Franz Thiard de Laforest

Stari Imotski
Fotografija snimljena oko 1890. godine, fotograf je Franz Thiard de Laforest, Kotor (Cattaro).
Hrvatski pomorski muzej Split od 06. do 28. veljače 2023. godine u sklopu programa Dani Boke u Splitu bio je domaćin izložbi Pomorskog muzeja Crne Gore iz Kotora. na kojoj su predstavljene fotografije Boke kotorske Franza Thiarda de Laforesta.
Franz (Francesco) Thiard de Laforest (1838-1911) rođen je u Beču 1838. godine. Potomak je burgundske obitelji Thiard de Bissy, koja se početkom 19. stoljeća doselila u Beč iz Francuske. Završio je trgovačku školu 1856. godine i već tada počinje se baviti fotografijom. Nakon boravka u Trstu došao je u Zadar gdje djeluje od 1860. do oko 1868. kao Francesco Laforest, fotografo in Zara, u Šibeniku je djelovao najkasnije od 1866., a u Splitu od 1876. , u Mostaru je u prvoj polovici osamdesetih, a od tada u Kotoru, gdje je i umro 1911. godine. Njegova fotografija Vestibula Dioklecijanove palače pohranjena je u zadarskome Državnom arhivu. U Splitu je 1878. objavio kulturno-povijesni vodič Spalato und seine Alterthümer s 10 izvornih fotografija koji predstavlja jedinstven zapis o starinama Splita, dok je knjiga Bokokotorski zaljev objavljena 1898. godine. Iste godine objavio je i Album o Dalmaciji, koji je kruna njegovog tridesetogodišnjeg rada, jer su se na jednom mjestu našle fotografije snimane duž cijele dalmatinske obale, uključujući i Boku kotorsku. Za svog radnog vijeka u Splitu i Mostaru ostavio je trag fotografirajući najuglednije osobe tog doba, tako je 1878. godine u Livnu snimio 28 najuglednijih tamošnjih prvaka, zatim vrijednu kolekciju zadarskih veduta, izdao mapu s 28 fotografija s gradilišta pruge Metković–Mostar. Od 1889. godine u njegovom ateljeu u Kotoru su fotografirane poznate osobe gradskog života, obiteljske fotografije, članovi Bokeljske mornarice. Radio je grupne portrete van ateljea, bilježio sve važne društvene događaje koji su se događali u Kotoru, kao i svakodnevni život grada. Nakon smrti Franza Laforesta, 1911. godine njegov posao nastavlja supruga Gabrijela (rođena von Lachmann), a kasnije i sin Feliks, koji proširuju djelatnost na Tivat i Herceg Novi. Nakon Drugog svjetskog rata Feliks je bio proglašen narodnim neprijateljem te mu je gotovo sva imovina oduzeta. Feliks se nakon smrti supruge 1950. godine sa kćerkom Lidijom seli se u Zagreb, gdje otvara atelje sa Slavenom Smodlakom.
Fotografija u obiteljskoj arhivi

Alfonso Maia Bitanga

Stari Imotski
Alfonso Maia Bitanga ((31.7.1855.-22.02.1925.), bio je Načelnik Imotskog i prvi poznati kapelnik Imotske glazbe.. Sin je Francesca Frane (1818. – 1867.) i Annamarie Nani (1824.-1874.) koji su uz njega imali još 14 djece među kojima od preživjelih su: Angielo Anđule Bitanga, slavni imotski učitelj i prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom, član prve Imotske glazbe Pietro Bonaventura Pjerin, Orsola Luiga Uršulina udana za Lekić Antu, Cattarina Katina udana za Šoić Matu, Filomena Fani udana za Vodanovića, Paulina i Elisabetta Elisa Liža. Alfonso Bitanga je bio uspješan i uvaženi Načelnik Imotskog 1898.-1899. godine te se daje citat iz Narodnog lista: “Bivšem načelniku Bitangi izjavljeno je priznanje i zahvalnost za njegov dosadašnji požrtvovni, rodoljubni i pošteni rad” .N.L. br. 56. str. 2, br. 64. str. 5, br 65. str. 3. Alfonso Bitanga, bogati trgovac među ostalim je donator gradnje nove crkve sv. Mihovila u Prološcu, građene u razdoblju od 1897. do 1901. godine te je njegovo ime uklesano na ulaznim vratima u crkveno dvorište i danas vidljivo. Alfonso društveno vrlo aktivan jedan je od članova prvog društva za poljepšavanje Imotskoga “Jezero” osnovanog 1904. godine koje je širilo ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem. Nije se ženio već se brinuo o svojim sestrama koje su ostale u zajedničkom domaćinstvu. Kada se Orsola Luiga udala za Lekića, činovnika u režiji duhana koji je bio mlađi od žene skoro 30 godina dao joj je velik miraz, a zanimljivoj Elizabeti Liži koja se nije udavala ostavio je svoju znatnu imovinu, vrećicu dukata, kuću, dućan i kampe zemlje u polju. Bio je i upravitelj Jagulovih imanja dok je Pavao, sin dr Augustina Bitange studirao pravo u Beču. Prijateljevao je i dopisivao se sa poznatim suvremenicima kao što su don Josip Vergilije Perić, učitelj i obćinski tajnik Martin Pera, carski podpredsjednik namjestništva u Zadru Alfons Pavich pl. Pfauenthal.Alfonso Bitanga umro je na današnji dan 1925. godine u Imotskom i počiva u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.
Fotografija u obiteljskoj arhivi

Pavao Bitanga (1786-1864)

Stari Imotski

Pavao Bitanga, sin Andrije rođen je u Runovićima 10. 05.1786. godine, a umro je u Imotskom 21.01.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio  fra Fortunat Radovinović (Bitanga) imotski gvardijan, Pavao je završio  Klasičnu franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije  zaredio. Otac mu je  kupio u Imotskom kuću ispod Volta, te se Pavao 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin. Oženio se 1816. godine za mještanku Cattarinu Cellan,  Katu Čelan pok. Nikole (18.02.1796-26.12.1875) s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi  sinovi su:  Frane Francesco (1818-1887), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za  Anamariu Nani (1824-1878), Andrija Andrea (1820-1878), državni službenik u Zadru oženjen za  Rosu Papucia (1827-1864), Agostino Nicolo (1841-1912) oženjen za Mariu Lusnik (1853-1905). Pavlove kćeri su:  Lucia (1823. ) udana za Jozu Raku, Annamaria (1828.) udana  za Andriju Tripala, Cecilija (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833. ) udana  za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.-1914.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski  povezani sa gotovo cijelim Imotskim. Pavao je za početak 19. stoljeća  bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo, te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U  usmenoj predaji obitelji sačuvano je da  je Pavao  pomagao novčano i na drugi način hajducima, te se i sam znao provući duboko u njihov teritorij preobučen u ženu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Berači grožđa u Lugu 1958. godine

Stari Imotski
Berači grožđa u Lugu-Jagulovim barama, 16 rujna 1958. godine.
Među grupom berača prvi lijevo stoji dipl.ing agr.  Slavko Jenč vodeći hrvatski vočar, drugi slijeva stoji Slavko Tonković, do njega je punica Marija Franceshi Radovinović koja drži u naručju unuku Anamariu, desno jedan berač drži unuka Josipa te ispred unuk Jago. Krajnje desno sjedi poljar Mijo Jukić, koji je uz ostalo bio zadužen za čuvanje Jagulova imanja. Iako su u Imotskoj krajini u vihoru drugog svjetskog rata stradali brojni vinogradi zbog nemogućnosti kontinuirane obrade vinograda i nedostatka radne snage nakon rata pedesetih godina dvadesetog stoljeća počela je intezivna obrada vinograda uglavnom, u privatnom sektoru. Tako je dr Pave Radovinović na svom posjedu u Lugu imao na velikim površinama tri vinograda u kojima su bile zasađene brojne sorte grožđa od poznate imotske kujunđuše, bijelog stolnog grožđa do ružice i tada u Imotskoj krajini veoma rijetkih i gotovo nepoznatih hamburškog muškata i bijele sultanine, vodeće sorte u svijetu za proizvodnju suhog grožđa. Berba u Jagulovim vinogradima trajala je danima uz pomoć plaćene radne snage kojima je bio organiziran smještaj i prehrana o čemu se brinula i nadgledala dr Pavina supruga Marija.

Izvor: Obiteljska arhiva