Dozvola za slobodno kretanje i obavljanje trgovačkih poslova iz 1854. godine


Dozvola za slobodno kretanje i obavljanje trgovačkih poslova u krajevima pod turskom vladavinom koju je izdalo Namjesništvo Dalmacije 05. kolovoza 1854. godine ANTONIJU BENZONU. Dozvola je pisana na staroslavenskom, turskom i talijanskom jeziku sa sljedećim tekstom:
“Namjesništvo Dalmacije postavljeno u Zadru po njihovom veličanstvu caru i kralju apostolskome podaje Benzon Antonio posjedniku— koji putuje za trgovačke poslove
Rođen-Vranjic
U Okrugu-Split
Pasoš za Bosnu i Hercegovinu
U Bosni vrijedi 1 godinu.
Poziva sve oblasti otomanskog vladanja da gore spomenutom udijele svoju zaštitu kako na putovanju tako na mjestima njegova prebivališta neka može prolaziti slobodno, smireno i bez zapreka”
1797. rođen
Vjera katolička
Stas srednji
Lice ovalno
Kosa kafena
Oči kafene
Usta, nos pravilni
Osobiti biljezi nema
05. kolovoza 1854.Barun Mamula NamjesnikDozvola za slobodno trgovanje je pisani pravni akt čiji sadržaj su određeni imuniteti i privilegije koje su uživali pripadnici kršćanskih država u nekršćanskim (muslimanskim) državama čija svrha je bilo poticanje i reguliranje trgovine između država Zapada i Istoka.

Antonio Benzon je doselio iz Vranjica u Imotski u kojem je sa sinom Petrom sagradio jednu od najljepših zgrada. Zgrada je zidana s fasadama sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je prizemna zgrada za kočiju i konje. Zgradu je u Benzona 1910. godine kupila Bratovština Presvetog Sakramenta za časne sestre.  Baštinici obitelji Nore Vučemilović Baškarad poklonili su dokument  Zavičajnom muzeju u Imotskom.

Tekst na Dozvoli preveo je Dragan Jutronić

 Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad

 

Dr. Mile Vuković sa suprugom Katinkom

Dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) sa suprugom Katinkom (1884.-1962.), najstarijom kćeri dr Augustina Bitange u Beču na bračnom putovanju 1907. godine.
Dr. Mile Vuković rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom od oca Bariše (1834.) i majke Dome Glibota (1844.), maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te je diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču. Nakon završenog studija medicine dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje jer je posjećivao baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Prof. Ante Ujević u istoj knjizi se osvrće na izbore u Imotskom 1908. godine na kojima je dr. Mile Vuković bio kandidat Demokratske stranke i piše…”Sve je natkrilio govor dr. Mile Vukovića, u kojem je pozvao sve krajišnike, da velom zaboravi prikriju stranačke borbe i da se svi prihvate zajednički rada na korist krajine….”Tome se može dodati da je dr Mile Vuković bio liječnik, političar i najviše čovjek koji je postao legenda imotskog kraja. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Dr. Mile Vuković kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr. Mile Vuković i Katinka Bitanga vjenčali su se 1907. godine u Imotskome te su imali troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) vjenčanu za ing. Antu Jelavića, ing. Luku (1909.-1990.) vjenčanog sa Nevenkom Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) vjenčanog sa Đemom Ivanović.
Dr. Mile Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom te počiva na groblju Gospe od Anđela. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
 
Fotografija dr. Mile i Katinke Vuković u obiteljskoj  arhivi
 
Tekst: Anamaria Marušić Tonković

 

 
 
 
 

Antoinette Monti na kupanju u Modrom jezeru 1928. godine

Sdudentica medicine Antoinette Monti, jedna od prvih kupačica  na kupanju u Modrom jezeru 1928. godine. Dr. Antoinette Antonjeta Monti Cvjetković (1908.-2007.) kći je Laure pl. Felicinović Borelli i dr. Huga pl. Montija, javnog bilježnika u Imotskom između dva rata. Antonjeta je u Zagrebu 1927. godine završila Klasičnu gimnaziju te Medicinski fakultet 1933. godine. Specijalizirala je ginekologiju uopće kao jedna od prvih žena i cijeli radni vijek radila je u šibenskoj općoj bolnici.
Dr. Antoinette Monti Cvjetković do kraja života bila je vrlo vitalna i pomno dotjerana, a kao obožavateljica putovanja do duboke starosti putovala je po cijelom svijetu pa je tako prilikom posjeta Africi bila jedina devedesetrogodišnjakinja na safariju. Dr. Antonjeta je bila izuzetno zanimljiva žena puna duha i snažne osobnosti, za djecu je bila teta Točka, a o njenom životu mogao bi se snimiti film.
Laura i dr. Hugo Monti su nakon dolaska u mali do tada nepoznati Imotski zavoljeli gradić baš kao i njihove kćeri Antoinette i Adela Delka koje su se ubrzo uklopile u društveni život tako da se jedna od sestara Monti, Adela Delka i udala za Imoćanina Živka Raku. Desetak godina Montijevi su živjeli u kući dr. Pave Radovinovića gdje je dr. Hugo imao javnobilježnički ured, a poslije su u Imotskom kupili kuću od Marije Franceschi Radovinović. Iako je Antonjetu život odveo izvan Imotskog uvijek mu se rado vraćala, a sestra Delka je najljepši dio života uvijek vezala za Imotski.
Zanimljivo je spomenuti da je Antonjetin ujak, brat njene majke Laure hrvatski svećenik, pisac, prevoditelj, publicist, novinar, socijalni radnik i domoljub mons. don Joso pl. Felicinović (Zadar, 14. veljače 1889. – Pag, 13. ožujka 1984.). Mons. don Joso bio je osnivač Hrvatske kršćanske demokratske knjižnice, pokretač mjesečnika “Zora” i tjednika “Katolik”, kanonik Zbornog kaptola u Pagu, prosvjetni referent Križarskog bratstva u Hrvatskoj, borac za radnička prava i žrtva komunističkog terora.
Antonjetina baka je grofica Adela pl. Borelli pripadnica plemićke obitelji Borelli, grofova Vranskih koji su izgradili Biograd i Filip Jakov, te sve zgrade na zadarskoj rivi. Iako Talijani dio članova obitelji Borelli bili su najveći zagovornici hrvatskog narodnog identiteta.
Dr. Hugo i Laura Monti, kao njihova kći Delka i zet Živko po vlastitoj želji počivaju na imotskom groblju Gospe od Anđela.

Imotski studenti 1927. godine

Imotski studenti i jedina studentica u svom gradiću na zasluženom odmoru 1927. godine.
S lijeva: Stjepan Nino Ferrari, Bogašin Šoić, Antonija Antoinette Monti, Antun Tonko Tripalo, Ante Rako, Luka Vuković, Petar Vrdoljak, Tino Benković, Simplicio Mostarčić i Lujo Lončar.

Augustin Jago Radovinović

Augustin Jago Radovinović (16.10.1924.-12.06.1999.), maturant Muške realne gimnazije u Splitu 1942. godine.

…”U tom slatkom krilu zavičaja moga
na ognjištu svetom milih pradjedova,
za koje sam srasta od iskona svoga”…

Jago Radovinović, 1944. godine

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski, u Jezeru 10. kolovoza 1928. godine

Imotski, u Jezeru 10. kolovoza 1928. godine. Danas na prvi dan ljeta i sezone kupanja koja je pred nama sjetimo se duge tradicije kupanja u Modrom jezeru koja datira od početka 1920-ih. Iako je Imotski bio mali, konzervativni gradić, daleko od većih gradova djevojke su odlazile na kupanje podjednako kao mladići i to u kupaćim kostimima kojima su pratili evropske modne tokove istog vremena i čija je moderna povijest započela 1920. godinom. I ova grupa mladih Imoćana je u elegantnim kupaćim kostimima, djevojke u kostimima od crnog glota s obveznom suknjicom. U prvom redu s lijeva sjede: dr. Antonjeta Monti, ing. Luka Vuković, Anka Simonelli, Vera Vučemilović, dr. Ante Rako, Nora Vučemilović; u drugom redu stoje s lijeva mr. ph. Stjepan Nino Ferrari, prof. Tino Benković i ing. Tonko Tripalo.
Izvor: Obiteljska arhiva Nore Vučemilović Baškarad

Stjepan Radić u Imotskom

Predsjednik HSS-a i velikan hrvatske povijesti Stjepan Radić 1926. godine u Imotskom na balkonu kuće Ivana Zane Vučemilovića dugogodišnjeg imotskog Načelnika gdje je održao vatreni govor pred oko 3000 ljudi.
Na današnji dan prije 87 godina, 20. lipnja 1928. godine u 11h i 25min u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS izvršen je atentat na hrvatskog političara, predsjednika HSS-a Stjepana Radića organiziran od kralja Aleksandra.
Stjepan Radić (1871-1928) teško je ranjen te je preminuo 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata, a ubijeni su zastupnici HSS-a, Pavle Radić i Đuro Basariček.
Danas se sjetimo poznatog citata Stjepana Radića: “Samo živom voljom, u suradnji svih za sve, stvara se sa živima živa povijest jednog naroda” .
Fotograf je Mate Olujić.

Izvor: Obiteljska arhiva Nore Vučemilović Baškarad

U Modrom jezeru, 02. kolovoza 1996. godine

U Modrom jezeru, 02. kolovoza 1996. godine, na dan prve velike proslave blagdana Gospe od Anđela nakon Domovinskog rata na koju proslavu je došao cijeli Generalski zbor. Došli su i mnogobrojni Imoćani čije je srce ostalo u rodnom gradu.
Sjede s lijeva: Jagoda Rako, Zlatko Raić, Zdeslav Pavičić, Gordana Baškarad Bilić, Milka Tonković Gojčeta, Antonjeta Baškarad Jutronić, Seka Borić Kroflin, prof. glazbe Ante Vujević i Mladen Borić. U pozadini Pere Vlajčić pozorno sluša Milku Tonković koja svojim prekrasnim glasom pjeva različite pjesme uz pratnju i na radost cijelog društva. Prof. glazbe Ante Vujević sigurno je blagonaklono gledao na eventualna dištonavanja veselog društva!

Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Kuća Radovinović Jagul 1959. godine

Na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja u kući Radovinović Jagul uvijek je bila velika svečanost jer se na taj dan slavio imendan dr. Pave Radovinovića na kojoj bi se okupila ne samo rodbina već prijatelji i drugi mještani. Mi djeca fešti bi se posebno radovali jer je za nas to bio uzbudljiv dan prepun svakakvih delicija koje su se danima pripremale i zanimljivih ljudi koji su prolazili kroz kuću jer su svi dr. Pavi htjeli čestitati imendan. Dr. Pave Radovinović ispred svoje kuće u Imotskom 1959. godine stoji krajnje lijevo, do njega su unuci Josip i Anamaria, nećakinja Zlatka Franceschi, nevjesta Mara i kći Marija u imotskoj narodnoj nošnji, te unuk Jago.

Izvor: Obiteljska arhiva

Panorama Imotskoga oko 1920. godine

Panorama Imotskoga oko 1920. godine.

Moje je misto moj znamen.
Božanstven vrt od raja.
Sveta mu prošlost i sivac kamen.
Jezera, Topana i miris Gaja.
……………………..….
Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Izvor: Obiteljska arhiva