Panorama Imotskog iz polja (Imotski vidjen s podneva), snimljena 1900. godine.
Seosko domaćinstvo koje je u to vrijeme imalo 4 vola vilaša što je bila rijetkost smatralo se izuzetno bogatim. Posjedovanje samo jednog vola osiguravalo je vlasniku ugled imućnog čovjeka pa je ova fotografija vjerovatno snimljena na putu prema Kamenmostu pri silasku u Imotsko polje i nastala zbog rijetko viđanog volovskog četveroprega.
Izvor: Obiteljska arhiva
Ranojutarnja misa na Veliku Gospu u crkvici Gospe od Ružarija na Opačcu. Oko crkvice se na Veliku Gospu obavlja zavjet, a u narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca ” da ne bi Turčin došao”.
“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”
Slika Perinuše po poznatoj fotografiji iz 1901. godine (akril), naslikala 2011. godine Magda Duzbaba kći Vesele Franceschi i dr. stom. Dubrovčanina Bogomira Gote Duzbabe.
Ana pl. Franceschi grofica Grubišić (!876-1945), supruga Josipa Bepa. Omišanka Ana Nana i Josip Bepo pl. Franceschi vjenčali su se 1892. godine, te su imali šestoro djece: Antu Tonija (1893-1939), supruga Marija Dijaković; Ivana Zanu (1895-1951), supruga Marica Žabkar; Veselu (1897-1910); Mariju (1898-1968), suprug dr. Pave Radovinović; Milu (1899-1926) i Franu (1900-1984), supruga Mara Vidak. Ana Nana je ostala udovica 1904. godine u dobi od samo 28 godina sa šestoro maloljetne djece.
Izvor: Obiteljska arhiva
Josip Bepo pl. Franceschi (1844.-1904.), sin Ante. Veleposjednik Josip Bepo pl. Franceschi direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschija (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine prije 300 godina dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinicu i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa. Josip Bepo pl. Franceschi vjenčao se 1892. godine za Omišanku Anu pl. Grubišić (!876.-1945.) te su imali šestoro djece: Antu Tonija (1893.-1939.), Ivana Zanu (1895.-1951.), Veselu (1897.-1910.), Mariju (1898.-1968.), Milu (1900.-1926.) i Franu (1901-1984.), Josip Bepo je obnovio kuću i mlinice na Perinuši neposredno prije smrti 1904. godine. Kako je bio veliki ljubitelj konja, a sam je uvijek jašio na konju bijelcu s kojim je uz pratnju sluge obilazio svoja imanja po imotskom polju te išao u lov da bi konje zaštitio od riječne vlage tijekom noći su bili na teraci kuće na Perinuši gdje bi se popeli preko položenih stepenica. U usmenoj predaji obitelji je sačuvano kako bi kad bi izuzetno zgodni Josip Bepo na svom bijelcu došao u Imotski zavladalo veliko uzbuđenje među ženskom populacijom. Josipu Bepu je konj spasio i život neposredno prije vjenčanja, Naime stanovita dama je očekivala da će postati gđa Franceschi međutim kad je saznala da se Bepo ženi za puno mlađu lijepu Omišanku Anu, bijesna odlučila ga je ubiti. Znajući njegovu naviku da rano izjaše na svom bijelcu dama se sakrila u grmlje blizu kuće na Perinuši sa kuburom u ruci. Prije nego je zapucala bijelac se propeo zbacivši Bepa na pod i spasivši mu život. Bepo je završio sa slomljenom nogom, a bijesnu damu su žandari odveli u pržun.
Izvor: Obiteljska arhiva
U kući Colombani 01.kolovoza 2015. god. predstavljena je javnosti pjesničko-fotografska monografija “Nostalgija čuvar baštinjenog mi” autorice Mercedes Cede Marinković rođ. Brekalo koja je monografiju posvetila svom gradu Imotskom.
Stjepan Radić (1871-1928) umro je na današnji dan 08. kolovoza 1928. godine od posljedica ranjavanja u atentatu u Narodnoj skupštini. Opširno izvješće o smrti velikog hrvatskog političara na naslovnoj stranici splitskog Novog doba od 09. kolovoza 1928. godine (poslane u Imotski poštom dr. Pavi Radovinoviću). Dnevnik Novo doba izašao je prvi put 1918. godine, a prestao je izlaziti u proljeće 1941. godine.
Izvor: Obiteljska arhiva
Pjaca u Imotskom 1920. godine. S lijeve strane je kuća obitelji Tripalo. Kuću je nakon vjenčanja sa Marijom Anom Bitanga, kćeri Pavla kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Njihov jedini sin Josip imao je sedmoro djece ali nitko od njih nije imao potomaka, te je obitelj izumrla. Obitelj Tripalo je kroz proteklih više od stotinjak godina puno napravila za razvoj grada Imotskog, te je Ante Tonko Tripalo oporučno obvezao grad kojem je pripala imovina obitelji da se u kući Tripalo organiziraju karitativni ili kulturni sadžaji, a na kući je trebao stajati natpis “Obitelj Tripalo” što do sada nije napravljeno. Josip Tripalo je bio najuspješniji načelnik Imotskog (inicijator je gradnje Pučke i Građanske škole koja je i izgrađena za njegovog mandata, izgradio je vodovod, osvjetlio mjesto).
Skok u Modro jezero 1932. godine kojeg izvodi Paško Anić. Imoćanin sa Bazane Paško Anić sin Ivana i Stane Jurić rođen 10.02.1913. godine.Hrvatski redarstvenik završio je četri razreda gimnazije, vjenčao se Slavkom Dubravac 1942. godine. Krajem 1944. godine od partizanskih vlasti osuđen na smrt strijeljanjem. Pobjegao sa gubilišta ali je kasnije uhićen i ubijen kod Makarske 1945. godine.
Imotski, učenici i učitelji na kraju četvrtog razreda Građanske škole 14. lipnja 1927. godine.
I. red: Vojna Simić, Radojka Milinović, Vera Vučemilović, učitelj J. Grgić, Zlata Franceschi, Menka Nikolić, Ksenija Milinović;
II. red: učitelj Petar Perić, učiteljica Marica Pera, učitelj Milan Luetić, učitelj (Rus) Aleksandar Anopko, Anka Jurić, Pelegrin Rako, Marica Vlajčić, Srećko Borić;
III. red: Risto Vlajčić, Nevenka Milas, Smiljana Rako, Zorka Rako, Marica Vlajčić;
Sjede u I. redu: Zvone Lončar, Ante Ćelan-Gagan, Beroš Branko, N.N.
Prije 88 godina u Imotskom je u lipnju završila svoje osmogodišnje školovanje grupa djevojčica i dječaka. Izašli su iz školske zgrade koja je otvorena 14. listopada 1911. godine i 2011. godine proslavila 100 godina postojanja. Djevojčice su imale bukete cvijeća i nitko se nije posipao brašnom. Zahvaljujući prof. Mari Pezo nastala je knjiga “100 godina Pučke i Građanske škole u Imotskom” (1911-2011). Hvala profesorici Mariji Pezo na velikom trudu koji je rezultirao ovom vrijednom monografijom.
Antonjeta Baškarad Jutronić
