IMOTSKI GAJ

Vrijeme je u kojem nas priroda velikodušno dariva podastirući nam nebrojene nijanse zelene boje, urešene šarenim cvijećem svih oblika i koloritom koji nas ljepotom raspamećuje. Mirisi raskoši plove povjetarcima mameći sve pčele k nektaru koji život znači. Rekoše nam kako posudismo čarobnu kuglu Zemaljsku od budućih generacija. Mi je preotesmo. Gea se buni, samo da se ne strese. Okrenimo se i upijmo sve ljepote krajolika s kojim liježemo, dok ga Mjesec srebrom kupa, lijepa su naša praskozorja, dok se u istoj toj ljepoti budimo. Sjetih se proljeća i perivoja moga grada. Vidjeh Gaj. Naš Gaj, moj Gaj. Čudesno prelijep. Svakim našim uranjanjem u njegove čari otkrivali smo kako je drugačiji, osebujniji, zeleniji, rascvjetaniji…..S asfalta pružila se makadamska cesta vijugajući podno bujnih borovih krošnji. Na njoj nekoliko plitkih terasica s drvenim klupama, a na njima uvijek netko. Stari da se odmore, mladi da se porazgovore, a najmlađi da arije udahnu nakon cingarele, štapom ucrtane u prašini na cesti. Gaj je bio cilj svake šetnje jednako kako je i svaka šetnja bila s ciljem. U njemu smo brali pinjole, sakupljali šiške za školske peći, čistili borov prelac , vraćali mu se šetnjama i gotovo cjelodnevnim izletima u dane vikenda. To su bili piknici što te počaste slatkim umorom. Veliko igralište u srcu Gaja, čiji bi južni zid tih dana trpio težinu svih jakni i đempera dok su se vlasnici u grupama takmičili. Tko će bolje, a tko brže. Igrao se nogomet, graničar, grleno je bilo¨¨Pošla majka s kolodvora…..A tek koje muke Tantalove bijaše naći one koji se posakrivaše u prostranstvu Gaja nakon one¨ Eci peci, pec…Nekoliko skala po sredini igrališta vodilo je u famozni Napretkov restoran. Okrugli stolovi, a oko njih naši stari. Miris pečenja i onih gulozih bokuna sa roštilja, namirisali su zrak. Pečene paprike sa previše luka okupane u ulju i kvasini tjerali su pogled na na sendviće. Polumjesec i pletenica, prerezani pa napunjeni pečenim kobasicama, čevapčićima ili moj omiljeni sendvič s mortadelom. Još i danas čeznem za onim okusom imirisom koji je nadaleko otkrivao što je unutar kruha. Danas ni kruh nema onaj okus, plastificirana “gumeleza” kao i mortadela. Zaglušujući zvuk proizvele bi žičane gajbe s praznim bocama kokte. Veliki mašteli puni komada leda bili su popunjeni pivom, vinom i bocama soda –vode. Uživalo se, družilo, smijeh je zatomljavao žamor. Vijugavo među stolovima, svako malo Šime žonglira sa pet, šest punih pijata u rukama. Posebno je bio brz kada bi koje dijete poželjelo sladoled iz cilindrična lonca poklopljena komadom daske. Nekako se živjelo za te odlaske u naš park. ,Često su tamo i naši glazbari održavali koncerte. Čini mi se cijeli grad je bio u Gaju, našoj ljetnoj pozornici gdje borovi nebu hrle, a cvrčci neumorno pjevaju ode rajskoj grudi božanskih perivoja. Mnogi bi se povukli na deke u hladovinu. Mi bi čitali kultni Plavi vjesnik i legendarnog Švrću dok se ne bi začula muzika sa okruglog podija u kutu restorana. Svi bi poskakali, a mi bi kao omađijani gledaliplesače pokušavajući iskopirati korake valcera, tanga, polke i kvadrilje. Normalno, s malo ili nimalo uspjeha. Svakako mnogi smo u Gaju napravili prve plesne korake, a usavršili se na jezeru uMare. Odšetali bi i do fontane koja je kroz cijev zabodenu u hrpu kamena šikljala vodu visoko u zrak. Okrugli betonski bazen obgrljen mahovinom i ponekom paprati počesto je poslužio za osvježenje. Krunski dragulj Gaja bijaše botanički vrt. Na ulazu dva kamena stupa sa betonskim vazama u kojima su se tiskale čuvarkuce. Pješčane staze, umirujući drvored čempresa, aleja botaničkekolekcije. Versajske kaskade prepune truda koji se okitio blaženstvom i ljepotom. Stotine biljki je raslo u njemu i sve su bile uronjene u nezaboravan, reski miris našega vriska. Tamo smo hodočastili i školskim izletima. Čini mi se da su mnogi Varušani tamo doživjeli ljubav na prvi pogled, omađijani izgledom vrta i predivnim primjercima cvjetnica. Nigdje kao tamo ne pjevaju frzelini, streloviti su nadleti orla i zlokobni kružni letovi jastrebova. Šuma bi utihnula, a onda bi se opet nebom razlio cvrkut ptica. Nestvaran je bio i zvuk vjetra kada bi se provlačio kroz borove grane i tupi udarci raspucalih šiški o kamenje. Neopisivo i mistično. Tamo negdje pod borovima možda su i sada poplavile ljubičice ,a put Borka okitio žuti jaglac. Da li sada tamo suri orao gnijezdo vije ili…….

.Danas sjećanje moje zbori, nema više toga Gaja u Gradu na Gori

Mercedes Ceda Marinković- “Cvit u kamenu”