Uz međunarodni dan obitelji, imotska seoska obitelj fotografirana u Imotskom između dva svjetska rata, fotograf Mihail Aleksandrov. “Žena na selu obično neće reći moj muž, nego moj čovik….Čovik snosi i dotraje u kuću, a žena uzdrži kuću i čuva ono što je u kući i oko kuće. Čovik ore, kopa, krči, kosi, sadi, nosi, tovari, vuče, vrše, vije, mlati i slično. Ovo su muški posli. Žena rađa, doji, ljulja, kuva, peče, vari, muze, siri, mete u stapu, šije, mete, pere, krpi, prede i slično. To su ženski posli. U muci i potrebi žena će priskočiti u pomoć čoviku, čovik ženi neće u ženskim poslim, jer bi mu se rugali da je ženskonja. Bude i toga kad ne vidi niko….

“Fra Silvestar Kutleša (1993.) Život i običaji u Imockoj krajini

Fotografija u arhivi Denisa Kujundžića

Prošlo je dvadesetpet godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić (1891.-1970.) iz Podgore i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji Darinke i Zane uz sestre Jasnu (1921.-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelj hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište koje su vodile ćasne sestre. Bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta, predsjednik Hrvatskog katoličkog orla i Hrvatske katoličke orlice, društava osnovanih 1922. godine u Imotskom. Bratovština Presvetog sakramenta posjedovala je nekoliko kuća i poljoprivrednih posjeda koji su bili opterećeni legatom odnosno izgovaranjem određenih misa svake godine. Zane je u dogovoru sa župnikom fra Stankom Marušićem prodao bratimske zemlje u Runoviću te je dobivenim novcem kupio kuću časnim sestrama i sirotištu kojeg su vodile. Zane i supruga Darinka bili su u najužem krugu ljudi koji se okupljao oko sluge božjega fra Ante Antića dok je boravio u Imotskome. Mala Anka kako su je zvali prijatelji koja je naslijedila dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke cijeli svoj život bila je dobrotvorka. Nije se udavala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Od Zaninih triju kćeri udala se samo Marija koja ima dvije kćeri dok je Jasna umrla mlada.Mala Anka do mirovine radila je kao službenica u Narodnoj banci, poslije SDK u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić među ostalim u nekrologu o Anki piše u listu Grad na gori: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom kršćankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan….Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim… Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljujući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše……Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani….Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković….. O Anki se uvijek govorilo sve najljepše… Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, kršćanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“. Mala Anka vječni mir našla je uz svoje najmilije na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Na fotografiji snimljenoj 1948. godine na Pazaru pokraj Domljanove kuće mala Anka Vučemilović uči voziti bicikl uz pomoć rođaka Voje Vučemilovića.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski, vrtovi obitelji Milinović snimljeni 1940. godine. Zelene površine Imotskoga nisu bile samo prirodne ljepote nego su takve prostore njegovale pojedine obitelji. Na jugozapadnom dijelu su bili Radovinovićevi Jagulovi vrtovi, na jugoistočnom Milinovićevi vrtovi, a među njima je bila Fratarska i Marčina ograda. Na istočnom dijelu bio je perivoj Gaj koji se poput mjesta spuštao padinom. Mnogim starijim Imoćanima su ostali u sjećanju prekrasno uređeni vrtovi obitelji Milinović sa šetnicama i pergolama, a danas su na tom mjestu sagrađene kuće. Uz svjetski „Dan kretanja za zdravlje” koji se obilježava 10 svibnja prisjetimo se zanimljive povijesti imotskog Gaja. U vrijeme Austro Ugarske monarhije započeto je 1896. godine pošumljavanje imotskog područja, pa je među ostalim pošumljena park šuma Gaj površine 24 ha sadnicama crnog bora i čempresa. Izbjeglica iz carske Rusije Boris Giperborejski (1896.-1963.), dipl ing šumarstva, 1929. godine započinje raditi kao šumarski referent u Imotskom gdje ostaje do 1942. godine. Po dolasku službom u Imotski odlučio je Gaj pretvoriti u perivoj i nastavio pošumljavanje Gaja započeto 1896. godine, pošumljavanog kao arboretum u Austro Ugarskoj. Izgradio je šetnice kroz borovu šumu, drvene klupe za odmor, fontanu s ribicama i vodoskokom, četiri čatrnje sa zalihama vode i terasasti rasadnik koji se navodnjavao iz čatrnja. Tako uređen Gaj još sa malim igralištem i kavanom u prošlim vremenima kao jedini tako uređeni perivoj na širem području privukao je sve Imoćane kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. U Gaj su osobito rado dolazili đaci i studenti jer su bili organizirani plesovi uz Općinsku glazbu kao i razna takmičenja. Obnovio je šumarsku kuću (danas objekt Šumarije Imotski), a plodovi njegova šumarskoga rada vidljivi su i danas. Boris Giperborejski zadužio je Imotski jer je u razdoblju od samo nekoliko godina gradić dobio prekrasan perivoj kakvog nisu imali ni okolni veći gradovi, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvatI. Ostavio je dubok trag u šumarstvu južne Hrvatske, a Imotski posebno ima razloga slaviti njegovo ime. U nekrologu Borisu Giperborejskom napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević). Kako je prošle godine imotska šumarija dobila milijun kuna za uređenje arboretuma u park šumi Gaj te za uređenje staza, klupa, vidikovaca i čatrnja nadamo se da će zapuštenii i devastirani prostor Gaja ponovno dobiti nekadašnji blistavi izgled.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Mirjane Juroš

Mislim i znam

Je l još fratarska ogradapriko zida, Jagulovoj namiguje.

Jesu li obje ljubičicama okupane,znam da dišu.

Modrog jezera još je voda bistra,do Crvenoga sada šetnica vodi,

neki drugi sjede na našim klupama.

Fortica čuva moj grad.

Netaknuta, čudesna, ista.samo smo mi odrasli,otuđeni i daleki.

Dobro ti jutro generacijo,

Probudi se, odsanjala si, ispunio se san.

Auto put je iz Zagreba.Gospin dolac čudesan stadion.

Biokovski tunel miriše na posolicu.

A na Topani živo raspelo Isusa,raširenih ruku u svitanje,

je l nas on to priziva?

U ovoj riječi srca.

Generacijo,puno je i tvoje duše.

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Mali rođaci Zlatka Franceschi i Josip Joško Tonković u proljeće 1956. godine u Jagulovoj ogradi.

Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je u mosorskom selu Dolac Donji, a umro je na današnji dan 1989. godine u Parizu. Fotografija prikazuje pet odabranih studenata, prvih stipendista francuske vlade, koji su nakon rata 1945.godine, otišli u Pariz na školovanje, a Dinko Štambak sjedi drugi s lijeva. Ova fotografija je zapravo pozivnica iz 1999. godine. za predstavljanje Štambakove knjige “Odabrana francuska proza”. Predstavljanje je održano na desetu godišnjicu piščeve smrti u Zagrebu na kojem su o piscu govorili: Dragutin Tadijanović, Tonko Maroević i Nenad Ivić.Sam Dinko Štambak u svojim memoarima opisuje svoj prvi susret s Parizom, na jednom mjestu piše: ” U Pariz krenuh samo jedanput, povuci, potegni zadržao sam se u gradu na Seine i podzemnoj Bievrei skoro četvrt stoljeća. Godine i mjesece gubim pomalo iz pamćenja, ali godina rođenja i dolaska u Pariz još se sjećam. ..” U zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor se prisjeća svog odrastanja, a u zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište našao je na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija iz arhiva Zavičajnog muzeja