Staro-hrvatske ruševine u Imotskom 1900. godine

Staro-hrvatske ruševine u Imotskom 1900. godine. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje dio teksta fra Joze Grbavca objavljen u listu “Grad na gori” br. I. (56) 2017.”….U petak 23. srpnja, krene vojska s artiljerijom iz Omiša teškim i neprohodnim stazama prema Imotskom. Trebalo im je dva dana da stignu u Imotsko polje. General Mocenigo osobno je zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik topništva Rizzo. Kako bi spriječio Turcima u Imotskom svaku pomoć sa strane general Mocenigo pošalje zapovjednika Semicetola prema Neretvi, Nonkovića prema Trebinju i Stonu, a Vrgorčani se obvezaše onemogućiti dolazak pomoći iz Livna i Glamoča. Prije nego što je glavnina mletačke vojske stigla u Imotsko polje, u nedjelju popodne 25. srpnja vojskovođa Zuane de Franceschi sa svojim ljudima već bijaše osvojio samu varoš Imotski. Ostade samo prijeteća utvrda u koju se bijaše zabarakidirala turska posada od 111 vojnika: 103 borca i 7 aga pod zapovjedništvom dizdara. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije se ne htjedoše predati.Sljedećeg dana hrvatsko-mletačka vojska utabori se na sjevernoj obali rijeke Vrljike, istočno od Perinuše, u Mujića polju i Gospojinama. U noći s 27. na 28. srpnja manji dio vojske s artiljerijom uputi se prema Topani….. Nakon dva dana imotska se tvrđava našla u potpunom okruženju. Mletački inžinjer Camozini i zapovjednik artiljerije Rizzo postaviše tri topovske baterije na dominantne kote uz sjeverni i istočni rub Modrog jezera tako da su sa udaljenosti od svega nekoliko stotina metara lakoćom pogađali u samu unutrašnjost tvrđave. Nakon pada prvog bedema i gubitka tridesetak vojnika, Turci se povuku i zabarikadiraju u gornji dio tvrđave……. Već prvog dana osvojiše prvi bedem utvrde, na koji se prvi pope Ante Vrdoljak, vojnik sinjske čete, i na nj izvjesi zastavu sv. Marka. Junaštvom opošteniše svoje ime i dvojica Imoćana: harambaša Brnić-Lelas i njegov četni barjaktar Grgur Ujević, strah i trepet Imotske krajine. Mletački inženjeri pod okriljem noći počeše bušiti litice u podnožju utvrde za postavljanje mina. Kada za to saznaše Turci, napusti ih svaka hrabrost te 30. srpnja izvjesiše bijelu zastavu i započeše pregovore o predaji. Tročlana turska delegacija 1. kolovoza uvečer pristade na predaju uz uvjet da im se dopusti odlazak u najbližu tvrđavu Ljubuški. Tako Imotski nakon teška osmodnevnog krvavog boja, 2. kolovoza, na Gospu od Anđela, osvanu slobodan od Turaka koji se uz vojnu pratnju na čelu s pukovnikom Grgurom Nakićem preko noći povukoše prema Ljubuškom….

Razglednica u nakladi imotskog načelnika Josipa Tripala koji je i poslao 1905. prijatelju u Šibenik u obiteljskoj je arhivi