Dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) sa suprugom Katinkom (1884.-1962.), najstarijom kćeri dr Augustina Bitange u Beču na bračnom putovanju 1907. godine.
Dr. Mile Vuković rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom od oca Bariše (1834.) i majke Dome Glibota (1844.), maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te je diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču. Nakon završenog studija medicine dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje jer je posjećivao baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Prof. Ante Ujević u istoj knjizi se osvrće na izbore u Imotskom 1908. godine na kojima je dr. Mile Vuković bio kandidat Demokratske stranke i piše…”Sve je natkrilio govor dr. Mile Vukovića, u kojem je pozvao sve krajišnike, da velom zaboravi prikriju stranačke borbe i da se svi prihvate zajednički rada na korist krajine….”Tome se može dodati da je dr Mile Vuković bio liječnik, političar i najviše čovjek koji je postao legenda imotskog kraja. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Dr. Mile Vuković kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr. Mile Vuković i Katinka Bitanga vjenčali su se 1907. godine u Imotskome te su imali troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) vjenčanu za ing. Antu Jelavića, ing. Luku (1909.-1990.) vjenčanog sa Nevenkom Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) vjenčanog sa Đemom Ivanović.
Dr. Mile Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom te počiva na groblju Gospe od Anđela. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”

 

Fotografija dr. Mile i Katinke Vuković u obiteljskoj  arhivi

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

 

 

 

Sdudentica medicine Antoinette Monti, jedna od prvih kupačica  na kupanju u Modrom jezeru 1928. godine. Dr. Antoinette Antonjeta Monti Cvjetković (1908.-2007.) kći je Laure pl. Felicinović Borelli i dr. Huga pl. Montija, javnog bilježnika u Imotskom između dva rata. Antonjeta je u Zagrebu 1927. godine završila Klasičnu gimnaziju te Medicinski fakultet 1933. godine. Specijalizirala je ginekologiju uopće kao jedna od prvih žena i cijeli radni vijek radila je u šibenskoj općoj bolnici.
Dr. Antoinette Monti Cvjetković do kraja života bila je vrlo vitalna i pomno dotjerana, a kao obožavateljica putovanja do duboke starosti putovala je po cijelom svijetu pa je tako prilikom posjeta Africi bila jedina devedesetrogodišnjakinja na safariju. Dr. Antonjeta je bila izuzetno zanimljiva žena puna duha i snažne osobnosti, za djecu je bila teta Točka, a o njenom životu mogao bi se snimiti film.
Laura i dr. Hugo Monti su nakon dolaska u mali do tada nepoznati Imotski zavoljeli gradić baš kao i njihove kćeri Antoinette i Adela Delka koje su se ubrzo uklopile u društveni život tako da se jedna od sestara Monti, Adela Delka i udala za Imoćanina Živka Raku. Desetak godina Montijevi su živjeli u kući dr. Pave Radovinovića gdje je dr. Hugo imao javnobilježnički ured, a poslije su u Imotskom kupili kuću od Marije Franceschi Radovinović. Iako je Antonjetu život odveo izvan Imotskog uvijek mu se rado vraćala, a sestra Delka je najljepši dio života uvijek vezala za Imotski.
Zanimljivo je spomenuti da je Antonjetin ujak, brat njene majke Laure hrvatski svećenik, pisac, prevoditelj, publicist, novinar, socijalni radnik i domoljub mons. don Joso pl. Felicinović (Zadar, 14. veljače 1889. – Pag, 13. ožujka 1984.). Mons. don Joso bio je osnivač Hrvatske kršćanske demokratske knjižnice, pokretač mjesečnika “Zora” i tjednika “Katolik”, kanonik Zbornog kaptola u Pagu, prosvjetni referent Križarskog bratstva u Hrvatskoj, borac za radnička prava i žrtva komunističkog terora.
Antonjetina baka je grofica Adela pl. Borelli pripadnica plemićke obitelji Borelli, grofova Vranskih koji su izgradili Biograd i Filip Jakov, te sve zgrade na zadarskoj rivi. Iako Talijani dio članova obitelji Borelli bili su najveći zagovornici hrvatskog narodnog identiteta.
Dr. Hugo i Laura Monti, kao njihova kći Delka i zet Živko po vlastitoj želji počivaju na imotskom groblju Gospe od Anđela.

Predsjednik HSS-a i velikan hrvatske povijesti Stjepan Radić 1926. godine u Imotskom na balkonu kuće Ivana Zane Vučemilovića dugogodišnjeg imotskog Načelnika gdje je održao vatreni govor pred oko 3000 ljudi.
Na današnji dan prije 87 godina, 20. lipnja 1928. godine u 11h i 25min u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS izvršen je atentat na hrvatskog političara, predsjednika HSS-a Stjepana Radića organiziran od kralja Aleksandra.
Stjepan Radić (1871-1928) teško je ranjen te je preminuo 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata, a ubijeni su zastupnici HSS-a, Pavle Radić i Đuro Basariček.
Danas se sjetimo poznatog citata Stjepana Radića: “Samo živom voljom, u suradnji svih za sve, stvara se sa živima živa povijest jednog naroda” .
Fotograf je Mate Olujić.

Izvor: Obiteljska arhiva Nore Vučemilović Baškarad

U Modrom jezeru, 02. kolovoza 1996. godine, na dan prve velike proslave blagdana Gospe od Anđela nakon Domovinskog rata na koju proslavu je došao cijeli Generalski zbor. Došli su i mnogobrojni Imoćani čije je srce ostalo u rodnom gradu.
Sjede s lijeva: Jagoda Rako, Zlatko Raić, Zdeslav Pavičić, Gordana Baškarad Bilić, Milka Tonković Gojčeta, Antonjeta Baškarad Jutronić, Seka Borić Kroflin, prof. glazbe Ante Vujević i Mladen Borić. U pozadini Pere Vlajčić pozorno sluša Milku Tonković koja svojim prekrasnim glasom pjeva različite pjesme uz pratnju i na radost cijelog društva. Prof. glazbe Ante Vujević sigurno je blagonaklono gledao na eventualna dištonavanja veselog društva!

Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić