Fotografija iz avlije kuće Radovinović sa pogledom na vrtove 01.03.1959. godine , Marija, kći dr. Pave Radovinovića i unuka Anamaria u imotskoj narodnoj nošnji.
Izvor: Obiteljska arhiva
Fotografija iz avlije kuće Radovinović sa pogledom na vrtove 01.03.1959. godine , Marija, kći dr. Pave Radovinovića i unuka Anamaria u imotskoj narodnoj nošnji.
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski, 1920-ih godina, put prema Đombuši koja je građena od 1859. do1866. godine. Od davnine u imotskoj župi bila su ustanovljena tri reda sprovoda, a prvi je bio najsvečaniji. Na fotografiji sprovoda vide se torci, bijeli drveni nosači na koje su se stavljale mjedene glave u koje bi se utakle debele svijeće. Torce je iznajmljivala crkva, a i nekoliko trgovaca, te je unajmitelj plaćao i vlasniku i nosaču torca. Broj toraca ovisio je o pokojnoj osobi, a znalo ih je biti i do stotinu. Nosili su se upaljeni u širokom dvoredu iza križa. Na fotografiji sprovoda vjerovatno poznatog Imoćanina vidi se svećenik ?. Fotograf je Jelaska Imotski.
Pogled na Imotski iz polja 1915. godine. Izdavač: C-S. 66. Naklada Filipa Vučemilovića, Imotski.
…Na visokoj brdini Podine (622 met.) opaziš odaljeni bieli varoš Imotski; pod tobom dolje, među brdi i planinami stere se kao prosjednuto i upalo divno “Imotsko polje”…
Fra Šimun Milinović, Jezera naokolo Imotskog polja, Vienac br. 49/1876
Izvor:Obiteljska arhiva
Prvi snimak Imotskog iz avijona oko 1930. godine. Izdanje: J. Grubišić, Imotski. Kartolina je uz popratni tekst na njemačkom jeziku poslana 23. prosinca 1936. godine iz Imotskog u Rumunjsku.
….Imotski je lijepa varošica, na čistu zraku, sa divnim pogledom na gotovo čitavu Imotsku krajinu. “Oko njega dva jezera oholo se koče.-Svak bi reka ta ždrijela progutat ga hoće.-Al Imotski, kanda nezna u kakvu je kolu,- Mirnim okom svedjer gleda u pitomu dolu”!…
Vatroslav Malić, “Naokolo po Imotskoj krajini”, Katolička riječ 5/1939, 49-50
Izvor: Obiteljska arhiva
Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.) rođen je u Slivnu, a zaređen za svećenika 09.08. 1925. godine. U Rimu je završio studij na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, “Institute superiore di musica sacra”, a 1932. doktorirao je teologiju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. Nadalje, 1934. godine postigao je doktorat iz grupe Canto Gregoriano, te licencijat iz kompozicije. Fra Ivan Glibotić prvi je doktor glazbe u Imotskom i Imotskoj krajini. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju predavao je pjevanje, vodio je glazbu Gospe Sinjske, te je skladao operete. Prvi je župnik crkve Gospe od Zdravlja u Splitu od 1946. do 1949. godine. Profesor je pjevanja na Franjevačkoj Visokoj bogosloviji u Makarskoj, te na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu. Bio je gvardijan u Sumartinu i Imotskom. Fra Ivan je u Vrgorcu 1960. godine uglazbio psalam 50 za mješoviti zbor, a u Sumartinu 1968. godine izdao je pjesmaricu “Pjevajmo braćo kršćani” koja je imala tri izdanja, te je pisao u raznim časopisima, stručnim glazbenim listovima s raspravama i glazbenim prilozima. Sin Imotskog i Krajine dr. fra Ivan Glibotić, izuzetan čovjek i istaknuti intelektualac umro je u Imotskom na današnji dan 18. prosinca 1987. godine, a pokopan je u rodnom mjestu Slivno.
Dr. fra Ivan Glibotić obiteljski prijatelj i daljnji rođak snimljen na proslavi 90-og rođendana dr. Pave Radovinovića 01. studenog 1983. godine u Imotskom
JAGULOVI DVORI
Sudbino moja
majko draga
odvedi me tamo
do Imotskoga blaga
ne u crkvu staru
ni u gimnaziju do nje
ni do hotela trošnog
prljavo crvene boje
već samo par koraka
do stare kamene kuće moje
Odvedi me u Jagulovu kuću
onu koja povijest svoju ima
u kuću kakvu nitko nikad prije
u ovom kraju sagradio nije
Što okružena vrtovima sunca
starom štalom i vodospremom
u prekrasnom dvoru
iz koje pogled preko polja i brda
kao da puca prema samom moru
U kuću što počiva čvrsto
na visokom tajnovitom podrumu
koji čuva zanosne mirise naših
još iz prošlih stoljeća vina
pod čijim dugim svodovima
veselo zaigra srce svima
Dovedite me da na kožni stolac
sjednem u našu biblioteku
prolistam stare knjige i priznanja
slova pradjedova umijeća i znanja
Pa da odmorim u spavaćoj sobi
netaknute još od nona i none
da mi oko i dušu ispuni ljepota
kreveta, ormara i ponistre i kvake
Hodnikom je dalje u nizu
kužina opremljena kao iz bajke
u kojoj se i danas čuti
miris pecipala moje none i majke
Visoki strop i prelijepi luster
pod njima prostrana dnevna soba
vrlo vjerno oslikava raskoš
i bogatstvo svoga doba
Zatim niz kružne kamene skale
do podruma prepunog vina
i da iz njegovog toplog zagrljaja
ne izadjem za dan već danima
Kao da je danas, vidim sliku
kako pred kapijom u dvoru
konjušar osedlanog konja vodi
da ga pradida zajaše u zoru
Dovedi me da i ja kao on
u proljeće kad sunce grane
obidjem sva naša polja i imanja
makar trajalo dane i dane
Da odmorim kraj slapova rijeke
što krivuda oko našeg otoka
da mi nepregledni vinogradi
hrane dušu i oba oka
I na kraju;
dajte mi još malo snage
još malo zdravlja i volje
da obnovim i osvitlim
Jagulove dvore, vinograde i polje.
Prof. Željko Baljkas (2014)
Crveno jezero sa svojom tamnom dubokom vodom i okomitim stijenkama koje su kao plamenom obrubljene pobuđuje strah i o čijem je nastanku u 19. stoljeću spjevana pjesma Imotsko Crveno jezero. Po pjesmi oholi i bogati Gavan i njegova žena Gavanica odbijaju nahraniti anđela prerušenog u prosjaka i na njega puštaju pse. Prosjak je tada prokleo njihove dvore i oni su se “profundali” u bezdan, te je na tom mjestu nastalo Crveno jezero. Pjesma se pripisuje Josipu Eugenu Tomiću, Jovanu Sundečiću ili nepoznatom franjevcu.
Radi žarka stijenja svoga
svijet Crvenim prozvao ga
U jezeru toga krilu
puk strahota znade silu
Zloduhe se ondje vile
zauvijek udomile
A vještice, vukodlaci žive uz njih ko ortaci
Tu po tamnoj, gluhoj noći
ako imaš srca proći
uz vilinsku ćut ćeš ciku
vukodlaka strašnu viku…
.. Kosa ti se od stra(ha) ježi
bjež, čovječe! Odatle bježi!
Fotografija Crvenog jezera snimljena je 1920. godine,a nakladnik razglednice je Josip Tripalo
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski, krabuljni ples 1929. godine. Stoje s lijeva:Vera Vučemilović, Delka Monti Rako i Slavka Rako Šoić.
Nora Vučemilović Baškarad (1913) kazuje: Jednom smo se obukle u đavle. Ideju nam je dao Jozo Tomić činovnik u Pučkoj štedionici koji je cilu godinu smišljao u što ćemo se obućii. Kad smo se.umačkarale bile smo toliko originalne da jedna drugu nismo mogle prepoznati…Vezane za lanac ušle smo u gimnastičku dvoranu stare škole i izazvale takav urnebes da ga se i danas sjećam. A kao đavli zgodno smo mogli nekima koji su to zaslužili učiniti kakav dišpet.
Gordana Radić (1910) Bako-imotske karnevalije
KARNEVALSKA NOĆ
Zaboravit ću svoje jučer
zanemarit ću što će doć
ovako pjerotski obučen
ludovat želim ovu noć
I bit ću klaun, kockar bit ću
što nikad ne bjeh biti ću
kroz lude maske što promiču
tek jedno lice tražit ću
A nitko tada znati neće
da je za maskom ružan stvor
s ruletom karnevalske sreće
ja sklopih tajni ugovor
Dobitnik ja sam ove noći
i nisam prosjak izložen ruglu
tek pjan sam ili jedne oči
skrivaju za me neku tugu
Jer vidim plešuć
pogledom traži
ovog pjerota
za igru moli
Noćas sam sretan
Netko me voli
Ona me voli
Srce me boli.
Gordana Radić (2000.)
Fotograf je Mihail Aleksandrov, fotografija u obiteljskoj arhivi
Imotski gimnazijalci na izletu u Gaju 1952. godine. Stoje s lijeva: Aleksandar Aco Grubišić, Vlajčić, NN, Milan Tonković, Sanja Marendić i Jozo Josip Franceschi. Čuče s lijeva: Nenad Markota, Ante Braco Kusić i Kamilo Benković.
Mihovil Miše Vrdoljak, zaslužni imotski Načelnik (1827.-31.srpnja 1900.) i supruga Angela Anđulina Nina Bitanga (1836-1914), kći Pavla Bitange sa kćerima Milkom i Ljubom, na fotografiji snimljenoj 1880. godine. Miše Vrdoljak stari pravaš i hrvatski rodoljub bio je jedan od prvih načelnika pravaša u razdobljima 1888-1889. i 1896.-1897 godine. Upravo zaslugom općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka sagrađen je Obćinski dom u Imotskom kao i proširen Šarampov most. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. g. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak.”
Mihovil Miše Vrdoljak, doseljenik iz Grabovca obogatio se naslijedivši trgovinu Dundića te je sagradio sredinom 19. stoljeća na imotskoj Pjaci veliku kamenu kuću. Oženio se za Angelu Ninu Bitangu (1836.-1914.), najmlađu od pet kćeri Kate i Pavla Bitange. Mihovil i Anđela Nina imali su tri kćeri Mariju Genovevu (1871.-1895.), Milku (1872.-1952.) i Ljubu (1876.-1955.). Milka se udala za prof. Vida Petričevića (1864-1945) iz Dobrote, upravitelja Klasične gimnazije u Splitu, nisu imali djece. Ljuba se udala za dr. Fausta Nikolića čiji je otac Petar došao kao sudac u Imotski te su imali dvije kćeri Anđelku (1907.-1938.) i Korinu (1910.-1989.). Anđelka se 1930. godine udala za dr. Mirka Tonkovića (1896.-1962.) koji se poslije Anđelkine smrti 1941. godine oženio za njenu sestru Korinu. Svi pripadnici obitelji Vrdoljak, Petričević, Nikolić i Tonković vječno počivalište imaju u obiteljskom grobu Miše Vrdoljaka na groblju Gospe od Anđela.
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija u obiteljskoj arhivi