Na klačini u Lugu, Jagulovim barama 18. listopada 1925. godine. Iznimno rijetka fotografija koja nas poput čarobnog zrcala vraća u prošlost prikazuje nekadašnji način života u Imotskoj krajini. Klačina i ložači odjeveni u tradicijsku odjeću vjerno dokumentiraju danas nepoznati i zaboravljeni način proizvodnje klaka prije gotovo 100 godina. Nekad se klak proizvodio prženjem vapnenca ili paljenjem klačina, a posljednje su paljene 1970 godine u Vinjanima Gornjim. Kako se navodi u “Imotskoj krajini” od 17.03.2021. u tekstu pod naslovom “Tradicijski način proizvodnje klaka” paljenje klačine bio je težak i mukotrpan posao koji je bez priprema trajao neprekidno od tri do četiri dana 24 sata a nekada i više. Vatra je morala stalno goriti, a ložači bi se mijenjali u svaku smjenu po trojica ili četvorica. Najprije bi se iskopala rupa dubine oko metra te promjera oko 3 metra, pri dnu bi bila ostavljena dva otvora za ložište, jedan nasuprot drugoga veličine 50 puta 50 centimetara. Po rubovima iskopane rupe slagati bi se kameni temelji ili „sopnici“ s kojih se dalje nastavilo zidati ili“ ćemeriti“ kamenje u blagu i zatupljenu kupolu dok se ne bi potpuno zatvorila zaglavnim kamenom ili čepom. Iznad zaglavnog kamena stavljao bi se tzv.“ pivac“ po kojem bi se znalo da je klačina izgorila jer taj kamen pobijeli kada kamen u klačini bude pržen. Kamen za klačinu vadio bi se iz zemlje jer onaj koji je bio na suncu nije bio dobar. Drva bi se kroz otvore na dnu klačine ubacivala tzv. ravuljama. Temperatura je u ložištu bila od 800-1500 stupnjeva C. Cijelu klačinu bi se obavilo drvenim kolcima i plotom od pletenih grana a između je bila zemlja, najbolje crvenica. Plot je služio kao toplinski izolator da se kamenje ne bi hladilo. Konačno klačina bi se zatvorila i ostavila da se hladi, a hladila se onoliko dana koliko se i ložila. Klak je imao veliku primjenu u građenju kuća kao osnovni vezivni materijal uz crvenicu jer nije bilo cementa. Koristio se u prskanju voćaka i vinograda te krečenju kuća, a živi klak bacao bi se u čatrnje i bunare za dezinfekciju vode. Od klačine dobro se moglo zaraditi jer je živi klak bio na cijeni.
Na fotografiji iz obiteljske arhive na vrhu klačine desno je dr Pave Radovinović koji drži u naručju jednogodišnjeg sina Jagu. Dr Pave je na poleđini fotografije zapisao podatke i datum.
Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan u hotel “Zagora” snimljen 1930. godine. Marko Dunda, bogati trgovac, prvi imotski hotelijer rođen je 1870. godine u Imotskom. Oženio se za Anu Matejević (1871.) s kojom je imao dvoje djece, Franu Mihu (1893.) i Ljeposavu (1898-1980.) udanu za dr Janka Raku (1897.-1937.). Ljeposava Lipa i dr Janko Rako (snimljeni na fotografiji) imali su tri sina: Nebojšu (1929.), Živana Cicka (1931.) i Aljošu. U nastavku pročitajte prekrasnu nostalgičnu priču o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz zbirke priča „Pamćenje kuća“ autorice prof. Gordane Radić.
Hotel „DUNDA“- pamćenje kuće
U moj dodir s tom kućom ružičastih zidova smještenoj na imotskoj Điradi, tik do gimnazije, umiješale su se poslijeratne okolnosti. Restoran ujaka Ante Ćosića u donjem prizemlju te kuće radio je punom parom odmah iza drugoga rata. U njegovoj se kuhinji nekoliko članova te obitelji srčano trudilo kako bi „menu“ domaće recepture zadovoljio dnevne abonente; činovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Kuća tada već niz godina ne nosi ime Hotel DUNDA po svom vlasniku Marku Dunda. On je umro prije rata pa je vođenje konačišta silom prilika nastavila njegova kćer Ljeposava, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika u skupštini tadašnje države. Hotel se sada zove Zagora i na prvom katu je dakle konačište s nekoliko soba kojim posluje teta Ljeposava, od milja zvana Lipa. Tamo se, poslije večernjeg obroka posebnim drvenim stubama iza kuhinje penju neki gosti na spavanje. Na gornjem je prizemlju s ulazom prema glavnoj ulici nastanjena obitelj sudskog činovnika Frane Pancirova, doseljenika s Korčule čija je žena Ljuba iz obitelji Ćosić, a na drugom katu kuće žive teta Lipa i njezina tri sina, Nebojša, Živan i Aljoša. Moja majka i teta Lipa dijele sličnu sudbinu. Udane za dva rođaka, obje su rano ostale bez muževa, jedna s četvero, druga s troje djece, i započele mučnu borbu za opstanak. Jedna u kuhinji, druga u konačištu, baš u ovoj kući na čijoj je fasadi još neko vrijeme bio natpis ZAGORA.Pa kakvo je pamćenje te kuće i imaju li kuće uopće ikakvo pamćenje? Treba misliti da imaju, osobito kuće kroz koje su se smjenjivali ljudi, obitelji, generacije, vlade i ratovi, vremena i godine. Ako ste poput autorice ovih redaka imali sreću pripadati velikoj obiteljskoj zajednici nastanjenoj na raznim lokacijama jednoga maloga grada, dakle u raznim kućama, znat ćete da ti prostori, te kuće, imaju svoje pamćenje, pored onoga koje pripada vama. Jer negdašnji gostujući član spomenute kuće, djevojčica od dvije, tri godine, danas je vremešna žena i priželjkuje da ju kuća Dunda podsjeti na neke stvari budući da je ona, a ne neka druga kuća, vlasnik jednog, samo njoj pripadajućeg pamćenja. Pa vidimo što možemo uzeti iz tog pamćenja? Soba na drugom katu sigurno pamti sliku jedne neutješne mlade žene koja poslije smrti voljenog muža već dugo, neshvatljivo dugo, uranja lice u nabore njegove košulje što visi iza sobnih vrata i tako traži utjehu jer joj se čini da je u toj košulji zauvijek sačuvan miris njegova tijela, njegova života.U potkrovlju su se pak za rata skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo. Krije ih Lipa s velikom mukom budući da oko kuće njuška i u nešto sumnja jedno „policijsko smeće“ kako je za tu osobu rekla Delka Monti Rako, a uz to su dobile nekakav proljev i treba im tajno nositi juhu kako bi ojačale. Kuća Dunda ih je zaštitila, potkrovlje ih je spasilo. Stubište se možda još sjeća njihovih tihih jecaja. U jednoj drugoj sobi je tinel i u njemu klavir. Ponekad Ljeposava svira samo za se kakvu sjetnu melodiju, a ponekad oko sebe okupi nas nekoliko djece pa prebirući blagim pokretima po klavijaturi i odmjereno izgovarajući vlastite stihove priprema male recitatore za neku lokalnu priredbu. Vesela sam kao ptica, ime mi je Gorinčica. Mora da negdje i sada treperi glazba s klavira i taj dječji glas. A ta vesela ptica, ta Gorinčica često prolijeće kroz magične prostore ove kuće, a samo se jednom u sobi na gornjem prizemlju bolnoga srca šćućurila iza vrata. Gleda kako njezina tetka Ljuba onu ljubav koju je davala samo njoj, sada dijeli i djetetu kojeg je netom rodila u toj kući. Vesela ptica je ranjena i čeka tren tetkine nepažnje kako bi povukla pelenu svoga novorođenog rođaka u želji da mu napakosti. Tetkin krik i djevojčicin prestrašeni plač nikad neće napustiti tu sobu i taj prostor. A kut jedne male sobe s prozorom prema ulici sigurno pamti krevet u kojem je to dijete odbolovalo “kozomak“, dječju bolest koju još zovu „varićele“ ili „ospice“ pa kako joj je na prozor dnevno kucala šepava Marijeta, služavka obitelji Marochini i prijetila da će je svakako udaviti žicom ako ne bude htjela jesti.I još je jednom plakala kad su joj iz zabave ili osobite naklonosti neki neozbiljni gosti restorana dali da okuša žestoko piće pa je opasno povraćala i skoro nastradala. Dan je pravljenja sladoleda u avliji pred restoranom. Ispod hotela, u Marčinoj ogradi je dobro očuvani čemer u kojem su poslagani dugi stupovi leda što se, omotani u vreće i šušanj, na mazgama donose iz ledenica na Biokovi. U velikoj bačvastoj posudi s uređajem za ručno miješanje je gomila usitnjenog leda i u njemu posuda s pedeset jaja i šećerom koje na smjene miješaju žene iz kuhinjskog pogona. Kuća se može sjećati da su i neki promatrači s njezinih prozora i balkona pratili to čudo miješanja i da je bilo tri vrste sladoleda; vanilija, višnja i čokolada. I da smo lizali prste ližući ga. Nema više starog oraha posađenog ispred hotela DUNDA. Pod njim je bio kameni stol i pod njim je našem djedu donošen ručak. Orah je nedavno posječen. Zato se on više ne može sjetiti da je smjestivši se u njegovu krošnju, berekin Živan, zvani Cicko, često izvodio svoje vragolije usmjerene specijalno na djeda. Čekao bi da naš djed Nikola uroni kašiku u vrelu juhu, a onda bi mu unutra ubacio prvi orah. Misleći da je to slučajno, djed bi orah žlicom izvadio van. Kad je opet počeo jesti, uletio mu je i drugi, a on je kunući ptice gore na stablu ipak nastavio s jedenjem, a kad je napokon doletio i treći orah, onda se sjetio da je netom u krošnji nešto jače šušnulo i to je bilo dosta da mu prisjedne zalogaj i da orasima počne gađati onog „đavlijeg Vicka“ čiji nadimak Cicko nije znao izgovoriti.Kasno je. Sobe hotela su utonule u noć i san. U kuhinji pomoćnik Brzi i još neke sluškinje završavaju zadnje poslove. Umorni su, ali poštuju tu kuću i te zidove. Moja majka još treba zajedno sa susjedom Androm Vrdoljakom, koji također trenutno radi u restoranu, stići do Jezera sa zaspalom djevojčicom na njegovu ramenu. Moje pamćenje ove kuće seže sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kada tamo gdje je nekoć bila kavana, potom restoran, kuća već odavna ugošćuje gimnastičke sprave i sportske rekvizite i opet smo tamo mi razigrani gimnastičari sportskog društva Partizan, u novom vremenu, među istim zidovima. A to je pak vrijeme snažnog mladenačkog poleta imotske mladosti koji je svakako obilježio moju generaciju i koji zaslužuje poseban tretman.Hotel DUNDA, alias ZAGORA, svakako ostaju dio opće ugostiteljske memorije našega grada.
Imotski gimnazijalci na izletu u Gaju proljeća 1952. godine. S lijeva odozgo stoje: Tonkica Jerković, Vera Tomić, Anita Benković, Nenad Markota, Milica Vlajčić, Milan Miki Tonković; Ispod: Senka Gaće, Kamilo Milo Benković, NN, Ante Braco Kusić, Rada Ivanišević (s naočalama), Marija Tomić te niže: Zvonko Pavić i Aco Grubišić. S lijeva u prvom redu sjede: Ranko Gudelj, Marija Zdilar, NN, Sanja Marendić, Joško Jozo Franceschi i Boro Ostojić.Fotografija u arhivi Ace Grubišića
Četrdesetodnevnica ili quarragesima je vrijeme od Pepelnice do Velikog četvrtka. Njen engleski naziv je lent što nas upućuje na vrijeme kada se dani oduljuju tj postaju duži (lenghten) Prvi dan Korizme vjernici se posipaju pepelom od maslinovih i palminih grana blagoslovljenih u prethodnoj godini. Pepeo je simbol prolaznosti svega ovozemaljskoga, postajemo svjesni kako je molitva čin pobožnosti koju izražavamo i kroz Žežin ( jejunium) tj, post kojim potrebu za hranom nadomiještamo poniznošcu i žrtvom, čista srca okrenuti Evanđelju. Pripremamo se za proslavu najvećeg Blagdana-Uskrsa. Post se prvi puta spominje 306-te godine EPISTULA CANONICA (progon kršćana). Post podrazumijeva jedan obrok dnevno bez prejedanja i isključuje hranu životinjskog podrijetla, u prvom redu meso. U Korizmi imamo i nemrs, tri mala obroka bez mesa. Dva stroga posta su Čista srijeda i Veliki petak u kojima su objedinjeni post i nemrs. Rimska liturgija prva bilježi 40-todnevnu pripravu za svetkovinu Uskrsa. Počimala je prvom nedjeljom korizme, a u 6-tom stoljeću početak Korizme se prebacuju na srijedu koja prethodi prvoj nedjelji Korizme. Čista srijeda dakle je za sve vjernike početak istinske priprave tijela i duše za slavlje Uskrsa. Ispost vrše i katekumeni kako bi mogli primiti Sveti Sakrament kršćanske inicijacije u Uskršnjoj noći koju obilježava bdijenje. Korizma traje 38 isposnih dana plus nedjelje koje se ne razlikuju od drugih nedjelja kroz godinu. Stoga broj 40 ima simboličko značenje: 40 dana potopa, 40 dana Isusova boravka u pustinji, 40 godina lutanja Izraelaca pustinjom i 40 dana Isusova uzlaska na nebo. Korizmu obilježava ljubičasta boja misne odjeće, a negdje susrećemo u pola korizme i roza boju koja obilježava lagano popuštanje u strogim pravilima svetkovanja Korizme. Korizma ima šest nedjelja: Prva ili Čista Druga ili Pačista-čišća od prve Treća ili bezimena –Gaudeata i ovdje se ponegdje počimaju nositi roza liturgijske halje. Četvrta ili Sredoposna- Letare-Veselite se (veseli se Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite). Ova nedjelja je na polovici Korizme. Peta ili Glušna- Gluha, jer se u ovoj nedjelji prekrivaju i prestaju svirati orgulje. Da bismo dobili nekićeni izgled crkve prekrivaju se križevi, kipovi i slike.Šesta ili Cvjetnica-nedjelja pjevanja Muke Isusove. Ime dobiva po ulasku Isusa u Jeruzalem kada ga narod dočekuje posipanjem masline i palme, kao i halja na put kojim Isus prolazi. Narod mu kliče Hosana Davidovu sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Ovo je vrijeme u kojem nema riječi Aleluja i Slava. Cvjetnicu obilježavaju Antifone-kratke pjesmice koje se pjevaju kao refreni, a u stvari su Psalmi. Ulazak Isusa nam govori i o Davidovu sinovstvu. Isus ulazi u grad na magarčiću, jednako kako je u Jeruzalem ujahao David kao kralj svih Židova.
CVJETNICA U IMOTSKOM
Još kao dijete pamtim naše Cvjetnice kao dan u kojem je sve bilo posebno, drugačije, dan koji je i u dječje srce ukorijenio ljubav prema Bogu i istini. Istina nas svih oslobađa, unosi ponos sljedbe: Istina-Put-Život. Isus je razapet kako bi otkupio grijehe naše i smijemo li griješiti. Dan Cvjetnice imao je simboliku i posebnost u tradiciji našeg grada. Jutrom bi nas dočekao “kain” vode prepun latica cvijeća kojim smo ispirali svoja lica i ruke, čudnovato osjećajući se čišćim i ljepšim, jer su nam govorili da će voda sprati naše sitne grijehe koje ne smijemo ponoviti, dati nam ljepotu lica i duše. Gospode kako su opojno mirisale ljubice i voda u kojoj su se močile preko noći. Polazili smo k Crkvi svetog Frane u koju su se slijevale rijeke ljudi iz svih mjesta koja su pripadala našoj Župi. Svi su nosili grane maslina, a većina je bila nakićena bijelim golubicama. Taj simbol ljubavi, ufanja i nade, simbol Duha Svetoga izrađivali su mnogi. Proces nimalo lagan i zahtjevan rezultirao je nevjerojatnom porukom iz tih grana. Uh kako smo voljeli nakititi te masline koje su u tinelu imale posebno mjesto čak i kada su se posušile. https://stari-imotski.com/?p=2148 Blagoslovljene grane su se postavljale po dvorištima, gospodarskim zgradama, kitila se njime polja i ono svima nama sveto mjesto, Groblje Gospe od Anđela. Grana bi se polagala na grobne kamene ploče i ubadala u željezne alke na istima. Gdje ih nije bilo jednostavno bi se stavljale na ploču. Pamtim da me je baka učila i naučila da po odlasku na groblje moram pogledati nenakićen grob i tu ostaviti malu grančicu, jer pred Bogom svi smo jednaki. Usadila mi je tu “obavezu” pa i danas kada idem u obilazak počivališta mojih najmilijih ponesem nekoliko cvjetova za one kojih se nema tko sjetiti. Na Cvjetnicu bi se grobovi prekrižili krštenom vodom koja je bila pohranjena u maloj bočici negdje ostavljenoj još od Vodokršća. Pjevala sam u crkvenom zboru i do danas moje Cvjetnice su obilježene sjećanjem na predivne glasove starijih pjevača u grlenom izvođenju napjeva Puče moj i Ispovidite se. Kako se ne sjetiti barba Abrama Rake i drugih koji su se mogli čuti nadaleko. Čuvali ih anđeli nebeski. Pjevanje Muke Isusove nije samo obilježavanje Cvjetnice. Nama je to bilo puno više od toga. Naše pjevanje je posebno, nigdje toliko naboja nisam osjetila nikada više. Zrak u našoj crkvi bio je “nabiven” emocijom da se kako kažu, mogao opipati i zarezati. Posebno veseli da je i danas tako. Danas kada Imotski postaje živa slika prikazom ulaska Isusa u Jeruzalem. O tome se nema što reći osim VELIČANSTVENO. Kakav ponos, jer mnogi pamtimo te iste procesije kroz crkveno Šamatorje. Hvala ti grade za ponos koji osjećamo zbog onog čime danas obiluješ. Poniznost, pobožnost i predanost u ponavljanju slika Jeruzalemskih iz kojeg će Isus izaći i opet tvojim skalinadama, ulicama na Kalvariju (našu Topanu). Nisam tamo, ali običaj mog doma je da se danas gleda film koji prikazuje Cvjetnicu u Imotskom. Svaki put osjećaj je isti, da mi je biti tamo.
Imotski moj mili
O ti moja Golubice bijela
Iz kamena bezvremena
Postojana i stoljetna
U običaje prošlosti ukovitljena
P,S. Davno, davno učila sam praviti golubice za svoju granu Blagoslova. Postupak je lagan, ali zahtijeva strpljenje. Odrežemo grane smokve, poludrvenaste mlade izboje. Svaki članak grane oslobodimo odgropa-pupa. Moramo imati drvene štapiće sa različitim promjerima debljine, kako bi istiskivanje srčike bilo lakše. Dakle promjer srčike smokve, srednji spužvasti dio grane i štapića mora biti gotovo isti. Lagano istiskujemo srčiku i ispasti će nam malo nagužvana nit koju moramo pažljivo rastegnuti i odmah staviti u posudu sa vodom. Pravimo kostur u lagano razvučenom slovu S na čijem jednom kraju je glava i na suprotnom, izduljenom je rep. Uzimamo novi komada srčike, presavijemo ga u obliku slova U i postavimo ga ispod glave s krakovima prema repu. Tada uzimamo kraći komad srčike, obavijemo krila priljubljena uz tijelo i vrlo pažljivo stisnemo veoma tankom bakrenom žicom (vadila se iz oguljenih električnih kabela) Golubici obojimo kljun, netko iscrtava oči i pričvrstimo je na granu masline. Običaj je da se izrađuju i tri u dnu spojene srčike koje su simbol Svetog Trojstva, mnogi imaju i natpis INRI koji se učvršćivao na vrh grane. Meni osobno Golubice su najmilije. Posebno raduje da danas živi taj običaj u jednoj divnoj Varuškoj obitelji. Ovjekovječeni na filmu neka nam pokažu svoju ljubav i umIjeće u izradi ukrasa za grane Blagoslova. Riječi su suvišne osim: Hvala Vam Nenuka i Katija.https://www.facebook.com/INmagazinNovaTV/videos/10156582099395361Na Cvjetnicu naše majke i bake sijale su mesliđan, koji je krasio prozorske daske gotovo svake kuće, bio pitar obavezan na svakom imotskom balkonu. Tko ga od nas bar jedanput nije stavio iza uha.Obilježimo Cvjetnicu kako su to činili naši stari. Neka vam podari obilje mira i Blagoslova i povede nas čista srca u Veliki tjedan.
Mila Jukić Juko (1907.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1951. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko kako smo je svi zvali došla je 1920. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. godine. Juko koja je i sama prebolila španjolu od koje je imala trajne posljedice ostala je u kući Radovinović u Imotskom gdje je čuvala djecu, obavljala razne domaćinske poslove od ranojutarnjih loženja peći, pomaganja u kuhinji, mužnje krava i svega što je bilo potrebno u velikom kućanstvu. Blaga, tiha, srcana bila je voljeni član obitelji s kojom je provela život i dijelila sve lijepe i tužne trenutke, a u kući Radovinović je i umrla 06. travnja 1972. godine. U mnogim imotskim obiteljima u to vrijeme živjele su cure sa sela koje su čuvale djecu i pomagale u kućnim poslovima. U nastavku se daje dio teksta Gordane Radić iz zapisa „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……
Numizmatika je važna povijesna znanost koja nepogrešivo stavlja u povijesni i vremenski kontekst sve što drugim načinima to nije moguće. Tamo gdje nedostaju pisani dokumenti ili bilo kakvi drugi materijalni pokazatelji, nalazi novčića rješavaju svaku dilemu točnedeterminacije. Našem muzeju je prije više godina (2004) ponuđen na otkup jedan zlatnik. Ispostavilo se da je to zlatnik bizantskog cara Romana Argira III ,koji je vladao 1028-1034.godine. Novac je poznat pod nazivom solid ili histamenon ili romanatus (dolazi od careva imena- Roman). Nije bilo teško povezati podrijetlo ponuđenog novčića s jednim nama već poznatim nalazištem. Naime, u Drumu u zaseoku Ercega pronađena je ostava novca od 20-tak zlatnika ovog cara ,koje je pronašao Jozo Erceg 1936.godine prilikom ravnanja terena za gradnju kuće. Nažalost, nismo u mogućnosti ući u trag svim ovim vrijednim zlatnicima i saznati gdje se oni danas nalaze. Znamo za 3 primjerka u Franjevačkom samostanu u Sinju ( po zadnjim saznanjima od spomenuta tri sačuvan je samo jedan). Još jedan romanat iz te bogate postave čuva se u našem Zavičajnom muzeju. Pretpostavljam da je većina ostalih završila (prodana) Arheološkom muzeju u Splitu. Međutim, od 59 primjeraka zlatnika cara Argira, koji se nalaze u ovom splitskom muzeju ne spominje se nijedan iz Imotskog (Druma). Moguće da su se našli u kategoriji onih s naznakom nepoznato nalazište. Isto, možda je još koji sačuvan u Drumu ili u privatnim zbirkama? U takvom slučaju možemo se nadati da se još neki primjerci iz ove bogate ostave, kad-tad pojave na tržištu. Avers solida prikazuje Krista na tronu odjeven u tuniku ogrnut himationom (plaštem), u lijevoj pridržava Evanđelje. Uz rub je natpis grčkim pismom : Isus Krist kralj kraljeva. Revers prikazuje cara Argira koji u desnici drži kuglu s križem i Blaženu Djevicu, koja kruni cara. Tom simboličnom gestom potvrđuje njegovu zemaljsku vlast, uz Božju pomoć. Uz rub novčića je natpis: Milošću Blažene Djevice* Roman. Ono što je intrigantno u priči o romanatima i caru koji je vladao samo šest godina, unatoč tom kratkom razdoblju vladavine ostala je razmjerno velika količina njegova novca nanašem tlu. Posebno zanimljivo su brojni nalazi skupnog novca u Dalmaciji, osobito u zagorskom dijelu i u Hercegovini. Nalaza ovog novca je znatno više nego za nekih njegovih prethodnika, kao careva Bazilija II i Konstantina VIII, čije je suvladarstvo potrajalo punih pedeset godina. Novac proizišao iz kovnica spomenutih vladara, a koji je nađen na našem tlu iznosi jedva desetak primjeraka od kojih je opet pola izgubljeno. Ova nelogičnost je upravo bila povod za mnoga nagađanja i zanimljive priče koje su se raspredale oko Argirova novca. Zanimljiva je priča o brodolomu i havariji bizantinskog broda s teretom koji su činili desecikentenarija (svaki je sadržavao po 33 kg zlata u kovanicama ), a koji je dospio na našu stranu obale, točnije južno od Dubrovnika. U povijesnim izvorima zabilježen je jedan ovakav brodolom , čiji plijen je dospio u ruke dukljanskog kneza Vojislava Stefana, zbog čega ga je car pozvao da vrati oduzeti novac ,te da svojom krivnjom ne bude povod ratu. Malo je vjerojatno da je taj novac dospio do nas i da se može povezati s nalazištima na našem tlu.Tragajući za drugim relevantnim povijesnim podacima o događajima koji su se odigrali u prvoj četvrtini 11 st. a koji bi se mogli dati odgovor na ovu dilemu. Povjesničari su izdvojili jedan, koji se čini posebno zanimljiv, te bi mogao biti odgovor na ovo pitanje. Hrvatska država na čelu s Krešimirom III i njegovim nasljednikom sinom Stjepanom (Argirovi suvremenici) nastoje u okrilje Hrvatske države privesti neke priobalne gradove koji su odbijali priznati njihovu vlast. Gradovi su kalkulirali komu će se prikloniti, te su birali između Venecije, Hrvatske i Bizanta. Ovi gradovi su nastojali priskrbiti što veću autonomiju za sebei zadržati što veću neovisnost od gospodara. Tako se spominje zadarski arhont –član gradske uprave-Grgur Dobronja koji je odlučio otputovati u Carigrad s posebnom misijom da se pokloni novo izabranom caru-Argiru u znak priznavanja njegove vlasti od nekih dalmatinskih gradova (Split, Trogir, Zadar, Osor i dr.). Dobronja je bio svjestan da zbog udaljenosti prijestolnice u Carigradu, autonomija njihovih gradova biti će zagarantirana , a eventualno carevo uplitanje u gradsku upravu bit će neznatno. Prema pisanim dokumentima Dobronja je dvaput putovao u Carigrad iskazivati vjernost caru i oba puta se vraćao s bogatim carskim darovima-novcem. Kako je Argir ubrzo stradao nasilnom smrću (dala ga je ubiti vlastita žena Zoe, inače kći Konstantina VIII, uz čiju pomoć je Argir i došao na vlast). Carica je na prijestolje dovela svog trećeg muža Mihajla Paflagonca. To je bio dobar razlog da Grgur Dobronja ponovno krene na put u Carigrad. Međutim sada je situacija bila izmijenjena, novi car nije bio naklonjen Dobronji, dapače dao ga je uhititi ,te je bio bačen u tamnicu, ondje je na kraju i umro. Bez obzira na Dobronjinu sudbinu on je za svojih ranijih uspješnih misija u Carigrad donio u Dalmaciju, osobito Zadar veliku količinu novca, koji je bio značajan poticaj raznim djelatnostima, u prvom redu dolazi do procvata dalmatinskog graditeljstva, osobito gradnje crkava, skulptura u okviru crkvenog namještaja ( ciborija, oltarskih ograda, kapitela isl.) ,koja postiže vrhunac umjetničkog ostvarenja kroz pleternu ornamentiku i reljefnu skulpturu, koja po umjetničkoj vrijednosti nadmašuje Europsku tog vremena, a sve potpomognuto najvjerojatnije Argirovim novcem. Hrvatski vladari nisu kovali vlastiti novac, nisu imali ni vlastite kovnice, a ni rudnike plemenitih kovina, tako da je Argirov novac ostao u opticaju na prostoru starohrvatske države cijelo 11. i 12. st., kao glavno platežno sredstvo u razmjeni roba i dobara. Međutim, i dalje ostaje enigma zašto je i iz kojih razloga ovaj car pomagao razvitku dalmatinskih gradova, zahvaljujući čijoj bogatoj donaciji je cijelo jedno razdoblje obilježeno plodnim graditeljstvom i likovnim stvaralaštvom. Također još uvijek nemamo odgovor zašto se najviše tog novca našlo upravo na prostoru zagorskog dijela Dalmacije i Hercegovine, uz brojne pojedinačne nalaze tu se našlo najviše ostava s Argirovim zlatnicima. Kod Mostara najveća ostava u Drežnici s čak 300 primjeraka zlatnika, Ljubuški-Klobuk- 23 , Vitina – 6, Imotski-Drum 15-20, (prema A. Ujeviću 20 primjeraka), Muć-18, Trilj- 8 primjeraka, (ove brojke minimalno variraju kod različitih autora). Brojni su još pojedinačni nalazi, koji se ovdje ne navode.
Emilija Dunda (21.05.1921.-18.03.2021.), posljednja od sestara Dunda, kroničarka i posljednje stoljeće sudionica života grada Imotskoga umrla je 18.03.2021. godine. Emilija i njena sestra Milena bile su omiljene kazivačice poznatih i nepoznatih činjenica iz povijesti Imotskoga, o gotovo zaboravljenim imotskim običajima, zapravo jedine osobe u Imotskom koje su imale dar prenošenja tog znanja. Emilija koja je nadživjela svu braću i sestre bila je istinska čuvarica uspomena i dobri duh Imotskog, sve je znala i rado dijelila stare, a ponekad i pikantne priče nama mlađoj generaciji. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljene imotske tradicije vezane uz svakodnevni život ali i uz prigodne datume, Pokladni utorak, Veliki tjedan, Cvjetnicu, Uskrs, Tijelovo, Sve svete, Dušni dan, Badnjak, Božić. Emilija Dunda je sa sestrom Ćelom prije II svjetskog rata sve do kraja 1960.-ih radila cvijeće od krep papira za vjenčanja, sprovode i druge prigode jer ljudi nisu imali mogućnosti kao ni novca za kupovinu svježeg cvijeća. Poslije su vrijedne ruke sestara Dunda nastavile izrađivati aranžmane od svježeg cvijeća. Boris Pervan u “Sjećanjima na imotske sride” piše:”Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”. Emilijini roditelji su Petar Pjero Dunda i Klotilda Matilda Vicić, roditelji devetoro djece. Emilijinih osmoro braće i sestara su: Ana (1910.-2000.), Ivo (1912.), Radivoj (1919.-1943.), Mira (1920.-1990.), Celestina Ćela (1923.-2001.), Milena (1925.-2019.), Tonći (1927.) i Sveto (1930.-2018). Sa odlaskom vitalne stogodišnje Emilije, zadnjom od Dundih zauvijek je otišao i jedan dio starog Imotskog u povijest.Draga Emilija počivaj u miru Božjem u svom Imotskom koji si toliko voljela!Anamaria Marušić TonkovićNa fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Emilijini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te s lijeva sedmoro braće i sestara osim Svete: najstarija Ana, u majčinu naručju Milena, ispred majke Emilija, u očevu naručju Tonći, Ivo, ispred njega Ćela, Mira i Radivoj.
Ivan Krištić Gajtan, sin Stipana i Anđe, nesuđeni fra Gajetan rođen je 22. srpnja 1888. godine u Podbablju, a umro je 19. prosinca 1963. godine u rodnom zaselku Hršćevani i otišao u legendu. Imotska krajina sredinom prošlog stoljeća poznavala je ljude na granici legende i zbilje, poput Marijana (Jurišića) iz Vira, Mate (Solde) Starinskog, Ivana Krištića Gajtana, za kojega se pričalo da je uzeo redovničko ime fra Gajetan, a onda je, zbog psihičkih smetnji, napustio škole i postao pučki apostol. Gajtan je bio boem, dobričina, redoviti posjetitelj svih derneka, na kojima bi obvezno održao i pokoji govor. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća svake srijede u Imotskom bi razgovarao sa spomenikom partizanki Vidi, kojoj je nagovještavao njezin brzi odlazak dobacivajući “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”, i još za njegova života taj je ružni spomenik maknut s trga. Gajtana, u narodu popularnog starca iz Hršćevana premlatio je jedan milicionar te je od posljedica batina ubrzo umro. Gajtan je platio glavom običaj da kao “narodna luda” govori upravo ono, što narod misli. A svakome tko postane živom legendom pripisuju mnoge zgode koje možda i nisu istinite. Tako i o Gajtanu pričaju kako je odgovarajući misu ponavljao i fratrove psovke, kako je ‘lizao oko Vide počinjući uvijek riječima: ,,Seko Vido, ne želin ti zla koli’ seki Ani, ali odnit će i tebe đava…” Pričaju tako da je nakon svjetskog rata Gajtan poručio graditeljima novog kamenog mosta preko Vrljike: ,,Pametno ste učinili što ga premošćujete poprijeko, s jedne na drugu obalu, a da ste krenili uzvodno, nikad taki most ne bi napravili!” O njegovim neobičnim besjedama, govorima i dogodovštinama pisalo je dvadesetak imotskih pisaca, publicista i kroničara (Dinko Štambak. fra Vjeko Vrčić, Ivan Raos, Anka Petričević, Petar Gudelj, Mladen Kljenak…). Dinko Štmbak u “Priči o Gajtanu” piše; “Ponekad bi se zaustavio pred radnjom, pred ćepenkom na kom je uvijek netko sjedio, slavni Gajtan, Gajtan Krištić, rod, mnim, mom splitskom učitelju. Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štektanje. “Prispio je Gajtan”, govorilo se po mjestu, govorkalo pred školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg planinskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske……Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. “Rode moj!”, izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom, nauko, jer “prispio je putnik sa brda sa planine” (naša pjesma i igra). Rekoh da je Gajtan zastajkivao i pred stričevom postolarijom, nikada nije sjedao na kameni ćepenak, zaurlao bi, lupnuo štapinom o zemlju, zatim, najprije iz tihana, zapjevao bi kratki odlomčić iz evangjelja po Matiju, početak na latinskom, nastavak na hrvatskom, a tada mu je glas zaista prelazio u vučje zavijanje. Zatim se smijao, cerekao, plakao, lelekao, ljubio svoju kvrgavu štapinu, bacao se na koljena, cjelivao zemlju, blagosiljao štapom postolare, prolaznike praveći štapom znak križa, a onda je iznosio svoje planinske doživljaje….”
Cvite moj iz kamena što niče, grade voljeni đardinima nađinđani. Jezera ti oči bistre, ljepotane srca moga, svaki otkucaj slika Imotskoga. Ulice pod feralima, skalinade burom pometene, rosom umivene, na jezeru kolo smiono, kolo vilinsko. Svega u tebi, ali tvoji đardini trag u meni ostaviše. Lipota sto u sanjarenje ušuškava. Đardin. Ispod Općine i Suda, nama pred vrtićem Đardin. Zelen u svim nijansama. Miris borova k nebu ustremljenih, krošnjih prepletenih, ptičjim gnijezdima ukrašenih. Sunce se ogleda na šimširima, škripave staze *pržine* pod nogama. Odrastanje u raju. Darivao si nas nesebično ciklamama,ljubičicama i narcisima, Znali smo, zima odlazi, snijeg kopni, proljeće se došuljalo do stare šljive nakićene pupovima nabubrenim pred prasak mirisnih cvjetova. Cvala je stara jabukamedna ploda, Teta Anka (Bunčić) će nas osladiti štrudelom kakav nećemo nikada više zagristi. A džem od šljiva u knedle će umotati, čovječuljci će se “obrzdaviti” prstiće licnuti i sramežljivospustiti glavice kad vide ono mahanje glavom lijevo desno teta.Naš Đardin sočnim voćem obilovao, darivao, a mi ga pazili ko majka novorođenče. Cijeli jedan kut bio je prekriven čuvarkućama i u sredini zelene prostirke, zerzdelija. Perunike podno zida Općine neumorno su cvale tiskajući tulipane crvene poput teta Marijine (Carić) šminke na usnama. Predraga naša teta Marženka. Kao nestvarna. Najljepša vila iz naše bajke koju smo živjeli istinski upijajući sva nova saznanja i spoznanja. Uljudno ponašanje, damsko sjedenje, pribor za jelo vam je produžena ruka i bum, eksplozija smijeha, nismo razumjeli. Zbog nje smo zavoljeli Poštarevu bajku. Ona je bila naša junakinja Marženka; Lice ukrašeno madežom kojeg je iscrtavala, nekada ugašenom šibicom. Povela bi nas u Đardin, posjedali bi Tintilinići gurajući se što bliže njenom krilu i pitala bi:Što vam kažu jorgovani? A oni, oplavljeni miomirisnim piramidama rozih cvjetova, sa sramežljivo provirenim zelenim listićima su radosno poručivali: Bliži se Prvi maj, pripreme za novu predstavu, koja će sigurno napuniti kino u Ligutića ulici. Mi na pozornici, a teta Marija iz poda šapuće manje hrabrima,Kino uvijek prepuno, a glumci ponosni na svoje umijeće. Đardinu i njegovim stanovnicima u čast, nizale se predstave i kostimi Patuljci ……mi radimo, mi sadimo, mi čuvamo, mi volimo Đardin naš. Gljivice ko poslije kiše, ponosnih klobuka, rasipaju se ispod stabla, plešu i pjevaju zvonko. Vile, kralj, kraljica, kraljevna i netko je iskamčio biciklo, zaslužno, briljantan glumac. Leptirići. Bilo ih je u Đardinu svih boja i veličina, al na pozornici se grleno orilo: Leptiriću, šareniću, odi k meni amo,Evo jedan crven cvjetak, pomiriši samo.Kostimografija vrhunska iz škara i mašine teta Marije (Markotine)Probe u kući, cvileće drvene skale i miris bublica iz pekare u Radovića kući. Pamtim je kao blago lice zagonetna osmijeha. Osobu savršenog umijeća u izradi kostima, a nama je davalaostatke tkanine i od toga smo sa njom šivali lutkice, haljinice i prekrivače za kolica, što bijahu kutije iz Mate Bate. Poznato aa. Kako zaboraviti te opojne nektare sjećanja. Đirane Đardina ukontrastu sa šimširima koji su bili naš labirint pravolinijskih stazica, rojeve leptira u vratolomnom letu obrušavanja na Pasji trn u cvatu. Vrijedne pčele s nogama punim peluda i onaj prvi susret s lastama. Općinska nastrešnica bijaše cijeli lastavičiji grad. Cvrkutale su neumorno. Oko tobogana bijaše more tratinčica i mnoge su platile glavom na hoće, neće ili voli, ne voli. Preko noći bi se jedan dio Đardina presvukao u crvene kapice, a onda su cvijetovi maka u našim ručicama postajali kinezi, a tratinčice lančići i narukvice.Tamo na proširenju pred stepenicama za ulaz u vrtić naučili smo prva slova. Krede u bojama i beton sa ugraviranom cingarelom, a oko nje švrakopisa svakojakih i jakih poruka poput: On i ona zaljubljeni par, ha ha ha. Bili smo napredna djeca i preslikači ponašanja starijih iz ulice. Pošla majka s kolodvora i eci peci pec, pa trk trk u portune.Danas nema Đardina: Sniva pod “asvaltom”, sa nevjerojatno precizno iscrtanim linijama parkirnih mjesta. Današnji labirint, nimalo zelen, još manje mirisan, po najmanje lijep. Zato nama na sjećanje, a nekima na podsjećanje. Može ptić iz gnijezda ma će uvijek znati kako je mirisalo.
P.S.Ooooo vratite mom Gradu blještavost,
Jer Sunce je
Podarite mu Gaj, Đardine, vrtove,
Jer vrijeme je
Sačuvajte mu dušu
Bezvremena je.
Mercedes Ceda Marinković
Na 1. fotografiji mali vrtićki leptiri, stoje s desna: Marijana Rebić, Alma Gudelj, Jelena Vučković i Mercedes Brekalo. Na 2. fotografiji iz arhive obitelji Tonković stoje djeca iz vrtića te daci I i Ii razreda snimljeni ispred danas zapuštene zgrade škole u Rišćanskom selu 1960. godine. U bijeloj majici stoji treći lijevo Joško Tonković, a do njega je Dinko Franceschi.
