973.), Talijanski put (1977.), Grčki put ili Makljenov list (1979.), Mulci (1986.), Dvadesetpet godina Pariza 1945-1970 (1987.), Oko Modrog i Crvenog jezera (1987.), Odabrana francuska proza (1998.). Izabranim djelima uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983.). Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te se u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor prisjeća svog odrastanja. U zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište mu je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija snimljena 1976. godine u Krisovoj kavani u Imotskom na proslavi 90 rođendana Dinkove matere Ivule u vlasništvu Nikole Štambaka

http://www.gordogan.com.hr/…/04/2014-Gordogan-29-30.pdf

Uskrsne čestitke

Osim odlaska na misu, blagoslova hrane te uskrsnog doručka u krugu obitelji, slanje uskrsnih čestitki i ispisivanje lijepih želja nekada je činilo Uskrs. Međutim ovaj lijepi, topli, stari običaj koji su svi rado njegovali, smatrajući ga neizostavnim dijelom tradicije danas se gotovo u potpunosti izgubio. Vrijeme je nemoguće zaustaviti i danas se sve manje koristi pošta, a sve više mobilni telefoni iako je puno ljepše dobiti čestitku nego bezličnu SMS poruku. Tradicionalnog načina čestitanja ne odriče se još samo manji broj starije populacije, dok nove generacije čestitke izložene na prodajnim mjestima ni ne zamjećuju. Posebne čestitke, značajne zbog ljepote ili pak zbog pošiljatelja, čuvale su se i spremale, nekada i u posebne albume, da bi se kasnije ponosno pokazivale ili tek razgledavale prisjećajući se nekih davnih ugodnih trenutaka i ljubljenih osoba. 

Koloslanice u Katunima 1910. godine

Dnevni dolazak i polazak Koloslanica Kod Poštanskog i Brzojavnog Ureda u Katunima 1910. godine. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbarda E. Petermanna navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Zagvozd 1905. godine

Poštanska kočija u Zagvozdu, trećoj postaji za izmjenu konja na relaciji Imotski-Split 1905. godine. Snježana Tonković u katalogu “Diližansom po Imotskoj krajini” izdanom 2007. godine među ostalim piše: “….I u vrijeme druge austrijske uprave nastavljeno je s izgradnjom cesta, no s nešto manje intenziteta nego ranije. Međutim Austrija je bila svjesna da bez dobrih cesta i dobre regionalne povezanosti nema ni razvoja gospodarstva u njenoj carevini. Udaljenost od Imotskog do Zagvozda iznosi 21 km ili tri sata i deset minuta hoda. Od 1877. godine otpočelo je trasiranje ceste preko Škobaljuše prema Zagvozdu na Šestanovac, te se na taj način pokušalo Imotsku krajinu-davnu želju Imoćana povezati preko Zadvarja s obalom. Kočija iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri put tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Načelnik Imotskog Josip Tripalo zalagao se za ovaj red vožnje jer se on uglavnom nije poštovao zbog loših cesta koje su uzrokovale česte kvarove na kočijama. Tripalo je stoga napravio projekt izgradnje cesta od važnost, a jedna od njih bila je preko Zagvozda…”

Razglednica Zagvosda sa prikazom Varoši u zbirci Igora Goleša