Danas, kad još ni blizu nismo svjesni blagodati vode, pa ne razmišljamo dokle će ona natapati naš život na zemlji i ugađati nam, dobro je sjetiti se kako je bilo živjeti bez vodovoda i „špina“……
Kako je bilo živjeti s čatrnjama. Imotski je poznavao ljetne žege i bio „žedan kamen na studencu“ i pored vode svojih jezera i rijeke Vrljike koji su mu olakšavali dah. Sklanjao se u hlad debelih zidova svojih kamenih kuća i sjenu rijetkih stabala i borovih šumaraka. Pojavila bi se, doduše, usput, tu i tamo, kakva česma kroz koju bi se nekim prirodnim kanalima provukao mlaz vode pa su te česme bile značajna mjesta, da putnik namjernik s tog izvora napuni dlan i srkne koju dragocjenu kap. Baš u takvom kamenom gradu, gdje se za vodovod nije znalo do pedesetih godina dvadesetog stoljeća, bilo bi nezamislivo živjeti bez čatrnja. One su kroz dugu povijest potrebe za vodom, u životu ljudi imale veliku ulogu. Bile su to duboke, u zemlji iskopane i gustom kamenom gradnjom (kasnije cementom) obložene prostorije u koje se posebnim kanalima i žlijebom slijevala kišnica i tako stvarao rezervoar vode za piće i ostale potrebe. Pitkost i čistoća vode se, barem u imotskom kraju, osiguravala ubacivanjem unutra prirodnih pročiščivača; domaće ribe „gavice“, ponegdje i jegulje, a zatim se nakon nekog vremena „narodnom pameću“ procjenjivala njezina kakvoća. Za vađenje vode postojao je omanji metalni sić vezan lancem (sinđirom) koji se spuštao do vode i posebnim zamahom punio. Zvalo se to „zahvaćanje vode“ iz čatrnje, u narodu rečeno – zavaćanje. (Zavatider malo vode – govorio je narod). Sić je obično bio obješen unutar visoke kamene krune koja je opasavala čatrnju iznad zemlje, bila pokrivena metalnim poklopcem i nerijetko zaključavana katancem. Uz sić je čatrnja morala imati još jedan dodatak; grančik (ganač) – trokraku ili četverokraku metalnu hvataljku za nešto što bi kadikojim slučajem upalo u vodu, a to je najčešće bio sam sić, ako ispuzne sa sinđira (lanca) ili konopa za hvatanje vode. Čatrnje su se gradile obično izvan kuće, a u Imotskom je postojala praksa da se u „boljim“ kućama grade čatrnje i unutar zgrade pa im je često otvor bio u zidu zatvoren vratima i tako podsjećao na ormar. Čatrnje su imale mnoge obitelji u gradu i na selu. Bolje stojeće obitelji svoje su čatrnje izvana krunile boljim kamenom i i ukrašavale posebno klesanim nacrtom. Neki su ih koristili za hlađenje pića i lubenica, toliko je voda u njima bila hladna. Čatrnje na selu bile su, čini se, višenamjenske. Voda je služila za ljude i stoku i zalijevanje manjih nasada. Bilo je i situacija zajedničkog korištenja čatrnje s drugim obiteljima ili rođacima.Kad su poslije Drugog svjetskoga rata u gradu naseljavane zgrade bivših posjednika novim stanarima i obiteljima, život s čatrnjama se morao rješavati kompromisom i činilo se da nije bilo puno nerješivih problema oko korištenja čatrnja u samome gradu. No neke priče kazuju drukčije. A bilo je više priča i anegdota vezanih za čatrnje pa je zgodno ispričati neke od njih. Počet ću s nekad impozantnom Marčinom kućom u blizini crkve, koja i danas,makar u propadanju, plijeni svojim izgledom i veličinom. Bila je vlasništvo uglednog imotskog veterinara Mate i moje sjećanje na tu kuću seže u vrijeme poslije rata kada je u njoj živjelo sedam obitelji, među njima i obitelj moje prijateljice Katice Ostojić. Teško je bilo s vodom u tako gusto nastanjenoj kući, a imala je samo jednu čatrnju izvan same zgrade. Gazdarica, gospođa Katica Marče, dopuštala je svakoj obitelji po dva sića vode dnevno. A bila su u prizemlju samo dva kućna WC-a i voda je bila nasušna potreba. Stoga je trebalo tražiti i druge mogućnosti, posegnuti za vodom iz drugih čatrnja pa se Katičina mama Anka sjetila da ode zahvatiti malo vode iz obližnje crkovne čatrnje. Dogodio se ozbiljan problem jer je, kako se kasnije doznalo, netko zbog navodnog nesnosnog škripanja metalnog poklopca na fratarskoj čatrnji, zagadio vodu bacanjem unutra neke krepane životinje pa je moja prijateljica ubrzo oboljela od paratifusa i mjesec dana provela u splitskoj bolnici. Samostansku čatrnju je preuzela sanitarna inspekcija, a njezinoj je obitelji sada još više trebala čista voda. Obližnja Jagulova kuća, također nastanjena brojnim obiteljima, imala je čatrnju unutar zgrade, u zidu, zaključanu katancem pa je Katičina mama morala tražiti dozvolu za malo pitke vode. Jedna stanarka, imenom Vida, nije vidjela tuđi jad i nije dozvolila uzimanje vode iz njihove čatrnje, pa je Katičina mama, inače energična majka troje djece, uzela stvar u svoje ruke, razbila katanac pred očinjim vidom spomenute Vide, i uzela potrebnu vodu kako bi spasila obitelj od većeg problema. Druga priča vezana je za postupak punjenja čatrnje vinom što je u imotskoj Vinariji ponekad bila praksa u zbrinjavanju viškova. U Jagulovoj kući je, kako rekosmo, čatrnja ugrađena u zidu i dubokom hladu. Slučaj je htio da je u to vrijeme bila prazna i izvan upotrebe, a u imotskoj Vinariji je iz bogate berbe bilo viška vina koje je trebalo zbrinuti. Na Vinariji je radila inženjerka Marija Jagulova i na zamolbu svoga poslodavca dozvolila da se vino ulije u njihovu čatrnju. Jedna od stanarki Jagulove kuće, Mara, nova žena šjor Tonija Kuljiša nakon smrti njegove žene File, izgleda nije bila upućena u stvar pa se išla napiti vode iz kućne čatrnje. Potegla je dobar gutljaj. Kako je bila velika vjernica i svaki dan išla u crkvu, primijetilo se da posrće i ne može u crkvi naći svoj banak. To se stanje ponovilo par puta i izazvalo pitanja o čemu se radi, pa je ošamućena gđa Mara objasnila : “Evo, ljudi moji, dogodilo se čudo. Dosad bi iz čatrnje zaitila vodu i napila se, a sada je izgleda Isus vodu pritvorio u vino. Ili to meni Isus daje niki znak, ujmisusovo.“ Priče o zajedničkom korištenju čatrnja među obiteljima i susjedima znaju biti komične, a ponekad i ozbiljne. U ovu sam i sama bila umiješana kad su se vršile pripreme za moje vjenčanje 1965. godine. A te pripreme su se bitno razlikovale od današnjih. Važan dio posla bilo je dvomjesečno šivanje dote (rubenine) jer se posteljina, osim metraže, kao ni štramci, nisu mogli kupiti kao danas. Stoga je bila angažirana vrsna švelja i vezilja gđa Judmila Fistanić – Bazaranka koja je u našoj kući danima šivala lancune, intimele, stoljnjake, ukrašavajući ih merlom, monogramima GR, ažurima, aplikacijama, i stvarala mala čuda koja će putovati posebnim prijevozom od Imotskog do Vrgorca gdje će po tradiciji sve biti pokazano obitelji moga budućeg supruga. Problem je nastao kad je sve to trebalo oprati, a zbog velike su se zime u Imotskom zamrzle vodovodne cijevi. Morat ćemo uzimati vodu iz čatrnje koju je moja obitelj godinama dogovorno dijelila s rođacima iz susjedne kuće. Bio je tada po srijedi neki poremećaj u odnosima s vlasnicom susjedne kuće pa moji ukućani i drugi pomagači odluče da će do čatrnje koja je iza kuće, sjeverno prema Jezeru, polako hodati krovom koji je s te strane vrlo nizak i tako kriomice uzimati sić po sić vode. Hodali su oprezno u papučama, sa sićima u rukama da ih se ne čuje, jedna je držala poklopac čatrnje da ne škripi, druga je dodavala trećoj, niti ne primjećujući da ih pošteno dere jezerska bura od Jažića strane. Tako se moja dota na kraju oprala ukradenom vodom, osušila Jažića burom, nakon toga inkolala i složila, pa ukrašena „fjokima“,zajedno sa štramcima šivanim rukom Ane Meterove, putovala u Vrgorac. Svakako uz pratnju koju je predvodila moja sestra. A tamo, u Vrgorcu, mene je umjesto čatrnje, dočekao „sarnač“, drugo ime za istu stvar. Danas one čatrnje iza naše susjedne kuće više nema. Pretvorena je u čemer, kamenu prostoriju namijenjenu konobi ili nečemu sličnom. I druge kuće su vidim svoje čatrnje pretvorile u konobe – čemere, ali to je već druga priča. Priča o našim čatrnjama nipošto nema kraja, jer i pored vodovoda i moderne tehnologije mnoge čatrnje još postoje i, nadam se, u njima ima pitke vode najslađe na svijetu.

Gordana Radić

Na fotografiji čatrnja zatvorena vratima u Jagulovoj kući i unutarnja čatrnja u kući Tripalo