Dr. Augustin Jago Bitanga (1841.-1912.)

Dr. Augustin Agostino Nicolo Bittanga (04.02.1841.-12.02.1912.) najmlađi je sin Paola  Pavla Bitange i Cattarine Kate Čelan. Prvi je imotski sin koji je završio Medicinski fakultet te je ujedno i prvi fakultetski obrazovani Imoćanin, a koji nije pripadao kleru. Dr. Augustin Bitanga u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju 1862. godine, a u Padovi na “Facolta di medicina e chirurgia di Re Universita di Padova” završio je studij medicine diplomiravši 1868. godine.  Dr Augustin Bitanga postaje 1872. godine općinski liječnik Imotskog, a liječnička ordinacija sa čekaonicom bila je smještena u njegovoj obiteljskoj kući u Imotskom sa posebnim ulazom sa istočne strane.
Dr. Augustin Bitanga vjenčao se u Splitu 11. srpnja 1879. godine sa splitskom veleposjednicom Mariettom Lusnik (1853.– 1905.), kćeri Antonie Carminatti i Mathiasa Lusnika, a braku je rođeno pet kćeri: Katinka Anta Mata, Antonija Tonća, Zorka, Milena Fausta i  Slavka Batista te jedini i najmlađi sin Pavao Ante Mate. Dr. Augustin Bitanga uvijek se isticao kao hrvatski rodoljub, te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga kao i Dalmacije. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke osnovane s ciljem borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenog te zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1875. godine u Imotskom, zajedno sa dr Ikom Jerkovićem delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom. Prijateljevao je i dopisivao se sa istaknutim suvremenicima i političkim istomišljenicima kao što su don Mihovil Pavlinović, don Josip Vergilije Perić, nadbiskup barski Šimun Milinović, učitelj i obćinski tajnik Martin Pera,  carski potpredsjednik namjestništva pokrajine Dalmacije Alfons Pavich pl. Pfauenthal, dr Ante Trumbić i drugi. Dr. Augustin Bitanga je od 1871. godine uz Nikolu Miroševića bio predstavnik škola u Imotskoj krajini te je dao  popravljati  i graditi škole, crkve  i druge javne prostore u svom zavičaju. Usmenom predajom je  poznato  da je dr. Augustin ustupio svoju kočiju okovanu srebrom caru Franji Josipu I. za vrijeme posjeta Imotskom 1875. godine (ostaci kočije su i danas sačuvani i pohranjeni u kući Radovnović u  Imotskom). Dr. Augustin Jago Bitanga po kojem je i nastao nadimak Jagul obitelji Radovinović (ex. Bitanga) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini umro je 12. veljače 1912. godine te počiva na imotskom groblju Gospe od Anđela uz voljenu suprugu Mariettu.
 
Povjesničar prof. Ante Ujević dr. Augustina Bitangu uvrstio je u istaknute i ugledne ljude Imotske krajine te se iz 1. izdanja knjige “Imotska krajina” (1953)  izdvajaju tri citata:

…Godine 1895. Imotska Krajina traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U ime naroda Imotske Krajine potpisani su dr. Augustin Bitanga i dr. Iko Jerković….Kao nezavisni narodni ljudi ističu se dr. Augustin Bitanga kasnije općinski liječnik..…Imotska krajina ove godine gubi (1912) jednog od uzornih rodoljuba, čovjeka plemenite duše, predsjednika Hrvatske stranke, pobornika i pristašu Pavlinovićeve herojske garde, dr. Augustina Bitangu…

Ante Ujević  u 2. izdanju knjige “Imotska krajina”  (1991.) navodi cit:

…Dr. Augustin Bitanga dolazi,  uz ostale, u red imotskih rodoljuba. Rodio se u Imotskom 04. lipnja 1841., gdje je i umro 5. veljače 1912. Bio je općinskim liječnikom i tu dužnost savjesno vršio te kao čovjek plemenite duše bio voljen od naroda Imotske krajine. Bio je i predsjednikom Hrvatske stranke, pobornikom i pristašom M. Pavlinovića u borbi za narodni prepored svoga zavičaja…

Anamaria Marušić Tonković 

Portret (ulje na platnu) dr Augustina Bitange rad  nepoznatog autora iz 1879. u kuči Radovinovič Jagul

Imotski 1946. godine

Imotski, Grad na skalinama zbog svojih brojnih skalina, a prve su sagradili Mlečani krajem 18. stoljeća.
Fotografija je snimljena 1946. godine, a izdavač je Novinsko izdavačko poduzeće Zadrugar, Sarajevo.

Crkva sv. Luke na Kamenmostu

Crkva sv. Luke na Kamenmostu kojoj temelji sežu u predtursko doba, obnovljena je 1705. godine kad je posvećena sv. Luki. Oko crkve je staro groblje koje čuva prah naših predaka. Nekad je tu bio gusti sklop hrastova i brijesta, pa je Josip Vergilije Perić pjevao: “Oko crkve skapila se gora, po njoj ptice cvrkutaju glasno, mrtoviom slade opočinak vječni…”

Izvor: Slavko Tonković (1998) Pleme Tonković u Imotskoj krajini

Vjenčanje Zorke Bitanga i kapetana Nike Cerezina 1911. godine u Imoschom

Imoschi, 17. lipnja 1911. godine, u spomen na obljetnicu jednog vjenčanja, vjenčanje Zorke Bitanga, kćeri dr. Augustina i kapetana Nike Cerezina iz Vignja na Pelješcu. Netom vjenčani Zorka i Niko na vratima (izrađenim u majstorskoj radionici Rako i poslije nažalost odbačenim) su crkve svetog Frane, a Ispred crkve lijevo u svijetlom odijelu sa rukom u džepu stoji Antun Toni Colombani. Zorka Bitanga je bila sudionica jedne nesretne ljubavne priče koja je u Imotskom do današnjih dana ostala u usmenoj predaji kao i pisanoj riječi ali protekom vremena ne sasvim točnoj kao što je navedeno u. tekstu “Kuća inata” objavljenom u časopisu “Grad na gori”. Zorka Bitanga (1886.-1958.) i Antun Toni Colombani (1884.-1945.) bili su mladi zaljubljeni par koji su živeći u dvije susjedne kuće još od djetinjstva bili nerazdvojni.Toni je Zorki posvetio mnoge stihove i napisao bezbroj pisama, te su bili pred zarukama. Međutim dr Augustinu Bitangi, Zorkinom strogom ocu ta se veza nije sviđala iz više razloga, među ostalim što je bio u dugogodišnjim zategnutim odnosima sa obitelji Colombani koji mu nisu oprostili podizanje kuće ispred njihove jer im je prekrila prekrasan pogled na polje i Biokovo, kako su govorili “casa oscurato vista del campo”, a imao je i svoje mišljenje o Toniju. Njihov odnos i njih same najbolje je opisao sam Toni Colombani u jednoj rečenici napisanoj u Zorkin spomenar 1906. godine: “Ko pravo ljubi želi mnogo, malo se nada, a ništa ne pita”. Iako je Zorka morala poslušati strogog oca do kraja života čuvala je spomen na Tonija kao i neke vrlo osobne predmete koje joj je Toni poklonio. Zorka je nekoliko godina kasnije upoznala kapetana Niku Cerezina za kojeg se udala i živjela u sretnom braku.Toni je jako teško prihvatio njenu udaju, a po priči same Zorke ona je zbog njegovog upadljivog ponašanja na dan vjenčanja bila izvan sebe od straha jer je videći Tonija na vratima crkve sa rukom u džepu mislila da ima pištolj kojim će ubiti Niku te je bila spremna baciti se ispred Nike da ga pokuša spasiti od sigurne smrti. Zorka je s kapetanom Nikom Cerezinom otišla nakon udaje živjeti u Split, a kao supruga kapetana često su skupa bili na mnogim putovanjima Toni Colombani se nakon osam godina vjenčao sa djevojkom iz susjedne kuće Đemom Marče s kojom je imao sina i kćer. Toni Colombani, Načelnik Imotskog ubijen je 1945. godine u logoru Viktorovac kod Siska.
Fotografija vjenčanja Zorke i Nike objavljena je u monografijama Od krinoline do Coco Channel na imotskoj pjaci (2006.) i Dalmatinska zagora-nepoznata zemlja (2007.) ali kako su autorima bila nepoznata imena sudionika u tim publikacijama nisu navedena. Fotograf je Giuseppe Zohou.

Izvor: Obiteljska arhiva

Modro jezero, Vilinsko počivalo 1945. godine

Modro jezero, Vilinsko počivalo snimljeno 1945. godine…..”Ako te ikad ikakva zgoda onamo nanese, ah, zaustavi se u smiraj dana na rubu te provalije!. I morao bi to učiniti, jer Imotski leži kraj toga ruba, i jer glavna ulica vodi ravno prema njemu. Kakav čaroban i strahovit prizor. Činilo bi ti se da vidiš kako se iz onih dubokih spilja, iz onih pukotina na koje prije nego drugdje pada mrak, neprekidno dižu sjene u omaglici i tmini, te se razastiru posvuda uokolo i po nebu”….

Giovanni Franceschi, La Dalmazia, 1846, br 8. str. 58-60
Izvor: Obiteljska arhiva

Recept za Imotsku tortu iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin

Recept za Imotsku tortu iz bilježnice recepata Zorke Cerezin (1886-1958), kćeri dr Augustina Bitange napisan 1920. godine. Imotska torta se više od dvjesto godina priprema u Imotskom za blagdane, rođendane, imendane, svadbe, te se nosi kao dar u različitim prigodama. Austro ugarskom caru Franji Josipu za posjeta Imotskom 1875. godine servirana je Imotska torta za tu priliku izrađena s kružno istaknutim roščićima nalik na kraljevsku krunu i oni su i danas njezin ukras. Kasnije za carev rođendan Imoćani su caru slali ovu tortu, a s njom su u Beč putovali imotski kapurali i to u mišini kako bi zadržali svježinu. Imotska torta se tradicionalno ne peče u običnom kalupu za torte, nego u plitkom kalupu koso položenih bridova koji se posebno naručivao. Recept za Imotsku tortu iz kuće Jagul kao i recepti za Imotsku tortu obitelji Benzon, Ćosić, Vučemilović, Colombani, Gjamonja, Franceschi, Vuković, Furlan danas su čuvari imotske tradicije.
IMOTSKA TORTA
1/4 kg bajama oguljenih i samlivenih, 1/4 kg cukra, 8 jaja žbatiti
1 bićerin rakije ili rožolja, kore od limuna.
Napose napraviti tanak švoj, izreži rodelom krug za 3, 4 prsta veći nego što je dno kalupa. Položi krug u namazanom kalupu i iskreni gornji nadjev i poravnaj. Od ostatka tijesta napravi se švoj, izreže rodelom na vrpce i položi na nadjev kao rešetke, malo koji vise preko kalupa okrene se na tortu i pričvršćuje se pinjolima ili na dugo izrezanim bajamima, tako isto se garnira rešetka.
Izvor: Obiteljska arhiva

Iz spomenara Zorke Bitange 1906. godine

Zapisano o ljubavi u spomenaru Zorke Bitanga (1885.-1958.), kćeri dr. Augustina Bitange u Imotskom prije 113 godina, 28. travnja 1906. godine.

Souvenir

Ljubav je kaplja rose nebeske,
Spuštena u kalež života;
Da ublaži gorčinu njegovog sadržaja.

Kad dogje onaj sretni ćas…
Te sok ljubavi ispiješ,
Pazi da se u ljubavi ne prenagliš.

Savjetujući Ti ovim redcima
Sjeti se onoga, koji Ti želi
Svaku sreću i blagostanja

Imotski 28 travnja 1906

Izvor: Obiteljska arhiva