Pavao Bitanga, sin Andrije rođen je u Runovićima 10. 05.1786. godine, a umro je u Imotskom 21.01.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (Bitanga) imotski gvardijan, Pavao je završio Klasičnu franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio. Otac mu je kupio u Imotskom kuću ispod Volta, te se Pavao 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin. Oženio se 1816. godine za mještanku Cattarinu Cellan, Katu Čelan pok. Nikole (18.02.1796-26.12.1875) s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818-1887), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824-1878), Andrija Andrea (1820-1878), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827-1864), Agostino Nicolo (1841-1912) oženjen za Mariu Lusnik (1853-1905). Pavlove kćeri su: Lucia (1823. ) udana za Jozu Raku, Annamaria (1828.) udana za Andriju Tripala, Cecilija (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833. ) udana za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.-1914.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim. Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo, te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji sačuvano je da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima, te se i sam znao provući duboko u njihov teritorij preobučen u ženu.
Izvor: Obiteljska arhiva