Nema ljepše potke tkanici života od sjećanja na djetinjstvo, srećom uokvireno. Kako li su samo slike razbrbljane, šapuću, namiguju ,podastiru ono što je tada kriti trebalo. Oplavi, poplavi me toplina kao da sam najtopliji čaj zagutljajila. Osjećam da mi stope još uvijek tvoje skale dodiruju i da su naše pjesme još uvijek s grotlom Modra oka u beskraju tih noći, srebrom obojanih, jer Mjesec se na škripavoj bjelini ogledavao i magično sipkim zrakam puteve nam obasjavao. Kuće urešene, mirisima nosnice omamljene, kutije božićnih delicija visoko na ormare pospremljene, tek u tinelu pomalo od svega u frutijeri koja kao da je imala natpis: Zaobiđi me, ako kazne ne želiš. Svako jutro bi osvanula čista, prazna, ni traga šećeru, ispoliran prstićima. A onda glas: Opet miši po tinelu sve popapali. Prosinac znakovit kroz četiri plamena, svijeća nade i isčekivanja, pa razbuktali plamen mira koji u radost i i veselju odmori na krilima anđeoskim, što ljubav nošahu. Pohodili nas sveti Nikola, sveta Lucija na svom magarčiću bi krošnje darova praznila uz naša uzglavlja, a tek ponekad bi iz visine nebeska svoda u čarapi kapulu, pepeo i šibu podarila svima nevaljalima. Kroz to vrijeme crkva bijaše naš drugi dom. Probe zbora, uvježbavanje predstava, u predahu *sakrijavica *kroz tunele bočnih oltara čiji pod bijaše ucakljen koljenima , predivnih žena, majki koje ga ponizno u klecaju s krunicom u ruci obilaziše moleći i zazivajući Božju milost kroz šapat. Navratili bi mi do časne na kakao i krafnu, trebalo je snage za alegriju u krešendu crkvenih zvona čiji konopi bijahu u našim rukama pod budnim okom fra Mirka Buljca ili fra Vjeke. Popneš se na drvene skale škripavice, zaskočiš se, uloviš konop, obuhvatiš ga i nogama, zaljuljaš se i kreće karusel neopisive sreće. Ti se ljuljaš u brzom ritmu, a zvona odašilju najtopliju melodiju čiji zvuk paraše hladan zrak i kao da su se note rasplesale želeći svima laku i blagoslovljenu noć. Bože mili što bi slavila u našim rukama i dugo je trebalo klatilu da se i ono umiri. Neopisiv i neponovljiv osjećaj.
Badnjak je dan nemrsa, mi ispucalih usana, trebalo im je melema u obliku raznoraznih kremica koje su virile iz biskvitnih đakonija, jelke, medići, čizmice, zvončići. Od svega ćopiš po primjerak ili dva i trk
u Šamatorje, jer je to bilo najsigurnije mjesto za omastiti brke, a da te ne ulove. Arija je vonjala, bor, jela, smreka i vrhunac, reski miris najsvetije smole, miris tamjana nabijen u zraku, zavučen u svaki
*ćošak* grada. Kadilo se, pjevalo te noći dok su dječica polagala djetića u slamicu pod bor okićen blještavim kuglicama i onim naj, naj, šećernim bombonima zbog čega su mnogi od nas postali
majstori uobličenja praznih celofančića u lažan oblik bonbona, jer se on odavno rastopio u našim ustima. Čudo je bilo da se nikada mali Isus nije naljutio na nas već bi nas obilato darivao, veliko bijaše milosrđe njegovo. Za moj peti Božić u životu poklonio mi je najljepšu porculansku lutku koja je k tome i govorila. Izazvala je pomutnju u ulici i sjećam se straha kada mi je teta Karma rekla da će tom vragu otkinuti glavu. Preživjela je do današnjeg dana, a električne lampice iz iste godine, odavno negdje osvjetljavaju tuđi dom. Njemu i svima Vama zdravlja, sreće radosti i Božjeg Blagoslova!
Sretan i berićetan, čestit i radostan Vam Božić!
Ili po onu našu
Na dobro Vam došlo Porođenje Kristovo!
Mercedes Ceda Marinković
Na fotografiji snimljenoj 1969. godine na glavnom oltaru crkve sv. Frane u gornjem redu s lijeva stoje: Zdeslav Pavičić, ja (Mercedes Ceda Brekalo), Petar Lozo i Vedran Vrčić , a u prvom redu s lijeva stoje: Zrinka Pavičić, Slavo Rako i Zrinka Penović