Antonia Tonća (1885.-1969) i dr Antun Mladinov (1866.-1925.) snimljeni 1920. godine u Splitu vjenčali su se na današnji dan, 05. rujna prije 118 godina u Imotskom. U nastavku se daje dio teksta “Dr Mirko Mladinov”, sage o obitelji Mladinov autorice Nataše Blagaić objavljen u šoltanskom časopisu “Bašćina” broj 29/2020. Dr Ante Mladinov rodio se 1866. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu 1893. godine, iste godine kad i brat mu dr Josip Mladinov promoviran u liječnika. Braća dr. Ante i dr. Josip su 1893. godine među potpisnicima izjave hrvatske sveučilišne mladeži u Grazu Za hrvatsko državno i narodno pravo. Dr. Josip nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, a nakon Šolte premješten je za općinskog liječnika u Vodice. Na Šolti ga 1896. smjenjuje njegov brat, dr. Antun. Iz Vodica dr. Josipa je put odveo u Imotski kojega je toliko zavolio da se tamo trajno nastanio, organizirao zdravstvenu djelatnost te u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu krasnu kuću. U to vrijeme dr. Josip bio je i Načelnik općine Šolta iako je živio u Imotskom. Kako su braća bila jako povezana Ante je odlazio u posjet bratu u Imotski te ga je Josip upoznao sa svojim kolegom i političkim istomišljenikom dr. Augustinom Bitangom kao i njegovom obitelji. Ante se zaljubio u jednu od pet kćeriju Mariette i dr Augustina Bitange, Antoniju Tonću, a ljubav je okrunjena 05. rujna 1903. godine raskošnim vjenčanjem u Imotskom na kojem su bili angažirani dvojica kuhara iz Beča koji su u Imotskom proveli mjesec dana pripremajući razne delicije. Nakon vjenčanja Tonća i dr. Ante odlaze živjeli na Šoltu jer je nakon odlaska dr. Josipa sa Šolte u Imotski krajem devedesetih godina XIX st. Ante nastavio raditi na Šolti kao liječnik te voditi računa o poslovima oko imanja. Dr Ante je 1903. godine član upravnog odbora prve liječničke komore u Dalmaciji, a zajedno sa bratom dr Josipom redoviti je član Hrvatskog starinarskog društva sa intelektualnom elitom sa područja čitave monarhije. Djeca Tonće i dr. Ante Mladinova: kći Marija (1905.-1989.), udala se 1931. za dr. Vjekoslava Meichsnera 1901.-1981.), pravnika i financijskog stručnjaka. Njegov otac Vjekoslav pl. Meichsner bio je jedan od najvećih umova XIX. stoljeća. Između ostalog izgradio je hidroelektranu Krka 1895.godine koja je u rad puštena samo dva dana nakon svjetski najpoznatije hidroelektrane na slapovima Nijagare. Sinovi dr. Uroš (1910.-1996.) i ing. Dušan (1908.-2000.), dr Uroš, rođen u Grohotama, neženja, jedan od osnivača zaraznog odjela splitske bolnice, specijalist za zarazne bolesti, jedan od osnivača JK Labud a zajedno sa bratom Dušanom sudionik prve Mrdujske regate 1927. Dušan, također rođen u Grohotama, rudarski inžinjer, vrlo aktivan u društveno političkom životu tadašnje Hrvatske, glavni nadzorni inžinjer Dalmatinske industrije cementa, predsjednik Društva inžinjera i tehničara, predsjednik Savjeta za privredu NO kotara Split, narodni poslanik u Vijeću proizvođača sabora Narodne Republike Hrvatske. Oženio je Silvanu Morpurgo iz poznate splitske, židovske obitelji (brat Silvaninog djeda bio je Vid Morpurgo, poznati hrvatski nakladnik, knjižničar i političar, a Silvanina sestra Tina, splitska slikarica, ubijena u masovnim progonima Židova u II. svjetskom ratu.). Kada je 1911. umro poznati splitski gradonačelnik dr. Vicko Mihaljević koji je bio inspiracija Smojinom doturu Vici iz kultne serije Velo Misto, njegovu kuću, na obali Marjana u Velom Varošu kupio je dr. Ante Mladinov. Nakon smrti dr Ante kuća je 1931. godine prodana Jugoslavenskom hotelskom a.d. te je na tom mjestu izgrađen hotel Ambasador. Obitelj Mladinov seli sa Šolte u Split 1913. godine jer je te godine dr. Ante bio izabran u Splitsko općinsko vijeće, a iste godine je i ravnateljem splitske bolnice do 1914. godine kada postaje privatni liječnik. Dr Ante je od 1923. do svoje smrti 1925. godine bio predsjednik Slobodne organizacije liječnika za Dalmaciju. Volio je život, volio dobro jesti i piti, obilno se znojio pa je ljeti nekoliko puta dnevno mijenjao svilena odijela. U kući se govorilo talijanski iako je dr. Ante Šoltanin, a Tonća Imoćanka. U tom razdoblju dosta ulaže u razna poduzeća ali ulaganja propadaju, naročito u rudnike u Rusiji nakon ruske revolucije. I krupan stas i propala ulaganja kumovali su visokom tlaku kojeg je dr. Ante liječio pijavicama, međutim umire od upale pluća 1925. godine, a iza sebe ostavlja suprugu Tonći i troje djece u dosta teškoj materijalnoj situaciji. Pokopan je na Sustipanu u obiteljskoj grobnici uz majku Filomenu Mladinov rođ. Bezić koja je umrla samo godinu dana ranije i brata dr Josipa Mladinova umrlog 1916. godine. (Antina i Josipova majka Filomena je nakon smrti supruga Damjana imanjem na Šolti upravljala sama i to bolje nego muškarac. Pamte da je jahala konja, sa dva pištolja zataknuta za pojasom, obilazeći imanje i nadgledajući radove. Bila je vrlo nezavisna i zvali su je Teuta po ilirskoj kraljici za koju legenda kaže da je svoje dvore imala i na Šolti. Kupovala je nekretnine i od težaka ostvarivala prihode. Voljela je putovati i obišla je tada poznate gradove carske Austrije).Potomci su grobnu ploču i posmrtne ostatke dr. Ante i njegove majke Filomene, u vrijeme sramotne devastacije starog Sustipanskog groblja prije više od pola stoljeća premjestili na splitsko groblje Lovrinac gdje je 1969. pokopana i njegova supruga Tonća.

Fotografija u arhivi Siniše Meischnera

Žarko Domljan sa ocem Lujom ispred kojeg stoji, bratom Zlatkom i sestrom Majom na splitskom kupalištu Bačvice u srpnju 1937. godine. Dr Žarko Domljan, povjesničar umjetnosti, leksikograf, političar te prvi predsjednik Sabora Republike Hrvatske rodio se u Imotskom na današnji dan, 14. rujna 1932. godine, a umro je u Zagrebu 5. rujna 2020. godine. Žarkov otac dr. Lujo Domljan (1896.-1982.), rođen je u Poljicima, a majka Katica Pavišić (1908.-1999.) rođena je u Sinju. Katica je kći Imoćanke Marije Vučemilović (1881.-1961.), kćeri Blaža i Andrije Andre Pavišića (1874.-1953.). Andrija je sin Tonija Pavišić (l839-l914) i Petronile Dražoević-Jelić (l842.-.l922.), koja je u brak donijela staro hrvatsko plemstvo i grb. Katica i dr Lujo Domljan uz Žarka imali su još troje djece, dr Zlatka (1931.-2010.) oženjenog za Milenu Paskaš, Mariju Maju (1934.) udanu za Antuna Tonija Vitturi i Kseniju (1938.) udanu za Ivicu Urličića. Dr Žarko Domljan ženio se dva puta i to Marijanom Gavrilović i glumicom Ivom Marjanović. Sa prvom suprugom Marijanom Gavrilović ima kći Dašku (1961.) udanu za dr Tomu Luetića (1959.). U nastavku se daje dio teksta “O rodu Domljanovih”, autora dr Žarka Domljana:”Obitelj Domljan živjela je u Poljicima, u građevnom sklopu koji je do danas ostao sačuvan u originalnom stanju i predstavlja jedan od najljepših primjera ruralne arhitekture u imotskom kraju….Moj djed Petar Domljan bio je bogat i ugledan seljak, naslijedio je cijelo imanje Domljanovih, jer njegov jedini stric Martin nije imao djece, a on je opet bio jedinac u oca, uz dvije sestre koje su se udale u druge rodove (Mara u Maršića, a Joza u Zujića)……Djed Petar Domljan sagradio je 1894. uz cestu od Poljica prema Zagvozdu zavjetnu crkvicu sv. Ane kao zahvalu što mu se nakon petero kćeri rodio sin Petar (1893.). Crkvica se nalazi na lijepom položaju iznad Poljica, građena je od fino klesanog kamena i na njoj je sa stražnje strane natpis: IZ ZAVITA ZGRADIJO PETAR DOMLJAN, a s prednje je strane uklesana godina 1894…..Djed je svojim sinovima namijenio gospodsku budućnost. Za starijeg sina Petra sagradio je oko 1910. u Poljicima kamenu školu, koja se i danas zove “Domljanova škola” (u njoj je stric Petar 1912. započeo svoju učiteljsku karijeru; škola je inače u Poljicima postojala od 1876, najprije u kući Žarković, a zatim u kući Zujić), a za našega oca 1931/32. lijepu kamenu vilu u Imotskom. Za njega se govorilo da nikada nije uzeo motiku u ruke, što vjerovatno nije sasvim točno, ali je znak da je bio cijenjen i da je sebi mogao priuštiti najamne radnike. Bio je glavar sela i općinski vijećnik u Imotskom, što je značilo da je imao političke veze i utjecaj koji je nadilazio okvire jednog malog i zabitnog sela u Imotskoj krajini. Zagrebački list Obzor prenosi 1896. iz Narodnoga lista vijest da su Poljičani, nanajavu da ih zbog lošega zdravlja napušta njihov svećenik glagoljaš, uputili pismo biskupu s molbom “…da nam ovu našu svetinju (misli se na glagoljicu) uzčuvate, da nas ovoga lipoga dara kojim sveta crkva usreći naš hrvatski narod nelišite… Slijedi potpis Petra Domljana imućna i vrlo oštroumna mješčanina iopćinskog vijećnika uz još 145 potpisa i 259 križa”, dakle preko 400 molitelja, što je kako tvrdi Narodni list bio pravi plebiscit, jer su Poljica tada imala 250 dimova, odnosno kućanstava (vijest je reproducirana u Vjesniku od 11.02.1996). Petar Domljan poudavao je svojih petero kćeri (Maricu za Gudelja, zvanogTarlakić, u Poljica, Peru za Picukarića i Anu za Milasa u Kamenmost, Ružu za Luetića u Župu, a Milu za Juginovića u Omiš), starijega sina Petra je školovao za učitelja, a mlađega, moga oca Luju je namjeravao ostaviti na selu da vodi imanje. Ali bistri i promoćurni Lujo nije bio s time zadovoljan i po vlastitome pričanju jednoga je dana naprosto pobjegao od kuće u Split, jer se i on želio školovati a ne ostati na selu….Djed Petar je iznad svega želio da njegov sin postane kotarski liječnik u Imotskom, jer je u tome vidio vrhunac karijere i uspjeha za svoga sina, a dakako i za sebe. Da ga za to pridobije, čini se da je djed Petar dotad najdublje posegnuo u kesu i obećao sinu u Imotskome sagraditi kuću. Kuća dr. Domljana na dnu Pazara od bijeloga klesanog kamena s lukovima u prizemlju, okružena lijepim vrtom i danas je najljepša kuća u Imotskome, pred kojom svaki posjetilac zastane. U doba moje mladosti, nad lukovima koji su nosili terasu nadvijala se glicinija koja je svojim svijetloplavim grozdovima davala ovoj kući neku poetičnost, koja nije bila uobičajena u imotskome kraju. Nije mi poznato koliko dugo je kuća građena, tko je bio projektant, ali morao je to biti netko iz mediteranskog podneblja, a niti koliko je koštala, ali znam da je djed kao brižan gospodar bdio svakodnevno nad gradnjom, nadzirao majstore i jednoga toplog srpanjskog dana 1932, dva mjeseca prije moga rođenja, zaspao od umora na hrpi vlažnog pijeska na gradilištu i tako zaradio upalu pluća od koje je umro ne dočekavši završetak gradnje…. Dok se kuća gradila mi smo stanovali stotinjak metara niže u kući Lazara Tadića oko koje je zavijala cesta i tu smo, kao što pokazuju stare fotografije, rođeni moj brat Zlatko i ja, a čini se da smo u kući Tadić ostali barem još godinu dana, tako da smo u novu kuću uselili vjerovatno tek 1933. godine, a najkasnije u proljeće l934. godine. Petrova udovica, baba Ujevuša, ostala je živjeti s nama, a otac se brinuo i za udovicu svoga brata Petra, učiteljicu Jelku Kalafato koja je rodila kćerku Ljiljanu nakon muževe smrti i nije se više udavala. Tako je moj otac u svojoj trideset i petoj godini postao glava brojne obitelji s mnogim obavezama i velikom odgovornošću. Baba Mara je živjela s nama u kući sve do našega odlaska u Zagreb. Teško je podnijela kad je otac sa starijim bratom Zlatkom, da izbjegne sve češćem šikaniranju političkih neistomišljenika (ustaša), pobjegao u kolovozu 1942. u Zagreb. A kad smo sredinom prosinca iste godine i mi s mamom otišli za njima a ona ostala sama u kući, nakon par dana je umrla. Nije bila bolesna, kad smo nešto prije Božića primili vijest o smrti, znali smo da je umrla od tuge za nama……”

Fotografija i Rodoslov u arhivi Davorke Deur

Marija Radovinović, dipl. ing. agronomije (11.08.1929.-30.03.2009.) kao jednogodišnja djevojčica pri kupanju. Fotografija je snimljena 1930. godine u kući Radovinović u Imotskom i dugo godina korištena je kao reklama za dječji šampon.

Izvor: Obiteljska arhiva

U Modrom jezeru ljeta 1942. godine, omiljeno mjesto za grupnu snimku.. U grupi su s lijeva na desno: Vojo Vučemilović, Aco Grubišić, Mara Kusić, budući supružnici Ivo Penović i u crnom kostimu Zlata Ciciliani, u prugastom kostimu Mila Kusić te u lijevom uglu njena sestra, mala Boženka Kusić.

Fotografija u vlasništvu Roberta Paja

Nona Ana Nana Franceschi (1876.-1945.) sa svojim unucima, djecom sinova Tonija, Zane i Frane i kćeri Marije. U avliji kuće Radovinović u Imotskom 1945. godine s lijeva stoje mali Franceschi: prvopričesnica Ana Sela, Vjeko, u nonim naručju su Anka i Tonći, Maja i dvije prvopričesnice Mila i Anisja. Poviše none su dva mala Josipa, lijevo Jozo i desno Kiki, a između njih je najstarija unuka Zora Radovinović.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Blagdan sv. Petra i Pavla i imendan dr. Pave Radovinovića tradicionalno se slavio u kući Radovinović Jagul. Na feštama na dr Pavinom velikom imanju u Lugu, Jagulovim barama okupila bi se ne samo rodbina već i brojni prijatelji i drugi Imoćani. Janjce je pekao vjerni Ante Asanović iz Vinjana, a druge delicije su se danima pripremale pod budnim okom Marije, dr Pavine supruge. Gosti koji su dolazili na proslavu donijeli bi obično poznate imotske slastice, a jela su bila servirana u nekoliko slijedova na svečano postavljenom stolu u hladu starih murvi. Mi djeca fešti bi se posebno radovali jer je za nas to bio uzbudljiv dan prepun svakakvih događaja i zanimljivih ljudi koji su dr. Pavi dolazili čestitati imendan.Dr. Pave Radovinović na imanju u Lugu 1975. godine okružen djecom i unucima. S desna stoje: sin Jago sa suprugom Marom, zet Slavko Tonković i kći Anka, Švicarac Rheto i Ana Dunda koja je pomagala u pripremi jela. Sjede kći Zora sa kćeri Marijom i dr Pave. S desna u prvom redu su: kći Marija, unuci Tomo i Branko Radovinović te Mila, Anamaria i Pave Tonković.

Anamaria Marušić Tonković

Imotski, grupa mladih Imoćana u Modrom jezeru ljeta 1940. godine. U grupi je Vojo Vučuemilović podbočen rukom, Đulijo Ciciliani je lijevo na vrhu Katavića stine. Fotografija u arhivi Ace Grubišića