Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi u Jagulovim vrtovima (Barakovac) u Imotskom 1947. godine. S lijeva stoje: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Tonći (1942.-1978.) i Ivica (1945.-1964.). Najmlađa Zlatka rodila se 1951. godine.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina Sažmi

Dr Veljko Vuković sa sinovima Milom i Slobodanom Bracom na teraci kuće Vuković na imotskoj Pjaci ljeta 1942. godine. Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.), sin Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem dr Milom, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu radi od 1946. godine kao pročelnik zdravstva Dalmacije. Specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Osnovao je 1949. godine Zdravstvenu školu u Splitu u kojoj je bio dugogodišnji predavač, objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. U razdoblju od 1989. do 2004. godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to “Stari Imotski” (1995), “Fotografije starih Imoćana” (1996), “Ljepote krša uz Imotsko polje” (1996), “Društveni život u Imotskom” (1997) te “Imotski od nekad i sad” (1998). Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović s kojom je imao sinove Milu (1940.-2022.) i Slobodana Bracu (1941.-2019.). Umro je u Splitu 23. siječnja 2010. godine, a sahranjen je 25 . siječnja na dan kad bi proslavio svoj 96. rođendan u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Imotski, dvije najstarije kuće Vučemilovića na imotskom Pazaru 1953. godine. Uz prozor na 3. katu kuće, nekadašnje Ćosića kule, stoji Julija Seka Vučemilović (1944) poslije Rudež, kći Julija i Dinke Bilić Ostojić.
Po Mletačkom zemljišniku iz 1725. godine, Marko Vučemilović došljak iz Duvna u obitelji s troje čeljadi dobio je samo vrt bez kuće (kule), a kulu koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću tek desetljecima poslije zaposjeli su Vučemilovići. Naime oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Uz kulu kuću je sagradio Biaggio Blaž Vučemilović (1820), Markov sin i to je prva sagrađena kuća Vučemilovića u Imotskome. Dalje su kamene kuće sagradili Blaževi sinovi Lovre (1863) i Ivan Zane (1876). Vučemilovići jedna od 4 najstarije obitelji u Imotskome uz Bauke, Colombane i Jerkoviće postaju sredinom 19. stoljeća najbrojnije pleme u mjestu. Marko je bio najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća, kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Nadalje se navodi dio teksta znanstvenog rada Ive Dragičevića “Nalazi rimskih republikanskih denaras planine Lib na Duvanjskom polju” (2017):
“Sukladno tome, bosanskohercegovačka Zemaljska vlada obratila se 1. lipnja 1891. Zajedničkom ministarstvu financija u Beču, gdje je dostavljenana uvid numizmatička zbirka Marka Vuemilovića. Među 1332 komada antičkog novca rimski republikanski denari zastupljeni sus 362 primjerka, od čega 112 denara pripada starijim emisijama,a ostatak mlađim emisijama iskovanim tijekom 1. st. pr. Kr., začkljuno s nekoliko primjeraka legijskih denara Marka Antonija. Nakon obavljene procjene, numizmatika zbirka Vucemilovicevih otkupljena je za fundus Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Procjenu vrijednosti numizmatičke zbirke Vučemilovićevih po nalogu Zajedničkog ministarstva financija u Beču obavio je arheologi numizmatičar Friedrich von Kenner. Pored republikanskih denaravon Kenner navodi 297 rimskih carskih denara, 651 primjerak rim-skog brončanog novca, 14 zlatnika, 8 ilirskih drahmi i 100 primje-raka srednjovjekovnog i novovjekovnog novca. U procjeni se spominje republikanski brončani as međutim nisu navedeni detaljniji podatci o ukupnom broju brončanog republikanskog novca u zbirci. Državni arhiv BiH, arhivska signatura 171, originalni rukopis na njemačkom, Friedrich von Kenner, 25.lipnja 1891., Beč.16 Hörmann 1893, 338–340. Dopisom od 02. srpnja 1891. Ured za bosanskohercegovačke poslove u Beču odobrio je Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu sredstva za kupovinu zbirke Vučemilović u visini od 800 forinti. Zbirka se čuva u depou Zemaljskog muzeja i do danas nije objavljena”.
Marko Vučemilović oženio se za Mariju Colombani te je imao pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi izučio je za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju.

Arhiv dr Veljko Vuković

Podatci o Marku Vučemiloviću. Antonjeta Baškarad Jutroni

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom na današnji dan prije 122 godine, 7. siječnja 1902. godine. Imotski veleposjednik i trgovac sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.-1947.). Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera. Uz njegovu veliku financijsku pomoć izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, 1925. godine zasađen drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine kestena sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i kestena i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola, providura Imotske krajine iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće bili su puni sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući u Imotski. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od jednog Imoćanina izdan i uhićen. Sproveden je u logor Viktoravac kod Siska gdje je u svibnju 1945. godine ubijen od partizana. Ing Ante Jelavić (zet dr Mile Vukovića) u svojim memoarima napisao je:” U Zagrebu je ubijen Ljubo Tripalo, trgovac i dobročinitelj, samo zato jer je bio ugledna osoba u Imotskom i okolnim selima…”. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika (autori kojih među ostalima su bili Vanka, Uzelac, Rosandić, Bartoš, Gliha, Šimunović, Iveković, Crnčić, Dunaj Rendić….) tridesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.), Antu Tonka (1903.-1993.) i Mira (1907.-1975.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.), Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.-1940.). Marija se udala za odvjetnika i diplomata iz Vrgorca dr Ivu Jelavića (1888.-1936.), brutalno ubijenog za vrijeme službovanja u Argentini, u braku nije bilo djece, Milica se nije udavala, a Nevenka se udala za Vilima Steindl (1902.-1940.), u braku nije bilo djece. Andro se kao mladić utopio u Modrom jezeru, Miro se nije ženio, a zadnji muški potomak obitelji Tripalo, Ante Tonko (1903 -1993.), sveučilišni profesor koji je umro u okupiranom Sarajevu u braku nije imao djece te je obitelj Tripalo u Imotskom izumrla.

Anamaria Marušić Tonković

Sestre Marija Rako (1908-1995) i Ljuba Pancirov (1913-2000) rođene Ćosić razastiru oraje (orahe) pod borom u vrtlu stare Rakine kuće na Jezeru početkom 1970-ih. Ima tu posla. Valja se na vrijeme pripremiti jer su orasi važan sastojak božićnih kolača, osobito čupave torte koja se od davnih vremena voli naći na imotskom blagdanskom stolu. Začudo, „čupavicu“ cijeni i muška populacija jer se uz tu aromatičnu poslasticu može popiti pokoja čaša finoga bijeloga vina, svakako i pjenušca.

Fotografija u arhivi Gordane Rako Radić