Rođen 2. veljače 1817. u Glavini, Imotski. Obožavano dijete Jure -Georgiusa Vuičića i Mande-Magdalene Šimić kršteno je u crkvi sv. Frane Imotski 14. veljače iste godine. Kum djetetu je Ivan – Joannes Vucemilovich, sin Jure – Georgiusa. Za posjeta rodnom kraju strica Goscalisa-Ivana ( ime odabrano pri zaredjenju) Paulo preklinje strica neka ga povede sa sobom, jer želi biti svećenik. Molba mu je uslišana. Odlazi i nastavlja školovanje u Retkovcima i Vinkovcima. Već u Gimnaziji prepoznat je njegov izvanredan, miroljubiv i dobrostiv karakter. Pratio ga je glas vrijedna učenika, spremnog za svaki oblik pomoći kolegama. Isticao se od najranije mladosti neutaživom željom za čitanjem, pa je ostala šala kako su Vuičići sa pažnjom otvarali Bibliju i molitvenike čekajući da iznutra iskoči Paulo. Zbog političkih previranja, izazvanih najviše politikom Beča, vraća se iz Mađarske sa školovanja i ostaje u Bosni Srebrenoj…. Njegova pisma koja su zračila srećom i ljubavlju prema Bogu, možda su bila poticaj njegovom bratu Juri (Georgiosu) kasnije biskupu fra. Paškalu – Paschallusu Vuičiću – Dobreti da na putu službe Stvoritelju ostvari najblistaviju putanju jednog crkvenog sluge. U imotskoj krajini sigurno, ali i puno šire. Fra Pavao je bio službi u Rami Šćit gdje je učinio mnogo toga za nesretni, spaljeni i opustošeni samostan u kojem su 1557. ubijena i šestorica fratara.Fra Pavao otkupljuje zemlje, gradi svećeničku kuću, ali i kuće za kmetove, gdje ih fratri nikada prije nisu mogli imati. Pošto narod sluša mise na otvorenom, pod krošnjama i zaklonima bori se za gradnju crkve, jer trebalo je naći uspješna redovnika i sposobna da crkvu gradi i zato o .Pavao odlazi u Ramu – Šćit. Priskrbljuje ferman o dozvoli gradnje i već 1856. stižu u Ramu vrsni majstori i zidari pozvani iz rodnog Imotskoga. Zaključuju kako su temelji uništene crkve dobri, kreće gradnja redovničke kuće. Radilo se junački, klesalo se i buduće urese unutrašnjosti, a narod okolnih sela svesrdno je pomagao majstorima Imotskoga. O.Pavao dovodi i drvodjelca Luku, sina iz vrhunske majstorske tesarske obitelji Rako iz Prološca. Ovaj će sa njim u proljeće 1862. na Guču Goru – Livno gdje je Pavao postavljen za gvardijana. Pristupa obnovi samostana pa će naš majstor Luka i tamo ostaviti svoje majstorko djelo, ulaznu portu. Budi ponosan grade, jer danas su sve te majstorije dio kulturne, zaštićene baštine Bosne. Ugradiše oni redovničku kuću koja će biti zamijenjena novom tek 1930. Ali ne zadugo, jer samostan Rama Šćit opet nestaje u buktinji 13. srpnja 1942. Gradilo se, Pavao se ne ustručava tražiti pomoć. Ima punu potporu brata Paške koji je već tada gvardijan samostana San Francesco dela Vigna, jednog od najstarijih u Veneciji. Podršku mu pruža i fra Ivan, fra Ivo i još tri rođaka na službi u Ugarskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Pavao ograđuje dvorište, gradi hambare za žito, konjušnice i ozidava izvor Šestan. Cijelo to vrijeme prikuplja i dobija donacije. Da je ikako bilo moguće napraviti išta više fra Pavao bi to napravio zapisuje kroničar. Rama je osmi od trinaest samostana Bosne Srebrene. Na tragu brata Pavla biskup Paškal će isto tako pozvati Imoćane na gradnju Sueskog kanala. Biti će i fizičkim radom njihova pomoć, ali i učitelj njihove djece, svećenik i onaj zbog čijeg prijateljstva sa glavnim projektantom i graditeljem Ferdinandom de Lessepsom, imaju lijep kamp, crkvu školu i kuhinje. Podaci kažu kako su tamo otišle tisuće Imoćana, no nažalost nisu se svi vratili. Društveno jako osjetljiv na tegobe naroda fra Pavao punu pažnju poklanja mladim naraštajima, ostaju dokumenti iz kojih isčitavamo o njegovom karitativnom djelovanju i obilatoj pomoći. Naši majstori klešu dobro im poznatu muljiku, jer je i Pavao od nje izrađivao uskrsne pisanice kao dijete. Kasnije će pročelje crkve muljikom biti obloženo. Tek ukoliko ga stavimo u okvir onog vremena biti će nam jasno koliko je veliki čovjek bio naš fra Pavao. Crkva na osami, kuće udaljene, ali i danas živi priča o njegovom fenjeru, koji je stalno gorio. Na svaki poziv s fenjerom u ruci je pješačio s brda na brdo, kako bi umirućem utjeha bio. Napravi on dosta toga. Odlazi i nekoliko puta u Afriku sa bratom fra Matejem župnikom u Izopu, dolazi sa bratom Paškalom u Dalmaciju, dariva imotsku župu i –nitko, nikom, ništa. Da nije zapisa jednog svećenika neilira, možda bi Pavao bio samo ime u našim maticama. Težak rad i sve nedaće koje mu trpi voljeni brat utjecale su na njegovo zdravlje. Pavao je vjerojatno dao bratu poznati ramski sporazum koji je među ostavinom našega Paške negdje u kutijama imotskog samostana. Sva tri brata imaju probleme zbog odanosti Vatikanu, zdravlje narušeno, vjera vječna. Ima li veze sa onom divnom o borbi fratarluka i latinuka, a pobjedu upisao Beč preko svojih kapelana. …..Svako vrijeme svoj križ bremeniti ima. Citirati ću fus notu iz knjige poniznog velikana zapisa u i o Bosni. Istog onog koji nasljeđuje fra Pavla u Rami, dakle bio je na izvorištu informacija kojih danas nema. Fra Anto Vladić koji u crkvu postavlja sliku Alberta de Rhodena, anđeli koji Gospu vraćaju Rami. On piše: Ovaj i brat mu rodjeni, presvijetli g.biskup fra Paškal Vujčić rođeni su u Dalmaciji, ali po naročitoj želji njihova strica pok.o.Ivana Vujčića, koji je više godina bio župnikom u Retkovcih u Slavoniji, odhranjeni su i redovnici postali u Bosni, a za Bosnu. Punim pravom zovemo ih obadva svojimi, a krivo misle oni, koji vele, da smo u biskupu Vujčiću imali tuđina za biskupa, ne , nego pravoga člana franjevačke države bosanske, a što je učiteljevao po Italiji i biskupovao po drugih krajevih, to nam služi na diku i ponos. Fra Pavao Vuičić umire 11. kolovoza 1879. u Fojnici gdje je i sahranjen. Vrijeme teče, dimnjaci dimom sukljaju, jer u kraju rodnom još je brojno pleme Vuičića.
Na fotografiji izvod iz MKR Imotski, samostan Fojnica i djelomičan ispis svečenika iz kuće Dobretich-Vuicic iz Zbornika o biskupu Marku Dobretichu (2008)
Mercedes Ceda Marinković
