Prva fotografija Crvenog jezera snimljenog 1912. godine, a snimio je sarajevski fotograf St. v. Ossko koji je dolazio povremeno u Imotski. Po nekim izvorima ona je najstarija dopisnica u Hrvatskoj sa speleološkim, odnosno krškim pejzažem, naknadno je bojana i to uspješno jer je istaknuta modrina vode i crvenilo jezerskih strmina…
Izvor: obiteljska arhiva
Slika Perinuše (ulje na platnu)1920-tih koju je naslikala Marija Franceschi Radovinović (1899-1968)
Uz vrbike Vrljike u Mujića polju 1934. godine. Sjede s lijeva: Zlata Franceschi, Božidar Rako, Mira Vučemilović, Marija Kurir, Ante Jerković, Ana Vučemilović, Tonći Mostarčić, N.N, Marija Vuković i Nino Ferrari
Ana Vrdoljak, imotska pjesnikinja rodila se 09. studenog 1833. godine u Imotskom od oca Jure i majke Marijane Pigljević iz Knina. Ana je nećakinja fra Jerolima Luiđija Vrdoljaka, pjeva domorodne pjesme u duhu svoga vremena. Propjevala je u dobi od 11 godina pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja i svog strica Jerolima te oca Jure. Ana je, ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji prvo dijete književnik za vrijeme narodnog preporoda. Pjesnikinja Ana objavila je u “Zori dalmatinskoj” svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Ana se udala u 23.godini za suca Josipa Alačevića, a umrla je 1866. godine u 33. godini u Kninu. Imoćani i danas pjevuše stihove iz Anine pjesme “Žalba”, a ovo su stihovi iz pjesme “Cvit ljubice dalmatinske”:
Procvala sam još odavne
U brdašcu i u polju,
Ne trgaj me ja te molju,
Jer kod tebe nisam stavna.
..MI imotski vatrogasci
Vatru što sijeva ko grom
Gasimo željom da junačkim djelom
Spasimo mili dom.
Izvor: Arhiva prof. Gordane Radić
Na dan sv. Josipa 1892. godine rođen je u Podbabskim Zmijavcima Josip Joko Tonković (19.03.1892.-25.05.1975.) i kao da mu je sudbina odredila da preko zaštitnika rada i radnika bude tijekom čitavoga životnog vijeka vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik. Josip je zanimljivim načinom opisivao pojedine događaje, duhovito prepričivao razne anegdote, te zgode vezane za pojedine ljude iz našeg kraja. Navodi se njegovo kazivanje o Mati Ćapinu, stricu fra Ivana Tonkovića:
„U prvo vrime naši stariji išli su na rađu u Mostar i Primorje. Ritko koji bi priša na Brač, bojali su se mora. Ali koji bi priša, dobro bi se omrsio. Za misec dana donio bi kući tri-četri vijorina para, miščić ulja i nikoliko šuplji kolača, a suviše suvi smokava po punu torbu.
Mate Ćapin bio je visok čovjek pa su ga prozvali Dugonja. On je Kokanov ćaća, a Kokana znade sva Podbabska župa. Uputio se Dugonja u Primorje, a iz Makarske će prići na Brač. Kad je bio kod sv. Nikole u Podosoju, svrne s puta i klekne prid kip sv. Nikole i stane se moliti: – o sveti moj Nikola Putniče, uputi dušu moju putem raja, a tilo moje da zdravo priđe priko mora na Brač, i zdravo se i sritno natrag povrati! A ja kad se povratim darovat ću ti tri banice lemozine! – Ode Dugonja. Na Braču sta misec dana. Zdravo bio, lipo zaradio i zdravo se povratio sve do Podosoja. Kad je bio kod sv. Nikole jopet se svrne da se oduži sv. Nikoli. Kad tamo na kapelici vratašca razvaljena i lemozina pokradena. Misli se Dugonja i misli, pa reče: a sveti moj Nikola, kad ti nisi moga očuvati sebe kako ćeš mene!? I nedade mu obećane tri banice. Kad kući, kesa je, vijorina nema u kesici, ulje je, torba smokava je, šuplji kolači jesu, triju vijorina nestalo. Jadni Dugonja smišlja i promišlja kad je zadnji put vijorine vidio, koliko je puta od Makarske do Podosoja kesicu iz nidara vadio. Kad se nije moga domisliti, kako ji nestade, reče Dugonja: Nije ništa nego me Bog pokara, što nisam izvršio zavita svetom Nikoli!“
Slavko Tonković (1998) Pleme Tonković u Imotskoj krajini
Karneval u Veneciji 1868. godine, fotograf Fratelli Vianelli, Venezia.
Venecijanski karneval je jedan od najpoznatijih svjetskih karnevala, a počeci karnevala bilježe se u 15. stoljeću. Maske koje su Venecijanci tada nosili bile su pomno birane i rijetko se moglo odgonetnuti pripada li njen nositelj plemstvu ili običnom puku, a zanimljivo je da je jedan od zakona Serenissime u to vrijeme bio da se maske ne smiju nositi po gradu tijekom noći. Najčešći kostim bio je tzv. bautta, a sastojao se od pelerina, velikih plašteva, trorogih šešira, i obavezne bijele maske koja je u potpunosti skrivala lice maskirane osobe.
Izvor: Obiteljska arhiva
Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Modrog jezera 1946. godine. U jezeru se vidi gondola u kojoj netko klizi preko jezera; prva gondola je spuštena u jezero 1930. godine, a na njoj je pisalo “Nije moja” što je značilo ne mogu je posuditi!
Imoćani su se ljeti svakodnevno kupali u Modrom jezeru već od dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Izvor: Obiteljska arhiva
