Na klačini u Lugu, Jagulovim barama 18. listopada 1925. godine. Iznimno rijetka fotografija koja nas poput čarobnog zrcala vraća u prošlost prikazuje nekadašnji način života u Imotskoj krajini. Klačina i ložači odjeveni u tradicijsku odjeću vjerno dokumentiraju danas nepoznati i zaboravljeni način proizvodnje klaka prije gotovo 100 godina. Nekad se klak proizvodio prženjem vapnenca ili paljenjem klačina, a posljednje su paljene 1970 godine u Vinjanima Gornjim. Kako se navodi u “Imotskoj krajini” od 17.03.2021. u tekstu pod naslovom “Tradicijski način proizvodnje klaka” paljenje klačine bio je težak i mukotrpan posao koji je bez priprema trajao neprekidno od tri do četiri dana 24 sata a nekada i više. Vatra je morala stalno goriti, a ložači bi se mijenjali u svaku smjenu po trojica ili četvorica. Najprije bi se iskopala rupa dubine oko metra te promjera oko 3 metra, pri dnu bi bila ostavljena dva otvora za ložište, jedan nasuprot drugoga veličine 50 puta 50 centimetara. Po rubovima iskopane rupe slagati bi se kameni temelji ili „sopnici“ s kojih se dalje nastavilo zidati ili“ ćemeriti“ kamenje u blagu i zatupljenu kupolu dok se ne bi potpuno zatvorila zaglavnim kamenom ili čepom. Iznad zaglavnog kamena stavljao bi se tzv.“ pivac“ po kojem bi se znalo da je klačina izgorila jer taj kamen pobijeli kada kamen u klačini bude pržen. Kamen za klačinu vadio bi se iz zemlje jer onaj koji je bio na suncu nije bio dobar. Drva bi se kroz otvore na dnu klačine ubacivala tzv. ravuljama. Temperatura je u ložištu bila od 800-1500 stupnjeva C. Cijelu klačinu bi se obavilo drvenim kolcima i plotom od pletenih grana a između je bila zemlja, najbolje crvenica. Plot je služio kao toplinski izolator da se kamenje ne bi hladilo. Konačno klačina bi se zatvorila i ostavila da se hladi, a hladila se onoliko dana koliko se i ložila. Klak je imao veliku primjenu u građenju kuća kao osnovni vezivni materijal uz crvenicu jer nije bilo cementa. Koristio se u prskanju voćaka i vinograda te krečenju kuća, a živi klak bacao bi se u čatrnje i bunare za dezinfekciju vode. Od klačine dobro se moglo zaraditi jer je živi klak bio na cijeni.

Na fotografiji iz obiteljske arhive na vrhu klačine desno je dr Pave Radovinović koji drži u naručju jednogodišnjeg sina Jagu. Dr Pave je na poleđini fotografije zapisao podatke i datum.

Anamaria Marušić Tonković