Sjećanje moje slikom zbori….Kad gluhu tišinu propara cvrkut, kad se prospu svi akvareli nebeski, trešnja u cvatu mirisom zarobi….Odrastanje u bajkovitosti okruženja navrati u trenutku i odvije se galerija slika neponovljivosti doživljenoga. Svi mi pamtimo te blistave trenutke. Ukorijenili su u nas lijepe i radosne dane, opčinili nas važnim mjestima gdje smo se napajali nektarima. Hodočastili smo im svakodnevno. Znali smo mi kako je u Splitu stari Plac, Kirigin i Bellevue, ali….Naš grad je imao Kavanu, Betun i teta Lelu. Bože, koji trolist svih gušti. Svita za sve generacije, a smješten baš u našoj ulici. Bili smo miljenici Boga velikoga, jer tamo gdje se Jezero uranjalo u Pjacu ukovitlila se kultna mjesta Grada moga, srce Imotskoga. Kavana opisana i opjevana, Betun tek sjećanjem živi, a mnogi od nas nose i sliku bijele table na kojoj je pisalo “Slastičarnica Lela”. Naša pašticerija…Ligutića “ćoša” ranom zorom opojnim mirisima nabijala je zrak nad našim kvartom. Slatki mirisi lelujali su skalinama, ulazili u svaki kutak naših ulica. Mamili su na brzinski trk do teta Lele, jedan vanil kolutić i mmm, čudesno, u ustima otopljeno, a nepce utopljeno u okusu gušta li gušta. Teško je bilo ne zalijepiti se na uzak, ali visoki izlog sa četiri staklene police urešene delicijama. Škartoceti, mačiji jezici, krempite, marcipanske figurice punjene bajamima i krokantom, fave dei morti, rafioli i u dnu, poneka torta ukrašena bijelim bajamima, šparogom i najčešćim natpisom: “Sretno i živjeli Mladenci”. Do nje uvijek gvantijera fjokića od krokanta, košara od krokanta napunjena sjajnim celofančićima svilenih bombona. Teška drvena vrata, gotovo uvijek otvorena i iza dučančić. Tek jedan stol, dvije stolice, milje, vazica sa svježe ubranim cvijetom i dvije drvene vitrine, a u njima nije bilo čega nije bilo. Iza pulta sitna, a Velika žena. Naša teta Lela Pavić rođena Vodanović (!908-2000) umrla je u Zagrebu 2000. godine. Uvijek nasmijana ta dobrodušna žena bila nam je omiljena svima. Zvala nas je “dica moja”, a nas bi oplavio ponos. Za našu kupovinu nikada nije upotrijebila bakrenu vagu na pultu. Uzela bi papir, smotala škartoc, prepunila ga i pružila uz uvijek isti savjet: “To poslije ručka”. O draga naša teta Lela nikada nije doznala za neposluh i kojom brzinom bi škartoc bez mrvice kolača letio u koš ispred Apoteke. Brzdavi, oblizali bi i usnice i prste u strahu da ne ostavimo trag delicije. Ona bi tisuću puta prešla onaj jedan metar iz dućana do vrata kuhinje, a mi smo stražarili. Pomagali smo joj strugati limove, punili siće vodom i kao omađijani brzinom kojom bi gomilu tijesta na mramornoj ploči pretvarala u slatke kolače. Bila je mađioničar u našim očima. Vrele, mirisne kolače zasipala je šećerom i nizala na dugi štap. Ličili su na bakarske tvrde kolači nanizane u duzinu na konop, samo ukusniji neusporedivo. Mliječni, šećerni, božanstveni. Teško bi bilo zamisliti bilo koji događaj bez teta Lelinih savršenih gulozarija, torti i kolača svih vrsta i oblika koje smo jeli i očima. Besprijekorna majstorska djela iz ruku drage i vrijedne žene. Uz nju sam zavoljela praviti kolače i pamtim najdraži kompliment mojega brata Tonća-Ti si naša teta Lela, tri riječi za ponos kao da sam osvojila vrh Svijeta. Teta Lela je sada tek toplo sjećanje i nije uzalud ona da živimo koliko i sjećanje na nas. Dugo će živjeti naša divna vila jezeranska, njeno znanje smo mnogi upili, danas je puno vještih slastičarskih ruku u našem Gradu-naprijed lijepe moje “vridnice” TRADICIJA JE NA NAŠOJ STRANI!

Mercedes Ceda Marinković (1980) Cvit iz kamena

Torta Katarine Zrinjske iz bilježnice recepata teta Lele

Učini tvrd snijeg od 6 bjelanjaca, a umiješaj 66 dkg šećera, od 1 1/2 limuna sok, 58 dkg oguljenih samlivenih bajama. Ovu smjesu stavi u 2 forme u slabu peć da požuti. Kad tortu sastavljaš učini ovako uzmi jedan kolobar od torte i namaži ga bilo kojom marmeladom, na ovo stavi čokoladu u tortu, opet maži čokoladom tortu, kremom i pokrij drugim kolobarom od torte. Cijelu namaži marmeladom i polij limunovim ledom i nakiti je lijepo po ukusu.

Fotografija tete Lele Pavić snimljena 1980. godine u Imotskom u arhivi Dare Mandić