Žene Dalmatinske zagore s brimenom na leđima krajem 1920-ih godina…..
Žene Imotske krajine, zmijavačke, runovićke, prološke, vinjanske … grmarice, drvarice dolazile su sve do kraja 1970-ih godina u Varuš s brimenom drva za prodaju i u njemu nosile brime svoga teškoga života… Četiri žene, četiri zida, četiri ćoše kuće plemenite. Razgovaraju kako će razmijeniti četiri naramka drva za četiri ruke kruha. Ne smetaju im zakrpe na četirima kotulama i oplećcima. Bijele im se bljuze na prsima. Na nogama im prašinom svetom posuti opanci, a lica okrunjena crnim maramama. Bože, koje li su i lijepe li su. Je li ih vidio Ivan Meštrović ili zaboravio na njih četiri kad je klesao kipove kraljica iz naše kamenite Zagore? Sretna je memorija onih nas koji smo ih zapamtili i prepoznali. Hvala čuvarima slika koje ih prikazuju…..

Fotografija u arhivi Igora Goleša snimljena u Imotskom, uz vanjski zid kuće dr. Josipa Mladinova (?)

Bog nek’ ti pozlati ruke

Ponovo stojiš na pragu, gledaš podivljali vrt,
tko ti je podao snagu, mašklin da otjeraš smrt,
marama crna leprša, tijelo se prigiba tlu,
ženo dalmatinskog krša, tko ti je ostao tu…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Srce još u tebi plače, a već si zasadila krin,
već si oplijevila drače, tamo gdje leži tvoj sin…
mašklin k’o drvo od križa, s tobom u nebo će poć,
Zemlji i Bogu sve bliža, lumin i svića za noć…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Tekst: Drago Britvić, Vice Vukov, Splitski festival 1993.