Žarko Domljan sa ocem Lujom ispred kojeg stoji, bratom Zlatkom i sestrom Majom na splitskom kupalištu Bačvice u srpnju 1937. godine. Dr Žarko Domljan, povjesničar umjetnosti, leksikograf, političar te prvi predsjednik Sabora Republike Hrvatske rodio se u Imotskom na današnji dan, 14. rujna 1932. godine, a umro je u Zagrebu 5. rujna 2020. godine. Žarkov otac dr. Lujo Domljan (1896.-1982.), rođen je u Poljicima, a majka Katica Pavišić (1908.-1999.) rođena je u Sinju. Katica je kći Imoćanke Marije Vučemilović (1881.-1961.), kćeri Blaža i Andrije Andre Pavišića (1874.-1953.). Andrija je sin Tonija Pavišić (l839-l914) i Petronile Dražoević-Jelić (l842.-.l922.), koja je u brak donijela staro hrvatsko plemstvo i grb. Katica i dr Lujo Domljan uz Žarka imali su još troje djece, dr Zlatka (1931.-2010.) oženjenog za Milenu Paskaš, Mariju Maju (1934.) udanu za Antuna Tonija Vitturi i Kseniju (1938.) udanu za Ivicu Urličića. Dr Žarko Domljan ženio se dva puta i to Marijanom Gavrilović i glumicom Ivom Marjanović. Sa prvom suprugom Marijanom Gavrilović ima kći Dašku (1961.) udanu za dr Tomu Luetića (1959.). U nastavku se daje dio teksta “O rodu Domljanovih”, autora dr Žarka Domljana:”Obitelj Domljan živjela je u Poljicima, u građevnom sklopu koji je do danas ostao sačuvan u originalnom stanju i predstavlja jedan od najljepših primjera ruralne arhitekture u imotskom kraju….Moj djed Petar Domljan bio je bogat i ugledan seljak, naslijedio je cijelo imanje Domljanovih, jer njegov jedini stric Martin nije imao djece, a on je opet bio jedinac u oca, uz dvije sestre koje su se udale u druge rodove (Mara u Maršića, a Joza u Zujića)……Djed Petar Domljan sagradio je 1894. uz cestu od Poljica prema Zagvozdu zavjetnu crkvicu sv. Ane kao zahvalu što mu se nakon petero kćeri rodio sin Petar (1893.). Crkvica se nalazi na lijepom položaju iznad Poljica, građena je od fino klesanog kamena i na njoj je sa stražnje strane natpis: IZ ZAVITA ZGRADIJO PETAR DOMLJAN, a s prednje je strane uklesana godina 1894…..Djed je svojim sinovima namijenio gospodsku budućnost. Za starijeg sina Petra sagradio je oko 1910. u Poljicima kamenu školu, koja se i danas zove “Domljanova škola” (u njoj je stric Petar 1912. započeo svoju učiteljsku karijeru; škola je inače u Poljicima postojala od 1876, najprije u kući Žarković, a zatim u kući Zujić), a za našega oca 1931/32. lijepu kamenu vilu u Imotskom. Za njega se govorilo da nikada nije uzeo motiku u ruke, što vjerovatno nije sasvim točno, ali je znak da je bio cijenjen i da je sebi mogao priuštiti najamne radnike. Bio je glavar sela i općinski vijećnik u Imotskom, što je značilo da je imao političke veze i utjecaj koji je nadilazio okvire jednog malog i zabitnog sela u Imotskoj krajini. Zagrebački list Obzor prenosi 1896. iz Narodnoga lista vijest da su Poljičani, nanajavu da ih zbog lošega zdravlja napušta njihov svećenik glagoljaš, uputili pismo biskupu s molbom “…da nam ovu našu svetinju (misli se na glagoljicu) uzčuvate, da nas ovoga lipoga dara kojim sveta crkva usreći naš hrvatski narod nelišite… Slijedi potpis Petra Domljana imućna i vrlo oštroumna mješčanina iopćinskog vijećnika uz još 145 potpisa i 259 križa”, dakle preko 400 molitelja, što je kako tvrdi Narodni list bio pravi plebiscit, jer su Poljica tada imala 250 dimova, odnosno kućanstava (vijest je reproducirana u Vjesniku od 11.02.1996). Petar Domljan poudavao je svojih petero kćeri (Maricu za Gudelja, zvanogTarlakić, u Poljica, Peru za Picukarića i Anu za Milasa u Kamenmost, Ružu za Luetića u Župu, a Milu za Juginovića u Omiš), starijega sina Petra je školovao za učitelja, a mlađega, moga oca Luju je namjeravao ostaviti na selu da vodi imanje. Ali bistri i promoćurni Lujo nije bio s time zadovoljan i po vlastitome pričanju jednoga je dana naprosto pobjegao od kuće u Split, jer se i on želio školovati a ne ostati na selu….Djed Petar je iznad svega želio da njegov sin postane kotarski liječnik u Imotskom, jer je u tome vidio vrhunac karijere i uspjeha za svoga sina, a dakako i za sebe. Da ga za to pridobije, čini se da je djed Petar dotad najdublje posegnuo u kesu i obećao sinu u Imotskome sagraditi kuću. Kuća dr. Domljana na dnu Pazara od bijeloga klesanog kamena s lukovima u prizemlju, okružena lijepim vrtom i danas je najljepša kuća u Imotskome, pred kojom svaki posjetilac zastane. U doba moje mladosti, nad lukovima koji su nosili terasu nadvijala se glicinija koja je svojim svijetloplavim grozdovima davala ovoj kući neku poetičnost, koja nije bila uobičajena u imotskome kraju. Nije mi poznato koliko dugo je kuća građena, tko je bio projektant, ali morao je to biti netko iz mediteranskog podneblja, a niti koliko je koštala, ali znam da je djed kao brižan gospodar bdio svakodnevno nad gradnjom, nadzirao majstore i jednoga toplog srpanjskog dana 1932, dva mjeseca prije moga rođenja, zaspao od umora na hrpi vlažnog pijeska na gradilištu i tako zaradio upalu pluća od koje je umro ne dočekavši završetak gradnje…. Dok se kuća gradila mi smo stanovali stotinjak metara niže u kući Lazara Tadića oko koje je zavijala cesta i tu smo, kao što pokazuju stare fotografije, rođeni moj brat Zlatko i ja, a čini se da smo u kući Tadić ostali barem još godinu dana, tako da smo u novu kuću uselili vjerovatno tek 1933. godine, a najkasnije u proljeće l934. godine. Petrova udovica, baba Ujevuša, ostala je živjeti s nama, a otac se brinuo i za udovicu svoga brata Petra, učiteljicu Jelku Kalafato koja je rodila kćerku Ljiljanu nakon muževe smrti i nije se više udavala. Tako je moj otac u svojoj trideset i petoj godini postao glava brojne obitelji s mnogim obavezama i velikom odgovornošću. Baba Mara je živjela s nama u kući sve do našega odlaska u Zagreb. Teško je podnijela kad je otac sa starijim bratom Zlatkom, da izbjegne sve češćem šikaniranju političkih neistomišljenika (ustaša), pobjegao u kolovozu 1942. u Zagreb. A kad smo sredinom prosinca iste godine i mi s mamom otišli za njima a ona ostala sama u kući, nakon par dana je umrla. Nije bila bolesna, kad smo nešto prije Božića primili vijest o smrti, znali smo da je umrla od tuge za nama……”

Fotografija i Rodoslov u arhivi Davorke Deur