Dogana 1909. godine

Stari Imotski

Imotski, rijetka foto razglednica imotske komisije ispred Dogane u prosincu 1909. godine. U njoj c.k. ravnatelj imotske Dogane čestita Novu 1910. godinu prijatelju i kolegi Blagorodnom gospodinu Florianu Hanzaleku (1867-1927), c.k. ravnatelju Dogane u Sinju. Njemu i miloj obitelji želi sretan završetak, a još sretniji početak god. 1910. te šalje razglednicu cjelokupne imotske komisije….
Oblasni monopolski inspektor Florian Cvjetko Hanzalek umro je u Splitu 1927. godine. Foto razglednice prvi put je objavljena na stranici Zaboravljena Dalmacija https://www.facebook.com/profile.php?id=100022948069074 urednika Igora Goleša koji je kao iznimno rijetku kupio na aukcijii, a odnedavno je u arhivu Zavičajnog muzeja Imotski…..
U imotskoj komisiji u sredini foto na vrhu prepoznaje se sa dugom bijelom bradom dugogodišnji činovnik Dogane, i prvi poslovođa Nikola Niko Vučemilović (1852). Zanimljivo je da je Niko Vučemilović naslijedio kuće i zemljište nasuprot Gimnazije prvog vojnog liječnika u Imotskom, Mlečanina dr Giuseppa Wanmullera nakon što je oženio njegovu praunuku Josefinu.
Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. 

Dr Mihovil Mile Vuković

Stari Imotski

Godine 2023. navršilo se 80 godina od smrti dr Mihovila Mile Vukovića (1871.-1943.), velikog imotskog liječnika, političara i nadasve čovjeka koji je još za života postao legenda svog kraja. Rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom u obiteljskoj kući na Pjaci gdje je i umro 17. rujna 1943., godine. Otac mu je Bariša, kovač iz Grubina (1834.), a majke Domenica Dome Glibota (1844.). Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču 1903. godine. Nakon studija dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje. Posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr Mile Vuković oženio se 1907. godine u Imotskome za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina Bitange, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
Dr Mihovil Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Njegov zet ing Ante Jelavić u svojim memoarima piše: “…U mjesecu rujnu 1943. godine umro je moj tast u 72 godini života Tugovala je ne samo obitelj nego i cijela Krajina i dijelovi Hercegovine i Bosne. Usprkos ratnih opasnosti na sprovodu je bilo nezapamćeno mnoštvo svijeta. Bio je liječnik samaritanac, liječio je bez naplaćivanja, a siromašnima je plaćao i lijekove. Prigodom našeg vjenčanja, u znak zahvalnosti i štovanja prema mome tastu ljudi su donosili preskupe darove, koje smo mi opet morali vraćati darovateljima poznavajući njihove skromne mogućnosti…..”.
Dr Mile Vuković je u svom rukopisu “Stare imotske pričice” godinama bilježio zanimljive događaje i njihove sudionike kao i razne anegdote prilikom svojih obilazaka Imotske krajine i Hercegovine iz kojih se može puno doznati o običajima i načinu života imotskog sela i seljaka. U nastavku se daju 3 pričice objavljene i u listu Imotska krajina 1990- ih:
Automobil
Kako sam često morao ići udaljenim bolesnicima odlučio sam kupiti auto. Više se ne sjećam je li bio prvi u Krajini, ali to ovdje nije važno. Nego ja naučim voziti i tako začas završim najdalju posjetu. Auto sam ostavljao malo lijevo od dućana Jakova Borića, ispred stare kuće na poljanici. S južne strane je bio potporni zid visine bar pet metara. A iz njega je opet rasla ukrivo skoro vodoravno jedna murva. Jednom kad sam morao okrenuti auto, umjesto da ubacim u rikverc, ja pođem naprijed. I tako se začas nađem s autom na murvi. Nisam se smio ni maknuti da ne izgubim ravnotežu i ne srušim se u Šijelinu avliju. Sreća što su skočili ljudi, doveli konje te me istegli….. A ja auto prodao…..

Motorbicikla
Onda sam kupio motor, jer on ne može na stablo. Pa opet je bilo lakše doći u dalja sela bolesnicima. Tako jednom morao ići u Soviće, te ispred škole htio upaliti motor. Ali on nikako neće, morao sam sjašiti. Uhvatio volan, dao gas, a nogom žestoko pristisnuo kurblu. Motor upali, ali ne samo to, nego mi se otrgne iz ruku. Poleti nizbrdo prema Điradi, a ja za njim trkomice. On je brži, pa što ću, dohvatio kamenje da ga oborim…. Eto kako sam ostao bez motora i kupio konja….

Frigana jaja
Bio sam jednom kod nekog bolesnika u nekom zaseoku kod Posušja…Kad sam završio sa pregledom odem u neku zabitnu krčmu nešto pojesti…Krčmarica mi reče:”Nema ništa, već jedino jaja.”. A ja ću. nego:” Daj mi pofrigaj”. Ona uzme tavu i očisti je svojom pregačom…O ova je bila sva “zglancana” od masnoće i šporkice. Onda u tavu stavi masti i uze četiri jaja. Potom čučne da bi ih mogla razbiti u “nepromočivu” pregaču . Sad je to još i “žbatila” s dva prsta, onda ih iskrenula u tavu…. Dobar tek…..

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija snimljena 1942. u arhivi dr Veljka Vukovića 

Miranda Mirošević (1919-1983)

Stari Imotski

Dana 30. 11. 2023. godine navršilo se 40 godina od smrti Mirande Mirošević, (1919.-1983.), zadnje pripadnice obitelji Mirošević, a s njenom smrću ta obitelj izumrla je u Imotskom. Nikola Mirošević Mirossevich (1811.), Načelnik Imotskog u razdoblju 1865.-1869. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda, a 1871. godine uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola Imotske krajine. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.), a par je imao devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852-1911) i Vjekoslava Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.), Domenicu Rosu (1845.) udanu za imotskog javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.) i Jozefinu Mariju Josipu (1854-1927.) udanu za Petra Ivana Benzona (1845.-.1918.). Luigi Mirošević oženio se za Fani Mirošević (1862.) iz Korčule te su imali nekoliko djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za Talijanku iz Splita Angelinu de Rossignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i dr Simeona de Rossignoli (1826.). Antonio Mirošević bio je visoki činovnik i stekao je bogatstvo. Sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata sa njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Zanimljivo je da je Angelina de Rossignoli svojim dolaskom u Imotski nakon udaje za Antonia Miroševića donijela i vještinu izrade golubica, tičica koje umijeće je prenijela na kćeri osobito Rinu. Rina je golubice radila do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti, a ljubomorno je godinama čuvala način izrade od drugih. Angelina i Antonio Mirošević imali su sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladojj dobi. Od preživjelih imali su sinove Bruna (1876) i Matea (1880.-1945) te kćeri Marinu Mariči (1875.), Esteru(1877-1947) i Katarinu Rinu (1882.-1973.). Sestre Mirošević, Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao i uz rodice im Kolombanuse (kceri brata i sestre). Bruno Mirošević, općinski činovnik u Imotskom oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a brat Mateo, odvjetnik u Italiji imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.). Mateo Mirošević krajem 1930-ih došao je iz Venecije raditi kao odvjetnik u Kaštela i u Imotski gdje je od partizana brutalno ubijen 1945. godine. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog školovala se u inozemstvu te je bila poliglot, govorila je 5 svjetskih jezika, nije se udavala. Miranda je radila u Luxembourgu u Europskoj zajednici za ugljen i čelik (čije je aktivnosti poslije preuzela Europska unija).te na Radio Luxembourgu. Nakon umirovljenja odlučila je doći živjeti u Imotski za koji su je vezale lijepe uspomene. U imotski je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. U tom imotskom razdoblju Miranda, istinska dama neobično se isticala svojim izgledom i načinom života. Poznato je da su Miroševići imali veliku kolekciju starih razglednica, fotografija a i druge vrijedne dokumentacije vezane za Imotski. Ciijeli taj fond ostao je u vlasništvu Rine Mirošević, zadnje preživjele od brojne Antonieve djece, medutim još za Rininog života dosta toga se zagubilo i nestalo, a naročito nakon Mirandine smrti. Miranda, zadnji potomak imotske grane stare i značajne obitelji Mirošević koji su stvarali povijest Imotskoga umrla je u Imotskom u 64 godini života, 30.11.1983. godine. Vječni mir našla je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela, a tužne priče o njenoj nesretnoj sudbini ponekad se prisjete stari Imoćani.

Anamaria Marušić Tonković

Kuću Mirošević snimila Tornada Zen Ćosić

https://www.geni.com/…/Nikola-Miro…/6000000018961098448

Tri Zena

Stari Imotski

Tri Zena, Tri kralja sa svojim trubama kraj Furlanove kuće 22.11.1959. godine. Na fotografiji su Frane Zen (1907-1977) te sinovi Josip Braco (1936) i Dominik Mili (1946-2018). Frane Zen je uz trubu u Glazbi svirao još gitaru i harmoniku. Zanimljivo je da je oca i sinove snimio zet Nikica Vrdoljak koji je u Glazbi svirao klarinet.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Grupa rođaka

Stari Imotski

Grupa rođaka 1916. godine. Svi su unuci dr Augustina Bitange odnosno djeca njegovih kćeriju Katinke Vuković, Tonće Mladinov, Milene Ivančević i Slavke Zorec rođenih do 1916. godine. Sjede s lijeva: Marija Vuković, Marica Ivančević, Luka Vuković i Uroš Mladinov. Poviše su s lijeva: Milan Zorec, Marija Mladinov, Veljko Vuković i Dušan Mladinov (troje malih Mladinova necaci su velikog Soltanina dr Josipa Mladinova).

Fotografija snimljena u Atelieru Zita, Split u obiteljskoj arhivi 

Pero Kvesić (1950-2023)

Stari Imotski

Hrvatski novinar, književnik i scenarist Pero Kvesić (1950-2023) umro je u Zagrebu 11.11.2023. godine. Rodio se u Zagrebu 01.06.1950. godine, diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivao je u Plavom vjesniku, u Pop expressu te uređivao Omladinski tjednik, Studentski list i TLU. Bio je glavni urednik lista Polet te časopisa Pitanja. Objavio je dvadesetak knjiga, napisao je brojna djela za djecu, a u Danskoj je uvršten u školsku lektiru. Posljednjih desetak godina objavljivao je uglavnom na blogovima. Otac Pere Kvesiča, Ivo (1921) rođen je u Imotskom gdje je doselio njegov predak Tadija Kvesić (1757). Ivo je sin Stjepana Kvesića (1879.) i Palmine Radić (1885.) koji su uz njega imali još petero djece i to: Filipa (1904), Mariju (1906) udanu za Rajmonda Džamonju, Miljenka (1908), Nedjeljka (1910) i Stjepana (1914).
U nastavku se daje osvrt Pere Kvesića objavljen na njegovom FB profilu u travnju 2023. godine nakon što je na ovoj stranici pronašao fotografiju oca:
“Slučajno mi se otvorio FB-zid Jagul Wine Cellar (https://www.facebook.com/jagulovipodrumi) i spazio na njemu neku staru fotografiju iz Imotskog. Kako me zanimaju stare fotografije Imotskog jer je A) moj otac rođen i odrastao ondje i B) mnoge stare fotografije snimio je Rajmondo Gjamonja, moj tetak, kojeg sam stigao i osobno upoznati, krenuo sam u prekapanje. Iznenadilo me koliko je fotki Jagul Wine Cellar uspio sakupiti, kao i da je stari Imotski imao nekoliko, iznenađujuće velik broj fotografa pored tetka Rajmonda. Pregledavao sam sam tu arhivu gotovo cijeli dan. Posebno me motiviralo i obradovalo što sam našao nekoliko fotografija na kojima je moj otac Ivo Kvesić u mladosti, te nekoliko na kojima je neki od likova možda on, ali nije pouzdano utvrđeno. Sudeći prema njima moj stari je volio dobro društvo kao i ja trideset godina kasnije. Od ove fotografije koju prilažem prošlo je devedeset godina i meni bjelodano pokazuje da je za dobar provod važnija jedna harmonika od deset mobitela.”
Pero Kvesić mi je nadalje ljubazno u inbox poslao priču objavljenu na blogu uz napomenu da je mogu objaviti ako mi je zanimljiva. Tekst price se dijelom daje u nastavku (cijela priča je na donjoj poveznici):
Godine 1956. živjeli smo u Bjelovaru: majka, otac i ja. Majka je bila trudna, sestra se još nije bila rodila. Znam da je bila godina 1956. jer tako piše u knjižici „Čarobne papučice“ Davora Jerkovića, da je te godine objavljena. Otac je imao grupu prijatelja, Imoćana, koje je znao od rođenja, s kojima je rastao, koji su istovremeno otišli u Zagreb na studij i družili se kroz studentske godine, te ostali doživotni prijatelji. Ipak je najbolji bio s Davorom Jerkovićem vjerojatno zato jer su obojica diplomirali pravo, obojica su pisali pjesme i družili se s pjesnicima-boemima poput Tina Ujevića, Frana Alfirevića, Vlade Vlaisavljevića i Quide Quina. Čini mi se da je Davor Jerković čak bio očev kum na vjenčanju s mojom majkom.
Otac je bio sudac u Bjelovaru, a Davor advokat u Zagrebu. Jednom ili dvaput godišnje očev prijatelj banuo je u posjetu. Ne znam je li dolazio poslom, zbog rasprava u nekim parnicama, ili je potegnuo toliki put samo da vidi prijatelja. Kako je prešao prag tako ga je bila puna kuća. Bio je visok čovjek, uspravna držanja, govorio je uglavnom tako da je sve druge nadglasao, mašući dugim rukama, a kad je počeo teško se zaustavljao. I volio je popiti, što je smatrao plemenitom boemsko-pjesničkom osobinom, a kad je malo popio bilo ga je još više. Dakle, sjećam se da je Davor Jerković nahrupio u kuću i donio nam svima na poklon tek objavljenu knjigu „Čarobne papučice“. Bio je silno zadovoljan i ponosan. Ja sam bio maksimalno iznenađen i oduševljen otkrivši na prvoj stranici knjižice koju je donio otisnuto PRIJATELJU IVICI KVESIĆU. Moj otac se spominje u knjizi! Piše! Pravi pisac nam dolazi u kuću! Pisac je toliki prijatelj s mojim ocem da mu je posvetio knjigu! I to svoju prvu knjigu! – Davor nije propustio naglasiti. Svi to mogu pročitati!
Iako sam imao tek šest godina no već sam tečno čitao i odmah pročitao „Čarobne papučice“. Bio je to igrokaz s osnovnom porukom da „od istinskog prijateljstva i vjernog drugarstva nema većeg blaga na svijetu“. Tekst mi je bio zanimljiv, duhovit, a pouka mudra i značajna……

https://blog.dnevnik.hr/…/06/1632242184/javne-tajne.html

PERO KVESIĆ – In memoriam

Stari Imotski

Dragocjeno je i korisno vidjeti kako se je FB profil Jagul Wine Cellar referirao na smrt pisca i svestranog intelektualca Pere Kvesića objavivši njegove napise kojima se on, ne tako davno, oglasio na ovim stranicama. U njima ovaj značajan i nezaobilazan zagrebački publicist, u zakašnjelim danima svoga života, a zahvaljujući jednoj fotografiji, otkriva vezu s Imotskim, rodnim mjestom svoga oca Ive. A ta veza počiva na činjenici da su njegov otac i cijela obitelj Kvesić živjeli u Imotskome kroz nekoliko generacija i bili dio njegova građanskog života na razne načine. Imala sam priliku upoznati neke od njih, a o njihovim druženjima i životu u ovom gradu i izvan njega svjedočile su priče naših obitelji i brojne fotografije. Stoga bih željela dati nekoliko reminiscencija na ovu temu i cijelu priču. Peta generacija Kvesića, ona piščeva oca Ive i njegove braće odselila je iz Imotskog, uglavnom prema Zagrebu, radi školovanja i posla oko proizvodnje prehrambenog tipa ili nečeg sličnoga što su tamo razvili i što bi trebalo istražiti (!). Fotografija koja se prilaže uz ovaj tekst prikazuje Miljenka Kvesića, inače najčešće spominjanog člana obitelji Kvesić, na vratima njegove imotske novootvorene trgovine Philipsovim proizvodima. U Imotskom je poslije 2. rata ostala njihova sestra, lijepa gospođa Marija, udana za poznatog fotografa Rajmonda Gjamonju. U Split je pak odselio i živio njihov brat Stipica Kvesić oženjen Mirom Vrčić, sestrom poznatog fra Vjeke Vrčića. S njima sam se često susretala. U zanimljivoj priči o priči „Čarobne papučice“ Pero Kvesić nam slikovito otkriva svoj djetinji bjelovarski susret s još jednim Imoćaninom „od kolina“, očevim cjeloživotnim prijateljem i kolegom po pravničkoj struci, Davorom Jerkovićem. Tako nam na zgodan način otkriva odnos svoga oca i ovog čovjeka iz stare advokatske dinastije Jerković čije talente pisca, glazbenika i boema nažalost nije bilo moguće, a trebalo je odavna, istražiti i objelodaniti. Dobro je da se je pojavio u sjećanjima Pere Kvesića i da ta sjećanja o značenju i važnosti prijateljstva korespondiraju s činjenicama iz bogatog života našega gradića koje treba i dalje istraživatii i njegovati. Dakle, u spomen na sjajnog Peru Kvesića neka se pridoda i spomen na Davora Jerkovića još jednog sudionika zagrebačke BOEME S OKUSOM IMOTSKOGA.

prof. Gordana Radić

Fotografija u arhivi Gordane Radić

Središte Imotskog 1910. godine

Stari Imotski

Dosad neobjavljena razglednica, Središte Imotskog izdana 1910. godine. Razglednicu je iste godine iz Imotskog poslala u Split Odličnoj Gospođi Zorki Cerezin (1885.-1958.) sestra Katinka Vuković (1884.-1962.). Nakladnik razglednice, Vlastnik je Josip Tripalo. Pri dnu se vidi vrt vojnog i prvog liječnika u Imotskom dr Giuseppea Wanmullera, doseljenika iz Italije. Na južnom dijelu vrta podigao je kuću, vidljivu na Catasticu Pietra Corira iz 1774. godine. Poslije je zapadno od stare kuće podigao lijepu kamenu kuću praunuk dr Wanmullera, Norbert Berto Vučemilović (1882.). Sjeverozapadni dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata. Lijevo od vrta je kuća Matije Jelavića, u prizemlju koje je dućan mješovite robe. Prostor desno od Jelavića kuće pripadao je obitelji Colombani, a služio je za kočiju, kola i konje. Poslije je tu držao vatrogasnu cisternu Italo Colombani. Poviše je vrt i kuća sa crvenim krovom i jednim prozorom dr Augustina Bitange. Lijevo od kuće Bitanga je stambena kuća Josipa Tripala sa krovom na tri vode te Tripalove teze nad kojima je teraca s prekrasnim pogledom na cijelo polje i ulaz u njihove čuvene ćemere s južne strane. U sredini je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane vidi se kuća Marka Đamonje. Lijevo uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Poviše sa plavim krovom je kuća Alfonsa Bitange s vrtom te je na Pjaci sa plavim krovom vidljiva s dva kata velika kuća dr Ike Jerkovića.

Razglednica u arhivi Radovinović